Dokazi na kojima se ne može zasnivati sudska odluka

KATNIĆ MILIVOJE
Sudija Apelacionog suda CG
DOKAZI NA KOJIMA SE NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA 1
Ovaj članak govori o dokazima na kojima se ne može zasnivati sudska odluka i o
procesnim sankcijama koje su predvidjene članom 376. st. 1. tač. 10. ZKP-a 2 za
slučaj da se sudska odluka zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ZKP-a
ne može zasnivati. Članak (rad) daje posebno osvrt na postojanje nedoumica
oko dokaza na kojima se ne može zasnivati sudska odluka, koji su to dokazi i
kako ih prepoznati kada se oni nadju u dokaznom materijalu. Na kraju poglavlja
se navode neke karakteristične odluke Apelacionog suda RCG.
Pitanje dokaza na kojima se ne može zasnivati sudska odluka zauzima
jedno od centralnih mjesta u našem krivičnom postupku od trenutka kada
je u novom Zakoniku o krivičnom postupku, a u okviru odredbe o bitnim
povredama krivičnog postupka unešeno da sud čini bitnu povredu
odredaba krivičnog postupka, apsolutnog karaktera, ako presudu zasnuje
na dokazu na kome se po odredbama tog zakonika ne može zasnivati.
-član 376. st. 1. ZKP-a
* * *
"bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako..."
* * *
-član 376. st. 1. tač. 10. ZKP-a
"se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog Zakonika ne može
zasnivati".
Doduše ova povreda postupka postojala je i u "starom" ZKP-u (čl. 374. st.
1. tač. 8.), ali je tamo stojao i sklop riječi "ako je, s obzirom, na druge
dokaze, očito da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda" što je
ovoj povredi (koju je zakonodavac svrstao u bitne povrede apsolutnog
karaktera) dalo suštinski, karakter relativne povrede. Novi Zakonik je stvar
postavio sasvim drugačije jer daje neoborivu pretpostavku da korišćenje
1 Rad je izlagan na seminaru u organizaciji Udruženja za krivično pravo i kriminalnu politiku u Budvi 2007.g. i
objavljen u Zborniku radova za 2007.g.
2 Zakonik o krivičnom postupku (Sl.list 71/03)

pravno nevaljanih dokaza uvijek negativno utiče na donošenje zakonite i
pravilne presude pa samo potvrdjivanje njihovog postojanja, bez obzira da
li idu u korist optuženog ili na njegovu štetu povlači, (ima za posledicu)
nevaljalost krivičnog postupka i izrečene presude. Po definiciji kada su
nedopušteni dokazi (pravno nevaljani dokazi) dobili centralno mjesto u
ZKP-u oni su značajno ograničili načelo slobodne ocjene dokaza.
* * *
-član 18. st. 1. ZKP-a
"pravo suda i državnih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju
postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim
formalnim dokaznim pravilima".
* * *
-član 18. st. 2. ZKP-a
"sudske odluke se ne mogu zasnivati na dokazima koji su sami po sebi ili prema
načinu pribavljanja u suprotnosti sa odredbama ovog Zakonika, Ustava ili
medjunarodnog prava".
Prema iznijetim odredbama čl. 18. ZKP-a načelo slobodne ocjene dokaza
postoji, ali sud (organ MUP-a) sve izvore saznanja kao dokazno sredstvo
ne može koristiti (stav 2). Kada bi suprotno postupao sud (organ koji
ocjenjuje postojanje činjenica važnih za odluku) počinio bi apsolutno bitnu
povredu krivičnog postupka zbog koje se presuda uvijek ukida.
Utvrdjivanje pravno nevaljanih dokaza ograničava slobodu ocjene dokaza,
ali zato stvara sve preduslove za donošenje pravilne presude, a što je
krajnji cilj krivičnog postupka. Presuda treba da proistekne iz činjenica
(saznanja) do kojih je sud došao potpuno zakonitim putem. Dakle potrebno
je da se ispune dva konstitutivna elementa i to tačnost saznanja o
odlučnim činjenicama i da se do tih činjenica i odgovarajućeg prava došlo
na ispravan (zakonit) način.
Radi ostvarivanja iznijetog cilja i u vezi sa njim nastajanja problema
korišćenja nezakonito pribavljenih dokaza ZKP u čl. 18. st. 2. daje normu
načelnog karaktera koja biva razradjena kroz ostale odredbe Zakonika
koje odredjuju pravno nevaljane dokaze, na kojima se ne može zasnivati
sudska odluka (presuda, rješenje, naredba).
2

Zakonik pravno nevaljane dokaze označava direktno (neposredno)
navodeći na kojima se ne može zasnivati, ili pak indirektno (posebno) kada
navodi na kojima se može zasnivati (naprimjer čl. 231. st. 9. ZKP). Iz
iznijetog proizilazi da je volja zakonodavca bila da olakša organu postupka
utvrdjivanje postojanja pravno nevaljanih dokaza u spisima predmeta.
Zbog toga će u daljem dijelu rada (članka) a radi lakšeg praćenja
zakonskog označavanja dokaza kao izvora saznanja o činjenicama, isti
(dokazi) biti označeni kao lični dokazi i predmeti i pismena kao nosioci
dokaza.
1. LIČNI DOKAZI
Lični dokazi se uslovno mogu podijeliti na iskaz (izjave) okrivljenog,
svjedoka i vještaka. Da bi iskazi okrivljenog, svjedoka i vještaka mogli biti
dokaz (izvor saznanja o činjenicama), ti iskazi moraju biti obezbijedjeni po
strogim pravilima krivičnog postupka. Zakonik pored predvidjanja pravila
za njihovo pribavljanje predvidja i postupak njihovog izdvajanja iz spisa
predmeta kao pravno nevaljanih dokaza za slučaj njihovog kršenja.
1.1. OKRIVLJENI
Zakonik u čl. 226. daje značenje pojedinih izraza upotrijebljenih u
zakoniku, pa pod izrazom okrivljeni podrazumijeva lice protiv koga je
donijeto rješenje o sprovodjenju istrage, ili protiv koga je podignuta
optužnica, optužni predlog ili privatna tužba, ili lice protiv koga je pokrenut
posebni postupak za primjenu mjera bezbjednosti. No Zakonik izrazu
okrivljeni daje opštije značenje pa isti označava i optuženog i osudjenog.
Zakonik koristi izraz osumnjičeni pod kojim podrazumijeva lice prema
kojem je prije pokretanja krivičnog postupka nadležni državni organ
preduzeo neku radnju zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično
djelo. Zbog zakonskog razlikovanja okrivljenog i osumnjičenog i u ovom
tekstu će isti biti korišteni kako ih Zakonik definiše.
Da bi iskaz okrivljenog mogao biti korišten kao pravno valjan dokaz on
mora biti pribavljen kako je već iznijeto, po strogim zakonskim pravilima.
Zakonik u čl. 88. st. 10. ne odredjuje na kojem se iskazu okrivljenog može
zasnivati sudska odluka već to čini negativno, odredjuje na kojem iskazu
okrivljenog se ne može zasnivati sudska odluka. Ovakav način je svakako
omogućio da iskaz okrivljenog ima dokaznu snagu visokog kvaliteta.
3

* * *
-član 88. st. 1. tač. 10. ZKP-a
"ako je postupljeno protivno odredbama stava 8. i stava 9. ovoga člana ili
okrivljeni nije poučen o pravima iz stava 2. ovog člana, ili ako izjava okrivljenog iz
stava 9. ovog člana o prisustvovanju branioca nije ubilježena u zapisnik na iskazu
okrivljenog ne može se zasnivati sudska odluka.
* * *
-član 88. st. 8. ZKP-a
"prama okrivljenom ne smiju se upotrebljavati sila, prijetnja, obmana, obećanje,
iznuda, iznurivanje ili druga slična sredstva" (čl. 134. st. 4.).
* * *
-član 134. st. 4. ZKP-a
"nije dozvoljeno da se prema osumnjičenom ili svjedoku primijene medicinske
intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se uticalo na njihovu svijest i
volju pri davanju iskaza".
* * *
-član 88. st. 9. ZKP-a
"okrivljeni može biti saslušan u odsustvu branioca, ako se izričito odrekao tog
prava, a odbrana nije obavezna ako branilac nije prisutan iako je obaviješten o
saslušanju (čl. 259), a ne postoji mogućnost da okrivljeni uzme drugog branioca ili
ako za prvo saslušanje okrivljeni nije obezbijedio prisustvo branioca ni u roku od
24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu (čl. 13. st. 2. ) osim u slučaju obavezne
odbrane".
* * *
-član 13. st. 2. ZKP-a
"okrivljeni ima pravo da njegovom saslušanju prisustvuje branilac ".
* * *
-član 88. st. 2. ZKP-a
"Okrivljeni će se poučiti da je dužan da se odazove pozivu i da odmah saopšti
svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozoriće se i na
posledice ako po tome ne postupi. Zatim će se okrivljenom saopštiti prava iz čl.
13. st. 3. ovog zakonika, za što se okrivljuje, osnovi sumnje koji stoje protiv njega,
da nije dužan da iznosi svoju odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja, pa
će se pozvati da, ako to želi iznese svoju odbranu".
*
4

- član 13. st. 3. ZKP-a
"prije prvog saslušanja okrivljeni će se poučiti o pravu da uzme branioca, da se sa
braniocem dogovori o načinu odbrane i da branilac može da prisustvuje
njegovom saslušanju. On će biti upozoren da sve što izjavi može biti
upotrijebljeno protiv njega kao dokaz.
Umjesto da daje opširna obrazloženja kada se na iskazu okrivljenog ne
može zasnivati sudska odluka autor teksta je dao na jednom mjestu
zakonske odredbe koje propisuju obaveze organa postupka da bi bili
ispunjeni uslovi da se na iskazu okrivljenog može zasnivati sudska odluka.
To je učinjeno jer u praksi nijesu zabilježene posebne nedoumice u vezi
tumačenja iznijetih odredbi.
Odredba čl. 88. st. 10. ZKP-a predstavlja primjer izričitog (neposrednog)
odredjivanja pravno nevaljanih dokaza i kada se na njima ne može
zasnivati sudska odluka. Iz iznijetih zakonskih odredbi, stiče se, ali samo
prividno, utisak da se kao pravno nevaljani dokazi ne navode iskazi
okrivljenog koje je ovaj dao, a da mu nije omogućeno pravo iz čl. 88. st. 2.
ZKP ili drugim riječima rečeno da ima pravo da u postupku upotrebljavaju
svoj jezik. Nedoumicu otklanja odredba čl. 376. st. 1. tač. 3. ZKP-a gdje
izmedju ostalog stoji da je počinjena bitna povreda krivičnog postupka
apsolutnog karaktera "ako je optuženom, braniocu, oštećenom kao tužiocu
ili privatnom tužiocu, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na
glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok
glavnog pretresa" (čl. 9. ZKP). Ako je protivno zahtjevu okrivljenom
uskraćeno mu pravo da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na
svom jeziku prati tok glavnog pretresa učinjena je apsolutna povreda
krivičnog postupka i presuda mora biti ukinuta, ali i dalje od toga i
procesna radnja u vezi saslušanja okrivljenog je nezakonita i predstavlja
pravno nevaljani dokaz koji se mora izdvojiti iz spisa predmeta. Iz spisa
predmeta se moraju izdvojiti, analogno iznijetom, jer se na njima ne može
zasnivati sudska odluka i svi iskazi okrivljenog i osumnjičenog koji su dati u
prethodnom i predkrivičnom postupku ako im je uskraćeno pravo upotrebe
svog jezika i da na svom jeziku prate tok glavnog pretresa. Ovakvi
zapisnici se moraju izdvojiti iz spisa predmeta jer se radi o pravno
nevaljanim dokazima.
* * *
-član 8. st. 2. ZKP-a
"stranke, svjedoci i druga lica koja učestvuju u postupku imaju pravo da u
postupku upotrebljavaju svoj jezik. Ako se postupak ne vodi na jeziku tog lica,
5

obezbijediće se usmeno prevodjenje, onoga što ono odnosno drugi iznosi kao i
isprava i drugog pisanog dokaznog materijala".
I pored postojanja jasne zakonske odredbe u praksi dolazi do različitog
tumačenja odredbe čl. 8. ZKP, a u vezi čl. 18. st. 2. ZKP, kada se iz spisa
predmeta izdvajaju zapisnici o saslušanju okrivljenog odnosno
osumnjičenog kao pravno nevaljani dokazi kada nijesu pribavljeni uz
poštovanje bilo koje obaveze predvidjene čl. 8. ZKP. Tako su iz spisa
predmeta izdvajani zapisnici u kojima organ postupka nije pravilno utvrdio
jezik postupka ili pak ako u zapisniku nije zabilježeno da je data pouka i
izjava učesnika (okrivljenog) odnosno osumnjičenog.
Apelacioni sud RCG je ovakvo stanovište smatrao pogrešnim nalazeći da
se ovdje radi o pogrešci u utvrdjivanju jezika postupka, a ne pitanje
ostvarivanja prava iz stava 2. člana 8. ZKP, na upotrebu svog jezika u
postupku. Stanovište Apelacionog suda se zasniva na činjenici što
povrede odredbi čl. 8. mogu nastati tokom cijelog postupka i što je značaj
tih povreda postavljen u zakoniku različito prema fazi postupka u kojoj je
do povrede došlo i prema subjektu koga povreda pogadja. O pravno
nevaljanim dokazima radi se u slučaju kada je subjektu postupka (ovdje se
misli na okrivljenog odnosno osumnjičenog) protivno njegovom zahtjevu
uskraćeno da upotrebljava svoj jezik i da na tom jeziku prati postupak.
Ostale povrede odredbi čl. 8. ZKP ne dovode do pravno nevaljanog
dokaza, a posebno ne pitanje neutvrdjivanja jezika postupka jer Zakonik
ne predvidja za te povrede nikakvu procesnu sankciju u pretkrivičnom i
prethodnom postupku, što je i razumljivo jer se ove povrede mogu
konvalidirati.
Pored iznijetog izričitog označavanja pravno nevaljanih dokaza na kojima
se ne može zasnivati sudska odluka u ZKP-u postoji i posredno
označavanje tih dokaza.
-član 231. st. 9. ZKP-a
* * *
"ako osumnjičeni pristane da da iskaz u prisustvu advokata policija će ga
saslušati prema odredbama ovoga zakonika o saslušanju okrivljenog. O
saslušanju osumnjičenog policija će obavijestiti nadležnog državnog tužioca koji
može prisustvovati njegovom saslušanju. Zapisnik o ovom saslušanju se ne
izdvaja iz spisa i može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku".
6

Iz citirane zakonske odredbe proizilazi posredno da se svi drugi zapisnici
koji ne ispunjavaju iznijete uslove izdvajaju iz spisa predmeta kao pravno
nevaljani dokazi. Ovakav zaključak posebno proizilazi iz čl. 184. st. 3.
ZKP-a gdje stoji da će istražni sudija izdvojiti iz spisa sve zapisnike u
pogledu svih obavještenja koja su državnom tužiocu i policiji dali gradjani.
U praksi nema posebnih nedoumica oko prepoznavanja obavještenja koje
su osumnjičeni u smislu čl. 243. st. 2. i čl. 231. st. 1. ZKP-a dali državnom
tužiocu i policiji. Pogreške nastaju kada obavještenja koja je dao
osumnjičeni udju u istražnu radnju kao što je uvidjaj. Uvidjaj može biti
preduzet i prije donošenja rešenja o sprovodjenju istrage, a da je
osumnjičeni poznat posebno u hitnim slučajevima od strane policije (čl.
246.ZKP) ili istražnog sudije (čl.248. ZKP) . U ovim slučajevima policija kao
i istražni sudija u istražnu radnju uvidjaja uključuje osumnjičenog a radi
lakšeg pronalaženja tragova krivičnog djela. Skoro bez izuzetka kada je u
vršenju uvidjaja uključeno lice koje se sumnjiči za izvršenje krivičnog djela
izostaju pouke i upozorenja koja se daju okrivljenom prilikom prvog
saslušanja. Ovlašćeni radnici policije kao i istražni sudija prilikom vršenja
uvidjaja traže od osumnjičenog da pokaže tačno mjesto gdje je izvršeno
krivično djelo, predmete i sredstva kojima je izvršeno krivično djelo, pokaže
položaj koji je zauzimao tom prilikom i slično. Sva saznanja dobijena na
ovaj način unose se u zapisnik o uvidjaju. Ovako sačinjeni zapisnici o
uvidjaju sadrže podatke koji se ne mogu podvesti pod neposredna
opažanja organa koji vrši uvidjaj već se radi o obavještenjima koja je dao
osumnjičeni, ali bez obaveznih pouka i upozorenja, zbog čega se na tim
obavještenjima ne može zasnivati sudska odluka. Jedino rješenje u
ovakvim prilikama, (a koje predstavljaju pravilo), kada se osumnjičeni
uključi u uvidjaj jeste da se iz zapisnika o uvidjaju prepišu opažanja organa
koji vodi postupak i sprovodi radnju uvidjaja, a sam zapisnik o uvidjaju
izdvoji iz spisa predmeta.
U vezi osumnjičenog treba napomenuti da je odredba čl. 231. st. 9. ZKP
našla široku primjenu u praksi i da ovlašćeni organi policije dosledno
saslušavaju osumnjičenog prema odredbama ZKP-a. No, i pored toga
osumnjičeni po pravilu u narednoj fazi postupka (istraga, glavni pretres)
ističu da su te iskaze dali pod pritiskom, obmanom i posebno pošto su
prethodno bili iznurivani od strane ovlašćenih radnika policije i da branilac,
koji je po pravilu postavljen od strane policiji, nije sa potrebnom pažnjom
vršio svoju obavezu. Sve ovo zahtijeva dalju provjeru odbrane okrivljenog i
usložnjava postupak. Ovo praktično pitanje bi se moglo značajno pravilnije
riješiti, kada bi se u čl. 231. st. 9. ZKP-a iza sklopa riječi "ako osumnjičeni
pristane da da iskaz u prisustvu" dodaju riječi "izabranog branioca"
(advokata). Smisao ove intervencije je svakako u obaveznosti prisustva
izabranog branioca čije bi prisustvo i izbor po slobodnoj volji od strane
7

osumnjičenog, značajnije eliminisalo ustaljena mišljenja o postupanju
ovlašćenih organa policije.
* * *
Apelacioni sud RCG je u svojoj odluci Kž br. 126/05 od 14.2.2006.godine naveo da je
povodom žalbi, a po službenoj dužnosti našao da je prvostepeni sud počinio bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. tač. 10. ZKP-a ili drugim
riječima rečeno pobijanu presudu je zasnovao na dokazima na kojima se po
odredbama ZKP-a ne može zasnivati. U vezi iznijetog nadjeno je da je prvostepeni
sud pobijanu presudu zasnovao na iskazima optuženih, koje iskaze, su u svojstvu
osumnjičenih dali pred ovlašćenim policijskim službenicima OB Ulcinj, a da prije
toga nije im saopšteno (od tog ovlašćenog službenika) da prije davanja iskaza
imaju pravo da se sa braniocem dogovore o načinu odbrane.
Pošto nijednom od osumnjičenih ovom prilikom nije saopšteno da imaju ovo
pravo oni ga svakako nijesu mogli koristiti. Kod ovako nastale situacije iskazi koji
su dati pod ovim okolnostima nijesu se mogli koristiti prilikom donošenja
pobijane presude jer je čl. 88. st. 10. ZKP-a predvidjeno izmedju ostalog da se
presuda ne može zasnivati na iskazima okrivljenih ako okrivljeni nije poučen o
pravima iz stava 2. istog člana. U stavu 2. ovoga člana stoji izmedju ostalog
takodje da će se okrivljenom saopštiti prava iz čl. 13. st. 3. (istog zakonika), a to je
da se sa braniocem dogovori o načinu odbrane. Kada je to tako upravo je i
počinjena navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.
* * *
Apelacioni sud RCG je u svojoj odluci Kž br. 267/05 od 27.6.2006.godine našao da
se neosnovano žalbom branioca optuženog G.A., a posebno njenim pojašnjenjem
na sjednici vijeća prvostepena presuda pobija zbog bitne povrede odredaba
krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. tač. 10. ZKP-a, ili drugim riječima rečeno
prvostepena presuda nije zasnovana na dokazima na kojima se po odredbama
ZKP-a ne može zasnivati. Stoji činjenica da je prvostepeni sud svoju odluku, a u
vezi krivično pravne odgovornosti optuženog G.A. zasnovao i na zapisniku o
saslušanju ovog optuženog u svojstvu osumnjičenog pred ovlašćenim policijskim
službenikom CB Podgorica u pretkrivičnom postupku. Takodje stoji činjenica da je
ovlašćeni policijski službenik CB Podgorica, a na osnovu odredbe čl. 231. st. 9. ZKPa
tom prilikom, a na strani 2-goj pomenutog zapisnika dao pouke i upozorenja
osumnjičenom G.A. koje pouke i upozorenja su u jednom dijelu date tako da iz
njihove uopštene formulacije u potpunoj sigurnosti se ne može zaključiti da li je
ovaj službenik, osumnjičenog prije davanja iskaza, poučio, da ima pravo
(osumnjičeni), da se sa braniocem dogovori o načinu odbrane. Kod takve situacije
8

postavlja se pitanje (a koje je postavio i branilac optuženog) da li se ovaj zapisnik
može koristiti prilikom donošenja sudske odluke (u konkretnom slučaju pobijane
presude). Članom 88. st. 10. ZKP-a predvidjeno je izmedju ostalog da se presuda
ne može zasnivati na odredjenim dokazima ako okrivljeni nije poučen o pravima iz
stava 2. istog člana. U stavu 2. tog člana stoji izmedju ostalog takodje da će se
okrivljenom saopštiti prava iz čl. 13. st. 3. (istog zakona), a to je da se sa
braniocem dogovori o načinu odbrane. Kada je to tako ovaj sud je razmotrio
pomenutu uopštenost iz koje proizilazi dilema da li je optuženi G.A. u svojstvu
osumnjičenog poučen o ovom svom pravu (čl. 13. st. 3. ZKP-a). Ova dilema je po
nalaženju ovoga suda u potpunosti razriješena a potom i otklonjena u zapisniku o
saslušanju osumnjičenog G.A. pred istražnim sudijom Višeg suda u Podgorici od
6.3.2005.godine gdje na drugoj strani tog zapisnika a u trećem pasusu
osumnjičeni jasno izjavljuje da je razumio navode krivične prijave koja mu je
pročitana da želi da iznese svoju odbranu te da mu tom prilikom branilac nije
potreban. Dalje, na istom mjestu izjavljuje ono zbog čega je ovaj sud i našao da
nije počinjena predmetna bitna povreda, a to je, da je u policiji imao branioca sa
kojim je mogao da se konsultuje prije davanja izjave te da je njegov branilac bio
advokat M.V. Ova izjava optuženog, a data u svojstvu osumnjičenog pred
istražnim sudijom ne ostavlja ni najmanju dilemu da li je prilikom saslušanja pred
ovlašćenim službenikom CB Podgorica poučen o navedenom pravu.
1.2. SVJEDOK
Zakonik o krivičnom postupku ne daje definiciju svjedoka, ali je sasvim i
bez toga jasno da je svjedok lice koje može pružiti obavještenja o bilo kojoj
činjenici važnoj za krivični postupak, s obzirom na njegov odnos prema tim
činjenicama i ličnim sposobnostima da opazi činjenice i da ta opažanja
saopšti. Takva osoba postaje svjedok kada sud prihvati predlog ili po
sopstvenom nahodjenju odluči da to lice ispita u svojstvu svjedoka. I u
odnosu na saslušanje svjedoka važe stroga procesna pravila čije
neprovodjenje iskaz svjedoka čini pravno nevaljanim dokazom odnosno na
tom dokazu se ne može zasnivati sudska odluka. Kada se na iskazu
svjedoka ne može zasnivati sudska odluka zakon propisuje, kao i u slučaju
okrivljenog (osumnjičenog) izričito (neposredno) ili pak posebno.
* * *
-član 98. ZKP-a
"ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok (čl. 96.) ili
lice koje ne mora svjedočiti, ili ako je iskaz svjedoka dobijen mučenjem ili drugim
9

načinom zlostavljanja (čl. 134. st. 4. ) na takvom iskazu svjedoka ne može se
zasnivati sudska odluka".
Izričit način navodjenja procesne sankcije za slučaj povrede odredaba
Zakonika u odnosu na saslušanje svjedoka u praksi ne stvara nikakve
nedoumice. Sasvim je drugačije kada se u zakoniku ne navodi izričito već
posredno na kojim iskazima svjedoka se ne može zasnivati sudska odluka.
Takav slučaj je predvidjen u čl. 184. st. 3. ZKP-a gdje se izmedju ostalog
kaže da će istražni sudija iz spisa predmeta izdvojiti i sva obavještenja koja
su u smislu čl. 243. st. 2. i čl. 231. st. 1. ZKP-a, državnom tužiocu i policiji
dali gradjani. Za analizu problema treba istaći da policija radi otkrivanja
počinioca krivičnih djela prikuplja obavještenja od gradjana, koje ne mogu
pozivati i saslušavati u odredjenom procesnom svojstvu kao okrivljenog,
svjedoka, vještaka i dr. (izuzetak je čl. 231. st. 9. ZKP). Ovakav položaj
policije kao i procesna vrijednost materijala koji na taj način prikupe po
pravilu ne izaziva nedoumice kod prvostepenih sudova. Medjutim problem
nastaje kod primjene odredbi čl. 103. st. 3. ZKP-a odnosno kada je
potrebno da se u pretkrivičnom postupku utvrdi da li svjedok prepoznaje
odredjeno lice ili stvar koje je opisao.
* * *
-član 103. st. 3. ZKP-a
"u pretkrivičnom postupku prepoznavanje lica se obavlja u prisustvu državnog
tužioca".
U pretkrivičnom postupku ovu procesnu radnju obavlja policija u prisustvu
državnog tužioca. Problem je jasan, da li se na ovoj procesnoj radnji koju
obavlja policija u predkrivičnom postupku (u krivičnom postupku ovu radnju
ne može obavljati policija) u prisustvu državnog tužioca moža zasnivati
sudska odluka. Prvostepeni sudovi bez izuzetka ovako sprovedenu
procesnu radnju smatraju kao pravno valjani dokaz na kome zasnivaju
svoje odluke. Autor ovoga rada smatra da se radi o pravno nevaljanom
dokazu i da ga kao takvog treba izvoditi iz spisa predmeta na osnovu čl.
184. st. 3. ZKP-a.
Dajući uvodne napomene o svjedoku istaknuto je da Zakonik ne daje
definiciju svjedoka ali da je sudska praksa na stanovištu da se neko lice
može smatrati svjedokom tek kada sud prihvati da se to lice sasluša u
svojstvu svjedoka. Policija u predkrivičnom postupku nema nikakva
ovlašćenja da gradjane saslušava u svojstvu svjedoka. Ona može samo
da poziva i saslušava gradjane radi davanja obavještenja. U tom pravcu
ima i ovlašćenja predvidjena čl. 231. i 230. ZKP-a. Radi ostvarivanja tog
cilja policija može (čl. 230. st. 2. ZKP) izmedju ostalog "da izvrši potreban
10

pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga, da preduzme potrebne
mjere u vezi sa utvrdjivanjem istovjetnosti lica i predmeta ".... što upravo
predstavlja i procesna radnja iz čl. 103. st. 3. ZKP-a kada je preduzima
policija u pretkrivičnom postupku. Zakonik predvidja da dokaze na kojima
će se zasnivati presuda pribavi sud u postupku propisanom u zakoniku .
Pored toga prepoznavanje odredjenog lica ili predmeta izvršeno po
odredbama čl. 103. st. 3. ZKP-a, a sprovedeno od strane policije je
istražna radnja koja je preduzeta od nesudije i van krivičnog postupka. Van
krivičnog postupka zakonik ograničava radnje koje se mogu preduzeti i lica
koja ih mogu preduzeti, a precizno odredjuje okolnosti koje moraju biti
ispunjene. Zakonik dozvoljava da se neke istražne radnje izvrše prije
otpočinjanja postupka (čl. 246. 247. 248. i 231. st. 9. ZKP-a). U nadležnost
policije pored istražne radnje iz čl. 231. st. 9. je i privremeno oduzimanje
predmeta, uvidjaj i vještačenje predividjeno čl.246. ZKP-a, ali te istražne
radnje (posebno čl. 246. ZKP) kada su za njihovo sprovodjenje ispunjeni
uslovi, policija mora obaviti na način koji je propisan u zakoniku za radnje
koje u istrazi vrši istražni sudija. Na zapisniku o prepoznavanju lica ili
predmeta sprovedenom od strane policije, a kojem prepoznavanju
prisustvuje državni tužilac izvršenom u pretkrivičnom postupku ne može se
zasnivati sudska odluka jer ono nije obavljeno na način koji je propisan u
zakoniku za radnje koje u istrazi vrši istražni sudija.
Kada sud (istražni sudija ili predsjednik vijeća), nadje da je potrebno da se
utvrdi da li svjedok prepoznaje odredjeno lice ili predmet on će to lice u
tačno odredjenom procesnom svojstvu (svojstvu svjedoka) poučiti i
upozoriti u skladu sa ZKP-om, nakon čega će sprovesti procesnu radnju
prepoznavanja lica ili predmeta. Procesna radnja prepoznavanja lica i
predmeta sprovedena po odredbama čl. 103. st. 3. od strane policije, ne
ispunjava iznijete uslove pa je zapisnik o prepoznavanju lica i stvari
sačinjen po odredbi čl. 103. st. 3. ZKP-a potrebno izdvojiti iz spisa
predmeta po osnovu čl. 184. st. 3. ZKP jer se u suštini radi o
obavještenjima koje je policija dobila od gradjana postupajući po
odredbama čl. 230. i 231. ZKP. Medjutim, nasuprot iznijetom stanovištu
autora ovoga teksta za sada se sudske odluke zasnivaju na
prepoznavanju lica i stvari koje sprovodi policija po čl. 103. st. 3.ZKP-a. U
praksi gradjanin koji je pozvan da izvrši prepoznavanje odredjenog lica ili
predmeta a kada tu istražnu radnju sprovodi policija, taj gradjanin to lice
prepozna ili predmet sa sigurnošću ili odredjenim stepenom vjerovatnoće,
a potom u svojstvu svjedoka, pred istražnim sudijom, a zatim i na glavnom
pretresu opozove tu izjavu o prepoznavanju objašnjavajući da je od njega
policija zahtijevala tako da izjavi. Sud na te okolnosti u svojstvu svjedoka
saslušava ovlašćena lica policije koja bez izuzetka negiraju tvrdnje
svjedoka, nakon čega prvostepeni sudovi zasnivaju svoje odluke na
11

prepoznavanju lica izvršenog po čl. 103. st. 3. ZKP koju istražnu radnju je
sprovela policija u prisustvu državnog tužioca.
***
Apelacioni sud RCG je u svojoj odluci Kž br. 206/05 od 6.12.2005.godine našao da
se pobijana presuda prvostepenog suda zasniva na dokazima na kojima se po
odredbama ZKP-a ne može zasnivati na koji način je prvostepeni sud učinio bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. tač. 10. ZKP-a.
U vezi iznijetog nadjeno je da je prvostepeni sud na strani 46-toj obrazloženja
presude iznoseći sadržinu službene zabilješke MUP-a RCG CB Podgorica KU br.
12261/2003 od 21.7.2003.godine naveo i ono što su službena lica a povodom
prikupljanja obavještenja u vezi sa povredama Km saznala iz razgovora sa
doktorom Z.J. koji im je tada izjavio da je po prijemu Km na Odjeljenje intezivne
njege ustanovljeno da je isti imao povrede u vidu oguljotine kože čeono-slepočne
regije, sa obje strane glave, nagnječenje mozga sa krvarenjem u moždanoj masi,
teško nagnječenje oba plućna krila, te da se pacijent nalazio u komi. I na iznijetim
činjenicama prvostepeni sud je zasnovao svoju presudu.
Zasnivanje presude na takvom dokazu predstavlja "čistu" apsolutnu povredu
Zakonika o krivičnom postupku jer se presuda na ovakvim dokazima ne može
zasnivati. Odluka (presuda) se na ovakvom dokazu ne može zasnivati zbog toga
što je suprotan prihvaćenom sistemu dokazivanja u našem Krivičnom zakoniku. Iz
tog zakonika proizilazi da se odluka može zasnivati samo na dokazima izvedenim
od strane sudije (izuzetak je predvidjena situacija u čl. 231. st. 9. što u konkretnom
slučaju nije), na način propisan u zakonu dobijen od dokaznih subjekata u
odredjenom procesnom svojstvu (okrivljeni, svjedok, vještak i slično). Dokazi koji
ne ispunjavaju te uslove ne mogu služiti kao osnov na kojima se zasniva sudska
odluka. U konkretnom slučaju dana 19.7.2003.godine ovlašćeno službeno lice CB
Podgorica R.R. prilikom prikupljanja obavještanja uzelo je izjavu od potencijalnog
svjedoka dr Z.J. kojom prilikom nije se pridržavao procesnih jemstava i procesnih
formi (što nije ni bio dužan), ali zbog toga obavještenja koja ja ovom prilikom
dobio od doktora Z.J. nemaju nikakvu dokaznu snagu u dokaznom postupku
zbog čega nijesu ni mogla biti korištena od strane prvostepenog suda.
* * *
Apelacioni sud RCG je u svojoj odluci Kž br. 91/05 od 07.6.2005.godine našao da se
osnovano žalbom branioca optuženog R.S. pobija prvostepena presuda zbog
bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. tač. 10. jer se zasniva
na dokazu na kojem se po odredbama ZKP-a ne može zasnivati. Zasnivanje
12

presude na takvom dokazu predstavlja "čistu" apsolutnu povredu. Prvostepeni
sud je saslušao svjedoka Đ. B. koji svjedok je u svom svjedočkom iskazu pored
činjenica koje je kao svjedok mogao iznijeti sudu govorio i o činjenicama koje je
saznao prikupljajući obavještenja i to od okrivljenog D.G. u pretkrivičnom
postupku kada mu je ovaj saopštio da je drogu kupio od R.S. Ovaj iskaz (u
pretkrivičnom postupku) osumnjičeni D.G. je dao Đ. B. pod okolnostima i u
uslovima koji ne ispunjavaju uslove predvidjene u ZKP-u a to je najkraće rečeno da
dokaz na koji će se zasnivati presuda pribavi (obezbijedi) sud u postupku
propisanim zakonom. Na strani četiri pobijane presude i sam svjedok Đ.B. u svom
svjedočkom iskazu ističe da mu je osumnjičeni D.G. rekao da je drogu kupio od
R.S. Prvostepeni sud podatak, do kojeg je došao zaobilaznim putem, odnosno
saslušanjem Đ.S. pred kojim je iznešen od strane osumnjičenog D.G. i zbog čega je
nevažeći kao dokaz je koristio u presudi i istu izmedju ostalog na njemu zasnovao
jer je na strani petoj presude u zadnjem pasusu sasvim opredijeljeno iznio da je
iskaz ovog svjedoka kao objektivan i istinit u cjelosti prihvati.
***
Apelacioni sud RCG je u svojoj odluci Kž br. 106/05 od 28.6.2005.godine našao da
je u pravu branilac optuženog kada navodi da se pobijana presuda zasniva na
dokazu na kome se po odredbama ZKP-a ne može zasnivati i da je na taj način
prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st.
1. tač. 10. ZKP-a.
U vezi iznijetog nadjeno je da je prvostepeni sud na strani šestoj pobijane presude
iznoseći sadržaj svjedočkog iskaza J.I. (naveo) i dio iskaza koji je ovaj svjedok dao
u predkrivičnom postupku policiji dok su ovi prikupljali obavještenja u vezi
izvršenog krivičnog djela. Posebno je to upečatljivo u dijelu iskaza a koji u presudi
stoji u rečenicama "ovaj svjedok je po privodjenju u prostorije CB u Pljevljima
kazao službenim licima da je marihuanu koja je pronadjena kod njega kupio od
Ć.B. , znao je optuženog i po nadimku B....". Ovaj dio iskaza J.I. prvostepeni sud je
u potpunosti prihvatio dok je svjedočki iskaz J.I. koji je ovaj svjedok dao u
prethodnom postupku pred istražnim sudijom i na glavnom pretresu u
potpunosti odbacio zasnivaju presudu (o tim činjenicama) na iskazu J.I. koji je dat
u pretkrivičnom postupku. Nadalje nadjeno je da je prvostepeni sud kao dokaz na
glavnom pretresu izveo i službenu zabilješku CB Pljevlja br. 04-140/03-03-6373 od
2.6.2003.godine, a u kojoj izmedju ostalog stoji i što je sud naveo u pobijanoj
presudi na strani sedmoj da je I.J. "ovlašćenim službenim licima u prostorijama CB
kazao da je marihuanu kupio od lica po nadimku B. koji je identifikovan kao Ć.B." i
na toj činjenici prvostepeni sud je zasnovao svoju presudu jer na istoj strani
presude navodi da je činjenice iz službene zabilješke u potpunosti prihvatio.
13

Zasnivanje presude na takvom dokazu predstavljaju čistu apsolutnu povredu
Zakonika o krivičnom postupku jer se presuda na ovakvim dokazima ne može
zasnivati. Odluka (presuda) se na ovim dokazima ne može zasnivati zbog toga što
su suprotni prihvaćenom sistemu dokazivanja u Zakoniku. Iz tog Zakonika
proizilazi da se odluka može zasnivati samo na dokazima izvedenim od strane
sudije (izuzetak je predvidjena situacija čl. 231. st. 9. što u konkretnom nije slučaj)
na način propisan Zakonikom i dobijen od dokaznih subjekata u odredjenom
procesnom svojstvu. Dokazi koji ne ispunjavaju te uslove ne mogu služiti kao
osnov na kojima se zasniva sudska odluka. U konkretnom slučaju dana
30.5.2003.godine organi unutrašnjih poslova CB Pljevlja prilikom prikupljanja
obavještenja (uzimanje izjava od J.I.) nijesu se držali procesnih jemstava i
procesnih formi (što nijesu ni bili dužni) ali zbog toga obavještenja koja su ovim
putem dobili od J.I. nemaju nikakvu dokaznu snagu u krivičnom postupku zbog
čega nijesu ni mogli biti korišćeni od strane prvostepenog suda. Ista ta
obavještenja nalaze se i u službenoj zabilješci koja je sačinjena od strane organa
unutrašnjih poslova CB Pljevlja i koju je sud izveo kao dokaz na glavnom pretresu
te je naveo u svojoj presudi i na njima kao i na predhodnim zasnovao svoju
presudu a što takodje nije dozvoljeno.
* * *
Apelacioni sud RCG je u svojoj odbrani Kž br. 220/05 od 19.9.2006.godine je
povodom žalbe a po službenoj dužnosti našao da je prvostepeni sud u pobijanoj
presudi počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. tač.
10. ZKP-a ili drugim riječima rečeno pobijanu presudu je zasnovao na dokazima na
kojima se po odredbama ZKP-a ne može zasnivati. Prvostepeni sud je u svojstvu
svjedoka saslušao C.R. koji svjedok je u svom svjedočkom iskazu pored činjenica
koje je kao svjedok mogao iznositi sudu, govorio i o činjenicama koje je saznao
prikupljajući obavještenja, kao službeno lice CB Nikšić, i to od svjedokinjeoštećene
S.S. u pretkrivičnom postupku kada mu je ova saopštila da joj je nestalo
1000 eura i da su je napala dva lica, a potom i dala opis kako je izgledalo jedno od
ta dva lica te još iznijela da se ukradeni novac nalazio u pletivači pored nje na
invalidskim kolicima. Ovaj iskaz (u pretkrivičnom postupku) svjedok-oštećena je
dala pod okolnostima i uslovima koji ne ispunjavaju predvidjene uslove u
Zakoniku, a to je najkraće rečeno da dokaz na kojem će se zasnivati presuda
pribavi (obezbijedi) sud u postupku propisanom Zakonom. Prvostepeni sud
podatke, do kojih je došao zaobilaznim putem, odnosno saslušanjem C.R. pred
kojim je iznešen od strane svjedoka-oštećene S.S. i zbog čega je nevažeći kao
dokaz je koristio u presudi i izmedju ostalog na njemu zasnovao presudu jer je na
strani šestoj u trećem pasusu sasvim opredijeljeno iznio šta je ovaj svjedok u vezi
ovih saslušanja svjedočio.
14

Pored iznijetog prvostepeni sud je na glavnom pretresu izveo kao dokaz i
službenu zabilješku CB Nikšić od 13.6.2002.godine (ovu službenu zabilješku je
prvostepeni sud označio-tretirao kao zapisnik o uvidjaju) a u kojoj službenoj
zabilješci (ili zapisniku o uvidjaju svejedno) pored podataka koje je ovlašćeno lice
MUP-a moglo navesti prilikom vršenja uvidjaja ili koje druge službene radnje a
koje je prvostepeni sud mogao koristiti kao dokaz navode se i podaci koje je ovo
službeno lice saznalo iz informativnog razgovora sa oštećenom S.S. gdje se
detaljno navode podaci što je ovo lice tom prilikom saopštilo službenom licu pa
izmedju ostalog i to da su u kolibi u kojoj se nalazila ušla njoj nepoznata lica tako
da je jedno lice fizički napalo i udaralo pesnicama u predjelu glave dok se drugo
lice uputilo prema drvenom krevetu odnosno sećiji, da je isto preturalo posteljinu
gdje je ispod jastuka pronašlo muževljev stari kožni novčanik na preklop, žute
izblijedjele boje, u kojem se nalazilo oko 1.000 eura u apoenima od 10,20, 50 i 100
eura pa je isti novac tom prilikom i otudjen. Ovo su takodje činjenice koje nijesu
mogle biti korišćene od strane prvostepenog suda jer su dobijene na već opisani
način. Ove činjenice prvostepeni sud koristi prilikom izvodjenja zaključaka o
bitnim obilježjima krivičnog djela koje se optuženim stavlja na teret iz čega se
izvlači pouzdan zaključak da presuda ne bi mogla biti ista, a kakva jeste bez ovih
dokaza, a što po odredbama Zakonika o krivičnom postupku nije moglo biti
korišteno kao dokaz i što je najvažnije predstavlja bitnu povredu odredaba
krivičnog postupka zbog kojih je prvostepena presuda morala biti ukinuta.
* * *
Apelacioni sud RCG je u svojoj odluci Kž br. 210/06 od 16.1.1997.godine uvažio
žalbu Višeg državnog tužioca kao i žalbe branioca optuženih M.M. i K.Ž. jer je
našao da je pobijana presuda zasnovana na dokazu na kome se po odredbama
zakonika ne može zasnivati na koji način je prvostepeni sud počinio bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. tač. 10. ZKP-a.
U vezi iznijetog nadjeno je da je prvostepeni sud na strani osmoj obrazloženja
presude iznoseći sadržaj svjedočkog iskaza K.D. i Š.D. iznio (naveo) i dio iskaza koji
se odnosi na ono što su svjedoci kao službena lica saznali od osumnjičenih u
predkrivičnom postupku a dok su prikupljali obavještenja u vezi postojanja
sumnje da je počinjeno krivično djelo. Tako se (na strani osmoj) navodi da je
svjedok K.D. a kao službenik Centra bezbjednosti Podgorica dok je obavljao
informativni razgovor sa osumnjičenim M.M. saznao da je opojna droga
marihuana ustvari vlasništvo optuženog M.LJ. te da se prepakivanje te marihuane
radi u stolarskoj radionici vlasništvo V.M. Pored toga na istom mjestu se navodi
da je svjedok Š.D. a kao ovlašćeni radnik CB Podgorica od osumnjičenog M.M.
saznao da je on zajedno sa K.Ž. učestvovao u nekom poslu prepakivanja
15

marihuane a u kom poslu su učestvovali optuženi M.LJ. i B.M. Kasnije su povodom
toga imali razgovor sa osumnjičenim M.M. i B.M. koji su im to potvrdili a optuženi
M.M. im je rekao da marihuanu nabavlja od nekog čovjeka iz Zete po nadimku N.
to prepakivanje se po riječima M.M. vršilo u stolarskoj radionici B.M. Sve iznijeto
su svjedoci K.D. i Š.D. saznali prilikom vodjenja informativnog razgovora od
osumnjičenih lica u pretkrivičnom postupku. Stoji činjenica da je prvostepeni sud
na strani desetoj u trećem pasusu naveo da ovaj dio iskaza ovih svjedoka nije
prihvatio s obzirom da su ovi svjedoci do ovakvih saznanja došli posrednim
putem od optuženog M.M., a kom iskazu optuženog M.M. u tom dijelu sud nije
povjerovao. Medjutim po nalaženju ovoga suda prvostepeni sud je a prilikom
donošenja odluke o krivici optuženog M.M. i K.Ž. imao u vidu kako neposredno
tako i posredno iskaze ovih svjedoka. Oni su posredno morali uticati na vijeće
prilikom donošenja odluke, a da su neposredno uticali to se vidi sa strane 11-te
obrazloženja presude gdje se izmedju ostalog navodi da je činjenice o krivici
optuženih M.M. i K.Ž. sud potvrdio (utvrdio) i na osnovu iskaza svjedoka K.D. i
Š.D. ovlašćenih službenika CB Podgorica u dijelu gdje su ovi svjedoci naveli da su
dana 23.2.2004.godine kao članovi ekipe odeljenja za narkotike CB Podgorica vršili
rutinsku kontrolu vozila i u okviru te kontrole zaustavili vozilo marke Golf 2 kojim
je upravljao optuženi M.M. a kojom prilikom su u motoru vozila pronašli jednu
pvc kesu obmotanu lepljivom trakom sa sadržajem tamno zelene biljne materije a
optuženi M.M. im je priznao da ima još paketića marihuane sakrivene na jednoj
livadi koje paketiće su kasnije pronašli ovlašćeni službenici CB Podgorica. Dakle
ovdje se navodi i ono što ne smije, a to je priznanje okrivljenog o nekoj činjenici
(konkretno o marihuani i mjestu gdje je skrivena).
* * *
Apelacioni sud RCG je u svojoj odluci Kž br. 49/05 od 1.11.2005.godine naveo da
povodom žalbe branioca optuženog a po službenoj dužnosti je našao da pobijana
presuda je zasnovana na dokazu na kojem se po odredbama ZKP-a ne može
zasnivati i da je na taj način prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba
krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. tač. 10. ZKP-a, a koju povredu povodom žalbe
drugostepeni sud ispituje po službenoj dužnosti (čl. 388. st. 1. tač. 1. ZKP).
U vezi iznijetog nadjeno je da je prvostepeni sud posebno na strani 5-toj pobijane
presude (u njenom obrazloženju) iznoseći sadržaj iskaza svjedoka D.V. , O.K. i Ć.R.
iznio i činjenice koje su ova lica saznala od G.D, a prilikom prikupljanja
obavještenja u vezi izvršenog krivičnog djela, a po članu 230. st. 2. ZKP. Tamo se
izmedju ostalog kaže "poslije toga iako je G.D. inspektor ovoj dvojici policajaca
više puta govorio da nije kupio marihuanu koja je kod njega pronadjena kod J.I.
već kod K.S. i M.K. na kraju je priznao da je opojnu drogu kupio kod J.I.". Sud na
kraju ovog izlaganja nedvosmisleno kaže da su te činjenice utvrdjene i da su
16

ezultat ocjene svih izvedenih dokaza. Sud ovakvim svojim stavom jasno ukazuje
da je obavještenja koja su ovlašćena lica policije a prije svega O.K. i Ć.R. dobili od
G.D. koristio prilikom donošenja svoje presude. Da je to tako vidi se jasno i na
strani 6-toj pobijane presude gdje izmedju ostalog stoji "po njihovom povratku u
prostorije CB njima dvojici kao i D.V. osumnjičeni G.D. je kazao da je marihuanu
koja je pronadjena u njegovom stanu kupio od J.I. za 5 eura, a da je J.I. tu
marihuanu kupio os K.S."
Zasnivanje presude na bilo kom obavještenju koje policija prikuplja po čl. 230. st.
2. ZKP-a predstavlja apsolutnu povredu zakonika jer se presuda na ovakvom
dokazu ne može zasnivati. Odluka (presuda) se na ovim dokazima ne može
zasnivati zbog toga što su suprotni prihvaćenom sistemu dokazivanja u našem
zakoniku. Iz zakonika proizilazi da se odluka može zasnivati samo na dokazima
izvedenim od strane sudije (izuzetak je predvidjena situacija čl. 231. st. 9. što u
konkretnom nije slučaj) na način propisan u zakoniku dobijen od dokaznih
subjekata u odredjenom procesnom svojstvu. Dokaz koji ne ispunjava navedene
uslove ni u kom slučaju i nikada ne mogu služiti kao osnov na kojem se zasniva
sudska odluka. U konkretnom slučaju dana 24.9.2003.godine vlašćeni radnici CB
Pljevlja prilikom prikupljanja obavještenja a izmedju ostalog i od G.D. nijesu su se
držali procesnih jemstava i procesnih formi (a što nijesu bili ni dužni) zbog čega
obavještenja koja su ovom prilikom dobili od G.D. kao uostalom i od drugih lica
nemaju nikakvu dokaznu snagu u krivičnom postupku, zbog čega nijesu mogli biti
korišćeni od strane prvostepenog suda. Ovdje se još mora konstatovati da ovi
dokazi ne mogu dobiti nikakav veći značaj ako do njih sud dodje preko iskaza
svjedoka policajaca koji su do tih saznanja došli na opisani način. Zato saslušanje
službenih lica a u vezi tih saznanja odnosno činjenica koji sud na takav način
utvrdi su nevažeći kao dokazi.
1.3. VJEŠTAK
Zakonik o krivičnom postupku predvidja u odredjenim slučajevima (čl. 119.
st. 3. ) da se na nalazu i mišljenju vještaka ne može zasnivati sudska
odluka no u praksi skoro da nije zabilježen takav slučaj.
2. DOKAZI ČIJI JE NOSILAC PREDMET
U postupku dokazivanja pored iznijetih ličnih dokaza sudovi izvode dokaze
pregledom predmeta kao što su puška, nož, bezbol palica, kosijer i slično,
bilo čitanjem, gledanjem, slušanjem nosioca dokaznog materijala na kojem
17

je zabilježena neka odlučna ili pomoćna činjenica (razne kasete, diskete,
cedeovi i drugi pismeni materijal).
Zakonik kao i u slučaju ličnih dokaza predvidja strogu formu njihovog
pribavljanja sa posebnim odredjenjem pretresa stana, stvari i lica. Zakonik
u čl. 80. odredjuje kada se na dokazu dobijenom sprovodjenjem tih
istražnih radnji ne može zasnovati sudska odluka.
* * *
-čl. 80. ZKP-a
"ako je pretresanje obavljano bez pismene naredbe (čl. 76. st. 1. ) ili bez lica koja
moraju biti prisutna pretresanju (čl. 77. st. 3.) ili suprotno čl. 79. ovog zakonika,
zapisnici o pretresanju i dokazi pribavljeni pretresanjem ne mogu se koristiti kao
dokaz u krivičnom postupku.
Kod preduzimanja ovih istražnih radnji od strane istražnog sudije nema
nikakvih nedoumica pa skoro da nema primjera da su ovi dokazi zbog
nezakonitog pribavljanja izdvojeni iz spisa predmeta kao pravno nevaljani
dokazi. Sasvim je drugačija situacija kada policija na osnovu čl. 246.
Zakonika vrši istražnu radnju privremenog oduzimanja predmeta,
pretresanje stana i lica, uvidjaj i odredjivanje potrebnih vještačenja.
Preduzimanje istražnih radnji od strane policije je izuzetak koji
podrazumijeva izmedju ostalog da postoji opasnost od odlaganja
praduzimanja istražne radnje. Ima situacija kada se na započinjanje
krivičnog postupka ne može čekati, a da ne nastupi šteta za krivični
postupak. Zbog toga je u Zakoniku (čl. 246. ) predvidjeno da se neke
istražne radnje mogu preduzeti prije otpočinjanja krivičnog postupka od
strane nesudije odnosno policije, ali uvijek uz obavezu obavljanja kako to
zakonik predvidja za istražnog sudiju. Istražne radnje koje ne ispunjavaju
ove kriterijume nemaju nikakvu procesnu vrijednost. Problem nastaje kada
policija vrši privremeno oduzimanje predmeta (prije pokretanja istrage),
pod uslovom da postoji opasnost od odlaganja. Kako Zakonik ne sadrži ni
jednu odredbu o pretresanju objekata koji nijesu stan niti ostale prostorije u
smislu čl. 75. Zakonika, jer ne predstavljaju objekte koji se mogu podvesti
pod taj gradjevinski pojam (automobil) policija u načelu pravi grešku i
postupa suprotno odredbama Zakonika.
Kada postoji osnov za detaljno pretresanje automobila (automobil se
navodi kao primjer jer praksa pokazuje u većini slučajeva da se tom
prilikom dešavaju propusti, ali isto je i sa pretresanjem dvorišta, stvari u
dvorištu, okućnice i slično), pregled ne može dati očekivani rezultat, pa
policija taj pretres obavlja po odredbama čl. 79. Zakonika što je (po autoru
ovog teksta) potpuno pogrešno iz najmanje dva razloga. Prije svega
18

odredbe čl. 79. Zakonika (za razliku od odredbi starog Zakona) ulazak u
tudji stan ne dopuštaju radi obezbedjenja dokaza, a zatim automobil i slični
objekti ne predstavljaju stan i ostale prostorije kako to predvidja čl. 75.
Zakonika. Na osnovu iznijetog proizilazi da se istražna radnja pretresanja
objekta kao što su automobili može izvršiti samo u sklopu istražne radnje
uvidjaja.
Istražnu radnju uvidjaja policija može sprovesti u pretkrivičnom postupku
po odredbama čl. 246. st. 3. Zakonika, ako su za to ispunjeni uslovi
predvidjeni u toj odredbi. U suprotnom (a to je praksa) zapisnici o
pretresanju objekata kao što je automobil i dokazi pribavljeni pretresanjem
ne mogu se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku.
Po stanovištu autora ovog teksta posebnu zabunu u vezi sprovodjenja ove
istražne radnje od strane policije u narednom periodu izazvaće rješenje
predvidjeno izmjenom i dopunom čl. 79. Zakonika.
* * *
- čl. 79. st. 6. ZKP-a
"ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj
dužnosti, ovlašćeni službenici policije mogu bez naredbe suda, i bez prisustva
svjedoka, izvršiti pretres prevoznih sredstava, putnika i prtljaga".
Pomenuta odredba čl. 79. st. 6. Zakonika je po nalaženju autora ovoga
teksta još i nerazumljiva i protivurječna duhu odredbi iz stava 1. istog člana
kao i odredbama čl. 246. Zakonika.
Kako je već iznijeto policija je i do ove izmjene imala mogućnost da na
osnovu čl. 246. Zakonika prije pokretanja istrage privremeno oduzme
predmete po odredbama čl. 81. Zakonika ako postoji opasnost od
odlaganja i pretresti stan i lica pod uslovom predvidjeni u čl. 79. Zakonika.
Na osnovu istog člana (stav. 3) policija je mogla da preduzme istražnu
radnju uvidjaja. Dakle policija je mogla, kako je, već takodje iznijeto da
privremeno oduzme predmete i da izvrši pretres lica, ali samo ako postoji
opasnost od odlaganja. Postojanje opasnosti od odlaganja je od
fundamentalnog značaja jer bez tog uslova nema mogućnosti da istražne
radnje koje se sprovode u istrazi budu sprovedene prije donošenja rješenja
o sprovodjenju istrage i još od nesudije (policije).
Rješenje iz čl. 79. st. 6. je u potpunoj suprotnosti sa iznijetim i opšte
prihvaćenim rješenjem (a koje inače predstavlja izuzetak) čl. 246. st. 1.
Zakonika. Pomenuto rješenje je u suprotnosti sa rješenjem iz čl. 246.
Zakonika jer ne poštuje princip hitnosti već uvodi posve novi uslov, a to je
da postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po
19

službenoj dužnosti. Iznešeno se odnosilo prvenstveno na pretres lica
(putnika kako se navodi u komentarisanoj odredbi), a što se tiče
pretresanja objekata koji ne predstavljaju gradjevinski pojam stana i ostalih
prostorija kako to stoji u čl. 75. Zakonika, koji Zakonik nije sadržao nikakve
odredbe o njihovom pretresanju što je i prirodno jer se prevozna sredstva,
prtljag i drugo ne mogu izjednačiti sa stanom pa je pretresanje tih objekata
bilo izjednačeno sa uvidjajem.
Odredba čl. 79. st. 6., a koja govori o pretresanju prevoznih sredstava i
prtljaga, navodi da policija tu istražnu radnju može sprovesti i bez naredbe
suda i bez prisustva svjedoka, ali opet pod uslovom da postoje osnovi
sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, što
ukazuje da je zakonodavac objekte kakvi su prevozna sredstva i prtljag
izjednačio sa stanom i ostalim prostorijama, što oni sasvim sigurno nijesu
jer se ne radi o stanu pa nema ni ustavne zaštite nepovredljivosti stana.
Da se iz ove zakonske norme zaista zaključuje da se vrši izjednačavanje
pretresanja prevoznih sredstava i prtljaga iz čl. 79. st. 6. sa pretresanjem
stana i ostalih prostorija iz čl. 75. Zakonika ukazuje i komentar koji ide uz
ovaj član, a gdje izmedju ostalog stoji i to da "za pretresanje prevoznih
sredstava i prtljaga iz stava 6. ovog člana važe pravila o pretresanju stana,
ostalih prostorija, pokretnih stvari uz odstupanja predvidjenih u ovom
članu".
Sve što je već iznijeto o pretresanju stvari i putnika (lica) predvidjenim u
ovom članu potvrdjuje protivurječnost odredbi ove norme sa rješenjima iz
čl. 246. Zakonika gdje su predvidjeni izuzeci kada policija može
preduzimati istražne radnje na kojima se može zasnivati sudska odluka, uz
primjenu procesnih pravila i garancija kojih policija mora da se pridržava.
Pored toga da nije moguće pretresanje prevoznih sredstava i prtljaga
sprovoditi po pravilima o pretresanju stana i ostalih prostorija već samo u
okviru i po pravilima sprovodjenja istražne radnje uvidjaja ukazuju i uslovi i
ciljevi sprovodjenja ovih istražnih radnji od strane policije. O uslovima je
već bilo riječi i oni su jasni (hitnost), ali cilj istražne radnje iz stava 6. je
prevashodno radi obezbedjenja dokaza jer se prevozna sredstava i prtljag i
pretresaju da bi se došlo do dokaza. Nasuprot tome po odredbama stava
1. (za razliku od starog Zakonika) pretresanje se nikada ne vrši od strane
policije radi obezbedjenja dokaza. Radi pojašnjenja ove protivurječnosti
potrebno se pozvati na logičan ishod pretpostavke da ako policija ima
ovlašćenje da bez naredbe suda ( u odredjenim uslovima), i bez prisustva
svjedoka izvrši pretresanje prevoznih sredstava i prtljaga, a koji organ
postupka to ne može, već mu je potrebna naredba i prisustvu svjedoka.
Logički zaključak je svakako da je to istražni sudija i da on u okviru vršenja
istražne radnje uvidjaja ne može izdati usmenu naredbu za pretresanje
20

prevoznih sredstava i prtljaga, a predvidjenim u ovom članu, već da mora
za pretres prevoznih sredstava postupati po odredbama čl. 76. i 77.
Zakonika što ne stoji jer pretresanje prevoznih sredstava, okućnica
predmeta na tim okućnicama (stogova sijena, složenih drva i sl.) može
obaviti kroz preduzimanje istražne radnje uvidjaja. Iz iznijetog bi proizašlo
da bi i ovlašćeni radnici policije istražne radnje pretresa prevoznih
sredstava i prtljaga mogli jedini obaviti kroz istražnu radnju uvidjaja, što je
moguće primjenom odredbi čl. 246. st. 3. Zakonika. No odredba tog člana
predvidja da uvidjaj policija u pretkrivičnom postupku može sprovesti samo
ako istražni sudija nije u mogućnosti da odmah izadje na lice mjesta, a što
se protivi rješenju iz čl. 79. st. 7. gdje stoji da policija kada sprovede
pretresanje bez naredbe o pretresanju dužna je o tome obavijestiti
istražnog sudiju, a ako se postupak još ne vodi državnog tužioca, ali
svakako pošto sprovede radnju.
Sve ovo ukazuje da je odredba čl. 79. st. 6. postupno suvišna i da uvodi
dodatnu konfuziju i neizvjesnost koje do njenog uvodjenja u zakonik nije
bilo.
2.1. DOKAZI PRIBAVLJENI SUPROTNO ODREDBAMA Čl. 237-240.
ZAKONIKA
Zakonik u članu 241. predvidja kada se na odredjenim dokazima ne može
zasnivati sudska odluka odnosno navodi pravno nevaljane dokaze.
3. ZAKLJUČAK
Zakonska rješenja u vezi dokaza na kojima se ne može zasnivati sudska
odluka ukazujući na neposredan i posredan način na postojanje ovih
dokaza nijesu najbolje rješenje. Direktan (neposredan) način označavanja
tih dokaza kao što je čl. 88. st. 10. Zakonika predstavlja pravi način za
označavanje dokaza na kojima se ne može zasnivati sudska odluka, te bi
buduće izmene Zakonika trebale u tom pravcu i na takav način označavati
i ostale dokaze na kojima se ne može zasnivati sudska odluka.
Odredbe čl. 376. st. 1. tač. 10. Zakonika su dosledno riješile pitanje
dokaza na kojima se ne može zasnivati sudska odluka i stvorila uslov da
se nikada i ni u kojoj situaciji sudska odluka ne može zasnivati na pravno
nevaljanom dokazu.
Dosledno poštovanje odredbi čl. 376. st. 1. tač. 10. Zakonika potvrdjuje
sudska praksa, a na šta je ukazano kroz nekoliko odluka Apelacionog
suda RCG, svakako bez pretenzija da se jedan dinamičan i živ proces
potpuno prikaže i riješi.
21