Broj 2. - Sveučilište u Dubrovniku

unidu.hr

Broj 2. - Sveučilište u Dubrovniku

MEDIaNALI

međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva,

masovne komunikacije i odnosa s javnostima

Nakladnik: Sveučilište u Dubrovniku

Uređivački odbor:

1. prof. dr. sc. Michael Kunczik, Sveučilište u Mainzu

2. prof. dr. sc. Thomas Bauer, Sveučilište u Beču

3. prof. dr. sc. Najil Kurtić, Sveučilište u Tuzli

4. doc. dr. sc. Marko Milosavljevič, Sveučilište u Ljubljani

5. prof. dr. sc. Damir Boras, Sveučilište u Zagrebu

6. prof. dr. sc. Sherry Ricchiardi, Indiana University

7. doc. dr. sc. Gordana Vilović, Sveučilište u Dubrovniku

8. doc. dr. sc. Milan Kiperaš, Sveučilište u Dubrovniku

9. prof. dr. sc. Stjepan Malović, Sveučilište u Dubrovniku

Glavni urednik: Stjepan Malović

Izvršni urednik: Đorđe Obradović

Lektura: Jasenka Ružić

Prijevod sažetaka: Helena Brautović

Dizajn naslovnice i časopisa: Marijana Lujo, Sveučilište u Dubrovniku

Grafička i tehnička obrada: Katarina Zec, Sveučilište u Dubrovniku

Tiskara: Tiskara Zelina d.d.

ISSN 1846-436X

UDK 316.77

070

659.4

Adresa uredništva:

Medianali

Sveučilište u Dubrovniku.

Ćira Carića 4, HR-20000 Dubrovnik, Hrvatska

Tel. (385)20/445-744

Fax. (385)20/435-590

E-mail: medianali@unidu.hr

Časopis se objavljuje na www.unidu.hr/medianali


MEDIaNALI

međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovne

komunikacije i odnosa s javnostima

godište 1, broj 2, studeni 2007.


SADRŽAJ

broj 2, studeni 2007.

TEMA BROJA

Javno mnijenje, odnosi s javnostima i novinarstvo

Majda Tafra-Vlahović

Komunikacijski čimbenici u međusektorskim 1

partnerstvima za održiv razvoj

Ivan Tanta

Oblikovanje mnijenja ili nužnost manipulacije 13

Ksenija Žlof

Utjecaj novinarske predodžbe o PR-profesionalcima 33

na javno mnijenje

Jadran Perinić

Krizno komuniciranje na slučaju tragedije 47

vatrogasaca na Kornatu

Dubravka Valić Nedeljković

Pseudo događaj ili dvosmislena istina - Studija slučaja

javni servis Vojvodine 67

ISTRAŽIVANJA

Đorđe Obradović

Medijski prikaz zbilje 87

Nataša Ružić

Nasilne scene na internetu 103


OGLEDI / RASPRAVE

Lee Anne Peck

News for the public good: What civic journalism

proponents can learn from Karl Marx 115

ČLANCI

Mato Brautović

Blogovi kao novinarski izvori 129

Najil Kurtić

Mediji i izbori - između formalne nepristranosti i

interesa javnosti 139

Božo Novak

Novinarstvo u Hrvatskoj uoči, za i poslije II svjetskog rata 149

Zlatan Gelb

Nastup na televiziji 163

DOGAĐAJI

Međunarodni susret profesora i studenata novinarstva

Sveučilišta u Indiani, Dubrovniku i Podgorici 179

Sherry Ricchiardi

Foreign News Shrinks in Era of Globalization 181

Studentski radovi 189

RECENZIJE

Đorđe Obradović (urednik): Djelo novinara Rudimira Rotera i

Đorđe Obradović: Otkrivanje Rotera

Svijetli lik hrvatskoga novinarstva 215

Stjepan Malović (urednik): Vjerodostojnost novina

Ozbiljna ugroženost standarda 217


Thomas A. Bauer, Thierry Guidet, Andy Kaltenbrunner

i Daniela Kraus:

Priručnik za predavače novinarstva 219

Nada Zgrabljić Rotar (ur:) Medijska istraživanja (god. 13, br. 1)

Medijska prilagodba društvu 220

VIJESTI

12. konferencija Informacijska tehnologija i novinarstvo

Kolaborativni mediji 223

3. međunarodni znanstveni skup „Dubrovački medijski dani“

Utjecaj odnosa s javnostima na kreiranje javnog mnijenja 223

Zbornik o „Kraljskom Dalmatinu“ 224


1

TEMA BROJA

JAVNO MNIJENJE, ODNOSI S JAVNOSTIMA I

NOVINARSTVO

Majda Tafra-Vlahović ∗

UDK 316.77:659.4

(1-12)

Komunikacijski čimbenici u

međusektorskim partnerstvima za

održiv razvoj

Koji su ključni čimbenici komunikacije u uspješnim

međusektorskim partnerstvima za održiv razvoj koji bi

tvorili okvir osnovnih elemenata u komunikaciji, kao

razmjeni među partnerima u uvjetima održivoga razvoja

Summary

Communication is a key factor in sustainable development inter-sector

partnerships. The question is which factors improve the communication and contribute

to the partnership. The frame work consisting of four different conceptions is suggested

in the paper: co partners’ relationship, communication through cooperation, bilateral

symmetrical communication and bridging borders. All of the four conceptions are

interconnected and dependent on each other. Some other conceptions are taken into

consideration as well. Such a framework is offered as a possibility for future conceptual

discussion and empirical research of communication for partnerships.

Ključne riječi: odnosi s javnostima, javno mnijenje, novinarstvo,

dvostrano simetrično komuniciranje

∗ Autorica je doktorica znanosti i nastavnica Sveučilišta u Dubrovniku


2

TEMA BROJA

Uvod

Komunikacija je koncepcija kojom se služe mnoge teorije u

društvenim znanostima, no teško ćemo u bilo kojem dijelu ljudske

aktivnosti naći toliko nesporazuma i suprotnih shvaćanja o tome što je

komunikacija i na koji bi način trebala funkcionirati. Složimo li se s onima

koji predviđaju da će u razvoju modernoga društva, a posebno

gospodarstva, komunikacija biti jedna od važnijih stavki, potreba da se na

mnogim područjima barem djelomično spozna njezina složenost ostaje

stalan izazov.

Na području partnerstva za održiv razvoj, to je još očitije, jer

komunikacija ne samo da je glavni alat kojim se uspostavljaju partnerstva

za održiv razvoj i kojim se ona održavaju aktivnima i djelotvornima, nego

je komunikacija i njihov glavni sastojak, pokretač, učinak, proces, a

ponekad možda i njihov glavni cilj. Ovaj pregled jest pokušaj da se

odgovori na pitanje koji su ključni čimbenici komunikacije u uspješnim

međusektorskim partnerstvima za održiv razvoj koji bi tvorili okvir

osnovnih elemenata u komunikaciji, kao razmjeni među partnerima u

uvjetima održivoga razvoja.

Predložen je metodološki dizajn koji povezuje koncepcije –

komunikaciju za partnerstva i komunikaciju za održiv razvoj – te teži

stvoriti konceptualni okvir komunikacijskih čimbenika. Četiri žarišta koja

se razaznaju iz ograničene literature o istraživanjima koja se bave ovim

temama bit će spojena uzročno-posljedičnim lancem. Zbog toga

komunikacija partnera u partnerstvima među sektorima ima elemente

komunikacije s dionicima, individualnim ili organizacijskim, a imperativ u

tim odnosima jest suradnja; a razmjena jest suradnička komunikacija s

funkcijom premošćivanja granica u svim sustavima uključenim u

komunikaciju. U tome procesu, upotrebljava se model dvosmjerne

simetrične komunikacije neke organizacije s njezinim partnerima u

partnerstvu (vidi dolje).


Tafra-Vlahović 3

IP: Koji su glavni argumenti komunikacije za

međusektorsko partnerstvo za održiv razvoj

Istraživanje literature:

«Raspakiravanje» ključnih pojmova

Komunikacija

za partnerstvo

Komunikacija za

održiv razvoj

Konceptualni okvir komunikacije u međusektorskom partnerstvu

Odnosi među

dionicima

Suradnička

komunikacija

Premošćivanje

granica

Dvosmjerna

simetrična

komunikacija

Analiza

Zaključci

Ova četiri elementa ne iscrpljuju popis svih potencijalnih

čimbenika. Budući da su komunikacija, održiv razvoj i partnerstva

podložni stalnim promjenama; a kao koncepcije su dinamični i iznimno

prilagodljivi, ta se lista čimbenika neprestano razvija.

I napokon, pretpostavka jest da postoji jedinstveno razumijevanje

sve tri koncepcije koje se razmatraju u radu – komunikacije kao procesa

razmjene u nekom kontekstu, održivog razvoja kao procesa koji


4

TEMA BROJA

omogućuje razvoj a pritom ne ugrožava budućnost, te partnerstva među

sektorima kao složenog odnosa između tri sektora koji imaju zajednički cilj

te su interno međusobno ovisni i odgovorni. 1

Izvrsnost u suradnji

Lanac počinje odnosima sa sudionicima. Što je dionicima i

partnerstvima zajedničko Za razliku od dionika, koji se najčešće definiraju

kao "bilo koja osoba ili skupina koja može utjecati ili na koju mogu utjecati

ostvarenja ciljeva neke organizacije" (Freeman, 1984), partnerstva, koja

uključuju zajedničke ciljeve, odgovornosti i rizik, pojavljuju se u kasnijoj

fazi odnosa sa sudionicima. No, usprkos tome, prije nego što je bilo koje

partnerstvo bilo dogovoreno, budući partneri su, pretpostavlja se, bili u

odnosu sudionika, često u odnosu korporacije s njezinim sudionicima iz

jednog ili oba sektora, privatnog i javnog. Grupiranje sudionika, vježba

koja je rutinski dio strateškog menadžmenta u korporacijama, kao što je

grupiranje sudionika prema moći ili interesu (Johnson i Scholes, 2002),

često pomaže odrediti buduće partnere.

Grupiranje sudionika koje obično slijedi nakon njihove revizije u

korporaciji, upućuje na sudionike koji imaju potencijala postati korisni

partneri, i na one koje bi bilo pametno uključiti kao partnere. U koncepciji

korporativno društvene mogućnosti koju su lansirali Grayson i Hodges

(2004), određivanje pokretača u dijelu poslovnoga rizika pokrenulo bi

proces koji bi označio skupinu sudionika s velikim interesom i moći kao

1 Izazovi definicija posebno su veliki u pojmu komunikacije, gdje je Price (1996) upozorio na

postojanje različitih definicija, što zapravo "govori ne samo o kompleksnosti nego i o različitosti

perspektiva i pristupa komunikaciji". On komunikaciju definira kao "aktivnost u kojoj se simbolički

sadržaj ne samo prenosi iz jednog izvora u drugi, nego se i razmjenjuje između ljudskih agenata koji

su u interakciji u zajedničkoj situaciji ili diskurzivnom kontekstu (str 5).Što se tiče održivoga razvoja,

definicija je ona iz. Bruntladovoga izvješća iz 1987.: "Održivi je razvoj onaj razvoj koji zadovoljava

potrebe sadašnjosti bez kompromitiranja spremnosti budućih naraštaja da zadovolje svoje potrebe"

(citat u: “The World in Context: Beyond the Business case for Sustainable Development”, The

Prince of Wales’ Business and the Environment Programme: Thought Leadership, Programme for

Industry, University of Cambridge, str. 3). I naposljetku, pojam "partnerstva" kako je ovdje

definiran, odnosi se na odnos čiji su elementi, prema Bloomfieldu (2004): "zajednički ciljevi,

uzajamna ovisnost za uspješno postizanje ciljeva, jasna odgovornost za svakoga partnera prema

zajednici koju zastupa, rizici sudjelovanja među partnerima, ciljevi koji su po svojoj prirodi vanjski

te ih jedan partner ne može postići sam" (str 47).


Tafra-Vlahović 5

sudionika koji bi mogao postati partner te bi se tako rizici smanjili na

najmanju moguću mjeru, a koristi bi se povećale do maksimuma.

Komunikacija unutar partnerstva temelji se na odnosima sa sudionicima,

posebice u početnoj fazi.

Kada se jedanput ostvari, partnerstvo se temelji na potpunoj

suradnji, čiji uspjeh ovisi o različitim čimbenicima vezanima za okoliš,

karakteristike članstava, procese i strukture, komunikaciju, svrhu i resurse

(Matessich, 2001). Među čimbenicima komunikacije Matessich navodi

otvorenu i čestu komunikaciju, koja se odnosi na kanale kojima se koriste

partneri koji surađuju te na ustanovljene neformalne odnose i

komunikacijske poveznice koje se temelje na osobnim odnosima i koheziji

skupine.

Ova podjela na službenu komunikaciju kao razmjenu informacija i

neslužbenu komunikaciju kao odnos, trebala bi se razmatrati samo kao alat

za planiranje. U praksi bi se komunikaciji koja ima svrhu suradnje trebalo

pristupati holistički, što znači da suradnja jača i obogaćuje se različitostima

komunikacije, uključujući izmjene na osobnoj razini. Takve

komunikacijske poveznice koje Elkington (1997) naziva co-opetition (cooperation

– competition, odnosno suradnja – natjecanje), pozivajući se na

Barryja Nalebuffa i Adama Branderburgera, koji kažu da je poslovanje

promijenilo komunikaciju od one koja je upotrebljavala "ratni" vokabular

do one koja se koristi jezikom suradnje i partnerstva.

Među pravilima co-opetition koja se temelji na teoriji igre, dva pojma

posebno dobro ilustriraju složenost komunikacije: jedan je potreba da se u

obzir uzmu zapažanja, budući da ljudi svijet doživljavaju na različite načine,

a drugi je potreba za različitim vrstama racionalnosti i iracionalnosti.

Naime, "u održivim partnerstvima, kao i u svim drugim životnim sferama,

odbacivanje stvarnih ili mogućih igrača kao iracionalnih zavara um" (str.

232).

I sâm dijalog ima golemu moć u komunikaciji suradnje; on nosi

ono što Isaacs (1999), dajući primjer znatnog pomaka "kolektivnoga glasa

zajednice" od "pristojnih natjecatelja" do "voljnih suradnika", naziva

"morem promjena u smislu načina na koje su ljudi vidjeli jedni druge i

zajedno radili" (str. 23)

Gledati svijet, odnosno "igru", očima drugih zaista je kvaliteta

komunikacije koja može dodati vrijednosti partnerstva. No, kako osigurati


6

TEMA BROJA

da svi partneri u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj

razmatraju percepciju drugoga i da je uključuju u svoj dio

Najpoznatiji model organizacijske komunikacije, tzv. dvosmjerni

simetrični PR model, koji su razvili Gruning i Hunt (1984), mogao bi se

sagledavati i samo kao koncepcija komunikacijske razmjene koja bi dodala

vrijednost partnerstvima među sektorima. U početku objavljen kao

posljednji od četiri modela PR-a (publicitet, javne informacije, dvosmjerno

simetrično), taj je model testiran u opsežnim studijama u SAD-u, Tajvanu i

Sloveniji. Ta su istraživanja dokazala kako je to najučinkovitiji model

komunikacije organizacije sa sudionicima i javnosti – to je model izvrsnosti

komunikacije organizacije s vanjskom okolinom.

Zamisao da organizacija, u ovom slučaju organizacija koja teži cilju

da uđe u partnerstvo, mora istražiti percepciju druge strane, no ne samo

oblikovati i prilagoditi poruku na temelju nalaza, nego također biti

sposobna prilagoditi se novom položaju, otada je bila meta brojnih kritika.

Grunig je prekinuo raspravu objavivši članak u kojem se pozabavio

argumentima kritičara i ponovno je objasnio model (2001).

Koristeći se teorijom igre, Murhy (1991) je razvila model izvrsnosti

kao model čiste suradnje, u kojemu se komunikacija koristi kako bi se

organizaciju uvjerilo da prihvati stajalište javnosti. Na temelju toga modela,

Grunig i suradnici su 1995. godine razvili mješoviti model, koji je zapravo

bio prerađena verzija izvornoga modela. Razvili su mješovit model

dvosmjernih motiva, kao mješavinu asimetričnosti i čiste suradnje,

odnosno simetričan model komunikacije koji se koristi kako bi se i

organizacija i sudionici s kojima ona komunicira, pomaknuli u područje u

kojem obje strane pobjeđuju ili u područje mješovitih motiva.

Model je upotrijebljen u slučaju partnerstva među sektorima i

upućuje na komunikaciju na području gdje obje strane pobjeđuju i gdje

nema onih koji dominiraju i onih kojima se dominira. 2 . Stoga se čini da je

dvosmjerni model s mješovitim motivima model normativne komunikacije

u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj. On, naime, nudi

platformu za komunikacijsku izmjenu i izgradnju odnosa te omogućuje

2 Pojam "dominantna koalicija" (dominant coalition) u Grunigovome modelu može navesti na

pogrešno tumačenje. U modelu se taj termin odnosi na upravu organizacije, koaliciju koja vodi

organizaciju, na glavni tim koji se obično sastoji od direktora, koje predvodi glavni izvršni direktor.

Pojam se ne odnosi na bilo kakvu vrstu dominacije izvan organizacije.


Tafra-Vlahović 7

razvoj glavnih dimenzija partnerstva: dijeljenje istih ciljeva te unutarnju

međuovisnost i odgovornost.

Premošćivanje granica sustava

Iako se Matessich u svojim čimbenicima suradnje za uspjeh poziva

na komunikacijske kanale, ne bavi se ulogom agenata komunikacije pod

pretpostavkom da se sva komunikacija ostvaruje izravno ili raznim

kanalima koji bi mogli imati druge agente i podupiratelje, ili se uopće ne

ostvaruje. No, u partnerstvima među sektorima, uloga podupiratelja veoma

je važna, otkuda i funkcija posrednika partnerstva. Kao i Tennyson (2005),

i oni ističu "potrebu da budu izvrsni komunikatori: znajući što, kako i kada

prenijeti iz jednoga u drugo, i potrebu za učinkovitim upravljanjem

izmjenom znanja i iskustava između partnera i drugih sudionika" (str. 43).

Druga ključna komunikacijska uloga posrednika jest bilježenje u obliku koji

je pogodan za različite vrste publike..

Komunikacijska funkcija posrednika partnerstva stavlja ih na

granicu organizacijskih sustava te čak na granice podsustava unutar

organizacije. To podsjeća na uvođenje teorije sustava u organizacijskoj

komunikaciji od Cutlipa i suradnika (2000), koja se temelji na argumentu

da su međuovisna partnerstva uspostavljena između organizacija i javnosti.

Čak i najjednostavnija definicija sustava kao skupine uzajamno aktivnih

dijelova, koji odolijevaju vremenu unutar nekih granica, reagirajući i

prilagođavajući se pritisku iz okoline kako bi postigli ciljeve, ilustrira ovu

perspektivu, koja je od ključne važnosti u organizacijskoj komunikaciji i

koja oslikava komunikacijsku funkciju posrednika partnerstava.

U perspektivi teorije sustava, uloga organizacijske komunikacije jest

pružiti potporu razvoju i održavanju uzajamno ovisnih odnosa između

organizacije i njezine okoline, podsustava i nadsustava, odnosno

organizacije i različitih skupina, sudionika i javnosti unutar društvenog

okruženja. U tome smislu, uloga organizacijske komunikacije premošćuje

granice sustava koje u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj

podrazumijevaju aktivno posredovanje partnerstva i premošćivanje granica

sustava, granica njihovih podsustava te konačno granica samoga

partnerstva kao sustava.


8

TEMA BROJA

Granice imaju različite stupnjeve propusnosti i, prema Leiferu i

Delbequeu (1978), oni koji ih premošćuju, jesu "agenti razmjene". Oni

imaju ulogu u obradi informacija i omogućavaju izgradnju odnosa, a služe i

kao filtar informacija, kao obrambena linija od preopterećenja

informacijama te se zauzimaju za interese partnera kao sustava.

U uvjetima teorije sustava, uloga posrednika u partnerstvu kao onih

koji premošćuju granice i kao komunikatora, nameće se kao uloga od

najveće važnosti. To znači da komunikacijski proces također pridonosi

definiciji granica partnerstva kao sustava te njeguje odnos zbog kojega je

važan dio bilo koje strategije partnerstva.

Zapravo, revizije sudionika, dijalog i konzultacije koji bi uključivali

uvažavanje različitih percepcija, najvažniji su preduvjeti za bilo koje

posredovano partnerstvo. Brady (2005) navodi još četiri pravila za

poslovne organizacije u partnerstvima među sektorima za održiv razvoj:

ispitivanje partnerovih motiva i transparentnosti, osiguravanje zajedničkih

vrijednosti i partnerskih ciljeva, jasno određen raspored i ograničenja

ponašanja te eksterno izvješćivanje o prirodi i financijskoj vrijednosti

partnerstva.. U promjeni stajališta organizacija i pojedinaca o "partnerskom

razmišljanju" (Murphy i Coleman, 2000) koje ima potencijal transformirati

društvo, odnosi sa sudionicima samo su prvi korak u jednosmjernom tijeku

informacija, koje Brady naziva "mrežama povjerenja" u višeslojnim

partnerstvima budućnosti.

Zaključak

Odnosi sa sudionicima, suradnička komunikacija, model

dvosmjerne simetrične komunikacije i premošćivanje razlika nisu jedine

koncepcije u znanosti o komunikaciji, posebice u odnosima s javnošću,

koji bi se uspješno mogli primijeniti u konceptualnim i praktičnim

razmatranjima o ulozi komunikacije u partnerstvima među sektorima za

održiv razvoj. Ostale relevantne koncepcije koje zaslužuju da ih se

proučava u posebnim uvjetima partnerstva jesu: situacijska teorija javnosti,

upravljanje, rješavanje sukoba, odnosi sa zajednicom, dijalog i ostalo. No,

ove se četiri koncepcije nameću kao primarni čimbenici u komunikaciji s

dodanom vrijednošću u partnerstvima među sektorima i pružaju početni

konceptualni okvir za buduća empirijska istraživanja. Cilj će im biti daljnje


Tafra-Vlahović 9

istraživanje komunikacije u partnerstvima među sektorima za održiv

razvoj.

Literatura

Brady, A.K. (2005.), The Sustainability Effect, Palgrave, Macmillan,

(str. 130)

Bloomfield, S.(2004), When is a «Partnership» not a Partnership, in

Partnership Matters, issue 2, 2004

Cutlip, S.M., Center A.H, and broom, G.M.(2000), Effective Public

Relations, Prentice Hall, (str.111)

Grayson, D. and Hodges, A. (2004), Corporate Social Opportunity,

Greenleaf publishing

Grunig, E.J. (2001), Two-Way Symmetrical Public Relations: Past, Present

and Future, in Heath, L.R.2001) Handbook of Public Relations, Sage

Publications (str. 11-31)

Elkington, J. (1998), Canibals with Forks, New Society Publishers,

(str.232-233)

Freeman, R.E. (1984), Strategic Management: A Stakeholder Approach,

Pitman, Boston, MA

Isaacs, W. (1999.), Dialogue and the Art of Thinking Together, Currency

Johnson, G. i Scholes, K. (2002), Exploring Corporate Strategy,

Pearson Education Ltd, (str. 207-209, 213)

Leifer, R.P.&Delbecq, A.(1978.), Organisational /environmental

exchange: a Model of Boundary Spanning Activity, Academy of

Management Review, No.3

Murphy, D. & Coleman, G. (2000), Thinking Partners, in Jem Bendell

(edt.), Terms for Endearment, Greenleaf (str. 207-215)

Price, S. (1996.), Communication Studies, Longman

Mattessich, P.W. et. al. (2001), Collaboration: What makes it work,

Amherst H. Wilder Foundation (str. 23.)

Tennyson, R. (2005.), The Brokering Guidebook, International

Business Leaders Forum, (str. 43, 49)


10

TEMA BROJA

“The World in Context: Beyond Business case for Sustainable

Development”, The Prince of Wales’s Business & the Environment

Programme: Thought Leadership, Programme for Industry,

University of Cambridge, str. 3)

Dodaci

1. Model izvrsnosti organizacijske komunikacije

Model izvrsnosti

Čisti

asimetrični

model

Područje u

kojem svi

pobjeđuju

Čisti model

suradnje

Stajalište

dominantne

koalicije

Stajalište

javnosti

Miješani motiv

(simetrični)

dvosmjerni model

Model izvrsnosti, Grunig i suradnici, 1995 (prilagođeno iz: Heath R.L., Handbook of Public

Relations, 2001)


Tafra-Vlahović 11

2. Uloga premošćivanja granica organizacijske komunikacije (prilagođeno

iz IPR predavanja: Teorija sustava i premošćivanje granica)

Boundary Premošćivanje spanning

granica

Propusne Permeable

organisation granice

boundary

organizacije

Organisation

Organizacija

Environment/

Okoliš /

Stakeholders

dionici

3. Komunikacijski tok prema partnerstvima (preuzeto iz: Brady, A.K.

(2005.), The Sustainability Effect, Palgrave, Macmillan).

Communication Tok komunikacije flow prema towards

partnerships

partnerstvima

Hijerarhija

Jednosmjerni

tok informacija

Savjetovanje

Dvosmjerni

tok

informacija

Višerazinska

partnerstva

Mreža

povjerenja

Firm/stakeholder relationships in the future (Brady)


13

UDK 659.4

(13-32)

Ivan Tanta ∗

Oblikovanje mnijenja ili nužnost

manipulacije

Upravo na pojmu mnijenja, pojam javno mnijenje stvara

stereotipe na osnovi kojih je određen velik dio našeg

života. Dakle, nije mišljenje to koje nas vodi i određuje,

nego je to stereotip koji proizlazi iz mnijenja.

Summary

In an average person's life, the majority of time is spent listening, and only little

time reading or speaking. However, nobody has ever taught us how to listen, yet the

subject we would like to present is based on listening and watching, as the intention of

the creation and the public management is to shape information, i.e. a thought, in order

to be easily accepted. A market success terror is transformed into a quality absolute

criterion, and this is how we enter a magic circle: the less the public is educated, the

more successful the primitive media contents are.

Ključne riječi: odnosi s javnostima, javno mnijenje,

komuniciranje, stereotipovi, manipulacija

∗ Autor je magistar znanosti, viši predavač VERN-a


14

TEMA BROJA

Lakše je naći mudra čovjeka nego mudar narod. Narod nema oči, nego srce on osjeća, a

ne vidi.

Narodna mudrost

« Gotovo da nije moguće da se danas još nađe situacija koja je potpuno nova. Samo

način gledanja i umjetnost kojom se ona obrađuje i prikazuje mogu biti novi, a pritom

se čovjek mora čuvati svakog suvišnog podražavanja.»

Eckermann, Razgovori s Goetheom

Mišljenje ili mnijenje, pitanje je sad. Mnijenje, naime, nije dovoljno

utemeljeno mišljenje 1 , odnosno prihvaćanje mišljenja bez dovoljnog

razloga i čvrstog uvjerenja. A mišljenje je slijed misli usmjeren prema

određenome cilju (rješavanju nekog problema), kojim taj cilj upravlja 2 .

Stoga bi mnijenje bio prihvatljiviji naziv, uostalom odnosi s javnošću i ne

prisiljavaju na to da se određeno mišljenje prihvati; oni pružaju oblikovane

činjenice kako bi primatelj participirajući ih, determinirao mnijenje. Upravo

na pojmu mnijenja, pojam javno mnijenje stvara stereotipe na osnovi kojih

je određen velik dio našeg života. Dakle, nije mišljenje to koje nas vodi i

određuje, nego je to stereotip koji proizlazi iz mnijenja.

Ali, što jest i kako se stvara stereotip

Prije svega dopustite mi da pomoću jednadžbe definiram imidž ili

sliku. Dakle: Identitet + Komunikacija = Imidž. U toj jednadžbi identitet

je ono što jesmo, dakle činjenica, komunikacija ili odnos jest način na koji

se organizacija ili pojedinac odnose prema okolini. Zbroj identiteta i

odnosa stvara sliku, a ona potiče mnijenje, jer za mišljenje nemamo

dovoljno informacija. Iz toga proizlazi kako nije bitno koliko vrijedi, nego

koliko javnost misli da to vrijedi. Ili, kako kaže Metastazije u Rousseaovoj

"Novoj Heloizi": »Ah da se skrivene patnje što izjedaju srce čitaju na licu,

koliki bi ljudi koji pobuđuju zavist pobudili samilost...Vidjelo bi se da je

neprijatelj, koji ih izjeda, sakriven u njihovim grudima i da je sva njihova

tobožnja sreća u tome da izgledaju sretni!» 3

1 Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1965 S.260

2 Ibid. S. 259

3 Stihovi iz Metastazijeve melodrame «Giuseppe riconosciuto» (I. čin)


Tanta 15

Sliku, dakle, sami “proizvodimo”. Nju, najčešće kada govorimo o

organizaciji, stvaraju pojedinci koji zauzimaju medijski prostor i time

izgrađuju opću sliku, koja najčešće stvara stereotip da su, na primjer svi

političari ili tajkuni moralno upitne osobe. Stereotip definiramo kao

otrcano, banalno i ukalupljeno 4 , a to je najčešće proizvod loše prenesene

poruke. Neartikulirana poruka i stihijsko komuniciranje sprečavaju

izgradnju kvalitetne slike (imidža) organizacije i generiraju negativan imidž.

Razlog je najčešće činjenica da emocije utječu na naš odnos prema životu,

ljudima, sebi i svojem poslu. Emocije su dvosjekli mač komunikacije,

kojima se poglavito odnosi s javnošću najčešće i najobilnije služe. Emocije

su konstruktivna i moćna sila nagovaranja, odnosno stvaranja odnosa kad

su iskrene i pozitivne, ali izazivaju sumnjičavost kad su negativne i

neiskrene. Dobra komunikacija s javnošću počinje dobrom konverzacijom,

umijećem koje obuhvaća slušanje, reagiranje, zainteresiranost i uzajamno

razumijevanje misli; međutim, nije uvijek tako.

Javno mnijenje

Važno je objasniti pojmove koji su bitni elementi odnosa s

javnošću. Jedan od najvažnijih je javno mnijenje, jer svaka organizacija, bez

obzira na komunikacijski model kojim se koristi ili neovisno o svojim

ciljevima, želi pozitivno javno mnijenje i čini sve da to i postigne!

Ovaj pojam slikovito je definirao novinar kolumnist Joseph Kraft,

koji je rekao: «Javno mnijenje je neznani bog kojemu moderni ljudi pale

tamjan.» 5 Da bismo ga bolje odredili, javno mnijenje ćemo podijeli na

javnost i mnijenje. Pritom je javnost skupina ljudi koja ima zajednički

interes u određenom subjektu, a mnijenje, kao nedovoljno utemeljeno

mišljenje u kojem su izražena stajališta o nekoj temi koji, kada postanu

dovoljno snažni, vode prema verbalnim i fizičkim akcijama (stajališta →

mnijenje → akcija).

Pod pojmom javnog mnijenja često se podrazumijeva gomilanje

pojedinačnih pogleda o nekoj temi. Budući da pojedinačne spoznaje mogu,

4 Klaić, Bratoljub Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora, Zagreb 1974, S 1244

5 Seitel, F., The Practice of Public Relations, Cembridge press 2000, str. 55.


16

TEMA BROJA

ali ne moraju predstavljati zajedničko razmišljanje, javno mnijenje ne može

se odrediti tek kao stanje pojedinačnih spoznaja. Ono je prije dinamičan

proces izražavanja, prilagođavanja ili usklađivanja ideja na putu prema

kolektivnom određenju smjera djelovanja 6 . Mediji često objavljuju rezultate

ispitivanja javnog mnijenja kao postotke pozitivnih i negativnih stajališta o

nekoj temi, prijedlogu ili kandidatu. Smjer javnog mnijenja ima evaluativnu

dimenziju, koja može biti pozitivno-negativno-neutralno, za-protivneodlučeno,

ili za-protiv-ovisi.

Javno mnijenje odražava dinamični proces interpersonalne i

medijske komunikacije o određenim pitanjima, a ostvaruje se među

skupinama i kolektivima ljudi sa sličnim sposobnostima djelovanja.

Prema još uvijek aktualnoj definiciji Herberta Blumera iz 1947.

godine, javnost je skupina ljudi koji su:

a) suočeni s problemom

b) podijeljeni o rješavanju problema i koji

c) o problemu raspravljaju.

Jedan od najpoznatijih teoretičara javnosti, Jürgen Habermas, u

svojem djelu Strukturne promjene javnosti (1989), javnost je odredio kao

područje posredovanja između civilnog društva i države. Stoga je od

devedesetih godina prošlog stoljeća uobičajeno mišljenje da je sudjelovanje

javnosti jedan od glavnih komunikacijskih alata važnih i u donošenju

krajnje odluke.

Sudjelovanje javnosti i legitimnost djelovanja tijela i organizacija

javnoga sektora međusobno su ovisni; legitimnost djelovanja i prije svega

odlučivanja javnog sektora ovisi o stupnju uključenosti javnosti u

razvojnom planiranju, odlučivanju, izvođenju programa i projekata, i

evalvaciji. 7 Ovu činjenicu slijede sve suvremene teorije upravljanja na

jednoj i teorije odnosa s javnošću na drugoj strani, prije svega, tzv.

europska škola odnosa s javnošću.

Meksička izjava: “Odnosi s javnošću su kontinuirano i stručno

analiziranje razvojnih smjerova, predviđanje njihovih posljedica,

savjetovanje s vođama organizacije i provedba planiranih programa

te djelovanje u interesu organizacije i njezine javnosti.

6 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 265.

7 Habermas, Jürgen: Strukturne promjene javnosti (1989)


Tanta 17

Britanska izjava: "Odnosi s javnošću su planirano i

kontinuirano nastojanje za uspostavu i očuvanje naklonosti i međusobno

razumijevanje organizacije i njezine javnosti.

Jedna od više stotina definicija odnosa s javnošću koja je u, recimo

tako, redovitoj upotrebi, govori: Odnosi s javnošću su funkcija

upravljanja koja: identificira, uspostavlja i održava međusobno

korisne odnose između organizacije i javnosti o kojima ovisi njezin

uspjeh.

Gotovo 70 posto budnog vremena komuniciramo. Od toga

slušamo sa 25 posto svojih mogućnosti, pamtimo 50 posto onoga što

čujemo, a od toga zaboravimo polovicu u prvih 48 sati. To je gotovo

idealno za funkciju koja ima svrhu upravljati.

U životu prosječno stanovništvo veći dio vremena provodi

slušajući, a manji čitajući i govoreći. Ipak, najčešće nas nikada nitko nije

učio slušati, a tema o kojoj govorimo upravo se temelji na slušanju i

gledanju, jer kreiranje i upravljanje javnošću ima svrhu oblikovati

informaciju, odnosno misao kako bi se tako pripremljena mogla lako

prihvaćati.

Ray Birdwhistle je iznio rezultat istraživanja, prema kojemu se

pojedinca (a upravo je pojedinac najčešće emiter, koji svojom osobnošću u

nečije ime kreira javno mnijenje) percipira prema sljedećim parametrima: 7

% na temelju riječi koje je izgovorio, 38 % na temelju načina na koji je to

izgovorio (jačina i boja glasa, intonacija i sl.), a čak 55 % na temelju

neverbalne komunikacije (izgleda, držanja tijela, odjeće i sl.). 8

Možemo li prema tome zaključiti kako bi jedan od postulata PR-a

trebao biti i već spomenuti, prema kojem nije bitno što se dogodilo, nego

što ljudi mniju da se dogodilo Ako je tako, odnosi s javnošću su oblik

iluzionizma kojem je svrha uvjeriti javnost u postavke koje su samo

naizgled takve. Stvarnost je, naime, ponešto drugačija, ovisna doista samo

o tome kako ćemo doživjeti «uvjeravanja» i «argumente» pomoću kojih

ćemo, kao sredstvima uvjeravanja stvarati našu sliku o određenom pojmu,

događaju i slično.

8 Birdwhistle Ray: «Kinesics and Communication» 1970.


18

TEMA BROJA

Uvjeravanje – način formiranja javnog mnijenja

Uvjeravanje (persuasion) je najvažniji element u stvaranju javnog

mnijenja. Postoji mnoštvo složenih teorija i objašnjenja o tome što taj

pojam znači, a najjednostavnije glasi kako je uvjeravanje pokušaj da se

pridobiju potpora i slaganje druge osobe kroz argumentiranje, savjetovanje

ili nagovaranje. 9 Za one koji se bave odnosima s javnošću, korisno je znati

koji to “dokazi” uvjeravaju ljude. Na prvome su mjestu činjenice, i to

statistički i empirijski podaci. Slijede emocije – poznati su nam mnogi

slučajevi kada se govornici koriste emocijama poput domoljublja, ljubavi,

ljubavi prema obitelji, straha i sl. da bi postigli svoje ciljeve.

Personaliziranje je također jedna od taktika u uvjeravanju, jer ljudi reagiraju

na osobna iskustva. Na primjer, žena koja je preboljela rak dojke vrlo će

uvjerljivo govoriti o potrebi da se nabavi mamograf. Razmatranje i

objašnjavanje “koristi” koju publika može imati od onoga u što ih se

uvjerava, također pridonosi uspješnom uvjeravanju. 10 Riječ, odnosno sluh

jedan je od glavnih čimbenika uspješnosti u odnosima s javnošću.

Aspekti prihvaćanja informacije, «oči za zvukove»

Kada smo govorili o aspektima prihvaćanja informacije, rekli smo

kako primatelj najviše usvaja ton i izgled. Razlog je možda činjenica da

naše uši nisu tek «oči za zvukove». Zvuk sadržava posve drugačije

informacije o svijetu, nego svjetlo koje je potrebno za vizualni doživljaj.

Svjetlo obično traje, dok se zvuk javlja kad se nešto mijenja, kad vibrira,

sudara se, giba, lomi, eksplodira. Sluh je osjet događaja, a ne prizora. Slušni

sustav stoga obrađuje slušne informacije znatno drugačije nego što vidni

sustav obrađuje vidne informacije. Dok je dominantna uloga vida doznati

gdje se što nalazi, dominantna uloga sluha jest doznati da se nešto

dogodilo.

9 Seitel, F., The Practice of Public Relations - str. 56.– 57.

10 Seitel, F., The Practice of Public Relations - str. 57.–58.


Tanta 19

«Čovjek je vizualno biće, ali zvukom uvijek nadzire svijet oko sebe

u svojih 360 stupnjeva. To je osjet koji nadograđuje naš vidni doživljaj. 11

Film bez glazbe je jako dosadan, iako glazbu rijetko primjećujemo.

Osvrnut ćemo se na to kako čujemo neka obilježja glazbene podloge kao

što su stereo zvuk ili visina tona. Takav ustroj znači da je slušni sustav

precizno baždaren za podatke o frekvenciji i vremenu, sadržane u zvučnim

valovima. Njime se mogu prikazati zvukovi od 20 Hz (i Hz je otkucaj u

sekundi), dakle izrazito niski, do 20 000 Hz. 12 Vremenska osjetljivost je

golema; među zvukovima možemo prepoznati vrijeme tišine u trajanju od

jedne milisekunde, odnosno jedne tisućinke. Usporedite to s našim vidnim

sustavom, koji treba biti izložen nekoj slici oko desetinku sekunde da bi

takav ulazni podatak prenio u svijest.»

Zahvaljujući specijaliziranim sustavima u našem uhu i mozgu,

vremenska usklađenost ušiju još nas više zadivljuje. Ako zvuk stigne u

jedno uho samo 20 mikrosekundi (milijuntih dijelova sekunde) prije nego u

drugo, uočit će se i ta mala razlika. Usporedbe radi, treptaj oka traje 100

000 mikrosekundi, dakle 5000 puta kraće. 13 Iako vid dominira mnogim

drugim osjetima u uvjetima neusklađenih informacija, uzmemo li u obzir

osjetljivost naših ušiju, neće nas začuditi što sluh prevladava nad vidom

kada je riječ o određivanju vremenskog slijeda događaja. Ta nam je

osjetljivost višestruko korisna – osobito kada uživamo u glazbi ili nas

dolazak novoga zvuka upozorava da se negdje nešto promijenilo.

Odnosi s javnošću služe se, u stvaranju javnog mnijenja, upravo

tim spoznajama poznavanja homo sapiensa, kako bi preko zvučnih loga

potaknuli određeni oblik Pavlovljevog refleksa i time sugerirali određeni

konotacijski učinak. Što se tiče vizualizacije preko nebrojeno puta

spominjane subliminalne poruke, za koju zanimanje pokazuju naročito

propagandni stručnjaci, ali naravno u određenim spregama s PR-ovcima,

prema Staffordu i Webbu, subliminalna percepcija provlači se ispod razine

svjesnosti i može utjecati na našu percepciju - ali samo malo.

Naime, sama izloženost ne može stvoriti neodoljiv osjećaj gladi za

čokoladom niti promijeniti našu odluku da umjesto nje kupimo čips.

11 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk,

Zagreb 2005. S 189

12 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk,

Zagreb 2005. S 190

13 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk,

Zagreb 2005. S 191-192


20

TEMA BROJA

Izloženost ne može prenositi nikakve složenije naredbe. Ali, ona je ipak

dovoljno trajna da se slika triju riječi iz urbane legende o kokicama,

«Gladni Jedite kokice», progura kroz tvorničku traku vidnog sustava tako

da se proizvede reprezentacija. Ali, to je svakako prekratko da se riječi

razumiju kao rečenica. Fotografija, neki oblik ili pojedine riječi, krajnji su

domet. 14 Biti izložen nekoj fotografiji na dvjestotinku sekunde, ne može se

nazvati viđenjem, jer toga čak nećete biti svjesni. Ali, kad pred vama

bljesne fotografija, to djeluje na vašu subliminalnu percepciju i kad ju idući

put vidite, ona će vam biti nešto malo draža od one koju nikad prije niste

vidjeli, i ništa više. Ne zaboravite li ju, postat će još jedan od stereotipa s

kojima živimo.

Moć nad mnijenjem

Kada govorimo o stvaranju javnog mnijenja, govorimo zapravo o

značenju moći nad mnijenjem ili jednostavnije o tehnikama vladanja

pomoću upotrebe simbola, odnosno ideja. Pokušaj da se ponašanje

pojedinaca i skupina nadzire pomoću više ili manje vješte manipulacije

simbolima ili idejama, označava glavni preokret u metodi vladanja, i u tome

smislu grube metode vladanja silom i prinudom zamijenjene su suptilnom

tehnikom uvjeravanja, ili kao što je rekao Sartre: «Odričem se vlasti nad

vašim tijelima, ali samo da bih upravljao vašim dušama.» 15 . Uostalom,

nastavak naše teme definirali su prije nas i Hugo i Mann, prvi u svojim

Jadnicima kada govori: «Ništa nije gluplje nego pobijediti; prava je slava

ubijediti», 16 a potonji u Legendama o Josipu tumači i pita se: »Jer je u

riječima, a ne u ruci, vlast i nadzor. Imaš li što primijetiti ili prigovoriti

mojim mislima» 17

Odnosi s javnošću su, dakle, oblik manipulacije jer im je

prvenstvena zadaća utjecati. Kada govorimo o utjecanju, potrebno je

14 Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg mozga, Jesenski i Turk,

Zagreb 2005. S 191-192

15 Sartre Jean Pole: Đavo i gospodin bog, Prosveta, Beograd 1966. S 154

16 Hugo Victor: Jadnici ,II, Rad, Beograd, 1960, S81

17 Mann Thomas: Legenda o Josipu,I, Keršovani, Rijeka 1960, S106


Tanta 21

definirati razliku koja manipulaciju izdvaja od poznatih metoda kontrole

ponašanja, to su sljedeće činjenice:

a) Manipulacija je «bezbolno uvjeravanje» kojeg ni pojedinci ni

javnost u cjelini nisu svjesni jer ne osjećaju prinudu.

b) Manipulacija se temelji na znanstvenom poznavanju čovjeka

(psihologija, psihijatrija, sociologija, neurologija, neurolingvistika,

semantika, sociolingvistika i sl.).

c) Proširene su dimenzije moći (masovni mediji - novine, televizija,

radio, internet), suvremene komunikacijske tehnologije (mobiteli, intranet).

d) Ovisnost pojedinaca posredno ili skupine, odnosno javnosti kao

cjeline izravno od moćnih organizacija i institucija koje imaju monopol na

informacije - globalno ili lokalno (CNN, EPH).

e) Podjela rada i specijalizacija funkcija sprečavaju pojedince da

steknu cjelovitu sliku o onome što se događa u društvu, pa su prisiljeni

preuzeti informaciju od onih koji ju nude.

f) Manipulacija nije institucionalizirani oblik moći i zato onaj tko

ima tu moć, ne mora objašnjavati kada, kako, zašto i s kojim ciljem će ju

upotrijebiti, pa javnost ostaje zakinuta za stvarnu namjeru koja ostaje tajna.

Ljudi su oduvijek manipulirali jedni drugima 18 , ali znanost o

manipulaciji počinje u prošlom stoljeću. Čak se i pojam manipulacija javlja

u znanstvenom rječniku tek 60-ih godina prošlog stoljeća, a u punu je

primjenu ušla 70-ih godina. Riječ manipulacija je latinska složenica od riječi

manus – ruka i pulare – ugladiti, glačati, prevlačiti rukom, pripravljati,

namještati, dodirivati, pipati. Prvo značenje riječi odnosilo se na obradu

nekog predmeta rukama. Tko je bio naročito vješt i spretan u toj tehničkoj

disciplini obrade materijala, nazivao se manipulant ili rukovatelj, a poslije

se u nas uobičajilo, rukovoditelj ili rukovodilac. Još danas, unatoč činjenici

da su nas rukovodioci napustili a zamijenili su ih menadžeri, rukovodeća

radna mjesta i dalje žive. Riječ manipulant se poslije razvijala tako da se

njome označava svako pronicljivo vješto i spretno, odnosno stručno

rukovanje ili upravljanje stvarima ili ljudima kako bi se ostvario zajednički

18 Tehniku manipulacije moguće je učiti iz antičke književnosti i retorskih vježbi od Aristotela,

Platona do Kvintilijana i Cicerona te poslije Shakespearea, pa do suvremenih radova o uvjeravanju

masa (vidi: Brockhaus Enzyklopadie, zwolfter Band, F.A. Brockhaus, Wiesbaden. 1971, S.90)

U Novom zavjetu je napisano: «I reče im Isus: hajdete za mnom i učinit ću vas lovcima ljudskijem»

(Evanđelje po Marku, gl.1, red 17.)


22

TEMA BROJA

cilj. Još uvijek riječ ne izaziva nikakvu primisao da je rukovanje ili

upravljanje nečastan, koristoljubiv ili nepošten posao.

Danas je riječ manipulacija opterećena negativnim slojevima

značenja i njome se obično označavaju odnosi među ljudima, pri kojima se

nastoji ostvariti osobni ili skupni interes, npr. kada političari manipuliraju

glasačima. U Websterovu rječniku nalazimo da manipulirati, uz ostalo,

znači: mijenjati ili krivotvoriti, to je varka, opsjena, prijevara, podvala. 19

Socijalizacija i manipulacija

Biti svjestan razlike između socijalizacije i manipulacije, kao dva

oblika komunikacije, prenošenjem značenja pomoću simbola, znači biti

sposoban oduprijeti se manipulaciji.

Onaj tko socijalizira, pokušava druge naučiti kako mogu misliti

(vjerovati, vrednovati ili činiti). Onaj tko manipulira, nastoji druge navesti

da misle kao što on misli (vjeruje, vrednuje ili čini).

Jednako tako onaj tko socijalizira, upotrebljava u svojem radu

provjerene podatke. Onaj tko manipulira, zloupotrebljava sve podatke.

Tko socijalizira, nudi istinu kao poruku dok onaj tko manipulira,

nudi svoju poruku kao istinu, i konačno onome tko socijalizira, svrha je da

drugi doznaju bitne stvari o nekoj pojavi. Onome tko manipulira, namjera

je druge navesti da vjeruju kako je ono što on govori o nekoj stvari za njih

bitno te da čine ono što on misli da je za njih dobro.

Manipulacija u suvremenome razdoblju pojmovno evoluira, pa u

ekonomiji manipulacija (potrošačima) poprima oblik reklame, odnosno

ekonomske propagande, u politici manipulacija (biračima), kao i na

ekonomskom području, poprima oblik propagande. No, ovdje je riječ o

političkoj propagandi, koja je najvidljivija u predizborno vrijeme.

Manipulacija u obrazovanju preuzima oblik indoktrinacije, dok u

iskorištavanju slobodnog vremena ima oblik industrije zabave. U

religioznom životu manipulacija je uobličena u propovijedima.

Dok ne znamo što se pod pojmom manipulacije skriva, nismo u

mogućnosti odrediti sam pojam. Stoga je potrebno navesti bitne elemente

19 Webster's New World Dictionary, The World Publishing Company, Cleveland and New York,

1962. p.893.


Tanta 23

pojma manipulacija te za njih predložiti teorijski jasnu i empirijski

upotrebljivu definiciju pojma.

Osnovni elementi pojma manipulacija jesu:

- manipulator (izvor poruke, emiter, pošiljatelj poruke)

- poruke koje se šalju u javnost (sadržaj, vrijeme, oblik)

- javnost ili masa kojom se manipulira ( primatelj poruke)

- psihosocijalni uvjeti u kojima se poruka priopćava

- tehnička sredstva preko kojih se poruka prenosi

- javni problem na koji se poruka odnosi

- zainteresiranost publike (motivacija)

- posljedice koje poruka izaziva 20 .

Manipulacija se, dakle, može objasniti kao smišljen, sustavan i

kontroliran postupak ili skup postupaka pomoću kojih manipulator,

koristeći se simboličkim sredstvima, u za njega pogodnim psihosocijalnim

uvjetima, odašilje u javnost (masu) preko sredstava komunikacije (masovni

kanali komunikacije) određene poruke s namjerom da utječe na uvjerenja,

stajališta i ponašanje ljudi. Tako bi se oni u stvarima o kojima ne postoji

opći konsenzus, a za koje su zainteresirani, usmjerili prema uvjerenju,

stajalištima i vrijednostima manipulatora, a da toga nisu svjesni.

Kada smo govorili o ekonomiji i politici, dotaknuli smo pojam

propagande. Naime, manipulacija u suvremenosti, rekli smo, pojmovno

evoluira. Tako u ekonomiji manipulacija potrošačima poprima oblik

reklame, odnosno ekonomske propagande, u politici manipulacija biračima

također postaje propaganda, i to politička.

Propaganda, ta simpatična riječ koja nam je zaslugom manipulatora

usađena u svijest, zapravo je sinonim riječi manipulacija. Prvi je put

srećemo 1623. u nazivu Kardinalskog vijeća, koje je osnovao papa Urban

VIII. u Rimu da bi nadzirao rad misionara Rimokatoličke crkve. Latinski

izraz Congregatio de propaganda fide doslovno preveden znači Vijeće za vjeru

kakvu treba širiti, pa od tuda i propagare znači širiti, rasprostirati, raditi za koga

ili što, razmnožavati. Zašto nam je propaganda općenito potrebna, vidljivo je

iz primjera ekonomske propagande.

Naime, samo se u Americi tijekom 15-ak godina broj

prehrambenih proizvoda s oko 2.000 popeo na više od 20.000. U Japanu

20 Šušnjić, Đuro: Ribari ljudskih duša, Čigoja, Beograd, 2004.


24

TEMA BROJA

se 1995. pojavilo oko 1.000 novih bezalkoholnih pića. Godine 1996. samo

se njih 1% još uvijek prodavalo. Na tržištu je sve više proizvoda, a

tvrtkama postaje sve teže istaknuti se i izdvojiti od drugih. Drugim

riječima, želite li uspjeti, morate imati originalne proizvode i u kupaca

trebate potaknuti toliku strast i privrženost vašem proizvodu da im neće

pasti na pamet tražiti nešto drugo. A takva se strast ne može pobuditi

sitnim poboljšanjima postojećih proizvoda. Još je 1996. godine američki

Istraživački institut "J. D. Power" u svojem izvješću napisao da "više ne

postoje loši automobili". Dakle, razlika između proizvođača i proizvoda

više nije u snazi motora, tehnologiji, centralnom zaključavanju ili klimi u

serijskoj opremi, nego u njihovu izgledu, marki, doživljaju, emocijama,

odnosima... U Tokiju možete u ponedjeljak naručiti Toyotu posebno

prilagođenu vama, a auto će vam biti gotov do petka. Tvrtka Levi’s u

suradnji s tvrtkom Custom Clothing Technology preko interneta kupcima

nudi mogućnost da na njihovoj internetskoj stranici upišu svoje mjere i za

dva tjedna stižu im posebno prilagođene levisice “made just for you” (uz

dodatnu naknadu od 10-ak dolara). - Kupac želi narančaste proizvode s

ljubičastim točkama. Želi ih danas i trebaju mu na otoku Fidžiju. Ključ

uspjeha jest, dakle, kupcima odnosno javnosti nuditi nešto posebno,

drukčije od onoga što nudi konkurencija, ali pritom treba utjecati na javno

mnijenje kako bi prednost dalo vama, a ne njima.

Dakle, potrebno je kreirati javno mnijenje, u ovome slučaju

potrošačko. Ne manje važno jest spomenuti i “svemoguće” oglašavanje.

Kažu da se dobar proizvod prodaje sam od sebe, no možete imati najbolje

proizvode i usluge, ali nećete postići puno ako nitko nije čuo za vas.

Primjereno tome možemo zaključiti da vam trebaju usluge Odnosa s

javnošću koje će uobličiti vašu poruku. S druge strane, niti doprijeti do

potrošača nije nimalo lako. Samo u SAD-u tvrtke na godinu potroše oko

233 milijarde dolara na oglašavanje, a prosječan Amerikanac svaki dan

pogleda nešto malo manje od 250 oglasa. U tome moru oglasa, reklama i

informacija koje neprestano zapljuskuju potrošače, tvrtkama se sve teže

uspijevaju izboriti da budu primijećene. Ipak, dijelom su za to same krive.

Stvaraju nemaštovite oglase, poput papiga ponavljaju što im govori i

njihova konkurencija (’Snažan protiv mrlja, nježan prema tkanini’) i onda

se čude ako rezultati izostaju. Plimni val reklama sutra će biti više nalik na

tsunami, a jedine žrtve te pošasti bit će nekreativne tvrtke koje su potrošile

gomilu novca na propagandu, odnosno na poruku koju na kraju nitko nije

primijetio.


Tanta 25

U nedostatku inventivnosti odnosi s javnošću povremeno i svjesno

služe se impropagandom. Impropaganda se odnosi na zanemarivanje

činjenica u komunikaciji, njihov nedostatak ili manipulaciju objektivnim

usmjeravanjem u svakoj vrsti komunikacije. 21

Prilagođavanjem činjenica ili njihovim nedostatkom u nekoj se

situaciji može postići dodatna vrijednost na područjima vezanima za

odnose s javnošću, poput odnosa s medijima, iako je to kratkoročno.

Pojavljuje se i kao manipulacija tzv. nominalnom vrijednošću situacije,

poput bajkovitosti života slavnih osoba. Izvan svijeta zabave, neki

publicisti opravdavaju prilagođavanje činjenica u situacijama kada cilj

opravdava sredstvo. Iako svaka činjenica koja je dio neke priče može biti

sto posto potkrijepljena, važnost i naglasak određenih činjenica elementi

su kojima se može upravljati i koji se mogu kreativno iskoristiti da bi se

dobila dodana vrijednost. To se može učiniti na tri načina:

a) uvećanjem važnosti manje važnih dijelova situacije

b) proširivanjem konteksta u kojem se događaj i njegov razvoj

mogu sagledati

c) prikrivanjem ili zasjenjivanjem situacije tako da se skrene

pozornost. 22

Manipulacije tako postaju svakodnevnica (izbornog izvještavanja),

a birači pribjegavaju prirodnom obrambenom mehanizmu – ne vjeruju više

nikome. 23 Gorko istinitu rečenicu profesora Malovića možemo i

parafrazirati te reći kako manipulacije doista postaju naša svakodnevica u

kojoj je uvjet «preživljavanja» - skepsa. Što veća skepsa, to jači pritisak na

naša osjetila!

Rasprostiranje oblikovanog mnijenja

Kako je, dakle, moguće manipulirati javnim mnijenjem, odnosno

kreirati ga, kakav je instrumentarij potreban. Prije svega Jakobson navodi

funkcije poput: referencijalne, emotivne, konotativne, fatičke, metajezične i

poetske. 24

21 Green, Andy: Kreativnost u odnosima s javnošću, Print, Zagreb, 2007.

22 Green, Andy: Kreativnost u odnosima s javnošću, Print, Zagreb, 2007.

23 Malović, Stjepan: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb 2007. str. 95.

24 Jakobson, Roman: Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd 1966. str. 285-326.


26

TEMA BROJA

Referencijalna funkcija poznata je i pod pojmovnim određenjima

kao što su «designativna», «denotativna», «propozicijska», «kognitivna»,

«saznajna», «priopćavajuća», «obilježavajuća», «reprezentativna»,

«deskriptivna», «narativna», «ideicijska» - referencijalna funkcija, svodi se

na odnos između poruke i referenta, odnosno predmeta., teme

priopćavanja. S obzirom na tu funkciju, jezik ima zadaću osigurati točnu i

objektivnu informaciju o referentu.

Emotivna funkcija jezika određena je također pojmovima

«emocionalna», «ekspresivna», «emotivna», «izražajna», «osobna»,

«konotativna», «pragmatična», a svodi se na odnos između poruke i

njezinog pošiljatelja. Svakako da je onda i funkcija jezika osigurati

subjektivnu informaciju, odnosno one koje će sadržavati podatak o odnosu

«govornika» prema poruci, odnosno referentu kojeg ona zastupa, recimo o

njegovu stajalištu ili doživljaju. Ovisno o cilju prema kojem su usmjerena

jezična priopćenja, ove su dvije vrste funkcija upravo suprotne.

Konotativna funkcija, prepoznatljiva i pod pojmovima

«direktivna», «injuktivna», «manipulativna» - svodi se na odnos između

poruke i njezina primatelja, pa je zadaća jezika da njome oblikovana

priopćenja izazovu «odgovor», odnosno reakciju primatelja, naročito u

priopćenjima namijenjenim ekonomskoj, političkoj, ideološkoj, vjerskoj ili

drugoj vrsti propagande. Očekivana reakcija može biti, a to joj je i svrha, u

obliku vrste praktičnog ponašanja, ali i drugačija, recimo estetska,

emocionalna odnosno etička. Još jedan od instrumentarija kojim se u nas

više nesvjesno negoli namjerno služe odnosi s javnošću u stvaranju javnog

mnijenja svojevrsna je «gramatika» društvenoga statusa. Društvena

gramatika podrazumijeva kategoriju jezičnog znanja, a ima dvije osnovne

funkcije. Prva od njih je jezična sposobnost koja podrazumijeva

mogućnost ravnopravnosti i učinkovitosti u jezičnom sporazumijevanju

svoje govorne zajednice.

Druga funkcija je pravilo odabira, odnosno upotrebe jezičnih

sredstava iz sistemskog lingvističkog potencijala s obzirom na širi jezični

kontekst (govorni događaj, tekst i diskurs). Jednostavnije rečeno, govorni

predstavnik, a to su najčešće PR-ovci, mora posjedovati dvije vrste jezične

kompetencije: znanje

(kompetenciju) koda (jezičnog sistema) i znanje ( kompetenciju)

komunikacije ( upotrebe jezika ali i pisma).


Tanta 27

Govorni predstavnici

U novije se vrijeme govori o postojanju barem dva oblika jezičnog

znanja, odnosno o postojanju dvaju jezičnih kompetencija: znanje,

kompetencije koda (jezičnog sustava) i znanje, kompetencije komunikacije

(ostvarenja upotrebe jezičnog sustava).

Prema osjetilima rezerviranim za njihovu recepciju, kodovi se mogu

sistematizirati na sljedeći način: akustički (osjetilo sluha), optički, tj.

vizualni (osjetilo vida), taktilni (osjetilo opipa) i kemijski i olfaktilni (osjetilo

ukusa i mirisa). Od važnijih prema drugim mjerilima najčešće se spominju

proksemički kodovi (specijalizirani za poruke koje se izlučuju iz tipologije

kretanja i ponašanja u prostoru.

Govorni predstavnik nekog jezika jest osoba koja posjeduje

sposobnost i znanje određenog jezika, odnosno kompetenciju koda

(jezičnog sustava) i kompetenciju komunikacije (upotrebe jezika), što mu

omogućava korektno kombiniranje i uporabu njegovih jedinica poznajući i

poštujući pritom odgovarajuća pravila. To govornom predstavniku jednog

jezika omogućava da se pojavljuje kao sudionik u komunikacijskom

procesu na tome jeziku i da se učinkovito (uspješno) sporazumijeva s

drugim govornim predstavnicima istog jezika, koji, osim što isto tako

posjeduju opću jezičnu sposobnost, dijele i isto jezično znanje, koje

poštuju, slijede i primjenjuju.

Govorni predstavnik je na osnovi znanja kojim vlada, u stanju

proizvoditi i shvaćati (interpretirati) načelno neograničen broj priopćenja,

pri čemu razlikuje ona koja su pravilno sročena i prikladno upotrijebljena

od nepravilnih, bez obzira na tip komunikacije, interakcije ili situacije u

kojima se trenutno služi jezikom.

Dijelovi funkcije odnosa s javnošću

Odnose s javnošću često se brka i s njihovim pripadajućim

aktivnostima i dijelovima. Suvremeno značenje i praksa odnosa s javnošću

uključuju sljedeće aktivnosti i specijalnosti.

Publicitet je informacija iz vanjskog izvora kojom se mediji

koriste jer ima vrijednost vijesti. To nije kontrolirana metoda medijskog


28

TEMA BROJA

objavljivanja poruke zato što izvor informacije to ne plaća. 25 Odgovorne

medijske osobe mogu, ali ne moraju objaviti informaciju, ovisno o tome

smatraju li je zanimljivom za objavljivanje. Za čitatelja, slušatelja ili

gledatelja izvor informacije je tada medij koji ju donosi.

Budući da su takve priče proizvodi odjela za odnose s javnošću, medijima

se obično šalju priopćenja, fotografije ili kompleti s detaljnim popratnim

informacijama. Izvor mora znati kakve informacije privlače pozornost

medija te treba prilagoditi, odnosno oblikovati, kreirati informaciju, pri

čemu treba voditi računa o specifičnosti određenog medija i publike koja je

u konačnici primatelj informacije.

Oglašavanje Dok izvor informacije ne može kontrolirati medijski

publicitet poruke, naručitelj oglasa plaćanjem za medijski prostor

provjerava sadržaj i način na koji je poruka objavljena.

Oglašavanje jest informacija koju u medije plasira identificirani

naručitelj, plaćajući pritom medijski prostor i vrijeme. To je kontrolirana

metoda plasiranja oblikovanih poruka u medijima. 26

Mnogi oglašavanje povezuju s marketingom, no marketing nije

jedina svrha oglašavanja. Na primjer, kadrovske službe oglašavaju potrebe

za novim djelatnicima upravo preko oglasa u novinama i na

specijaliziranim internetskim portalima, a pravne službe obavještavaju

javnost o izdavanju obveznica, povlačenju proizvoda s tržišta, promjenama

adresa poslovnica itd. Odnosi s javnošću koriste oglašavanje kako bi došli

do publike koju marketing ne može dosegnuti. Organizacije koriste

oglašavanje kada nisu zadovoljne onim što se prenosi u medijima, kada

osjećaju da javnost ima negativno mišljenje o njihovu poslovanju i kada

žele iznijeti svoje viđenje o određenom pitanju. Organizacije se zato koriste

oglašavanjem da bi nadzirale sadržaj, način i vrijeme objavljivanja svojih

poruka.

Odličan recentan primjer je serija plaćenih oglasa u dnevnom tisku

kojima zagrebački gradonačelnik Milan Bandić objašnjava odluku o

poskupljenu usluga gradske Čistoće i Vodoopskrbe. Takva odluka izazvala

je kritike te neodobravanje većeg dijela građana. Gradonačelnik Bandić je

protumačio plaćanje oglasa potrebom da građanima potanko objasni svoju

odluku, tvrdeći da novinari nisu u stanju neovisno i objektivno prosuditi

takav gospodarski postupak. On zorno prikazuje kako se političari i

25 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 10.

26 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 11.


Tanta 29

gradska uprava koriste oglašavanjem da bi uvjerili javnost i ispravili

negativna stajališta nastala zbog političkih odluka, tj. zbog oblikovanja

javnog mnijenja

Upravljanje temama Unutar odnosa s javnošću, upravljanje

temama nastoji razaznati razvojne smjerove u javnom mnijenju kako bi

organizacija mogla odgovoriti na njih prije nego što prerastu u ozbiljan

sukob.

Upravljanje temama je proaktivan proces predviđanja,

identificiranja, ocjenjivanja i odgovora na javno-politička pitanja koja

utječu na odnos organizacija i njihovih javnosti. 27 (Cutlip, Scott M. – str.

17).

Upravljanje temama često se smatra smišljenom manipulacijom

kojom organizacija pokušava usmjeravati najvažnije javne teme. Unatoč

uobičajenom mišljenju, mnoge organizacije osnovale su posebne odjele i

radne skupine za upravljanje temama.

Lobiranje To je poseban dio odnosa s javnošću, čija je svrha

uspostavljati i održavati odnose s državnom vlasti, poglavito kako bi se

utjecalo na donošenje zakona i propisa.

Iako se lobiranje često povezuje s tajnim sastancima moćnika i vladine

uprave te sa sumnjivom financijskom donacijom zakonodavcima, lobiranje

je pravilu otvoreno zastupanje nekog pogleda na pitanja javne politike.

Unatoč čestoj zloupotrebi i negativnim konotacijama koje lobiranje

ima u javnosti, ono ostaje legalno i prihvaćeno sredstvo kojim pripadnici

određenih interesnih skupina utječu na odluke vlasti. Lobisti nužno moraju

poznavati proces donošenja odluka te funkcioniranje državnog aparata.

Budući da radno iskustvo djelatnika za odnose s javnošću ne

podrazumijeva navedena znanja, lobisti su najčešće odvjetnici s dobrim

političkim vezama, vladini dužnosnici ili pojedinci bliski političkim

krugovima.

Uspjeh ili neuspjeh lobista ovisi dijelom i o njihovim

komunikacijskim, dakle govornim vještinama, o sposobnosti da izgrade

uvjerljive argumente i prenesu ih dužnosnicima, biračima ili klijentima.

Odnosi s ulagačima Poznati kao IR (Investor Relations) i odnosi

s financijskom javnošću, odnosi s ulagačima još su jedan specijalizirani dio

odnosa s javnošću u poduzećima u javnom vlasništvu.

27 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 19.


30

TEMA BROJA

Odnosi s ulagačima specijalizirani su dio odnosa s javnošću u poduzećima,

čija je svrha uspostaviti i održavati uzajamno korisne odnose s dioničarima

i drugim pripadnicima financijske zajednice, a kako bi se ostvarila najviša

tržišna vrijednost. 28

Posao stručnjaka za odnose s ulagačima uključuje praćenje tržišnih

tokova, obavještavanje financijskih javnosti te odgovaranje na medijske

upite i zahtjeve za financijskim podacima. Istraživanja su pokazala da

stručnjaci u odnosima s javnošću koji nemaju odgovarajuću školu ni

potrebno iskustvo u financijama i menadžmentu, vjerojatno neće moći

obnašati funkcije u odnosima s ulagačima. Budući da mali broj djelatnika

posjeduje nužna znanja i vještine potrebne za rad u odnosima s ulagačima,

oni su najbolje plaćena specijalnost unutar odnosa s javnošću.

Teror tržišne uspješnosti

U svojoj knjizi Mediji i društvo, prof. dr. Stjepan Malović govori:

»Masovni mediji potvrđuju se na tržištu, pa ono utječe na njihov sadržaj.

Sve se mjeri i to odmah: prodani primjerci, slušanost, gledanost i

posjećenost. Oglašivači , od kojih mediji žive, upućuju oglase samo onima

koji su slušani, gledani, posjećivani i prodavani. Ostali propadaju. Gase se

listovi, ukidaju emisije, a nekoć popularna lica padaju u zaborav i to preko

noći.

Teror tržišne uspješnosti pretvara se u apsolutni kriterij kvalitete.

Tako počinje vrzino kolo: što je publika manje obrazovana, to su uspješniji

primitivniji medijski sadržaji. Što je manje intelektualaca, to je manje

kvalitetnih medijskih sadržaja. Primitivni medijski sadržaji ne mogu

popraviti obrazovnu strukturu medijske publike. Što su primitivni sadržaju

uspješniji, to je niža razina publike. Vrlo teško je prekinuti to vrzino kolo,

pa sofisticirani sadržaji nemaju prođu, nema šanse da se publici ponudi

nešto kvalitetnije, jer ona to ne želi» 29

Mediji i odnosi s javnošću vrlo su bliski i to prožimanje određuje i

odnose i potrebu da se zadovolji glad za informacijama koje i jedni i drugi

oblikuju kako bi bile «jestivije» javnosti. Međutim, uloga odnosa s

28 Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, str. 21.

29 Malović, Stjepan: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007. str. 13.


Tanta 31

javnostima u stvaranju javnog mnijenja postići će punu snagu tek kada i

djelatnici u odnosima s javnošću budu odgovarajuće obrazovani, upravo

kao i medijski djelatnici koji su transmiteri PR-a.

Nije, međutim, baš sve na njihovim leđima, nešto je i u sintagmi

institucije sustava, kojima je obveza ustrojiti Vijeće za medije, koje treba

pratiti stvarno stanje na području čitanosti, slušanosti i gledanosti medija.

Ne odrade li institucije sustava svoj posao, «potonut ćemo», kaže prof.

Malović, »u stare dobro poznate vode kada su centri moći odlučivali što će

se objaviti, tko će to objaviti i što će građani znati.» 30

Tada odnosi s javnostima neće imati više što kreirati. Njihova će

uloga biti metamorfoza u šarenog papagaja, čija je zadaća do u

beskonačnost ponavljati istu kreiranu informaciju.

Literatura

Bernsdorf, von Wilhelm:Worterbuch der Sociologie, Ferdinand

Enke Verlag, Stuttgart, 1969, S.851-853.

Brockhaus Enzyklopadie, zwolfter Band, F.A. Brockhaus,

Wiesbaden. 1971, S.90)

Cutlip, Scott M., Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb, 2005.

Eckermann, J.P.: «Gesprache mit Goethe, in den letzten jahren

seines lebens»

Veimar 1835. Rad, Beograd 1960

Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Matica Hrvatska, Zagreb

1965

Green Andy: Kreativnost u odnosima s javnošću, PRINT, Zagreb

2007

Habermas, Jürgen: Strukturne promjene javnosti (1989)

Hugo Victor: Jadnici,II, Rad, Beograd, 1960, Str.81

Jakobson Roman: Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd 1966.S 285-

326

30 Malović, Stjepan: Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb, 2007. str. 136.


32

TEMA BROJA

Joyce James: Portret umjetnika u mladosti, Rad, beograd, 1964.

str.203.

Klaić, Bratoljub Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora,

Zagreb 1974

Malović, Stjepan;Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb 2007.

Mann Thomas: Legenda o Josipu,I, Keršovani, Rijeka 1960, Str.106

Novi zavjet Evanđelje po Marku, gl.1, red 17.

Radovanović Milorad: Sociolingvistika, BIGZ, Beograd 1979. S.48 i

63

Rousseau J.J. Julija ili Nova Heloiza, Naprijed, Zagreb, 1962.

Seitel, F., The Practice of Public Relations, Chembridge press 2000.

Sartre Jean Pole: Đavo i gospodin bog, Prosveta, Beograd 1966. Str.

154

Stafford Tom, Webb Matt: Tajne uma 100 hakerskih trikova našeg

mozga, Jesenski i

Šušnjić Đuro: Ribari ljudskih duša, Čigoja, Beograd, 2004.

Webster's New World Dictionary, The World Publishing Company,

Cleveland and New York, 1962. p. 893.


33

UDK 659.4:070

(33-46)

Ksenija Žlof ∗

Utjecaj novinarske predodžbe o PR

profesionalcima na javno mnijenje

Ako PR profesionalci mogu utjecati na to što će mediji

objaviti, te postanu li sukreatori medijskih objava, zajedno

s novinarima utjecat će i na oblikovanje stajališta javnosti i

na moguću promjenu mišljenja ljudi. Kako to djeluje u

praksi

Summary

Only by the end of the last and the beginning of this century the public

relations started to flourish in our country. Their development has not finished yet, and

it is followed by a continuous quality growth of relations and more intensive

communication between public relations practitioners and media representatives.

Together with the public relations development in practice, some theoretical insights on

this relatively new discipline, have been gaining ground. PR professionals' primary task is

to influence public opinion, and to win public over on behalf of the organization,

institution or employer they work for. This is not an easy task, especially when faced

with fragile arguments. In such cases, the personality of public relations practitioners is

of a key importance.

Ključne riječi: predodžba, kredibilitet/vjerodostojnost, javno

mnijenje, PR profesionalci, novinari.

∗ Autorica je studentica doktorskog studija Sveučilišta u Zadru


34

TEMA BROJA

Uvod

Postoje mnoge i različite definicije o tome što su to odnosi s

javnošću. Dapače, „postoji onoliko definicija koliko je i autora koji žele

struku točno odrediti.“ 1 Nema čak ni terminološke jedinstvenosti, pa jedni

govore o odnosima s javnošću, a drugi o odnosima s javnostima. Što je točnije Je

li javnost jedna i jedinstvena ili se može raščlaniti Odgovori na ta pitanja

još se razmatraju i nisu jednoznačni. Sa stajališta poslovne organizacije, na

primjer, primjerenije je govoriti o odnosima s javnostima, nego o odnosima s

javnošću. Naime, organizacije komuniciraju s različitim javnostima,

primjerice s poslovnim partnerima, korisnicima usluga, dioničarima,

internom javnosti, društvenom zajednicom, predstavnicima vlasti i politike,

sa segmentima različitih drugih utjecajnih javnosti itd. Teoretičarka odnosa

s javnostima Anne Van Den Meiden u svojoj knjizi Public Relations, koja,

kako kaže, nudi upoznavanje s teorijom usmjerenom prema praksi, PR ističe kao

funkciju upravljanja organizacijom. „Vodstvo organizacije koristi se PRom

kao sredstvom strateško-komunikacijske politike. Pod PR-om se uvijek

podrazumijeva ono što bi se moglo nazvati strateškom komunikacijom. To

je komunikacija između jedne organizacije i skupina javnosti s kojima ta

organizacija radi, između organizacije i društva, između više organizacija i

unutar same organizacije.“ 2

Odnosi s javnostima preko medija do javnog

mnijenja

I za odnose s javnostima i u komunikacijskom procesu mediji

imaju neizmjerno važnu ulogu. Ali, ključno je pitanje jesu li mediji samo

komunikacijski kanal ili bi se mogli odrediti kao vrlo važna, strateška

javnost, najutjecajnija i najmoćnija za prenošenje željene poruke, koja

također oblikuje javno mnijenje Prema nekim teoretičarima, o novinarima

ne možemo govoriti kao o javnosti, ali sve se više čuju i suprotna mišljenja,

odnosno da bi novinare PR stručnjaci trebali promatrati kao jednu od

svojih ciljnih javnosti. „Nijednom imalo iskusnom djelatniku za odnose s

1 Novak,B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza press, Zagreb, 2001., str. 117.

2 Van Der Meiden, A.: Public Relations, Prometej, Novi Sad, 1992., str. 9.


Žlof 35

javnošću neće pasti na pamet da pokuša koristiti medije isključivo kao

kanal pomoću kojega se može utjecati na javno mnijenje, a da ih se pritom

istodobno ne tretira i kao interesnu skupinu.“ 3

Prema teoretičarki medija Anne Gregory, „cilj odnosa s javnošću

jest prebacivati ravnotežu mnijenja različitih javnosti s kojima se srećemo u

korist naše organizacije“. 4 A javno mnijenje može se opisati kao „stajalište

većine ljudi, što je suprotno našem radu s pojedinim javnostima“. 5

Spomenuta teoretičarka također spominje definiciju Cutlipa, Centera i

Brooma, prema kojoj „javno mnijenje predstavlja moćan konsenzus svih

izraženih stajališta o nekoj temi u raspravi koji se stvara tijekom vremena“ 6 ,

a upozorava također kako „javno mnijenje djeluje u dva smjera te je

istodobno i uzrok i rezultat odnosa s javnošću...“ 7 .

Među PR profesionalcima, ali i među različitim javnostima, često

se može čuti da su mediji presudni za formiranje javnog mnijenja, jer

javnost lako dolazi pod utjecaj medija pa, dakle, javnost uglavnom misli

ono što sugeriraju mediji. Ako PR profesionalci mogu utjecati na to što će

mediji objaviti, te postanu li sukreatori medijskih objava, zajedno s

novinarima utjecat će i na oblikovanje stajališta javnosti i na moguću

promjenu mišljenja ljudi. Kako to djeluje u praksi

„Kada se obraćamo masovnim publikama, mnogo je primatelja.

Stoga nije moguće jednako utjecati na sve ljude. Ljudi odabiru informacije

temeljem različitih saznanja i predispozicija. Primatelji komentiraju između

sebe, a na njih utječu i nositelji mnijenja i drugi čimbenici. Ove spoznaje

potaknule su razvoj modela u 'dva koraka' u kojem informaciju primaju

'čuvari' (obično nositelji javnog mnijenja), koji dalje prenose poruku

masovnoj publici. Tako stručnjak za odnose s javnošću pošalje izvješće za

tisak, ciljani novinar u ulozi nositelja javnog mnijenja interpretira

informacije u ime svojih čitatelja. Neka istovjetnost interpretacije se

pretpostavlja.“ 8

3 Tafra-Vlahović, M.: Partneri, a ne protivnici, PR odnosi s javnošću, Lider, 1. prosinca 2006., Lider

press d.d., Zagreb, str. 14.

4 Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb, 2006., str. 105.

5 isto

6 isto

7 isto

8 Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb, 2006., str. 89.


36

TEMA BROJA

„Mediji ne određuju što ljudi misle, ali stvaraju polazište za

raspravu i mogu pojačati javno mnijenje ako neka tema potakne maštu“ 9 ,

smatra Gregory, ali također upozorava da je „jedinstveno javno mnijenje

vrlo rijetko, a dobro informirano javno mnijenje još je rjeđe“ 10 .

Nesumnjivo, cilj PR profesionalaca jest utjecati na javno mnijenje i

pridobiti javnost na svoju stranu, točnije na stranu organizacije, ustanove ili

bilo kojega drugog poslodavca za kojega rade. To nije lagan zadatak,

osobito ako su argumenti krhki. U takvim slučajevima ključna je i osobnost

PR profesionalca. Dapače, osobnost je to važnija, što su argumenti slabiji.

U svojem priručniku za odnose s javnošću Božo Skoko 11 prenosi

popis poželjnih osobina, koje bi trebali imati oni koji se bave odnosima s

javnošću. Taj je popis objavila PRSA (Američko društvo za odnose s

javnošću), a među poželjnim osobinama PR profesionalaca spominju se:

smisao za humor, pozitivizam i optimizam, laka komunikacija s ljudima,

sposobnost razgovora sa svakim, prihvaćanje frustracija i odbijanja kao

izazova, sposobnost lakog uvjeravanja, dotjeranost i ugodna pojavnost,

smisao za izazivanje pozornosti, sposobnost za pridobivanje povjerenja

nadređenih, sposobnost nošenja s rokovima i hitnošću, pomaganje

ljudima, znatiželja, praćenje raznih područja života, odlučnost, osjećajnost,

uživanje u društvu ljudi, objektivnost, brzo primanje informacija.

Također, Skoko ističe kako se svaki stručnjak za odnose s javnošću

mora odlikovati pismenošću (govornom i pisanom), analitičkim

sposobnostima (identifikacijom i definiranjem problema), kreativnošću

(razvojem novih i učinkovitih rješenja), instinktom i sposobnošću

uvjeravanja. „Često se nameću pitanja: tko se uistinu može baviti

odnosima s javnošću, je li nužno za to zanimanje proći odgovarajuće

školovanje, je li dovoljno usputno usavršavanje, odnosno praktičan rad ili

su za to zanimanje potrebne i neke predispozicije i sklonosti.“ 12 „Posao u

odnosima s javnošću je dinamičan, zahtjeva mnogo znanja i neprestano

učenje te sposobnost učinkovitog komuniciranja s ljudima najrazličitijih

profila. Njihove zajedničke osobine trebale bi biti: brzina razmišljanja,

9 Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb, 2006., str. 107.

10 Gregory, A.: isto

11 usp.Skoko, B.: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium promocija, d.o.o.,

Zagreb, 2006., str. 23-24.

12 Skoko, B.: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium promocija, d.o.o., Zagreb,

2006., str. 23.


Žlof 37

elokvencija, organiziranost, sposobnost da se sasluša sugovornik i

empatija.“ 13

Željeli smo istražiti je li uistinu tako u praksi te koje osobine

odlikuju PR profesionalce u Hrvatskoj. Budući da je to široko područje,

ograničili smo se na istraživanje predodžbe hrvatskih novinara, koji prate

gospodarstvo, o osobama zaduženima za odnose s javnošću. A da bismo

dobili odgovore na ta pitanja, koristili smo se metodom fokus skupine.

Odlučili smo se za tzv. ciljani uzorak, za koji se sudionici odabiru na

temelju procjene o tome koliko će njihov izbor pridonijeti istraživanju.

Zato smo ispitanike potražili među novinarima koji prate gospodarstvo u

važnim hrvatskim medijima.

Obradili smo dvije fokus skupine, tj. ukupno 11 novinara: U prvoj

skupini bilo je sedam, a u drugoj četiri novinara.

Prva fokus skupina: bivši novinar Večernjeg lista koji, prema vlastitim

riječima, ima mnogo iskustva s PR-ovcima svih sektora, danas zaposlen u 24

sata; novinarka Hrvatskog radija (II. program) koja prati turizam i druge

gospodarske teme; dugogodišnji novinar i bivši urednik Privrednog vjesnika,

koji je istaknuo svoju dugu i široku povezanost s P- om, jer je bio među prvima u nas

koji su proučavali odnose s javnošću, dok se za taj pojam još nije niti znalo; slobodni

novinar koji je radio za BBC i RTL; novinarka u tjedniku Lider; sadašnji

novinar Globusa, koji je ujedno i bivši novinar Vjesnika; novinar Hrvatskog

radija (I. program) koji je prije radio na Radio Sljemenu, a katkad radi i za

Hrvatsku televiziju emisije o turizmu.

Druga fokus skupina: novinarka gospodarske redakcije Hrvatske

televizije; novinarka Jutarnjeg lista; novinar časopisa Banka; novinar i urednik

na Prvom programu Hrvatskog radija, koji prati isključivo gospodarske teme

Istražujući što o kredibilitetu predstavnika za odnose s javnošću

misle novinari, željeli smo ujedno razmotriti njihov mogući utjecaj na

novinare, pa i na poruku koju oni preko medija šalju u javnost. Također,

zanimalo nas je utječe li predodžba o PR predstavniku na javno mnijenje,

odnosno na krajnju informaciju koju novinari iznose u javnost, a dobili su

ju od PR predstavnika.

Odlučili smo se za tri velike tematske cjeline koje smo predstavili i

u ovome radu: Razvijenost odnosa s javnošću u Hrvatskoj, Percepcija PR

predstavnika kao izvora te Idealan PR predstavnik. Kako je u metodi fokus

skupine, radi veće vjerodostojnosti rezultata, preporučljivo, kad god je to

13 isto


38

TEMA BROJA

moguće, doslovce navesti riječi ispitanika, i mi smo tako postupili u ovome

radu. To je ujedno razlog zašto se u odgovorima uglavnom rabi

kolokvijalni jezik i ležerniji način izražavanja. Odgovori su preneseni točno

kako su ih izrekli ispitanici.

Razvijenost odnosa s javnošću u Hrvatskoj

Kad je riječ o razvijenosti odnosa s javnošću, ispitanici su se složili

da u većini naših tvrtki danas postoje odnosi s javnošću te da je ta struka u

usponu.

Jedan ispitanik ustvrdio je kako u nas nitko nije izučio PR zanat. Osobe

zadužene za odnose s javnošću često nisu produžena ruka institucije ili poduzeća koje

predstavljaju, nego samo servis za e-mailove i faks-poruke koje šalju, a u odsustvu

predsjednika uprave ili ministra ne mogu reći ono što treba i odgovoriti na krizni

problem. Oni moraju biti izvor informacija, a ne služe samo kao servis koji poziva

novinare. S njime se složila novinarka, koja je istaknula kako je važno da osobe

zadužene za odnose s javnošću poznaju problematiku tvrtke kojom se bave. Također,

istaknula je, dobro je da imaju novinarskog iskustva. Zanimljiv je bio odgovor

njezine kolegice koja je, kad je riječ o odnosu s hrvatskim tvrtkama,

ustvrdila kako postoje dvije vrste: tvrtke s kojima ima odnos i one s kojima ga

nema. Moj se odnos temelji na mojim poznanstvima, vezama s vodećim ljudima u

tvrtki. Ako takve kompanije imaju PR-a, s njima imam odnos, a gdje nemam

poznanstva, vrlo teško radim i s PR-om. Slično misli i drugi novinar, koji tvrdi

da su u PR-u važne privatne veze i komunikacija. Prema mišljenju još jednog

ispitanika, PR služi kao posrednik između novinara i neke druge osobe te

je ograničene kompetencije. Ako želim informaciju, ne mogu je dobiti od PR-a,

koji mora tražiti dopuštenje svojega šefa.

Dugogodišnji novinar istaknuo je razliku između položaja PR-a u

svijetu i Hrvatskoj. Naime, ističe, prilično je nesporazuma o položaju u tvrtki. U

svijetu je PR vezan za vrh kuće, zna sve informacije i može u svakom trenutku reći

tko je za što kompetentan. Ima moć u tvrtki. Kod nas je PR posve drukčije postavljen.

Oni nemaju moći, nisu u štapskim jedinicama. Umjesto da su servis novinaru, smatraju

da je novinar njihov servis.

Unatoč tomu što su, prema mišljenju ispitanika, odnosi s javnošću

u svijetu i danas mnogo razvijeniji nego u Hrvatskoj, jedna novinarka

istaknula je kako smatra da je PR nužnost te da je u nas nastao i bum PR


Žlof 39

agencija. Odgovarajući na pitanje o tome tretiraju li hrvatske kompanije,

koje imaju odnose s javnošću, medije primjereno, istaknula je razliku u

pristupu malih poduzeća i velikih tvrtki, jer se one više brinu o odnosima s

medijima nego male. S njome se nije složio novinar koji je ustvrdio da

može biti i obratno te je naveo primjer velike privatne tvrtke od koje se ne

može dobiti gotovo ništa. Na pitanje ima li ta tvrtka PR-a, ispitanik je

odgovorio: Oni misle da imaju. Odgovor pokazuje da novinari smatraju kako

neke tvrtke zapravo nemaju razvijene odnose s javnošću, nego su

utemeljile PR samo pro forma i nisu svjesne da takvi odnosi s javnošću nisu

učinkoviti, jer novinari ih zanemaruju. Isti je novinar rekao da je PR do prije

nekoliko godina bio nepoznanica, ali sada je pitanje statusa imati PR-a, bez obzira na

to kakav je.

Promotrili smo također što o školovanosti i stručnosti predstavnika

za odnose s javnošću misle novinari. Oni su nekim PR predstavnicima

zamjerili da ne poznaju rad redakcija, a jedan je novinar istaknuo da ima

dobra iskustva s PR predstavnicima koji su bivši novinari, jer oni znaju sve.

Druga ispitanica zamjerila je predstavnicima za odnose s javnošću to što

uopće ne poznaju rad redakcija, a s njom su se uglavnom složili i ostali

ispitanici. Istaknula je i nekompetenciju osoba iz PR agencija. To su, kako

je rekla, curice kojima je to prvi posao, nemaju iskustva, nakljukane su teorijom o

tome kako bi njihov posao trebao izgledati. Vidim da imaju stručno školovanje, ali

primjećujem da što više poznaju teoriju, to su više udaljene od prakse i mojih potreba.

Slično misli novinar koji upozorava na to da je u agenciji jedna osoba zadužena

za autodijelove, prijevozničku i tvrtku koja dobavlja krumpir. To nisu kompetentne

osobe za konkretnu stvar.

Jedna ispitanica prigovorila je načinu školovanja PR-ovaca

istaknuvši da su ta školovanja skupa, ali nedjelotvorna. Rečeno je potvrdio

ispitanik koji je zaključio da na tim školovanjima buduće PR-ovce uče

smicalicama, a ne poslu. Jedan je novinar izrazio mišljenje kako nije dopustivo

da u ministarstvima na mjestu glasnogovornika rade osobe koje su

zaposlene po političkoj podobnosti.

Ipak, svi su se složili da postoje i pozitivni pomaci na području

odnosa s javnošću, jer apsolutno je postignut napredak i stvorene su udruge. Prije

deset godina mogli smo nabrojiti do deset onih koji su imali PR-službe, danas ih ima

mnogo. Mnogi pojedinci odlično rade svoj posao, čak i u državnim institucijama.


40

TEMA BROJA

Novinarska percepcija PR predstavnika kao izvora

Sljedeća cjelina pitanja odnosi se na to kako PR predstavnike kao

izvore doživljavaju novinari, koji smatraju da su oni i predstavnici za

odnose s javnošću na suprotnim stranama. To što je njima reklama, nama nije

zanimljivo, ono što je nama zanimljivo, to oni ne kažu. Pokušavamo ih zaobići i nešto

doznati. Ovaj vrlo simptomatičan odgovor upozorava da novinar katkad

osobe zadužene za odnose s javnošću doživljava kao nevjerodostojne

izvore, koje pokušava izbjeći, što je, dakako, sa stajališta PR-a, porazno.

Novinar koji je izvještavao iz Bruxellesa, naveo je razliku tamošnjih PR

profesionalaca koji će reći i nešto loše i negativno. To se neće citirati, ali će se od njih

uvijek dobiti konkretna izjava, pozitivna ili negativna.

Neki novinari istaknuli su kako imaju bolju komunikaciju s

predstavnicima za odnose s javnošću u gospodarstvu, odnosno tvrtkama,

nego s onima u državnoj upravi i ministarstvima. Ali, naveli su da je teško

ostvariti komunikaciju s tvrtkama tijekom vikenda i godišnjih odmora. Ako

trebam odgovor, ne mogu mi u petak reći da idu na vikend, rekla je jedna

novinarka, a s njom se složio i novinar Hrvatskog radija: Ako je kolektivni

godišnji, nema nikoga, pogotovo nema nikoga iz uprave u petak popodne. Također,

novinari su se žalili na neiskustvo mladih zaposlenika u tvrtkama za

odnose s javnošću, te na njihovu potpunu nekompetenciju, jer daju priopćenja

koja nisu upotrebljiva, dosadni su i previše komuniciraju bez smisla. Na pitanje, pak,

koliko imaju povjerenja u informacije koje im daju, te koliko vjeruju

osobama zaduženima za odnose s medijima kao izvorima, novinari su se

ipak složili da ti ljudi uglavnom ne lažu. Jedna novinarka je istaknula kako joj

do sad nitko nije podmetnuo lažnu informaciju, ali iako je ona sto posto točna, u sto

posto slučajeva je i nedostatna. Moram tražiti još, nije dovoljno što dobijemo. Dobijemo

točno, ali premalo. Njezin kolega smatra da od predstavnika za odnose s

javnošću dobiju samo osnovno te samo jednu stranu priče.

Upravo ta selektivnost informiranja ono je na što se novinari

najviše žale. Zanimljivo je kako jedan novinar misli da su informacije skrivene

ako glasnogovornik daje izjavu, a drugi se požalio na informacije koje

dobiva iz ministarstva, jer ima laži i oni znaju skrivati istinu. Jedan je novinar

upozorio na apsurd da katkad stručne osobe iz tvrtke bolje predstavljaju

tvrtku nego glasnogovornici. Najbolji PR nije radio PR, najbolje su promovirali

kuću s visokom stručnošću, otvorenošću. Uvijek smo ih mogli nazvati, dali su nam

točnu informaciju, analizu, točnu procjenu. Oni bolje rade PR od samog PR-a te firme.


Žlof 41

Vrlo je zanimljivo što je jedna ispitanica ljude iz srednjeg

menadžmenta ocijenila dobrim izvorima ako su normalni, pristojni, ne

pribojavaju se predsjednika uprave niti da im se objavi ime, a njezino je mišljenje

dopunio i ispitanik rekavši kako u svakoj tvrtki ime nezadovoljnih, a oni mogu

biti provjereni neslužbeni izvori. Nema ministarstva u kojemu nema nezadovoljnih, sve

se može saznati, s time da ga (nezadovoljnika, nap. a.) treba provjeriti. Na pitanje

znači li to da definitivno treba provjeriti izvore, odgovorio je kako to ovisi o

informaciji.

Što kad odnosi s javnošću šute u delikatnim i kriznim situacijama

za neku instituciju Kako novinari tada dobivaju informacije

Idemo na mjesto događaja i zovemo konkurenciju. Također smatraju da

izvor iz PR-a u kriznoj situaciji ili nekoj aferi treba sučeliti s drugim izvorom.

Novinari su zamjerili nekim PR predstavnicima da prednost daju

određenim medijima, ali složili su se kako su svjesni da je HTV najmoćniji

medij te da bi i oni sami, kad bi trebali promidžbu, izabrali upravo taj medij.

Radijska novinarka ipak je napomenula da ne bi trebalo biti selekcije, jer radio je

brži medij i ide odmah u eter. Sluša se i radio, smatraju ispitanici, ali s pola uha.

Radio su ocijenili jutarnjim medijem i složili se da njegovo vrijeme nije prošlo. Ako

želiš nešto poručiti, želiš široku publiku, istaknuo je jedan novinar, ali se ipak

požalio da predstavnici za odnose s javnošću imaju različit odnos prema medijima, jer

poslije presice neki novinari imaju drukčiju informaciju, a to je nedopustivo. S njime se

nije složila većina ostalih, koji su tvrdili kako novinar sam treba doći do

dodatnih informacija. To nema veze s PR-om, konferencija je službena, ali postoji i

manje službeni dio. Bitno je što na kraju piše u novinama, a ne tko je izvor.

Jedna novinarka je istaknula kako ona informacije ne dobiva samo

na konferencijama, nego i na opuštenim druženjima s relevantnim

sugovornicima, u nekim svojim krugovima, na domjencima i brifinzima.

Dodala je i kako svaki medij ima svoju prednost. Tko propusti Dnevnik na

Hrvatskoj televiziji, drugi dan ima Jutarnji, pa se može tamo informirati.

Jedan je novinar rekao kako se koristi i neprovjerenim izvorima,

ako službeni ne žele dati izjavu. Mogu reći da nisu htjeli dati informaciju, ali

javnost ima pravo znati. Ako oni to ne žele, njihov problem, i ide samo na njihovu

štetu. Jedna je ispitanica napomenula da rezultat ovisi i o tome koliko je

novinar uložio truda. Važna je i dodana vrijednost, rekao je njezin kolega. Večernji

list neće prodati iste informacije koje su već objavljene na HTV-u ili RTL-u.

Također, ispitanici smatraju da o tome koliko radi na sebi ovisi

kakav je netko PR izvor. Dobar PR-ovac može jako uzdignuti kompaniju

poznanstvima, sposobnostima, te ako je šarmantan i elokventan. Ali, PR-ovci ne odaju


42

TEMA BROJA

snagu, rekla je novinarka o predstavnicima za odnose s javnošću kao o

izvorima. Druga novinarka ponovila je svoje, u uvodu izrečeno, mišljenje

da su za nju PR-ovci samo posrednici, i to loši, a jedan je ispitanik ustvrdio da će

više vjerovati ministru nego njegovome glasnogovorniku. Drugi novinar

pak smatra da bi glasnogovornik morao biti jednako vrijedan sugovornik

kao i predsjednik uprave, ali njegova kolegica ne slaže se s time te tvrdi da

riječi glasnogovornika nemaju takvu težinu. Također, napomenula je da njoj

trebaju škakljivije, dublje stvari koje PR predstavnici nemaju ovlasti komunicirati, a

osim toga, oni imaju i diplomatski rječnik. Meni treba više informacija, najčešće kada

dobijem priopćenje, to su fraze, topla voda…

Svi ispitanici složili su se da su predstavnici odnosa s javnošću u

tvrtkama kvalitetniji izvori od onih u PR agencijama, koje opisuju kao

grozne i užasno naporne. Rade za novac, to je njihov moto. Osobe zadužene za odnose s

javnošću u tvrtkama rade umjerenije i opušteno, nisu toliko agresivni i dosadni. Jedan

je ispitanik dodao da agencije, osim što su nametljive i dosadne, ponekad su

perfidne („Dođite, isplatit će vam se…“) Ipak, rekao je, nisu svi takvi. Njegova

kolegica istaknula je kako PR predstavnici u agencijama katkad usred afere

pošalju nešto o pedesetom događaju. Drugi novinar istaknuo je kako će se s

vremenom vidjeti, bez obzira na to je li događaj u sklopu kompanije ili agencije, tko je

dobar, a tko loš.

Bilo je također riječi o tome kako neki naši PR-ovci misle da im je

zadaća stvarati imidž proizvoda, pa na njega skreću pozornost, a to nije uloga

PR-a. I drugi ispitanici smatraju kako je PR produžena ruka marketinga. Kad

je riječ o odnosu marketinga i PR-a, ispitanici su upozorili na prikriveno

oglašavanje u njihovim medijima ili ucjenjivanje neobjavljivanjem oglasa,

što je kazna za negativne tekstove objavljene o nekoj tvrtki. Novinar je

naveo i konkretan primjer moćne tvrtke koja je zbog loših članaka prestala

oglašavati u Večernjem listu. Isti je novinar govorio i o zamkama PR-a, koje

su legalne, ali i opasne za kredibilitet novinara. Primjerice, ako novinari dobiju

auto na testiranje ili su novinari koji prate turizam pozvani na atraktivno

putovanje, teško da će objaviti nešto loše o tvrtki koja im je to omogućila.

Ali, jedna je novinarka napomenula da ju to ipak ne obvezuje, jer se ne potpisuje

nikakav ugovor.

Jedan je novinar istaknuo kako je lako raditi PR u dobrim tvrtkama

koje su uvijek u središtu pozornosti, ali je problem kad je situacija krizna. Upozorio

je i na sukob interesa te istaknuo kako neki novinari pišu za listove tvrtki

koje prate. Među etično upitnim postupcima PR-a novinari su istaknuli

presice koje redovito završavaju s vrećicom u ruci te su napomenuli kako bi takva


Žlof 43

praksa trebala prestati, jer tako se gubi objektivnost. Novinari su priznali da je

njihova objektivnost uvjetovana i vlasničkim odnosom u redakcijama.

Idealni PR predstavnik

Da bi se poboljšala međusobna komunikacija, nastojali smo

doznati kako novinari zamišljaju idealnog predstavnika za odnose s

javnošću. U njihovim odgovorima ima prilično podudarnosti. Jedan je

novinar istaknuo da će pametni PR tražiti svoj kredibilitet kroz informaciju.

Katkad će reći i nešto nepovoljno o tvrtki u kojoj radi, ali znat će kako to predstaviti

uz najmanju moguću štetu. Gotovo svi ispitanici složili su se da je za kvalitetan

PR vrlo važna dostupnost, a jedan je novinar dodao kako je, uz dostupnost,

nužno da ima i informaciju. Ako ju nema, onda mi treba pomoći kako doći do nje, a

ne treba mi otežati život. Predstavnik za odnose s javnošću gubi

vjerodostojnost za novinare ako nema informaciju. Mora biti obaviješten o

novostima u svojoj tvrtki. S time se složila novinarka koja je rekla kako ne

razumije PR-a koji u svakom trenutku ne može dati informaciju o tvrtki, jer on mora

znati za sve novosti. Nije nužno da bude u struci, ali mora znati osnove i poznavati

problematiku tvrtke. I mora biti školovan za PR. Ako ne poznaju problematiku

tvrtke, dobro je da imaju novinarskog iskustva. Moraju također znati kakve su potrebe

novinara – britke, jednostavne informacije. Još je jedan novinar istaknuo kako nije

dovoljno da je netko dostupan, nego treba nešto konkretno i reći. Dodao je da bi PR

predstavnik trebao biti poveznica između uprave i novinara. Na novinarska pitanja ne

moraju uvijek odgovarati predsjednik uprave ili ministar. To mora biti dovoljno jaka

osoba s određenim ovlastima, da može reći činjenice koje nisu uvijek ugodne, ali ih može

priopćiti. Jedan je ispitanik napomenuo da je za taj posao potrebno iskustvo

te da u tvrtkama ima ljudi u zrelim godinama, starijih od 50 godina, koji znaju svoj

posao. Godine nisu odlučujuće, istaknuo je te se složio s mišljenjem da je važno

koliko čovjek radi na sebi. Osim dostupnosti i obaviještenosti, novinari su

isticali važnost stručnosti. Jedan je ispitanik ustvrdio kako PR predstavnik

može biti i u trapericama, ako je kompetentan. Kad je riječ o fizičkom izgledu,

jedan je novinar izrazio mišljenje da je idealni PR uvijek elegantna žena. Drugi

je napomenuo kako izgled nije bitan, nego što i kako rade. Ako PR dobro obavlja

posao, može biti i curetak, i ne smeta mi ako i loše izgleda. Ako je spoj lošeg posla i

loše prezentacije, onda je to loša kombinacija. Kao poželjne osobine ispitanici su

isticali i šarm, ljubaznost, autoritativnost, uvjerljivost, povjerljivost, snagu.

Većina novinara složila se da su PR predstavnici uglavnom rječiti. Dodali


44

TEMA BROJA

su da dobar PR ne mora uvijek pitati šefa za mišljenje te kako je važno da

osoba zadužena za odnose s javnošću ima razumijevanja za novinarski

posao te treba shvaćati nužnost brzine. Istaknuli su i potrebu stalne

suradnje PR predstavnika s novinarima, a to ne znači da ih ta osoba treba

stalno zvati, ali mora neprestano ažurirati informacije o tvrtki na internetu.

Napomenuli su kako im je važno zadržati dobar odnos s osobama koje su

zadužene za odnose s javnošću i nakon što o njihovoj tvrtki objave nešto

negativno, te da drugi put kad sretnu novinara, sve okrenu na šalu. Istaknuli su

spremnost za vlastitu izobrazbu na području koje prate te na sudjelovanje

na seminarima koje bi organizirale tvrtke. Svi ispitanici složili su se kako je

odlučujuće važno povjerenje između predstavnika za odnose s javnošću i

novinara, kao i to da PR predstavnik može dati informacije novinaru i

znati da ih on neće zloupotrijebiti. Jedan je ispitanik izričito istaknuo

potrebu da se PR vrati korijenima, te da PR ne smije imati dva lica, nego mora biti

vjerodostojan.

Zaključak

Kad se sažmu svi odgovori ispitanika, može se zaključiti kako

novinari smatraju da se struka odnosa s javnošću u Hrvatskoj razvila te da

je u stalnom usponu. Kritični su prema načinu školovanja i usavršavanja

PR predstavnika te prema njihovoj stručnosti. Iako su uvjereni da

predstavnici za odnose s javnošću uglavnom ne lažu, smatraju da katkad

skrivaju informacije te da su informacije koje dobivaju od njih točne, ali

nedostatne. Također, istaknuli su kako više vjeruju predstavnicima za

odnose s javnošću u tvrtkama nego u specijaliziranim agencijama te da o

tome koliko rade na sebi, ovisi i to kakvi su izvori.

Novinari od PR predstavnika očekuju obaviještenost, dostupnost i

stručnost. Također, važno je da imaju razumijevanja za novinarski posao te

da s novinarima neprestano komuniciraju, ažuriraju podatke i budu

tolerantni prema negativnim medijskim vijestima. Među poželjne osobine

PR predstavnika uvrstili su uvjerljivost, povjerljivost, autoritativnost, šarm i

ljubaznost, a kao najvažnije istaknuli su međusobno povjerenje i

vjerodostojnost osoba za odnose s javnošću kao izvora.


Žlof 45

Literatura

Bauer, H.: Sloboda medija i javno mnijenje, Panliber, Osijek-

Zagreb-Split, 1997.

Bell, A. & Garret, P.: Approaches to Media Discourse, Blackwell

Publisher, Ltd., Oxford, 1998.

Gregory, A.: Planiranje i upravljanje kampanjama, PRINT, Zagreb,

2006.

Kunczik, M.: Odnosi s javnošću, Fakultet političkih znanosti,

Zagreb, 2006.

Mattelart, A. & Mattelart, M.: Theories of communication, SAGE

Publications, London, 1998.

Malović, S. i Ricchiardi, S.: Uvod u novinarstvo, Biblioteka PRESS,

Zagreb, 1996.

Novak, B.: Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza

Press, Zagreb, 2001.

Skoko, B.: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium

promocija, d.o.o, Zagreb, 2006.

Tafra–Vlahović, M.: Partneri, a ne protivnici, PR odnosi s javnošću,

Lider, Lider press d.d., Zagreb, 2006.

Van Der Meiden, A.: Public Relations, Prometej, Novi Sad, 1992.

Vaughn.S., Shay Schum, J., Sinagub,J.: Focus group interviews in

education and psychology, SAGE Publications, London, 1996


47

UDK 316.77:659.4

(47-66)

Jadran Perinić ∗

Krizno komuniciranje na slučaju

tragedije vatrogasaca na Kornatu

Nepotpuno i manjkavo izvještavanje zbunilo javnost

Summary

Print media in Croatia have still a very important influence on public opinion

formation. A tragic event on the island of Kornat, where 12 fire fighters lost their lives,

attracted a great deal of public attention. This paper analyses the daily press with national

coverage. The analysis of the published articles in the first four days after the tragedy

shows that the print media had a same approach on this subject, if the number and size

of the published articles are taken into consideration. The news released immediately

after the tragedy were not true with regard to the number of victims, and later news in

the form of press releases by certain politicians, fire fighter officials or eye-witnesses were

incomplete and sometimes contradictory. Headline-grabbing approach and political

journalism have resulted in splitting public opinion into interest groups that represent

only partial interests, while the truth about the tragedy became of secondary importance.

Ključne riječi: dnevne novine, istraživačko novinarstvo,

senzacionalizam, etika novinarstva, javno informiranje, vatrogastvo

∗ Autor je magistar znanosti i profesionalni vatrogasac


48

TEMA BROJA

Uvod

Dan kad se dogodila najteža tragedija za suvremeno hrvatsko

vatrogastvo, 30. kolovoza 2007., ostat će zapamćen kao dan užasa i

nevjerice u ono što smo čuli u kasnim večernjim satima:

“U četvrtak, 30. kolovoza, u popodnevnim satima prilikom gašenja požara

na otoku Kornatu, Nacionalni park Kornati, smrtno je stradalo 6 vatrogasaca dok je 7

lakše i teže ozlijeđeno.”

Nažalost, tragedija je bila znatno veća. U konačnici, što na mjestu

događaja, što od posljedica stradavanja, a i jedno samoubojstvo kao

posljedica psihičke traume, ukupno trinaest ljudskih života, te jedan za

koji želimo vjerovati da će pobijediti u ovoj bitki, konačna je tragična

bilanca katastrofe na otoku Kornatu.

Pročelnik GSS-a, Stipe Božić, zatečen viđenim te večeri u šoku se

pitao: Tko ih je pustio gasiti travu I dodao posve opravdano, ljudski:

Netko će trebati odgovarati! Doista, pitamo se svi: Kako je to moguće

Tko su ti vatrogasci Što su zapravo radili na tom Kornatu Tko ih je

poslao Što su imali sa sobom... Pitanja je bezbroj, odgovori konfuzni i

oskudni, informacija premalo. U mjestima odakle su upućeni vatrogasci na

intervenciju spontano se okupljaju obitelji, prijatelji i sumještani. Traži se

informacija, traži se obavijest koja je ista kao i logika svake naracije, 1 traže

se odgovori na pitanja: tko, što, gdje, kad i zašto.

U satima koji su slijedili, dapače danima, ponavlja se uvjek isto,

informacijska praznina, tek sterotipne izjave mjerodavnih: Istraga je u

tijeku; još nemamo dovoljno informacija i sl. Zahvaljujući tek upornosti

novinara hrvatskih medija, 2 otkrivaju se poneki detalji, slaže se mogući

mozaik tragedije koja je šokirala cjelokupnu hrvatsku javnost. I u ovom

slučaju novine su poslužile javnosti, kako to kaže Mc Quail, kao “prozor u

svijet izvan tijesnih dvorišta zajednice u kojima su prisiljeni živjeti” 3 .

Koliku je pozornost tragedija izazvala ne samo u nacionalnim okvirima

1 Logika obavijesti kao i ine naracije efektno se predstavlja kroz 5W: who' what where when why,

u: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija

HND, Zagreb, 2004., str. 22.

2 Medij je moguće odrediti kao materijalni supstrat pomoću kojeg se informacije posreduju u

komunikacijskom procesu. U: Sapunar, M.: Osnove znanosti o novinarstvu, Epoha, Zagreb, 1994.,

str. 43.

3 Mc Quail, D.: Uvod u sociologiju masovnih komunikacija, Glas, Beograd, 1976., str. 24.


Perinić 49

nego i izvan Republike Hrvatske, govori i članak u Slobodnoj Dalmaciji od 1.

rujna, str. 6, iz kojeg doznajemo da su vijest o stradanju hrvatskih

vatrogasaca prenijeli svi vodeći mediji iz agencijskih vijesti.

Cilj i zadatak istraživanja

U ovom radu želi se istražiti na koji način su o tragičnom događaju

izvještavali hrvatski tiskani mediji s nacionalnom pokrivenošću u trenutku

stradanja, i prva četiri dana nakon tragedije. Moglo se očekivati da će se u

tom vremenu hrvatska javnost pravodobno obavijestiti o svim bitnim

elementima tragičnog događaja. Naprijed opisani dojmovi iskazuju sumnju

da je upravo u tome razdoblju bilo premalo informacija, a one koje su i

doprle do javnosti bile su oprečne, nepotpune, ponekad krive,

tendenciozne. Upravo zahvaljujući tome, možda svjesno ili nesvjesno,

uobličilo se javno mišljenje koje je po tko zna koji put iskazalo sumnju u

nedjelotvornost sustava, ovaj put sustava zaštite od požara, Ministarstva

obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, do samog državnog vrha.

Traži se odgovornost, a u drugom planu i stvarni uzrok tragedije.

Situacija nakon prebrojavanja žrtava pomalo nalikuje na javni linč. Premda

se sve više kod novinara naglašava kategorija “pošteno informiranje” 4 sve

kao da se događa prema modelu deduktivne jednosmjerne diseminacije

informacija, odnosno eksplorativne retorike strukturirane kao diskurs.

Drugim riječima kao relativno suvislo nizanje informacija radi

obavještavanja javnosti, kojem je uvijek svrha da javnost navede, uvjeri i

pokrene u vezi s nekom ili nečijom idejom (ideologizacija i indoktrinacija

javnosti). 5

U današnjim uvjetima, promijenjene retoričke paradigme

novinarstva ide se od diseminativne prema eksplorativnoj paradigmi.

Suvremenom novinarstvu svojstven je dijalog i politolog, čime se ono

udaljava od puke vještine a približava znanosti generalizacije ljudskog

4 Analizom novinarskih kodeksa (Njemačke, Finske, Danske, Amerike) autori knjige „Etika

novinarstva” uočili su kako se u većini pisanih etičkih načela ne koristi sintagma „objektivno

informiranje”, nego se uvodi kategorija pošteno, dapače ta se kategorija ultimativno zahtijeva od

novinara. U: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišna knjižara d.o.o.,

Zagreb, 2007., str. 50-51.

5 Prema: Plenković, M.: Suvremena radiotelevizijska retorika, Stvarnost, Zagreb, 1899., str.15.


50

TEMA BROJA

iskustva radi bolje orijentacije ljudi u svakodnevnici. Novinarstvo je prema

tome trebalo izaći iz područja pukog izvješćivanja i posredovanja

informacija, i ući u područje gdje postaje metoda sustavnog istraživanja.

Naglasak, dakle, nije samo na posredovanju informacija, nego na

osvještavanju javnosti koja se na taj način iz položaja objekta izdiže na

položaj subjekta komunikacijskog procesa.

Malović 6 je dobro primijetio kako su novine do sada, a time se

misli i na novinara, dobro izvješćivale o onome što ljudi kažu i što govore,

međutim novinar danas treba izvješćivati o tome što ljudi misle – o

tehnologiji, znanosti, pravu – jer ono što ljudi misle, utječe na ono što kažu

i čine. Za novinarstvo danas nije više samo važno pokazati i reći što se

zbilo (fenomen), nego je potrebno pokazati što uzrokuje i drži tu pojavu,

odnosno što je njezina bit koja u percepciji nije vidljiva, odnosno, nije

dovoljno pružati informaciju o pojavi kako ona perceptivno izgleda, nego

pružiti metainformaciju koja objašnjava bit te pojave. 7

Na tragu ovih teorijskih postavki i u navedenom slučaju moglo se

očekivati da će suvremeno, demokratsko novinarstvo, nastalu pojavu

pomno istražiti, te poštujući norme etičnog novinarskog pristupa, koje su

većim dijelom i temeljne postavke novinarskog kodeksa časti, pravodobno,

istinito i osobno odgovorno izvještavati hrvatsku javnost o nastalom

tragičnom događaju. Upravo na to upozorava i Pierre Sorlin kad kaže kako

novinari snose odgovornost za svoj proizvod, koji mora biti usklađen s

etičkim standardima profesije. 8 Pa ipak novinari su nerijetko optuživani za

senzacionalizam, nepoštivanje osobnosti i privatnosti, olako sramoćenje

pojedinaca bez pravih dokaza, objavljivanje neprovjerenih informacija i sl. 9

6 Malović, S.: Novine, vlastita naklada, Zagreb,1995., str. 19.

7 Plenković, M.: Suvremeno turističko-športsko novinarstvo (9-16), u: Novinarstvo šport i turizam –

7. međunarodni znanstveni skup, Bol, 1995., Hrvatsko komunikološko društvo, Nonacom, Zagreb,

1997., str. 9.

8 Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišnja knjižra d.o.o., Zagreb, 2007.,

str. 46.

9 Prema: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva, Sveučilišnja knjižra d.o.o.,

Zagreb, 2007., str. 49.


Perinić 51

Hipoteze

1. „Regionalne tiskovine” s nacionalnom pokrivenošću (Slobodna

Dalmacija, Novi list, Večernji list) ne posvećuju jednak prostor

događajima od nacionalne važnosti ako nisu od posebnog

regionalnog značenja.

2. Vijesti prvog dana nakon tragedije ne daju potpunu i istinitu

informaciju o tragičnom događaju.

3. Prve objave i vijesti ne nastoje utvrditi istinu nego su usmjerene na

senzacionalizam, prozivanje, a osim toga, kroz traženje

odgovornosti prejudiciraju postupke izvršne i zakonodavne vlasti.

Izvori podataka

Za primaran izvor podataka uzeto je pet dnevnih tiskovina s

nacionalnom pokrivenošću: 24 Sata, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Večernji

list, i Novi list. 10 Razdoblje istraživanja: 29. kolovoza 2007. (20:00:00) do 3.

rujna 2007. (20:00:00).

Podaci o broju i vrsti objavljenih članaka u dnevnom tisku

dobiveni su korištenjem presscut servisa na stranicama

http://www.presscut.hr/. Pristup je omogućila Hrvatska vatrogasna

zajednica, koja preko navedenog servisa ima dnevni uvid u objavljene

tekstove o vatrogastvu prema sljedećim temama: Zaštita i spašavanje;

Vatrogastvo hrvatske; Požari i intervencije; Vatrogasni događaji i

Natjecanja. Izvještaj o pretraživanju napravljen 17. rujna 2007. u vremenu

od 12:07:42 do 13:56:53.

10 Tiskovine – Večernji list, Vjesnik i Slobodna Dalmacija u literaturi su označeni kao vodeći dnevni

listovi koji bitno utječu na stvaranje javnog mišljenja. Prema: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.:

Etika novinarstva, Sveučilišnja knjižra d.o.o., Zagreb, 2007., str. 31.


52

TEMA BROJA

Kvantitativna analiza dnevnog tiska

U analiziranom razdoblju, pet tiskanih medija s nacionalnom

pokrivenošću objavilo je ukupno 148 priloga, od kojih je 111 izravno

vezano za tragediju na otoku Kornatu. U promatranom razdoblju najviše

članaka objavila je Slobodna Dalmacija (33), a najmanje Večernji list (9), dok

su preostala tri lista objavila između 20 i 26 članaka.

Tablica 1. Ukupan broj priloga u istraživanim tiskovinama

Dnevne novine Ukupan broj priloga Prilozi o tragediji

24 Sata 27 23

Jutarnji list 30 26

Slobodna Dalmacija 48 33

Večernji list 13 9

Novi list 30 20

UKUPNO 148 111

Na dan tragedije nema objavljenih vijesti ni članaka o događaju.

Ovo je bilo očekivano, budući da se tragedija dogodila u trenutku kad je

većina listova već obavila prijelom teksta za sljedeće izdanje. Sljedećeg

dana (31. kolovoza) sve tiskovine objavljuju po jedan članak. Promatrano

prema broju članaka objavljenih u sljedeća tri dana nakon 31. kolovoza,

primjetno je da se 1. rujna javlja najviše članaka da bi u sljedeća dva dana

taj broj lagano padao, osim u 24 Sata, koji i četvrtog dana objavljuje

približno jednak broj članaka kao i drugog dana nakon tragedije.


Perinić 53

Tablica 2. Broj objavljenih priloga po danima

Dnevne novine 31. 08. 1. 09. 2. 09. 3. 09. UKUPNO

24 Sata 1 10 3 9 23

Jutarnji list 1 7 10 8 26

Slobodna Dalmacija 1 14 10 8 33

Večernji list 1 4 3 1 9

Novi list 1 13 4 2 20

UKUPNO 5 48 30 28 111

Sve analizirane tiskovine imaju nacionalnu pokrivenost. Prema

tome i uređivačka politika tih novina trebala bi težiti da teme od

nacionalnog značenja budu približno jednako tretirane. Prihvatimo li tezu

kako su Jutarnji list i 24 Sata tiskovine koje nemaju u percepciji javnosti

regionalni karakter, a preostali su listovi s regionalnim obilježjima, premda

zapravo imaju nacionalnu pokrivenost, vidimo da postoje stanovite razlike.

Tako bi npr. Slobodna Dalmacija, kao tiskovina koju javnost također

doživljava kao regionalnu, trebala objaviti manje članaka o događaju.

Međutim, budući da se tragedija dogodila u Dalmaciji, za nju su

neposredno zainteresirani novinari navedenog lista, pa se i on ponaša kao

da ima nacionalnu pokrivenost. Dapače, u promatranom razdoblju

Slobodna Dalmacija je objavila najviše članaka (33). Preostale dvije tiskovine

s regionalnom percepcijom, Večernji list i Novi list, doista prema dobivenim

rezultatima objavljuju tih dana nešto manje članaka, s time da Večernji list

objavljuje izrazito najmanji broj članaka (9).

Tablica 3. Površina objavljenih članaka u cm 2

Dnevne novine 31. 08. 1. 09. 2. 09. 3. 09. UKUPNO

24 Sata 3.038,54 9.978,19 4.995,44 3.300,85 21.313,02

Jutarnji list 2.901,95 9.335,32 3.809,96 4.367,05 20.414,28

Slobodna Dalmacija 3.064,4 9.451,17 4.386,82 4.456,52 21.358,91

Večernji list 2.797,63 6.978,9 4.763,93 61,29 14.601,75

Novi list 619,78 6.314,37 6.518,46 6.33,89 14.086,5

UKUPNO 12.422,3 42.057,95 24.474,61 12.819,6 91.774,46


54

TEMA BROJA

Broj objavljenih članaka uvijek ne korespondira s prostorom koji

zauzimaju u tiskovinama. Tako je moguće da jedne novine objave mnogo

članaka, ali je prostor koji im se posvećuje oskudan. Polazim od

pretpostavke da se ne može uvijek na malom prostoru prenijeti dovoljna

količina informacija, odnosno manje prostora manje informacijskog inputa

i obrnuto, više prostora znači i više informacijskog inputa. Mjerenjem

površine objavljenih članaka (Tablica: Površina objavljenih članaka u cm 2 )

vidimo ponovo da je u Večernjem listu i Novom listu dano manje prostora

događaju. I taj podatak mogao bi uputiti na to da su tzv. regionalne

tiskovine, kojima događaj nije u neposrednom fokusu, posvetile manje

prostora nego što bi se moglo očekivati budući da je riječ o događaju od

nacionalnog interesa. U analiziranom razdoblju valja primijetiti kako je npr.

24 Sata sa 23 članka u odnosu prema Slobodnoj Dalmaciji sa 33 članka pokrio

gotovo istu površinu. Sličan slučaj je i kod Večernjeg lista sa 9 članaka i

Novog lista sa 20 članaka, kod kojih je objavljena površina članaka također

približno jednaka.

Kvalitativna analiza dnevnog tiska

Obitelji i prijatelje stradalih, ali i onih koji su zatečeni u blizini

mjesta događaja, konačno cijelu hrvatsku javnost zanima što se dogodilo,

tko su stradali, koliko je stradalih, kakve su okolnosti događaja. Hrvatska

javnost je na nogama, očekuje brzo i točno obavještavanje o svim ključnim

momentima tragedije. Od novinara tiskanih medija očekuje se brzo

prikupljanje istinitih informacija 11 i njihov prijenos do korisnika preko

medija komunikacije (novina) kako bi se dobila spoznaja i orijentacija u

novonastaloj situaciji.

Tiskovni mediji reagiraju na potrebu javnosti i u najkraćem roku

prikupljaju potrebne podatke kako bi javnost obavijestili o svim bitnim

činjenicama prema važnom novinarskom načelu, koje posebno apostrofira

teoretičar masovnih medija Pierre Sorlin, a odnosi se na istinitost i

11 Novinsku informaciju treba karakterizirati činjenica (inače je fikcija), istina (inače je

dezinformacija), ali treba biti i ažurna (dnevna), odnosno svaki dan nova. Prema: Prema: Bešker, I.,

Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija HND, Zagreb,

2004., str. 15-16.


Perinić 55

točnost. 12 Od istraživačkog novinarstva očekuje se da razotkriva

informacije, koje se ponekad i svjesno skrivaju, a od istraživačkog

novinara, koje se najtočnije može opisati kao mastermind, da rješava

određenu važnu društvenu zagonetku prikupljajući informacije i ugrađujući

ih u logičan i kompaktan uzorak. 13

Prvi dan nakon tragedije, 31. kolovoza, 24 Sata donose iscrpno

izvješće na 5 stranica (str.: 1,6,7,8,9), praćeno brojnim fotografijama o

tragičnom događaju. Slično, na tri stranice vijesti o događaju objavljuju

Jutarnji list (str.: 1,2,3), Slobodna Dalmacija (str.: 1,4,5) i Večernji list (str.:

1,2,3), dok u Novom listu vijest pronalazimo na dvije stranice (str.: 24, 57).

Koliko je nastradalih

Sve tiskovine na prvim stranicama 31. kolovoza 2007., osim Novog

lista, donose slike stradalih.

Jutarnji list velikim naslovom obavještava javnost o pet poginulih

vatrogasaca, a već u podnaslovu, na istoj stranici, piše kako je u vatrenom

obruču ozlijeđeno 14 gasitelja, 7 teže, a četvorica se bore za život.

Slobodna Dalmacija na prvoj stranici javlja o petorici poginulih i u

podnaslovu o šestorici gotovo izgorjelih. U istome broju na 4 stranici

možemo pročitati podatak o petorici mrtvih i sedmorici ozlijeđenih.

24 Sata na prvoj stranici također obavještavaju o petorici smrtno

stradalih, da bi u podnaslovu teksta na 8. stranici dodatno pisalo kako se

radi o sedmorici teško ozlijeđenih vatrogasaca. U istome članku doznajemo

kako su zapravo poginula petorica vatrogasaca, dok je njih 14 teško ili

lakše ozlijeđeno.

U Večernjem listu na drugoj stranici doznajemo kako je izgorjelo pet

gasitelja dok se šestorica teško opečenih gasitelja bore za život, a još je 12

lakše ozlijeđenih.

12 Pierre Sorlin,Načela novinarske etike, u: Malović, S.; Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva,

Sveučilišnja knjižra d.o.o., Zagreb, 2007., str. 46.

13 Prema: Modrić, Sanja, u: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press

Data, medijska agencija HND, Zagreb, 2004., str. 8.


56

TEMA BROJA

Novi list u naslovu javlja da su u požaru ozlijeđena petorica

vatrogasaca, i u tekstu šire pojašnjava kao su ozlijeđena najmanje petorica

vatrogasaca, od kojih su dvojica vrlo teško.

Osim što se objavljene slike moguće ne slažu s etičkim načelom

prema kojem novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili

senzacionalističkog otkrivanja u javnosti, 14 primjetno je kako je u prvim

napisima, prvi dan nakon tragedije, vladala opća informativna zbrka.

Objavljene vijesti zbunjivale su čitatelje. Nitko nije mogao biti siguran

kolike su stvarne žrtve nemilog događaja. Ono u čemu se sve tiskovine

slažu, osim Novog lista koji dosta oprezno izvještavao, jest podatak o broju

smrtno stradalih. Broj ukupno stradalih, ozlijeđenih, teško ozlijeđenih i sl.

varira od tiskovine do tiskovine (od 5 do 23), čak u istim novinama na

različitim stranicama moguće je pronaći proturječne podatke (Jutarnji list,

Slobodna Dalmacija, 24 Sata). Slučaj je to teži jer je u cjeloj situaciji zakazao i

sustav javnog informiranja vatrogasne organizacije. Upravo s toga mjesta

nije se moglo dobiti pravovaljane informacije, o čemu govori i sljedeći

tekst: ...Činjenica da su obitelji o smrti doznale iz medija pripisuje se šoku i

posljedicama tragedije. Neki su se našli i na popisu smrtno stradalih i preživjelih, a

vatrogasci tvrde da su neki mediji objavili imena prije službene potvrde o smrti.

(Jutarnji list, 3. rujna, str. 4). Koliki, i kakvi god propusti u sustavu bili,

postavljaju se pitanja ima li opravdanja za iznošenje neprovjerenih i

nepotvrđenih informacija. Istraživačko novinarstvo, za kakvo ovdje

plediram, trebalo bi se ponašati prema Calvertovim 15 uputama: Za neku

priču valja zvati pet puta, za neku dvadeset. Ali, kad zoveš sto put, to je istraživačko

novinarstvo. Ali, ako ne samo da bi se postigao ideal istraživačkog u

novinarstvu, onda zbog žrtve, to bi trebao biti minimum kvalitetnog

ljudskog odnosa kad se prihvaćamo osjetljivog i delikatnog posla, kad se

obavještava o stradanju i smrti ljudskih bića.

Iako može zvučati neprikladno i neukusno prebrojavati žrtve

tragičnog događaja, ova analiza upozorava na izostanak etičkog načela

istinitosti i točnosti pri objavljivanju informacija. Naime, javnost je već

nekoliko sati nakon ovih vijesti znala da su na otoku Kornatu poginula

šestorica gasitelja, dok su sedmorica teško opečena, od kojih su nažalost u

danima nakon toga još šestorica podlegla teškim ozljedama. U želji da se

14Prema načelu Kodeksa časti hrvatskih novinara, čl.16., Preuzeto na:

www.hnd.hr/dokumenti//kodeks.doc; 19. rujna 2007 u 08:56:05

15 U: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija

HND-a, Zagreb, 2004., str. 32.


Perinić 57

što prije dođe do kakve-takve informacije o događaju koji je uzbunio

cjelokupnu javnost, tiskovine brzopleto objavljuju prikupljene i nedovoljno

provjerene informacije. Na taj način postupaju, svjesno ili nesvjesno,

suprotno još jednom načelu Kodeksa časti hrvatskih novinara, koji kaže da

se posebna pozornost i odgovornost novinara zahtijeva kad izvještavaju o

nesrećama, obiteljskim tragedijama, bolestima, djeci i malodobnicima. 16

Osim toga, pogazilo se i važno novinarsko načelo, prema kojem ažurnost

mora ustuknuti pred točnošću. 17 U ovom slučaju Novi list je postupio

oprezno i odgovorno. Ne težeći senzacionalizmu, u trenutku dok se ne

raspolaže dovoljnom količinom potvrđenih informacija, on javnost

obavještava o događaju, ali naslovom i tekstom, kao i njegovim

smještajem, ne sugerira konačne spoznaje o tragediji. Ovo je potrebno

ocijeniti kao vrlo odgovorno postupanje, sukladno novinarskom kodeksu

koji upućuje na odgovornost i oprez kad je riječ o izvješćivanju o

nesrećama i tragedijama.

Kako su nastradali

Sljedeće pitanje na koje odgovor želi znati javnost odnosi se na

okolnosti stradavanja. Javnost zanima, mnogima nije jasno, kako je moglo

uopće doći do takve stravične okolnosti stradavanja, među kojima su

uglavnom mladi ljudi, jedan čak i maloljetnik (Marko Staničić, 17 godina).

24 Sata prenose izjavu Vite Markova: 18 Ostali su zarobljeni i vatra ih je

naprosto pregazila ( 31. kolovoza, str. 8). Jutarnji list istog dana (str. 3) prenosi

izjavu glavnog vatrogasnog zapovjednika Republike Hrvatske, Mladena

Jurina: Moguće je da ih je vatra preskočila, da su se prvo nagutali dima 19 koji ih je

ošamutio i da su potom stradali...Naime, oni su ostali u vatrenom obruču na malom

16 Kodeks časti hrvatskih novinara, čl. 16. Preuzeto na: www.hnd.hr/dokumenti//kodeks.doc; 19.

rujna 2007. u 08:56:05.

17 Prema: Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska

agencija HND, Zagreb, 2004., str. 30.

18 Vito Markov – nadzornik u Nacionalnom parku Kornati.

19 Nalazom patologa u Splitu utvrđeno da se nisu nagutali dima nego da su živi izgorjeli (Jutarnji list,

2. rujna, str. 3. također Večernji list 2. rujna str. 4). Pretpostavku s mogućim gušenjem dimom

Mladena Jurina prenijela je i Slobodna Dalmacija, 1, rujna, str. 5, kao i Večernji list 1. rujna, str. 6

Večernji list 1. rujna, str. 2 prenosi izjavu šokiranih gasitelja: „Nisu imali šanse. Ubačeni su ravno u

buktinju. Zbog dima i vrućine izgubili su svijest, a zatim ih je progutala vatra.“


58

TEMA BROJA

području obraslom niskim raslinjem, ali vatra je ugrožavala desetak kuća. U istim

novinama, na istoj stranici Dražen Slavica: 20 Točno je da se radi o Nacionalnom

parku, ali u tom požaru nije bila ugrožena ni imovina ni ljudi. To potvrđuje i

izjava Božića: U blizini gdje je gorjelo nije bilo nikakvih objekata, vatra bi se sama

ugasila...Mrtve smo našli na mjestu gdje nije bilo ni grma. Samo kamen i suha trava.

(24 Sata; 2. rujna; str. 8, slična izjava prenesena i u Novom listu dan prije, 1

rujna, str. 5).

Važno je primijetiti kako je Jutarnji list na istome mjestu prenio

javnosti dvije izjave visoko pozicioniranih dužnosnika zaštite od požara.

Proturječne izjave o tome da li jest ili uopće nije bila ugrožena vrednija

imovina na otoku Kornatu, otvara u javnosti vrlo važno pitanje smislenosti

poduzete akcije i žrtve koju je prouzročila.

Jutarnji list, 31. kolovoza (str.2) donosi širu Božićevu izjavu: Životi

vatrogasaca možda su bili nepotrebno izloženi opasnosti jer je riječ o nenaseljenom

području..., ali i Dražena Slavice, poslije označenog kao glavnog krivca za

tragediju, u kojoj kaže: Moramo se pitati je li trebalo ljude slati na beznačajno

požarište. I predsjednik Republike Stjepan Mesić smatra da je ovo je bio jedan

banalni slučaj u kojem je gorjela trava. Nitko nije smio stradati! (24 Sata, 1. rujna;

str. 16). To mišljenje dijeli i Božić, koji kaže: Nitko nije trebao stradati! (24

Sata 1. rujna; str. 17). Slobodna Dalmacija (1. rujna, str.7) velikim naslovom

„Umrli su gaseći kamenjar i travu“ također upozorava na besmisao poduzete

akcije. Međutim, glavni vatrogasni zapovjednik odlučno opovrgava tvrdnje

da gasitelji nisu trebali biti na Kornatima (Slobodna Dalmacija, 1. rujna, str.7;

24 Sata, 2. rujna; str. 8). Anketa koju je proveo Jutarnji list (3. rujna, str. 2)

kaže da 70,03% (N=1445) građana misli kako vatrogasce ne bi trebalo slati

u akcije u kojima nisu ugrožena naseljena područja.

U želji da se ipak rekonstruiraju događanja toga kobnog dana, 24

Sata 1. rujna donose u 15 sličica njihov tijek s kratkim komentarima (str. 10

i 11). Već na temelju površnog promatranja uočava se svojevrsna

nelogičnost. Naime, navedene sličice prikazuju aktivnosti koje su se

navodno događale na samome požarištu. Na slikama 1. i 6. u pozadini se

vide visoka stabla, zapravo šuma, a na sličici 5. požar kakav je moguće

vidjeti na terenima s tako visokim i gustim raslinjem. Slike sugeriraju da se

sve moglo dogoditi upravo na takvom terenu, a tada je doista i požar

mogao ugroziti gasitelje. Međutim, već i izjave svjedoka, a i kasnije potvrde

koje su se mogle dobiti, pokazuju kako je bila riječ o stjenovitom terenu s

20 Dražen Slavica, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Grada Šibenika i vatrogasni zapovjednik

Šibensko-kninske županije.


Perinić 59

malo vrlo niske trave. Radi li se samo o nedostatku izvornih fotografija uz

tekst koji je trebao dočarati neke okolnosti, ili je namjera bila podsvjesno u

čitatelja izazvati određeno mišljenje, teško je znati. Ali, svakako bi od

objektivnog i odgovornog novinarstva trebalo očekivati točnost i

dosljednost pri objavljivanju informacija. Odnosno, svakako bi bilo važno

da se nude objektivne činjenice umjesto sugestivnih sadržaja.

U želji da se ipak rasvijetle okolnosti stradavanja Večernji list

prenosi izjavu Mladena Magdića: 21 : Gasitelji su imali limene kanistre s benzinom

za pogon crpki za vodu. Kad je helikopter poletio, došlo je do vrtloga zraka koji je

rasplamsao vatru. Nađeni su limeni kanistri koji su eksplodirali i zalili ljude koji su

bili svi na okupu i zato su tako izgorjeli (Večernji list, 2. rujna, str 2). Dodajmo

ovoj izjavi samo to da je naknadna istraga sva nagađanja o eksplodiranim

kanistrima s benzinom opovrgnula, naime oni su pronađeni (jedan ili dva,

možda i više, još nije poznato koliko), ali nisu eksplodirali.

Analizom objavljenih tekstova utvrđeno je kako danima nakon

tragedije novine nisu uspjele javnosti približiti okolnosti stradanja na otoku

Kornatu. Prenošenjem tek izjava pojedinaca koji su se zatekli u blizini,

ožalošćene rodbine i kolega, kao i oprečnih dužnosnika u sustavu zaštite

od požara nikako da se složi mogući mozaik tragičnog događaja. Javnosti

se daje tek materijal za nagađanje. Da li je uopće trebalo intervenirati, jesu

su odgovorni za sustav zaštite od požara kompetentni Javnost je gotovo

uvjerena da se namjerno skrivaju okolnosti tragedije, da se nešto zataškava,

da prava istina nikad neće ugledati svjetlo dana.

Tko je kriv

Nakon što je javnost obaviještena o broju žrtava i okolnostima

događaja, samo po sebi nameće se pitanje: Tko je kriv (Jutarnji list: „Tko ih

je bacio u vatru“, 2. rujna, str.4).

Stipe Božić, načelnik GSS-a, koji je aktivno sudjelovao u izvlačenju

stradalih gasitelja, već prvog dana se pitao: Tko je kriv (prenijela Nova

TV, 30. kolovoza, u večernjim satima). Tisak sljedećeg dana prenosi pitanje

koje postavlja Božić: Tko je poslao vatrogasce na nepristupačan teren gasiti travu

(24 Sata, 31. kolovoza str. 9). Predsjednik Mesić smatra: Treba kazniti

21 Mladen Magdić - predsjednik Sindikata vatrogasaca SDLSN-a.


60

TEMA BROJA

odgovorne (24 Sata, 1. rujna; str. 16; Jutarnji list, 1. rujna, str .9, Novi list, 1.

rujna, str. 4).

Odgovornost s Ministarstva odbrane odlučno skida ministar

Berislav Rončević: Helikopter je MORH-ov, ali mi dajemo usluge letenja po

pozivima vatrogasaca i policije...Nismo krivi! (Slobodna Dalmacija, 1. rujna, str. 5,

isto i u Večernjem listu, 1. rujna str. 3). Nakon što je najavio svoju ostavku,

osjećajući moralnu odgovornost (Jutarnji list, 1. rujna, str. 8., isto i "Novi

list", 1.rujna, str.4.), Glavni vatrogasni zapovjednik izjavljuje: Vatrogasci na

terenu sami su prosudili kako treba postupiti. Očito je u njihovoj prosudbi bila

pogreška čim su se našli u okruženju. Posada helikoptera je iskusna, oni znaju što

rade. (24 Sata, 2. rujna; str. 8). To potvrđuju i kolege stradalih gasitelja koji

smatraju da nitko od njih nije prošao kvalitetnu vježbu. (24 Sata, 3. rujna,

str. 9).

Čitanjem članaka u prvim danima nakon stradavanja, nije moguće

pronaći mogućeg krivca. Člancima dominiraju izjave pojedinaca uključenih

u događaj. S najviših državnih razina traži se odgovornost, dok pojedinci,

manje ili više sudionici cijelog slučaja prebacuju odgovornost, ili odlučno

odbijaju bilo kakvu krivnju ili odgovornost.

Već 1. rujna 24 Sata na 4. stranici donosi dnevni komentar Renata

Ivanuša, u kojem se autor obraća ministru unutarnjih poslova Ivici Kirinu

tražeći njegovu ostavku, ali i ostalih, po njegovu mišljenju, odgovornih za

tragični događaj (Đure Podrugača 22 i Mladena Jurina). U istom broju na str.

18 novinarka Snježana Flegar pita se gdje je bio ministar Kirin kad se nije

pojavio s predsjednikom Vlade na mjestu stravične nesreće. Ministar

odgovara: Bio sam na putu. Na Kornate sam poslao ravnatelja.

Navedeni urednički komentari i prije provedene istrage, i prije

nego što su poznate bilo kakve okolnosti tragičnoga događaja, upućuju

javnost na odgovorne. Bešker 23 bi vjerojatno takve komentatore svrstao u

političare, naime, on smatra da novinar mora o politici izvještavati, može

politiku i tumačiti (komentar, analitički članak), ali ne smije javnost

uvjeravati, navoditi što da radi, kako da misli, kako da odlučuje, jer kad se

prijeđe ta crta, prestaje se biti novinarom i postaje se političar. Tada se

dolazi na područje političkog novinarstva koje se od politike u novinarstvu

jasno razlikuje u metodološkim postupcima: novinarstvo je ono što

22 Đuro Poldrugač, ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, koji je u hijerarhijskoj piramidi

nadređen glavnom vatrogasnom zapovjedniku.

23 Bešker, I., Obad, O., Applet, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo, Press Data, medijska agencija

HND-a, Zagreb, 2004., str. 58-59.


Perinić 61

izvješćuje i objašnjava (iako ponekad nije moguće ukloniti novinarevo

gledište), dok je politika ono što poziva i navodi. Tako se u oba članka

sugerira odgovornost visoko pozicioniranih dužnosnika, od kojih se traži

određeno postupanje, čime se utječe i na javno mnijenje, odnosno na

izgradnju stajališta javnosti. Nasuprot tome, svjestan zamršenosti tragedije

koja mora biti razriješena na najbolji i najkraći mogući način, komentator

Slobodne Dalmacije, Davor Krile, u znatno mirnijem tonu ističe: Ako su u

plamenu stradali vatrogasci, ne treba sad plamenom brzinom tražiti i odgovorne.

(Slobodna Dalmacija, 1. rujna, str. 2).

Među izjavama koje prenose mediji, izdvajamo i onu Joška

Klarića, 24 oca stradalog zapovjednika akcije gašenja na otoku Kornatu,

Dina Klarića, u kojoj optužuje (24 Sata, 1. rujna; str. 12 i 13) zapovjednika

Slavicu jer ih je „bacio u kotao“ te dodaje kako „Slavica nema dovoljno iskustva“.

Večernji list istog dana donosi (str. 5) također Klarićevu izjavu: Helikopter ih

je po najvećem jugu bacio u vatreni kotao otoka Kornata bez kapi vode, bez vode za

gašenje, i to dva kilometra od mora. Sljedećeg dana (24 Sata, 2. rujna, str. 8)

Klarić pojašnjava: Ostali su zarobljeni u vatri, bez kapi vode za gašenje jer

„kruška“ s vodom bila je ostavljena pola kilometra dalje. Ne može nas se iskrcati na

zgarište i otići. Nešto slično prenosi i Slobodna Dalmacija, 1. rujna (str.4)

pozivajući se na SMS poruku jednog od stradalih svojem ocu: Helikopter nas

je spustio na vrh otoka i ostavio bez vode. Posude s vodom iskrcane su predaleko.

U svoju obranu Dražen Slavica, koji je već 1. rujna dao ostavku na

dužnost županijskog vatrogasnog zapovjednika (Jutarnji list, 2. rujna, str. 5)

izjavljuje: Nitko nije kriv. Zapovjednik Klarić, koji je stradao u požaru, ispravno je

odlučio iako je završilo tragedijom. Vatrogasci su poginuli u banalnoj situaciji. (24

Sata, 2. rujna, str. 8). Izjava ima i nastavak (24 Sata, 3. rujna, str. 10).

Naime, Slavica se brani kako nije zadužen za organizaciju: Pa ne mogu ja iz

ureda znati što se događa na terenu, odrediti mjesto spuštanja i voditi akciju. Što se

tamo zaista dogodilo, znat će se tek kad progovore preživjeli, ako preživjelih uopće

bude.

Da je propusta ipak bilo, smatra vatrogasni sindikalni predstavnik

SDLSN-a te kaže: U požaru na Kornatu koji je završio tragično, očito je došlo do

niza propusta, pri čemu do sada nitko nije na odgovornost pozvao vojnog pilota koji je

upravljao helikopterom i iskrcao stradale vatrogasce (Jutarnji list, 3. rujna, str. 4).

24 Joško Klarić, otac poginulog zapovjednika akcije gašenja Dina Klarića, nekadašnji zapovjednik

JVP-a Grada Šibenika.


62

TEMA BROJA

Objavljeni članci upućuju na to da krivnja ipak postoji. Napravljeni

su očigledno i nekakvi propusti. Kako rezultata istrage još uvije nema, kao

krivci se eksponiraju tek pojedinci koji, označeni stjecajem okolnosti kao

takvi, ili zbog svojih ponekad neodmjerenih izjava. Glavni krivac je Dražen

Slavica, županijski vatrogasni zapovjednik, iako bi pažljiviji analitičar

sustava zaštite od požara mogao u hijerarhiji otkriti još mnogo takvih.

Izjave su zapravo napadi na pojedinca, čime se stvara atmosfera „javnog

linča“ i prije nego što su poznati bilo kakvi rezultati službenih istražnih

radnji.

Zaključak

Istraživanje je započeto s pretpostavkom da se neke tiskovine s

nacionalnom pokrivenošću (Slobodna Dalmacija, Novi list, Večernji list) u

izvještavanju ponašaju kao regionalne. Kvantitativnom analizom nije se

uspjelo potpuno dokazati ovu hipotezu kako neke dnevne tiskovine s

nacionalnom pokrivenošću, s obzirom na regionalnu percepciju, ne

obrađuju jednako teme od nacionalne važnosti ili interesa. Naime,

uvriježeno je shvaćanje da su neke od tih novina zapravo regionalna glasila,

premda je to posve netočno. Tako se Slobodna Dalmacija percipira kao

dalmatinske novine, Novi list kao riječki itd. Moguće da je tome pridonijela

i ranija, odnosno sadašnja uređivačka politika tih novina, ili nešto drugo.

Kako bilo, određene razlike postoje, što potvrđuju i dobiveni podaci, ali ne

tolike da bismo sa sigurnošću potvrdili polaznu pretpostavku. Činjenicu da

Slobodna Dalmacija promatranome događaju posvećuje najviše prostora,

premda joj je percepcija regionalna, moguće je tumačiti kroz povećano

zanimanje lokalne javnosti, jer se tragedija dogodila upravo u Dalmaciji.

Mjerenjem broja članaka i površine koje zauzimaju u promatranome

razdoblju, može se tek zaključiti da je u slučajevima kad se pojavljuje manje

članaka, površina veća, pa nije moguće zaključiti o smanjenome zanimanju

za događaj koji je bio od nacionalne važnosti. Ostaje nejasnim kako to da

je jedan tako važan događaj, koji je uzbunio cijelu hrvatsku javnost, u

Novom Listu smješten tek na 24. i 57. stranici, dok su preostale tiskovine

tog 31. kolovoza, objavile ovu vijest kao udarnu, na čak prvih nekoliko

stranica.


Perinić 63

Sljedeća pretpostavka pošla je od toga da dnevni tisak ne daje

istinitu i potpunu informaciju prvog dana nakon tragedije. Vodeći se

logikom senzacionalizma, i dramaturgijom svojih naslovnica sve tiskovine,

osim Novog lista donose eksplicitne slike stradalih, što bi moglo odudarati

od etičkog načela prema kojem novinar treba štititi čovjekovu intimu od

neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti. Istaknuti naslovi

i podnaslovi sugeriraju tragediju, prebrojavaju se stradali. Analiza naslova i

sadržaja objavljenih tekstova pokazala je kako broj ukupno stradalih,

ozlijeđenih, teško ozlijeđenih i sl. varira od tiskovine do tiskovine. Dapače,

u istim novinama na različitim stranicama moguće je pronaći proturječne

podatke. Uzrok tome je sigurno i sustav obavještavanja mjerodavnih

državnih tijela i institucija, koji u ovakvim slučajevima daju novinarima

potrebne informacije. Nije dopustivo je, kako je to analiza i dokazala, da su

se pojedini mogli naći na popisima stradalih i preživjelih, a još je gore što

su neki mediji objavili imena mrtvih i prije službene potvrda o smrti. Sve

upućuje na to kako su tiskani mediji brzopleto objavljivali prikupljene i

nedovoljno provjerene podatke i na taj su se način propustili držati etičkih

načela koja posebno upozoravaju na potrebu opreznog izvještavanja u

slučajevima tragičnih nesreća, obiteljskim tragedijama, djeci i

malodobnicima i sl. Provedena analiza pokazala je kako se i danima nakon

tragedije nije uspjelo iz novinskih napisa spoznati okolnosti stradanja na

otoku Kornatu. Prenošenjem tek izjava pojedinaca, javnosti se daje tek

materijal za nagađanje. Javnost gotovo da je uvjerena kako se namjerno

skrivaju okolnosti tragedije, nešto se zataškava, prava istina nikad se neće

doznati.

Posljednja pretpostavka temelji se na tvrdnji kako prve obavijesti

ne nastoje utvrditi istinu nego su usmjerene na senzacionalizam,

prozivanje, a osim toga, kroz traženje odgovornosti prejudiciraju postupke

izvršne i zakonodavne vlasti. Analiza je pokazala kako člancima dominiraju

izjave pojedinaca u kojima odbacuju ili prebacuju odgovornost, dok se

istodobno traži odgovornost, i to s najviših državnih političkih razina.

Poneki urednički komentari idu i korak dalje, pa u svojim navodima, i prije

bilo kakvih službenih rezultata istrage, skreću pozornost javnosti na

pojedince u sustavu zaštite od požara, ali i politike. Ovakvo političko

novinarstvo uvjerava i navodi publiku što da radi. Takav pristup nije u

duhu eksplorativne paradigme novinarstva, koja nalaže, ne samo

istraživanje pojave, nego odgovorno i argumentirano komuniciranje s

javnostima. Suvremeno novinarstvo, kao metoda sustavnog istraživanja

osvještava javnost. Novinarski članak ne pokazuje samo pojavu, nego i


64

TEMA BROJA

uzrok, odnosno što je njegova bit koja u percepciji nije vidljiva, pružiti

metainformaciju koja objašnjava bit te pojave. Na taj način novinsko

izvješćivanje prestaje biti relativno suvislo nizanje informacija

(ideologizacija i indoktrinacija), a postaje istraživačkim sukladno temeljnim

postavkama novinarskog kodeksa časti, pravodobno, istinito i osobno

odgovorno.

Literatura

Bauer, H.: Sloboda medija i javno mnijenje – Medijska politika u

Saveznoj Republici Njemačkoj, Panliber, Osijek-Zagreb-Split, 1997.

Bešker, I., Obad, O., Appelt, H., i dr.: Istraživačko novinarstvo,

Press Data, medijska agencija HND, Zagreb, 2004.

Cook, T.: BBC – Novinarstvo u službi demokracije, Informatologia

29/30, 1996, 3-4/1997, 1-4, str. 241-242.

Grbelja, J.; Sapunar, M.: Novinarstvo – teorija i praksa, MGC,

Zagreb, 1993.

Halmi, A.: Temelji kvantitativne analize u društvenim znanostima,

Alinea, Zagreb, 1999.

Kunczik M.: Odnosi s javnošću – koncepti i teorije, Fakultet

političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006.

Kunczik M.; Zipfel A.: Uvod u publicističku znanost i

komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert., Zagreb, 1998.

Malović, S.: Novine, vlastita naklada, Zagreb, 1995.

Malović, S.: Ricchiardi, S.; Vilović, G.: Etika novinarstva,

Sveučilišna knjižara d.o.o., Zagreb, 2007.

Plenković, J.: Nova komunikacijska slika svijeta, Informatologia

29/30, 1996, 34/1997, 1-4, str. 135-140.

Plenković, M.: Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb,

1993.

Plenković, M.: Teorija i praksa javnog komuniciranja, Izdavačko

instruktivni biro, Zagreb, 1983.

Rothman, S.: Masovni mediji i demokratsko blagostanje u SAD,

Informatologia 29/30, 1996, 3-4/1997, 1-4, str. 99-104.


Perinić 65

Sapunar, M.: Osnove znanosti o novinarstvu, Epoha, Zagreb, 1994.

Vlasta Kučiš; Plenković, M,; Vidaković, J.: Etika istraživačkog

novinarstva, Zbornik radova s III međunarodnog znanstvenog

skupa «Društvo i tehnologija ´96», Građevinski fakultet Rijeka,

Rijeka 1996.

Vreg, F.: Novinarska sloboda i pravo na informiranje,

Informatologia 29/30, 1996, 3-4/1997, 1-4, str. 85-88.

Ostali izvori

Zakon o vatrogastvu (pročišćeni tekst), NN br. 139/04

Zakon o zaštiti i spašavanju, NN br. 174/04

http://www.presscut.hr

www.hnd.hr/dokumenti/kodeks.doc


67

UDK 659.3:070

(67-86)

Dubravka Valić Nedeljković ∗

Pseudodogađaj ili dvosmislena istina

Summary

Studija slučaja javni servis Vojvodine

Results of monitoring of transformation of Radio television Novi Sad into

public broadcasting service of Vojvodina are indicated in this work. These results show

the presence of an extremely unjustifiable high percentage of pseudo events in

informative broadcasts, in majority and minority languages. It is also visible that there is

no unique programme policy of this media about selection of material for news

broadcasts. At the same time, there is an unjustifiable small percentage of media initiated

events, which indicates a small engagement of journalists in investigating events from

the daily-political practice. This also represents the absence of different genres in

presentation of media contents.

Ključne riječi: transformacija javnog servisa, RTV Novi Sad,

pseudo događaj, istraživačko novinarstvo

∗ Autorica je doktorica znanosti, docentica na Filozofskom fakultetu Novi Sad


68

TEMA BROJA

Uvod

Teorijski okvir

Ugledni mediji se rukovode javnim interesom kada odabiru

predmet svojeg zanimanja.

Javni interes jest interes svih građana, bez obzira na spol, etničko,

vjersko ili socijalno podrijetlo.

Prateći javni interes, novinari, prvenstveno u javnim servisima, u

središte pozornosti pri izboru za medije valjanih sadržaja stavljaju

događaje, pojave i ljude.

Teoretičari koji su skloni strožem ograničavanju novinarske prakse,

prvenstveno traže da događaji budu sadržaj koji mediji trebaju posredovati.

Koje kriterije događaj mora zadovoljiti da bi urednici, vlasnici

medija, oglašivači dopustili da se o njemu izvještava

Odražavaju li vijesti zaista ono što se u svakodnevici i događa U

kojoj mjeri mediji redizajniraju stvarne događaje i time utječu na

dizajniranje svijesti čitatelja i slušatelja

Tragajući za odgovorima, Galtung i Ruž (1993: 32-34) sastavili su

na osnovi terenskih istraživanja ljestvicu čimbenika prema kojima urednici

odabiru događaje vrijedne medijske pozornosti. Ukratko, to su sljedeći

čimbenici. Prvi je da se frekvencija događaja podudara s frekvencijom

medija. Drugi čimbenik je informativni prag koji bi događaj trebalo

zadovoljiti da bi bio emitiran, odnosno da bi se izvještaj o njemu objavio u

medijima. Treći čimbenik uzima u obzir nedvosmislenost događaja. Četvrti

se odnosi na postojanje kulturne bliskosti. Peti čimbenik se temelji na

priželjkivanju i najavljivanju događaja koji se očekuju. Šesti čimbenik uzima

u obzir da ono što se najmanje očekuje, ima najveću vjerojatnost da

postane vijest, posebno ako je to katastrofa u kojoj su ugroženi ljudski

životi. Sedmi čimbenik se temelji na iskustvu da ono što je jedanput

objavljeno kao vijest, to će biti još neko vrijeme, iako više nije posve

aktualno. Kao osmo, prioritet će imati događaji u blokovima koji toga dana

nisu dovoljno popunjeni. Deveti čimbenik, ako se događaj tiče više elitnih

naroda ili naroda s kojima je određena država u posebnom odnosu,

vjerojatnije da će postati vijest. Deseti čimbenik, ako se događaj više tiče

djelatnosti elitne ličnosti iz politike, prije svega, a potom i drugih područja

javnog života, vjerojatnije će biti objavljena vijest o tome.


Valić Nedeljković 69

Osim deset čimbenika Galtunga i Ruža postoji još jedan, prema

Šadsonu najznačajniji - filtar kulturnog i ideološkog ozračja. Događaj,

pojava ili ličnost neće biti predmet medijske pozornosti, iako je veoma

važno da se o tome obavijesti javnost, ako objavljivanje informacije nije

ideološki podobno (Šadson, 1993: 25). Čini se da je taj čimbenik odlučujući

u izboru za medije valjanih sadržaja, i to ne samo u sredinama koje nemaju

dovoljno slobode na polju javnog informiranja.

Kao povod za medije valjanih sadržaja, prema Đuriću, postoje

dvije varijable: (a) planirani i (b) iznenadni događaji (Đurić, 2000: 50).

Često upotrebljavana klasifikacija, u odnosu prema povodu, jest

ona koja događaje dijeli na aktualne, pseudo i medijski inicirane događaje.

U najkraćem pseudodogađaji, koji su predmet ovoga rada,

svrsishodno se stvaraju samo da bi se osigurao publicitet za vladu, stranku,

organizaciju, korporaciju, javnu osobu na svim područjima javnog života.

Često se kao sinonim za pseudodogađaj upotrebljava sintagma “medijski

događaj” jer se ti događaji i organiziraju samo da bi ih mediji zabilježili.

Stoga se uobličuju tako da bi bili medijski atraktivni. Istodobno, novinari

moraju ocijeniti njihovu istinsku važnost za javnost i posvetiti im

odgovarajuću, a ne preveliku pozornost.

Medijski inicirani događaji su oni koje sami mediji izdvoje i postave na

društvenu ljestvicu prioriteta kao iznimno važne za javni interes. Posebno

opsežnim novinarskim angažmanom i istraživanjima društvene prakse

takvi događaji se s margina društvenog interesa postavljaju u njegovo

središte. Uglavnom su to zbivanja za koja pojedina središta moći ionako ne

bi željela da se nađu u medijima.

Aktualni događaj u osnovnom pojavnom obliku, primjereno

rečenom, bio bi sve ono što se ne može svrstati u dva prethodna tipa.

Pseudodogađaj

Pseudodogađaj dizajniran i kreiran isključivo da privuče medijsku

pozornost, prema Boorstin (2006: 82, 95-96), karakterizira:

1) Nedostatak spontanosti, uvijek ih netko planira ili inicira.

2) Planiraju se isključivo da bi novinari o njima izvještavali. To

znači da su potpuno usklađeni s prvim čimbenikom Galtunga i Ruža, koji


70

TEMA BROJA

se temelji na potrebi da se frekvencija događaja podudara s frekvencijom

medija. Uspjeh pseudiodogađaja se, primjereno rečenom, mjeri dužinom

press-clipinga, točnije što je više medija o njemu izvještavalo, događaj se

može smatrati uspješnijim. Nije nimalo važno da li je on stvaran, nego

samo da li je vrijedan vijesti.

3) Veza s realnošću je problematična. Zanimanje za događaj javlja

se upravo zato što je on višeznačan. Na primjer, kada se izvještava o

prometnoj nesreći, javnost zanima što se stvarno dogodilo i koje su

posljedice. U slučaju pseudodogađaja tipa priopćenje zanimanje je usmjereno

na pitanje da li se stvarno misli ono što je napisano Bez tog proturječja

pseudodogađaj prestaje biti zanimljiv za čitatelje i slušatelje.

4) Uobičajeno je da pseudodogađaj sam o sebi svjedoči u smjeru u

kojem njegovi autori to žele.

5) Njihovo stvaranje se plaća.

6) Pseudodogađaj se planira da bi bio razumljiv. Ako nismo u

stanju procijeniti neki zamršen problem i koja je uloga sudionika u njemu,

uvijek možemo raspravljati o učincima njihovog televizijskog

predstavljanja.

7) Pseudodogađaj je zanimljiviji od realnosti, prilagođen ciljnoj

skupini za koju je kreiran.

8) Pseudodogađaj je istodobno provjera koliko je njegova publika

obaviještena o javnim osobama.

Pseudodogađaji imaju svoje karakteristične sudionike. Predsjednici

najmoćnijih država na svijetu najčešći su nositelji pseudodogađaja.

Podsjetimo na deseti čimbenik Galtunga i Ruža (1993, 32-34): Ako se

događaj više tiče djelatnosti elitnog pojedinca iz politike, prije svega, a

potom i drugih područja javnog života, vjerojatno će biti objavljena vijest o

tome.

9) Pseudodogađaj pojačava iluziju publike da razumije što se zbiva

u svijetu/međunarodnoj politici i drugim pitanjima od opće važnosti.

Uočeno je da znatan postotak publike vjeruje da se svi, pa i veoma ozbiljni

problemi rješavaju na sastancima, konferencijama, konferencijama za

novinstvo, televizijskim raspravama, izjavama poznatih i moćnih za medije.

Pseudodogađaji su nastali kao jedan od učinkovitih odgovora na

sve veći broj medija, odnosno naklade tiska kao posljedice prebrzog

tehničko-tehnološko razvoja. Naime, za sve više prostora u tisku i vremena

u elektroničkim medijima trebalo je skupiti dovoljno informacija kako bi se


Valić Nedeljković 71

opstalo u sve više natjecateljskom medijskom prostoru. Vijesti, koje

radijske postaje emitiraju svaki sat, posebna izdanja, prekidi programa radi

objavljivanja upravo pristiglih, veoma značajnih vijesti koje podižu

gledanost i slušanost, zahtijevaju od novinara da prikupe sve više novih

informacija. Ponavljanje istih vijesti slabi konkurentnost na medijskom

tržištu. Istodobno, pravih događaja ipak ima u ograničenom broju,

pseudodogađaji su postali nužnost medijskog tržišta. "Prikupljanje vijesti se

pretvorilo u pravljenje vijesti." (Boorstin, 2006: 84)

Prvi pseudodogađaj, smatra se, bio je intervju. U nedostatku

svježih, pravih vijesti još 1719. u povodu smrti poznatog gusara Crne Ptice

u bostonskom News-Letteru objavljena je vrsta intervjua s kapetanom

broda. No, prvim pravim intervjuom s relevantnom javnom osobom o

pitanjima od javne važnosti smatra se tekst novinara Horacea Greeleya

objavljen 20. kolovoza 1859. u listu New York Tribune koji je u Salt Lake

Cityju intervjuirao Brighama Younga. U to vrijeme taj se žanr smatrao

pseudo-događajem i nije vrednovan kao uzoran medijski sadržaj. Naime,

smatralo se da samo netalentirani novinari posežu za intervjuom kako bi

zapravo sakrili svoje neznanje stavljajući u prvi plan riječi sugovornika i

dopuštajući im da iskažu svoja, osoban, pristrana mišljenja i stajališta u

medijima. Time su ugrozili svoj položaj zastupnika građana, narodnog

tribuna, "četvrte sile u carstvu", nepristranog svjedoka u ime javnosti.

Točnije, novinar nije kao svjedok događaja o njemu s profesionalnog

odmaka obavještavao javnost, nego su kroz intervju svoju verziju davali

sudionici ili promatrači, odnosno javne osobe koje često i same nisu bile

dio događaja.

Intervju postaje značajan u prvoj trećini 20. stoljeća kada se uvode

službene predsjedničke konferencije za novinstvo, na kojima su izvjestitelji

imali pravo postavljati različita, često provokativna pitanja u ime građana i

prava da javnost zna. Predsjednik SAD-a Franklin Delano Roosewelt,

smatra se, prvi je od predsjedničkih konferencija za novinstvo uspio

napraviti događaj za naslovnice, a također je prvi počeo koristiti "off-therecord"

(neslužbene) izjave, "probne balone" i općenito sve oblike

pseudodogađaja koji se danas često koriste. Na tim konferencijama o

sposobnosti novinara ovisilo je hoće li se dobiti pravi/željeni/istinski

odgovori, a i odgovor "no comment" (bez komentara) mogla je biti

značajna vijest. Boorstin navodi (2006: 85) da je prije 1950. u Washingtonu

radilo oko 1500 dopisnika, a da im je informacije o radu vlade osiguravalo

čak 3000 službenika. Od 1961. godine predsjednik Kennedy uvodi izravne

televizijske prenose svojih konferencija za novinstvo, što je umanjilo moć


72

TEMA BROJA

izvjestitelja, jer su sada građani mogli i sami pratiti ovaj pseudodogađaj i

nije bilo nužno da im novinari prenose što se dogodilo. Valja ipak imati na

umu da su i dalje jedino novinari u ime građanstva imali mogućnost da

predsjedniku postave pitanje.

Konferencije za novinstvo ili press-konferencije, kako se također

nazivaju, danas su jedan od najčešćih oblika komunikacije s javnošću i

javnog zauzimanja svih subjekata društvene prakse. Te konferencije, i same

psudodogađaj, uobičajen su model predstavljanja upravo pseudodogađaja.

U dnevnoj medijskoj praksi novinari idu s "pressa" na "press", prikupljaju

priopćenja i materijale koji se dijele i u redakciji ih obrade za objavljivanje.

Budući da su bivši novinari uglavnom osobe koje se danas bave odnosima

s javnošću, priopćenja koja pripremaju već su u obliku koji se može

objaviti, pa i taj dodatni trud prilagodbe medijskom diskursu izvjestitelji

više ne moraju uložiti.

Smatra se da su se u Americi 1907. pojavila prva priopćenja za

javnost, koja organizatori konferencija za novinstvo pripremaju unaprijed i

dijele ili na pseudo-događaju, odnosno nakon njega ili jednostavno pošalju

medijima kao odraz stajališta, javnog mišljenja ili reakcije na drugi

pseudodogađaj. Od tada do danas ustalila se diskursna forma koju čini

zaglavlje s naznakom da je riječ o priopćenju za javnost, zatim datum,

mjesto i pošiljatelj te molba da mediji objave sadržaj priopćenja. Priopćenja

su najčešće ograničena dužinom i ne prelaze stranicu formata A4,

prilagođena su za slanje faksom, iako sve češće stižu i elektroničkom

poštom. Uobičajeno je da urednici priopćenja prilagođavaju za

objavljivanje u skladu s programskom politikom medija.

Poseban oblik pseudodogađaja, koju danas njeguju prvenstveno

političari, jest pustiti informaciju da dođe do javnosti kroz neslužbene

komunikacijske kanale. To su na neki način "indirektne izjave", odnosno

prikrivene vijesti, one koje službena politika ne želi da mediji objave s

jasno navedenim izvorom (cloaked news). Taj pseudodogađaj proizvodi

niz novih pseudodogađaja, kao što su izjave, priopćenja, reakcije, jer je

informacija i procurila da bi se provjeri kako će biti primljena u javnosti.

Nije neuobičajeno da se takva informacija objavi na početku konferencije

za novinstvo ili u njezinom neslužbenom dijelu u obliku povjerljivog

razgovora, odnosno upozorenja danog pojedinim, odabranim novinarima,

kako bi se uskoro nešto moglo dogoditi. Informacije su nedorečene, često

tek samo najava tako da novinari koji ih dobiju nisu posve sigurni radi li se

o činjenici, novoj političkoj opciji, ili samo o želji administracije za novim


Valić Nedeljković 73

trendovima, ili je to novinarska patka, koja predstavlja realnu i najveću

opasnost za ugled i izvjestitelja i redakcije u kojoj radi. Ove informacije su

zapravo diplomatski probni balon. Ako izazovu neželjen učinak i burnu

reakciju javnosti, autor/izvor poruke, budući da je anoniman i "blizak

vladi", ostaje neoštećen i skriven, a redakcija i novinar koji je informaciju

objavio, izloženi su bijesu javnosti.

Takve se informacije priopćavaju na brifinzima za odabrane

novinare kada ih se u neslužbenom razgovoru, za koji smatraju da neće biti

dio dnevne novinarske ponude, obavijesti o stajalištima

vlade/koalicije/stranke o određenim događajima u zemlji i svijetu te ih se

pripremi na ono što bi moglo slijediti u dnevno-političkoj praksi. Brifinzi

su uglavnom namijenjeni "čuvarima kapija" (urednicima ili sektorskim

novinarima kolumnistima).

Osnovano je pitanje kakva je razlika između pseudodogađaja i

političke propagande, nisu li posrijedi u biti isti ciljevi i motivi onih koji

pseudodogađaj stvaraju i onih koji se bave političkim marketingom,

plaćenim ili besplatnim. Iako se čine sličnim, oni odgovaraju na različite

potrebe javnosti. Pseudodogađaj je, smatra Boorstin (2006: 92),

dvosmislena istina koja odgovara na veoma razvijenu potrebu javnosti da

bude obaviještena o svim aspektima događaja. Nasuprot tome, propaganda

odgovara na potrebu javnosti da bude "zapaljena". Pseudodogađaj

odgovara na osjećaje obveze da se bude obrazovan, a propaganda na želju

da se bude probuđen. Ona zamjenjuje činjenice s mišljenjem i u biti

umjesto javnosti donosi mišljenje o događajima, pojavama i ljudima.

Propaganda sve pojednostavljuje do apsurda, a pseudodogađaj čini stvari

zamršenima i više nego što su one to jesu. Podsjetimo, često slijede replike,

reakcije i demantiji na razne pseudodogađaje.

Metoda i uzorak

Metoda

Osnovna metoda promatranja javnog servisa Vojvodine,

Radiotelevizije Vojvodine (RTV) bila je analiza medijskog diskursa.

Upotrijebljene su dvije tehnike: (a) kvantitativno-kvalitativna analiza

sadržaja i (b) dubinski skupni razgovor.


74

TEMA BROJA

(a) Za kvantitativno kvalitativnu analizu sadržaja koristio se kodeks koji

je, osim osnovnih podataka (medij, jezik emitiranja, dan u tjednu, emisija,

redni broj i dužina priloga), uključivao također kodiranje žanra, teme,

sudionika, izvora informacije, audio/vizualne prezentacije, povoda,

lokacije, autora priloga, subjekta, personalizacije subjekata, citiranost,

sudionike, personalizaciju sudionika, vrijednosnog konteksta u koji su oni

postavljeni.

Jedinica analize bila je, prema Emanuelu Šeglofu, komunikacijska -

iskaz. Podsjetimo da prema Šeglovu važna faza u analizi medijskog

diskursa u sklopu utvrđivanja metoda i tehnika jest određivanje jedinice

analize koja mora odgovarati prirodi onoga što se istražuje. Kako je ovdje

riječ, u tri ciklusa promatranja (prvi, treći i četvrti), o kvantitativnokvalitativnoj

analizi sadržaja središnjih informativno-političkih emisija

(CIPE) javnog servisa Vojvodine (RTV), za jedinicu analize određen je

iskaz, točnije pojedinačni prilog od spikerske najave do odjave. Za drugo

promatranje, koje se odnosi na takozvane kolaž ili sporovozne emisije,

primijenjeno je isto načelo na razini emisije i razini priloga, s time da

glazbeni dio emisije, ako je postojao, nije kodiran.

(b)Dubinski skupni razgovor (fokus skupine) kao potpora

kvantitaivno-kvalitativnoj metodi analize sadržaja proveden je u studenom

2006. godine na 5 jezika, a usmjerio se na najvažnija pitanja koja su

zanimala istraživače. Rasprava je bila polustrukturirana, što je nametnulo

aktivnu ulogu moderatora, koji su i sami bili dobro znali temu, kulturni

kod, jezik.

Uzorak 1

Od rujna 2006. do travnja 2007. ostvarena su četiri ciklusa

promatranja programa na većinskom (srpskom) i jezicima nacionalnih

1 Za provedbu ovog rada korišteni su podaci iz projekta Transformacija RTV Novi Sad u javni servis

Vojvodine koji kao longitudinalni projekt ostvaruje Novosadska novinarska škola. Za veoma

temeljito prikupljen korpus, zaslužan je tim monitora NNŠ-a, koji su napravili uzorke i kodirali

medijski materijal na većinskom i 4 jezika nacionalnih manjina.

Posebno zahvaljujem Višnji Baćanović, koja je radom, ali također idejama, kreativnošću,

radoznalošću i spremnošću na timski rad posebno pridonijela da ova tema bude obrađena na ovako

kompleksan način.


Valić Nedeljković 75

manjina (mađarskom, slovačkom, rumunjskom, rusinskom i romskom).

Radiodifuzne ustanove Vojvodine RTV - javnog servisa Vojvodine:

1) Prvi ciklus – informativni sadržaji praćeni u središnjim

informativno-političkim emisijama (CIPE) od 18. do 24. rujna

2006. godine.

2) Drugi ciklus – informativni i kulturno-obrazovni sadržaji praćeni

od 6. do 12. studenog 2006. godine.

3) Treći ciklus – informativni sadržaji – praćenje predizborne

kampanje u CIPE od 12. do 18. siječnja 2007. godine.

4) Četvrti ciklus - praćen je informativni sadržaj - CIPE od 2. do 25.

travnja 2007. godine, s time da je, za razliku od rujanskog, ukupan

broj promatranih dana (7) raspoređen ravnomjerno tijekom cijelog

mjeseca, tako što su svakog tjedna promatrana druga dva dana.

U sklopu svakog ciklusa promatralo se sedam (7) dana

radijskog/televizijskog programa na srpskom, mađarskom, slovačkom,

rusinskom, rumunjskom i romskom jeziku.

U prvom ciklusu su promatrane ukupno 73 središnje informativnopolitičke

emisije CIPE, u drugom ciklusu je praćeno prosječno tri sata na

dan na većinskom i svakom od jezika manjina i to informativnih,

obrazovnih i zabavnih emisija. Rezultati drugog ciklusa nisu tema ovoga

rada.

U trećem i četvrtom ciklusu praćene su, prema istom modelu kao i

u prvom ciklusu, informativne emisije CIPE, s time da je posebno praćena

predizborna kampanja za parlamentarne izbore u Srbiji u trećem, a u

četvrtom je ponovljen model prvog ciklusa, ali su promatrani dani

drugačije raspoređeni. Umjesto sedam dana jedan za drugim, raspoređeni

su tijekom cijelog mjeseca prema utvrđenoj shemi.

U ovom radu će biti iznesen samo mali dio najzanimljivijih

rezultata, bez nastojanja da se rezultati uspoređuju između programa na

različitim jezicima, ili među različitim ciklusima, niti da se na osnovi njih

donose strukturalni i dalekosežni zaključci. Naime, do trenutka kada se

ovaj rad priprema, nisu posve provedene sve analize i krostabulacije, jer je

korpus iznimno opsežan.


76

TEMA BROJA

Analiza empirijske građe

Uvodne napomene

U promatranom razdoblju (rujan 2006, do travanj 2007.) kao

pseudodogađaj kodirana su priopćenja i konferencije za novinstvo, dakle

temeljni pojavni oblici. Izjave i intervjui smatrani su medijskom

inicijativom, s obzirom na to da je angažman novinara vidljiv u odabiru

sugovornika i teme, te na uklapanje medija-outputa u širu cjelinu

kontekstualno uvjetovanu ostalim društveno-političkim aktivnostima

određenog dana. Kao pseudodogađaj kodirani su samo u slučaju kada je

RTV preuzela izjavu iz drugog medija.

Potrebno je istaknuti kako je praćenje predizborne kampanje u

informativnim programima javnog servisa Vojvodine kodirano prema

istom načelu. Zapravo, kao pseudodogađaj kodirane su isključivo

konferencije za novinare i priopćenja, a sve ostalo, uključujući izvještavanje

s konvencija, smatralo se aktualnim medijskim događajem.

Međutim, šire shvaćeno, kompletna kampanja (osim medijski

iniciranog u smislu radijskog i televizijskog paketa, odnosno istraživačke

dokumentarne reportaže o aktivnostima pojedine stranke u vrijeme dok je

bila na vlasti, odnosno u oporbi), mogla se kodirati kao pseudodogađaj jer

je riječ o uvijek planiranim i od stranačkih stručnjaka za medije iniciranim

događajima, čiji je cilj isključivo medijska promocija, zapravo novinarsko

izvještavanje. Dakle, besplatno političko reklamiranje koje je

najučinkovitije i za koje postoje unaprijed utvrđena pravila u sporazumu

medija i partija prije početka kampanje.

Ipak, budući da je riječ o predizbornoj kampanji kao o cikličnom

aktualnom društvenom događaju, koji ima unutrašnju logiku s utvrđenim

pojavnim oblicima, smatrano je da samo priopćenja i konferencije za

novinstvo treba kodirati kao elementarne pseudodogađaje, a ostalo ipak

svrstati u aktualne medijske događaje o kojima se izvještava prema

potpisanom sporazumu o uravnoteženom predstavljanju svih političkih

stranaka. Podsjetimo da je kvaliteta medijskog izvještavanja osnova za

slobodne i poštene izbore. Ponašanje medija tijekom izborne kampanje

stoga se strogo nadzire i usmjerava, a medijsko poštovanje utvrđenih i

dogovorenih odredaba dio je procesa kontrole izbora, s time što javni


Valić Nedeljković 77

mediji tijekom izborne kampanje imaju posebne obaveze prema

sudionicima izbora i biračima.

Analiza rezultata

Osnovni rezultati pokazuju veliku prisutnost pseudodogađaja u

promatranom razdoblju (rujan 2006. do travanj 2007.) u programima

javnog servisa Vojvodine.

Samo program na srpskom jeziku, koji ima najbrojniju publiku, jer

ga gleda i većinsko i stanovništvo nacionalnih manjina, u svim

promatranim ciklusima ukupno je objavio: aktualnih događaja 63,29%,

pseudodogađaja 34,82%, a medijska inicijativa, koja u biti upućuje na pravi

novinarski angažman povezan i s istraživačkim aktivnostima na dubljem

sagledavanju pojave od javnog interesa u određenom društveno-političkom

kontekstu, iznosi zanemarivih 1,89%.

To znači da su političari pseudodogađajima nametnuli medijima i

javnosti svoje viđenje svakodnevice u čak trećini medijskog vremena

unutar središnjih informativno-političkih emisija radija i televizije na

srpskom jeziku javnog servisa Vojvodine. Prema definiciji, javni servis koji

su osnovali građani, koji ga istodobno financiraju i nadziru, trebao bi

razvijati programsku raznovrsnost, njegovati visok medijski standard te

poštovati etičke profesionalne kodekse. Prema Zakonu o radiodifuziji

Srbije, programima koji se proizvode i emitiraju u sklopu javnog

radiodifuznog servisa mora se osigurati raznovrsnost i uravnoteženost

(međusobna usklađenost) sadržaja kojima se podupiru demokratske

vrijednosti suvremenog društva, a naročito se poštuju ljudska prava i

kulturni, nacionalni, etnički i politički pluralizam ideja i mišljenja.

Pseudodogađaji emitirani u promatranom razdoblju u biti su slali

jednostranu poruku javnosti, koja je u obliku priopćenja i konferencija za

novinstvo uvijek iznosila samo stajalište jedne strane o određenom

događaju, pojavi ili društveno relevantnom problemu, što inače i jest

značajka pseudodogađaja. Istodobno su izostali drugi povodi (medijski

inicirani događaji), koji bi nadomjestili ovu jednostranost.

Rečeno je najjasnije u rezultatima prvog promatranog ciklusa

(usporedi tablice 1 i 2).


78

TEMA BROJA

Rezultati pokazuju da nema jedinstvene uređivačke politike unutar

javnog servisa Vojvodine kada je riječ o povodu (aktualni događaj, pseudo

i medijski iniciran događaj) za objavljivanje informacije, od 72% prema

22% u korist aktualnog događaja u informativnim emisijama televizije na

srpskom jeziku, do 44% prema 56% u korist pseudodogađaja radijskog

programa na rusinskom jeziku.

Općenito, radijski programi su emitirali ukupno više

pseudodogađaja (56% aktualni prema 42% pseudo) nego televizijski (61%

aktualni prema 27% pseudo). Rezultati pokazuju da je radijski program bio

najselektivniji u odabiru informacija koje imaju vrijednost vijesti.

Tablica 1. Rujan 2006. Javni servis Vojvodine – televizijski programi

Središnja informativna

emisija

Aktualni

događaji

Pseudo

događaji

TV vijesti - srpski jezik 94 29 7

TV vijesti - mađarski jezik 99 34 2

TV vijesti - slovački jezik 42 40 0

TV vijesti – rumunjski jezik 51 31 1

TV vijesti - rusinski jezik 60 38 3

TV vijesti - romski jezik 25 11 5

TV vijesti - ukupno 371 183 18

Medijska

inicijativa

Izraženo u %:

TV vijesti - srpski jezik 72 22 6

TV vijesti - mađarski jezik 73 25 2

TV vijesti - slovački jezik 51 49 0

TV vijesti - rumunjski jezik 62 37 1

TV vijesti - rusinski jezik 59 38 3

TV vijesti - romski jezik 61 27 12


Valić Nedeljković 79

Tablica 2. Rujan 2006. Javni servis Vojvodine – radijski programi

Središnja informativna

emisija

Aktualni

događaji

Pseudo

događaji

Radio-vijesti - srpski jezik 107 39 3

Radio-vijesti - mađarski jezik 68 63 9

Radio-vijesti - slovački jezik 53 36 0

Radio-vijesti – rumunjski jezik 71 60 2

Radio-vijesti - rusinski jezik 45 58 0

Radio-vijesti – ukupno 344 256 14

Medijska

inicijativa

Izraženo u %:

Radio-vijesti - srpski jezik 72 26 2

Radio-vijesti - mađarski jezik 49 45 6

Radio-vijesti - slovački jezik 60 40 0

Radi-vijesti - rumunjski jezik 53 45 2

Radio-vijesti - rusinski jezik 44 56 0

Radio-vijesti – ukupno 56 42 2

Promatrano po programima i jezicima emitiranja medijski

iniciranih događaja na slovačkom jeziku i u radijskom i u televizijskom

programu nema. Na programu televizije na rusinskom, u promatranom

razdoblju, također nije zabilježen nijedan primjer. Istodobno je na tim

programima emitiran velik broj pseudodogađaja (radio na rusinskom čak

više nego aktualnih 44% prema 56%).

Ta je situacija posljedica veoma skromnog kadrovskog potencijala

u redakcijama na slovačkom i rusinskom jeziku, koji se u stvaranju

informativnog programa najviše oslanja na agencijske vijesti, koje u opći

servis emitiraju sve pseudodogađaje nacionalne važnosti, kao i priopćenja

pokrajinske razine koja stižu redakcijama izravno.

Analiza sadržaja pseudodogađaja objavljenih u ovom razdoblju

pokazuje da su redakcije na svim jezicima objavljivale sve informacije koje

se odnose na status Kosova, odnosno sva priopćenja o temo "južne srpske


80

TEMA BROJA

pokrajine", pri čemu je najčešći subjekt aktualna vlast (premijer Vojislav

Koštunica, predsjednik Boris Tadić i šef koordinacijskog centra za Kosovo

u doba prvog promatranja, Sandra Rašković Ivić), potom međunarodni

subjekti kao predstavnici Rusije i politički analitičari iz svijeta čak i SAD-a.

Najviše pseudodogađaja odnosi se upravo na tu temu, a subjekti su, dakle,

gotovo isključivo oni čija stajališta su na liniji „srpske strane u

pregovorima“ (ta se fraza ponavlja u medijima, pa se razvila svijest o

postojanju dvije suprotstavljene strane - Srbije s jedne i albanskih

separatista, Martija Ahtisarija i Amerike s druge strane). Osim priopćenja

glasnogovornika Ahtisarija, koja su najčešće aktualna, nije se mogla čuti

„druga strana“. Sva priopćenja iskazuju stajalište Srbije, odlučnost njezine

pregovaračke skupine, predviđanja reakcija na određena predložena rešenja

i slično, čime se, između ostalog, postiže da Kosovo bude svakodnevna

tema, najčešće pri samom vrhu, odnosno na početku informativne emisije.

Vojvođanski javni servis se ni u pseudodogađajima ne bavi

zemljopisnim područjem za koje emitira program. Samo nekoliko takvih

događaja u promatranom razdoblju tiče se Vojvodine kao geopolitičkog

entiteta multietničke provenijencije. Tako je jedino program na mađarskom

jeziku objavio priopćenje Nacionalnog vijeća Mađara, o položaju manjina u

novom Ustavu Srbije; a program na rusinskom i mađarskom da

predsjednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš najavljuje pozivanje

građana na bojkot referenduma o novom Ustavu i da prosvjeduje protiv

koncesije za autocestu kroz Vojvodinu, zbog njezinog nepovoljnog

položaja. Valja istaknuti da su priopćenje Saveza vojvođanskih Mađara o

bojkotu referenduma na novi Ustav Srbije zbog lošeg položaja manjina,

objavili programi, osim na mađarskom, na rusinskom i rumunjskom jeziku.

Program na romskom objavio je jedini priopćenje koje se tiče te

nacionalne manjine. Riječ je o konferenciji za novinstvo u Izvršnom vijeću

Vojvodine, o provedbi romske strategije razvoja.

I na području pseudodogađaja vidljivo je da je multikulturalizam

rijetko sadržaj u informativnim emisijama i radija i televizije. Naime,

manjine se bave ili samo vlastitim političarima, ili da se čak ne bave

pitanjima koja su od interesa za vlastitu i druge manjinske zajednice.

Nijedna redakcija nije izostavila pseudodogađaj u čijem je središtu Kosovo,

ali je izostavila sve ostale u čijem središtu je bilo pitanje važno za

vojvođanski identitet, dakle za sredinu u kojoj žive.

Program na mađarskom jeziku (inače tradicionalno najrazvijeniji i

najviše autentičan program na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini)


Valić Nedeljković 81

donekle je iznimka. Naime, u usporedbi s ostalima, ova redakcija je

objavila najviše pseudodogađaja o Vojvodini, što je u biti dobar standard,

jer Radiotelevizija Vojvodine nije nacionalni javni servis, nego prvenstveno

medij namijenjen građanima te autonomne pokrajine.

Ne može se sa sigurnošću tvrditi, iako promatranje upućuje na

takav razvoj, da je spomenuto programsko usmjerenje u informativnim

emisijama na jezicima nacionalnih manjina posljedica desetljetnog

slabljenja tih redakcija (od vremena Miloševića do danas 2 ). Nije zanemariva

ni već uočena tendencija da se manjine getoiziraju i zbog osjećanja

nesigurnosti uvijek teže slijediti politiku aktualne vlasti.

Treći ciklus bio je posvećen posljednjem tjednu predizborne

kampanje za parlamentarne izbore u Srbiji u siječnju 2007. godine.

U predizbornom promatranje je uočeno više pseudodogađaja nego

u ostalim ciklusima. Iako su, kako je već rečeno u uvodnim razmatranjima,

izborne konvencije i predizborne aktivnosti tretirane kao aktualni događaji,

priopćenja, izjave i konferencije za tisak tretirane su kao pseudodogađaji,

uočljive su razlike u kampanjama kandidatskih lista, to jest stranaka.

Kao prvo, uočeno je da su veće stranke imale manje

pseudodogađaja od manje popularnih i manjih izbornih lista. Tako nije

zabilježen nijedan aktualni događaj o listi Zato što mora bolje, ali su

praćene konferencije za novinstvo ovih kandidata, dok je izborna lista

SDU-a (Srpska demokratska unija) i PUPS-a (Partija ujedinjenih

penzionera Srbije) u informativnim emisijama bila prisutna uglavnom

preko priopćenja. Ta su priopćenja bila u televizijskim emisijama pokrivena

uvijek istom arhivskom snimkom, koja se svaki dan ponavljala. Priopćenja

su često bila nevješto skraćena, rečenice istrgnute iz konteksta te nije bila

najjasnija poruka koju stranka želi poslati javnosti, potencijalnim glasačima.

Druga karakteristika jest da su dominirali niskobudžetni

pseudodogađaji, koji time nisu potpuno ispunjavali svoju svrhu besplatnog

političkog predizbornog marketinga, na koji po zakonu imaju ravnopravno

pravo svi sudionici kampanje.

2 Opširnije u: Valić Nedjković, D. (2006), Minorities in Serbia focus on Vojvodina, Media and

minorites in South east Europe, eds Thomas A. Bauer and Oliver Vujovic, SEEMO, Vienna, 540-

554.

Valić Nedeljković, D. (2007), Privatizacija i transformacija medija na jezicima nacionalnih manjina –

javni servis u Vojvodini, prvi koraci i problemi..., zbornik radova: Audiovizuelna obuka novinara na

univerzitetima u Segedinu i Novom Sadu, ur. Livia Ivasko i Imre Matyus, Univerzitet u Segedinu

katedra za Komunikaciju i Medijske studije, Segedin, 29-44.


82

TEMA BROJA

Nijedan od promatranih informativnih programa tijekom

posljednjeg tjedna kampanje nije izvještavao/objavljivao pseudodogađaje o

svim izbornim sudionicima. Svaki od njih je ili dužinom priloga o

pojedinim izbornim sudionicima ili učestalošću izvještavanja o njihovim

izbornim aktivnostima favorizirao jednu stranku ili stranke.

Analiza je pokazala da u programima Radiotelevizije Vojvodine

nije bilo jedinstvene strategije u odnosu prema državnom marketingu. U

nekim programima, o aktivnostima državnih funkcionara koji su afirmirali

uspjehe vladajućih stranaka ili stranke kojoj pripadaju, smještani su u blok

o izborima, dok su u drugim, oni bili u bloku unutrašnje politike ili

privrede, odnosno zanimljivosti i tretirani su kao aktualni događaji.

Jedan od karakterističnih primjera je izvanredna konferencija za

novinstvo, na kojoj je predsjednik skupštine Vojvodine, inače na listi Lige

socijaldemokrata Vojvodine, Bojan Kostres, reagirao na odluku Vlade

Srbije o prepuštanju koncesije za autocestu kroz Vojvodinu i dalje Srbiju

jednom stranom konzorciju. Kosteš je tom prigodom izjavio, prema

objavljenom izvještaju, da je to "pljačkaški potez", da se "Vojvodina tretira

kao špajz" i da se "time ponižava četvrtina građana Vojvodine". Zatim je,

prema izvještaju s tog pseudodogađaja, pozvao na građane da ne glasuju za

aktualnu Vladu Srbije i izrazio je nadu da će buduća Vlada poništiti ovakvu

odluku. Izvještaj nije bio emitiran unutar predizbornog, nego u

privrednom bloku.

Također, noć kada se dočekuje Srpska nova godina (prema

julijanskom kalendaru), ovaj put kao dio predizbornog marketinga,

organizirani su koncerti na gradskim trgovima u cijeloj Srbiji. Na tim

predizbornim pseudodogađajima pojavljivali su se čelnici stranka, a

vrhunac je svakako beogradski koncert Cece Ražnatović (udovica

paravojnog zapovjednika Arkana), koji su organizirali Velja Ilić i Vojislav

Koštunica (koalicijski partneri u predizbornoj kampanji). U televizijskim

informativnim emisijama javnog servisa Vojvodine taj skup je smješten je

kao aktualni događaj i praćen kao “zanimljivost”, “razonoda”, odnosno

spektakularni doček Nove godine. Iako su se na trgovima isticale političke

poruke, slogani i stranački plakati koje su doček priredile kao predizborni

događaj, što je politička mimikrija i manipulacija, u izvještajima se to

zanemarilo.

Osim izvještaja s konferencija za novinstvo često su prema istome

modelu bila objavljena i protokolarna priopćenja (posjeti stranih političara

predsjedniku vlade i države u vrijeme kampanje). Pri tome je u nekim


Valić Nedeljković 83

programima isticana stranačka pripadnost državnih funkcionara, dok u

drugima to nije bio slučaj.

U analizi predizborne kampanje Jovanka Matić zaključuje da

"izborno izvještavanje Radiotelevizije Vojvodine još uvijek nosi tragove

nasljeđa prijašnje medijske prakse. Ono je mnogo više u funkciji potreba

izbornih sudionika da svoja izborna obećanja dostave biračima, nego u

funkciji potrebe javnosti da stekne cjelovitu sliku o političkoj ponudi,

shvati najvažnije razlike između ponuđenih političkih platformi, eventualne

posljedice predložene politike i racionalno osnuje izbor budućeg vodstva

države" (Matić, u tisku).

U četvrtom ciklusu bilježi se smanjen broj pseudodogađaja. Ono

što je zanimljivo i dalje jest, nakon sedam mjeseci, u središtu pozornosti

pseudodogađaja vezanih za geopolitičko područje Vojvodine, koncesija za

autocestu kroz Pokrajinu pa nadalje prema Beogradu i jugu Srbije.

U ovom ciklusu također, bez aktualnog povoda, česta su

priopćenja i izjave različitih subjekata (srpske strane) o statusu Kosova.

Upravo je to dobar primjer kako pseudodogađaj geometrijskom

progresijom proizvodi druge pseudodogađaje, što je po Boorstinu (2006:

96) osnovno obilježje ovog oblika javnog zauzimanja. Na svaku izjavu ili

priopćenje o statusu Kosova od rujna 2006. do travnja 2007., dakle u

promatranom razdoblju koje obuhvaća ovaj rad, umnožavale su se

reakcije, nova priopćenja i izjave različitih drugih domaćih i stranih

sudionika, ali gotovo uopće ne onih s Kosova, koje su zatim opet

provocirale nove pseudodogađaje. Na ovome primjeru mogu se uspješno

provjeriti i ostale karakteristike pseudodogađaja. Podsjetimo, namijenjen je

medijima, nema mnogo dodirnih točaka s realnošću, ima karakteristične

sudionike, šalje ne sasvim jasnu poruku ali istodobno ona je jednoznačna,

pseudodogađaj sam o sebi svjedoči u smjeru u kojem njegovi autori to

žele.

Budući da javni servis nije definiran samo kao medij koji su

osnovali i koji financiraju građani, nego je bit i u tome da ga oni i

kontroliraju, kao dodatak promatranju organizirane su fokus skupine na

svim jezicima programa koji su praćeni.

Ukratko, sudionici su gotovo jednako odgovarali na pitanja o

tome kojima bi vrstama informacija javni servis Vojvodine trebalo

posvetiti najviše pozornosti, a kojima najmanje. Svi traže najviše

informacija s lokalnog područja i iz Vojvodine, kao i o nacionalnim


84

TEMA BROJA

manjinama, a mnogo manje iz svijeta i Srbije. Globalna politika ih ne

zanima, naročito priopćenja i izjave političara.

U vezi s multietničkim sadržajima u informativnim programima

smatraju kako treba više pozornosti posvetiti građanima i stvarnim

događajima nego percepciji i izjavama političkih vođa.

Sugestije ispitanika jesu:

− više informacija o običnim ljudima

− više informacija iz privrede i poljoprivrede, a manje politike u

užem smislu

− više servisnih informacija koje trebaju biti potpunije, aktualnije i

upotrebljivije

− manje vijesti kojih ima u drugim medijima, posebno onim

nacionalno usmjerenjem.

Građanima, može se zaključiti iz razgovora vođenih u fokusskupinama,

nisu korisni pseudodogađaji (ako se promatraju kao mišljenja i

stajališta političkih i drugih vođa ili njihova promocija u drugom smislu),

osim u predizbornim kampanjama i ozbiljnim društvenim i političkim

krizama. Najviše ih zanima realni, svakodnevni život, iz perspektive

običnih ljudi. Do ovakvih sadržaja može se doći jedino medijskom

inicijativom, koja u informativnom programu RTV-a u promatranom

razdoblju nije bila dovoljno zastupljena.

Zaključak i preporuke za dobru praksu

Javni servis RTV-a u ispitivanom razdoblju u odabiru medijskih

sadržaja za informativne emisije slijedio je uobičajenu praksu u medijskom

sektoru da pseudodogađaj tretira kao valjanu vijest.

Pseudodogađaji su u različitim jezičnim programima javnog servisa

zauzimali različito vrijeme informativnih emisija, što pokazuje da ne

postoji jedinstvena programska politika i strategija o tome što jest valjana

medijska vijest i koji povod od moguća tri (aktualni događaj,

pseudodogađaj, medijski iniciran događaj) trebalo bi i u kojem opsegu biti

zastupljen u informativnim emisijama.


Valić Nedeljković 85

Nepostojanje jedinstvene strategije uočeno je u odnosu prema

predizbornoj kampanji kao i u pitanjima koja se odnose na Vojvodinu kao

geopolitički entitet obilježen multietničnošću.

Osnovna uputa za primjenu modela dobre prakse bilo bi da se na

račun sada visokog postotka pseudodogađaja ubuduće znatno poveća još

veoma mali postotak medijski iniciranih događaja, čime bi javni servis

opravdao svoje postojanje, tj. zadovoljio bi komunikacijske potrebe,

(visokoprofesionalno obrađenim raznovrsnim sadržajima), svih građana

koji žive na području gdje se gleda Radiotelevizija Vojvodine – tj. u

Autonomnoj Pokrajini Vojvodini.

Literatura

Bertran, Klod Žan (2007), Medijska etika i sistemi medijske

odgovornosti, OEBS misija u Srbiji, Beograd.

Boorstin, Daniel (1964), The Image, Harper and Row, New York.

Boorstin, Daniel (2006), From News Gathering to News Making: a

Flood of Pseudo-Events, in Journalism: The democratic Craft, ed. G.

Stuart Adam and Roy Peter Clark, Oxfor University Press,

Oxford/New York, 80-98.

Galtung& Ruž (1993), Obrasci novinarske selekcije vesti, u Gledišta

1-6:Javnost i manipulacija – sociologija vesti, Beograd, 31-39.

Gocini, Đ. (2001), Istorija novinarstva, Clio, Beograd.

Šadson, M. (1993), Sociologija proizvodnje vesti, u Gledišta 1-

6:Javnost i manipulacija – sociologija vesti, Beograd, str. 15-29.

Matić, Jovanka (u štampi), Izveštavanje Radio-televizije Vojvodine

o kampanji za parlamentarne izbore u Srbiji 2007. godine, u

Medijska sfera: javni servis Vojvodine, ur. Dubravka Valić Nedeljković,

Novosadska novinarska škola, Novi Sad.

Valić Nedeljković, Dubravka (2002), Praktikum novinarstva, drugo

dopunjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd.

Valić Nedeljković, Dubravka (2003), TV novinar i pritisci

dnevnopolitičke prakse u odabiru medijskog događaja – kako

izveštavati o drugima; Zbornik radova Funkcionisanje lokalne televizije,

ur. Rastislav Durman, NNŠ, Novi Sad, 157-180.


86

TEMA BROJA

Valić Nedeljković Dubravka (2005), Mediji i javni interes, edicija

Link plus, Medisa Art Service International, Novi Sad.

Valić Nedeljković, Dubravka i Višnja Baćanović (2007), From an

emotional approach to the fate of Kosovo to progressive civil

activities, in Indicator of public interest: TV Prime Time Domestic News

Monitoring and analysis of TV news programs in 10 SEENPM countries,

ed. Radenko Udovičić, Media Plan Institut, Sarajevo, 197- 230.


87

ISTRAŽIVANJA

UDK 316.77

(87-102)

Đorđe Obradović ∗ Medijski prikaz zbilje

ili

sjenine sjene sjena odrazova odraza

stvarnosti

Summary

The discussion on the possibilities of the comprehension of reality is a basic

precondition for understanding the communication process. There is no man who can

utterly comprehend it, not only because of its extent, but because of its spatial and

temporal expandability, complexity and immeasurable size. One cannot easily renounce

the latest theories on the existence of multiple parallel worlds, even parallel space and

time, just because they have not been empirically proven yet. A sufficient reason for

their appreciation is that they cannot be proven impossible either. The reality exists,

therefore it is true. The reality is what it is; therefore the truth is what it is. It is the only

unvarnished truth, no matter how much immeasurable it is. A media representation of

the truth is separated by five levels of distortion from the reality, and it is only a shadow

of a shadow's shadow of a reflection's reflection of the reality.

Ključne riječi: komuniciranje, medijski prikaz stvarnosti, kodiranje

poruke, smetnje u kanalu

∗ Autor je asistent Sveučilišta u Dubrovniku


88

ISTRAŽIVANJA

Čim se spomene istina ili potreba istinitoga prijenosa poruka,

javljaju se barem dva nova problema već na razini samoga pošiljatelja. Prvi

je kako uopće odrediti što je istina a drugi, čak i kad netko želi nešto

istinito prenijeti drugima, koliko njegova subjektivnost utječe na oblik i

sadržaj prenesene poruke. U prvome dijelu poeme O prirodi nazvanome Put

istine, grčki filozof Parmenid u petome stoljeću prije Krista zaključuje da

je istina to što jest.

Parmenidove postavke izjednačavaju stvarnost s istinom.

Stvarnost je istina jer stvarnost je to što jest, a kako je to što jest istinito, i istina

je to što jest. Stvarnost postoji i zato je ona istinita, ali i dalje ostaje

neriješeno pitanje kako spoznati njezinu bit i je li uopće ili u kojoj je mjeri

moguće to što jest prenijeti drugima. Pogrešno je prihvaćati

pojednostavljeno rješenje da je nastanak elektroničkih medija omogućio

prikazivanje stvarnosti. To još uvijek nije stvarnost, nego samo medijska

slika stvarnosti. Nju primatelji poruka primaju s više osjetila nego, na

primjer, tekst urezan u glinenu pločicu. No, pokretne slike i zvukovi

prikazani čak u vremenu u kojemu se nešto zbiva, opet su tek slika

stvarnosti, a ne ona sama.

Srećko Lipovčan podsjeća na Heideggera i njegovu sintagmu

„doba slike svijeta“ koja mu služi kao osnova za vlastito tumačenje

medijske slike svijeta kao „druge zbilje“. Lipovčan kritizira često

navođeno gledište Marshalla McLuhana „medij je poruka“ nazivajući ga

arogantnim, uz objašnjenje: „Koliko ih je bilo koji su nekritički slavili i

promicali tu krilaticu, i ovdje u nas, a ne znam koliko su bili svjesni

činjenice da je Mc Luhanova pozicija rezultat ne samo jednog posve

drugačijeg poimanja kulturnih vrednota nego i drugačijeg statusa kulture (u

američkom društvu), drugačijeg od onoga koji je etabliran u Europi.“ 1

Lipovčan ne produbljuje kako nastaje „druga zbilju“, kako je

naziva, ali dokazuje da je medijska slika svijeta drukčija od stvarnosti, pa se

može zaključiti da autor govori o zbilji drugačijoj od stvarne. Upravo tako

treba shvatiti Lipovčanov izraz druga zbilja, i ne držati se čvrsto rednoga

broja koji je uporabio, nego sadržajne odlike da je to nešto drugo, dakle

drukčije od stvarnosti. Ali, taj put od stvarnosti i njezina prikaza u

medijima do onoga što prime primatelji poruka, nužno je podrobnije

opisati.

1 Lipovčan, Srećko: Mediji – druga zbilja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. str. 16.


Obradović 89

Najil Kurtić ističe kako novinar, da bi simbolički mogao prikazati

neko zbivanje, mora prethodno sebi stvoriti predodžbu i zasnovati u

svojoj glavi mentalni model promatranja trenutka stvarnosti, potom ga

imenovati, izraziti simbolički i tek tad uključiti u prostor komunikacije. 2

Sjena stvarnosti

Možda je upravo Parmenid potaknuo Sokrata da se počne baviti

svijetom ideja, što ga je poslije Platon zaokružio u cjelovit sustav. Platon

učenje o idejama izlaže kroz Sokratova usta u često navođenom primjeru

ljudi okovanih u špilji, koji na zidu mogu vidjeti samo sjene stvarnoga

svijeta. Bertrand Russel taj dijalog iz Platonove države sažima, tumači i

dodaje vlastita promišljanja o filozofiji i stvarnosti: „Oni koji su izvan

filozofije, nalikuju na zatvorenike u špilji. Oni su sputani lancima i ne

mogu se okretati oko sebe. Iza njih je vatra, a pred njima prazna špilja

zatvorena u dnu praznim zidom. Na njemu, kao na platnu oni vide vlastite

sjene i sjene stvari između njih i vatre. Budući da ne vide ništa drugo, misle

da su sjene stvarne. Na kraju, jedan čovjek zbacuje svoje okove i tapkajući

ide prema izlazu iz špilje. Odanle prvi put vidi kako sunce obasjava

mnoštvo stvari stvarnoga svijeta. Vraća se u špilju da drugove obavijesti o

svojim otkrićima i pokušava im dokazati kako je oko njih samo maglovit

odraz stvarnosti, svijet samih sjena. Međutim, budući da je gledao sunčevu

svjetlost, zaslijepilo ga je njezino blještavilo i sada teže razaznaje sjene.

Pokušava im pokazati put prema svjetlosti, ali im pritom izgleda gluplji

nego prije i zato ih ne može lako uvjeriti.“ Poslije sažeto i američki

pragmatično prepričanoga dijaloga iz Države, Russel zaključuje: „Ako ne

poznamo filozofiju, nalikujemo na zatvorenike i vidimo samo sjene,

privide stvari. Ali kad smo filozofi, vidimo stvari kakve su izvana, u

sunčanom svjetlu razuma i istine, i to je stvarnost. To svjetlo, koje nam

pruža istinu i moć znanja, predstavlja ideju boga.“ 3

Za razliku od prethodno iznesenih postavki, Bertrand Russel je

vrlo optimističan i kao preduvjet potpunoj spoznaji pretpostavlja samo

dobro poznavanje filozofije. Ali, nema nijednoga dokaza da je dovoljno

biti filozof i moći spoznati stvarnost. Pojedine djeliće stvarnosti – da, ali

2 Kurtić, Najil: Kod novinarstva, Media plan institut, Sarajevo, 2006., str. 119. i 120.

3 Russel, Bertrand: Mudrost Zapada, Marjan tisak, Split, 2005., str. 60.


90

ISTRAŽIVANJA

stvarnost u cijelosti, „izvana, u sunčanom svjetlu razuma i istine“, Russel

kaže, zasigurno – ne. Nije moguće spoznati je u cijelosti upravo zbog

njezine nemjerljive protežnosti i višedimenzionalnosti, pokušavao je

spoznati filozof, novinar, učitelj, čistač, konobar, matematičar…

Stoljetna narodna mudrost pretočena u poslovicu o nemogućnosti

spoznaje stvarnosti u cijelosti glasi: „Nitko ne zna što se iza brda valja“.

Novinari, ili šire komunikatori općenito, svaki dan se nalaze pred istim

problemom – kako spoznati što se iza brda valja. Pa i kad se dođe do

jednoga brda, stvarnoga ili simboličkoga, iza njega se nalazi drugo, treće,

četvrto brdo i tako unedogled. A iza svakoga su nepoznanice, jedna do

druge. Jedini zaključak koji je moguće obraniti brojnim argumentima, po

razmatranju mogućnosti spoznaje stvarnosti u cijelosti, može biti različito

uobličen, ali njegov sadržaj svakako jest da je stvarnost jedna jedina, ona je

to što jest, nemjerljivo protežna i višedimenzionalna, i ne može se prenijeti ni

prostorno ni vremenski, a još manje komunikacijski. Samo je ona prva i

prava zbilja, to što jest, jedina istinita zbilja i zbog toga ju je moguće

izjednačiti s istinom.

Drugu zbilju, ili drugim riječima, analognim Platonovim zapisima,

njezinu sjenu, predstavlja predodžba djelića stvarnosti kako je ljudi uopće,

pa jednako tako i komunikatori ili, još uže, novinari, mogu uočiti i shvatiti.

Još se Tukidid (460.-396.) prije više od 2400 godina, pišući Povijest

peloponeskoga rata, pitao je li moguće zbilju objektivno prenijeti. Odgovorio

je opisno – da nije, zato što je istinu s mukom nalazio budući da sudionici

pojedinih zbivanja nisu govorili isto o njima, nego kako je tko bio sklon

kojoj strani. Zato se Tukidid trudio događaje opisivati „koliko je moguće

točno“. Upravo to dokazuje da spoznaja čovjeka o stvarnosti nije zbilja

sama, nego njegova predodžba ograničena njegovim mogućnostima

spoznaje. Pojam objektivnosti razmatraju mnogi, među njima i Michael

Kunczik i Astrid Zipfel, koji su Tukididovu muku u pokušajima dolaska

do istine uvrstili u uvodni dio rasprave o tom, po njima, središnje važnom

pitanju u publicistici. 4 Dakle, predodžba o djeliću stvarnosti koju novinar

stvori u svojoj glavi nije zbilja, nego njezina nepotpuna, na osnovi

subjektivnih mogućnosti autora stvorena slika ili, po analogiji na Platonove

zapise Sokratovih riječi, sjena stvarnosti.

4 Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada

Friedrich Ebert, Zagreb, 1998., str. 89.


Obradović 91

Sjenina sjena stvarnosti

Što se zbiva s tom drugom zbiljom, predodžbom djelića stvarnosti

kakvu je novinar stvorio, kad je želi prenijeti javnosti Sve nije moguće

prenijeti. Sadržaj čak i kraćih sastanaka napisan u obliku cjelovitoga

zapisnika previše je opsežan za bilo koje glasilo. U cijele dnevne novine ne

bi mogle stati rasprava i odluke sa sjednica tijela vlasti ne samo na

državnoj, nego i na lokalnoj razini. U radijske ili televizijske dnevnike ne bi

često mogle stati snimke nijedne točke s mnogih sastanaka. Isto je i s

drugim zbivanjima, od prirodnih katastrofa ili ratnih sukoba, do

umjetničkih festivala ili zabavnih priredaba. Čak kad se neki izdvojeni

događaj prenosi u cijelosti, opet taj prijenos nije cjelovit nego se bira što će

se iz njega prikazati. Odabir se stalno provodi i ne može biti objektivan,

nego je uvijek subjektivan, koliko god se komunikator trudio da poštuje

pravila novinarske struke o točnom, istinitom, poštenom, uravnoteženom i

nepristranom izvješćivanju. Sherry Ricchiardi kaže da profesionalni

novinari i urednici najčešće sažimlju osnovne kriterije za to je li nešto vijest

na relevantnost, korisnost i zanimljivost, a kao važne elemente u vijestima

unutar tih osnovnih smjernica nabraja utjecaj, sukob, neobičnost, važnost,

blizinu, pravovremenost i publiku. 5

Selekcijom onoga od čega će se pripremiti medijski prilog nastaje

slika stvorene predodžbe stvarnosti, koju je moguće nazvati, u skladu s

Lipovčanovom tvorbom izraza za medijski prikaz stvarnosti, „treća

zbilja“, ili usporedbom s Platonovim zapisima Sokratovih riječi

„sjeninom sjenom stvarnosti“.

Sjenine sjene sjena stvarnosti

Poslije odabira elemenata od kojih će nastati medijski prilog,

novinar ga uobličuje u skladu s pravilima novinarske struke, vlastitim

znanjem i stilom. Pravila pripreme priloga se uče i različita su za različite

medije, pa i prilog o istome zbivanju u novinama, na radiju, televiziji i

internetskim glasilima neće biti napisan (ili izrečen) istim riječima. Oprema

5 Ricchiardy, Sherry: Tradicionalni kriteriji za određivanje vrijednosti vijesti, Uvod u

novinarstvo (Ricchiardi,Sherry i Malović, Stjepan, ur.), Izvori, Zagreb, 1996., str. 4. i 5.


92

ISTRAŽIVANJA

priloga ovisit će o vrsti medija, ali također o uređivačkoj koncepciji glasila

u kojemu prilog izlazi, pa tako ni u svim novinama prilog o istome

događaju neće biti isti. Prije njegove objave, opet ovisno o vrsti medija i

uređivačkoj koncepciji, u njegovu konačnom oblikovanju mogu sudjelovati

redaktori, lektori, korektori, urednici, grafički urednici, fotografi, tonski i

videosnimatelji, redatelji…

Besim Spahić tumači upute za pisanje naslova koje je dao David

Ogilvy i koji su jednako primjenjivi u oglašavanju i novinarstvu. Spahić

naslove u novinarstvu naziva „reklamom samog novinarskog teksta,

odnosno pozivom na čitanje“. 6 Kako naslovi dodatno sažimaju sadržaj

poruke ili ga tek posredno naznačuju potičući na čitanje, a budući da

postaju dio napisa, oni dodatno udaljavaju nastali novinski oblik od

stvarnosti. Neovisno o tome što im to nije cilj, isti učinak postižu najave na

radiju, televiziji i u internetskim glasilima. Važnost naslovnih cjelina i

naslova kao njezinih najvažnijih dijelova za privlačnost poruke

primateljima tolika je da stalno izlaze knjige posvećene samo pisanju

naslova. U novijima se u posebnim poglavljima obrađuje pisanje naslova u

internetskim glasilima. 7

Stjepan Malović upozorava da novinari ne smiju preuzeti jezik

struke o kojoj pišu, nego događaje trebaju predočiti širokim slojevima

zanimljivim i atraktivnim stilom pisanja, prepoznatljivim i provokativnim. 8

Priprema medijskoga priloga završava kad ga novinar uobliči i kad,

poslije uredničkih, lektorskih i korektorskih ispravaka, grafičkoga uređenja

ili dodavanja zvuka ili videa, ovisno o mediju, postane spreman za tisak ili

objavu. Svaki novinarski prilog nosi osobne značajke njegova autora,

njegova znanja, obrazovanja, stila, predrasuda, osjećaja, mogućnosti i

sposobnosti, i on tako uobličen od odabranih elemenata djelića stvarnosti

više nije ni „treća“ nego „četvrta zbilja“ u skladu s Lipovčanovom

tvorbom izraza za medijski prikaz stvarnosti, ili sukladno s Platonovim

zapisima Sokratovih riječi on je tek „sjenine sjene sjena stvarnosti“.

6 Spahić, Besim: Biti propagandista, Udruženje ekonomskih propagandista BiH, Sarajevo, 1990.,

str. 194.

7 Saxena, Sunil: Headline Writing, Sage Publications, New Delhi, Thousands Oaks, London,

2006., str.197-204.

8 Malović, Stjepan: Novine, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003., str. 44-46.


Obradović 93

Sjenine sjene sjena odraza stvarnosti

Prijenos poruke komunikacijskim kanalima, a to su glasila u ovome

slučaju koja razmatraju isključivo javno upućene poruke masovnim

primateljima, nije, niti može biti idealan. Uvijek se više ili manje javlja

smetnja (šum, buka, zapreka – ovisno o tome kako tko zove više ili manje

izobličenje odaslane poruke) u komunikacijskom kanalu ili izvan njega. U

početku su autori komunikacijskih modela šum u kanalu tumačili

mehaničkim smetnjama, uočenim i posebno naglašenim pojavom prvih

telegrafskih uređaja koji su se u gotovo nepromijenjenome obliku zadržali

kao osnovno komunikacijsko sredstvo na brodovima, sve do predzadnjega

desetljeća dvadesetoga stoljeća. I danas mnogi teoretičari sve smetnje u

primitku onakve poruke kakva je odaslana, nazivaju šumom, ali kako taj

izraz u hrvatskome jeziku označava prvenstveno slušnu zapreku, bolje je

rabiti sadržaju primjereniju riječ smetnja. Smetnja se podjednako može

odnositi na izobličenje poruke u svim medijima, dok to riječi kao što su

šum ili buka mogu tek u prenesenome, naučenome značenju, a zapreka

više predstavlja samo fizičku, pa i misaonu, nego osjetilnu smetnju.

U tiskovnim medijima mehanička smetnja može nastati uslijed

obične tiskarske pogreške (ispuštenoga, zamijenjenoga, pogrešnim

redoslijedom ili količinom otisnutoga slova itd.), ali i zbog (ne)kvalitete

otiska, vrste, veličine i debljine slova, prijeloma stranice, opreme

ilustracijama. Svaka novinska fotografija dvodimenzionalno prikazuje

trodimenzionalnu stvarnost i već je time izobličuje, mijenja joj dimenzije,

perspektivu, odnos prema pozadini, odvaja je od okoliša što ga slika ne

prikazuje. Ako su fotografije otisnute u crno-bijeloj tehnici, onda su nestale

sve druge boje, pa ih primatelj dekodira u svojoj glavi, ali nikad ne može

postići istovjetnost sa snimljenim djelićem stvarnosti. Ako su fotografije

otisnute u boji, opet se dijelom razlikuju od stvarnih boja koje postoje

isključivo pod određenim svjetlom u određenome trenutku gledane istim

okom i premda mogu biti slične, nikada nisu iste snimljenome u djeliću

stvarnosti. Do njihova izobličenja, koji stvara mehanički šum u

komunikacijskome kanalu, dolazi i zbog kvalitete leće fotoaparata, medija

za pohranu, rezolucije, računalne obrade, pripreme tiska, rezolucije i

kvalitete tiskarskih strojeva, značajki uporabljenih tiskarskih boja, vrste,

boje i hrapavosti papira. Sukladno s tim usporedbama lako je opisati i

dokazati postojanje mehaničkih smetnji i u drugim medijima.


94

ISTRAŽIVANJA

Umberto Eco ide korak dalje i za razliku od ranijih

komunikacijskih modela, uvodi pojam „semantičkoga šuma“, koji je

značajan jednako kao i pojam mehaničke smetnje u kanalima, „jer oba

šuma podjednako mogu omesti komunikacijski proces do nule u trenutku

prijama“. 9 Semantička ili značenjska smetnja zamrsila je modeliranje

komunikacije, ali ju se mora imati na umu jer je lako dokazati da postoji. U

svim jezicima postoje iste riječi koje imaju više različitih značenja. Postoje i

riječi jednake u pisanome obliku, a značenje im se mijenja ovisno o

naglasku u izgovoru. Pojedine struke rabe određene izraze za točno

određenu namjenu kojima se izvan te struke posve mijenja značenje.

Smetnja može nastati u prvome trenutku primanja poruke, prije nego

primatelj počne dekodirati njezino puno značenje. Ta se semantička,

značenjska smetnja dijela poruke može usporediti s vizualnim činom

pogrešnoga čitanja zbog brzine kao kad bi se, na primjer, pročitalo ili čulo

lava umjesto glava.

Da smetnje mogu nastati i izvan kruga kretanja poruke od izvora

do primatelja i obrnuto kad se radi o dvosmjernoj komunikaciji, lako je

dokazati svakodnevnim, uobičajenim načinom praćenja medija. Ljudi čitaju

novine i slušaju radio, sve češće gledaju televiziju ili prate internetska glasila

i u prijevoznim sredstvima koja kretanjem (trenjem o podlogu, otporom

zraka, vode i slično) i radom motora ometaju primitak poruke, pa i zbog

vanjskih zvukova može se pogrešno dekodirati odaslana poruka (primatelj

ne čuje svaki dio, ili ne vidi uslijed trešnje svako slovo itd.). Analize

Milana Kiperaša o čimbenicima koji znatno utječu na kvalitetu radne

sredine, kao što su buka, šum i vibracije, mogu se jednako dobro

primijeniti i na proces primitka medijskih poruka (buka, šumovi i vibracije

mogu dopirati i u vlastitome domu, iz druge sobe, od usisavanja, pripreme

hrane, slušanja glazbe, kao i na radnome mjestu od procesa rada ili glasova

drugih zaposlenika). Prema Kiperašu, buka, šum i vibracije mogu

prouzročiti različite smetnje u funkcioniranju ljudskoga organizma.

„Najčešće je da šum i buka odvraćaju pozornost sudionika u radnom

procesu, izazivaju napetost i nemir, a u slučaju dužeg djelovanja mogu

prouzročiti osjećaj premorenosti, bol u glavi, besanicu i opću

razdražljivost.“ 10 Ovo je posve primjenljivo i za komunikacijski proces.

Kao dokaz tvrdnji o postojanju i nužnosti uvažavanja

semantičkoga šuma, mogu poslužiti i istraživanja iz različitih znanosti.

9 Plenković, Mario: Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb, 1993., str. 39.

10 Kiperaš, Milan: Ergologija, Veleučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 1998., str. 73.


Obradović 95

Određujući timbar (boju glasa, kvalitetu glasa) Gordana Varošanec-Škarić

procjenjivala je, između ostalih, i glasove javnih osoba i vokalnih

profesionalaca. Istraživanje je pokazalo da i među njima ima onih čiji su

glasovi negativno procijenjeni. 11 Rezultati istraživanja Gordane

Varošanec-Škarić i njezine analize u knjizi Timbar važne su i za ovaj rad iz

dva osnovna razloga. Prvo, zorno pokazuju da i među novinarima,

voditeljima, urednicima, političarima i javnim osobama koje su često u

medijima, ima dosta onih s negativno procijenjenim glasom. Kao drugo,

značajke tih negativno procijenjenih glasova takve su da mogu primatelju

otežati razumijevanje poruke. Dakle, smetnja može nastati i zbog glasovne

kvalitete govornika i prirodne sposobnosti primatelja da čuje bolje ili

slabije određene frekvencije, intenzitet i boju glasa. I ta se vrsta smetnji

može ubrojiti u semantičke, a ako i uređaji, predajnik i prijamnik, dodatno

izobličuju glas, onda se istodobno javlja i mehanički šum.

France Vreg u kasnijoj fazi svojeg znanstvenog djelovanja uz

mehaničku smetnju (naziva je tehničkom bukom) i semantičku smetnju, uvodi

i empatijski čimbenik buke. „Empatija je proces projiciranja u unutarnja

stanja, potrebe i interese komunikacijskoga partnera. Idealno

komuniciranje se ostvaruje kada oba partnera pokušavaju 'razumjeti' jedan

drugoga, uživjeti se u ulogu drugoga, uvažavati potrebe i interese drugoga,

komunicirati u skladu s očekivanjima drugog. Čovjek razvija empatijske

sposobnosti i kada ispituje ponašanje životinja, kada pokušava razumjeti

glasovne poruke, na primjer svojega psa.“ 12 Vreg ističe da su pošiljatelji

poruka svjesni neizbježnosti buke, pa moraju uvoditi redundanciju (obilje

riječi, zalihost), koja se postiže ponavljanjem znaka, signala ili simbola. Tek

s ponavljanjem znaka primatelj može razumjeti poruku, zaključuje Vreg.

Nameće se i pitanje što se zbiva kad primatelja poruke nimalo nije

briga i ne želi se truditi razumjeti komunikacijskoga partnera Što ako,

sukladno Vregovim istraživanjima komuniciranja ljudi i životinja, a

primjenljivo je i na komuniciranje ljudi s ljudima, magarac ne želi poslušati

vlasnika i pomaknuti se s mjesta koliko god on to zahtijeva Jednostavno,

njemu vlasnik ne predstavlja ništa značajno da bi ga se trudio razumjeti i u

isto vrijeme možda magarac misli na zgodnu magaricu ili sočnu travu na

obližnjoj livadi. Može se prihvatiti Vregov dokaz da empatija kao

11 Varošanec-Škarić, Gordana: Timbar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., str.

20. i 21.

12 Vreg, France: Humana komunikologija, Hrvatsko komunikološko društvo i Nonacom, Zagreb,

1998., str. 23.


96

ISTRAŽIVANJA

dragovoljni proces postoji, pa time postoji i mogućnost empatijskih

smetnji u komuniciranju, jednako kao i već objašnjene mehaničke

(tehničke) i semantičke (značenjske) smetnje. Ali, budući da su empatijske

smetnje ograničene samo na sudionike komunikacijskoga procesa koji

pokušavaju razumjeti drugoga, nužno je istražiti što se događa s ostalim

sudionicima u komunikacijskim procesima, koji ili nisu razvili empatijske

sposobnosti ili ne žele razumjeti druge.

Djeluje li išta na sve ostale primatelje poruka što bi također moglo

prouzročiti komunikacijske smetnje Postoji li i četvrta, manje istražena,

skupina komunikacijskih smetnji Odgovor je potvrdan, i to su smetnje

koje nastaju zbog primateljeva doživljaja pošiljatelja poruke, bez ikakva

njegova truda ili pokušaja da ga razumije, dakle svega onoga što nije

obuhvaćeno empatijskim sposobnostima. Primateljev doživljaj pošiljatelja

ne mora biti nužno utemeljen na njegovu prethodnome znanju o

primatelju ili temi poruke, na njegovu znanju i iskustvu, nego često tek na

osjećaju i dojmu, koji niti mora, niti je primatelja briga je li vjerodostojan,

utemeljen u činjenicama i je li, u krajnjemu slučaju, istinit ili lažan.

Navedene smetnje uključuju neverbalnu komunikaciju pošiljatelja

poruka koja poruci također daje značenje. Primatelji poruka upućenih

masovnim medijima najčešće su prikraćeni za primitak neverbalne

komunikacije pošiljatelja. Primatelji ne mogu pratiti u medijskim (do danas

dvodimenzionalnim) prikazima stvarnosti sve važne činitelje neverbalne

komunikacije, recimo prema podjeli kakvu navodi Kathleen Reardon:

izraze lica, pokrete tijela, kontakt očima i prostornu udaljenost. 13 Još je

Walter Lippman 1922. napisao proučavajući medije, da je novinarstvo

„poput snopa iz reflektora koji se neprestano pomiče amo-tamo, dovodeći

jednu za drugom razne epizode iz tame na vidjelo“. 14 Važnost neverbalne

komunikacije Zoran Tomić tumači navođenjem rezultata istraživanja

Alberta Mehrabiana, koji je utvrdio postotak važnosti tih oblika

komunikacije i njihova utjecaja na poruku kandidata na izborima: „U tome

kontekstu može se govoriti o tri razine poruke. Prva je vizualna (kako je

kandidat odjeven, je li odgovarajući odjeven i uredan za tu situaciju); druga

je razina glasovna (to je vokal, čist zvuk, boja glasa); a treća je razina

verbalna (sadržaj poruke, što se poručuje publici, što im se govori).“ 15

Tomić navodi i postotke važnosti tih oblika komunikacije i njihova utjecaja

13 Reardon, Kathleen: Interpersonalna komunikacija, Alinea, Zagreb, 1998., str. 101. i 102.

14 Lippman, Walter: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 260.

15 Tomić, Zoran: Izborni marketing, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2000., str. 99.


Obradović 97

na poruku, što ih je također utvrdio Mehrabian. Važnost vizualne

komunikacije kao dijela ukupne poruke (govor tijela) predstavlja 55 posto,

glasovne (kako kažemo) 38 posto i verbalne (što kažemo) samo 7 posto.

Kako većina medija ne prenosi uopće ili prenosi samo djelomično

ukupnost vizualne komunikacije, i u nešto većoj mjeri glasovne (ali, uopće

ne u tiskovinama, a dobrim dijelom ni u novim medijima u kojima još

uvijek prevladavaju tekstovi i fotografije), potvrđuje izrečenu tezu o

smetnjama zbog kojih primatelj ne prima cijelu poruku, nego tek njezin

dio. Navedene smetnje u komunikacijskom kanalu i izvan njega, na putu

poruke od pošiljatelja do primatelja, dodatno izobličuju stvarnost, pa to

više nije ni „četvrta zbilja“, nego je „peta zbilja“, u skladu s

Lipovčanovom tvorbom izraza za medijski prikaz stvarnosti, ili u skladu s

Platonovim zapisima Sokratovih riječi poruka koju primatelj primi

predstavlja tek „sjenine sjene sjenu odraza stvarnosti“.

Sjenine sjene sjena odrazova odraza stvarnosti

Primatelj poruku prima osjetilima: vidom (tiskovine, napisani

prilozi u novim medijima), sluhom (radijske poruke) ili i vidom i sluhom

istodobno (televizijske poruke, audio-vizualne poruke u novim medijima).

Postoje još dvije kombinacije kad audio-vizualne poruke prima ili samo

vidom ili samo sluhom, zbog različitih razloga (sluša zvuk s televizora iz

druge sobe, gleda sliku na televizoru ili računalu kroz izlog trgovine pa ne

čuje zvuk itd.). Poruka dolazi u mozak, gdje počinje postupak

razumijevanja, koji se može nazvati i razjašnjavanjem, objašnjavanjem,

tumačenjem, shvaćanjem, interpretacijom, dekodiranjem, ovisno o

sklonosti pojedinih teoretičara prema nekoj od tih istoznačnica kad je riječ

o tome procesu u primateljevu mozgu. Valja napomenuti da se pojam

interpretacija odnosi na interpretiranje cjelokupnoga sadržaja primljene

poruke primatelju u njegovoj svijesti, a ne nekome drugome. Tumačenje

primljene i shvaćene poruke nekome drugome predstavlja novu razinu

mogućega izobličenja, ali to već spada u povratnu vezu - od primatelja

prema pošiljatelju ili nastavak odašiljanja od primatelja koji tada postaje

pošiljatelj prema drugom ili drugim primateljima. A to nije predmet ovoga

razmatranja, jer predstavlja početak novoga procesa, izvan naznačenoga

sadržaja ovoga.


98

ISTRAŽIVANJA

Osjetila su obavila svoj posao i prenijela manje ili više izobličenu

izvornu pošiljateljevu poruku. Primatelj tada primljene nizove signala,

kodova, neovisno o tome jesu li to znakovi, zvukovi, slike, simboli ili

njihove kombinacije, tumači sam sebi spajajući ih u suvislu cjelinu, koliko

mu to mogućnosti dopuštaju. Prvu moguću smetnju može predstavljati

njegova sposobnost razumijevanja medijskih poruka – jasno određenje da

se radi o medijskome prikazu djelića zbilje, a ne o stvarnosti. Moglo bi se

postaviti pitanje: Pa tko to ne zna Premda bi mogao slijediti brzopleti

odgovor da svatko zna razliku između medijske poruke i stvarnosti, on nije

točan. Razliku znaju samo osobe odgojene za primanje medijskih poruka.

Ili, kako piše u priručniku o odgoju za medije Život s medijima: „Poznavati

abecedu i znati čitati, danas kad već prevladava (medijska) vizualna kultura,

nije više dovoljno. Dok upozoravamo na klasičnu nepismenost, prisutnu i

u najrazvijenijim dijelovima svijeta, previđamo da smo mi u manje

razvijenim državama analfabeti ništa manje kobne vrste: medijski

nepismeni.“ 16

Tek kad su odgojeni za razumijevanje medija, ljudi stvaraju

predodžbu primljenih medijskih znakova, slika, zvukova i simbola kakvi bi

trebali (mogli) biti u stvarnosti. Nepismenome čovjeku znakovi jao ništa ne

znače, a pismeni ih čitajući u svome mozgu može protumačiti jaukom

vjernim kao da ga je uistinu čuo. Tko ne zna čitati notne zapise, može

samo gledati čudne znakove poredane na papiru, dok ih znalac može u

svojem mozgu pretvoriti u glazbu i zaključiti sviđa li mu se ona ili ne.

Odgovornost i stručnost u uvjetima komunikativne uporabe medija

razmatra i Thomas A. Bauer. I on je, poslije istraživanja medijske

pismenosti i radova objavljenih o toj temi od 1979. do 2007. godine,

zaključio da se sposobnost ophođenja s medijima može izučiti i naučiti.

Smatra da ljudi preko primjene alata uče ujedno i kako taj alat poboljšati,

što se prenosi i na medije. Bauer zaključuje da se medijska pismenost

najbolje može naučiti kroz ophođenje s medijima i da medijska

kompetentnost ovisi o raspoloživosti medija. On smatra da je kulturna

kompetentnost, koju naziva i medijsko-kulturnom kompetentnošću,

sposobnost da se tehnički stečene informacije smisleno spajaju s

komunikacijskim procesima društvene sredine. 17

16 Košir, Manca, Zgrabljić, Nada, Ranfl, Rajko: Život s medijima, Doron, Zagreb, 1999., str. 20.

17 Bauer, Thomas A.: Mediji za otvoreno društvo, ICEJ, Zagreb, 2007., str. 105. i 106.


Obradović 99

Peter Pericles Trifonas analizira djelo Rolanda Barthesa, koji

jezik promatra tek kao dio ukupne poruke i ne želi ga odvojiti od slika,

koje često predstavljaju važniji dio poruke. 18

U današnjem globaliziranom svijetu, globalizirani su i mediji. Tako

Jelenka Voćkić-Avdagić zaključuje da „globalizacija medijskih formi,

medijskih firmi i medijskih sadržaja znatno mijenja i način rada medijskih

profesionalaca“ 19 . Pošiljatelji medijskih poruka koje upućuju globalno

moraju paziti kako će ih uobličiti da bi ih globalna publika mogla razumjeti,

kao i na to koje stereotipe smiju upotrebljavati da u pojedinim dijelovima

svijeta ne dobiju učinak suprotan od željenoga.

Za Najila Kurtića masmedijska poruka je spoznajno značenjska

struktura i nerijetko sustav značenja. Kurtić pod strukturom

podrazumijeva postojanje određenog broja obveznih elemenata i ustaljenih

odnosa među njima. Sustav značenja masmedijske poruke objašnjava se

upravo tom ustaljenošću elemenata i odnosa, među njima zbog kojih se

značenje poruke održava jednakim u svim fazama komunikacijskog

procesa. 20

Stjepan Malović također ističe kako istina nije jednoznačna i da ju

je teško odrediti. Kako bi svoje gledište približio korisnicima udžbenika

Osnove novinarstva potkrepljuje ga primjerima iz prakse: „Čak kada se radi o

nevažnom događaju, na primjer o manjoj prometnoj nesreći, brojni

okupljeni očevici ispričat će novinaru svoju verziju događaja. Početnici su

to bolno iskusili na svojoj koži, kada su željeli dobiti izjavu očevica, a našli

su se pred šumom zbunjujućih proturječnih izjava. Rašomonijada je nešto

s čime se novinar redovito susreće. Ali, istina i njezino iznošenje javnosti

ima i dublju konotaciju. Može li novinar prenijeti događaj upravo onako

kako se dogodio To je vrlo teško ili gotovo nemoguće.“ Potom Malović

objašnjava kako novinar činjenicama pokušava pojasniti događaj i dodaje

kako je to katkada vrlo teško, pa se novinarski izvještaj često doživljava

kao svojevrsno bacanje novog svjetla na zbivanja. Kako bi istaknuo da je

težište na novom razumijevanju zbivanja, a ne na prijenosu stvarnoga

događaja koji je jedan, jedinstven i neponovljiv u vremenu i prostoru,

Malović taj odlomak u udžbeniku naslovljava „Istina ili osvjeljivanje

18 Trifonas, Peter Pericles: Barthes i carstvo znakova, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., str.

10-12.

19 Voćkić-Avdagić, Jelenka: Medijski komercijalizam i novi trendovi profesionalizma,

Godišnjak 2006., (Ćurak Nerzuk, ur.), Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2006., str. 376.

20 Kurtić, Najil: Kod novinarstva, Media Plan institut, Sarajevo, 2006., str. 165.


100

ISTRAŽIVANJA

stvarnosti“. Citira i francuskoga filozofa Jacquesa Derrida, koji govori o

„heliologičnoj metafori“ te novinara opisuje kao ljudsku „verziju

heliografa, naprave koja je preteča fotoaparata i koja bilježi svjetlost kao

sliku“. Prema Maloviću, novinar osvjetljava zbivanja kako bi ih čitatelji

bolje vidjeli, a spominje i Johna Hartleya, koji je napisao rad Heliografija:

novinarstvo i vizualizacija istine. Malović zaključuje kako više nisu važne

činjenice, nego ono što novinar iznosi u javnost, njegova distancirana vizija

reda. 21 Uz izabrana i u prethodnome poglavlju sažeto naznačena i u

najvažnijim tezama izvorno navedena odabrana gledišta teoretičara o

preduvjetima i procesu razumijevanja primljene poruke u mozgu primatelja

(interpersonalno), bilo bi moguće kao potvrdu navedene postavke, prema

kojoj primatelj u procesu cjelovitoga razumijevanja poruke dodatno

izobličuje, i ovisno o navedenim uzrocima više ili manje mijenja njezino

značenje, navesti i mišljenja klasičnih teoretičara medija. Ali, to nije nužno,

jer su njihove (starije) teorije razmatrali i odabrani autori spomenuti u

ovome poglavlju i potvrdili ih vlastitim istraživanjima i spoznajama. Može

se zaključiti da primatelj poruke u procesu njezina razumijevanja u

vlastitome mozgu još jedanput, manje ili više, mijenja njezino izvorno

značenje. Tu je novu razinu prikaza stvarnosti moguće u skladu s

dosadašnjom uporabom Lipovčanovih i Platonovih opisa prikaza

stvarnosti nazvati „šesta zbilja“ ili „sjenine sjene sjena odrazova odraza

stvarnosti“. I, to je ujedno najviše što mediji mogu ponuditi, a stvarnost

ostaje jedna, neponovljiva i nemjerljivo protežna u prostoru i vremenu.

Literatura

Bauer, Thomas A.: Mediji za otvoreno društvo, ICEJ, Zagreb,

2007.

Inglis, Fred: Teorija medija, AGM i Barbat, Zagreb, 1997.

Kiperaš, Milan: Ergologija, Veleučilište u Dubrovniku, Dubrovnik,

1998.

21 Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str.

21.


Obradović 101

Košir, Manca, Zgrabljić, Nada, Ranfl, Rajko: Život s medijima,

Doron, Zagreb, 1999.

Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid: Uvod u publicističku znanost i

komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998.

Kurtić, Najil: Kod novinarstva, Media Plan institut, Sarajevo, 2006.

Lippman, Walter: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995.

Lipovčan, Srećko: Mediji – druga zbilja, Hrvatska sveučilišna

naklada, Zagreb, 2006.

Malović, Stjepan: Novine, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003.

Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, Golden marketing-

Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.

Plenković, Mario: Komunikologija masovnih medija, Barbat,

Zagreb, 1993.

Reardon, Kathleen: Interpersonalna komunikacija, Alinea,

Zagreb, 1998.

Ricchiardy, Sherry: Tradicionalni kriteriji za određivanje

vrijednosti vijesti, Uvod u novinarstvo (Ricchiardi,Sherry i

Malović, Stjepan, ur.), Izvori, Zagreb, 1996.

Russel, Bertrand: Mudrost Zapada, Marjan tisak, Split, 2005.

Saxena, Sunil: Headline Writing, Sage Publications, New Delhi,

Thousands Oaks, London, 2006.

Spahić, Besim: Biti propagandista, Udruženje ekonomskih

propagandista BiH, Sarajevo, 1990.

Tomić, Zoran: Izborni marketing, Sveučilište u Mostaru, Mostar,

2000.

Trifonas, Peter Pericles: Barthes i carstvo znakova, Naklada

Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Varošanec-Škarić, Gordana: Timbar, Filozofski fakultet Sveučilišta

u Zagrebu, Zagreb, 2005.

Vreg, France: Humana komunikologija, Hrvatsko komunikološko

društvo i Nonacom, Zagreb, 1998.


103

UDK 316.624.3:004.738.5

(103-114)

Nataša Ružić ∗

Nasilne scene na internetu

Nasilje se preselilo s TV ekrana na internet i kompjutorske

igrice te znatno utječe na ponašanje mladih

Summary

PR specialists and different types of public are often heard that the media plays

a crucial role in forming public opinion, as the public is easily influenced by media

therefore the public thinks what the media suggest. If the PR specialists can influence

the media publications, and if they become co authors of the media announcements,

they will influence, together with the journalists, the forming of the public opinion, or at

least its changeover. The key role of the PR specialists is to influence the public opinion

and to recruit the public for themselves, or to be more precise for the organization,

institution or an employer they work for. This is not an easy task, especially if they have

to deal with fragile arguments. In such cases, the personality of a public opinion

professional is of a key importance. We have researched how much the journalists

consider the public opinion representatives trustworthy because we wanted to examine

their eventual influence on journalists and on the message they send to the public

through media.

Ključne riječi: komuniciranje, internet, nasilje, utjecaj na pojedinca

∗ Autorica je magistrica znanosti, voditeljica studija novinarstva Sveučilišta u Podgorici


104

ISTRAŽIVANJA

Internet je razmjerno nov medij. S jedne strane, možemo reći da je

to izniman medij po tehničkim mogućnostima, ali donio je i mnoge etičke

dvojbe i probleme o kojima teoretičari i danas raspravljaju.

Pojavom televizije vjerovalo se da će radio izumrijeti, ali to se nije

dogodilo.

Pojavom interneta pretpostavljalo se da će televizija ustupiti svoj

položaj novom mediju, zbog brzine informiranja, a knjiga, radio i

fotografija će nestati. Internet ima mnogo prednosti pred televizijom, jer

omogućava novinaru da izvještava o svakom događaju brže i učinkovitije

od televizije. No, unatoč prednostima interneta, televizija mu nije ustupila

svoje mjesto. Zapravo, nijedan medij nije prepustio svoj položaj drugome

mediju.

Internet spada u digitalne medije kao i kompjutori, e-mail, chat.

Internet je mreža unutar mreže ili interkonekcija između više računara.

Povijest interneta u užem smislu počela je 1961 ili 1969 godine.

Točan datum nije poznat. Neki tvrde da je 1961. godine dr. Leonard

Klajnrok na sveučilištu MIT prvi put objavio rad o packet-swiching

tehnologiji. Drugi ističu da je 1969 godine Ministarstvo odbrane SAD-a

odabralo Advanced Research Project Agency Network, poznatiji kao

ARPANET, za istraživanje i razvoj komunikacija i zapovjedne mreže, koja

će preživjeti nuklearni napad. Tijekom sedamdesetih godina dogodila su se

važna znanstvena otkrića koja su obilježila razvoj interneta, a zatim je

ARPANET prerastao u javni istraživački projekt. Prijelomni trenutak u

povijesti interneta smatra se 1983. godina, kada je tadašnja mreža prešla s

NCP-a (Network Control Protocol) na TCP- IP (Transmission Control

Protocol- Internet Protocol), što je značilo prijelaz na tehnologiju koja se

danas koristi.

U široj upotrebi povijest interneta ili world wide weba počinje 90-

ih godina 20. stoljeća. Razvoj novih tehnologija omogućio je brže,

jednostavnije i lakše komuniciranje s ljudima iz različitih dijelova svijeta.

Internet se sve više naziva globalnom mrežom informacija ili velikom

internacionalnom globalnom bazom podataka. Prema statistici, u

razvijenim europskim društvima već 70 posto domaćinstava ima

kompjutor. Svaki dan kompjutorom se služi 45 posto radnog stanovništva

u Europi. Internet je u osnovi javna kompjutorska mreža koja povezuje

milijune korisnika. Broj računala na internetu trenutačno se procjenjuje na

oko 150 milijuna. Količina informacija koju poslužitelji posjeduju je

golema. U uvjetima globalizacije i stvaranjem virtualnog svijeta internet je


Ružić 105

povezao čitav planet. U izvještaju o informativnoj ekonomiji na

konferenciji UN-a u studenome 2006. godine rečeno je da se internetom u

svijetu koristi milijarda 20 milijuna i 610 tisuća ljudi. Prvo mjesto zauzima

SAD sa 200 milijuna korisnika, drugo mjesto Kina sa 111 milijuna, a treće

Japana 87 milijuna korisnika.

U Istočnoj Europi prvo mjesto po broju korisnika pripada Rusiji

(21,8 milijuna), slijede Ukrajina (4,5 milijuna) i Bjelorusija (3,39 milijuna).

Na početku internet se koristio isključivo u znanstvene i vojne

svrhe, dok je danas neizbježan na različitim područjima, na primjer u

poslovnome svijetu, ekonomiji, bankarstvu, razmjeni iskustva s različitim

dijelovima svijeta. Internetske stranice koriste se u trgovini, radi kupovine

namirnica, rezervacije putovanja, hotela i karata. Prema nekim podacima,

20 posto robe danas se prodaje preko interneta. Na taj način suvremeni

čovjek trudi se sebi osigurati više slobodnog vremena, jer ne treba više

odlaziti u trgovinu, banku, na burzu. 1

Gotovo svi dnevni listovi, časopisi, magazini imaju internetska

izdanja, sve medijske kuće imaju internetske stranice za prezentaciju

filmske i glazbene produkcije.

Internet omogućuje da se brzo obavijestimo o svim događajima u

svijetu i doznamo informaciju koja nas zanima. Ali, tko provjerava tu

informaciju Danas svatko može otvoriti svoju stranicu i objaviti što hoće.

To najbolje potvrđuje nedavni skandal u vezi s enciklopedijom

Wikipendijom. Pokazalo se da je njezin urednik dvadeset četverogodišnji

student Ryan Jordan, koji se predstavljao kao poznati profesor teologije.

Živimo u demokratskom svijetu, pa je moguće napisati i objaviti

baš sve što želimo, bez obzira na posljedice.

Internet je zahvaljujući komercijalizaciji tržišta, postao medij bez

ikakvih obzira. Da bi se što više zaradilo, korisnicima se nude različite vrste

usluga, koje su zabranjene zakonom. Tako možemo govoriti i o porastu

krivičnih djela “zahvaljujući” internetu. Na primjer, preko interneta bez

problema možete kupiti ne samo namirnice, nego također oružje, i to

neovisno o tome koliko godina imate, čak vam takvu ponudu mogu

dostaviti na e-mail u obliku reklame.

Internet je prepun pornografskih sadržaja, pedofilije, trgovine

ljudima, netočnih senzacionalističkih informacija. Budući da 1990-ih

1 Kečo-Isaković Emina: Izazovi mas-medija, Šahinpašić, Sarajevo, 2006., str. 65.


106

ISTRAŽIVANJA

godina nismo mogli govoriti o internetu kao o masovnom mediju, nismo

govorili ni o posljedicama, jer nisu bile takvih razmjera kao danas.

Posljednjih deset godina teoretičari sve više govore o problemu

koji je u početku bio karakterističan za televiziju, a danas se odnosi i na

internet. A to su nasilne scene.

Nasilje je postalo dio naše svakodnevice i nedvojbeno ostavlja

duboke posljedice na društvo u cjelini, a posebno su tom utjecaju podložni

mladi, kod kojih je zabilježen porast nasilja. Od utjecaja medija može se

„obraniti“ samo zrela ličnost. Međutim, dijete nije u stanju razlikovati

stvarnost od igre ili filma i može počiniti teško krivično djelo oponašajući

svoj omiljeni lik. Zapravo, za njega je to tek igra, jer nije svjesno posljedica

svojeg djelovanja. Zapanjujuće jest da nije riječ samo o djeci koja su

psihički oboljela ili su iz nestabilnih obitelji.

Utjecaj medija na društvo ne treba posebno isticati. Mediji su

oduvijek bili sredstvo propagande i manipulacije određenih skupina, koje

na taj način ostvaruju svoje ciljeve. Dovoljno je prisjetiti se Tocquevillea,

koji je još 1835 godine napisao: „Samo jedne novine kadre su u istom

trenutku smjestiti istu misao u tisuću glava“. 2

S razvitkom tehnologije utjecaj medija znatno je porastao. Oni šire

informacije i uče nas kako trebamo razmišljati, kako živjeti, kako se

odijevati i ponašati želimo li biti uspješni i prihvaćeni u društvu. Imajući na

umu da čovjek ne može živjeti izoliran od društva, ljudi prihvaćaju ova

pravila.

Mediji danas, u uvjetima oštre konkurencije, spremni su na sve da

bi opstali na tržištu i privukli publiku, pri čemu novinari posve zaboravljaju

da snose odgovornost za ono što objave, ne razmišljajući o posljedicama.

Scene nasilja nalazimo u svim segmentima televizijskoga programa, počevši

od filmova (i u crtićima), videoigara, informativnog programa (što je

donekle razumljivo), a također na internetu.

Nasilje je toliko ušlo u naše domove da su osnovane organizacije

koje se bave tim problemom i traže rješenje za nastalu situaciju. Postoje

internetske stranice, koje savjetuju roditeljima što učiniti da bi se ograničio

utjecaj televizije ili omiljene videoigre. A u zadnje vrijeme postalo je

aktualno i pitanje utjecaja interneta na dijete. On-line mediji su u

2 Bal Fransis: Moć medija, Clio, Beograd, 1997., str. 22.


Ružić 107

mogućnosti prikazati što hoće, jer ih s tehničke strane gotovo nije moguće

kontrolirati.

Internetom sve češće kruže snimke tinejdžera koji se iživljavaju nad

slabijim vršnjacima i snimaju svoje žrtve. Takve su snimke postale

svakodnevne u školama u različitim dijelovima svijeta.

U gradu Tjumenu (Rusija) četrnaestogodišnju Natašu Suvorovu

kolege iz škole su pozvali u goste. Tukli su ju nogama, rukama i remenom i

sve su snimali mobitelom. U nemogućnosti da se obrani, žrtva je iskoristila

trenutak nepažnje svojih mučitelja i skočila s osmog kata. Preživjela je jer je

prolaznik pozvao hitnu pomoć.

U Australiji su petnaestogodišnje djevojčice zadavile vršnjakinju iz

radoznalosti, zapravo, kako je rekla jedna od njih, da bi shvatile što ubojica

osjeća. „Mi smo napravile to samo zato što smo osjetile potrebu da nekoga

ubijemo. To je teško objasniti. Znale smo da radimo nešto loše, ali se

nismo osjećale loše. Sve je bilo u redu.“ Djevojke su osuđene na po 15

godina zatvora.

Nedavni skandal u Podgorici izazvala je snimka „Marija, Zabjelo“.

Na šesnaestominutnoj snimci prikazana je djevojka koju fizički i psihički

zlostavljaju dvije njezine poznanice, jer je navodno imala intimni odnos s

mladićem jedne od njih. Na snimci se jasno vidi kako djevojci režu kosu,

skidaju ju do pasa, šamaraju, nazivaju pogrdnim imenima. Nakon nekoliko

dana MUP Crne Gore pronašao je autora snimki i otkrio tko je zlostavljana

djevojka. Slučaj nije prijavljen policiji. 3

U Ukrajini su dvojica tinejdžera (18-godišnjaci) ubila 19 ljudi. Noću

su na ulicama tražili bespomoćne umirovljenike koji im se nisu mogli

suprotstaviti i ubijali su ih palicama, zapravo su ih tukli do smrti. Prema

riječima zločinaca, pod utjecajem njihove omiljene videoigre birali su za

žrtve bespomoćne i slabije od sebe. Obojica tinejdžera su iz uglednih i

dobrostojećih profesorskih obitelji, tako da je njihovo ponašanje teško

razumjeti. Osuđeni su na doživotnu robiju.

Na jednostavno pitanje, zbog čega su maltretirali i fizički

zlostavljali slabije od sebe, „djeca“ odgovaraju da su se samo šalila i

snimala film. U većini zemalja mlade do 16 godina ne može se optužiti, niti

im se može suditi za zločine, pa mnoge zemlje razmišljaju da dobnu

granicu odgovornosti za takve kriminalne radnje snize na 12 godina.

Okrutnošću i iživljavanjem te ubojstvima zgrožena je i policija.

3 J.M.: Iživljavanje pred kamerama, („Vijesti“, 21. rujna 2007.)


108

ISTRAŽIVANJA

Na određenim internetskim stranicama trenutačno su

najpopularnije „igre“ - borba pasa. Na snimkama su djevojčice koje potiču

svoje „ljubimce“ da se bore do smrti.

Sličnost ubojstava i maltretiranja koja se događaju u različitim

dijelovima svijeta navodi na zaključak da su ideje za takve zločine preuzeli

iz medija (s interneta).

Nasilje u on-line medijima povećava agresivno ponašanje i broj

krivičnih djela u društvu. Možda nasilje ne bi imalo jednak učinak kada ga

masovni mediji ne bi objavili i kada ne bi postojala mogućnost

objavljivanja takvih snimaka na internetu. Publicitet je jedan od uzroka

imitacije nasilnih događaja. Ne možemo kriviti medije za sve loše u

društvu, ali veličanje nasilja može proizvesti antisocijalna stajališta i

ponašanja te potaknuti nasilje ekstremističkih skupina. U jedniima nasilje

izaziva odvratnost, a za druge je to uzorak ponašanja.

Situacija s odraslim korisnicima interneta nije ništa bolja.

U Japanu je trideset osmogodišnji Osaka Hirosi Mej ubio tri osobe

u dobi od 14 do 25 godina. Ekspertiza je pokazala da Mej nije lud i da je

shvaćao što radi. Inače, u Japanu su trenutačno vrlo popularna zajednička

internetska ubojstva, gdje ljudi na određenim stranicama traže sebi slične

pojedince da bi zajedno počinili samoubojstvo. Na taj način je 2005.

godine skončao 91 Japanac.

Slučaj koji je uznemirio rusku javnost jest najava o pogubljenju

dvojice muškarca iz Tadžikistana i Dagestana. Snimku su mogli pogledati

svi koji su to željeli na www.livejournal.com. Snimka je prikazivana na toj

internetskoj stranici osamnaest sati i Ministarstvo unutrašnjih poslova

Ruske Federacije imalo je velikih problema s njezinim uklanjanjem, najviše

zato jer je stranica bila registrirana u Kaliforniji. Na snimci su dva

muškarca na koljenima, a iza njih je zastava s kukastim križem. Egzekutor s

crnom maskom odsjekao je glavu jednom, a zatim je upucao drugog. Ruski

neonacisti su se oglasili sljedeći dan i izjavili da nemaju veze s događajem.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Ruske Federacije na početku istrage bilo

je sigurno da se radi o montaži, no ekspertiza je pokazala da je riječ o

stvarnom ubojstvu. Najporazniji od svega bili su internetski komentari:

„Ovo je divno. Zašto ste maknuli snimku Gdje ju mogu naći Tako im i

treba.“ Nije bilo komentara koji bi osudio ovaj zločin!

Rukovoditelj u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Dnepropetrovsku

Ivan Stupan o je motivu ubojstva je rekao. „Postoji okrutna

međunarodna internetska igra, u kojoj sudjeluju ljudi iz različitih gradova.


Ružić 109

Svrha igre jest ubiti što više ljudi i kao dokaz prikazati snimku ubojstva.

Nagrada je milijun dolara. Neki igrači prodaju snimke ubojstava koje

završavaju na internetu.“

Nakon Hitchockvog filma „Psiho“ i njemu sličnih, zločini poput

zauzimanja škola i ubojstava talaca postali su uobičajena pojava.

Tako je na Virginijskome sveučilištu student iz Koreje Čo Sin Hi

16. travnja 2007. ubio 32 učenika i počinio samoubojstvo. Poslao je

snimku i fotografije televizijskoj postaji NBC news, koja ih je prikazala.

Pretpostavlja se da je neuravnoteženi student počinio zločin pod dojmom

korejskog filma „Old boy“. Čo Sin Hi je oponašao svoje „junake“ Erika

Harisa i Dilana Kliborda, koji su u Koloradu 20. travnja 1999. godine pod

utjecajem filma „Psiho“ u srednjoj školi poubijali 12 učenika i desetke

ranili, nakon čega su počinili samoubojstvo. Nakon toga pojavile su se

osobe koje su u želji za publicitetom prijetile da će ponoviti zločin „ubojice

iz Virginije“. Tako je Andrew Rosenbloom u Bostonu prijetio svojoj

djevojci da će ju ubiti kao što je to učinio korejski student. U Sjevernoj

Karolini šesnaestogodišnjak je svojim vršnjacima prijetio pištoljem. Nakon

masakra koji je počinio korejski student, 42 koledža su zatvorena zbog

anonimnih prijetnji ubojstvima. Prikazujući neki pokolj, mediji moraju

razmisliti hoće li nekoj nezreloj osobi dati ideju da ponovi taj čin u želji da

se „proslavi“.

Proučavajući scene nasilja na televiziji, filmovima i u videoigrama,

teoretičari su došli do različitih zaključaka. Postoji više teorija o nasilju,

poput teorije o katarzi, teza o privikavanju, kultiviranju ili o stimulaciji, ali

nijedna od njih nije znanstveno dokazana. Tako je teza o katarzi empirijski

pobijena.

Još jedan od problema predstavlja metodologija. Istraživanje nasilja

u medijima ili samoubojstava opterećeno je metodičkim problemima, jer je

teško odrediti jesu li takve osobe sklone nasilju i samoubojstvima, što

ograničava vjerodostojnost rezultata.

Agencija CNN proučavala je zbog čega se broj napada na

beskućnike iz godine u godinu povećava i došla do zaključka da glavni

uzrok agresije mladih nije odgoj, nego videoigre. Trojica mladića, Nathan

Moore, Luis Oyola i Andrew Ishren, pretukli su palicama do smrti

beskućnika Rexa Bauma. Razlog je bio imitacija videoigre. 4

4 Ashley Fantz: Teen „sport killings“ of homeless on the rise (www.cnn.com, 12 septembar 2007.)


110

ISTRAŽIVANJA

Kada je riječ o agresivnim emocijama, ispitivanja igrača u

Njemačkoj (Ladas 2002) i Australiji (Durkin i Aisbett 1999) pokazala su da

kompjutorske igre mogu izazvati frustraciju, ali da je ona više posljedica

nezadovoljstva uspjehom u igri nego je nastala na temelju nasilnih sadržaja.

Neke studije provedene u obliku anketa pokazuju da nasilne kompjutorske

igre potiču nasilno ponašanje (Wiegman i Van Schie 1998, Anderson i Dill

2000, Gentile 2004). 5

Ljudima treba dati slobodu izbora, ali moraju postojati ograničenja.

Danas su u Engleskoj neke videoigre zabranjene zbog nasilnih

scena, npr. igra „Manhunt 2“, koja obiluje krvavim scenama i okrutnošću.

Možda je odluka donesena u vezi sa skandalom koji se odnosi na igru

„Manhunt 1“. Pod njezinim utjecajem sedamnaestogodišnjak je ubio

četnaestogodišnjeg prijatelja.

Glavni „junak“ igre je pacijent psihijatrijske bolnice Daniel Lemb.

Lemb ima amneziju i pokušava se sjetiti prošlosti, okrutno ubijajući sve

ljude koje sretne na svojem putu.

Problem u vezi s on-line medijima jest nepostojanje zakonske

regulative. Neke europske zemlje smatraju da internet nije medij, pa ne

treba biti ni zakonskih ograničenja, što u on-line medijima dovodi u

pitanje društvene norme. Kad ne bi bilo priče o kriminalu, nasilju i

samoubojstvima, mediji bi ostali bez publike. S jedne strane kriminal,

nasilje i ljudske tragedije dio su svakodnevice, a s druge – prijeti opasnost

od oponašanja opasnih radnji prikazanih u medijima. Zbog toga kodeksi

nekih zemalja zabranjuju prikazivati scene nasilja. Navest ću primjer. U

njemačkom kodeksu postoji odredba prema kojoj treba izbjegavati

„senzacionalističko prikazivanje nasilja i okrutnosti“ kako bi se zaštitila

mladež.

Dob i zrelost su važni čimbenici, koje treba uzeti u obzir kada se

procjenjuje sadržaj medija namijenjen mlađem naraštaju.

Neke su zemlje uvele cenzuru na internet da bi zaštitile

stanovništvo. U Kini se sve informacije prvo provjeravaju, to je takozvani

„kineski model interneta“. Kinezi su zapriječili dostup stranici

www.livejournal.com. U 2007. godini kineske vlasti su planirale zatvoriti

mnoge internetske klubove. Dostup on-line igrama će biti ograničen na tri

sata svaki dan.

5 Kunzcik M., Zipfel A.: Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert,

Zagreb, 2006., str. 234.


Ružić 111

Azerbajdžan, Turkmenija, Tadžikistan i Uzbekistan uveli su

cenzuru zbog politike vlasti, sigurnosti i socijalnih normi.

U Novosibirsku je zabranjen pristup na četiri internetske stranice

koje potiču na ekstremizam.

Sve te zemlje neovisna organizacija „Reporteri bez granica“ uvrstila

je na popis neprijatelja interneta. Na tome su popisu, osim navedenih

zemalja, Bjelorusija, Kina, Kuba, Egipat (novo ime na popisu), Iran,

Sjeverna Koreja, Saudijska Arabija, Sirija, Tunis i Vijetnam.

Sveučilište u Indiji ograničio je studentima pristup internetu u

studentskim domovima zbog morala. Studenti zbog interneta padaju u

depresiju, slabije uče i skloniji su samoubojstvu. Tako se u posljednjih pet

godina ubilo devetero studenata.

Zbog takvih događaja, sve češće se govori o liječenju od

internetske ovisnosti.

U Kini je otvorena bolnica u kojoj se tinejdžeri liječe od

spomenutih tegoba.

U SAD-u krajem 1990-ih godina već je postojala bolnica u kojoj se

liječi Internet Addiction Disorder – tj. ovisnost o internetu. U osnovi te

bolesti jesu samoća i nemogućnost da vrijeme se provede na drugi način.

Samo se ispravnom upotrebom medija mogu izbjeći opasnosti, jer

od informacije se svugdje u svijetu zahtjeva isto: da se, osim činjenica,

poštuje i publika.

Snimka pogubljenja Sadama Huseina prikazan je na televiziji i

internetu. Da se nije smjela prikazati u javnosti, potvrđuje činjenica da se

poslije toga objesilo dvoje djece. Jedno od njih je 15-godišnjakinja iz Indije.

„Rekla je da su objesili domoljuba. Nismo ju shvatili ozbiljno kada je rekla

da želi osjetiti bol koju je Sadam osjetio tijekom pogubljenja“, izjavio je

njezin otac Manhoman Karmakar. Dodao je da je njegova kći bila krajnje

depresivna, nakon što je vidjela pogubljenje.

„Gledala je snimku nekoliko puta. Dva dana nije jela u znak

prosvjeda zbog vješanja“, istaknuo je Manhoman.

Drugi slučaj odnosi se na 10-godišnjeg dječaka iz okoline

Houstona, Sergia Pelicija.

„Mislim kako nije shvatio da je to stvarno. Na televiziji su prikazali

Sadamovo vješanje, a on me pitao zašto to rade. Rekao sam da je to zato


112

ISTRAŽIVANJA

što je Sadam bio zao čovjek. Ne znam zašto su to prikazali na televiziji“,

rekao je dječakov ujak, Julio Gustavo. 6

Novinari u utrci za senzacionalističkim vijestima potpuno

zanemaruju etiku informiranja. A potrebno je učiniti odabir i donositi

odluke o sadržaju i obliku informacije koja se pruža javnosti. Mediji imaju

slobodu da neke informacije ili fotografije ne objave, ali ne zbog cenzure,

nego iz poštovanja prema osobama umiješanim u određeni događaj i

razmišljajući o posljedicama prikazivanja. Teško je napraviti izbor i odlučiti

se, ali selekcija informacija koju provodi urednik je nužna.

Nasilnim događajima se daje previše publiciteta. Nitko ne osporava

činjenicu da ti događaji trebaju biti objavljeni, ali u takvim slučajevima

prijeti opasnost da mediji zbog dobiti, prikažu nasilje kao vrstu uzbudljive

zabave.

Pluralizam u informiranju potreban je da bi javnost neki problem

ili događaj mogla sagledati s više strana. Ali, ne treba zaboraviti

pristojnost, dobar ukus u izražavanju, poštovanje općepriznatih vrijednosti

u društvu.

S pojavom komercijalnih medija razonoda je postala prioritet za

medije i na taj način novinari privlače publiku. Granica između novinarstva

i zabave sve je manja. Medijska zabava postala je golema industrija, no

malo tko se bavi njezinom etikom. Postoje ograničenja u vezi s

pornografskim sadržajima, rasnom mržnjom, nasiljem i netrpeljivošću, ali

ni ta ona se, nažalost, ne poštuju.

Komercijalizacija medija izazvala je degradaciju informacije pod

utjecajem show-biznisa. Grubost, vulgarnost, okrutnost, iskrivljavanje

stvarnosti kroz neistinitu informaciju, nemoralnost - samo su neki od

problema s kojima se suočavaju građani kroz medije.

Stoga je nužno kontrolirati kvalitetu, jer upravo kvaliteta zabave

svjedoči o kulturnoj razini naroda. Zato bi novinari pozornost trebali

obratiti etičkim kodeksima, medijskoj kulturi i medijskoj pedagogiji.

Teoretičari se slažu u jednom - da teza o nedjelotvornosti

medijskog nasilja nije više održiva i jedva da ju itko više zastupa. U rješenju

tog problema teoretičari imaju dvije krajnje tačke gledišta. Prva se temelji

na tome da je nasilje «zarazno» i stoga je cenzura nužna. Druga kaže da

živimo u demokraciji i uvođenje cenzure zbog nasilja, radikalna je mjera.

6 Agencija Reuters: Čuvari hapšeni zbog snimka vješanja, („Vijesti“, 5. siječnja 2007.)


Ružić 113

Uloga medija je temeljna za demokraciju, ali ne treba zaboraviti da

se moderna demokracija udružila s tržišnom ekonomijom, zbog čega se

granice između informacije i zabave brišu.

Novinari samo trebaju odlučiti o tome hoće li izabrati pristup čiji je

jedini cilj medijski uspjeh ili će više pozornosti posvetiti etičkim dvojbama.

Samo o novinarima ovisi hoće li se opredijeliti za odgovornost i

profesionalizam.

Literatura

Kunzcik M., Zipfel A.: Uvod u znanost o medijima i

komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2006.

Bal Fransis: Moć medija, Clio, Beograd, 1997.

Kečo-Isaković Emina: Izazovi mas-medija, Šahinpašić, Sarajevo,

2006.

Članci

Agencija Reuters: Čuvari hapšeni zbog snimka vješanja, „Vijesti“, 5.

siječnja 2007.

J.M.: Iživljavanje pred kamerama, („Vijesti“, 21. rujna 2007.)

M.D.: Riješen slučaj Marija, Zabjelo, („Dan“, 25. rujna 2007.)

Internet

www.cifrovik.ru

www.top.rbc.ru

Ashley Fantz „Teen „sport killings“ of homeless on the rise“

(www.cnn.com)


115

OGLEDI/RASPRAVE

UDK 070:141.82

(115-128)

Lee Anne Peck ∗

News for the public good: What civic

journalism proponents can learn

from Karl Marx

Sažetak

Pravac u američkom novinarstvu pod nazivom “javno novinarstvo”, “civilno

novinarstvo” ili “kolektivističko novinarstvo” nastao je devedesetih godina kako bi dao

veću važnost građanima i usmjeravao ih na to da postanu obrazovani učesnici u društvu

– ne samo puki promatrači. Medijske organizacije cijeloga svijeta koje nastoje promicati

ovaj tip novinarstva nalaze povijesno uporište i inspiraciju u ranim novinarskim

uradcima Karla Marxa, u kojima je on pisao o važnosti novinstva, ljudskoj otuđenosti i

socijalnim potrebama.

Ključne riječi: mediji, javno novinarstvo, komuniciranje, Karl

Marx

∗ Autorica je doktorica znanosti, docentica na School of Communication University of Northern

Colorado


116

OGLEDI/RASPRAVE

A movement in American journalism called “public journalism,”

“civic journalism,” or “communitarian journalism” was created to

enlighten and guide citizens so that they become educated participants in

society--not merely spectators. 1 “The communitarians have a worthy goal.

They want better journalism—journalism that fosters greater public

concern and a higher moral level,” said University of Missouri journalism

professor emeritus John Merrill (1997, 58) 2 .

In 1993, the now-defunct Pew Center for Civic journalism was

created by The Pew Charitable Trusts “to help stimulate citizen

involvement in community issues.” The center worked with news

organizations—print and broadcast—helping them develop civic

journalism projects and train their employees in the methodology of this

brand of journalism. Additional organizations have had interests in the

movement. According to Pew, project partners have included the Radio

and Television News Directors Foundation, National Public Radio, Knight

Ridder Inc., PBS's Project Democracy, and The Poynter Institute for

Media Studies.

This paper will address why these organizations and others who

are dabbling in the civic journalism movement might consider exploring

the work of philosopher Karl Marx (1818-1883)—especially the work of

his younger years when he worked as a journalist and wrote of the

importance of the press and of man’s alienation and social needs.

Historically, he might be considered the real father of civic journalism. 3

Merrill explained Marx’s journalistic beliefs:

Marx saw social needs as taking precedence over the basic

Enlightenment brand of libertarianism. So he was ready to support a

journalistic system geared to being an instrument for social progress … he

believed the ultimate goal of a person was to achieve the good of society.

(1994, 94)

1 According to Mixed news: The public/civic/communitarian journalism debate (1997), this movement has

been described via various names (1997, p. vi).

2 It should be noted that Merrill is a “strident” critic of communitarian journalism. In Corrigan, D.

(1999). The Public Journalism Movement in America. Westport, CT: Praeger.

3 Civic journalism should not be confused with “Citizen Journalism,” which is news created by nonjournalists.


Peck 117

Marx’s ideas don’t seem so distant from the goal of civic

journalism’s—a journalism for the public good.

Marx: From academia to journalism

Marx was born in 1818 in Prussia; at age 23, he received his

doctorate from Jena University and moved to Bonn, where his mentor,

Hegelian philosopher Bruno Bauer, taught at the university. Marx hoped

to secure a teaching job there, too, but that never materialized. In fact,

Bauer lost his job at the university because “the clericalist Prussian

Government” forbade him to teach (Padover, 1974, ix). Idealists were not

welcome. Because a future in academia in Germany seemed doubtful for

Marx, he chose another occupation: journalism. He thought that in this

profession he could use both his writing and intellectual skills. Padover

writes in his introduction to Marx’s translated journalistic works:

As a rebel and nonconformist, Marx had no occupational choice

open to him other than writing. … The journalist had the choice of either

defending the status quo, in which case he was likely to be rewarded with

money and other favors, or of attacking it, which was certain to expose

him to harassment, legal prosecution and, in the end, to exile. All of this

was Marx’s fate. (Padover, 1974, p. x)

No documents similar to the U.S. Bill of Rights or the First

Amendment existed in Germany. Thus, free expression and journalists

were under restrictions that became increasingly oppressive. Marx’s first

major article was “Remarks on the Latest Prussian Censorship

Instruction,” a critique of an 1841 decree intended to stop anything critical

of fundamental religious principles or offensive to the accepted morality of

the time (Padover, 1843/1974). Marx’s article addressed the problems of

making German citizens aware of the new rules put forth in the decree.

It was published in Anekdota zur neuesten Deustchen Philosophie und

Publicistik in February 1843 in Switzerland. “The enhancement of

patriotism and the awakening of participation in the interests of the

fatherland … easily become transformed into an order for a new

restriction of the freedom of our poor consumptive daily papers,” Marx


118

OGLEDI/RASPRAVE

wrote (Padover, 1843/1974). The main point of Marx’s article was that

censorship was counterproductive; deficiencies in the press should be left

for freedom to correct (Altschull, 1984, 91).

Although this noteworthy article was published in 1843, Marx’s

career as a newspaperman began in 1842 with the Rheinische Zeitung for

which he wrote several articles about the importance of freedom of the

press. At age 24, Marx became the editor of the newspaper and moved

from Bonn to Köln, where he met Frederick Engels, who would become a

longtime colleague and friend.

Marx continued to write critical aricles about the government and

censorship. He had a special interest in reproaching the government for

the poor living conditions of the Moselle vine-growing peasantry and for

the government’s tendency for fining the poor who stole old wood from

the forests to fuel wood stoves. His paper was accused of “flirting with

communism,” and he became intrigued by the concepts of both socialism

and communism (Altschull, 1984, 91).

Silenced by censorship, he resigned his post as editor of the

Rheinische Zeitung and moved to Paris. However, his experiences with the

newspaper had helped him learn “well the skills of political journalism”

(Altschull, 1984, 89). In Paris, he and Arnold Ruge began a publication,

which folded after less than a year; however, he continued to free-lance

articles and met up with Engels again, and the two created an “anticapitalist”

working relationship. In 1845, Marx moved from Paris to

Brussels and again became involved in writing pursuits. By 1848, he and

Engels had completed the Manifesto of the Communist Party.

Because of the revolutions of 1848 in Germany—and elsewhere

on the continent—Marx returned to Köln to start the Neue Rheinische

Zeitung. Again, in news columns, he attacked censorship. After a year of

fighting the government and being hauled regularly into court, he received

an expulsion order, and his newspaper stopped publication. He returned

to Paris but was ordered out. Thus, London became his permanent home,

where he continued his journalism.

Marx, who died in 1883 at his home in London, continued

working as a full-time journalist through 1862, free-lancing for and editing

a variety of publications. He also worked for an American newspaper, The

New York Daily Tribune. He often collaborated on the articles with his

friend Engels, who had also settled in London.


Peck 119

Marx’s editorials and analyses (that he often co-wrote with Engels)

were among “the best examples of interpretive journalism of the age”

(Altschull, 1984, 93). His articles for the Tribune were oftentimes about

European political events—and his reporting (and Engels’) was notable.

Christman (1966) writes:

If a preoccupation with the social and economic background of

politics, and a determination to uncover the real motives that lie behind

the words of politicians and governments are the hallmarks of modern

political journalism, Karl Marx may properly be said to be its father. (p.

xxviii)

Marx’s journalism career lasted 20 years—but this profession did

not support him. His family often lived in poverty. After 1862, he wrote

sporadically for newspapers. He had several chronic illnesses that

interrupted his work. Thus, with the energy he had left, he worked with

the First International (the International Working Men’s Association

founded in London in 1864) and worked on Das Kapital (Padover, 1974,

xi).

Marx’s journalism and beyond

In the 1843 “Critique of Hegel’s Philosophy of the State,” Marx

explained alienation. Alienation meant the following:

The projections of human experience in thought or social

institutions are misleadingly separated from man in abstract speculation

and acquire a harmful power over him in his social life, dividing him from

himself and his fellow men so that he is never truly whole and never truly

“at home.” (Easton, L.D., & Guddat, K.H., 1967, p. 11)

Marx used his definition of alienation to criticize Hegel for his

displacement of the power of the people. Hegel said that “the idea of the

state requires unity of form and content, universality and particularity”

(Easton, L.D., & Guddat, K.H., 1967, p. 12). Marx thought that these

conditions could only be met through democracy: Democracy equals nonalienated

citizens. Democracy can transform alienation of political life


120

OGLEDI/RASPRAVE

through self-government. Marx believed that in a democracy the law exists

for the people.

During his years as a journalist, “Marx’s activist and reformist

inclinations constantly led him back to the present, to a time when one can

act and can influence the course of history rather than simply observe it”

(Christman, 1966, xi). The point for Marx was to change the world, not

just interpret the world. This goes beyond today’s traditional journalist’s

motto of “seek truth and report it.” His goals were similar to today’s civic

journalist’s whose goals are to go beyond merely reporting what he or she

hears or sees.

As editor of Rheinische Zeitung, the Deutsch-Französische Jahrbücher, and

the Neue Rheinische Zeitung, all radical publications, he did try to “change the

world.” For example, he tried to educate the people for the upcoming

revolutions. Throughout his life, he tried to understand capitalist society

and how it developed; he shared his revelations through his writings—

both journalistic and otherwise. While editor of the Rheinische Zeitung, Marx

identified the limitations on the freedom of the press. In the case of the

Moselle peasants, Marx, through the newspaper, was not only seeking the

truth about their plight, but he also was trying to shake the public out of

its apathy so it would begin demanding social change. Marx believed the

press should be more than just mere reporters of the news (Altschull,

1984, 92).

He saw the press as an important instrument in the hands of the

rising working classes, aiding in education and as an agitator and

propagandist for change and revolution. He saw the press, at least when

he was writing in English for such newspapers as the New York (Daily)

Journal, as needed to aid free inquiry (Merrill, 1994, 97).

Getting to the truth in the 1990s

Traditional journalism stresses balance, fairness, and objectivity.

Journalists must remain detached from the public so that there is no

appearance of a conflict of interest. Thus, journalists, in their private and


Peck 121

professional lives, must stay clear of politics and other civic activities in

their communities. Civic journalism rejects these traditions.

Arant (1999) wrote: Public journalism pulls back from detachment.

It casts the press in a more active role of presenting information to the

reader, of creating the forum for citizens to become politically active, and

of motivating them to solve problems (155).

Bob Steele, senior scholar at the Poynter Institute for Media

Studies, continues to ask these questions of today’s journalists (1997):

1. Should reporters be investigators of system failure or initiators

of solutions

2. Should journalists be detached observers or activist participants

3. Should newspapers be independent watchdogs or conveners of

public forums 4

Poynter Institute senior scholar Roy Peter Clark (1994) said civic

journalism asks journalists to step across the traditional line of journalistic

independence—the line that separates observers from conveners.

Therefore, getting to the truth is done not merely by observers but by

conveners. Journalists who have not accepted civic journalism wrestle with

this, however.

Convincing some old-timers, or seasoned journalists, that civic

journalism is a good—and a prosperous—idea can be difficult. In a 1997

Quill article, civic journalism advocate Gil Thelen, then editor of The State

in Columbia, South Carolina, explained the dilemma as such:

I continue to think that the greatest force of resistance is the

hypersensitivity that journalists have. The creative process in journalism is

a very fragile thing. And the fact that we select, edit, compress, synthesize

and all of that, in the largest sense, distorts reality. Journalists know that in

a piece of their being, so there has grown a culture that is extraordinarily

resistant to the outside. Now, with civic journalism, we're telling them to

let other people into the house, let others into the definition of what is

news and that there is going to be a more interactive role with journalists

and feedback on how we fare. (Schaffer, 1997)

4 See also “The Ethics of Civic Journalism” by Steele at www.poynter.org, updated 2007


122

OGLEDI/RASPRAVE

Robert McChesney, journalism professor at the University

Wisconsin-Madison, argued that it is impossible to conceive of a

democratic society without journalism playing a role in the political

process. “If we are serious about participatory democracy … we must be

serious about journalism and its relation to democracy,” he said (1994). He

suggested communication scholars examine why journalism does not

currently serve democratic ends and what needs to be done so “we may

have a more democratic journalism in the future” (1994).

Jay Rosen, New York University journalism professor and one of

the forefathers of today’s public journalism, said that to understand socalled

objectivity and its usefulness, we should look at “the epistemology

of American journalists … some would even say an ideology” (1993).

Rosen explained that in this epistemology “if you separate facts from

values, or information from opinion, or news from views, this will permit

you to know the truth”; he asked what would be a stronger public

philosophy. He said the answer to this question is democracy (1993). But

if journalists “can find a way of seeing democracy as something we do, or

better yet, as something we must create, re-invent, re-imagine, then they’ll

be on their way to a new approach,” Rosen said (1993).

Thus, you will have a democratic journalism—a civic journalism.

Journalist Buzz Merrit wrote Public journalism and public life: Why

telling the news is not enough in 1995. It is one of the many publications that

became available in the 1990s to journalists that tell them how public

journalism works. Following are the strategies of public journalism,

according to Merritt:

1. It moves beyond the limited mission of telling the news to a

broader mission of helping public life go well.

2. It moves from detachment to being a fair-minded participant

in public life.

3. It moves beyond only describing what is “going wrong” to also

imagining what “going right” would be like.

4. It moves from seeing people as consumers … to seeing them

as a public, as potential actors in arriving at democratic

solutions to public problems. (1995)


Peck 123

Example: San Francisco media created the "Voice of the Voter” in

the 1990s. This civic journalism project—a collaboration between print

and broadcast journalists—helped thousands of readers, listeners, and

viewers to participate in the election. The media used the power of the

press to force political candidates to listen and reply to what the people

had to say, the Pew Center reported (1997). Similar projects have been

tried throughout the country, too. The point is not to just get out and vote,

but make candidates accountable for what they say.

It should be noted that Marx insisted on “unlimiting voting” in his

1844 “Critique of Hegel’s Philosophy of the State.” It was essential to

democracy. The news organizations’ goal is to give readers the

information they need to make a decision on who to elect before they

vote. Civic journalism strives to make citizens also feel accountable, but it

also strives to show them how their participation in society—by voting,

for instance—can make a difference. Journalists and government officials

can work together to advance public life.

Communistic press theory, which has its roots in the first part of

the 20 th century, is attributed to Marx . According to this press theory, the

functions of the press are to aid the expansion of the socialist system

(Merrill, 1983, 24). Eventually this kind of press system would end when

“the communist utopia” took over. This paper, however, focuses on

Marx’s earlier writings and thoughts—a time when he saw the press as an

important instrument “in the hands of the rising working classes, aiding

education and as an agitator for change” (p. 97).

Learning from Marx

Marx hoped to educate his readers, very much like today’s civic

journalists hope to do. Like today, Marx’s readers were often more

concerned with comings and goings of kings and queens, presidents and

party leaders. Marx tried to show them the influence of “basic social and

economic forces on social events” (Christman, 1966, xxviii). Christman

wrote:


124

OGLEDI/RASPRAVE

If a preoccupation with the social and economic background of

politics, and a determination to uncover the real motives that lie behind

the words of politicians and governments are the hallmarks of modern

political journalism, Karl Marx may properly be said to be its father.

Initial surveys showed that the public’s response to civic

journalism was good. For example, the Pew Center evaluated four public

journalism projects conducted in 1996. The organization found that all

four projects had readers saying that they wanted more such reporting

(Pew, 1997). It should be stressed, however, that before journalists can

help educate the public, they must first educate themselves.

Marx’s journalism for the Tribune was thorough. He used

commercial statistics, official reports, treaties and parliamentary debates

that gave his articles depth and a solidity not found in other writings of his

time that relied upon court gossip and political chitchat (Christman, 1966,

p. xxv). Marx brought to his work an extraordinary range of knowledge; he

seems to have been incapable of superficiality or of writing about any topic

or subject until he had gathered and mastered all the available information

(p. xxv).

Additionally, whether journalists master the information or not,

they must believe in this new civic, or democratic, journalism. One

drawback for journalists who are interested in trying public journalism at

their news media organizations is their worry about a profit motive. Those

leery of public journalism have said it is merely a marketing ploy by news

management. They wonder if newspaper management really cares and

they wonder if the media are really trying to educate readers or viewers or

just trying to keep readers Foes of public journalism see it as a capitalistic

gimmick to attract readers, Thus, marketing ploy or not, many of today’s

journalists who practice civic journalism see it working. And as more and

more projects succeed, perhaps those journalists who are leery of the

movement will cross the line and become conveners, doing good

journalism in a different way.


Peck 125

A better society

Merritt (1995) said civic journalism “moves beyond only describing

what is “going wrong” (in society) to also imagining what “going right”

would be like. What would “going right” be for Marx It would be

awakening society to what is possible.

A goal worth striving for, according to Marx, is a society in which

everyone has the freedom to become a whole, or complete, person—a

person who works at something in which he or she feels ownership, a

person who lives comfortably, a person who uses both his or her mental

and physical capabilities; therefore, there would be no more alienation due

to what Marx considers capitalistic corruption. Merrill said that modern

Marxist journalists want social harmony, cooperation, and group solidarity

(1994, p. 100). Although Merrill does not connect this definition to civic

journalists, it seems to fit.

Merrill wrote:

A communitarian perspective in journalism, growing in popularity

at the end of the 20 th century, owes much to Marx, especially the young

Marx of his more humanistic years. …journalists would do well to share

Marx’s desire to see a world free from exploitation, poverty, misery, fear,

and oppression. … although his solution to many of the world’s problems

were over-idealistic and perhaps faulty, Marx set an example for the

modern journalist who would desire to make at least a small part of the

world a better place. (p. 100)

For those journalists at the beginning of the 21 st century who have

the goal of waking U.S. citizens from their alienation, so to speak, Marx’s

journalistic writings and beliefs might help them in their quest. Merritt

wrote in 2002 that “the ultimate objective is for public journalism to lose

its name and become simply journalism. . . . Public life and journalism did

not reach their current states in a short time and they will not recover in a

short time.”


126

OGLEDI/RASPRAVE

Literature

Altschull, J.H. (1984). Agents of power: The role of the news media in

human affairs. New York: Longman.

Arant, D. (1999). (Ed.) Perspectives: Ethics, issues, and controversies in

mass media. St. Paul, MN: Coursewise Publishing.

Black, J. (Ed.). (1997). Mixed news: The public/civic/communitarian

journalism debate. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Christman, H.M. (Ed.). (1966). The American journalism of Marx &

Engels. New York: The New American Library.

Clark, R.P. (1994, Nov. 6). Unpublished comments from Seminar on

Ethics, Poynter Institute for Media Studies, St. Petersburg, FL.

Easton, L.D., & Guddat, K.H. (Eds.). (1967). Writings of the young

Marx on philosophy and society. New York: Doubleday.

Marx, K. (1843, February). Remarks on the latest Prussian

censorship instruction. Anekdota zur neuesten deutschen Philosophie und

Publicistik. In Padover, S. K. (Ed. & Trans.), Karl Marx: On freedom of

the press and censorship (1974). New York: McGraw-Hill. (pp. 89-108).

McChesney, R. (1994, January). Radical scholarship in the academy:

The view from communications (socialism and media). Monthly

Review, 45 (1), 27-35.

Merrill, J.C. (1997). Communitarianism’s rhetorical war against

Enlightenment liberalism. In J. Black (Ed.) Mixed News: The

Public/Civic/Communitarian Journalism Debate. (pp. 54-65). Mahwah,

NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Merrill, J.C. (1994). Legacy of wisdom: Great thinkers and journalism.

Ames, IA: Iowa State University Press.

Merrill, J.C. (1983). Global journalism. New York: Longman.

Merritt, D. (2002). “Public Journalism: Where it has been; where it

is headed.” Retrieved October 14, 2007, at www.imdp.org.

Merritt, D. (1995). Public journalism and public life. Hillsdale, NJ:

Lawrence Erlbaum Press.


Peck 127

Padover, S. K. (Ed.). (1974). Karl Marx: On freedom of the press and

censorship. (S. K. Padover, Trans. & Ed.) New York: McGraw-Hill.

Pew Charitable Trusts. (1997). Civic lessons. Philadelphia: The Pew

Charitable Trusts.

Pew Charitable Trusts. (1996). Tapping civic life. Philadelphia: The

Pew Charitable Trusts.

Rosen, J. (1993, Winter). Beyond objectivity. Nieman Reports, 47 (4),

48-53.

Schaffer, J. (1997, May). The Best or Worst Quill. 25-28.

Steele, R. (1997). The ethics of civic journalism: Independence as

the guide. In J. Black (Ed.) Mixed News: The

Public/Civic/Communitarian Journalism Debate. (pp. 162-175).

Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.


129

ČLANCI

UDK 004.738.5:070

(129-138)

Mato Brautović ∗

Blogovi kao novinarski izvori

Blogovi postaju sve važniji izvor informacija u novinarstvu

Summary

Bloggers are producing more stories than all journalists in The Associated

Press together. Similarly, the blog posts are becoming more and more important source

of information in journalism and muckraking. The problem with the blogs is the fact

that they are very easily created, much more easily than a web site, which is one of the

reasons for their immense popularity. The technocrats declare in their reports that 3 to 7

thousand blog posts are daily registered, with one purpose only: spreading propaganda

and lie. However, one should always bear in mind that the blogs are personal Internet

sites on which their authors knowingly release stories under their own names or a

pseudonym.

Ključne riječi: internet, blog, novinarski izvori, vjerodostojnost

∗ Autor je doktor novinarstva, viši asistent Sveučilišta u Dubrovniku


130

ČLANCI

Uvod

Blogovi su postali dio internetske kulture Hrvatske. Prema

podacima koji se mogu pronaći na Blog.hr (www.blog.hr) servisu, od 2004.

godine pokrenuto je više od 396 tisuća blogova u sklopu tog servisa 1 .

Specijalizirana internetska stranica za pretraživanje blogova, Technorati, u

izvještaju iz travnja 2007. godine kaže kako u njihovoj bazi postoji više od

70 milijuna blogova, te da se njihov broj povećava za 120 tisuća svaki dan,

s više od 50 tisuća novih informacija objavljenih svaki sat 2 . Blogeri danas

proizvode više sadržaja nego svi novinari u Associated Pressu 3 . Jednako

tako, blogovi postaju sve važniji izvor informacija u novinarstvu. Afere

poput Brodosplita i Sunčanog Hvara dospjele su u masovne medije upravo

posredstvom blogova. Prema istraživanju Pulsa iz 2002. godine, čak 87

posto novinara svaki dan se koristi internetom u svojem poslu, a 68 posto

upotrebljava internet za tražnje potrebnih informacija 4 .

Autori knjige Bloging for the Business Shel Holtz i Ted Demopoulos

kažu kako su blogeri obično stručnjaci za teme o kojima pišu, za razliku od

novinara koji su najčešće općeg znanja. Ponekad bloger jedini razumije

problem i jedina je osoba koju zanima neko područje 5 . No, ne pišu svi

blogeri o specifičnim temama koje bi mogle biti zanimljive novinarima.

Većina ih još uvijek jednostavno vodi dnevnik o svojim svakodnevnim

aktivnostima.

Upotreba blogova u novinarstvu

Novinari mogu koristiti blogove kako bi otkrili potencijalne teme,

proširili znanje o temi o kojoj žele pisati, pronašli stručnjake za pojedino

područje te utvrdili razvojne smjerove ili stajališta javnosti o pojedinim

1 URL: www.blog.hr (2. studeni 2007.)

2 The State of Technorati. 5. travnja 2007. URL:

http://www.sifry.com/alerts/archives/000493.html (2. studenog 2007.)

3 Curley.T. Text of opening keynote by Tom Curley . 12. studenog 2004. URL:

http://journalist.org/2004conference/archives/000080.php (2. studenog 2007.)

4 PULS. 22.11.2002. URL: http://www.huoj.hr/fgs.axdid=1845 (2. studenog 2007.)

5 Holtz. S. Demopoulos. T. Bloging for Business. Kaplan Publishing. Chicago, 2006., str. 53-54.


Brautović 131

temama. Nadalje, novinari mogu koristiti blogove da bi se savjetovali s

čitateljima o izboru teme i odredili moguće smjerove u njezinoj obradi.

Međutim, ovo posljednje nije tema ovog rada.

Postoji više načina za nadzor blogosfere:

• upotrebom RSS-a (Really Simple Syndication)

• upotrebom općih tražilica

• upotrebom specijaliziranih tražilica

• pretraživanjem blog servisa

• pretraživanjem specijaliziranih stranica koje okupljaju veći broj

tematski usmjerenih blogera

Vrlo je teško svaki dan nadzirati veći broj blogova, ali i drugih

internetskih stranica. Rješenje se može pronaći u upotrebi RSS-a, što

predstavlja format dostave podataka za opskrbu korisnika novim

sadržajem. Za pregled RSS-a nužan je poseban softver (aggregator) ili

online servis koji omogućuje čitanje RSS-a. Danas postoji više tisuća

softvera za čitanje RSS-a, od kojih je većina besplatna.

Besplatni softveri

RSSreader

Feedreader

Bloglines

Online servisi

Google Reader

Pluck

My Yahoo

Novinarima RSS omogućuje da prate mnoge izvore novosti

(blogova), specifikaciju vrste novosti, stvaranje vlastite arhive novosti, te

mogućnost pretraživanja arhive novosti (vrsta podataka, vrijeme objave i

ključne riječi). Nedostatak RSS-a je u tome što zahtijeva da se popišu

specifičnii blogovi koje se želi pratiti, a koji, među ostalim, koriste RSS za

dostavu sadržaja.


132

ČLANCI

Pretraživanje blogova

Od općih tražilica, najčešće se koriste Google (www.google.com),

Yahoo (www.yahoo.com) i MSN (www.msn.com). Ove tražilice uključuju

sadržaj blogova, ali nisu specijalizirane za pretraživanje takve vrste

sadržaja. Rezultat dobiven pretraživanjem, rezultat je računalnog algoritma

koji pretražuje cjelokupni indeksirani sadržaj, tako da nova objava na blogu

ili informacija o temi koju novinar istražuje može biti „izgubljena“ među

rezultatima iz drugih izvora.

Pri pretraživanju se ne smije uzeti u obzir samo jedna tražilica,

nego treba kombinirati više njih. Naime, polovica indeksiranih internetskih

stranica u nekoj tražilici nije indeksirana kod druge tražilice. Najbolje je

kombinirati Google i Yahoo, s time da se ne savjetuje upotreba meta

tražilica (Ask Jeeves, MetaCrawler, Metagopher i Dogpile).

Google Alert (www.google.com/alerts) omogućuje pretraživanje

pomoću ključnih riječi te slanje izvještaja preko elektroničke pošte u

slučaju pronalaska (indeksiranja) nove informacije ili u odabranim

terminima - dnevno ili tjedno.

Specijalizirane tražilice daju bolji uvid u sadržaj blogova. Postoji

više različitih internetskih stranica koje nude usluge pretraživanja blogova:

Technorati (www.technorati.com), Sphere (www.sphere.com), Feedster

(www.feedster.com), Google BlogSearch (blogsearch.google.com) i

Pogodak (www.pogodak.hr).


Brautović 133

Technorati predstavlja najsveobuhvatniji pretraživač blog sadržaja.

Koristi algoritam koji otkriva što blogeri smatraju važnim i koje ideje

privlače najviše njihove pozornosti. Registrira objavu sadržaja unutar 8

minuta 6 . U vrijeme pisanja ovog rada pretraživali su više od 110 milijuna

blogova i 250 milijuna informacija (postova) 7 . Technorati rangira blogove

temeljem broja poveznica prema drugim blogovima. Ako je blog povezan

kroz post, tada se ta poveznica uzima u obzir samo ako je na početnoj

stranici 8 . Osim jednostavnog pretraživanja preko ključnih riječi, Technorati

nudi i napredno pretraživanje preko tematske pripadnosti, URL-a

(Uniform Resource Locator), pojedinog posta (objave) i tragova

(pretraživanje prema unaprijed definiranim ključnim riječima). Hrvatski

jezik nije uključen u mogućnost pretraživanja prema jezicima.

6 Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and Reporting for Journalism. Focal Press.

Burlington, 2007. str. 37.

7 About us. URL: http://www.technorati.com/about/ (2. studenog 2007.)

8 Holtz. S. Demopoulos. T. Bloging for Business. Kaplan Publishing. Chicago, 2006. str. 64.


134

ČLANCI

Sphere pretražuje blogove i novosti, odnosno „povezuju

mainstream i konverzacijske medijske sadržaje“ 9 . Omogućuje samo

jednostavno pretraživanje preko ključnih riječi, ali je rezultate moguće

sortirati na temelju vremena objave i važnosti. Algoritam za pretraživanje

temelji se na mjerenju duljine i frekvencija objave na blogovima i prema

učestalosti pisanja pojedinog blogera o temi koja se istražuje 10 .

Feedster, osim blogova, omogućuje pretraživanje podcasta i

novosti. Moguće je jednostavno i napredno pretraživanje. U naprednom

pretraživanju koriste se i Booleovi operatori, vrijeme i razdoblje objave, te

naslov bloga, naziv bloga, URL, opis i naziv autora 11 . Pokrenut je u ožujku

2003. godine i temelji se na pretraživanju RSS-a.

Google nudi jednostavno i napredno pretraživanje blogova preko

ključnih riječi. Tražilica je u „beta“ verziji, a omogućuje pretraživanje više

od 183 milijuna postova, od kojih, u vrijeme istraživanja, 172 tisuće

postova na hrvatskom jeziku 12 . Napredno pretraživanje omogućuje

pretraživanje postova i blogova, pretraživanje prema autorima, vremenu

objave i jeziku. Iako je Google vlasnik blog servisa Blogger

(www.blogger.com), tražilica omogućuje pretraživanje i drugih blogova.

Čak 33 posto blogova koji se pretražuju su na kineskom jeziku 13 .

Jedina hrvatska tražilica Pogodak.hr nudi specijalizirano

pretraživanje hrvatskih blogova. Tražilica je u „beta“ verziji i omogućuje

samo jednostavno pretraživanje putem ključnih riječi.

Od tri najveća hrvatska blog servisa, jedino Boger.hr

(www.bloger.hr) nudi mogućnost vlastitog naprednog pretraživanja prema

blogovima, ključnim riječima (tagovima), te gradu, spolu i dobi blogera.

Blog.hr nudi jednostavno pretraživanje pomoću tražilice Pogodak, a

Mojblog.hr (www.mojblog.hr) preko Googlea.

Pretraživanje specijaliziranih stranica koje okupljaju više tematski

orijentiranih blogera omogućuje stranica Pollitika.com

(www.pollitika.com). Pollitika.com - projekt je većeg broja hrvatskih

9 About us. URL: http://www.sphere.com/about (2. studenog 2007.)

10 Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and Reporting for Journalism. Focal Press.

Burlington, 2007. str. 37.

11 Feedster Search Help. URL: http://www.feedster.com/help/search.php (2. studenog 2007.)

12 Rezultati dobiveni pretraživanjem slova a 2. studenog 2007.

13 Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and Reporting for Journalism. Focal Press.

Burlington, 2007. str. 37.


Brautović 135

blogera koji se, kao što naziv kaže, bave političkim temama. Omogućuje

jednostavno pretraživanje po ključnim riječima i RSS za cjelokupni sadržaj

koji se objavi na stranici.

Provjera točnosti

Problem s blogovima jest činjenica da ih je vrlo lako pokrenuti –

jednostavnije nego web stranicu, što je jedan od razloga njihove

popularnosti. Technorati u izvještaju navodi kako svaki dan registrira 3 do

7 tisuća blogova, kojima je cilj propaganda ili laž 14 . Međutim, uvijek treba

imati na umu da su blogovi osobne stranice gdje autori svjesno objavljuju

sadržaje pod svojim imenom ili pseudonimom.

Prema Amy Gahran 15 , „blogovi mogu biti dobar izvor za leadove,

citiranje i usmjeravanje priče, ali specifični citati i tvrdnje trebaju se

provjeriti klasičnim novinarskim metodama (…) Citiranje blogova jednako

je citiranju priopćenja za javnost, neprovjerenih dokumenata ili dojava

čitatelja“. Cecilia Friend i Jane B. Singer u knjizi Online journalism Ethics:

Tradition and Transition kažu kako novinari kod blogova kao izvora moraju

provjeriti podatke, ali i izvor, kako bi se utvrdilo koje aktivističke,

ideološke ili komercijalne veze bloger ima 16 .

Veliki problem kod blogova predstavlja mogućnost izmjene

njihova sadržaja. Naime, može se dogoditi da bloger, nakon što je citiran u

medijima, promijeni sadržaj. Zbog toga je nužno snimiti sadržaj, kako bi u

slučaju pravnog spora postojao dokaz da je to doista objavljeno.

Poseban problem kod blogova jest i privatnost, odnosno potreba

da se zaštiti bloger kao izvor informacije. Friend i Singer kažu da je obveza

novinara služiti javnosti, a ne izvorima, zbog čega taj pristup treba koristiti

i za internetski svijet. To znači da izvor, odnosno autora, treba navesti ako

je to u interesu javnosti i ako ta informacija daje kontekst priče.

14 The State of Technorati. 5. travnja 2007. URL:

http://www.sifry.com/alerts/archives/000493.html (2. studenog 2007.)

15 Gahran. A. Are Blogs "Riskier" Sources 9. kolovoza 2006. URL:

http://www.poynter.org/column.aspid=31&aid=105857 (28. listopada 2007.)

16 Friend. C. SInger. J.B. Online journalism Ethics: Tradition and Transition. M. E. Sharpe. New

York, 2007. str. 55.


136

ČLANCI

Za razliku od blogova, kada su izvori e-mail, chat ili forumi,

novinari moraju voditi računa ne samo o tome jesu li te izjave javne, nego i

jesu li točne, je li autor korisnik koji je naveden i na koji su način

prikupljene 17 .

Što se tiče vjerodostojnosti, jednako kao i u slučaju blogova,

novinar mora provjeriti točnost podataka klasičnim metodama, te utvrditi

tko je osoba koja je objavila sadržaj. Točnost se provjerava preko nekoliko

elemenata:

• provjera URL-a

• autorstvo

• provjera sadržaja.

Prvi korak u provjeri vjerodostojnosti jest analiza URL-a, i to prije

nego što se uopće počne čitati blog. Naime, URL može biti indikator

vjerodostojnosti. Problem su blog servisi, gdje je analiza URL-a

bespredmetna budući da veliki broj blogova ima istu domenu (URL

servis). Međutim, blogovi unutar hrvatskih servisa trebali bi biti

prihvatljiviji nego oni unutar stranih blog servisa, jer se za objavljivanje

lažnog, uvredljivog i kriminalnog sadržaja može odgovarati pred hrvatskim

sudovima. Vlastitu domenu imaju u pravilu stručniji blogeri, a ako se želi

utvrditi njihov identitet, to se može učiniti upotrebom servisa

www.domaintools.com.

Nakon što je provjerena domena, nužno je provjeriti kontakt

podatke. Naime, njihovo nepostojanje ili postojanje samo elektroničke

adrese znak je da se treba posebna pozornost obratiti točnosti informacija

na tome blogu. Obveza je novinara svaku informaciju s bloga provjeriti s

osobom koja je njezin autor, a treba provjeriti i njezinu vjerodostojnost.

Također, sadržaj puno govori o točnosti podataka. Treba također pripaziti

na gramatiku, pravopis i grafičko oblikovanje. Sadržaj koji ima previše

gramatičkih i pravopisnih pogrešaka, te koristi više fontova i previše boja,

vrlo vjerojatno nije točan. Vrlo je važno obratiti pozornost na kontekst i

stil pisanja.

Dokumentiranost je najvažnija kategoriju vjerodostojnosti blogova.

Naime, upotreba poveznica radi pozivanja na izvor informacija dio je

pisanja blogova. Nužno je pregledati na koje se izvore autor poziva preko

poveznica, a ako se poziva na izvore, jesu li oni vjerodostojni. Također je

17 Ibid.


Brautović 137

bitno provjeriti jesu li informacije iz drugih izvora izmijenjene ili izvađene

iz konteksta, jesu li objavljena dopuštenja ili informacije o zaštiti autorskih

prava i postoje li poveznice na druge blogove koji se bave tom temom.

Zaključak

Blogovi postaju sve važniji izvor informacija za novinare. Međutim,

veliki problem predstavlja način njihova odabira kao izvora informacija.

Najbolje bi bilo upotrebljavati specijalizirane tražilice te RSS nakon što se

utvrde blogovi koje se želi pratiti.

Nakon što novinari prepoznaju zanimljivu informaciju, nužno je

provjeriti njezinu točnost, i to klasičnim metodama kontakta s njezinim

autorom. Tek provjerenu i potvrđenu informaciju moguće je objaviti

unutar novinarskog napisa. Sve drugo je odstupanje od osnovnih etičkih

načela.

Literatura

Curley.T. Text of opening keynote by Tom Curley. 12. studeni

2004.

URL: http://journalist.org/2004conference/archives/000080.php

(2. studeni 2007.)

Feedster Search Help. URL:

http://www.feedster.com/help/search.php (2. studenog 2007.)

Friend. C. Singer. J.B. Online journalism Ethics: Tradition and

Transition. M. E. Sharpe. New York, 2007.

Gahran. A. Are Blogs "Riskier" Sources 9. kolovoza 2006. URL:

http://www.poynter.org/column.aspid=31&aid=105857 (28.

listopada 2007.)

Holtz. S. Demopoulos. T. Bloging for Business. Kaplan Publishing.

Chicago, 2006.

PULS. 22.11.2002. URL: http://www.huoj.hr/fgs.axdid=1845 (2.

studenog 2007.)


138

ČLANCI

Quinn. S. Lamble. S. Online Newsgathering: Research and

Reporting for Journalism. Focal Press. Burlington, 2007.

Sphere. About us. URL: http://www.sphere.com/about (2. studenog

2007.)

Technorati. About us. URL: http://www.technorati.com/about/

(2. studenog 2007.)

The State of Technorati. 5. travnja 2007. URL:

http://www.sifry.com/alerts/archives/000493.html (2. studenog

2007.)


139

UDK 316.77:324:342.8

(139-148)

Najil Kurtić ∗

Mediji i izbori

Između formalne nepristranosti i interesa javnosti

Summary

The paper analyses Bosnian and Herzegovinian experience in the

development of the media election monitoring program. The comparison between the

self-regulation print media model and electronic media external regulation model shows

that the self-regulation system of news, nominally managed by professional standards

and news worthiness, is not able to ensure a righteous, professional and expert

messaging on the election activities in the interest of political subjects and the

democratic public (the voters) without the external coercion.

Ključne riječi: izborna kampanja, samoregulacija medija,

pristranost, regulatorna agencija

∗ Autor je doktor znanosti, izvanredni profesor Sveučilišta u Tuzli


140

ČLANCI

Uvod u problem

Društva u tranziciji tragaju za optimalnim modelom medija u

izbornoj kampanji. Svi dosadašnji pokušaji temelje se na dvije premise:

1)masovni mediji, a naročito elektronički presudno utječu na izborno

opredjeljivanje glasača, 2)profesionalna samoregulacija medija, a naročito

elektroničkih, nije dovoljno pouzdan način zaštite od mogućeg pristranog

utjecaja na demokratski izborni proces niti jamči djelovanje u javnom

(općem) interesu.

Iz prve premise može se zaključiti da se veliko značenje posvećuje

zakonskom uređivanju funkcija masovnih medija u izbornom procesu. Iz

druge premise proizlazi modeliranje posebnog sustava vanjske regulacije

elektroničkih medija usmjerenog na zaštitu od neodgovorne upotrebe velike

moći.

U bosansko-hercegovačkom slučaju krajni rezultat desetogodišnjeg

traganja za odgovarajućim rješenjem ovog problema jest mješoviti model

medija u izbornoj kampanji, koji je kombinacija samoregulacije tiskanih medija

i vanjske regulacije elektroničkih medija.

Samoreguliranje je oslonjeno na slab autoritet Vijeća za tisak, u

kojemu nije najveći dnevni list u Bosni i Hercegovini Dnevni avaz.

Reguliranje je u mjerodavnosti moćne Regulatorne agencije za

komunikacije, koja raspolaže učinkovitim sredstvima utjecaja, pa i

sankcioniranja, a temelji se na Izbornom zakonu BiH 1 .

Samoregulacija tiskanih medija

Okvir za samoregulaciju jest odredba Izbornog zakona, koja

obvezuje sve medije u BiH, pa i tiskane, da pravično, profesionalno i stručno

prate izborne aktivnosti «uz dosljedno poštivanje novinarskog kodeksa te

1 Ostaje nejasno zašto je odnos prema tiskanim i elektroničkim medijima različit; u prvom slučaju

imamo veoma elastičnu, neobvezujuću samoregulaciju, a u drugom slučaju strogu vanjsku

regulaciju. Prema svoj prilici to je prije posljedica mita o moći slike pa i televizije, nego općeg

polaganja prava na usluge javnih radiotelevizijskih servisa koji se financiraju iz javnih prihoda. U

prilog tog zaključka govori činjenica da su i privatni elektronički mediji, ako se uključe u predizborni

proces, trebaju provoditi sve odredbe koje se odnose na javne medije.


Kurtić 141

općeprihvaćenih demokratskih načela i pravila, posebno osnovnog načela

slobode izražavanja.»

Kako to izgleda u praksi

U traganju za odgovorom na ovo pitanje istražili smo odnos tri

vodeća bosansko-hercegovačka tiskana dnevnika prema političkim

subjektima – natjecateljima na nedavno završenim općim izborima.

Analizirali smo: Dnevni avaz, Oslobođenje i Nezavisne novine. Cilj nam je bio

utvrditi u kojoj mjeri je samoregulirajući sustav vijesti, vođen profesionalnim

standardima i vrijednostima vijesti, u stanju, bez vanjske prisile, osigurati pravično,

profesionalno i stručno izvještavanje o izbornoj aktivnosti u interesu i političkih

subjekata i demokratske javnosti (glasača).

Iako je promatran pojam pristranosti definiran kao sustavno

protežiranje, odnosno sustavno ignoriranje pojedinih političkih subjekata i političkih

usmjerenja, zapravo smo željeli doznati da li je konkretno izvještavanje

pojedinačnih novina, i tiskanih medija u cjelini, ojačalo položaj birača i

pridonijelo demokratizaciji političkih odnosa u bosansko-hercegovačkom

društvu Drugim riječima, jesu li su glasači na gubitku ili dobitku time što

su sva tri promatrana dnevnika veći dio prostora posvetila malom broju

«izabranih» stranaka, koje su svrstali u krug relevantnih, o kojima zbog

toga treba doznati više

Dnevni avaz 2 je u promatranom razdoblju objavio 262 teksta o

predizbornim aktivnostima 41 političkog subjekta. Tekstovi su zauzeli oko

55 stranica A-3 formata. Istodobno, u izborima je sudjelovalo ukupno 66

subjekata. To znači da u tim novinama nije bilo nijedne informacije o 25

političkih subjekata. Jednu polovicu (50,12%) ukupnog prostora izborne

rubrike Dnevnog avaza potrošile su 4 stranke, među kojima je jedna koja nije

ušla u parlament.

U ukupno 262 teksta, 28 spada u kategoriju «velikih»; zauzimaju

cijelu stranicu, 2/3 ili 1/2 stranice. Ostali tekstovi su veoma kratki,

zauzimaju ili 1/8 ili 1/16 stranice i u njima objektivno nije moguće

biračima pružiti kvalitetnu informaciju o kandidatima.

Velike tekstove dobili su Avazovi favoriti; to su uglavnom

nacionalne stranke iz sva tri naroda, s time što je u Republici Srpskoj

poduprt SNSD, a u hrvatskom korpusu HDZ 1990.

2 Nakladu Dnevnog avaza reklamne agencije procjenjuju od 60.000 do 100.000 primjeraka.


142

ČLANCI

O SDP-u BiH kao najvećoj građanskoj političkoj stranci u Federaciji i BiH

u predizbornom razdoblju u Avazovoj izbornoj rubrici nije objavljen

nijedan tekst. Istodobno su poduprte stranke koje su nastale odcjepljenjem

od SDP-a. Isti je odnos bio i prema SDP-ovu kandidatu za člana

Predsjedništva BiH Željku Komšiću. U posebnom prilogu Dnevnog avaza,

koji je tiskan dan prije predizborne šutnje, devet kandidata za člana

Predsjedništva dobilo je po jednu stranicu, a među njima nije bilo

Komšića, koji je na kraju izabran.

Nezavisne novine 3 U tom su razdoblju objavile 336 tekstova na

oko 60 stranica o predizbornim aktivnostima 41 političkog subjekta. Kao i

u slučaju Dnevnog avaza nevidljive su ostale aktivnosti 25 političkih

subjekata. Na «velike» tekstove, definirane prema istom kriteriju kao i u

Avazu otpada 45 priloga, u kojima su glavninu prostora dobili Dodikov

SNSD i Lagumžijin SDP.

Pet stranaka je potrošilo 60 % ukupnog prostora izborne rubrike

Nezavisnih novina, a čak jednu trećinu (31,64%) pobjednički SNSD. Novine

su učinile nevidljivim «tvrde» nacionalne stranke: u Republici Srpskoj

Srpsku radikalnu stranku i Srpsku radikalnu stranku dr. Vojislav Šešelj, a u

velikoj mjeri i Srpsku demokratsku stranku, a u Federaciji Stranku

demokratske akcije.

Oslobođenje 4 je objavilo 240 tekstova na 33 stranice predizborne

rubrike. Praćene su predizborne aktivnosti 39 političkih subjekata, od

ukupno 66, koliko ih se natjecalo na izborima. U kategoriju velikih

tekstova spada 12 priloga, koji su uglavnom intervjui s političarima raznih

profila. Jedino je SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH Željko

Komšić dobio dva takva teksta 5 . Sedamdeset posto ukupnog prostora

izborne rubrike tog lista potrošilo je 11 stranaka, a pet ih je favorizirano,

među njima SDP (8,15%), SNSD (7,31%) i HDZ 1990. (7,92%). Ipak,

najveću potporu Oslobođenja dobio je Željko Komšić sa 8,27 % ukupnog

prostora izborne rubrike.

Tri bitna zaključka izvodimo iz iznesenih podataka:

3 Nakladu Nezavisnih novina reklamne agencije procjenjuju na 22.000 primjeraka.

4 Nakladu Oslobođenja reklamne agencije procjenjuju između 10.000 i 15.000 primjeraka.

5 Za Oslobođenje je karakteristično i da je ostalo neutralno u suprotstavljanju bošnjačkih kandidata za

člana Predsjedništva, Tihića i Silajdžića.


Kurtić 143

1. U sva tri dnevnika uočena je pristranost visokog intenziteta, koja se

pokazuje u oba oblika: preeksponiranjem favorita i

podeksponiranjem ili zamračivanjem «protivnika».

2. Proces gatekeepinga (selekcije i hijerarhizacije predizbornih događaja)

ostvaruje se više pod utjecajem različitih političkih, ideoloških i

subjektivnih interesa u medijima i izvan njih, nego profesionalnih

standarda i vrijednosti vijesti.

3. Model samoregulacije, u obliku u kojem je zamišljen u konkretnom

slučaju, nije u stanju zaštititi sudionike izbornog procesu od

neodgovorne upotrebe medijske moći, niti je u stanju poduprijeti

informacijama kvalificirano izborno opredjeljivanje glasača.

Opći je zaključak da su tiskani mediji zatvoreni u svoja politička i

ideološka usmjerenja, zamaskirana smislenim i vrijednosnim očekivanjima

svojih čitatelja te da zbog toga nisu u stanju predstaviti pa niti interpretirati

cijeli politički spektar koji se samoprezentira u predizbornom razdoblju.

Potreban im je poticaj izvana. To ne mora biti regulatorna agencija, ali

mogu biti civilno društvo, znanost ili čak načelni javni pritisci političkih

subjekata koji su zainteresirani za ulazak u područje javnog diskursa.

Reguliranje elektroničkih medija

Dok se u slučaju samoreguliranih tiskanih medija pri izvještavanju

o predizbornim događajima omogućuje vođenje vrijednostima vijesti kao

vrhunskim profesionalnim načelima gatekepinga kao i stručno tumačenje i

vrednovanje samoprezentirajućih stranačkih poruka, kod vanjske regulacije

elektroničkih medija model se temelji na supernačelu pravične dodjele jednakog

prostora svim kandidiranim političkim subjektima. U praksi to znači

zanemariti neke bitne aspekte profesionalnih medijskih i novinarskih

sloboda i standarda, a time i interesa glasača da se kvalificirano

(informirano) usmjere na relevantne empirijske činjenice, čime se

podjednak prostor jamči svim kvalificiranim sudionicima izbora. Uzmemo

li u obzir da je na nedavno održanim općim izborima sudjelovalo 66

političkih subjekata te da se za 518 mandata natjecalo 7245 kandidata,

postaje jasno da model jednakih prilika podjednako nije u interesu relevantnih

političkih subjekata, jer im ograničava vrijeme za ozbiljnu samoprezentaciju političkih

programa i stranačkih kapaciteta kao i mogućnosti za sučeljavanje s odgovarajućim


144

ČLANCI

konkurentima. Naime, vrijeme se troši na nerelevantne natjecatelje, što nije u interesu

ni medija koji izborni proces vide kao paradigmatičnu prigodu za provedbu svojstvenih

medijskih funkcija društvene kontrole i stvaranje javnog mnijenja, a prisiljeni su

podčiniti se zahtjevu formalne ekvidistance.

Naša teza jednako se odnosi na obvezu elektroničkih medija da

omoguće svim političkim subjektima besplatan termin za neposredno

obraćanje, u trajanju od najmanje tri minute, kao i na obvezu jednakog

odnosa prema svim kandidiranim političkim subjektima u redovitim

informativnim programima i svim drugim predizbornim emisijama.

Ovako definiran model pristrano podupire interese i ambicije

malih političkih subjekata (autsajdera) i ima opravdanje samo u ranoj fazi

demokratske tranzicije dugogodišnjih autoritarnih sustava, dok još nije

provedeno okvirno pozicioniranje novih političkih snaga i razvijanje cijelog

političkog spektra. U suprotnom, a o tome je riječ u slučaju Bosne i

Hercegovine, nužno se zagušuju komunikacijski kanali nerelevantnim

činjenicama i informacijama, a medijski diksurs postaje pasivan, čineći

dosadnim i neatraktivnim rasprave, koje su inače prevladavajući televizijski

i radijski izborni format. Malo je, naime, vjerojatno da će se sustavom

ždrijebanja, koji je obvezatan pri utvrđivanju redoslijeda nastupa pojedinih

političkih subjekata, u kontakt-emisijama suočiti glavni sudionici politike,

pa i glavni konkurenti, kao što je i veoma vjerojatno da će otužno djelovati

autsajderi, koji očito ne mogu biti djelotvorni kada, u prisustvu

pozicioniranih političara, nude rješenja za glavne društvene probleme.

Ishod je pad gledanosti programa u terminu emitiranja

predizbornih rasprava, kada se znatno povećava gledanost televizije Pink,

koja je u to vrijeme objavljivala rekreacijske sadržaje.

Gledanost BHT1 padala je sa 19,75 u vrijeme emitiranja središnjeg

dnevnika, na 7, 96 u terminima u kojima su se davale rasprave.

Gledanost FTV u vrijeme središnjeg dnevnika bila je 28,35, a u

terminu za rasprave 7,16.

Sličnu pojavu uočavamo i kod Televizije Republike Srpske, čija je

gledanost središnjeg dnevnika bila 19,55, a predizbornih emisija

sučeljavanja stranačkih kandidata 4,45. Gledanost televizije Pink mijenjala

se sa 5,27 u terminima emitiranja središnjih dnevnika na javnim emiterima,

na 18,8 6 u vrijeme kada su javni emiteri objavljivali svoj predizborni

6 Mjerenje gledanosti televizijskih postaja, Krug 8/11 2006., Razdoblje 11.-17. rujan 2006., Mareko

Index Bosnia – BH Galup International


Kurtić 145

program. To je dijametralno suprotno od cilja koji mediji trebaju postići u

izbornom procesu – informirati glasača za kvalificirano izborno

opredjeljivanje. Nažalost, to regulator uglavnom ne prepoznaje kao glavni

cilj te nastoji ostvariti načelo jednakog vremena za sve kandidate, pri čemu

ne zanemaruje samo legitimne interese medija, nego i stvarni položaj

birača. U tim uvjetima postaje razumljivo da se za indikator uspješne

regulacije uzima iznimno malo opravdanih prigovora političkih subjekata, a

da se zanemaruju pokazatelji pada gledanosti pojedinih programa.

Posvećenost formalnoj ravnopravnosti svih kandidata i njihovom

pravu da slobodno vode kampanju, pa i medijsku, pokazalo se, u

bosansko-hercegovačkom slučaju, ne znači nužno potporu kvalificiranom,

informiranom opredjeljivanju birača. Naprotiv, vjerojatno ih zadržava u

stanju slabe obaviještenosti i podložnosti iracionalnim (emotivnim) slikama

plaćenih oglasa. Jedino se na taj način i mogu objasniti neki izborni

rezultati.

Tragajući za novim modelom

Treba pronaći rješenje koje će u interesu demokratizacije društvene

strukture uravnotežiti očekivanja 1) slobodnih medija, kojima se jamči

pravo slobodne procjene informativne vrijednosti, prema profesionalnim

kriterijima, svih događaja koji se događaju u okruženju, pa i izbornih

kampanja, sa 2) očekivanjima demokratske slobodne javnosti, koja ima

pravo na informirano odlučivanje, nezamislivo bez posredovanja javnih

medija i 3) očekivanjima političkih subjekata koji imaju pravo na slobodan

nastup na političkom tržištu kandidata u koje su javni mediji duboko

inkorporirani.

Ključno je pitanje na čiju će stranu stati država u ovom

naponskom polju Čiji će interes primarno zaštititi, regulirajući odnos

medija prema izborima

Ako su to interesi kandidata, pokazali smo, neprincipijelno će se u

jednom razdoblju suspendirati medijske slobode i standardne

profesionalne procedure (prakse) pa čak i imanentne funkcije

masmedijskog i sustava vijesti. Uklanjajući zapreke uključivanju kandidata

u javni predizborni diskurs, zanemaruju se posljedice koje toga procesa na

istinu, javnost (publiku), a također na medije. Mediji se nakratko (tijekom


146

ČLANCI

predizborne kampanje) pretvaraju u razglasne stanice dostupne, često i

čudnim, sumnjivim tipovima, kojima je dopušteno da javno fantaziraju,

izmišljaju, lažno i olako obećavaju, razvlačeći pamet i ograničenu

pozornost birača, sprečavajući ih da se usmjere na vjerojatne pobjednike

(relevantne političke subjekte) i ono što oni zagovaraju i po čemu se

međusobno razlikuju. Uspostavom modela zajamčenog jednakog pristupa

medijima i zajamčenog publiciteta svim natjecateljima, kojih je mnogo i

bitno se programski i ideološki ne razlikuju interesi političkih subjekata -

kandidata na izborima, kojima je namjera da dopru do glasača, da im se

predstave i prodaju; to je iznad svih ostalih interesa. Na jednoj strani to je

temeljni interes javnosti da bude kvalitetno obaviještena o svim političkim

procesima, pa i o svim natjecateljima i njihovim stvarnim namjerama u

izbornoj utrci, a na drugoj su strani interesi i obaveze masovnih medija i

novinara da opskrbljuju javnu sferu informacijama standardne,

profesionalne kvalitete. Zato taj model ne znači nužno i stvarnu potporu

demokratskim procesima.

Stati na stranu medija znači priznati im zrelost, poduprijeti njihovu

slobodu i profesionalne standarde u situaciji hipertrofiranih aspiracija

mnogobrojnih kandidata, raznolikog stupnja relevantnosti i uglavnom

ograničenih resursa za neposredno komuniciranje s biračima, uz opasnost

otežavanja samoprezentacije autsajdera, koji ne mogu izdržati procjenu

vrijednosti vijesti. Naše promatranje tiskanih medija i pristranost visokog

intenziteta uočena u sva tri slučaja, upućuju na oprez. Koliko god izgledao

privlačno za ljude u medijima i oko njih ovaj pristup je podvojen, jer se iza

zauzimanja za profesionalne standarde izvještavanja može kriti i nastojanje

okoštalih i već pozicioniranih političkih subjekata da očuvaju politički status

quo i zapriječi pristup novim političkim sudionicima koji bi mogli donijeti

promjene. To je naročito moguće u zemljama u kojima još uvijek nije

završen proces tranzicije u demokratsko društvo, pa ni proces razvijanja

niza političkih raznolikosti.

Zaključak

Tiskani mediji u BiH zatvoreni su u svoja politička i ideološka

usmjerenja, zamaskirani smislenim i vrijednosnim očekivanjima svojih

čitatelja te nisu u stanju reprezentirati pa ni interpretirati cijeli politički


Kurtić 147

spektar koji se samoprezentira u predizbornom razdoblju. Potreban im je

poticaj izvana. To ne mora biti regulatorna agencija, ali mogu biti civilno

društvo, znanost ili čak načelni javni pritisci političkih subjekata koji su

zainteresirani za ulazak u područje javnog diskursa. Posvećenost formalnoj

ravnopravnosti svih kandidata i njihovom pravu da slobodno vode

kampanju, pa i medijsku, pokazalo se, ne znači nužno potporu

kvalificiranom, informiranom opredjeljivanju birača. Naprotiv, vjerojatno

ih zadržava u stanju slabe obaviještenosti i podložnosti iracionalnim

(emotivnim) slikama plaćenih oglasa.

Nove modele medija u izbornom procesu, zbog toga, treba

konceptualizirati iz perspektive interesa publike. Zaštititi interes glasača

(javnosti) znači više nego omogućiti im površan uvid u punoću političke

ponude. Za medije to znači obvezu aktivnog izvještavanja; istraživanja i

prikupljanja informativnih činjenica dovoljnih za kvalificirano izborno

odlučivanje, provjera točnosti i potpunosti samoprezentirajućih poruka

političkih subjekata, otvaranje i nametanje tema u interesu javnosti,

vrijednosno interpretiranje, sučeljavanje relevantnih kandidata i

procjenjivanje stvarnih kapaciteta za ostvarivanje obećanja.

Literatura

Arent, H., Istina i laž u politici, Filip Višnjić, Beograd, 1994.

Bongran, M., Politički marketing, Plato, Beograd, 1997.

Kukić, D., Politička propaganda, Naša riječ, Zenica, 2004.

Kurtić, N., Tehnike izbornog marketinga, Bosnia ars, Tuzla, 1997.

Kurtić, N., Volja i moć, Prava riječ, Tuzla, 1995.

Mickiewicz, E., Firestone, Ch., Televizija i izbori, The Aspen

Institute, 1996.

Moskovisi, S., Doba gomile, Čigoja štampa, Beograd, 1997.

Nuhanović, A., Demokratija, mediji, javnost, Promocult, Sarajevo,

2005.

Pusteto, M., Politički marketing, Clio, Beograd, 1996.

Slavujević, Z., Politički matrketing, Radnička štampa, Beograd,

1990.


148

ČLANCI

Spahić, B., Nacionalni antimarketing ex-Yu i BH naroda, VKBI,

Sarajevo, 2001.

Šiber, I., Politička propaganda i politički marketing, Alinea, Zagreb,

1992.

Tomić, Z., Izborni marketing, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2000.

Vlajki, E., Uvod u politiku postmodernizma, FPDN, Banjaluka,

2006.


149

UDK 070:94”1939/1945”

(149-162)

Božo Novak ∗

Smrtna presuda građanskome

novinarstvu

Povijest novinarstva

Prvi dio: Novinarstvo u Hrvatskoj uoči i za vrijeme

Drugog svjetskog rata

Summary

Author is analyzing journalism in Croatia before and during the World War II

explaining how media were under the strict control of different governments: Royal

Yugoslavia or fascist Independent Croatian Government.

Ustasha's Government was especially strict and prosecuted journalists, even

more than Mussolini in neighboring Italy.

Author is describing in details which newspapers and radio stations were

founded, who was the publisher and editor and what was the editorial policy. Published

data are valuable for each historicist of journalism.

Ključne riječi: povijest, novinarstvo, Drugi svjetski rat, NDH,

progoni i sloboda.

∗ Autor je doajen hrvatskog novinarstva, pisac više temeljnih djela iz povijesti novinarstva.


150

ČLANCI

Banovina Hrvatska, kao znak propasti velikosrpske politike prema

Hrvatima i početak skromnog rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja,

osnovana je 26. rujna 1939. godine. Neposredno nakon toga počeo je,

napadom Hitlera na Poljsku, 1. listopada 1943., Drugi svjetski rat.

Što je prethodilo osnutku Banovine Hrvatske i raspadu Kraljevine

Jugoslavije te organiziranju NDH Početak kraja Jugoslavije je

Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksaksandra 6. siječnja 1929. godine.

Godina 1928. presudna je i za položaj Hrvatske u Jugoslaviji,

posebice za hrvatsko novinstvo. Te godine oštro se sučeljavaju dvije

političke fronte. Na jednoj Seljačka –demokratska koalicija Radić-

Pribičević, a na drugoj agresivna velikosrpska, dvorska politika kralja

Aleksandra Karađorđevića. Koalicija Radić – Pribičević predlaže u lipnju

1928. da se kraljevina uredi na konfederacijskom načelu. Kraljev dvora

odgovara atentatom na zastupnike HS-a u beogradskoj Skupštini 20.lipnja.

Atentat je bio najavljivan u beogradskom tisku, a bili su ubijeni ideolog

HSS-a Pavle Radić te političar, novinar i urednik zagrebačke Narodne zaštite

dr.Đuro Basariček. Ranjeni su Stjepan Radić, dr. Ivan Pernar i Ivan

Granđa. Stjepan Radić ubrzo je umro od posljedica ranjavanja. Počinju

nemiri u Hrvatskoj. Na prosvjednike u Zagrebu puca policija i ubija

trojicu, a ranjava 60 ljudi. Uhićeno je 160 osoba.

Manifestom od 6.siječnja 1929. kralj Aleksandar ukida Ustav i

Narodnu skupštinu te uvodi diktaturu. Uvedena je preventivna cenzura i

zabranjena svaka sloboda izražavanja. Ukidaju se sve političke stranke i

njihova glasila. Informativni listovi kao što su Jutarnji list, Obzor, Novosti,

Večer, Novo doba i drugi moraju pisati samo ono što odobri vlast. Donesen

je novi Zakon o zaštiti države i provedene su izmjene u Zakonu o štampi.

Uz kaznu do 20 godina zatvora za najteže suprotstavljanje diktaturi

uvedena je i smrtna kazna. Blaže kazne iznose do 10 godina zatvora.

Država se sada naziva Kraljevina Jugoslavija, koja se dijeli na devet

banovina. Hrvatski krajevi nalazili su se u četiri banovine.

Za hrvatsko novinstvo počeli su najteži dani. Ono je bačeno 80

godina unatrag. Zakon o štampi iz 1929. godine bio je sličan propisima o

cenzuri u Austriji prije 1848. godine. Hrvatsko novinarstvo našlo se u

okolnostima gorim od uvedenih u fašističkoj Italiji u to vrijeme. Ubijeni su

i kažnjeni teškim zatvorskim kaznama mnogi novinari, političari i građani

koji su pružali otpor ovoj politici.

O prirodi terora nad Hrvatskom od 1928. do 1932. zanimljiva je

usporedba sa žrtvama najžešćeg fašističkog terora koji je Mussolini


Novak 151

provodio u Italiji od 1929. do 1932. godine. U Hrvatskoj je ubijeno šest

urednika novina: dr. Đuro Basariček, urednik Narodne zaštite; Stjepan Radić,

urednik i suradnik mnogih listova kao što su Hrvatska misao i Dom; zatim

Janko Mišić, omladinski urednik Borbe; Janko Šnajder, drugi urednik Borbe;

dr. Milan Šufflaj, poznati albanolog i urednik pravaškog lista Novo vrijeme i

suradnik Hrvatskog prava. Dvojica osuđenih na smrt: dr.Ante Pavelić ,

pokretač pravaških listova: Starčević, Kvaternik i Hrvatski domobrani te Gustav

Perčec, novinar Hrvatskog prava, živote su spasili bijegom u Italiju. Bio je

ubijen i predsjednik konzorcija Jugoštampe i direktor Novosti Antun

Schlegel. Motivi ubojstva nikada nisu razjašnjeni. Prema nekima to je bila

osveta zbog podupiranja diktature, a prema nekim indicijama u ubojstvo je

bila umiješana beogradska tajna policija, koja je ubojstvom željela opravdati

pojačan teror nad Hrvatskom. Ne navodim brojna druga politička ubojstva

koja su tih godina počinjena u Hrvatskoj.

U Mussolinijevoj Italiji (koja ima 40 milijuna stanovnika prema

3,220 000 Hrvata u Jugoslaviji, prema popisu iz 1931.godine) podacima

koje je iznijela Hannah Arendt u zapaženoj knjizi Totalitarizam (Politička

kultura, Zagreb, 1996.), sudovi su za političke prijestupnike proglasili

sedam smrtnih kazni, izrečeno je 257 kazni na 10 i više godina zatočeništva

i l.360 kazni do 10 godina. Bilo je uhićeno, i proglašeno nevinim 12 000

osoba. Premda nije za usporedbu, ali služi kao ilustracija: prema

desetogodišnjoj bilanci terora u Kraljevini SHS, koji je izradila zagrebačka

Borba 1928., doznajemo da je bilo izvršeno: 24 smrtne kazne nad

ljevičarima, 600 političkih ubojstava, 30 000 političkih uhićenja, a 3000

ljudi moralo je emigrirati iz zemlje. Posljednji broj Borbe tiskan je l3.

siječnja 1929. godine. Urednici tog lista bili su osuđeni na 5 do 12 godina

zatvora. Diktatura je bila smrtna presuda Jugoslaviji, hrvatsko novinarstvo

se upoznalo s pravom prirodom diktatorskih režima. Naučilo je

prepoznavati te režime te je spoznalo koliko su potrebni demokracija i

tolerantno društvo za normalno obavljanje novinarskog posla.

Jugoslavija se kretala prema svojem kraju. Diktatura je iznijela na

političku pozornicu tri hrvatska političara, koji će sljedećih godina utjecati

na povijest Hrvatske i položaj novinarstva: Dr. Vladko Maček, koji je

preuzeo vodstvo HSS-a i realizirao Banovinu Hrvatsku. Dr. Ante Pavelić,

vođa ustaškog pokreta i poglavnik NDH, te Josip Broz Tito, tada

funkcionar sindikata i čelnik Komunističke partije (KPJ) u Zagrebu, vođa

antifašističke borbe i tvorac socijalističke Jugoslavije.


152

ČLANCI

U sljedećim godinama do sloma Jugoslavije u travnju 1941.

nekoliko pojava iziskuje posebnu pozornost. Dana 24. svibnja 1936. izlazi

novi dnevnik, glasilo HSS-a Hrvatski dnevnik. List se tiska u 100 000

primjeraka. Takvu nakladu do tada nije imao nijedan hrvatski dnevnik.

Odgovorni urednik je Oton Pupić. Od rujna iste godine list vodi dr. Ilija

Jakovljević. U prvom broju list obavještava da u Hrvatskoj tih dana izlazi

16 dnevnika, 102 tjednika i 338 mjesečnika, ukupno 456 listova. Od njih je

60 katoličkih, a 32 lista su protukatolička.

Prije tog dnevnika, tijekom diktature, pojavio se samo jedan

hrvatski dnevnik. Bila je to Hrvatska straža, zagrebački katolički

informativni list. Straža izlazi od 2. srpnja 1929. godine. To je nasljednik

prijašnjeg katoličkog dnevnika Narodna politika. List će se boriti protiv

neprijatelja katolicizma i hrvatstva, a u njemu će „prevladavati ne

polemički, nego pozitivno-konstruktivni značaj“.

Banovina: poticaj novinarstvu

Nakon ponovne uspostave hrvatske samouprave - Banovine

Hrvatske 26. kolovoza 1939. godine, najavljeni su i novi liberalniji propisi o

tisku, udrugama i izboru narodnih zastupnika. Ali, na snazi su svi stari

zakoni, npr. Zakon o zaštiti države. Beogradska vlada najavljuje da će „u

jednom rđavom vremenu teško biti izraditi jedan potpuno novi Zakon o

štampi“. U Jugoslaviji je u to vrijeme u koncentracijskim logorima bilo oko

3000 ljevičara i ostalih protivnika velikosrpske politike. Za njih je potkraj

1940. organiziran veliki koncentracijski logor u Kruščici. Vlast Banovine

donosi amnestiju za političke osuđenike, ali ona nije zahvatila osuđene

prema Zakonu o zaštiti države. Ista vlast je u noći od 30. na 31. ožujka

1941. dala uhititi vodeće hrvatske lijeve intelektualce, među kojima su

urednici lijevih listova: Ognjen Prica, Otokar Keršovani i Božidar Adžija.

Nisu bili pušteni iz zatvora tijekom kapitulacije Jugoslavije. Vlast NDH

strijeljat će ih u srpnju 1941. godine.

Hrvatsko novinarstvo je sada u političko-administrativnom sustavu

prvi put od 1919., kada su se odrekli i svojeg Hrvatskog novinarskog

društva i postali članovi zajedničke organizacije koja se zvala

Jugoslavensko novinarsko udruženje. Većina hrvatskih novinara bila je

okupljena u Zagrebačkoj sekciji JNU-a. Sada se na izvanrednoj skupštini 9.


Novak 153

lipnja 1940. osniva posebno Društvo novinara Banovine Hrvatske.

Skupština zahtjeva izmjenu Zakona o štampi te bolje uvjete rada novinara.

Predsjednik novog društva je dr. Branko Sokolić, dotadašnji predsjednik

Zagrebačke sekcije. Sokolić je bio komunalni kolumnist Jutarnjeg lista, a kao

predsjednik Zagrebačke sekcije sredio je financije društva i spasio

Novinarski dom od bankrota. Sekcija je 1921. imala 96 članova, a 1939.

ima 132 redovita člana i 49 novinara pripravnika.

Iz kratkog razdoblja postojanja Banovine Hrvatske bilježimo

porast listova, katoličkih, lijevih, i profesionalnih. U tome razdoblju raste i

ilegalni tisak Komunističke stranke Hrvatske. Najvažniji je ilegalni politički

tjednik, koji uređuje Šime Balen, urednik gospodarske rubrike Hrvatskoga

dnevnika. Politički vjesnik tiska se od 24. lipnja 1940. Zbog ratnih okolnosti,

podržavljena je Jugoslavenska radiofonija te Radio-Zagreb, koji je osnovan

je 15. svibnja 1926. godine. Osnivač i prvi ravnatelj je dr. Ivo Štern. Sada

radio ima više političkih i kulturnih informacija. Planira se pojačati njegovu

snagu i osnovati nove postaje u Splitu, Dubrovniku, Sušaku i Osijeku.

Novi ravnatelj je književnik Vladimir Kovačić. Radio-Zagreb ima 1940.

gotovo 30.000 pretplatnika. Uoči rata direktor koncerna Jugoštampa je Ivo

Mihovilović, koji je i glavni urednik lista Novosti. U drugom velikom

zagrebačkom novinskom koncernu, Tipografiji, nakon smrti dr. Milivoja

Dežmana 1940. ravnatelj je dr. Rudolf Maixner, a glavni urednik Jutarnjeg

lista je Josip Horvat.

Vlast Banovine Hrvatske sastavila je 1940. i prvi popis tiska. U

Banovini izlazi 487 raznih listova, od kojih u Zagrebu 373. Split ima 23,

Dubrovnik 15, Osijek 13 listova. Izlazi 15 dnevnika, od kojih u Zagrebu

10, a po dva u Splitu i Osijeku te jedan u Sušaku. Neki listovi su prestali

izlaziti kad je osnovana Banovina.

Izlazi 76 katoličkih listova i dva nova dnevnika: Zagrebački list (10.

ožujka 1939.), čiji je prvi odgovorni urednik Ivan Grubiša, a uoči rata

glavni urednik je Viktor-Anton Duišin, a odgovorni Oton Orešković.

Drugi list je Hrvatski glas (21. ožujka 1941.), koji je slijednik Hrvatske straže.

Odgovorni urednik je Danijel Ivanović, a glavni Janko Šimrak. Kadrovska

slika novina je sljedeća: Hrvatski narod uređuje Franjo Leaković, Novo doba u

Splitu don Vinko Brajević, a vlasnici Hrvatskog glasnika su Paško Kaliterna i

dr. Josip Berković. Primorske novine na Sušaku uređuje Kazimir Vidas.

Osječke dnevnike - Hrvatski list uređuje Josip Pavišić, a Jugoslavensku zastavu

Šimo Perić.


154

ČLANCI

Tisak u NDH

U nedjelju 6. travnja 1941. Jugoslaviju su napale sile Osovine, a

kapitulirala je 17. travnja. Radio-Zagreb prvi je rano ujutro 6. travnja

objavio da je Jugoslavija u ratu. Dana 10. travnja proglašena je nakon

njemačko-talijanske okupacije Nezavisna država Hrvatska. Toga dana

nakon 106 godina prestaje postojati građansko novinarstvo Hrvatske.

Hrvatska prolazi kalvariju Drugog svjetskog rata pocijepana na

dvije fronte, jednako kao i hrvatsko novinarstvo. Podjele su drastične.

Svaka strana u onoj drugoj vidi samo neprijatelja kojeg treba uništiti.

Početkom rata prva se oglasila Radiopostaja Velebit emitirajući iz

fašističke Italije. U prvom proglasu budućeg poglavnika NDH, dr. Ante

Pavelića, najavljuje se da je „došao čas oslobođenja“. Ustaški pokret stavio

se uz bok Mussolinija i Hitlera kojima se više nitko ne može oduprijeti, a

koji jamče „naše oslobođenje, našu pobjedu, našu slobodu i našu

Nezavisnu državu Hrvatsku.“ Nova junačka Hrvatska ostvarit će se u

„okviru majke Italije“. Najavljuje se i oslobađanje od „otrcanih tradicija

Matije Gupca i Stjepana Radića a čete hrvatskih ustaša stat će, rame uz

rame, s bataljunima crnih košulja“.

Preuzimanjem vlasti 10. travnja 1941. ustaški aktivisti su najprije

preuzeli Radio-Zagreb da bi preko njega proglasili uspostavu NDH. Zatim

su preuzeli vodeće novinske kuće, ukinuli predratne listove i pokrenuli

svoje.

Pavelić je prije preuzimanja vlasti izrekao smrtnu presudu

hrvatskome građanskome novinarstvu. U brošuri „Hrvatsko pitanje“ iz

1936. napisao je: “U židovsko-slobodnozidarskim rukama nalazi se u

Hrvatskoj sveukupno novinstvo…To novinstvo služi prije svega tome, da

se bori izravno ili neizravno protiv pokreta za hrvatsku nezavisnost.

Židovsko slobodnozidarsko novinstvo neprekidno napada Njemačku,

njemački narod i nacionalsocijalizam“.

U poglavnikovoj poruci domovini 1940. o novinstvu stoji:

“Novinstvo i tisak, što je do sada kvarilo hrvatska pokoljenja i

odnarođivalo ih, bit će zabranjeno i uništeno.“ U svojoj programskoj knjizi

Strahote zabluda tvrdi: “Fašizam nije danas više samo jedna forma vladavine

kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena jedna izvorna

ideja novog narodnjačtvenog uređenja države. Naravno, fašizam je morao


Novak 155

najprije odstraniti demokraciju koja se je pokazala nedoraslom i

nesposobnom dok se rve sa boljševizmom…“

Slaveći petnaestu godišnjicu ustaškog pokreta, godine 1944. reći će:

„Mi stojimo iza Führera. Mi stojimo na načelima nacionalsocijalizma,

ustaštva“.

Prvi zakonski akti NDH bili su kopija naci-fašističke ideologije

protiv ljudskih prava i sloboda, posebice onih koji su bili upereni protiv

slobode misli i novinstva. Tako se već nekoliko tjedana nakon preuzimanja

vlasti u Zakonskoj odredbi za obranu naroda i države na smrtnu kaznu

osuđuje svatko tko „povrijedi čast i životne interese hrvatskog naroda i

NDH“. A u Zakonskoj odredbi o prijekom sudu stoji da svatko tko

pisanjem, tiskanjem, izražavanjem ili širenjem knjiga, novina proglasa,

letaka ili slika radi protiv vlasti, ili iznosi lažne tvrdnje, tko drži kod sebe

letak, knjigu ili novine protivi državnog poretka bit će stavljen pred prijeki

sud, a kazne su ili oslobođenje ili smrtna kazna. Prvih godina postojanja

NDH te presude donosili su prijeki sudovi, a poslije se izvršavala kazna na

temelju odluke redarstva. Hrvatski narod i drugi dnevnici donosit će do

pred kraj rata priopćenja o stotinama strijeljanja i vješanja, čak i za držanje

nekog letka ili antifašističkih novina. Slijedilo je zakonodavstvo o rasnoj

pripadnosti. Određuje se tko je Židov, a tko Ciganin. Zabranjen je brak

između Židova i Hrvata koji su arijevskog podrijetla. Proglašena je i

odredba o posebnoj žutoj traci koju će nositi Židovi. Ukinuta je ćirilica.

Srbi i Židovi morali su napustiti stanove u sjevernim dijelovima grada.

Određen je policijski od šest ujutro do devet navečer, kojim se ograničilo

slobodno kretanje gradom Židovima i Srbima. Neko vrijeme Srbi su trebali

nositi plave trake. Novim zakonskim aktima počela je pljačka židovske i

srpske imovine. U studenome 1941. donesena je odluka o upućivanju

nepoćudnih osoba u „sabirne, radne logore“.

Službeni dnevnik proglašene države postaje Hrvatski narod. List pod

istim imenom izdavao je Mile Budak, legalno u ožujku 1939.godine. Poslije

je bio zabranjen. Ravnatelj lista je Matija Kovačić, a glavni urednik Tias

Mortigija. Drugi dnevnik, Novi list, poslije je nazvan Nova Hrvatska. Glavni

urednik mu je Ante Oršanić. Radio-Zagreb postaje Hrvatski krugoval.

Ravnatelj mu je Radovan Latković. Od tjednika najvažniji je Spremnost.

Pokretač i ideolog lista bio je Ivo Bogdan. Najduže mu je glavni urednik

bio Tias Mortigija.

Značajan tjednik su Nedjeljne viesti –informativni list koji od 8.

prosinca izdaje Hrvatsko novinarsko društvo. Odgovorni urednik mu je


156

ČLANCI

Antun Šenda, a glavni Antun Jedvaj. U NDH nastavila su izlaziti tri lista iz

Jugoslavije. To je kao prvo Hrvatski list u Osijeku. Njegov predratni glavni

urednik Matija Kovačić sada je ravnatelj Hrvatskog naroda. Drugi list su

Narodne novine, koje su nastavile izlaziti, a da nisu spomenule početak rata i

postaju službeni list Države Hrvatske. Glavni urednik je Jure Pavičić. Treći

je katolički dnevnik Hrvatski glas, nastavljač Hrvatske straže. Ima novog

glavnog urednika Ivana Cerovca, ali izlazi samo do kolovoza 1941. kada je

ukinut. U Splitu je Novo doba prestalo izlaziti nakon što je Pavelić Rimskim

ugovorima darovao Dalmaciju Mussoliniju. Tada u Splitu izlazi San Marco,

pa Il popolo di Spalato. Iz popisa listova iz 1942. vidi se da je u NDH tada

izlazilo l40 tiskopisa. Od toga 8 dnevnika, 25 tjednika u Zagrebu i 17 u

pokrajini. Glavna ustaška glasila su :Ustaša, kojem je glavni urednik Mijo

Bzik, zatim Ustaška mladež, s glavnim urednikom Vinkom Kosom.

Mjesečnik Ustaškinja uređuje prof. Silva Radaj, Vjesnik ustaške vojnice

mjesečnik je tih postrojba.

Čim je stupio na dužnost ravnatelj nekadašnjeg Radio-Zagreba

najavio je da će iz programa biti izbačeni svi „židovski i srpski autori“.

Program će biti prilagođen potrebama NDH i naci-fašističkih saveznika.

Uvedene su nove kulturne i prosvjetne emisije. Povećana je snaga postaje

na KW. Nova radijska postaja pokrenuta je 1942. u Dubrovniku. Ravnatelj

je Ivo Peko. Radijska postaja Osijek pokrenuta je 1943. godine. Ravnatelj

je bio dr. Mladen Kabalin. Potkraj 1943. na području NDH bilo je 88 330

pretplatnika. Radijski prijamnik mogle su imati samo osobe od državnog

povjerenja.

Upute za pisanje

Informativna agencija Hrvatski dojavni ured Croatia pokrenuta je

24. siječnja 1942. i imala je 70 zaposlenih. Prvi nadstojnik bio je Ivan

Degrel. Nadzor nad tiskopisom i radijskim postajama, kao i ovlast za

postavljanje urednika imao je najprije Otsjek za novinstvo predsjedništvu

vlade, a zatim Glavno ravnateljstvo za promidžbu.

Organizaciji promidžbe NDH posvećuje najveću pozornost. A.

Pavelić će to ovako izraziti: „Promičba – mi smo joj dali tu lijepu rieč, prije

se upotrebljavala jedna ružnija - propaganda - jest uviek, napose u vrieme


Novak 157

rata, oružje baš takovo kao i topovi i kao puške. I mi znamo da se

neprijatelj tim oružjem baš u zadnje vrieme i najjače služi.“

Mehanizam i ciljevi ustaške promidžbe najsustavnije su obrađeni u

„Spomen – knjizi prve obljetnice Nezavisne države Hrvatske, 10. IV. 1941.

– 10. IV. 1942“ gdje piše:

„…da su Predsjedništvo vlade NDH Zakonskom odredbom o

podjeli ministarstva na odjele i o djelovanju odjela, od 24. lipnja 1941. pri

Predsjedništvu vlade osnovali Državni izvještajni i promičbeni ured.

Trebalo je, dakle, nekoliko mjeseci dok se taj ured nije potpuno

ustrojio i potpao pod ovlast Predsjedništva vlade.

Zakonskom odlukom o Državnom izvještajnom i promičbenom

uredu od 21. siječnja 1942. djelokrug tog ureda obuhvaća sljedeće:

1. Neposredno i preko Hrvatskog dojavnog ureda Croatia

usmjerava rad i djelovanje cjelokupnog novinstva na području

Nezavisne države Hrvatske te nadzire rad i djelovanje

novinstva.

2. U suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova i Ustaškom

nadzornom službom provodi cenzuru svih časopisa, novina i

tiskopisa, koji izlaze na području NDH i koji se unose iz

inozemstva, osim navedenih u točki 3.

3. Izdaje dozvole za izlaženje i raspačavanje svih vrsta časopisa i

tiskopisa, osim školskih knjiga, službenih izdanja tiskopisa

Hrvatske državne tiskare i izdanja državnih oblasti, ustanova i

zavoda.

4. Propisuje mjere kojima se sprečava širenja zabranjenih

tiskopisa.

5. Izdaje dozvole za obavljanje poslova urednika i nakladnika

povremenih tiskopisa.

6. Nadzire svekoliku proizvodnju domaćih slikopisa na području

države u sadržajnom, tehničkom i trgovačkom pogledu, kao i

da nadzire dobavljanje stranih slikopisa, i njihovo prikazivanje

u zemlji.

7. U suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova, Ministarstvom

nastave i Ustaškom nadzornom službom provodi cenzuru

slikopisa, koji se proizvode na području NDH i unose iz

inozemstva.


158

ČLANCI

8. Izdaje i oduzima dozvole za rad na slikokaznim, slikopisnim,

tiskarskim, nakladnim, oglasnim i sličnim posebničkim

poduzećima.

9. Nadzire proizvodnju , uvoz i izvoz gramofonskih ploča.

10. Izdaje dozvole za otuđivanje i davanje u zakup tiskarskih i

slikokaznih poduzeća.

11. Odobrava priređivanje svih vrsta izložbi na državnom području

i u suradnji s mjerodavnim ministarstvima nadzire njihovo

izvođenje.

12. Odobrava ustanovama, našim državljanima i državnim

pripadnicima priređivanje izložbi u inozemstvu.

13. Obavlja opću putničarsku promidžbu.

14. U suradnji s mjerodavnim ministarstvima, odnosno

ustanovama priređuje kongres od međunarodne važnosti i

organizira kulturnu suradnju NDH s inozemstvom.

15. Ustrojava i nadzire državne zavode, Hrvatski krugoval,

Hrvatski slikopis (Croatia film) i Hrvatski dojavni ured Croatia,

prema propisima zakonskih odredaba o njihovu osnutku i radu.

16. Usmjerava svekoliku promidžbenu djelatnost, koju provode

pojedine javne ili privatne ustanove i država.

17. Potiče uređenje tiska, novinstva, krugovala, slikopisa,

nakladnog i oglasnog prostora putem zakona.

Svim novinama i radiju dostavljen je popis autora, a „koji su bili

prožeti izrazitim antihrvatstvom“ . Sva ta imena su bila zabranjena. Židovi

su bili generalno isključeni iz hrvatske kulture, prosvjete i

novinstva.“Arijevski paragraf „ bio je temeljito primijenjen na kulturu,

umjetnost, prosvjetu i novinstvo. Posebno je bilo zabranjeno pisati o

Međimurju. Vlast NDH je prešutno odobrila mađarsku okupaciju tog

dijela hrvatskoga područja. Bilo je zabranjeno objavljivati oglase za učenje

engleskoga jezika.

Program uništenja Židova i Roma uz teror nad Srbima i hrvatskim

antifašistima bila je glavna tema potpore novinstva režimu. U Hrvatskom

narodu bit će objavljeno da „u Hrvatskoj nema mjesta strancima. Srbima i

Židovima je zauvijek odzvonilo. Srba i Židova niti može biti, niti će ih

biti, jer za to jamči hrvatska vojska i hrvatski Ustaše“. Uhićeni su

predstavnici srpskih političkih stranaka, Srbi otjerani iz elitnih dijelova

Zagreba, slijedilo je njihovo preseljenje u Srbiju, a zatim su osnovani prvi


Novak 159

koncentracijski logori za Židove i Srbe. Prvi logori su bili: Danica kod

Koprivnice , pa Jadovno kod Gospića. Slijedili su logori Jasenovac i

Gradiška. Jedan logor za Srbe i Židove bio je osnovan i na Pagu. Ukinut je

naziv srpsko pravoslavna vjera i preimenovan u „grčko-iztočnu vjeru“. Na

području NDH bilo je uoči rata 577 pravoslavnih svećenika. Za NDH

ubijeno ih je 217, a deportirano u Srbiju 334. Od osam episkopa, ubijena

su trojica. Krajem 194l. na teritoriju NDH više nije bilo pravoslavnih

svećenika.

Prema njemačkim statistikama Hrvatska ima 6 996 729 stanovnika.

U njoj je živjelo 1 884 000 Srba, a bez Muslimana, Hrvati su sačinjavali

51,5 posto ukupnog stanovništva.

Novinarstvo je za trajanja NDH bilo u složenom položaju. Najprije

je izvršena čistka novinara iz razdoblja Banovine Hrvatske. Iz arhiva stare

građe u Hrvatskom novinarskom društvu (HND) vidimo da je dio

novinara odmah ostao bez posla, a više od polovice nije bilo uključeno u

novo društvo. Opet je novinarskom udruženju vraćeno povijesno ime

Hrvatsko novinarsko društvo, ali ne i demokratska načela na kojima je

društvo osnovano 1910. godine. Od članova Društva Banovine Hrvatske,

66 je bilo prekriženo, a 81 novinar je mogao dalje raditi. Bila je to prva

radikalna čistka u hrvatskome novinarstvu. Prva skupština društva u NDH

održana je 16. srpnja 1941. Predsjednik je bio Matija Kovačić. Prema

Pavelićevoj odluci novinarsko društvo postala je „stališka organizacija u

sklopu Ustaškog oslobodilačkog pokreta“.

I na novinarstvo je primijenjen „rasni paragraf“. Prema pravilniku

HND član Društva mogao je biti samo pojedinac koji je „državljanin

NDH, i ARIJEVAC u smislu zakonske odredbe o zaštiti krvi i čast

hrvatskoga naroda i da nije u braku s nearijevskom osobom“. No, ni

unatoč tako teškim propisima novinarstvo NDH nije bilo ideološki

monolitno. Bilo je unutarnjih neraspoloženja i otpora. Nisu svi podupirali

državnu politiku. Najsretniji su bili oni koji nisu radili u političkim

rubrikama. Neki su radili i za antifašistički pokret. Kada su bili otkriveni,

bili su javno obješeni.

Pavelić i NDH objavili su 12.prosinca 1941. rat SAD-u i Velikoj

Britaniji. Nešto prije, 15. lipnja iste godine Hrvatska je pristupila Trojnom

paktu, koji je zaključen između Njemačke, Italije i Japana. Pristupila je i

Paktu protiv Komunističke internacionale.

Tim pristupom Hrvatska se uključila u Hitlerove ratne napore

protiv SSSR-a i pridružila se Hitlerovom planu zauzimanja životnog


160

ČLANCI

prostora na Istoku. Pavelić je ponudio da hrvatski kralj postane vojvoda

Spaleto iz talijanske savojske kuće. Trebao se nazvati kralj Tomislav

Drugi.

U totalitarnom sustavu kakav je uspostavio režim Ante Pavelića,

nikakva kritika, poglavito kontrolna funkcija novinarstva nije mogla

postojati. Sve je ovisilo o odlukama državnog vrha. Novinarstvo je moralo

poduprijeti svaki politički postupak vlade. Kritička razmišljanja su

postojala, posebice nakon poraza Hitlerove vojske kod Staljingrada krajem

1942. naročito zbog žrtava hrvatske vojske u sastavu Hitlerovih osvajačkih

planova. O tome su mi ostavili svjedočanstva neki urednici vodećih

hrvatskih novina NDH. Čak će i Hrvatski narod u uvodniku , koji je napisao

ravnatelj prof. Marko Čović, u povodu otvorenja Drugog fronta 6. lipnja

1944. postaviti pitanje: “Što će biti s nama ako naši sadašnji saveznici

razbiju i unište invazionističke snage, a što ako druga strana bude jača.“

Neslobodno i nekritično novinarstvo nije moglo pomoći da se tadašnja

hrvatska politika snalazi u vremenu. Time je na svoj način pridonijelo da i

ova Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bude opet poražena zemlja sa

svim kobnim posljedicama. 1

U posljednjem vodstvu novinarske organizacije u NDH bila su 23

novinara i urednika. Šestorica su napustila Hrvatsku i živjeli su u

inozemstvu. Jednako toliko novinara živjelo je u zemlji, ali se nisu mogli

baviti novinarskim zvanjem. Petorica su izgubila život: dvojicu je na smrt

osudila Titova vlast, jednog su ubili Nijemci, a dvojica su nestala u

povlačenju potkraj rata iz Hrvatske. Dva novinara bila su osuđena na

vremenske kazne zatvora. Samo četvorica, od svih, nastavila su raditi u

listovima Titove Jugoslavije.

Završeno je razdoblje tiskovnog i radijskog novinarstva NDH. U

velikoj koloni izbjeglica koja je iz Zagreba krenula prema austrijskoj granici

i prema životu u emigraciji, ali također prema Bleiburgu i Križnome putu,

6. svibnja 1945. nalazili su se i mnogi novinari. Prema nepotpunim

podacima, od 251 novinara-člana Hrvatskog novinarskog društva NDH te

pripadnika promidžbenog aparata NDH, njih oko 140 napustilo je

Hrvatsku. Većina je nastavila živjeti u emigraciji. Neki nisu bili te sreće.

Engleske vojne vlasti vratile su ih u Jugoslaviju i većina njih je na sudskim

procesima osuđena na smrtnu kaznu.

1 U sljedećem broju nastavljamo s pregledom antifašističkog i komunističkog tiska za vrijeme

Drugog svjetskog rata.


Novak 161

Literatura

Horvat, Josip: Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939, Golden

marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.

Novak, Božo: Hrvatsko novinstvo u 20. stoljeću, Golden marketing-

Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.

Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinstva, knjižarstva i

bibliotekarstva, Horizont press Zagreb, 1997.


163

UDK 316.77:324:342.8

(163-178)

Zlatan Gelb ∗

Nastup na televiziji

Današnja politička praksa ne može se odvojiti od

predstavljanja sebe i svoje političke opcije na televizijskim

ekranim

Summary

Current political practice cannot be separated from the self representation and

a congruent political option presented on TV. Such presentation of political messages

originates from 1960 when J.F. Kennedy and R.M. Nixon had their TV debate. From

then on, television has become an unavoidable mean in the promotion of political

messages, and even more importantly, candidates for political positions. The

information that the American presidential candidates spend up to $100 million for

their political campaign, and that most of that money is spent on TV commercials and

ads clearly show the importance of television publicity.

Ključne riječi: komuniciranje, televizija, javni nastup, izborna

kampanja

∗ Autor je doktor znanosti, docent na Akademiji za dramske umjetnosti


164

ČLANCI

Uvod

Današnja politička praksa ne može se odvojiti od predstavljanja

sebe i svoje političke opcije na televizijskim ekranima. Takvo predstavljanje

političkih poruka potječe još od 1960. i televizijskog sučeljavanja J.F.

Kennedyja i R.M. Nixona. Od tada do danas televizija je postala

nezaobilazno mjesto u promociji političkih poruka i što je još važnije,

kandidata za političke položaje. Koliko je važna televizijska promidžba,

pokazuje i podatak da kandidati za američkog predsjednika troše i do 100

milijuna dolara za svoju političku kampanju, a većina tog novca biti će

potrošena na televizijske reklame.

Osim televizijskih propagandnih spotova, jedan od načina vlastite

političke promocije jest i gostovanje u govornim emisijama govornog, gdje

politički kandidati predstavljaju svoja stajališta o raznim pitanjima iz

svakodnevnog života, ali i iz njihova političkog programa. I tu nastaje

problem kojeg mnogi političari nisu svjesni, a sastoji se od posebnosti

televizije kao medija i njezinih zakonitosti koje se dijele na:

1. Utjecaj televizije na primatelje;

2. Tehničke uvjetovanosti.

Utjecaj televizije na primatelje

Iako je televizija audiovizualni medij, ona nije ni film s

elektroničkom tehnikom, ni je radio koji ima sliku. Osnovna razlika

između filma i televizije jest u činjenici da se na filmu snima, kako bi se

nakon montaže, prikazao audiovizualni materijal. Istodobno na televiziji

postoji pravilo da se snima kako bi se taj materijal prikazao u realnom

vremenu, tj. u izravnom prijenosu. I to je razlika koja umnogome određuje

način ponašanja na televiziji, jer zbog njezine neposrednosti sve što se kaže

i kako se istog trenutka nađe se u domovima televizijskih primatelja poruka.

Znači da je poruka koja je odaslana preko televizijskog ekrana trenutačna i

potpuna. Isto tako možemo reći da svi mediji masovnog priopćavanja

mijenjaju naš način života, samo televizija mijenja naš način mišljenja. Iako

se ova tvrdnja može smatrati pomalo pretjeranom, činjenica jest da ako

nešto nije bilo prikazano na televiziji, kao da se nije dogodilo i na taj način


Gelb 165

televizija određuje naš način percipiranja informacija kojima smo okruženi.

Televizija je medij središta pozornosti. Naime, ako gledamo televiziju, ništa

drugo ne možemo raditi. Uz novine možemo slušati radio ili uz radio

možemo peglati; ali želimo li gledati televiziju, onda moramo biti potpuno

koncentrirani na ono što se toga trenutka događa na ekranu. I tu dolazimo

do kontradikcije koja potječe još iz vremena M. McLuhana. On je tvrdio

da je televizija visoko određen medij s potpunim i relevantnim

informacijama 1 , jer ako su potpune, onda nije potrebna potpuna

koncentracija da bi se potpuno percipirala informacija. No, isto tako

moramo skrenuti pozornost na mišljenje da televizija pruža relevantne

informacije 2 . To je samo naizgled točno, jer svaki kadar koji se vidi na

ekranu samo je izbor snimatelja i redatelja, pa je to izbor iz stvarnosti i

podložan je manipulaciji, bilo svjesnoj ili nesvjesnoj. Također treba

spomenuti da je televizija dvodimenzionalni medij te da za potrebe njezina

gledanja moraju biti upotrijebljene četiri vizualne konstante – oblik,

veličina, boja i svjetloća 3 i da se svi predmeti ili osobe ponašaju prema

pravilima linearne perspektive. Sve nabrojano utječe na reakciju primatelja i

zato se ne može reći da je televizija audiovizualni medij koji vjerno

prikazuje stvarnost.

Tehničke uvjetovanosti

Televizija je elektronički medij, i to je bitno određuje, za razliku od

filma koji je također medij pokretnih slika. U pravilu je osjetljivost

televizijskih kamera manja od filmskih, pa je potrebno imati više svjetla. To

znači da su televizijske kamere koje se upotrebljavaju u gotovo svim

televizijskim studijima u svijetu manje osjetljive, osim televizijskih postaja

koje već emitiraju u standardu televizije visoke definicije. Više svjetla znači

da se vide svi nedostaci koji postoje, pa gledatelji mogu vidjeti i prepoznati

svaki dio ponašanja koji nije primjeran mediju televizije.

Zbog mogućnosti izravnog prijenosa, na televiziji se pogreške ne

opraštaju, jer nema ponavljanja. Ono što je rečeno i kako smo se

1 McLuhan, M.: Poznavanje opštila-čovekovih produžetaka, Prosveta, Beograd, 1964

2 Fiske, J. i Hartley, J.: Reading Television, Methuen and co. ltd, London, 1978.

3 Tanhofer, N.: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb,1981.


166

ČLANCI

predstavili, nepovratno je otišlo u domove gledatelja. Drugim riječima,

možemo napraviti distinkciju između televizije i filma koja bi glasila:

Na televiziji se snima kako bi se odmah izravno emitiralo,

dok se na filmu snima kako bi se taj vizualni materijal prikazao

nakon montaže.

Mogućnost postprodukcije postoji i na televiziji, ali onda to nije

autohtoni televizijski izraz, nego tehnologija filma snimana elektroničkom

tehnikom.

Savjet br. 1

− Kada vas pozovu da sudjelujete u televizijskoj emisiji, prvo se

raspitajte za temu, mjesto snimanja i da li se emitira uživo ili se

snima.

− Raspitajte se tko još, osim vas sudjeluje u emisiji. Na taj način

ćete biti spremni za moguće provokacije.

− Bez obzira na to koliko ste uvjereni da apsolutno vladate

temom, pripremite se, jer novinar može imati neke nove

podatke.

Savjet br. 2

− Za sudjelovanje na televiziji 99% ljudi nema nikakvu pripremu.

Zato – opustite se.

− Bez obzira na tu činjenicu, nemojte biti previše spremni

sudjelovati u televizijskoj emisiji. Iako time postajete poznatiji,

taj nastup vas može učiniti smješnim. Budite svjesni svojih

mogućnosti.

− Ako se ipak pristanete pojaviti na televizijskom ekranu, nađite

mjeru pristanka. Na taj način novinar će vas više cijeniti.

Savjet br. 3

− Raspitajte se koja je emisija vrste. Emisije mogu biti mozaične

ili informativne.

− Mozaične emisije su obično ležernije, ali to ne znači da su

bezopasne.


Gelb 167

− Informativne emisije imaju tendenciju da, osim što

obaviještavaju, otvaraju i neugodne teme.

− Ako ste u mogućnosti, uvijek birajte studijske emisije, jer one u

pravilu nisu podložne naknadnoj montaži. Na taj način ćete biti

sigurni da vaše riječi neće biti izvučene iz konteksta.

Savjet br. 4

− Budite spremni na neugodna pitanja

Savjet br. 5

Nekoliko modnih savjeta prije odlaska u studio:

− Nemojte se odjenuti većinom u crno, jer tehnički kamere neće

moći pokazati detalje.

− Osim toga, izgledat će kao da idete na pokop, bez obzira čiji–

vaš ili nekog drugog.

Savjet br. 6

− Nemojte nositi niti uglavnom bijelu odjeću, jer će slika biti

tehnički neispravna i prelazit će razinu od 100% videosignala.

Da bi se to ispravilo, slika će se morati dotjerati, pa će bijelo

biti u tehničkoj razini, ali će zato vaše lice biti previše tamno.

− Televizijska emisija nije ljetni provod, nego ozbiljan posao.

Savjet br. 7

− Neke boje na televizijskom ekranu djeluju agresivno. Previše

takvih boja bit će napadne za oči gledatelja. Zato izbjegavajte

mnogo crvene ili narančaste boje.

− Osim toga, kamera neće moći točno odrediti vaše obrise, pa

ćete izgledati krupniji nego u prirodi.

Savjet br 8

− Odlučite li se za košulju na pruge, neka te pruge budu sitne.


168

ČLANCI

− Ni u kojem slučaju nemojte na prugastu košulju staviti i

prugastu kravatu. U slici će biti previše vibracija.

Savjet br. 9

− Sjajni materijali mogu biti dobri za glazbene emisije, ali nikako

za govorne.

− Vršne svjetlosti koje se odražavaju na sjajnom materijalu, teške

su za gledati, a ni slika neće biti tehnički ispravna.

− Osoba u sjajnom materijalu izgleda više kao skulptura nego kao

stvarna osoba.

Savjet br. 10

− Izbjegavajte materijale s uzorkom, pogotovo nije dobar uzorak

u obliku riblje kosti.

− Kamera će biti “zbunjena” i umjesto točne boje, reproducirat

će cijeli spektar boja, znači sve boje - od crvene do ljubičaste.

Savjet br. 11

− Pazite kako slažete boje.

− Na tamnosivo ili plavo odijelo ne odgovaraju smeđe cipele.

− Pazite na boju čarapa. Ako niste sigurni, obucite crne čarape.

One idu na sve boje, osim na smeđe odijelo, kada se savjetuje

da imate smeđe čarape.

− Ni u kojem slučaju nemojte obući svijetle čarape.

Savjet br. 12

− Raspitajte se o scenografiji, jer se mnoge emisije snimaju na tzv.

“chroma-key” platnu.

− To je platno plave ili zelene boje i omogućava da se u pozadini

računalno projiciraju slike koje bi mogle biti u vezi s temom.

Te boje su odabrane zato što u ljudskoj koži nema ništa plavog

ni zelenog.


Gelb 169

− Imate mnogo plavoga na sebi, u slici ćete izgledati prozirni

poput stakla.

Savjet br. 13

− Izbjegavajte mnogo nakita, jer odražava mnogo svjetla.

− S vašim pokretima taj nakit će nužno “loviti” svjetlo koje se

nalazi u studiju, reflektirat će ga i slati u gledateljeve oči

snopove svjetla – kao da netko snima s bljeskalicom.

− Nakit će s vašim pokretima zveckati i stvarati tonske smetnje.

− Osim toga, izgledat ćete nadmeno i poput pokretne

draguljarnice.

Savjet br. 14

− Bez obzira na gostoljubivost, ni u kojem slučaju nemojte piti

alkoholno piće. Posljedice mogu biti katastrofalne.

− Isto tako tako nemojte ništa grickati, jer bi za vrijeme emisije,

usmjereni na pitanje, mogli nesvjesno prebirati mrvice zaostale

u ustima i na zubima.

− Ako ste žedni, radije popijte malo vode ili prirodnog soka.

− Kava može biti opasna jer potiče rad srca i mokraćnog mjehura

Savjet br. 15

− Prije početka emisije nemojte zaboraviti obaviti nuždu.

− Zbog povišenog adrenalina u krvi, i mala kap se može

pretvoriti u jezero.

− Posljedica je gubitak koncentracije te loši i neuvjerljivi odgovori.

Savjet br. 16

− Ne dolazite na snimanje u zadnji trenutak. Time ćete stvoriti

dodatnu nervozu u ionako užurbano ozračje televizijskog

studija.


170

ČLANCI

− Kašnjenje je znak nepristojnosti.

− Moguće je da ćete zbog kašnjenja, izazvati negativnu reakciju

novinara, pa će biti neugodniji nego što bi inače bio.

− Također ćete sebi uskratiti mogućnost smirivanja i dodatne

pripreme.

Savjet br. 17

− Puder je nužan tijekom snimanja, jer se koža sjaji i izgleda kao

da se znojite.

− Ako imate jaku bradu, diskretno napudrajte lice kako ne biste

izgledali neobrijano.

− Nemojte imati ekstravagantnu frizuru, jer će ona privlačiti

pozornost gledatelja, a verbalne poruke koje šaljete bit će

zanemarene.

Savjet br. 18

− Šminka ne smije biti upadljiva.

− Nemojte nositi tamnu tešku šminku. Televizija teži stvoriti

svoje prirodne sjene.

Savjet br. 19

− Televizijski studio pun je različite opreme koja može zbuniti. U

svakom slučaju, nemojte ništa dirati - zasigurno ćete nešto

pokvariti.

− Studio je također pun ljudi koji se po njemu kreću u naoko

nezamislivom kaosu.

− Nemojte se obazirati na zbrku i žurbu oko vas, nego se

koncentrirajte na ono što ćete reći.To ne znači da ne trebate

pozdraviti ljude koji ondje rade i moguće sugovornike.

Savjet br. 20

− Pazite na mimiku svojeg lica.


Gelb 171

− Na televiziji, koja je nužno medij krupnog plana, ima mnogo

kadrova u kojima vaše lice iskazuje unutarnjost vaše ličnosti,

bez obzira na to govorite li ili slušate.

− Redatelji nastoje obogatiti svoju emisiju krupnim planovima

osobama koje reagiraju na verbalni iskaz. Naime, kada netko

govori, postoji mogućnost da vas se snimi kako reagirate.

Savjet br. 21

− Sjedite uspravno u svojoj sjedalici. Nemojte se “razvaliti” kao

da ste u svojoj kućnoj fotelji.

− Skupite noge.Nemojte ih ispružiti, iako je to možda udobniji

položaj, no djeluje nepristojno.

− Gledajte novinara ili sugovornika u oči. Time iskazujete snagu

svoje ličnosti.

Savjet br. 22

− Nemojte se njihati u sjedalici, iako vam to možda olakšava

izražavanje. Takvo ponašanje odaje nervozu i nesigurnost, jer

vam u tom slučaju sjedalica služi kao pomoćno sredstvo. Neki

novinari namjerno stavljaju svojim gostima sjedalice na kojima

se mogu njihati kako bi ih doveli u neugodnu situaciju.

− Njihanje može također iskazivati bijes, a on nije nimalo

prihvatljiv, kao iskaz, u nastupu pred televizijskim kamerama.

Bez obzira na to koliko ste bijesni, upravljajte svojim bijesom.

Savjet br. 23

− Ne mašite rukama. Niste vjetrenjača.

Savjet br. 24

− Ako je ikako moguće, nemojte prebacivati nogu preko noge.

Obično se noge namjeste tako da se prema sugovorniku

zauzme zatvoren položaj. To pokazuje neprijateljstvo.


172

ČLANCI

− Isto tako nemojte prebaciti nogu preko noge kao da se nalazite

u gostionici.

− Nemojte se češkati kao da imate buhe.

− Ne okrećite leđa sugovornicima

Savjet br. 25

− Ne lupkajte nogama. To odaje vašu nervozu.

− Tonski tehničari će poludjeti jer stvarate buku.

− Niste na rock’n’roll koncertu da nogama dajete ritam.

Savjet br. 26

− Ne unosite se sugovornicima u lice.

− Ne pokazujte prstima prema nekome.

− Nemojte nikoga dodirivati.

− Nemojte biti agresivni, ali pokažite odlučnost.

− Nemojte biti sarkastični. Fina ironija mnogo je djelotvornija.

Savjet br. 27

− Ne svađajte se.

− Ne ponižavajte sugovornika. To se skupa plaća.

Savjet br. 28

− Geste koje treba izbjegavati:

− stavljane ruku preko usta - bojazan zbog nestručnosti

− kršenje prstiju ili ruku - nervoza, bojazan, nesigurnost

− nemaran, “šlampav” položaj tijela - dosada ili nesudjelovanje.

Savjet br. 29

− Nesvjesni pokreti – pazite!

− Češkanje, igranje kosom, brkovima, bradom, prstenom.


Gelb 173

− Zveckanje ključevima ili sitnišem u džepu.

− Igranje olovkom.

Savjet br. 30

− Ne služite se brojkama kako biste potkrijepili svoje teze. Ljudi

ne pamte brojke, ali pamte odnose.

− Raspitajte se prije snimanja o tome koji bi vizualni materijal

mogao biti efektan za prikazivanje tijekom emisije.

Savjet br. 31

− Ne služite se parajezikom.

Savjet br. 32

− Ne služite se pompoznim jezikom.

− Nitko vas neće razumjeti, a vi ćete ispasti smješni.

− Nemojte govoriti kao da ste navijeni. Zapamtite da svaka

opruga ima svoj rok trajanja.

Savjet br. 33

− Nemojte nikako davati seksističke izjave.

− Žene su također dio biračkog tijela, a ima ih više nego

muškaraca. One neće zaboraviti vaše izjave i izgubit ćete

znatan dio glasova.

− Sjetite se što se dogodilo nakon izjave da je zastupnica stvorena

za “madraca, a ne za mudraca”.

Savjet br. 34

− Uz sve zamke koje vas očekuju, zapamtite da sudjelovanje u

televizjskoj emisiji nije ratovanje i da niste na neprijateljskom

terenu.


174

ČLANCI

− Zato se nemojte ponašati kao grabežljivac. Gledatelji vam to

neće oprostiti.

Savjet br. 35

− Ni u kojem slučaju nemojte isticati snagu svoje stranke na

račun slabosti stranke političkog suparnika. Na taj način

gledatelji se automatski svrstavaju na stranu slabijeg.

− Zbog toga možete izgubiti određen postotak birača.

Savjet br. 36.

− Zapamtite, ni u kojem slučaju nemojte odavati dojam da

podcjenjujete gledatelje.

Savjet br. 37.

− Smiješite se.

− Možda nećete osvojiti Bijelu kuću, ali ćete biti bliže svojem

cilju

Zaključak

Nabrojani savjeti rezultat su dugogodišnjeg proučavanja ponašanja

različitih gostiju u televizijskom studiju, kao i zakonitosti televizije kao

medija. No, ti savjeti nisu i ne mogu biti «Sveto pismo», jer podliježu

svakodnevnoj provjeri u realnoj situaciji. Njihova je namjera da se budući

gosti u nekoj televizijskoj emisiji upoznaju s određenim pravilima, koja se

trebaju prilagoditi njihovoj osobnosti. Naime, slijepo pridržavanje ovih

pravila može biti kontraproduktivno. Naravno, postoje pravila koja se ne

smiju prekršiti, ali ona su ionako dio opće kulture ophođenja, pa njihovo

nepoštivanje pokazuje nisku razinu pristojnosti pojedinca.

Isto tako, modni savjeti su općeniti i svaka osoba treba biti svjesna

na koji će način odjeća koju izabere istaknuti njezinu osobnost ili će joj

štetiti. Zato, prijeko je potrebno poštovati zakonitosti televizije, ali isto

tako da se ne smije dopustiti da medij «proguta» ličnost koja u emisiji


Gelb 175

gostuje. To je čest slučaj s osobama koje nemaju povjerenje u sebe i

očarane su mašinerijom televizijske proizvodnje, ne shvaćajući da je to

samo «šarena laža». S druge strane, osobe koje su previše sigurne u sebe,

misle da njihov javni nastup na televiziji služi osobnoj promociji, što je u

pravilu točno, no uvijek se mora imati na umu da za show emisije treba

imati neki talent, npr. treba znati pjevati.

I na kraju: televizija je vrlo privlačan medij za promociju i političkih

ideja i proizvoda i usluga. U nastojanju da se što bolje predstave, mnogi

gosti gube pravi odnos prema materiji koju predstavljaju i koji je potreban

kako bi gledatelji bili što bolje obaviješteni. Na taj način zapravo nanose

štetu, prvenstveno sebi, ali i gledateljima koji ne dobivaju potrebne

informacije.

Literatura

Ailes, R.: Poruka to ste vi, Libera Editio, Zagreb, 2004.

Andersen, P.A.: The Complete Idiot’s Guide to Body language,

Penguin Books, New York, 2004.

Arnheim, R.: Vizualno mišljenje (Jedinstvo slike i pojma)

Univerzitet umetnosti, Beograd, 1985.

Axtell, R.E.: Gestures,John Wiley & Sons, New York, 1998.

Berger, A. A.: Seeing is Believing, Mayfield Publishing Company,

Mountain View, California, 1989.

Block. B.: The Visual story – Seeing the Structure of Film, TV and

New Media, Focal Press, 2001.

Creeber, G.: The Television Genre Book,BFI Publishing, London,

2001.

Dimitrius, J-E., Mazzarella, M.: Reading People,Ballantine Book,

New York, 1999.

Eisenberg, A.M., & Smith, Jr., R.R.: Nonverbal communication.

New York: The Bobbs-Merrill Company, Inc. 1971.

Ekman, P.: Three classes of nonverbal behavior. In Von Raffler-

Engel, W. (Ed.), Aspects of Nonverbal Communication (str.89-102).

Bath: The Pittman Press. 1980.


176

ČLANCI

Ellis, J.: Visible Fictions, Routledge, New York, 1992.

Fast, J.: Body Language, M. Evans & Co. New York, 2002.

Fiske, J. i Hartley, J.: Reading Television, Methuen and co. ltd,

London, 1978.

Gelb, Z.: Stvaranje imidža s vizualnim sredstvima – komparacija

totalitarnih I demokratskih poruka, doktorska disertacija, Varaždin,

2002.

Gitlin, T.: Watching Television, Pantheon Books, New York, 1986.

Goffman, E.: The presentation of self in everyday life. New York:

Anchor Books. 1959.

Gordon, G.N.: Persusasion – The Theory and Practice of

Manilupative Communication, Hasting House, New York, 1971.

Gottesman, D., Mauro B. :Umijeće javnog nastupa, Naklada

Jesenski i Turk, Zagreb.

Hiebert, R. E.: Impact of Mass Media, Longman, New York, 1995.

Holtzman, L,: Media Messages, M. E. Sharpe, London,1999.

Knudsen, M.W. J.-C. Martin, L.D., et al.,: ISLE Natural

Interactivity and Multimodality, Report WG Deliverable D8.1, 2002.

Mackenzie, J.K. It’s Show Time, Dow Jones-Irwin, New York, 1989.

Major, B.: Gender patterns in touching behavior. In C. Mayo & N.

Henley (Eds.), Gender and Nonverbal Behavior. New York:

Springer-Verlag. 1981.

McLuhan, M.: Poznavanje opštila-čovekovih produžetaka, Prosveta,

Beograd, 1964

Merahbian, A.: Silent messages. Belmont, CA: Wadsworth. 1971.

Messaris, P.: Visual persuasion: The roles of images in advertising.

Thousand Oaks, CA: SAGE Publications, Inc. 1997.

Morris, D.: Govor tijela, August Cesarec, Zagreb, 1985.

Morris, D.: The Naked Woman, Thomas Dunne Books, New York,

2004.

Pease, A. Govor tijela, AGM, Zagreb, 2002.


Gelb 177

Rozelle, R. M. Druckman, D. & Baxter, J.C.,: Non-verbal behavior

as communication. In O. D. W. Hargie (Ed.), The Handbook Of

Communication Skills, Great Britian: TJ Press (Padstow) Ltd. 1997.

St. Clair, R.N.: Social distance: expressions of power, solidarity and

status. In Von Raffler-Engel, W. (Ed.), Aspects of Nonverbal

Communication, Bath: The Pittman Press. 1980.

Stiff, J.B.: Persuasive Communication,The Guilford Press, London,

1994.

Tanhofer, N.: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb,1981.

Young, L.: Govor lica, Mozaik Knjiga, Zagreb, 1994.


179

DOGAĐAJI

UDK 070:316.4

(179-180)

MEĐUNARODNA RADIONICA ZA STUDENTE

NOVINARSTVA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU I

PODGORICI

Globalizacija ili lokalizacija medija

Suvremeni medijski razvojni smjer je globalizacija. Ali, što se

događa s lokalnim medijima Jesu li nestali pred snažnim naletom svjetskih

globalnih medijskih korporacija, transformirali se ili su se prilagodili novim

uvjetima

To je bila tema prve međunarodne radionice za studente

novinarstva Sveučilišta u Dubrovniku i Podgorici, koja se održavala od 11.

do 13. svibnja 2007. godine u bokeljskom ljetovalištu Prčanj.

Radionicu je sponzoriralo Sveučilište Indiana, i to na poticaj i

prijedlog prof. dr. Sherry Ricchiardi. Namjera i želja je da to postane

tradicionalni susret studenata i profesora novinarstva iz dvije susjedne

zemlje.

Sudionici radionice bili su prof. dr. Sherry Ricchiardi, Sveučilište

Indiana; Frank Folwell, urednik USA Today; prof. dr. Stjepan Malović i

doc. dr. Gordana Vilović sa Sveučilišta u Dubrovniku; mr. Nataša Ružić,

Univerzitet u Podgorici te po pet studenata iz Dubrovnika i Podgorice.

Predstavljene su sljedeće teme:

Prof. dr. Sherry Ricchiardi:”Utječu li mediji SAD na svijet”

Prof. dr. Stjepan Malović: “Utjecaj globalnih medija na lokalne”

Doc. dr. Gordana Vilović: “Etički aspekti globalizacije medija”

Studenti su analizirali medije koji obavještavaju o zbivanjima u

Dubrovniku i Podgorici te su te vijesti uspoređivali s objavama na


180

DOGAĐAJI

globalnim medijima, poput CNN-a, BBC-ja, te su posebnu pozornost

posvetili saznanjima koje konzumenti medija stječu o svijetu danas.

Uredništvo MediAnala objavljuje dio tekstova koji su izneseni na

radionici u Prčnju.

Druga radionica održat će se početkom svibnja 2008., također u

Prčnju.


181

UDK 070:316.4

(181-188)

Sherry Ricchiardi ∗

Foreign News Shrinks in Era of

Globalization

Sažetak

Samo su vrhunske novinarske organizacije poput the New York Times,

Washington Post, National Public Radio, The Associated Press te pregršt drugih,

zadržale čvrstu mrežu međunarodnih dopisnika koji djeluju u uredima širom svijeta.

Već je postala tradicija da su američki novinari ozbiljno preuzeli ulogu globalnih psačuvara,

a posebice ako su vijesti povezane s povredom ljudskih prava ili političkim

prevratom. Koje su posljedice povlačenja s globalne novinske fronte, ne samo za

američku javnost već i za svjetsku Prema nekim nalazima, većina Amerikanaca

jednostavno nije bila uključena u događaje koji su se događali izvan njihovih granica,

osim ako oni nisu u direktnoj vezi s njihovom domovinom. Urednici su na ovo počeli

gledati kao izvrsnu priliku da opravdaju smanjenje opsega pokrivenosti iz inozemstva,

tvrdeći da čitatelji i gledatelji žele naglasak na domaće vijesti – na priče koje su izravno

povezane s njihovom lokalnom zajednicom.

Ključne riječi: novinarstvo, globalizacija, svjetski događaji, lokalne

vijesti

∗ Autorica je doktorica znanosti, redovna profesorica Sveučilišta u Indiani, SAD


182

DOGAĐAJI

That was the headline for a Los Angeles Times story on September

27, 2001. Media critic David Shaw noted that the coverage of international

news by the U.S. media had declined significantly in recent years in

response to corporate demands for higher profits and an increasingly

fragmented audience.

“Having decided that readers and viewers in post-Cold War

American cared more about celebrities, scandals and local news,

newspaper editors and TV news executives have reduced the space and

time devoted to foreign coverage by 70% to 80% during the past 15 to 20

years,” Shaw wrote at the time.

His column, published six years ago, was prophetic.

In January 2007, the Boston Globe, a newspaper renowned for its

international reporting, announced that it would close the last three of its

foreign bureaus in an effort to trim costs. The Baltimore Sun and New

York Newsday, both Pulitzer Prize winners for international reporting,

also shut down foreign operations this year.

In a memo to his staff, Boston Globe editor Martin Baron called

the paper’s foreign coverage a “point of special pride in our newsroom.”

But ultimately, he said, Globe management was guided to close the

bureaus by the principle to “secure the resources required for local

coverage and for journalism that has more direct impact on our readers.”

The cutback on international news continues to be a disturbing

trend for the American media, especially in light of what is going on in the

world today.

America is at war on two fronts, Afghanistan and Iraq; there is

great upheaval in the Middle East, including a stand off with Iran over

nuclear build up. America and Russia are at odds over U. S. plans to

deploy an anti-missile shield in Europe. There is genocide in Sudan, a

killing field in Congo, and Zimbabwe hovers on the brink of disaster.

China, emerging as a world super power, has close ties to some of the

world’s worst rogue governments, including North Korea.

How could prestigious newspapers like the Boston Globe,

Baltimore Sun and Newsday pull the plug on foreign coverage at a time

like this

Beginning in the late 1970s after the Vietnam War ended and

picking up steam into the 1990s, many news executives decided that

Americans weren’t interested in international news. Instead, there was a


Ricchiardi 183

growing emphasis on the celebrity culture, soap opera type scandals and

community news.

Only top tier news organizations, such as the New York Times,

Washington Post, National Public Radio, The Associated Press and a

handful of others, maintained a strong network of international

correspondents operating in bureaus around the world.

Traditionally, American journalists have taken their role as global

watchdogs seriously, especially as it related to human rights abuses and

political upheaval. What are the consequences of pulling back from global

news front, not just for the American public, but also for the world at

large

Study Shows Public’s Indifference

In a 1995 content analysis titled “International News Coverage Fits

Public Ameri-Centric Mood” conducted by the PEW Research Center for

the People and the Press, analysts reached a disturbing conclusion. The

study suggested that the way the media covered international news was

doing little to change the America public’s indifference or concern about

world events and foreign policy.

According to the findings, the majority of Americans simply were

not tuned in to events beyond their borders unless they had a direct impact

on their homeland. Editors viewed this as an opportunity to justify

cutbacks in foreign coverage by claiming that readers and viewers wanted

an emphasis on more local news – stories directly related to their

communities.

The four-month PEW analysis of over 7,000 international news

stories found that newspapers and network television tended to focus

most often on world news that had a distinct American orientation, while

local television – from which one-fourth of Americans get most of their

news – was all but ignoring the world. There were few attempts to localize

international news or to find local links to what was happening in foreign

countries.

The PEW study concluded that the U.S. media carried few

international articles that would broaden and educate Americans about the

world beyond those hot spots where “breaking news” usually was


184

DOGAĐAJI

occurring. According to the study, conflict was the dominant topic,

confirming the “bad news is news” rule of journalism.

In his September 2001 article, the Los Angeles Times’ David Shaw

noted, “Most media in the United States – like most Americans – have

historically shown less interest in foreign news than have the media and

citizens of many other countries, in part because America has long been

strong and secure and relatively isolated. But the amount of time and

space devoted to international news here have declined still further in

recent years.”

In 1975, sociologist Herbert Gans conducted a study of CBS

Evening News, NBC Nightly News and Newsweek magazine to determine

the amount and type of foreign coverage. Gans found that most foreign

news stories fell into seven categories:

1. American activity in foreign countries.

2. Foreign activities that affect Americans and American policy

3. Communist bloc countries’ actions

4. Elections and other peaceful changes in government personnel

5. Political conflict and protest

6. Disasters

7. The excesses of dictatorships

Number three on Gans’ list has become outdated, since the

Communist bloc in Europe disintegrated after the fall of the Berlin Wall in

1989. Today, the words “communist bloc” might be changed to the

actions of Middle Eastern countries. Other than that, Gans’ list continues

to have a ring of truth today in the way media handle foreign news.

Terrorist Attack Sparks New Reality

America’s interest in foreign news changed dramatically after

terrorists flew airplanes full of passengers into the World Trade Center in

New York City and the Pentagon in Washington, D.C. on September 11,

2001. The increased importance of international and security issues and

the U.S. military action in Afghanistan and later Iraq coincided with a spike

in public attention to foreign news. For Americans, it was a wake up call.


Ricchiardi 185

As the stunned nation worked through the grieving process and a

pervasive fear of more attacks, there was a new reality about the need for

foreign news. September 11 clearly demonstrated to many Americans that

they – and the media – had ignored the world at their own peril. Post 9-11,

there was a more urgent need to know what was going on around the

globe, especially as it pertained to the declared “war on terror.”

Many within the journalism community believe that just as the

September 11 attack was an intelligence failure on the part of the United

States government, it was also a failure of the media who did not

adequately inform the American public about the rise of the Taliban,

Osama bin Laden, and the growing influence of Islamic militants around

the world.

Even with a renewed public interest in foreign affairs, newspapers,

the three major newsweekly magazines and major TV networks continued

to pull back their international presence. USA Today, America’s largest

circulation daily, continues its international coverage, especially out of Iraq,

but foreign news appears to take a back seat to local stories in “the

nation’s newspaper.”

During the Cold War era, from the end of World War II to the

collapse of the Eastern bloc, it was a different story. Media studies show

that during this period, the former Soviet Union was the most reported on

country in the world by U.S. media. At the time, there was a standoff

between two super powers with vast nuclear capability.

U.S. Media Still Wield Influence

Despite the down turn in foreign news, some American-based

media outlets, such as the NYT, Washington Post and the Associated

Press -- the largest and most powerful news organization in the world --

continue to have global impact with what they report each day. World

leaders read their stories regularly, their work is cited in speeches and

reports around the globe, and they continue to produce in-depth, serious

content from correspondents around the world.


186

DOGAĐAJI

While some editors continue to rationalize that Americans are not

interested in what is happening outside their borders, recent studies show

the opposite to be true.

A 2004 PEW Research Center report noted that the U.S. national

election that year was the first since the Vietnam era in which foreign

affairs and national security issues were a higher public priority than the

economy. Asked whether they follow international news closely most of

the time or only when something important is happening, a majority (52%)

said most of the time. In April 2000, that number was 33%.

Over the past few years, there has been a growing globalization of

the world community with important factors linked to the United States.

Among some of the most important trends:

− The U.S. has increased economic ties to foreign countries. There

are dozens of news stories about this every week in the business

sections of newspapers, magazines and on TV news. Yet, the

media, for the most part, does little in-depth reporting on impact

of American trade and outsourcing of jobs in foreign countries or

to localize international business stories.

− There are a growing number of people, many recent immigrants,

who maintain strong ties to their homelands. Latinos are the fastest

growing minority group, making up 14 percent of the population.

There are refugees from Sudan, Burma and other conflict zones

entering the country on a regular basis. America is more connected

than ever to populations around the globe.

− More citizens are involved in foreign affairs activities, such as

humanitarian aid to Darfur, where rape, murder and forced exodus

have become routine. American medical teams help fight

HIV/AIDS in Africa. U.S. teachers, doctors, nurses, engineers,

agricultural experts work in poverty-stricken and developing

countries around the globe.

− Americans are taking advantage of faster, more convenient and

relatively inexpensive opportunities for world travel. Although

that trend was slowed after 9-11, travel agencies say the trend has

picked up again.

There are plenty of reasons why Americans should care about what

is happening on the international scene. The responsibility to engage the

public in foreign affairs falls squarely on the shoulders of the media. The


Ricchiardi 187

perceived lack of interest could stem from the fact that the media has not

done a very good job of making foreign news relevant to the lives of

average citizens. Maybe the problem isn’t foreign news so much as how

the news is presented.

Some news organizations already are changing their models of

coverage to meet demands for greater international focus.

ABC News recently announced that after two decades of cutbacks

in international bureaus they would buck the trend by opening one-person

operations to dramatically boost coverage in Africa, India and elsewhere.

ABC News mini-bureaus are being opened in Seoul; Rio de Janeiro; New

Delhi and Mumbai, India; Jakarta, Indonesia, and Nairobi, Kenya. These

small officers, staffed by a reporter-producer with the latest hand-held

digital technology, cost a fraction of what it takes to run a full-time bureau.

Is it possible that the new model being used by ABC News could

be the wave of the future for television foreign news coverage

The Associated Press is expanding worldwide coverage with

bureaus in xenophobic North Korea and Guangzhou, China, a major

industrial area that has not been tapped by western journalists. The AP has

begun to place greater importance on areas of specialty reporting, such as

lifestyle, sports, finance and entertainment as part of their international

coverage.

The AP’s goal is to localize foreign news whenever possible and

help Americans understand how news from abroad affects them, said Tom

Curley, AP’s president and CEO. Curley called it “a great moment of

opportunity” with new technology that provides journalists and the public

with instant access.

“It’s out there, and if we don’t go for it, we’ll be tracking

backwards . . . We really have to adjust our operation dramatically so we

can file from all formats simultaneously, online, video, photo, cutlines as

well as text,” Curley said in an August interview.

Just like the AP and ABC News, many in the journalism business

are readjusting their thinking and their way of doing business on the

international level with the aid of modern technologies. Only time will tell

if these changes and a renewed sense of urgency take hold and make a

difference in how the media covers foreign affairs and how the American

public responds.


189

Studentski radovi

Dražen Vujović ∗

Opasnost– ‘’globalno selo’’

U svijetu modernog informiranja nije moguće govoriti o potpunoj

samostalnosti medijskih kuća, naročito ako se uzme u obzir dominantan

utjecaj globalizacije na sva područja društvenog života (politiku,

ekonomiju, umjetnost…), pa time i na medije. Usporedbom s nekim od

najdominantnijih medijskih tvrtki u svijetu pokušat ćemo utvrditi koliko su

mediji u Crnoj Gori zahvaćeni spomenutim procesom. Ipak, prije svega

moramo analizirati pojam globalizacije, osnovne preduvjete za

globalizaciju, kao i njezine negative posljedice.

Globalizaciju možemo shvatiti kao društveni proces u sklopu kojeg

se umanjuje sputavajući utjecaj zemljopisa na gospodarske, društvene i

kulturne odnose među ljudima. Vjerojatno i najvažniju ulogu u tome

procesu imaju mediji javnog priopćavanja, koji su raširili svoj doseg na

cijeli svijet, doslovno ga pretvarajući u ,,globalno selo”. S obzirom na tu

činjenicu, danas se možemo gotovo trenutačno obavijestiti o najrazličitijim

zbivanjima, neovisno o tome gdje su se ona dogodila. Međutim, koliko god

dobro izgledala mogućnost da imamo pristup informacijama iz svih krajeva

svijeta, moramo se zapitati kako taj proces utječe na lokalne medije i

njihovu uređivačku politiku.

Ekonomski preduvjeti za globalizaciju

Posljedice aktualnog procesa globalizacije medija teško je razdvojiti

od gospodarskih promjena u nacionalnim ekonomijama. Medijske kuće, u

želji za još većom dobiti, neprestano traže poslovne mogućnosti izvan

∗ Autor je student Sveučilišta u Podgorici


190

DOGAĐAJI

državnih granica. U nemilosrdnoj borbi za naklonost publike samo

najbolje organizirane među njima opstaju, a upravo zbog toga se javlja

koncentracija medijskih kuća. Tako se stvara medijski monopol, jer najveće

korporacije (poput AP-a ili Reutersa) praktički kontroliraju protok

informacija u svjetskim okvirima. Naravno, nije potrebno posebno isticati

kolike su u takvoj situaciji mogućnosti lokalnih medija da sami stvaraju

svoj program.

Negativne posljedice

Prije svega, može se dovesti u pitanje raznovrsnost informacija

koje nam nude mediji - budući da se golem broj malih medijskih kuća

opskrbljuje informacijama upravo iz tih, najmoćnijih kompanija, moglo bi

se reći da je ta raznovrsnost samo privid. Također, te monopolističke

agencije najčešće prenose uobičajene ,,zapadnjačke” vrijednosti, pa se

može govoriti i o svojevrsnom kulturnom imperijalizmu. Komercijalizacija

medija nam kao najvažnije nameće i neke kvazivrijednosti;

komercijalizacija podrazumijeva stavljanje materijalnih ciljeva u prvi plan, a

to vodi degradaciji morala. Naravno, to ne znači da proces globalizacije

donosi samo negativne pojave, ali su one, ipak, dominantne.

Međutim, mora se istaknuti i to da će utjecaj globalizacije imati

različite posljedice ovisno o homogenosti i snazi nacionalnih kultura.


191

Radovan Bogojević ∗

Integracije bez granica

BBC world news: 18 h CNN news: 19.30h

Hasina back in Bangladesh (2 mins.) French pres.-elect Sarkozy works on forming

govt.

Queen Elizabeth visiting president of

USA (4 mins.)

Court suspend inquiry (30 secs.)

2 US soldiers killed near Kabul (30

secs.)

20 people killed in explosion in Iraq (30

secs.)

Economy & Business (1 min.)

Free Alan (2 mins.)

Row over propsed italian law (20 secs.)

Turkish presidential election crisis (20

secs.)

Sport (3 mins.)

Elections in Nigeria (20 secs.)

Elections in France (4 mins. 30 secs.)

Tourism in Germany (3 mins.)

Alcohol damages for Seoul woman (1

min.)

Weather report

Pressure to quit builds, but PM Olmert hanging

on Three year old vanish

Cameroon officials find wreckage, say no

survivors

Britain`s Queen Elizabeth II visits White House

Three year old vanish

Britain`s Queen Elizabeth II visits White House

∗ Autor je student Sveučilišta u Podgorici


192

DOGAĐAJI

RTCG, Dnevnik, 19.30 h

-javni servis-

Region- Srbija,(izbor predsjednika

parlamenta I rekacije, 6 min.)

Region Kosovo (2 min.)

Evropske i evro-atlanske integracije (5

min.)

Lokalne vijesti (3 min.)

Svijet (Sarakozy 2 min.)

Sport (2 min.)

TV IN Dnevnik, 22:30 h

Lokalne vijesti - Policija - 4 min

Lokalne vijesti (Zekovic) - 1 min

Integracije (EUFOR) - 2 min

Lokalne vijesti (ekonomija) - 3 min

Region (Srbija i Kosovo) - 2 min

Svijet (Iraq) - 30 sec

Lokalne vijesti (USAID I projekti) - 2 min

Lokalne vijesti (zakon o radu) - 2 min

Region (ekonomija) - 30 sec

Lokalne vijesti (zakon) - 2 min

Sport - 1 min

U istraživanju provedenom tijekom jednoga dana teško je donijeti

ozbiljnije zaključke, ali se ipak može primijetiti nekoliko zanimljivih pojava.

Na prvi pogled, proučavajući tablicu u kojoj su prikazane vijesti BBC-a,

CNN-a i domaćih IN televizije i Javnog servisa, reklo bi se da crnogorskim

elektroničkim medijima, zaključujući samo na osnovi ovog jednodnevnog

istraživanja, nimalo ne prijeti opasnost od globalizacije i unifikacije medija.

Naime, na dan ispitivanja, crnogorski mediji jedva da su izvijestili o

događajima u svijetu. Javni servis je dao vijest od 2 minute o Sarkozijevoj

pobjedi u Francuskoj, a IN televizija jedva 30 sekundi o sukobima u Iraku.

Kada se zna da crnogorske televizijske kuće nisu dio internacionalnih

korporacija, da same u potpunosti određuju svoju programsku shemu,

možemo zaključiti da su crnogorski elektronički mediji zapravo izbjegli

zamke globalizacije, unifikacije i uopće utjecaja globalnog na lokalno, što se

a priori postavlja kao negativno. No, taj pozitivan učinak može se

promatrati i s druge strane. Možemo se zapitati zaslužuju li crnogorski

građani bolje izvještavanje o događanjima u svijetu, i tko to manipulira

elektroničkim medijima ako to ne čine globalne medijske kuće (uvijek

netko manipulira)

Odgovor na prvo pitanje čini se jednostavan. Prosječni crnogorski

građanin zaslužuje više informacija o događanjima u svijetu nego što može

stati u 30 sekundi televizijskog dnevnika. Pravo pitanje je, međutim, da li to

njega zanima. Mnogi čimbenici utječu na gubitak zanimanja za svjetske


Bogojević 193

događaje. Prvo, Balkan je na svu sreću prestao biti središte (ratnih)

zbivanja i zato se čini da svjetski događaji mnogo manje utječu na lokalne

događaje nego što je to bilo u razdoblju kada se u svakoj internacionalnoj

instituciji raspravljalo o sudbini ovih prostora. Drugo, prema zadnjim

istraživanjima manje od 15% Crnogoraca ima putovnicu, a broj onih koji

putuju vjerojatno je niži. Možda posljedica tranzicijskog razdoblja, možda

samo nezainteresiranost, sigurno je da crnogorski građanin ne želi ili ne

može ići u „bijeli svijet“, što se odražava na želju da primi informacije iz

toga svijeta. Treće, vijesti iz svijeta u posljednje vrijeme svodile su se na

šablonu „nemiri na Bliskom istoku - nesreće negdje u svijetu“. Budući da u

Iraku svaki dan stradavaju ljudi, sumnjam da je ikome više zanimljivo čuti

šturu vijest o postavljenoj bombi, broju mrtvih i ranjenih. Crnogorski

elektronički mediji, nažalost, nemaju stalna dopisništva iz svijeta koja bi

svojom prisutnošću događaj činila zanimljivijim i prihvatljivijim publici. Da

ne ocrnimo previše crnogorsku nezainteresiranost za vijesti iz svijeta, Javni

servis ima nekoliko emisija koje se bave upravo ovom tematikom, a

kvalitetne su i gledane. S druge strane, ako ponovno pogledamo tablicu,

vidjet ćemo da su praktički vijesti iz regije zamijenile vijesti iz svijeta.

Nekada je na ovim prostorima postojala država koja se zvala SFRJ, u kojoj

je većina sadašnjeg crnogorskog stanovništva živjela tako da su danas

vijesti iz regije zapravo vijesti iz bivših republika SFRJ. Zanimanje za te

vijesti je normalno zbog mnogobrojnih veza, obiteljskih, prijateljskih,

gospodarskih koje još uvijek povezuju ova područja. Tu je također

Kosovo, pitanje koje se još uvijek tiče mnogih, što povećava zanimanje za

regiju. Naravno, i ovo je podložno manipulacijama, tako da su onog dana

kada je provedeno istraživanje, a i drugih dana, iz Srbije dolazile samo

vijesti s negativnim predznakom, što je valjda bio pokušaj da se pokaže što

bi nas očekivalo da nismo izborili neovisnost. 1

Kada sam spominjao druge opasnosti za neovisnost crnogorskih

elektroničkih medija, prvenstveno sam mislio na manipulaciju iznutra, od

lokalnih moćnika. Da ne bih skrenuo s teme, bavit ću se samo nekim

manipulacijama koje su neposredno povezane s globalizacijom, a to je

proces europskih i euroatlantskih integracija. Iz tablice vijesti vidimo da

integracijski procesi u razne institucije zauzimaju značajan udjel, posebno u

Javnom servisu. Europske integracije nisu negativan proces i mogu donijeti

mnogo dobrog jednoj postratnoj i postkomunističkoj zemlji. Problem je u

1 Tog dana za predsjednika srpskog parlamenta bio je izabran Tomislav Nikolić, član Srpske

radikalne stranke, desničarske partije koja koketira s fašizmom.


194

DOGAĐAJI

tome što u medijima nema druge strane tih procesa. Na prste se mogu

pobrojati slučajevi kada je netko na televiziji argumentirano, bez primjesa

nacionalizma, govorio o lošim stranama pristupanja EU-u.

Euroskepticizam gotovo da ne postoji u Crnoj Gori, svaka vrsta alternative

ocjenjuje se kao protivljenje reformama i vraćanje na staro. Nekadašnju

komunističku ideju o samoupravljanju istom je snagom zamijenila zamisao

o integriranju, pa iako sad ima nekoliko medijskih kuća za razliku od one

jedne komunističke, jednoumlje i neobjektivnost gotovo su na istoj razini.

A najgore jest upravo to što oni koji najviše govore o Europi, rade stvari

koje baš nisu u najboljoj europskoj tradiciji, i sve je to pokriveno raznim

ugovorima o stabilizaciji, pridruživanju, približavanju novim zajmovima od

MMF-a i Svjetske banke i sl. Čini se da je za pravi euroskepticizam

potrebno više političke svijesti, do koje s takvim izvještavanjem

elektroničkih medija sigurno nećemo stići.

Na kraju vrijedi spomenuti i strukturu vijesti na BBC-u i CNN-u

toga dana. Primjećujemo ono što je šablona za velike medijske kuće -

izvještava se o nesrećama i političkim promjenama koje mogu imati

posljedice. Ako malo dublje zagledamo, vidjet ćemo da su afirmativne

vijesti, tipa kraljičina posjeta ili izvještaja o turizmu vezane isključivo za

zemlje Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Teško se može očekivati neka

vijest iz Bjelorusije ili Sjeverne Koreje a da ne govori o nasilju i kršenju

ljudskih prava. No, takva analiza medijskog imperijalizma provedena na

samo jednome danu, bila bi suviše proizvoljna, pa se nećemo baviti ovom

ozbiljnom temom.


195

Ivan Vukčević ∗

Svaka informacija je vrijedna – zato

se i plaća

U Crnoj Gori tiskaju se četvore dnevne novine – Vijesti, Pobjeda,

Dan i Republika. Prema uređivačkoj politici svake od navedenih novina

razlikuju se na svoj način. Gledano općenito, na naslovnicama svih novina

uvijek su najave i obavijesti o unutarnjoj politici i crnoj kronici.

Nakon stjecanja neovisnosti Crne Gore, vijesti i zbivanja iz Srbije,

javlja se o svjetskim događajima – a to možda i nije najbolje rješenje jer

postoje i stranice koje objavljuju vijesti iz regije. Vijesti iz svijeta najčešće

’’dolaze’’ sa stranih portala ili iz domaćih agencija. Crnogorsko medijsko

tržište je malo i siromašno da bi imao dopisnike u cijelom svijetu, ali i

novac da ih šalje na mjesta aktualnih događaja. Drugi primjeri su ’’Pjesma

Eurovizije’’ i sportski događaji.

U određenome razdoblju u kojem su se provodila istraživanja, sve

dnevne novine uglavnom su pratile zbivanja iz svijeta, tj. događaje u

susjednim državama ili zbivanja koja najviše utječu na unutrašnju politiku

države. Sada uzimamo najviše aktualnosti iz zemalja svijeta i objavljujemo

ih s aktivnim zbivanjima u Srbiji pa time ispunimo rubrike o vijestima iz

svijeta u svim dnevnim novinama. U biti, veća i temeljita razmišljanja o

odabiru vijesti koja će imati prednost na stranici, ili popularno ’’koja će

tekst otvoriti stranicu’’, ne postoje. Ako nema posebnih informacija koje se

tiču Srbije, njezine unutarnje politike i društva, čitat će se o aktualnim

izborima u Francuskoj, prosvjedima u Turskoj, požaru u Grčkoj i tome

slično. Već je rečeno da su izvori najčešće svjetski portali velikih medijskih

kuća i domaće agencije, npr. Mina i Beta.

Dnevni tisak dostupan je svim stanovnicima Crne Gore. Ali, što je

s onima koji se koriste internetom Vrijedi li i ovdje pravilo – svaka

informacija je vrijedna – pa se zato i plaća.

∗ Autor je student Sveučilišta u Podgorici


196

DOGAĐAJI

Naime, donedavno u Crnoj Gori nije postojao nijedan informativni

internetski portal koji bi bio dostupan korisnicima 24 sata na dan. U

ovome slučaju izuzimamo i internetsku stranicu radija Antena M, koji

svakako treba spomenuti, ali o tome ćemo reći nešto više u nastavku

teksta.

Dnevne novine posjeduju svoje internetske prezentacije, na kojima

možete pročitati glavne naslove – ali ne i opciju ’’detaljnije’’. Ako niste

korisnik koji svaki mjesec uplaćuje određenu svotu na račun lista, ne

preostaje vam ništa drugo nego da kupite tiskani primjerak ili da se

zadovoljite naslovima. Ovi takozvani portali dnevnika Vijesti, Pobjeda,

Republika i Dan nisu ništa drugo, osim zbirka aktualnih naslova bez teksta –

a s određenim novčanim prilogom doznat ćete više.

Strani internetski portali, koji su većinom dostupni svim

stanovnicima svijeta, razlikuju se po logičnom algoritmu razvrstavanja

vijesti na skali najvažnije – manje važne. Recimo, da će britanska ’’verzija’’

Times OnLine portala kao glavnu vijesti objaviti otmicu djevojčice iz

Britanije koja se dogodila u Portugalu. Američka verzija istog ili nekog

drugog portala će kao glavnu vijest imati posjet kraljice Elizabete

predsjedniku Georgeu Bushu. Lako se može zaključiti da svaki medij kao

prioritet postavlja svoju zemlju i domoljubne vijesti koje se tiču

unutrašnjeg uređenja stavlja kao ’’headline’’. Naravno, takav je i slučaj s

Crnom Gorom, što se ne može osuditi niti nazvati većim utjecajem

globalnih medija, nego je to jednostavno nepisano uređivačko pravilo

(ovdašnjih) medija.

Nedavno je u Crnoj Gori rekonstruiran internetski portal Cafe del

Montenegro, koji je prije nudio samo nekvalitetne vijesti iz zabave, koje su

najčešće bile prenesene iz dnevnog tiska. Danas se taj portal bavi

analitičkim pregledima događaja s područja politike, društvenih zbivanja i

svijeta, a građanima je internet besplatno dostupan 24 sata.

Situacija se u crnogorskom medijskom prostoru brzo mijenja.

Najtiražniji dnevni list ubrzo nakon referenduma mijenja političku stranku

kojoj je sklon, pa bez većeg objašnjenja javnosti mijenja svoje stajalište s

pozicije u opoziciju. Danas se nekoliko skandala povezuje za taj dnevni list.

Urednik pretučen, izvršni direktor dao ostavku, strateški i financijski

partner iz Njemačke ih napušta. Čeka se novi preokret.

U Crnoj Gori postoji malo novina, što nije slučaj s radijskim

postajama. Više od 15 emitera na području glavnoga grada sačinjava

golemu mrežnu konkurenciju u borbi za slušanost. Vrlo je malo radijskih


Vukčević 197

postaja koje imaju informativni program. Mnoge su komercijalnozabavnog

karaktera. Radio Antena M, prvi neovisni radio u Crnoj Gori,

prednjači u informativnom programu. Na internetu možete besplatno

pristupiti informacijama koje su aktualne toga dana, a također se svaki sat

emitiraju vijesti i prenosi program radija Slobodna Europa, pa se ta postaja

(osim glazbeno-komercijalnog programa) postavlja na prvo mjesto u Crnoj

Gori. Mnogi drugi mediji u svojim dnevnicima objavljuju vijesti koje

preuzimaju od njih i kao izvor navode Antenu M. Ostale radijske postaje,

gotovo i ne zanima da osim voditelja-zabavljača, zaposle i informativne

urednike. Dovoljan je user name i password za jednu od spomenutih

agencija i vijesti kako su tamo posložene, bit će poslane u eter. Često

radijske postaje u jutarnjem programu pregledaju dnevne novine, iz kojih

izdvajaju najvažnije naslove.

Možemo zaključiti da globalni mediji ne utječu toliko na tisak,

internet i radijske postaje, koliko to čini unutrašnja politika države. Sjetimo

se ukidanja informativnog programa TV Pink Montenegro, kada je za

vrijeme referenduma uredništvo iskazivalo simpatije jednoj opciji, što je

izazvalo oštre kritike i reakcije (političke) javnosti. Zbog toga je

informativni program bio ukinut. Mali broj dnevnih novina opet je

prezasitio tržište, a još više radijskih postaja natječe se tko će pustiti goru

glazbu u sklopu jutarnjeg programa. Potencijal postoji, samo ga treba

iskoristiti.


199

Ana Bogavac ∗

Nekom je premalo, nekom previše

Da bi se stekla cjelovita slika o medijima u Crnoj Gori, te o tome

koliko globalni smjerovi utječu na lokalne emitere, pitali smo one koji rade

u nekima od tih medija. Da naša analiza ne bi bila rađena samo sa stajališta

gledatelja, o uređivačkoj politici trenutačno najutjecajnijih medija u našoj

zemlji, tražili smo mišljenje onih koji kreiraju te medije. Kriterij odabira

medija s čijim smo urednicima razgovarali, bila je, naravno, gledanost, ali i

povjerenje koje javno mišljenje ima u njihovo izvještavanje. Prema

analizama CEDEM-a 1 , ali i drugih nevladinih organizacija, pa i Instituta za

medije Crne Gore, koji se bave ispitivanjem javnog mnijenja, dvije

crnogorske televizije s trenutno najvećom gledanošću, jesu IN i Televizija

Crne Gore. Prema analizama Instituta za medije, informativni program

TVCG je detaljniji, a televizije IN raznovrsniji; istodobno, prema CDEMovim

analizama, građani najviše vjeruju televiziji IN, i to povjerenje ima

tendenciju rasta. Prema istim analizama tiskanih medija, Vijestima se najviše

vjeruje, a to je dnevni list koji se najviše čita i ima uvjerljivo najveću

nakladu. A od radijskih postaja, najveću slušanost imaju lokalni emiteri,

koji nemaju nacionalnu pokrivenost, a što je za nas važnije, nemaju ni svoj

informativni program. Upravo iz tih razloga, za sugovornike smo izabrali:

Marinu Vuković, šefa deska TVCG-a Midraga Bubreška, urednika

informativnog programa TVIN-a Mihaila Jovovića, koji je dugo bio

urednik vanjskopolitičke rubrike neovisnog dnevnog lista Vijesti, a sada je

zamjenik glavnog urednika i urednik unutarnjopolitičke rubrike u istome

mediju.

Urednike ta tri, slobodno možemo reći, najutjecajnija medija u

našoj zemlji, pitali smo slična pitanja kako bismo prije svega stekli uopćenu

sliku o njihovoj uređivačkoj politici, ali i da omogućimo usporednu analizu

∗ Autorica je studentica Sveučilišta u Podgorici

1 CEDEM je NVO osnovana kao neprofitna asocijacija građana kako bi se poboljšala i proširila

svijest o važnosti pravilne i uspješne tranzicije; da istražuje, analizira i prati proces tranzicije, a bavi

se velikim brojem ispitivanja javnog mnijenja, ali i organizacijom konferencija, okruglih stolova,

sastanaka, seminara, radionica i treninga radi poticanja procesa demokratske tranzicije.


200

DOGAĐAJI

njihovih pristupa uređivanju i načinu selekcije informacija. Njihove

odgovore prenosimo u cijelosti.

S kim Vaša medijska kuća razmjenjuje informacije S kojim medijima

ostvarujete suradnju u regiji i svijetu

Marina Vuković - TVCG: To je eurovizijska razmjena. Sve što je

ERNO, stiže i kod nas. Nekad je to bilo mnogo drugačije, kada je to bio

dio sustava JRT-a. Sada mi jednostavno koristimo ERNO. Uskoro ćemo

se, sigurna sam, koristiti i svim drugim eurovizijskim servisima, što dobrim

dijelom i sada radimo. Ali, budući da je sve to jako skupo, mi trenutačno,

nažalost moram to reći, izabiremo jeftine servise, sve do trenutka kada

budemo imali dovoljno novca i mogućnost da sve što je najskuplje i u

pravilu najbolje koristimo. Ta razmjena je sve češća s regijom, s njihovim

javnim emiterima, no, moram priznati da poslovna suradnja u nekom

službenom smislu treba biti uspostavljena. Sada je to više kolegijalna

razmjena priloga, informacija, i sve drugo a ne službena suradnja. Mi

jednostavno mislimo da ona mora biti dio nekog našeg budućeg razvojnog

plana.

Miodrag Bubreško - TVIN: Informacije iz svijeta dobivaju se na

sljedeći način. Preko agencija prema kojima imamo internetski pristup cijeli

dan, tu su još B92, domaće agencije, radio Slobodna Europa, hrvatski

internetski portal, BBC, CNN. Budući da je riječ o televiziji, a tu je

najvažnija slika, imamo servise na koje smo pretplaćeni, kao što su APTN

servis, Euro-news. Tu se, dakle, radi o financijama. Ako imate mnogo

novca, imat ćete servise koji su najbolji u svijetu.

Mihailo Jovović - nezavisni dnevnik Vijesti: Razmjena je pogrešna

riječ, jer mi ne razmjenjujemo informacije, nego plaćamo za informacije

koje čittelji plaćaju nama. To je sustav. Znači, postoje iznimni slučajevi kad

mi imamo, obično kolegijalne odnose, privatne, s nekim novinarima u

nekim zemljama, uključujući najveće tiskane medije, poput New York

Timesa, Guardiana, uglavnom s engleskoga govornog područja i novine u

regiji. Ali, bit je da su Vijesti pretplaćene na nekoliko svjetskih agencija,

npr. Na Reuters, na nekoliko regionalnih agencija, kao što je Beta. Vijesti

su pretplaćene na bazu podataka koja se zove 'Faktiva'- to je projekt

Reutersa i DowJonesa, koji je prvenstveno namijenjen poslovnim ljudima i

kompanijama, ali koji mi intenzivno koristimo, za druge stvari. Tamo imate

na tisuće izvora informacija, koji su tamo predstavljeni, stvari koje ti ljudi

koji uređuju smatraju relevantnima, prvenstveno su izvori relevantni,

poput tisuću tiskanih medija, transkripata televizijskih medija poput CNN-


Bogavac 201

a, a mi imamo uvid u to. Koristimo i internet, sve što se može dobiti preko

interneta. Mi ga zovemo “Naš prijatelj Google”, koji nam veoma pomaže.

Bez toga nema, stvarno.

Vjerujete “vašem prijatelju Googleu”

M. J. - Vijesti: Ne, on nam služi da provjerimo podatke ili da

pronađemo trag nečega. Često provjeravamo i domaće agencije. Bit je da

mi to plaćamo, ulažemo u to i zato smo često u prednosti pred svim

ostalim medijima u Crnoj Goru, a ponekad i u regiji.

Podrazumijeva li ta razmjena ugovore

M. V. - TVCG: Za sada je s regijom, koliko ja znam, samo

neformalna, jer vi dobro znate da u ovoj kući, mi koji se bavimo

uredničkim dijelom posla ne potpisujemo ugovore te vrste, možemo ih

dijelom inicirati i reći da su nam potrebni, što smo i napravili. Ali, ipak

druge instancije odlučuju o tome i one, na kraju potpisuju takvu vrstu

ugovora.

M. B. - TVIN: Vijesti preuzimam ja s agencija koje su mi dostupne,

sa 4,5 agencija uzmem vijest i onda pravim te vijesti kako ja smatram da

treba. Na APTN-u imaju svoje failove, koje šalju pretplatnicima i

korisnicima, a onda imamo prostoriju koja se zove 'arhiva', gdje se to

snima. Dakle, urednik koji toga dana radi blok međunarodnih vijesti, uzima

to, gleda što sve ima, dođe kod mene, ako sam ja urednik informativnog

programa tog dana, i onda se dogovorimo što će raditi. Ako je nešto

posebno važno, posebno zanimljivo, onda pravimo priču. Ako procijenim

da je ta priča bitna, onda pravimo prilog.

M. J. - Vijesti: Nisam siguran. Mislim da postoje ugovori na

određeno vrijeme, koji se poslije određenog vremena obnavljaju. Ne mogu

vam reći koliko nas to stoji, jer je to poslovna tajna.

Kako se u vašoj redakciji provodi selekcija vijesti iz svijeta

M. V. - TVCG: Imamo mogućnost te razmjene, najčešće preko

ERNO-a, i imamo redakciju koja se time bavi. To je redakcija Svijet,

zapravo redakcija koja se bavi realizacijom tih rubrika za naše informativne

emisije. Svakako da je na njima, na njihovoj novinarskoj kreativnosti, na

novinarskim znanjima da odaberu top-vijesti. Pritom se mora imati na umu

sljedeće. Nama je svijet nekako u pravilu bilo sve ono što se događa na

Bliskom i Dalekom istoku i ponešto u Americi. Smatram da taj svijet,


202

DOGAĐAJI

znajući da je svijet i regija i Europa i tako dalje, da taj dio, u nekom

sljedećem vremenu, posebno na ovim putovima euroatlanskih integracija,

mora biti neka varijanta stalne rubrike, gdje ćemo govoriti o nekim

europskim tokovima i posebno o regionalnoj suradnji. To možemo vrlo

jednostavno napraviti ako uspostavimo vrstu mostova s bivšim

jugoslavenskim republikama i ostalim zemljama iz našeg bliskog okruženja,

prvenstveno sa zemljama Jugoistočne Europe, a i šire. Znači, mi ćemo, na

taj način, osmisliti te regionalne vijesti, da ih tako nazovem, na pravi način.

Za sad je to, normalno, prepušteno, kako sam rekao, ljudima koji rade u

redakciji Svijet, koja radi unutar deska, i ta redakcija, po našem mišljenju,

ispunjava neke osnovne standarde, odnosno radi na osnovi nekih načela,

općeprihvaćenih, kad je riječ o svjetskoj pozornici. Vrlo rijetko ćete, kod

nas, naći situaciju da tog dana nemamo obrađenu vijest koja je, recimo,

top-vijest na BBC-ju. Da se sad ne uspoređujemo s tim velikima, ali ako je

BBC reper tog javnog servisa, onda je, normalno, reper i ta njihova noseća

vijest, koja se tiče svjetske pozornice, a koja, rekla bih, u najvišem

postotku, ima i priču u našem dnevniku.

M. B. - TVIN: Na osnovi slobodne procjene i na osnovi onoga što

je toga dana top-vijest, što bi bilo zanimljivo gledateljima, jer mi imamo

nacionalnu pokrivenost Crne Gore, pa nešto što možda jest top-vijest u

Južnoj Americi, apsolutno ne mora zanimati naše gledatelje.

M. J. - Vijesti: Sve što sam spomenuo, to koriste naši novinari i

urednici koji uređuju tu rubriku - vijesti iz svijeta koja se zove “Svijet”, a u

koju smo mi smjestili i regiju. Mnogi nam to zamjeraju, jer: “Zašto bi

Srbija bila svijet”- kažu, a mi kažemo: “Zašto ne bi Sad poslije svega što

se dogodilo.” Većina svjetskih medija nema rubriku o regiji, nego imaju

svijet. To ne znači da se mi odnosimo s podcjenjivanjem, veliki dio naših

vijesti je iz regije, iz Srbije, Bosne, Makedonije... Prvenstveno nas zanimaju

sve vijesti koje dolaze iz svijeta, a koje se tiču Crne Gore. Te vijesti idu u

unutarnjopolitičku rubriku, to je naša uređivačka politika. Sve što se tiče

Crne Gore , bilo kakvi događaji, ide na strane koje se tiču Crne Gore. Ne

samo političke teme, nego i ako je u pitanju kriminal, globalni proces koji

ima veze s našom zemljom, gdje se ona spominje i slično. To se ne

objavljuje u “Svijetu”. Mi tako radimo. Prioritet su vijesti koje se na neki,

makar i posredan način, tiču Crne Gore. Recimo, europske integracije. Sve

što se tiče Bruxellesa i Europske unije, a može imati veze s nama, a i ne

mora, njihove unutrašnje stvari, budući da će o tome ovisiti put Crne Gore

u Europsku uniju. Ne mislimo da taj put bez nema alternativu, previše smo

imali toga “bez alternative”, pa smo se uvijek okretali nečemu drugom


Bogavac 203

“bez alternative”. Te vijesti imaju prioritet, one koje se posredno tiču Crne

Gore. Onda, u vanjskopolitičkoj rubrici također vode računa o životnim

stvarima koje se događaju u svijetu. Životne priče, katastrofe. Mi smo

privatni medij i moramo voditi računa o čitanosti, naravno. Pritom ne

trebamo podilaziti niskim ukusima i strastima po svaku cijenu.

U nekim redakcijama kažu da odabir vijesti iz svijeta isključivo ovisi o onome

što novinar koji je tog dana zadužen za tu rubriku sam izabere. Dakle, da je to

pitanje njegove kreativnosti. Koliko u tom smislu, u vašoj redakciji, ima te 'novinarske

slobode'

M. J. - Vijesti: Teško je u Crnoj Gori govoriti o novinarima

vanjskopolitičke rubrike. Smatram da je novinar čovjek koji ide i izvještava

s događaja, a čovjek koji sjedi u redakciji ima različita imena, od urednika,

stuffwritera, sabiritora. U Crnoj Gori nema novinara vanjskopolitičke

rubrike. Imamo dopisnika iz regije, u Austriji, u Italiji, povremeno imamo

dopisnika iz Bruxellesa, po potrebi. To su novinari vanjskopolitičke

rubrike. Oni pišu tekstove na osnovi izvještaja agencija, tako da imaju uvid

u sve što se toga dana događa, u tome smislu oni su slobodni. Ali, vezani

su ovim načelima. Što će izabrati i objaviti, to stvarno ovisi o njima.

Na koji način birate vijesti iz regije

M. V. - TVCG: Zna se što se događa, što je aktualno, koja je

važnost određene vijesti i na koji način to utječe na regiju i konkretno na

našu sredinu. Normalno je da su to neki od kriterija koji se moraju

provoditi i mi nastojimo tako postupati. Posljednji primjeri to mogu

pokazati: mi smo Dnevnik počeli pričom iz Srbije, što je vjerojatno za

mnoge bilo iznenađenje. Smatram da smo pravodobno reagirali. Onoga

dana, dakle, uoči izbora novog predsjednika Parlamenta RS-a, naš Dnevnik

je počeo uključenjem našeg novinara iz Srbije, koji je navijestio to što se

zapravo i dogodilo. To se dogodilo nakon ponoći, a dan poslije mi smo

imali ono što su implikacije tog što se dogodilo. Smatramo da je to bilo

potpuno opravdano, jer je to bila među prvih 5 vijesti na svim medijima, i

u regiji i u svijetu. Najjači emiteri, svi su tu vijest imali u svojim udarnim

emisijama, čak su imali i vrlo dobro organizirane rasprave o toj temi i

reakcije svih strana. Naime, Srbija je neobično važan faktor za stabilnost u

regiji, to je manje-više svima poznato, a to koliko je važna, potvrdilo je i

ovo što se sad događa, i koliko se sada tome pridaje važnost.

M. B. - TVIN: Regija je, naravno, interesantnija s više aspekata,

prije svega zbog blizine, zatim zbog odnosa koje bi Crna Gora trebala


204

DOGAĐAJI

imati s državama iz okruženja. Biraju se na sličan način kao i vijesti iz

svijeta, po mojoj slobodnoj procjeni. Sve je to na neki način uvjetovano

financijama. Ako hoćete sve to imati, potrebno vam je mnogo novca, jer

trebalo bi se pretplatiti na sve te agencije koje će vam dati informacije koje

vas zanimaju.

Radite li prema uzoru na neke druge medijske kuće (BBC na primjer)

M. V. - TVCG: Voljeli bismo da je tako. Mislim da moramo sebi

postavljati vrlo visoke ciljeve. Ne u želji da ih samo postavimo i da oni

budu pred nama kao nešto što ćemo jednog dana dosegnuti, nego ti ciljevi

moraju biti apsolutno ostvarivi. Znači, vijest je vijest gdje god jeste, bilo da

je prenosi BBC ili CNN, bilo da je objavljuje, ja se duboko nadam, bilo

koji javni servis, pa i naš, čak i mali servis za građane u maloj sredini. Tako

bi trebalo biti, ali to će u mnogome ovisiti o profesionalizaciji svih medija.

M. J. - Vijesti: Mi pratimo što se zbiva u najvažnijim svjetskim novinama,

imamo uvid u to što se događa. Pokušavamo na osnovi toga odabrati što

se nama sviđa, što mislimo da je dobro, što će poboljšati naš bilo

uređivački pristup, bilo organizacijski, bilo grafički. To su stvari o kojima

morate voditi računa.

U Dnevniku – središnjoj informativnoj emisiji vaše televizije, koji traje oko

trideset minuta, vijestima iz svijeta posjećuje se 2 do 3 minute. Mislite li da je to

dovoljno

M. V. - TVCG: Mislim da je to, u ovom trenutku, najviše što

možemo pružiti. Ne mislim da je dovoljno. Ali, tu su specijalizirane emisije

koje mogu obraditi te teme. Mi imamo jedanput na tjedan emisiju koja se

zove Globus. Ponedjeljkom, srijedom i petkom imamo Meridijane, zatim

Fokus. Ne mislim da je dovoljno, ali to je ono što sad možemo. Ali,

dogodi se i događalo se da, npr. u slučaju one velike nesreće u SAD-u,

masovnog ubojstva studenata, da smo počeli dnevnik tom pričom, koja je

stigla toga trenutka. Evo, recimo, i danas Dnevnik počinjemo događajem iz

Europe: Moskva, Crveni trg, priča o tome koliko je Dan pobjede nad

fašizmom važna priča. Gdje ćete bolji primjer

Mislite li da je rubrici Svijet dovoljno posvetiti dvije strane, koliko je posvećeno

u vašim dnevnim novinama

M. J. - Vijesti: Pa, ponekad nije. Ponekad je i previše.


Bogavac 205

Globalni trend, po mišljenjima nekih teoretičara, predstavlja opasnost za

medije. Mislite li da u budućnosti postoji opasnost od unifikacije medija

M. V. - TVCG: Ta opasnost normalno da postoji. Vjerojatno kada

slušate lokalne emitere vidite koliko se svi oni vole baviti visokom

politikom. Jednostavno, ta uloga servisa građana na lokalnoj razini kao da i

dalje lebdi negdje u zraku i kao da je samo pusta želja građana. Mislim da je

to loš znak i da će i dalje biti loš znak, ako se ljudi koji se bave razvojem tih

medija i oni koji ih osnivaju ne pozabave upravo time i ako ne upozore na

potrebu da lokalni emiteri moraju obavještavati o običnom životu obične

ljude, obične građane. Normalno, ne uzimajući sebi pravo da ne treba javiti

što se zbiva u okruženju, odnosno globalno, ali da prioritet tih medija to

nikako ne smije, niti treba biti. Oni stalno moraju govoriti o životu, a život

je običan svijet, u običnoj sredini, u gradu u kojem se medij nalazi, a visoka

politika i sve što se zbiva na globalnoj i regionalnoj razini može biti dio te

priče, ali može biti u dopuštenim i, rekla bih, normalnim količinama, kako

bi to ljudi na pravi način konzumirali u sredini u kojoj taj medij radi.

M. J. - Vijesti: Ne. Postoje tisuće novina na Zapadu, nacionalne,

regionalne, lokalne, u kvartovima imate novine. Jedina opasnost jest da se

smanjuje njihova naklada, znači da internet preuzima primat. Bilo je i prije

sličnih kriza i problema, pa mislim da će tiskane novine opstati. Barem

sljedećih sto godina. Opasnosti od unifikacije upravo zbog toga nema.

Uvijek će biti nešto što je relevantno samo za nas, za tržište, na kojem

recimo Vijesti funkcioniraju, tako da će to uvijek biti različito, bez obzira u

kojoj formi.


207

Bojana Mišković ∗

Zaslužujemo više informacija o

svijetu

U tekstovima studenata Sveučilišta u Podgorici pokušali smo da

utvrditi koliko su mediji Crne Gore zahvaćeni procesom globalizacije, tj.

koliki utjecaj velike medijske kuće i novinarske agencije imaju na naše

medije.

Što smo zaključili

Urednici medija koji su bili intervjuirani, različito, čak suprotno

doživljavaju i organiziraju vanjsku politiku i vijesti iz svijeta. Zatim,

usporednom analizom vijesti koje su tog dana 1 objavile TVCG i IN

televizija s vijestima koje su se pojavile na BBC-ju i CNN-u, zaključili smo

da prosječni građanin Crne Gore zaslužuje više informacija o događajima u

svijetu. I posljednjom analizom koju smo tog dana proveli, najtiražnijih

dnevnih novina, postojećih internetskih portala i radijskih postaja potvrdili

smo činjenicu da u Crnoj Gori ne postoji dovoljno jak utjecaj globalnih

medija.

Ono što je važno istaknuti jest da smo pratili informativni

program, te da je zaključak izveden na osnovi tog istraživanja, a da je

globalni utjecaj na kulturni i zabavni program mnogo veći.

∗ Autorica je studentica Sveučilišta u Podgorici

1 7. svibnja 2007. godine


209

Emina Demiri i Karmen Škaro ∗

Dubrovački medijski prijepori

Uvod

Novinarska profesija na lokalnoj razini predstavlja veliki izazov.

Lokalni su novinari izloženi manipulaciji od lokalnih političara, oglašivača i

vlasnika koje svaki dan susreću na ulicama svojega grada. Njihov je položaj

znatno otežan upravo zbog malog područja o kojemu izvještavaju te zbog

prisnosti s sudionicima izvještaja.

Senzacionalistički način izvještavanja nisu izbjegli ni dubrovački

mediji. Često posluže samo kao prostor osobnih razračunavanja i

podmetanja u kojima se neutemeljeno iznose neistine. Iako na Sveučilištu u

Dubrovniku postoji odjel Mediji i kultura društvo, čije je područje

obrazovanja zapravo novinarstvo, u dubrovačkim medijima čini se da ne

postoji potražnja za obrazovanim novinarima koji će se pridržavati pravila

i etike svoje profesije. Senzacionalizam ne priznaje obrazovanje kao vrlinu

nego je smatra preprekom.

Važnost lokalnih medija i njihov utjecaj na javno mnijenje ponekad

prelazi utjecaj nacionalnih medija upravo zbog blizine kao mjerila prema

kojemu je nešto zanimljivo i važno za čitatelja, slušatelja ili gledatelja.

Upravo zbog velikog utjecaja, potrebno je sagledati tko zapravo odlučuje o

uređivačkoj politici tih medija. Jedan od načina da se odgovori na to

pitanje jest sagledati povijest i sadašnjost izvještavanja dubrovačkih medija.

Skandali koji su ih potresli, pogreške velike i male, nedostaci u sadržaju.

Sve su to pokazatelji stanja dubrovačkih medija.

∗ Autorice su studentice Sveučilišta u Dubrovniku


210

DOGAĐAJI

Radio-Laus

Glavni i jedini izvor prihoda za lokalnu komercijalnu radijsku

postaju je oglašavanje. Osim snimljenih oglasa, oglasa koje čita spiker,

lokalni radio se koristi i igrama te kvizovima kroz koje oglašivač šalje svoju

poruku na nešto suptilniji način. Takav je slučaj i s Radio-Lausom. Naime,

90 posto njegova programa je sponzorirano, pa imaju specijalizirane

emisije čiji su sponzor npr. Autoceste, pa se u tim emisijama oglašavaju

lokalne autotvrtke ili postoji emisija „Dom“ za tvrtke koje se bave

uređivanjem interijera.

Godine 2004. jako je uspješna bila emisija „Pedalalaus“. Sastojala

se od toga da su dva novinara biciklima tri puta na tjedan obilazila

Dubrovnik. Svaki put bi u nekoj ugostiteljskoj tvrtki napravili intervju s

osobom od lokalne važnosti. Osobe koje bi se našle na ulici kojom su se

novinari vozili, osvajale bi nagrade koje bi omogućili sponzori, ali emisiju

je većinom sponzorirao ugostiteljski objekt. Kako se izabire objekt koji će

ugostiti političara i novinare nije poznato, pa postoji opravdana sumnja da

su ideja i koncepcija emisije takvi da se ostvari sprega oglašivača

(ugostiteljskog objekta i političara) i novinara.

Vrijeme izbora također se može promatrati sa stajališta marketinga

jer je to vrijeme, kao i razdoblje blagdana, ono kada se dobit od oglašivanja

poveća. Publika je bombardirana političkim oglasima, jingleovima i

političkim oglašivačkim emisijama u kojima se pojavljuju političari, a koje

traju do 60 minuta.

Pogreške su ljudske, ali plagijat nije. Radio-Laus je dobar primjer za

to. U prosincu 2006. Jutarnji list je pogreškom objavio izvještaj sa

županijskog zasjedanja, koji se održao u studenom te godine. Vijest o tome

je pročitana i u vijestima Lausa bez pozivanja na Jutarnji list, kao da se radi

o novom događaju, pa su pokazali javnosti kako pojedine vijesti prepisuju

iz dnevnih novina, pa i one pogrešno objavljene.

Radio-Ragusa

Radio-Ragusa je najmlađi radio u Dubrovniku. Prije početka

emitiranja, Andrija Jarak, koji je trebao biti glavni urednik, najavljivao je


Demiri i Škaro 211

kako će radio razotkrivati afere, govoriti o problemima ratnih veterana,

odnosima sa susjednim zemljama te da taj radio zasigurno neće biti

džuboks napravljen na tako da se objavljuje red glazbe, red reklama. No, to

je ono što je taj radio postao.

Radio-Ragusa emitira 24 sata na dan, uglavnom glazbu i glazbene

emisije poput „Love radio“ s ljubavnim pjesmama, dok je „Injoštar“

posvećen tradicionalnoj dalmatinskoj pjesmi. Vijesti se emitiraju svaka dva

sata s glavnim „Dnevnikom“ u 17 sati i uglavnom su „skinute“ s portala

www.index.hr.

Jedan od primjera neobrazovanih osoba koje rade na lokalnim

postajama je i kada se u prosincu 2006. godine spiker zabunio i nekoliko

minuta nije znao što skraćenica J.B. Jelačić znači. Prvi put ju je izgovorio

Josip Broz. U sljedeća dva pokušaja opet ju nije uspio dešifrirati te je na

kraju samo rekao „u ulici bana Jelačića“.

DUTV

DUTV je počeo emitirati program prošle godine i u svojem se radu

susreo s nekoliko ključnih problema. Ljudi su neizostavan element

poslovanja pa je neoprostivo da jedna televizija nema dovoljno kadrova, a

oni koji rade većinom nisu školovani novinari. Zbog takvih propusta,

program je slab, što se najviše vidi iz prečestog emitiranja kadrova Grada i

gradskih „šetača“. DUTV je stvorio vlastitog Velikog Brata pomoću

kamera postavljenih po cijelome gradu koje snimaju „uzbudljive“ kadrove

ljudi koji šetaju, vežu cipele, ispuhuju nos... I sve se to emitira uz glazbu u

pozadini, a kako se ne bi moglo ustvrditi da navedeni kadrovi nemaju

nikakvu informativnu vrijednost, u podnožju ekrana gledatelji mogu

pročitati pokoju lokalnu vijest, najavu ili neizostavni oglas. Jedanput na

tjedan ekipa DUTV-a odluči se emitirati lokalne vijesti iz Dubrovnika i s

Dubrovačkog područja. Problem je u tome što se ti manevri većinom

pretvaraju u prikriveno oglašavanje. Lokalne građevinske tvrtke najčešći su

sudionici vijesti, a ujedno i najveći oglašivači DUTV-a.

Možda je situacija mogla biti i drugačija da se i prije nego što se

počelo s emitiranjem nije propustilo zaposliti školovane novinare. Prošle

godine na audiciji za zapošljavanje sudjelovali su i studenti Sveučilišta u

Dubrovniku, koji su demonstrirali visok stupanj profesionalizma te je


212

DOGAĐAJI

nekoliko od njih i zaposleno. Rad na televiziji je odgovoran posao te

iziskuje mnogo vremena i odricanja za studente koji ujedno moraju pratiti

predavanja i učiti za ispite. Osim toga, takva obveza donosi i troškove, npr.

za prijevoz, šminku i odjeću te su studenti zatražili da im se nadoknade.

Vlasnik DUTV-a, koji je ujedno menadžer, nije smatrao da bi se ta

nadoknada trebala isplatiti. Zaključio je da bi studenti zapravo njemu

trebali platiti što će ih naučiti budućem zanimanju. Studenti su prekinuli

suradnju, no priča na tome nije završila. Uvrijeđeni vlasnik odlučio je da

nekoliko drskih studentica treba „spustiti na zemlju“, pa ih je otpratio s

izjavama kako neke od njih dobro izgledaju, no nemaju ništa u glavi te da

bi mogle glumiti u porno filmovima. Za veliku većinu pak rekao je da nisu

u stanju držati niti mikrofon.

Dubrovački vjesnik

Još davne 1951. godine s prvim izdanjem počinje priča Dubrovačkog

vjesnika, novina s najdužom tradicijom u Gradu. Još jedan čini se

neizbježan element dubrovačkih medija, saga o građevinskim tvrtkama

nalazi svoje mjesto i u tome listu. Dubrovački vjesnik kada god je to moguće

donosi negativne vijesti o lokalnoj građevinskoj tvrtki „Obšivač“, koja je

partner izvjesnom „Vulixu“. Poznato je da se iza vreća cementa nerijetko

skriva korupcija i dužnost je novinara o tome izvijestiti, no u ovome

slučaju se iza novinarskih pera Dubrovačkog vjesnika skriva suparništvo.

„Vulix“ je imao udjel u Dubrovačkom listu, koji se s Dubrovačkim vjesnikom

bori za dijelove čitateljskog kolača. Treba li uopće spomenuti da Dubrovački

list s druge strane promovira tvrtku „Obšivač“.

Čini se kako Vjesnik nije u dobrim odnosima ni s gradonačelnicom

Dubravkom Šuicom. Barem ne otkada je ona povukla oglase iz lista.

Najbolji primjer spomenutog antagonizma jest kada je u listu objavljena

fotomontaža gradonačelnice kako sjedi na skupoj WC školjki, koja je dio

velike investicije Gradskog vijeća. Uistinu neukusna fotografija očiti je

rezultat sensacionalizma i najblaže rečeno nedostatka profesionalizma u

novinarstvu Dubrovačkog vjesnika.

No, taj slučaj montaže u tim novinama nije jedini. Naime, 2005.

godine, tijekom lokalnih izbora Dubrovački vjesnik je objavljivao podatke iz

navodnih telefonskih anketa, koje su pokazivale da kandidat s nezavisne


Demiri i Škaro 213

liste Pero Vićan vodi utrku. Tako su tri dana prije izbora objavljeni

rezultati ankete, prema kojoj je vodio Pero Vićan sa 69,7%, 67,7% i 59,1%.

Podaci agencija koje se bave istraživanjima javnog mnijenja govorili su

drugačije. Tako je prema agenciji GFK Pero Vićan smješten u skupinu

„ostali“, u kojoj svi zajedno nisu mogli dobiti više od 1,9 posto glasova, a

prema podacima druge slične agencije Mediana Fidesa nisu mogli dobiti

više od 3,4 posto glasova. Uz to, suprotno pravilima struke, nigdje nije bilo

naznačeno koliko je ljudi sudjelovalo u anketama. Postavlja se pitanje

koliko je glasova takva manipulacija priskrbila Vićanu, jer su ljudi mislili da

ako glasaju za nekoga drugoga s druge nezavisne liste, njihov glas neće

vrijediti.

Zaključak

Dubrovačko novinarstvo se susreće s problemima manipulacije.

Upravo ta manipulacija te sveprisutni senzacionalizam rezultira slabom

kvalitetom sadržaja u medijima te padom potražnje za školovanim

novinarima. Zapošljavanje neškolovanog kadra ujedno povećava prostor

za pogreške. Ponekad su te pogreške male, poput krivo pročitanih imena,

no ponekad su mnogo ozbiljnije, poput plagijatorstva.

Vlasnici dubrovačkih medija prečesto vode glavnu riječ u tome što

(ne)objaviti, što jest, a što nije vijest. Smrad manipulacije koju provode

vlasničke strukture uvijek je prisutan, no rijetko se može dokazati iz kojeg

izvora se širi. Zašto Zato što transparentnost vlasništva u Dubrovniku, a

nažalost i ostatku Hrvatske, prečesto nije ništa do mrtvo slovo na papiru.

Građevinska poduzeća, radnici kao dioničari, žene moćnika... Toliko

imena, a bez pouzdanih podataka. Sličnu manipulaciju uređivačkom

politikom moguće je pronaći i u oglašavanju.

Lokalni političari pak vode vlastitu igru, koja naravno jednako tako

uključuje manipulaciju medijima, a time i manipulaciju javnošću. U vrtlogu

izbornih kampanja gubi se mantra novinarske profesije koja kaže pošteno,

istinito, uravnoteženo, točno i nepristrano. Političarima na vlasti posvećuje

se toliko medijskog prostora da se uistinu može reći kako lokalni

dužnosnici već iskaču i iz paštete. U slučaju prijekora medijske ruke, koja

te političare svesrdno mije, mediji se okreću drugoj krajnosti, u kojoj je su

sve te paštete pokvarene. U svemu tome najviše ispašta javnost te ideja o

slobodi i profesionalnosti novinarske profesije.


215

RECENZIJE

UDK 070.42 Roter, R.

(215-217)

Đorđe Obradović (urednik): Djelo novinara Rudimira Rotera,

Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 2007., 333 stranice,

ISBN 978-953-7153-14-4

Đorđe Obradović: Otkrivanje Rotera,

ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007., 131 stranica,

ISBN 978-953-7015-33-6

Svijetli lik hrvatskoga novinarstva

Stručni skup o Rudimiru

Roteru, održan 22. ožujka 2006.

godine, okupio je dvadeset dvoje

sudionika. Oni su se potrudili pridonijeti

istraživanju i vrednovanju

novinarskoga i ukupnog rada i stvaralaštva

Rudimira Rudija Rotera,

ugledne osobe u povijesti dubrovačkoga

i hrvatskog novinarstva.

Bio je to i svojevrsni međugeneracijski

dijalog, jer su se na jednome

mjestu okupile dvije ili tri

generacije, od onih koji su bili

Roterovi suvremenici do mladog

naraštaja visokoškolaca koji su tek

započeli zahtjevan proces profesionalnoga

osposobljavanja za korektno

obavljanje radnih zadataka

medijskih djelatnika.

Kad je riječ o novinaru

Rudimiru Rudiju Roteru, stručni

je skup bio samo početak zahtjevnoga

i složenog istraživačkog

procesa. Roterovo stvaralaštvo dodatno

je analizirano u sklopu Medijskoga

istraživačkoga centra Odjela

za komunikologiju Sveučilišta u

Dubrovniku, a rezultat skupa i toga

rada prilozi su za zbornik radova

„Djelo novinara Rudimira Rotera“.

Ti prilozi nedvojbeno potvrđuju da

Roterovo djelo može biti putokaz

svima koji se žele baviti složenim

novinarskim pitanjima.

Zbornik radova “Djelo novinara

Rudimira Rotera” čine prilozi

kojima su autori: Mateo Milković,

Milan Kiperaš, Blanka Danon


216

RECENZIJE

Kurpjel, Jasenka Roter Petrović,

Marinko Vlašić, Stipo Antičević,

Pavle Bakarić, Ante Bautović,

Antun Gavranić, Nikola Ivanišin,

Joško Juvančić, Čedo Kisić, Ljubica

Marinović, Đuro Market, Natalija

Gržetić, Zrinka Roter Vranić, Rade

Petrović, Marinela Rusković Krištić,

Božo Brzica, Joško Jelavić, Maja

Nodari, Jovica Popović, Nikola

Isufi, Sonja Seferović, Mia

Miloslavić, Antonia Tomić, Đorđe

Obradović, Dubravka Šuica.

Povijest dubrovačkoga i

hrvatskog novinarstva obilježio je

Frano Supilo (1870. - 1917.) radom

u Crvenoj Hrvatskoj i Novom listu.

Osam godina nakon Supilove smrti,

Rudimir Roter objavio je svoj prvi

novinski napis u dubrovačkom listu

Hrvatska riječ. Od te 1925. do 1959.

godine, kad je umro, Roter je

priznat među kolegama kao vodeći

novinar podrijetlom sa širega

dubrovačkog područja.

Nažalost, njegovo djelo nije

bilo istraženo i, kako su njegovi

suvremenici počeli umirati, sjećanja

na njega počela su blijedjeti i o

njemu se sve manje znalo. Na prijedlog

Roterova prijatelja iz

djetinjstva Stipe Antičevića, država

Izrael Roteru je dodijelila najveće

priznanje koje mogu dobiti pripadnici

drugih naroda – pravednik

među narodima. Priznanje mu je

pripalo za spašavanje obitelji sarajevskog

novinara Alberta Koena

po cijenu vlastitoga života i suseljana

u Potomju na Pelješcu, gdje je

sklonio Koenove pred fašističkim

progonom.

Prilozi za zbornik pokazuju

da su životno i novinarsko djelo

Rudimira Rotera dragocjeni za

povijest dubrovačkoga i hrvatskoga

novinarstva. To je ujedno prva

knjiga nastala u okrilju Medijskoga

istraživačkog centra Odjela za

komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku

i kao takva predstavlja

samo početak, a ne spomenik

Rudimiru Roteru. Ona je putokaz

današnjim i budućim novinarima

kako treba živjeti novinarstvo i za

novinarstvo. Ili, Roterovim riječima,

a napisao ih je u pismu prijateljici iz

Janjine 1928. godine:

“Ja stojim na stanovištu, da

čovjek vrijedi samo onoliko koliko koristi

čini drugima i ni za dlaku više. Nauka je

opće dobro; prema tome ono što ja znam

nije samo moje, nego svačije, a ako je to

tome tako - što se ne da poreći - onda to

moramo i činom dokazati.”

Polazeći od svega navedenog,

može se zaključiti da

zbornik „Djelo novinara Rudimira

Rotera“ predstavlja značajan doprinos

povijesti dubrovačkoga i

hrvatskog novinarstva i nakladničke

djelatnosti Sveučilišta u Dubrovniku.

Nije to sve. Rad Đorđa

Obradovića prilagođen samostalnom

izdavanju objavljen je kao

posebna knjiga pod naslovom

Otkrivanje Rotera i uvršten je u


217

međunarodni projekt JETIC –

Obrazovanje novinara u Hrvatskoj,

koji se ostvaruje uz potporu

Europske komisije. Nakladnici su

ICEJ, Međunarodni centar za

obrazovanje novinara i Sveučilišna

knjižara iz Zagreba. I to je dodatni

dokaz o vrijednosti provedenoga

istraživanja, analizi sadržaja

Roterovih napisa i izvlačenju iz

zaborava toga velikana dubrovačkoga

i hrvatskoga novinarstva.

Milan Kiperaš

UDK 070.15(082)

(217-218)

Stjepan Malović (urednik): Vjerodostojnost novina,

ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb,2007.,207 stranica,

ISBN 978-953-7015-38-1

Ozbiljna ugroženost standarda

Koliko su novine vjerodostojne

i može li se vjerovati

vijestima koje objavljuju – bila je

tema međunarodnoga istraživanja

provedenog u sklopu projekta

Tempus „Journalism Education and

Training in Croatia“ (JETiC). U

istraživanju su sudjelovali znanstvenici

i medijski stručnjaci iz

Austrije, Bosne i Hercegovine, Crne

Gore i Hrvatske tijekom 2007.

godine. Promatrali su po četiri

naslova dnevnih novina iz

Hrvatske, Bosne i Hercegovine i

Crne Gore, a analizirana su ukupno

2806 napisa. Novine su odabrane

prema kriterijima čitanosti i utjecaja,

što je pravilan pristup, jer nijedan

od ta dva kriterija samostalno ne bi

dao uravnoteženu i nepristranu

analizu. U svakoj je zemlji izabran

jedan dnevni list, koji ima ugled i

tradiciju ozbiljnoga glasila, koji su

nekoć bili sinonimi za kvalitetno

novinarstvo, neovisno o tome što

danas ni Vjesnik u hrvatskoj, ni

Oslobođenje u Bosni i Hercegovini, ni

Pobjeda u Crnoj Gori nisu tržišno

uspješni. No, objašnjava voditelj

istraživanja i urednik Vjerodostojnosti

medija Stjepan Malović, izabrani su

kao protuteža ostalim novinama

izabranima prema prodanoj nakladi.

Rezultati su prvi put objavljeni u

lipnju 2007. godine na međunarodnoj

znanstvenoj konferenciji u


218

RECENZIJE

Opatiji, dijelu već spomenutoga

projekta JETiC, koji je u samo dvije

godine objavio niz knjiga u dvije

biblioteke. Jedna od njih naslovljena

je Vjerodostojnost medija. Knjigu je

uredio prof. dr. sc. Stjepan Malović

sa Sveučilišta u Dubrovniku, a

istraživači i autori pojedinih poglavlja,

uz njega, bili su i prof. dr. sc.

Thomas A. Bauer sa Sveučilišta u

Beču, doc. dr. sc. Gordana Vilović i

viši asistent dr. sc. Mato Brautović

sa Sveučilišta u Dubrovniku, mr. sc.

Igor Kanižaj sa Sveučilišta u

Zagrebu, prof. dr. sc. Najil Kurtić i

mr. sc. Zarfa Hrnjić sa Sveučilišta u

Tuzli, mr. sc. Derviš Selhanović iz

Zavoda za međunarodnu znanstvenu,

kulturnu i tehničku suradnju

vlade Crne Gore, mr. sc. Nataša

Ružić sa Sveučilišta u Podgorici te

doktorandica Sveučilišta u Zadru

Ksenija Žlof.

Knjiga je podijeljena u tri

dijela. Prvi, koji nosi naslov Značaj

vjerodostojnosti medija, pruža teorijski

pogled na važnost medijskih

istraživanja kao važan dio društvenih

istraživanja. Drugi dio

objavljen pod naslovom Istraživanje

vjerodostojnosti medija tumači kako je

konceptualizirano istraživanje, metodologiju

istraživanja i važnost

izvora za vjerodostojnost medija.

Treći i najopsežniji dio Rezultati

istraživanja tekstualno, brojčano i

grafički daje pregled i tumačenje

dobivenih rezultata analize sadržaja

napisa, utjecaja grafičkoga oblikovanja

i etičkih aspekata analiziranih

novina.

Sažimajući ukupne rezultate,

Stjepan Malović piše da dobiveni

podaci za sve tri zemlje navode na

opći zaključak kako su novinarski

standardi ozbiljno ugroženi. Dodaje

kako su istraživači bili svjesni

činjenice da ocjena često ne ovisi

samo o istinosnim komponentama

sadržaja, nego također o obilježjima

komunikacijske situacije, koja bitno

određuje komunikacijski okoliš.

Detaljnijom raščlambom dnevnih

listova istraživači su ustvrdili kako

nema dovoljno ozbiljnih informativno-političkih

dnevnih novina,

koje bi čitateljima pružile točne i

podrobne informacije o zbivanjima

u zemlji i svijetu.

Ovako koncipirana i sadržajno

iznimno vrijedna knjiga

trostruko je korisna čitateljima,

među kojima bismo morali zbog

vlastitih spoznaja i potrebe da se

poboljša svakodnevna novinarska

praksa i zbog nekih budućih istraživanja,

biti ne samo novinari i

studenti novinarstva, nego medijski

stručnjaci u neovisnim institucijama

i sveučilišni nastavnici. Teorijski

okvir, metodološki postupak i način

prikaza rezultata u Vjerodostojnosti

novina mogu biti odličan predložak

budućim istraživanjima.

Đorđe Obradović


219

UDK 070:37](035)

(219-220)

Thomas A. Bauer, Thierry Guidet, Andy Kaltenbrunner i Daniela

Kraus, ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007., 136 stranica, ISBN

978-953-7015-37-4

Priručnik za predavače novinarstva

Iako u Hrvatskoj postoji

duža tradicija izobrazbe u novinarstvu,

tek je sada objavljena prva

knjiga o tome kako biti uspješan

predavač novinarstva. Profesor

bečkog sveučilišta i ugledni medijski

pedagog Thomas A. Bauer sa

skupinom suradnika odlučio se na

praktičan način opisati kako

organizirati i izvoditi novinarske

tečajeve te prikazati ulogu koju bi

predavači novinarstva trebali imati.

Prvi dio knjige govori o

učenju za struku i metodama za

poduku. Bauer iznosi pedagoške

aspekte ponašanja predavača

usmjeravajući podučavanje prema

sudionicima. Autor iznosi najvažnije

metodičke načine ponašanja kroz

povratnu informaciju, intervencije i

upravljanje skupinom. U dijelu

naslovljenom "Metode poduke" autor

iznosi teoretske temelje učenja s

pregledom metoda učenja i načina

njihova izbora prema ciljevima

učenja i zadanog programa.

Andy Kaltenbrunner i Daniela

Krraus autori su drugog dijela

knjige, u kojem se govori o usavršavanju

novinara, posebice o cjeloživotnom

učenju u društvu znanja.

Autori iznose međunarodne modele

školovanja u Danskoj, Njemačkoj.

Španjolskoj i SAD-u, iz čega izvode

svoj „korak kroz korak“ pristup

usavršavanju. Predlažu usavršavanje

kroz tvrtku jer je takav pristup dio

kvalitativnog menadžmenta, poboljšava

motivaciju i umreženost, plan

prilagođen potrebama tvrtke i

opremi. Autori ističu kako se

novinarsko obrazovanje ne može

temeljiti na ideologiji da se novinarske

sposobnosti stječu u kolijevci,

nego je za to potrebna javna

potpora. „Kritička javnost i njezini

demokratski izabrani predstavnici

imaju interesa da sredstva javnog

priopćavanja budu visokokvalitetna“,

zaključuju autori.

Praktičan vodič za predavače

treći je dio knjige, a napisao ga


220

RECENZIJE

je Thierry Guidet. Kako sam autor

ističe, riječ je o savjetima, trikovima

i mudrostima za osmišljavanje i

vođenje tečaja.

Autor navodi kako se

odrasle ne podučava jednako kao

djecu, jer odrasli ne vide predavača

kao sveznajućeg učitelja. Oni

očekuju konkretne rezultate te da

predavač uzme u obzir njihovo

radno i ljudsko iskustvo. Autor zaključuje

kako je za novinare prvo

pitanje „Za koga pišem“, dok je

prvo pitanje za predavača „Koga

podučavam“.

Knjiga Priručnik za predavače

novinarstva predstavlja teoretsko i

stručno objašnjenje kako biti

uspješan predavač novinarstva.

Nijedan predavač ne bi trebao

zaobići ovaj priručnik prilikom

osmišljavanja i izvođenja novinarskih

tečajeva.

Mato Brautović

UDK 070

659.3

316.77

(220-222)

Nada Zgrabljić Rotar (urednica): Medijska istraživanja (god. 13, br. 1),

DORON d.o.o. i Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu,

Zagreb, 2007., 98 stranica, ISSN 1330-6928

Medijska prilagodba društvu

Znanstveno-stručni časopis

za novinarstvo i medije Medijska

istraživanja u prvome broju trinaestoga

godišta donosi pet

istraživanja s područja medija, dvije

recenzije novih izdanja knjiga te

prikaze i najave medijskih događanja.

Kako navodi glavna urednica

doc. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar,

spomenuti sadržaji časopisa ilustriraju

utjecaj društvenih promjena

na fokus interesa znanstvenih

istraživača s područja medija.

Prvi dio časopisa rezerviran

je za prikaze rezultata raznovrsnih

istraživanja medija i medijske prakse.

Tako je mr. sc. Anita Perišin s

Hrvatskih studija Sveučilišta u

Zagrebu istražila interaktivnost

medijskih djelatnika i terorističkih

organizacija, a predsjednik Hrvatskog

centra za razminiranje mr. sc.


221

Josip Čerina ispitao je i analizirao

koliko i zašto mladi ročnici

Hrvatske vojske (ne)koriste masovne

medije. Prof. dr. sc. Ana

Tkalac Verčić s Ekonomskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu i mr. sc.

Norman Mueller iz Marketinških

komunikacija T-Coma prezentirali

su rezultate zajedničkog istraživanja

o povezanosti i uzajamnoj ovisnosti

novinarstva i odnosa s javnošću, a

viši asistent na Sveučilištu u

Dubrovniku dr. sc. Mato Brautović

usporedio je stupanj etičnosti

hrvatskih online medija u odnosu

na međunarodne standarde prema

kriterijima zaštite privatnosti, intelektualnog

vlasništva i elektroničkog

poslovanja. Posljednji članak je

prezentacija rada prof. dr. sc. Vide

Vidaček Hainš, prof. dr. sc.

Valentine Kirinić s Fakulteta informatike

i organizacije Sveučilišta u

Zagrebu te pedagoginje i ravnateljice

dječjeg vrtića Kindergarden iz

Varaždina Ksenije Pletenac. Na

uzorku predškolske djece istražile

su na koji način medijska i infor-

macijska pismenost utječu na

formiranje kompetentnih i osviještenih

korisnika medija.

U drugome dijelu Medijskih

istraživanja objavljene su recenzije

knjige Nade Zgrabljić Rotar Radio –

mit i informacija, dijalog i demokracija iz

2007. godine te knjige Produkcija i

marketing scenskih umjetnosti autora

Darka Lukića iz 2006. godine. Osim

toga, stranice časopisa poslužile su

za prikaze i najave relevantnih

medijskih skupova i događaja.

Časopis Medijska istraživanja,

kao svojevrstan forum o aktualnim

pitanjima i problematici masovnih

medija, dobrodošao je tamo gdje još

uvijek postoji neznanje o pojedinim

aspektima djelovanja medijske

industrije, čak i u znanstvenim krugovima.

Osim što istraživačima

medija može poslužiti u daljnjem

razvoju, njime se mogu koristiti i

studenti novinarstva kao i svi ostali

koje zanima prilagodba masovnih

medija stalno promjenjivom okviru

suvremenog društva.

Tina Barbarić


223

VIJESTI

12. konferencija Informacijska

tehnologija i novinarstvo

KOLABORATIVNI

MEDIJI

Dvanaesta međunarodna

konferencija Informacijska tehnologija

i novinarstvo održana je u

Interuniverzitetskom centru od 21.

do 25. svibnja. Tema su ove godine

bili kolaborativni mediji.

Konferencija je počela

prezentacijom radova o novome

novinarstvu, odnosno o izazovima

koje pred suvremeno novinarstvo

postavljaju blogovi i društveno

umrežavanje. Drugog dana je

raspravljano o digitalnoj demokraciji

i izazovima građanskog novinarstva

te obrazovanju na daljinu.

Predstavljanje znanstvenih

projekata bila je tema trećeg dana

konferencije, s time što su u poslijepodnevnim

satima studenti predstavljali

svoje projekte i istraživanja.

Posljednji dan konferencije

bio je svojevrsno sjećanje na život i

rad utemeljitelja informacijskih

znanosti u Hrvatskoj Bože Težaka.

Direktori konferencije su

prof. dr. sc. Nenad Prelog i prof. dr.

sc. Damir Boras sa Sveučilišta u

Zagrebu, te prof. dr. sc. Steve Ross

s UCLA-e.

3. međunarodni znanstveni skup

„Dubrovački medijski dani“

UTJECAJ ODNOSA S

JAVNOSTIMA NA

KREIRANJE JAVNOG

MNIJENJA

Treći međunarodni znanstveni

skup „Dubrovački medijski

dani“ s ovogodišnjom temom

„Uloga odnosa s javnostima u kreiranju

javnoga mnijenja“ održan je

od 8. do 10. studenoga 2007. na

Sveučilištu u Dubrovniku.

Sudjelovali su istaknuti

medijski stručnjaci, profesori sa 11

sveučilišta i visokih škola i novinari

iz Njemačke, Austrije, Slovenije,

Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne

Gore, Makedonije i Hrvatske koji su

raspravljali o tome koliko zbivanja

zabilježena u medijima stvaraju

djelatnici u odnosima s javnostima i

kakvi se etički prijepori zbog toga

mogu pojaviti.

Pokrovitelj skupa bio je

predsjednik Republike Hrvatske

Stjepan Mesić, a skup se održao uz

potporu Ministarstva znanosti,

obrazovanja i športa, Dubrovačko-


224 VIJESTI

neretvanske županije i Grada Dubrovnika.

Skup su pomogli medijski

pokrovitelji Vjesnik i Hrvatski radio

– Radiopostaja Dubrovnik i

sponzori: Zaklada Konrad Adenauer,

Studentski centar Dubrovnik,

Coca-Cola Beverages Hrvatska,

Vulix, Turistička zajednica grada

Dubrovnika i Dubrovnik PartneR.

Predsjednik Stjepan Mesić,

pokrovitelj skupa, je u svojoj poruci

sudionicima naglasio:

Drago mi je što se broj sudionika

kao i broj zemalja iz kojih dolaze

povećava iz godine u godinu, a to je

potvrda relevantnosti i važnosti teme ove

konferencije.

Vi ćete na raspravama u okviru

ove konferencije detaljno analizirati i

donijeti sud o tome kakva je uloga odnosa

s javnostima u kreiranju javnog mnijenja,

no želio bih ponovno istaknuti kako u

demokratskim društvima odluke ne

donose niti pojedinci, niti upravljačke

strukture koje su iznad ili izvan društva.

Odluke donose građani. A da bi mogli

odlučivati, građani moraju biti obaviješteni.

Neobaviještenim ljudima lako se

manipulira, njih se lako zavodi, a

zavedene ljude nije nimalo teško navesti

na odluke koje u najmanju ruku nisu u

njihovom interesu.

Upravo je zato važno da se

djelatnici u svakoj profesiji, bez obzira

jesu li oni djelatnici u odnosima s javnošću

ili novinari, rukovode pravilima i etikom

svoje struke bez manipulacije i bez

iskrivljavanja realne slike društva.

ZBORNIK O KRALJSKOM

DALMATINU

Zbornik radova „Kraljski

Dalmatin – 200 godina zadarskog i

hrvatskog novinarstva u europskom

kontekstu“ u nakladi Sveučilišta u

Zadru, koji je uredila doc. dr. sc.

Nada Zgrabljić Rotar, predstavljen

je 12. srpnja 2007. godine tijekom

međunarodnoga skupa posvećenoga

tim prvim novinama koje su izlazile

uz talijanski i na hrvatskome jeziku.

U Zborniku su objavljeni radovi sa

Skupa održanoga 2006. godine,

povodom dvjestote obljetnice prvoga

broja Kraljskog Dalmatina tiskanog

12. srpnja 1806. godine.

Prof. dr. sc. Josip Vidaković,

pročelnik Odjela za informatologiju

i komunikologiju Sveučilišta u

Zadru, i predsjednik Organizacijskog

i programskog odbora Skupa,

izjavio je tom prigodom:

- Naš je skup otvorio vrata

daljnjim istraživanjima, a posebno

novinstva 19. stoljeća koje je

neiscrpni rudnik svekolikih informacija

o svim segmentima društva.

Naime, ni jedan službeni dokument

ne može nam dati tako jasan prikaz

slike čovjeka 19. stoljeća, njegovih

poimanja svijeta i njegove psihe.

Zbornik su predstavili i

recenzenti prof. dr. sc. Miroslav

Bertoša, dr. sc. Nevio Šetić i prof.

dr. sc. Ante Bralić.


225

Ispravak

U 1. broju časopisa

Medianali pogreškom je izostavljeno

ime prof. dr. sc. Ivana Šegote

kao prvog autora rada „Bioetika i

novinarstvo“. Trebalo je pisati: Ivan

Šegota, Iva Sorta-Bilajac – Bioetika i

novinarstvo.

Ispričavamo se prof. dr. sc.

Ivanu Šegoti.

Uredništvo


UPUTE AUTORIMA

Medianali izlaze dva puta na godinu u veljači i studenom i objavljuju

recenzirane autorske priloge s područja znanosti o medijima, novinarstva,

masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima.

JEZIK: Objavljivat će se tekstovi na hrvatskom ili na engleskom jeziku.

PODACI: Prva stranica znanstvenog članka treba sadržavati ime, radno

mjesto i znanstveni stupanj, naziv i adresu institucije, broj telefona,

telefaksa i e-mail.

SAŽETAK: Sa 250 do 300 riječi napisan na jeziku suprotnom od jezika na

kojem je članak.

DUŽINA: Članci ne smiju imati više od 27 000 slovnih znakova (otprilike

15 stranica A4), uključujući priloge.

CITIRANJE: Za citiranje se treba koristiti europski sustav pozivnih

bilješki ispod teksta (u podnožju stranice). Citiranje tuđih dijela i spoznaja

obavlja se tako da se na kraju rečenice napiše arapski broj, koji se zatim

ponovi na dnu stranice ispod crte koja se stavlja ispod teksta, a iza njega se

navode bitni elementi bibliografske jedinice (Footnote u Microsoft Word)

LITERATURA: Navedite samo citirana djela.

• Knjige pišemo na sljedeći način: Prezime autora zarez ime autora

dvije točke naslov knjige zarez izdanje knjige ako se ne radi o

prvom zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika zarez i

godina izdanja točka. Ako su knjigu napisala do tri autora, svi se

navode, a ako ih je više od tri, navede se prvi i doda se skraćenica i

dr. Isto se pravilo primjenjuje i za nakladnike.


227

• Članci: Prezime autora zarez ime autora dvije točke naslov rada

zarez ime časopisa zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika

zarez volumen ili godište zarez godina izdanja točka zarez broj

časopisa točka. Članci iz enciklopedija i leksikona navode se s

dodatnom napomenom o natuknici ili odrednici. Primjer: KLAIĆ,

Bratoljub: Natuknica tehnologija, Rječnik stranih riječi, Nakladni

zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., str. 1333.

• Internet: Bibliografija kao za knjige ili članke plus URL: puna web

adresa do dokumenta na internetu u nastavku u zagradama ( )

datum pristupa dokumentu.

RECENZIJE: Članci će biti upućeni na dvije anonimne recenzije. Ako

recenzenti traže izmjene, autori su dužni popraviti članak u roku 8 dana od

primitka recenzije.

DOSTAVA: Prilozi trebaju biti poslani ili elektroničkom poštom

medianali@unidu.hr ili na CD-u na adresu: Za Medianali, Sveučilište u

Dubrovniku, Ćira Carića 4, 20 000 Dubrovnik

OBJAVA: Časopis se, osim u tiskanom obliku, u cijelosti objavljuje na

internetskoj stranici www.unidu.hr/medianali

Rukopisi se ne vraćaju.

Narudžbe i pretplata: Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, Ćira Carića

4, 20 000 Dubrovnik

Žiro-račun: 2340009-1110135015 kod Privredne banke Zagreb d.d.

Pretplata za 2007. godinu iznosi 200 kuna. Cijena pojedinačnog primjerka

je 100 kuna. Godišnja pretplata za inozemstvo je 30 eura.

More magazines by this user
Similar magazines