Plakat za nižu razinu

tusdu.hr

Plakat za nižu razinu

Giovanni

Boccaccio

BOCCACCIO

(1313.-

21.12.1375.)

Rodio se u Parizu kao

plod ljubavi neke francuske

plemkinje imenom

Gianne i trgovca

Boccaccia di Chelina iz

toskanskog grada Certalda.

Jedan od spomena

najvrednijih podataka

jest Boccaccievo

prijateljstvo s Francescom

Petrarkom, s kojim

su ga povezale spone

intelektualnog razumijevanja,

zajedničko humanističko

zanimanje

za klasičnu starinu i za

pjesništvo uopće. Posljednje

godine pratila

ga je gorčina bolesti i

oskudice pa se sklonio

u Certaldo i tu umro 21.

prosinca 1375.

TEMELJNE SASTAVNICE:

Dvije su temeljne sastavnice njegova

pripovjedačkog svijeta: tema ljubavi i

tema inteligencije; ljubavi, koja zaokuplja

pjesnikovo zanimanje i kad se prikazuje u

svojim golim izravnim putenim aspektima

i kad je nepredvidljiva igra iskrenosti, himbe,

plemenitosti, komike; inteligencije,

koja se ne predočuje samo kao suprotnost

ljudskoj gluposti, nego je također uzveličana

u svim svojim kao i život raznolikim

pojavama, bilo da resi zločinca ili upravlja

ponašanjem viteških i etički uzvišenih

pojedinaca, u kakvima je Boccacciova

humanost vidjela pravi ideal novoga

čovjeka. Istančana pripovjedačka proza

remek-djela izvanredno je raznolika, realistično

prilagođena likovima i situacijama,

elegantna i široko sintaktički razvedena u

rečeničnim strukturama koje su stvaralački

izrasle iz poznavanja antičke i srednjovjekovne

tradicije, uravnotežena ritmom,

simetrična po rasporedu pojedinih dijelova

i bogata ukrasima.

STIL:

Boccaccio cijelim bićem ostaje čvrsto na zemlji uzvisujući spontan prirodni

nagon, vitalnu sposobnost i inteligenciju kojoj su jedina norma iskrenost,

odmjerenost i kultura. Osobine Boccacciova izraza: složen i bogat rečenični

izraz prema uzoru na klasične pisce i na latinsku srednjovjekovnu prozu te

sklonost širokom i živopisnom pripovijedanju. U Boccaccievom svijetu nadvladava

tjelesna ljubav prikazana u različitim situacijama i epizodama. Neiscrpna

je pjesnikova sklonost za šalu i porugu onih koji nisu dorasli nesmiljenim

zakonitostima građanskog svijeta, podvrgnuta hiru slučaja i sreće, no

podjednako i slobodnoj inteligenciji ljudi koje Boccaccio opisuje s uživanjem

i simpatijom.

DJELA: Filocolo, roman u prozi ljubavno-pustolovna

sadržaja; Filostrat,

nesretna ljubav i tragičan završetak

mladog junaka; Teseida, strastvena

ljubav i plemenito prijateljstvo mladih

tebanskih junaka. Dijanin lov (Caccia di

Diana), djelo u kojem se uzvisuje ljubav

i ljepota uglednih gospoja kraljevskog

dvora; Ninfale d Ameto, ekloga

složena u prozi s umetnutih 19 pjevanja

u tercinama, alegorijsko djelo po

uzoru na Dantea; Labirint ljubavi (Corbaccio),

roman u kojem se muškarac

osvećuje mladoj udovici koja je odbila

njegovu ljubav...

Okvir priče

Naslov djela (Il Decameron) znači knjiga

deset dana, jer je knjiga, koja ima

stotinu novela zaokruženih jedinstvenim

okvirom, podijeljena na deset

dana. Boccaccio započinje pripovijedanje

realističnim opisom tragične pošasti

crne kuge koja je harala i u Firenci

1348. Ali pjesnikova reakcija na strašan

događaj nije skrušenost u strahu

od zemaljskih apokaliptičnih nedaća

i kazne Božje na drugom svijetu, nije

pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote

života; to je pohvala vitalnoj mladosti

i neuništivoj svježini prijateljske

prirode.

Likovi

On zamišlja da se u opustjelu gradu,

u crkvi Santa Maria Novella, sastalo

sedam djevojaka i tri mladića: Panfilo,

koje je prikazan kao sretan ljubavnik;

Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik;

Dioneo, veseo i bez skrupula (a sva

trojica kao da simboliziraju tri aspekta

piščeve osobnosti); razumna i u ljubavi

sretna Pampinea; vatrena Filomena;

zatim Elissa, djevojčica koju muči žestoka

ljubav; naivna i putena mladica

Neifile; u sebe zaljubljena Emilia; ljubomorna

Lauretta; napokon, Fiammetta,

sretna i brižna zbog uzvraćene ljubavi

(a u svima njima sabrane su značajke

Erosa kakovo je Boccaccio prikazao u

svojim djelima). Boccaccio je u Decameronu

stvorio nepreglednu galeriju

neposrednih, psihološki istinitih likova

iz svih društvenih slojeva i opisao niz

sredina, od feudalnih dvorova i samostana

do gradskih kuća, ulica i trgova.


Dobriša

Cesarić

Pjesma mrtvog

pjesnika

- misaona lirska

pjesma

- doslovno značenje:

pjesnikova želja da

ga čitatelj probudi

- alegorijsko

značenje: pristup

pjesništvu – važnost

čitanja otvorena srca

kako bi se mogle

osjetiti piščeve misli

i osjećaji

Voćka poslije kiše

- misaona lirska

pjesma

- doslovno značenje:

ljepota voćke poslije

kiše

- alegorijsko

značenje:

kratkotrajnost

ljepote

Slap

- misaona lirska

pjesma

- doslovno značenje:

razmišljanje o ulozi

kapi za slap

- alegorijsko

značenje: važnost

ljudskog života za

život u cijelosti

Vagonaši

- socijalna lirska

pjesma

- obilježenost

siromašnih u društvu

u kojem žive

Doslovna razina pjesme ukazuje na

prirodni fenomen, a alegorijska na

društveni: nezainteresiranost ljudi za

duhovne vrijednosti što je univerzalno,

odnosno svevremensko, ali i svojstveno

dobu kad je pjesma nastala – između

dvaju svjetskih ratova. Oblak je simbol

tragične izdvojenosti, stvaralačke

usamljenosti. Ljudi su zaokupljeni

materijalnim vrijednostima i ne mare za

duhovne vrijednosti. Poetska poruka

pjesme je da su stvaratelji usamljeni u

svom bolnom rađanju ljepote. Ne mogu

očekivati »publiku« jer su oni dvije

različite društvene kategorije s različitim

predmetima interesa. Pjesma je ispjevana

u perfektu što ukazuje na prolaznost

trenutka u kojem se oblak pojavio.

Oblak

- misaona lirska pjesma

- dvije razine značenja: doslovna

(ljepota oblaka koji se pojavljuje i

nestaje) i alegorijska (oblak kao

simbol izdvojenog pojedinca koji

‘krvari’ ljepotu)

Originalnost Cesarićeve pjesme Povratak nije u ideji vječnog

povratka, nego u činjenici da se dvoje zaljubljenih, kad se

nađu u vječnosti, neće uopće prepoznati. Osim što pjesnik

na planu sadržaja ukazuje na ponavljanje (života), on to čini

i na planu izraza (ponavljanje riječi: možda, vječito, opet,

vječnost, No vrijeme se kreće, No vrijeme se kreće..). Pjesnik

je ponudio svoju verziju povratka, prilično pesimističnu.

Poruka pjesme je i u naslovu– čeka nas povratak. Pjesma je

i grafički (crticama) podijeljena na dva dijela: one odvajaju

prvih pet strofa od šeste strofe čime se ukazuje na

odvojenost života i smrti.

Balada iz

predgrađa

- socijalna lirska

pjesma

- kontrast:

svjetlost – mrak

život – smrt

radost - tuga

Socijalni motivi u pjesmi: motiv sirotinje

s licem punim briga, koja brzo prođe

ispod lampe; sam izgled krajolika (debelo

blato, stari plot, dvije-tri cigle na putu);

ponavljanje prve strofe ukazuje na

ponavljanje, na kružni tijek vremena, život

se ponavlja, usprkos nestajanju jednoga

čovjeka. U pjesmi se prepoznaju motivi

boli i svjetlosti (bol kao dubina ljudskoga

osjećaja, a svjetlost kao visina, u ovom

slučaju svjetlost kao oznaka boljega

života, topline, ljudskosti, ljepote koja

samo na trenutak obasja pojedinca, a

da on tu toplinu i ne osjeti. Vidljiva je

učestalost polisindetona čime se ukazuje

na tijek vremena (i, i, i,…), isto kao i

trotočje koje ukazuje na nedovršenost, na

to da tijek vremena ide dalje. Riječ balada

u naslovu ukazuje na temeljni ton pjesme:

tužan i tragičan.

Povratak

- kružno kretanje vremena

/ cikličnost i u formi pjesme

(ponavljanje prve strofe na

kraju pjesme), razapetost

lirskoga subjekta između

istine i snova, čežnja

ljubavi za vječnošću i

nastavkom ljepote, sumnja

u mogućnost ponovnoga

ostvarivanja sreće, ljubavi,

ljepote

- ograničenost ljudske

spoznaje


Ivan

Gundulić

Ivan Gundulić

(1589.-1638.)

Živio je mirno i povučeno,

zbog čega su mu

suvremenici dali nadimak

Mačica. Grob mu

je u Crkvi Male braće.

Obrazovao se u Dubrovniku.

Učitelji su mu

bili Toskanac Camilo

Camilli i latinski pjesnik

Petar Palikuća. Članom

Velikoga vijeća postaje

1608. Dva je puta bio

knez u Konavlima, a u

Dubrovniku je uglavnom

obavljao pravničke

poslove. Najpoznatija

djela su mu Osman,

Dubravka i Suze sina

razmetnoga. Njegovom

Himnom slobodi desetljećima

se otvaraju Dubrovačke

ljetne igre.

Dalmacija i primorje

nesloboda

nemir

siromaštvo

zvijer

pohlepa

licemjerje

nepravda

sloboda Dubrave

zlatna stara vremena

božanska pravda i pravednost

ljepota

pastiri i pastirice

“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ona

se sastoji od triju razina:

1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost

koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih

i lijepih, a veliča ljepotu, mladost, ljubav, a

ismijava starost.

2. Alegorijska razina - sloboda je božanska, nezamjenjiva.

Neslobodan čovjek nema preduvjet

da bude čovjek.

3. Razina sukoba - tradicionalno i novo. Razrješenjem

dramskog sukoba, pobjedom božanskih

zakona (deus ex machina, bog Lero) i sretnim

vjenčanjem, svi se sukobi razrješuju.

Barokno u djelu: kontrast, antiteze, paradoksi i

oksimoroni. Concetto (končeto) je stilska figura

vrlo popularna u razdoblju baroka.

Govoreći o slobodi, ribar suprotstavlja Dubrovnik i Dalmaciju:

Dubrovnik

sloboda

mir

bogatstvo

slavuj

čast

poštenje

pravda

ropstvo Dalmacije

novo vrijeme, puno poroka i mana

korupcija i pokvareni ljudski običaji

ružnoća

satiri i satirice

Dubravka, alegorijska pastorala, melodrama

u 3 činjenja

• alegorija – cijelo djelo u prenesenom značenju

• pastorala – djelo koje prikazuje idealizirani

svijet u kojem su pastiri glavni likovi

• melodrama - podvrsta drame u užem smislu,

kazališni komad s pjevanjem

Alegorija:

• Dubravka – idealna, najljepša à dubrovačka

sloboda

• Miljenko – fizički i moralno najbolji à dubrovačko

plemstvo

• Grdan – ružan, nevaljao, bogat à dubrovački

skorojevići pučani.

• ribar – Dalmatinac koji priča o tome kako se

u Dalmaciji sve kupuje novcem i kako je u Dubrovniku

lijepo

Stih i kompozicija:

• Najveći dio Dubravke pisan je u dvostruko

rimovanim dvanaestercima ili osmercima. To

je najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije

16. st.

Nejednake ženidbe

1. među različitim društvenim klasama

2. među različitim vjerama

3. među starima i mladima

4. među lijepima i ružnima

Djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom

društvenom uređenju.

Struktura

• Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove

i skazanja – Dubravka ima tri čina, a svaki je

čin podijeljen na skazanja.

• Epski elementi očituju se u oblikovanju fabule:

radnja se u djelu češće prepričava nego

što se prikazuje

• U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja

otkriva se lirsko djelo. Osobito je lirsko

prisutno u himničkim dijelovima teksta u

kojima se veliča sloboda.


HENRIK IBSEN

rodio se 1828. g. u

Skienu u Norveškoj, u

religioznoj građanskoj

obitelji. Smatramo ga

jednim od najvažnijih

dramatičara druge polovice

19. st. Nakon raspada

obitelji Ibsen se

seli u Grimstadt, gdje

pokazuje prve znakove

sklonosti ka umjetnosti.

Nakon nedovršenog

studija posvećuje

se pisanju i postaje

redatelj i dramaturg

Norveškog kazališta.

Najveća njegova djela

su: Katilina, Komedija

Ljubavi, Pretendenti na

prijestolje, Brand, Perr

Gynt, Stupovi društva,

Lutkina kuća, Sablasti,

Divlja patka, Gospođa s

mora.

Henrik

Ibsen

NORA

Prije dužnosti prema mužu, prema svojoj

djeci, najprije treba ispuniti dužnost prema

samoj sebi, i zato ih napušta I polazi ususret

pronalaženju same sebe. Njome upravlja srce,

a ne razum, njegove riječi je osvješćuju, ona je

slobodna i živa, pred njom je slobodan izbor.

Nora ne prihvaća nikakve uvjete i mogućnost

novoga ropstva prema vlastitu mužu i radije

bira slobodu uz uvjet nesigurne sutrašnjice

nego primoranost na bilo kakva slobodna

uzleta duha ili misli. Ne želi više biti muževa

lutka, progovorila je u ime ravnopravnosti i

svojevrsne socijalne pravde te svojim odlaskom

dokazala pravo na izbor samostalna i

slobodna puta. Činjenica da je Nora glavni lik

drame, vrlo je bitna za daljnju borbu za prava

žena. Mnogi kritičari nazivaju Noru himnom

slobodi dotada zapostavljene žene, prosvjedom

protiv nerazumne dominacije muškaraca

u društvu i braku.

HELMER

U njegovu svijetu sve mora biti po pravilima i

propisima, no ove osobine nisu njegovo pravo

lice, ispod te maske krije se slab, neemocionalan,

psihički rastrojen čovjek koji krije promašenost

životnih nada, slabost značaja i intelektualnu

prazninu, kojem je bit života njegov

ugled. Noru ne gleda kao svoju spasiteljicu,

već kao osobu koja mu je kompromitirala časti

i ugled u društvu. U trenucima narušavanja

njegova ugleda preobražava se u zlu i hladnu

osobu, čime otkriva svoju licemjernost. On je

jak tek kada može upravljati - lutkom..

Stil i jezik:

Likovi su okarakterizirani dijalozima, a to je

okosnica moderne drame. Scena je pojednostavljena,

sva se radnja smješta u četiri zida

odvjetnikove kuće. Ibsen pokušava izreći

bespoštednu kritiku društva. Nije toliko bitan

odnos pojedinca prema društvenim institucijama,

koliko je bitan odnos pojedinca prema

samom sebi.

TEMA moderne drame Nora:

Položaj žene u patrijarhalnom društvu i

njena borba za slobodom (emancipacija).

Žena, supruga i majka prije svega želi biti

slobodna žena. Nora, očeva i muževa lutkica,

isključena je iz svoga i njihovoga života.

I prije nego postane žensko, hoće biti čovjek.

U njoj raste pobuna protiv laži i licemjerja

jednog društva, želi biti ono što jest

Struktura djela:

Drama u tri čina s višeslojnim fabularnim

zbivanjima koja uključuje više likova sa sociološkim

promatranjem osnovnog problema.

Drama je svojevrsna analiza socijalnih,

moralnih i psiholoških sastavnica dotada

zapostavljene žene, prosvjed protiv nerazumne

dominacije muškaraca u društvu i u

braku te borba za emancipaciju žene. Ova

je drama više društvena nego književna

pojava.

NORA JE PSIHOLOŠKA DRAMA:

- nema jedna istina; sukob dviju istina

- o prošlosti doznajemo dio po dio ili

odjednom (pismo, tajno obožavatelj i

ugnjetavač)

- piramidalna struktura (3 čina)

a) uvod (idila, sitne tajne, dobri odnosi s

prijateljima)

b) uspon (vjerovnik-ucjenjivač, muževa

krutost)

c) vrhunac (pismo, odgađanje čitanja)

d) pad (otkriće tajne, raspad obitelji)

e) katastrofa

Elementi raznih utjecaja:

a) tradicionalno (dramska struktura, uvod,

zaplet…)

b) romantičarsko (lica na kraju ostaju sama)

c) realistično (društveni problem)

d) moderno (sloboda žene, emancipacija)

Tri najnapetija trenutka:

a) poticajni (ucjena)

b) tragični (čekanje da muž pročita pismo)

c) odustajanje od ucjene pa se čini da je

opet mir

Simbolika:

a) dramska radnja smještena je u vrijeme

Božića – Nora je preporođena, ponovno

rođena

b) simbolika tarantele, plesa – ona pleše, a

on je usporava – ona je ukalupljena marioneta

Lutka je bila:

a) svom ocu koji je njome upravljao do udaje

b) svom mužu koji njome upravlja tijekom

braka

c) svojoj djeci koju zapravo ne odgaja nego

se s njima igra

d) društvu koje ju je stavilo u kalup pravila

po kojima mora živjeti

e) ucjenjivaču o čijim potezima je ovisila

Ideja djela: pravo na vlastito opredjeljenje


Antun Gustav

Matoš

A.G. Matoš

rodio se 13. lipnja

1873. u selu Tovarnik

na području zapadnog

Srijema. Djela Antuna

Gustava Matoša smatraju

se prijelomnim

trenutkom u povijesti

hrvatske književnosti.

Trgnuo je hrvatsku književnost

iz faze mirovanja

i uveo ju u maticu

svjetske pisane riječi

pa se smatra središnjom

ličnosti hrvatske

moderne koja je upila

suvremene struje simbolizma,

modernizma i

impresionizma. U književnost

je na velika

vrata ušao 1892. pripoviješću

“Moć savjesti”

koja je naznačila početak

moderne. Njegova

najpoznatija djela su

“Iverje”, “Novo Iverje”,

“Ogledi”, “Vidici i putovi”,

“Umorne priče”,

“Naši ljudi i kraljevi”, “Tri

humoreske”, “Moralist

i druge satire”, “Život

za milijune”. Umro je

od raka grla 17. ožujka

1914. Sahranjen je na

zagrebačkom groblju

Mirogoj.

Jesenje veče

Pjesma počinje epitetima čime se naglašava tmurnost i težina

samoga krajolika. Ali personifikacija (oblaci snivaju),

ukazuje da je negdje u pozadini cijeloga krajobraza čovjek

koji mu je i pridodao ljudske osobine. U drugoj strofi nadziru

se kuće, toranj, vrbe i crne vrane koje su, prema predaji, nagovještaj

smrti i stradanja. Motivom ljudskih nemira humanizira

se krajolik i povezuje s ljudskim raspoloženjem. Motiv

gordog jablana koji u sveopćem umiranju šapuće o životu

možemo ga shvatiti kao izdvojenog pojedinca (umjetnika,

pjesnika) koji govori o životu ono o čemu drugi šute. Pjesma

je sonet. Pjesnikov se doživljaj prenosi na svu okolnu prirodu;

i ne samo na nju. Prenosi se na život, na vlastiti i na život

uopće: sve je mračno, hladno… suton se spušta, ceste se u

tome mokrom krajoliku tek naslućuju, ali nestaju odmah,

utapaju se u puste, bešćutne daljine, iz kojih izviru svi naši

nemiri.

Utjeha kose

Pjesma je naslovljena neobično i neočekivano – utjeha kose,

a počinje rečenicom: Gledo sam te sinoć. Ako je lirski subjekt

usnuo ponuđeni prizor, tada imamo pred sobom pokušaj da

se riječima oživi igra slike i prizora u djeliću trenutka. Prostor

idilično-zastrašujući, tri puta je u pjesmi nazvan kobnom

dvoranom, čime je naglasio konačnost te spoznaje. Koristeći

eufemizam pjesnik je poništio zastrašujući učinak poprišta

zbivanja. I dok idila cvijeća upućuje na spokoj i radost, agonija

svijeća u suprotnosti je s idilom cvijeća, a cvijet je simbol ljubavi

i sklada, ljepote i mira. Svijeća je materijalizirana svjetlost,

agonija svjetlosti njezino je skončanje. Dogaranjem svjetlosti,

nastupa tama, mrak. Tama je simbol zla, nesreće, kazne, prokletstva,

smrti. Smrt je personificirana oksimoronom karakterističnim

za modernističku, bodlerovsku poetiku –ružno se

poljepšava. U očaju htio je vratiti nju mrtvu u život, oživjeti je

u očaju poput Poeovog junaka iz Gavrana. Napetost popušta,

strah od smrti nestaje i nastaje ravnodušnost.

„Srodnost“

Đurđic je motiv iz prirode

koja je predmet pjesnikova

subjektivnog doživljaja.

Motiv đurđica je u pjesniku

prvenstveno pobudio

osjećaj ljubavi. U pjesmi

se prožimaju dva osnovna

motiva: izgled (ljepota)

đurđica, proljetnog cvijeta

i pjesnikova intimna ljubav.

Svoj doživljaj đurđica A.G.

Matoš izražava pjesničkim

slikama, i to: vizualnima

(“Nevin, bijel i čist ko čedo,

suza i krin”), akustičkima

(“Zvoni bijele psalme snježnim

zvončićima…”) i olfaktivnima

(“Boju i snježni miris

snijega i mlijeka ima…”).

Akustičnost u pjesmi pjesnik

postiže interpunkcijama.

Osim slikovitosti i ritmičnosti,

odlika Matoševa

jezika jest i emocionalnost.

Nju Matoš postiže izrazima

poput: sitan cvjetić; snježni

zvončići; rosni sin; nevin,

bijeli čist ko čedo, suza i

krin; drobni đurđic: cvjetić

ubavi. Matoš u pjesmi ljepotu

đurđica (njegov opći

izgled, boju, miris) uspoređuje

s duhovnom ljepotom,

s najdubljim čovjekovim

osjećajem – ljubavlju.

Notturno

• U Notturnu Matoš povezuje noćni

krajolik (doživljen kroz osjetila:

vida, sluha, njuha) s ljudskim

raspoloženjem (utonuće u san,

smirivanje, usamljenost). U prenesenom

se smislu u pjesmi isprepleću

život i smrt, noćni je pejzaž

metafora za prerastanje života u

smrt. Isto kao što na kraju pjesme

daljina guta željeznicu, isto tako

neizvjesnost i tajanstvenost smrti

»guta« ljudski život. U prve dvije

strofe opisuje se noćni krajolik,

zvukovi, mirisi, boje povezujući se

s ljudskim utonućem u san i smirenjem.

Posljednje dvije strofe

ukazuju na odbrojavanje, u noćni

pejzaž prodire svjetlost s visina

da bi u posljednjoj strofi željeznicu

progutala daljina. Preko željeznice

iskazano je ljudsko umiranje. U posljednje

dvije strofe, pogled odlazi

ka visinama, stišavaju se zvukovi

da bi na kraju četvrte strofe smrt

počela smjenjivati život.

Povezivanje živog i neživog kulminirat

će u posljednjoj strofi u kojoj

život prelazi u smrt. U trećoj strofi

imamo personifikaciju (pospan

sat) i metaforu Željeznicu guta

već daljina; život se gubi, nestaje

u smrti.

Sonet ili zvonjalica: pjesma od

četrnaest stihova s posebnim rasporedom

rima, najčešće u strofama

od dva katrena i dva terceta,

ili od tri katrena i jednog dvostiha;

najpoznatiji je oblik soneta tzv. talijanski

ili Petrarkin sonet, sastavljen

od dva katrena i dva terceta.

U engleskoj književnosti razvio

se poseban oblik soneta od tri katrena

i jednog distiha. Taj se oblik

naziva elizabetanski ili Shakespeareov

sonet. Hrvatski naziv za sonet

je zvonjalica.

Nokturno i notturno: prema lat.

nocturnus – noćni; umjetničko djelo

(glazbeno, likovno, književno)

koje izražava noćne motive i ugođaje.

Sinestezija: spajanje riječi

koje pripadaju različitim osjetilnim

poljima (npr.»bijela glazba«).


Vjenceslav

Novak

Vjenceslav Novak

je pisac hrvatskoga realizma,

rođen 1859.,

a umro 1905. godine.

Bio je pripovjedač, romanopisac

i glazbenik,

a uređivao je glazbene

listove ‘’Gusle’’ i ‘’Glazba’’.

Pisao je crtice,

pripovijesti i romane u

kojima opisuje različite

sredine i društvene slojeve

(tematski je najraznovrsniji

pripovjedač

hrvatskoga realizma).

Osim pripovjedne proze

piše pjesme, feljtone,

dramske pokušaje,

recenzije i rasprave iz

muzikologije i muzičke

pedagogije. Roman

je ‘’Posljednji Stipančići’’

njegovo najčešće

objavljivano djelo.

Ostala djela: ‘’Pavao Šegota’’,

‘’Pod nehajem’’,

‘’Dva svijeta’’, ‘’Maca’’...

“POSLJEDNJI STIPANČIĆI“

TEMA: Propadanje patricijske i patrijarhalne

senjske obitelji Stipančić

- ekonomski razlozi: ne zarađuju, samo troše

naslijeđenu obiteljsku imovinu

- moralni razlozi: nastoje ostvariti samo osobnu

korist

- društveni razlozi: u društvu jača građanska

klasa

- psihološki razlozi: pogrješke u odgoju

PROBLEMATIKA KOJU OBRAĐUJE

• opis sumornog interijera patricijskih obitelji

u propadanju

• ilustracija svih slojeva hrvatskog društva

(od stanovnika velegradskog podzemlja preko

građanskih salona)

• razobličavanje ljudskog karaktera i prodiranje

u mehanizam ljudske duše

• analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog

života

• opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva,

braka, prijateljstva i ponire u dušu umjetnika i

intelektualaca

• realno oslikavanje tragične strane ljudskoga

života s naglašenim osjećajima sućuti za

ljudska stradanja i patnju

• iz djela zrači humanost i samilost

• socijalni položaj ljudi u određenom povijesnom

razdoblju

• različito poimanje očinske ljubavi

• opisivanje odnosa između likova i problemi

političke scene

STRUKTURA DJELA

PRVA TRI POGLAVLJA: UOKVIRENA KOMPO-

ZICIJA - SADAŠNJOST: slika kraja obitelji (Valpurga

i Lucija)

GLAVNINA: RETROSPEKTIVNO VRAĆANJE U

PROŠLOST: KRONOLOŠKI SLIJED DOGAĐAJA

ZADNJA DVA POGLAVLJA: NASTAVAK NA

PRVA TRI POGLAVLJA - SADAŠNJOST: zadnji

trenutci u životu Valpurge i Lucije

LIKOVI:

Opisom propadanja ove obitelji Novak je želio pokazati opće propadanje plemićko -

patricijskog društvenog staleža i uspon građanstva. Ne samo što propadaju financijski,

već u obiteljima dolazi do deformiranja ličnosti i do njihova moralnog propadanja.

Lik Ante Stupančića tragična je figura koja svojim držanjem i ponašanjem želi

pokazati patricijski ponos i nadmoć, ali iznutra on je razjedinjena i razočarana ličnost.

Psihološko propadanje najbolje je pokazano kroz lik Lucije, tragične junakinje ovog

romana, koja je istinski patila i bila žrtva patrijarhalnih odnosa u obitelji. Iako tragično

završava, pjesmom Još Hrvatska ni propala koju pjevuši neki majstor na kraju, Novak

nam daje nadu. Hrvatska je još živa i tek dolazi vrijeme njena buđenja i procvata.

Roman u 16 poglavlja prikazuje propadanje

senjskih patricija u prvim desetljećima 19.

stoljeća u kojem se prati generacijsko kretanje

obitelji Stipančić. Roman je svojevrsna analiza

socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica

tadašnjega hrvatskoga društva. U njemu je

prikazana posebna tehnika izražavanja: pripovijedanje,

opisivanje, dijalog, monolog,

epistolarni dijelovi romana: pismo, dnevnik,

memoarski zapis, komentar. Opisi imaju ulogu

socijalne i psihološke karakterizacije likova.

More magazines by this user
Similar magazines