Azra Merdžan - Položaj silovanih žena u Austriji.pdf - ZZI

POLOŽAJ SILOVANIH ŽENA U AUSTRIJSKOM DRUŠTVU
Zahvaljujem na pozivu i pozdravljam sve prisutne ovog uvaženog skupa. Želja mi je da se danas u ovom
lijepom austrijskom gradu zajedno družimo, a iznad svega, ugodno i lijepo osjećamo.
Pretpostavljam da se i danas više od 100.000 građana porijeklom iz BiH isto tako lijepo osjećaju, ma gdje
se danas u Austriji nalazili. Većina njih su svoja utočišta našla davnih devedesetih godina na ovim prostorima,
sa statusom „bosanske de-fakto izbjeglice“. Danas, mnogi od njih su već postali austrijski državljani i
ovu prelijepu alpsku državu, nama historijski blisku, smatraju svojom drugom domovinom. Ovo je zgodna
prilika, da se u ime svih onih, koji danas dijele sa mnom ovo mišljenje zahvalim državi Austriji i njenim
građanima, na pruženom utočištu u vrijeme kada nam je to bilo najpotrebnije. Sigurna sam da to građani iz
BiH znaju to da cijene i uvijek imaju na umu.
Ponekad, nažalost, iskustva drugih, a i moja lična iskustva stečena u praksi, govore sasvim suprotno. Žene
žrtve rata iz BiH u Austriji zauzimaju, možda, prvo mjesto marginalnog odnosa šire društvene zajednice, a
nerijetko i njihovih familija, u odnosu prema njima. Slican odnos prema njima ima i drzava iz koje doalze,
a ponekad i država u kojoj su trenutno zive. One danas zaslužuju našu pažnju, s‘ pravom od nas očekuju da
imaju i ostvare prava na odstetu, a u društvu i sredini u kojoj žive, humaniji odnos prema njima. Ne dozvolimo
da nakon ovog susreta ponovo svi zaboravimo da su one realnost i obaveza svih nas, čak svakog pojedinca,
ma gdje one živjele i bile nastanjene.
Sjećanja koja me vezuju za knjigu „Molila sam ih da me ubiju“
Na stranicama knjige „Molila sam ih da me ubiju“, prvi put izdane 1999. godine, zabilježeno je i ispisano 50
bolnih priča o zločinu i poniženju počinjenom ženi - žrtvi ratnog zločina u BiH. Svi tekstovi u knjizi, pisani
u obliku dokumentacije tog zločina, imaju vrijednost u načinu pisanja protkanim istinom bola, a na drugoj
strani njihovim plemenitim i hrabrim izjavma zabiljezenim na stranicama ove Knjige. Njihova vrijednost je
i u tome da su skupile snagu govoriti o sebi i istovremeno okrenuti se budućnosti u želji da nauče živjeti i
opstati sa bolom. One očekuju i s‘ pravom zahtijevaju pravdu, dokaz o zločinu i njegovu osudu. Ne pominjuci
osvetu i mrznju, ove zene s pravom, ocekuju pravdu za sebe i slicne sebi, ali i kaznu i hapsenje za one
koji su taj zlocin pocinili.
Žao mi je da danas na ovom skupu nemam priliku sresti bar neke od autora koji su učestvovali u prikupljanju
i izdavanju materijala na knjizi „Molila sam ih da me ubiju“. Rad na knjizi bio je neposredno nakon rata,
sa puno emocija, tuge i susreta sa stradanjima naših najmilijih, teških razočarenja, gubitak prijatelja i još
puno toga. Teška i bolna, ali istovremeno i olakšavajuća sjećanja me vezuju na dane kada sam sa stručnim timom
u Savezu logoraša BiH u Sarajevu, učestvovala na konceptu sadržaja ove knjige. Proganjao me osjećaj
krivice, kao npr. i vecinu tada bosansko-hercegovackih izbjeglica, kako i zašto i ja nisam mogla biti u toku
rata sa mojom starom majkom, moja tri brata i njihovim familijama u Bihaću i Sarajevu. Zašto nisam mogla
biti sa mojom bolesnom sestrom i njena 4 sina, danas invalidi toga rata. Zašto moja djeca, nisu imala pra-

vo odrastati uz svoga oca u gradu na obalama Vrbasa, i čime su zaslužili oni, kao i većina tadašnje djece iz
BiH, da im ukradu i ubiju njihova djetinjstva? Najmanje što sam mogla tada učiniti prema ženama žrtvama
rata, a činim i danas, jeste da o njima i za njih govorim, pišem ili radim na tome da se njihova bol ne zaboravi
i da one koje u ime njih traže pravdu i nakandu, u najmanju ruku, bar podržim. U knjizi se nalazi i tekst
kada sam se 1993. godine lično obratila Parlamentu države Austrije u Beču, skrečući pažnju na bolji položaj
i tretman silovanih žena žrtava rata iz BiH, a posebno žena Bošnjakinja koje su brojčano najviše stradale.
U tom obraćanju, a i danas ovdje, nisam zanemarila pomenuti i stradanja i velikog broja žena Romkinja,
Hrvatica, a ne želim zaboraviti iz prakse stečena, i pojedinačna stradanja žena Srpske nacionalnosti u BiH.
Sve one zavrijeđuju moju pažnju i mislim da one to takođe znaju, da se mi žene uglavnom, i ovdje u Austriji
dobro razumijemo, pa i pomažemo. Nažalost, u svim odlucujucim segmentima, kod donosenja vaznih
rjesenja, odluka i prava, jos i danas, uglavnom dominiraju mocni muskarci, a sto je na stetu slabih, malobrojnih,
zrtava rata uopste, a posebno zena zrtava rata.
Za moralnu podršku koju sam imala u toku mog učešća na izdavanju Knjige mogla bih navesti dugu listu
imena mojih prijatelja iz Austrije i u BiH. Ne želim nikoga izostaviti, ali ne mogu a da ovdje ne pomenem
uvazene licnosti u Austriji, cije tekstove mozete citati na stranicama ove knjige, a to su: prof.dr. Manfred
Novak, u to vrijeme direktor Bolzman instituta u Becu, Dr.neuropsihijatar Thomas Wenzel i dr. Nuklerane
medicine Mirzaei Siroos, takodje u Becu. Svima jednako hvala!
Proza i stihovi pjesnika, koji se mogu čitati na stranicama knjige, daju čitaocu mogućnost i snagu da nakon
pročitane bolne istine i zapisa jedne žene ili više njih, uzme nadahnuće iz stihova pjesnika, i lakše nastavi
započeto čitanje.
Posebnost knjige „Molila sam ih da me ubiju“ čini trajnu vrijednost u njenoj poruci. Poruka, kao vječna,
oslonjena je na način rada i poruku austrijskog državljanina, Jevreja po nacionalnosti, gospodina Simona
Wiesenthala, a glasi: “Pravda, a ne osveta!” Prvi Dokumentacioni centar takve vrste, gospodin Wiesenthal
je osnovao 1947. godine baš u ovom gradu gdje se danas nalazimo. Još nešto vrlo važno, u naslijeđe, kao
smjernicu u našem radu na Knjizi, o temi zločina, gospodin Simon Wiesenthal, je ostavio u njegovoj izjavi:
„Najvažnije što sam u svom životu uradio je to što sam se borio protiv zaborava.“ Danas je to naša borba, ali
i borba svih onih ljudi i naroda čije sudbine su slične našima, bez obzira gdje se danas nalazili, kada im se i
gdje zločin dešavao.
Osvrt na položaj žena-žrtava rata iz BiH u Austriji
Najbrojnija, istovremeno i najugroženija, populacija građana iz BiH u Austriji su žene. Bez obzira na poznate
teškoće koje zahtijeva strana sredina sama po sebi, istovremeno pretrpljeni zločin, strah i nesigurnost
izbjeglištva, za žene iz BiH, mogu slobodno reći, da su i pored toga postigle i dokazale zavidne rezultate
ovdje u Austriji. Nametnuta im uloga da same brinu za egzistenciju svojih familija, nametnuti im rat,
doživljeni zločin, briga o stradalim i nestalim članovima familije samo su neke od napomena koje su ženama
iz BiH postale trajna obaveza. Bile su, a to su i danas, posebno agilne u angažiranju integracionih programa,
u prvom redu uceci jezik ove zemlje, upornošću da dobiju i zadrže radna mjesta, a na drugoj strani odgovornost
i briga za clanove svojih familija, kako u stranoj sredini,tako i za one u domovini. Mogu slobodno
reci, zene su se vrlo brzo i pored svih teskoca i odgvornosti, uključivale u programe integracije, a samim
time i u austrijsko društvo. Danas cete vec rijetko sresti bilo koji segment društvenih institucija, pogotovu

socijalnih, pravnih, savjetodavnih, medicinskih, obrazovnih, a u zadnje vrijeme tehničkih i univerzitetskih,
a da ne sretnete angažiranu ili zaposlenu jednu ili više žena iz BiH u Austriji, odnosno Beču. Nije rijedak
slučaj, da se našim ženama, njenom angažmanu i čestitošću ne pokloni dužna pažnja i u sredstvima informisanja
u ovoj zemlji. Posebno bih naglasila da su naše žene imale značajnu podrsku u tzv. ženskoj austrijskoj
štampi, austrijskim ženskim udruženjima, te nekim političkim strankama. Posebnu podršku i pomoć imale
su od strane javnih sredstava informisanja neposredno nakon rata u BiH, u dokumentarnim emisijama
programa televizije Austrije, kao npr.o zenama žrtvama zločina silovanja u koncetracionim i privatnim
logorima formiranim za civilno stanovnistvo i zene u BiH. Istina, zadnjih 10 godina ove informacije su u
Becu utihnule i često imam utisak da naš bol mnogi i ovdje ne žele pominjati, očekujući, u prvom redu, da
se žrtva oprijedeli na zaborav. Možda su ovi moji strahovi i osjećaji vecine nas žena iz BiH, i ne samo iz
BiH, u Beču neopravdani. Možda ovdje, danas, okupljene žene iz Austrije i iz BiH, imaju drugačija iskustva
i strahove ? A možda ih i nemaju! Dobro je da ih u oba slučaja bas danas napomenemo.
O broju i statistici žena žrtava ratnog zločina iz BiH u Austriji ne postoje podaci. U toku 15-godišnje prakse
i kontakata sa ovim ženama, prema mojoj slobodnoj procjeni, njih ovdje i nije mali broj. Istina, veliki
broj traumatiziranih i bolesnih osoba, među kojima su uglavnom bile traumatizirane starije žene, morale su
napustiti Austriju, odnosno Beč, sto je uslijedilo nakon prestanka rata u BiH. Sa nekim osobama povratnicima
iz Austrije u BiH, a posebno ženama, ostvarujem jos i danas kontakte. O njima bismo trebali, posebno,
mozda negdje u BiH, na slican nacin, kao danas ovdje, govoriti i pruziti im priliku da i same o sebi i svojim
iskustvima nakon povratka iz Austrije u domovinu govore. Žene žrtve rata u Austriji, načinom kojim žive,
problemima sa kojima su suočene, teško oboljele, žive uglavnom u izolaciji, prepuštene same sebi, često bez
ostvarenja na neka od socijalnih ili zdravstvenih prava u Austriji. Ponekad ove zene predstavljaju teret za
svoje najbliže, pa i i za sredinu i društvo u kojem žive. Mnogima nije dozvoljen povratak u njihove domove
iz kojih su protjerane. One osjećaju strah od susreta sa doživljenim zločinom i zločincima u domovini, koji
se slobodno kreću u gradovima i mjestima u kojima su zlocin dozivjele. Desi se, cak, da njihove zlocince,
prepoznaju i susreću i na ulicama Beča. Tada se povuku u svoju tugu i samoću. I tako, same, žive povučeno,
izolirano i na putu su ka zaboravu. Žive život, a misle na smrt.
Da je tako, pokazuju brojni primjeri u praksi, a pomenut cu samo jedan:
Ajša ima 78 godina, i sve do unazad 2 godine brinula je o svima, a posebno o unucima. U toku rata je zajedno
sa kćerkom bila u kućnom pritvoru više puta silovana i bila cest svjedok cina silovanja i njene 49 godina
stare kcerke od strane srpskih vojnika (delija). Danas je i njena kcerk psihicki teško oboljela osoba i kao
takva cesto se nalazi na lijecenju u jednoj od psihijtarijskih klinika grada. Kada je Ajsa prije 13 godina došla
u Austriju, zajedno sa kćerkom, imala je 65 godina, bez sredstava za izdrzavanje, zivjela je od pomoci kao
bosanska izbjeglica. Pored licne tragedije koju je dozivjela zajedno s akcerkom, Ajsa jos i danas trazi i ocekuje
nestalog sina, tada starog 20 godina. Iz kuće, na početku rata, njenog sina su odveli četnici. Vodi se jos
i danas kao nestao, a prva saznanja su bila da je odveden u logor za Bošnjake u susjednoj Republici Srbiji
pod nazivom „Šljivovica”. Drugo ništa ne zna, sem što još uvijek čeka da ga pronađu. Sasvim je drugačija
situacija za ovu staricu bila u Beču, dok nije i sama teško oboljela i dok je imala naknadu kao bosanska
izbjeglica. Danas je vezana za krevet, a njena teško oboljela kćerka je sprijećena da se brine o njoj. Ajša ima
još jednog sina u Austriji, nezaposlenog, takodje prezivio torture logora u BiH. Poslije rata dobio familijarnu

vizu preko supruge i 5 godina nije imao pravo na rad. Njegova žena, jedina zaposlena, morala je izdrzavati
supruga, njegovu majku i njihovih dvoje djece. Iako danas ima pravo na radnu dozvolu, njen sin nije u mogucnosti
naci u Becu zaposlenje, jer je u medjuvremenu tesko obolio. Zbog dozivljene traume tesko mu se
ukljuciti u program integraciskih kurseva za strance u Becu.
Majka Ajša je prijavljena sa stalnim mjestom boravka kod sina, ali kako je oboljela, nalazi se kod kcerke,
kojoj je takodje neophodno lijecenje i briga. Kod kcerke je ,kako ona kaze, privremeno, a u stvari i nije
nigdje. Sin i snaha, ne mogu, a i ne žele nazad majku prihvatiti. Ajša nema gdje, a nema nekoga ko bi mogao
da se brine o njoj. Pravo na socijalnu pomoć ili pravo na tuđu njegu i pomoć Ajša, žrtva ratnog zločina
iz BiH, u Beču nema. Ostaje na milost i nemilost, prepuštena poznanicima i kćerci, koja i sama o sebi ne
moze brinuti. U toku boravka njene kcerke na psihijatrijskom lijecenju, o Ajsi se uglavnom brine njena 12-
godisnja unuka Sara. Izmedju majke Ajse i njene unuke Sare postoji primjetan specifican blizak i odnos pun
emocija i vezanosti karakteristican za ove dvije generacije. Sara je spremna podijeliti svoju uzinu sa njenom
majkom Ajsom, iako je ponekad i za nju samu ta uzina dosta skromna. U tim momentima, cak se i Ajsa toplo
osmjehne. Majci Ajsi ne mogu pomoci njena djeca, a i da mogu, sprijecena su u tome. Ajša u Beču nema
pravo na socijalna davanja. Ne može imati, jer tako kaže Zakon o naseljenju stranaca. Ajša nije sama. Zakon
je neumoljiv i prema drugima što su kao Ajša. Ili je društvo neumoljivo! Jedini spas za Ajšu, izgleda, ostaje
smrt.
Novim zakonom o naseljenju stranaca u Austriji ove žene su posebno ostale nezaštićene i često u praksi
nailazim na nepremostive prepreke i odrednice u primjeni tog Zakona. Živjeći kod svojih srodnika, odnosno
djece, sa boravišnom dozvolom kao član familije stranca u Austriji, odnosno Beču, nemaju pravo na
neograničeni boravak u Austriji. Samim time ne mogu ostvariti pravo na neka od novčanih vidova pomoći, a
koja imaju stranci nakon 5 godina urednog boravka u Austriji. I tu dolazimo do dileme, koja se sama po sebi
nameće. Da li je zakonodavac, znajući o kojem broju i kavim osobama se radi, namjerno to pravo uskratio
ili je posrijedi nesto drugo. Da li je to diskriminatorski stav prema ovoj grupi žena žrtava rata, ali ne samo
i žena, nego svih onih osoba koje su na ovaj način pogođeni, reći će svoje viđenje iz prakse oni koji sprovode
taj Zakon. Meni ostaje samo mogućnost da sumnjam, ali i da napomenem. Paradoks je da im se ne
prizna pravo na naseljenje i da je pravo na stalni boravak uslovljen sa visinom primanja njihove djece, iako
ove zene zive i uredno su nastanjene u Austriji zadnjih 10 odnosno 15 godina. Još veći je paradoks da žive
u teškim socijalnim i stambenim uslovima, uglavnom vezane i prepuštene na milost i nemilost članovima
njihovih familija, koji su često oboljeli i takođe žrtve ratnih stradanja.
Nadam se da će organizatoru susreta poći za rukom ostvariti predviđene ciljeve današnjeg programa na
temu žena - žrtva zločina u BiH. Radovalo bi me da dođe do realizacije konkretnih projekata u kojima bih
možda i sama učestvovala, dajući skromni doprinos uvezivanju drzave Austrije i BiH. Razmjena iskustava
i novih ideja, koje se nameću kao imperativ bile bi usmjerene na rješavanju i poboljšanju statusa, zaštite i
senzibiliziranju teme zrtava rata, u prvom redu u obrazovnim i društveno-političkim strukturama. Ova tema
je nepresušna i nedovršena i na prostorima Evrope, pa samim time i Austrije. Saznanja i iskustva jednih
o drugima takođe mogu pomoći. Teška i mukotrpna iskustva puna strahote, koje nam donose sa svojim
angažmanom i istrajnošću žene - žrtve ratnog zločina iz BiH, te iskustva koja imaju žene u Evropi, odnosno
ovdje u Austriji, mogla bi pokazati i označiti put olakšanja do istine i boljeg tretmana ove ciljne grupe ili
pojedinaca. Konačan cilj bi morao biti kontinuitet kroz naknadu žrtvi od strane onih koji su zločin počinili.
Nakon postignute pravde, kroz iniciranje specijalnih programa reintegracije, senzibiliziranja ovih programa i

slicnih tema imali bi istovremeno i preventivni karakter, a sto je krajnji cilj, da se pocinjena zla nikad i nikome
ne ponove.
Saznanja i put do svake pravde je težak, mukotrpan, negiran i sputavan. Ocito je, i mi smo okupjeni ovdje,
sudionici tih puteva. Drugog nam puta nema ! Bitno je da na tom putu ostanemo zajedno!
Hvala Vam!
Azra Merdžan
jedna od autorica knjige „Molila sam ih da me ubiju“
savjetnica za familije stranaca i obrazovanja u Beču
MOLILA SAM IH DA ME UBIJU
Žene žrtve rata
29. septembar 2007., Nova vijećnica grada Linca
Centar savremenih inicijativa Austrije (CSI)
www.zzi.at