Mišja groznica - Hrvatske šume

oj 

184 

Godina XV. 

Zagreb 

travanj 

2012. 

Č s s z c š s v �� 

Mišja groznica 

Makija 

Zlatna medalja za hrvatske nordijce 

Pismo koje je dirnulo svijet 

Sretan Uskrs!

u ovom broju 

1 Akcija čišćenja divljih deponija se zahuktava! 

2 Mogućnosti korištenja prirodnih energenata u Hrvatskoj 

3 Prva Osnova gospodarenja izrađena 1897. 

4 Prirodna sukcesija u najstarijem nacionalnom parku Norveške 

6 Loše vrijeme utjecalo na posjećenost seminara 

7 Otvorena Tenina staza 

8 Godišnja skupština EUSTAFOR-a 

10 Savjeti kako se zaštititi od neugodne bolesti 

12 Ah taj OKFŠ! 

13 Makija 

16 Platane uz Lujzinsku cestu 

17 Hrvatska se vratila sa zlatnom medaljom! 

20 Otok neuzvraćene ljubavi 

22 Granični međaši u šumi 

24 Temperatura određuje spol kornjače 

26 Mnogocvjetna pokosnica (Polygonatum multiflorum) 

29 Tamjan – mirisno i ljekovito stablo 

30 Pismo koje je dirnulo svijet 

32 Medvjeđi luk – Allium ursinum 

33 Maleni grm m ijenjao je povijest svijeta 

34 Začin i lijek 

35 Bilo meka, bilo potočara ili kalifa 

36 Manjak duplji 

37 Šume Kalnika 

38 Tirkizno Karipsko more 

40 Priroda i šuma 

Dječji kutak – Pjesma o hrastu 

Svim čitateljima želimo sve najbolje za 

Uskršnje blagdane 

Mjesečnik »Hrvatske šume« 

Izdavač: »Hrvatske šume« 

d.o.o. Zagreb 

Predsjednik Uprave: 

Ivan Pavelić 

Glavni urednik: 

Goran Vincenc 

Novinari: Irena Devčić, 

Marija Glavaš, Goran Vincenc, 

Vesna Pleše i Ivica Tomić 

Uređivački odbor: 

predsjednik Branko Meštrić, 

Ivan Hodić, Mladen Slunjski, 

Herbert Krauthaker, Čedomir 

Križmanić, Željka Bakran 

Adresa redakcije: 

Lj. F. Vukotinovića 2, Zagreb 

tel.: 01/4804 169 

faks: 01/4804 101 

e-mail: direkcija@hrsume.hr 

goran.vincenc@hrsume.hr 

Uredništvo se ne mora uvijek 

slagati s mišljenjem autora 

teksta. 

Grafički urednik: 

Milivoj Milić 

Tisak: 

Intergrafika TTŽ d.o.o., Zagreb 

Bistranska 19 

Naklada: 6200 kom 

CJENIK OGLASNOG 

PROSTORA 

Jedna stranica (1/1) 3600 kn; 

pola stranice (1/2) 1800 kn; 

trećina stranice (1/3) 1200 kn; 

četvrtina stranice (1/4) 900 kn; 

osmina stranice (1/8) 450 kn. 

Unutarnje stranice omota (1/1) 

5400 kn; 1/2 stranice 2700 kn; 

1/3 stranice 1800 kn; zadnja 

stranica 7200 kn (tu stranicu nije 

moguće dijeliti). 

U ovu cijenu nije uračunat PDV 

koji plaća oglašivač. 

Naslovna stranica: 

Nove boje 

Marinko Bošnjaković 

Zadnja stranica: 

Plamen 

Marinko Bošnjaković

zelena čistka 

Akcija čišćenja divljih 

deponija se zahuktava! 

Zelena čistka međunarodna je kampanja borbe 

protiv divljih odlagališta koju na nivou Hrvatske 

koordinira udruga Žmergo, koja se nedavno 

sastala sa članom Uprave Ivanom Ištokom, 

kako bi dogovorili plan akcije. Prva faza akcije je izrada 

interaktivne karte Republike Hrvatske gdje će biti označeni 

svi divlji deponiji smeća u državi, i u njoj aktivno 

sudjeluju Služba za uređivanje te Služba za ekologiju pri 

Hrvatskim šumama, uz potporu djelatnika s terena. Ova 

prva faza je zainteresirala široku javnost pa je nedavno 

i novinar RTL televizije, Antonio Zavada, odlučio snimiti 

reportažu, gdje je građanima objašnjeno na koji način 

mogu koristiti modernu tehnologiju, poput pametnih 

telefona, za potrebe ove akcije. 

Nakon prve faze slijedi dogovor i preciziranje odlagališta 

koja će se sanirati na sami dan akcije, 21. travnja 

2012. 

– Priključivanjem Hrvatskih šuma i Hrvatskog lovačkog 

saveza u akciju dobili smo snažne prijatelje ove kampanje. 

Osnovna ideja zelene čistke jest angažiranje što 

većeg broja ljudi, čime će se osigurati čisti okoliš nama 

i budućim generacijama, kao krajnji cilj akcije, ali i mijenjanje 

stava i ponašanja svakog pojedinca – jer briga o 

okolišu kreće od svakog od nas. Ovo je akcija svih nas – 

istaknula je Ana Golja, predsjednica udruge Žmergo. 

Udruga Žmergo na sastanku sa Ivanom Ištokom 

JEDAN DAN ZA ČISTI OKOLIŠ 

– Hrvatske šume 

sa zadovoljstvom se 

priključuju kampanji 

„Zelena čistka – jedan 

dan za čisti okoliš.“ 

Smatramo da je 

veoma važno osvijestiti 

građane o važnosti 

očuvanja šumskih 

ekosustava, a 

odlaganje otpada u 

šumi u velikoj mjeri 

ugrožava biljni i živo- 

Dubravko Janeš na press 

konferenciji 

tinjski svijet. Divlja odlagališta su nešto s čime se šumari 

često susreću i protiv čega se neprestano bore – jednom 

očišćeno odlagalište često vrlo brzo bude ponovno zatrpano. 

Nadamo se da će ova kampanja probuditi svijest o 

važnosti očuvanja okoliša – izjavio je rukovoditelj Službe 

za uređivanje šuma, Dubravko Janeš. 

– Hrvatski lovački savez u svom članstvu okuplja 

55.000 lovaca koji skrbe o zaštiti prirode. Svake godine 

lovačka društva diljem zemlje organiziraju akcije 

čišćenja u koje uključuju i lokalne zajednice. Nekontrolirano 

bacanje otpada utječe na fl oru i faunu, stoga 

je osvješćivanje lokalnog stanovništva o važnosti promjene 

odnosa prema otpadu izuzetno važno. Uključivanjem 

u akciju lovci će još jednom svojim vlastitim 

primjerom dati svoj doprinos čišćoj Hrvatskoj – istaknuo 

je Ivica Budor, tajnik Hrvatskog lovačkog saveza. 

Od ranije kampanji su se pridružili Hrvatska gorska 

služba spašavanja, Hrvatski kajakaški savez, Udruga estudent 

te mnogi drugi. Akcija Zelena čistka održava 

se pod pokroviteljstvom Ureda predsjednika Republike 

Hrvatske i Ministarstva zaštite okoliša, a osim kod 

nas, na Dan planeta zemlje, 21. travnja, provest će se i 

u Latviji, Litvi, Rusiji – Kalinjingrad, Španjolskoj, Austriji 

i Kaliforniji. � 

Na snimanju reportaže 

RTL televizije 

Piše � Foto 

Goran Vincenc 

Akcija World 

cleanup – Let's do 

it world! koja je 

kod nas prevedena 

kao Zelena čistka 

– jedan dan za čisti 

okoliš se ozbiljno 

zahuktava, a 

akciji su se, osim 

Hrvatskih šuma 

koje već sudjeluju 

u prvoj fazi 

kartiranja projekta, 

pridružili i Hrvatski 

lovački savez. 

Hrvatske šume će 

se u akciju uključiti 

čišćenjem 20 divljih 

odlagališta svojom 

mehanizacijom, 

opremom i 

ljudstvom, dok će 

Hrvatski lovački 

savez svoj doprinos 

dati angažiranjem 

svojih članova u 

procesu kartiranja i 

čišćenja. 

Svi zainteresirani za proces kartiranja i za akciju Zelena čistka pogledajte www.zelena-cistka.org 

BROJ 184 l TRAVANJ 2012. HRVATSKE ŠUME 1

iomasa 


Marija Glavaš 

U Zagrebu 

je u hotelu 

Antunović, 

održan četvrti 

po redu seminar 

pod nazivom 

„Mogućnosti 

primjene 

obnovljivih 

izvora energije 

– biomasa“, u 

organizaciji 

Energetika 

marketinga 

d.o.o. Na 

seminaru je 

29 izlagača 

iznijelo svoju 

prezentaciju na 

temu biomasa. 

2 HRVATSKE ŠUME BROJ 184 l TRAVANJ 2012. 

PRIMJENE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE 

Mogućnosti korištenja prirodnih 

energenata u Hrvatskoj 

P 

ozdravne govore održali su prof. dr. sc. Davor Škrlec 

iz Ministarstva zaštite okoliša i Igor Raguzin, 

dipl. inž., iz Ministarstva gospodarstva. Istaknuli 

su potrebu za povećanjem oslanjanja na vlastite 

bioenergetske potencijale u RH. 

Uslijedio je govor organizatora iz poduzeća Energetika 

marketinga, Branka Iljaša, koji je uzvanicima prikazao nedavne 

novinske članke u kojima se Hrvatske šume terete 

za krađe, utaju vrijednosti drvne mase i sprečavanje otvaranja 

tvornice peleta. Ubrzo je uslijedio odgovor šumarske 

struke, odnosno izv. prof. dr. sc. Željka Zečića, s pozivom 

da se provjere obračuni kubika i tona, jer su navedeni 

natpisi vrlo zločesti i netočni i njima se baca ljaga na cijelu 

struku. Predavanja su bila podijeljena u tri cjeline: „Primjena 

šumske biomase u Hrvatskoj“, „Šumska masa kao izvor 

bioenergije“ i „Energetsko iskorištavanje šumske biomase 

u Hrvatskoj“. 

O potencijalnim iskoristivim površinama i šumskoj i 

poljoprivrednoj biomasi izlagao je izv. prof. dr. sc. Željko 

Zečić. Iznio je podatke o 40 000 ha površina u vlasništvu 

Hrvatskih šuma na kojima je moguće podići energetske 

nasade i 834 000 ha neiskorištenih poljoprivrednih površina 

te o projektu prve nacionalne inventure, pod vodstvom 

prof. dr. sc. Jure Čavlovića, koji je tada polučio podatak 

od oko 5 milijuna m3 drvne mase kao potencijalnog 

energenta. 

Zečić je napomenuo kako je velik dio površine Hrvatskih 

šuma još uvijek zagađen minama. 

O načinu kreditiranja, što se najčešće radi preko 

poslovnih banaka i gdje smo doznali da se kreditira do 

75% predračunske vrijednosti, govorio je Kristijan Jukić iz 

prof. dr. sc. Željko Zečić prof. dr. sc. Stjepan Risović 

Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HABOR), a o načinu 

pomoći investitoru, u vidu matematičkih modela kojima 

se prethodno testiraju sve moguće varijante pri osnivanju 

toplane ili kogeneracije (postrojenja za proizvodnju 

toplinske i električne energije) govorio je dipl. inž. oec. 

Hrvoje Medarac iz poduzeća LEGA d.o.o. Hrvoje Hucika iz 

HEP Esco-a, također je govorio o ekonomskim analizama, 

a prva takva optimizacija (odabir lokacije, izračun troškova 

izgradnje, snaga postrojenja, količina potrebnog goriva 

i dr.) izrađena je na kogeneraciji Strizivojna Hrast. Bilo 

kojoj izgradnji prethodi projektiranje i konzultacije. Tvrtku 

Enerkon, specijaliziranu upravo za to predstavio je dipl. 

ing. stroj. Stanko Plevnik. 

Na seminaru su opisani i slikom prikazani postojeći 

pogoni u Hrvatskoj. Kogeneracijsko postrojenje Đuro Đaković 

Elektromont iz Slavonskog Broda predstavila je dipl. 

ing. Biljana Jelinić Lakušić. Plevnik je predstavio postrojenje 

Strizivojna Hrast, a dipl. ing. Željko Lovrak svoje kogeneracijsko 

postrojenje na biomasu Lika Energo Eko, zatim 

i tvrtku Moderator koja proizvodi pelete. Ovdje valja istaknuti 

pozitivan primjer zajedničkog poslovanja Hrvatskih 

šuma, koje mu prema petnaestogodišnjem ugovoru isporučuje 

biomasu pridobivenu sječom nekvalitetnih bukovih 

stabala iz prebornih sastojina na području UŠP Gospić, 

što je bila ideja kolege dipl. ing. šum. Tomislava Užarevića. 

Na taj način prostorno drvo više ne odlazi za Italiju, nego 

se ostvaruje obostrana korist HŠ i energana. 

Svoje proizvode i uređaje nužne za proizvodnju toplinske 

(i električne) energije i biomase predstavile su tvrtke 

Makromikro sa svojim pećima na drvnu sječku, zatim 

Vissmann, austrijski div sa 24 tvornice i poslovnicama

diljem svijeta, koji izvodi kompletne sustave i proizvodi 

širok spektar proizvoda nužnih za grijanje na biomasu. 

U Hrvatskoj se, također, proizvode svi potrebni dijelovi 

postrojenja i proizvodi potrebni za grijanje na biomasu i 

to s dugom tradicijom. Tako Pireko iz Oroslavlja radi sve 

potrebne pogonske uređaje te vrši montaže, turbine proizvodi 

Tvornica turbina u Karlovcu, a Centrometal iz Macinca 

kotlove, iz čega možemo zaključiti da sve potrebno 

možemo proizvesti i servisirati kod kuće. 

Koje su dozvoljene količine emisija štetnih 

tvari ispuštenih u atmosferu i koji se to spojevi, kakvih čestica 

ima te koje su vrste fi ltara za sprečavanje istih, iznijeli 

su ugledni stručnjaci sa Strojarskog fakulteta. Prof. dr. sc. 

Srećko Švaić govorio je o malim kotlovima, pećima i grijalicama 

na biomasu, a prof. dr. sc. Daniel Rolph Schneider o 

postrojenjima. Doznajemo da su emisije iz pogona na čistu 

šumsku biomasu mnogo manje nego kod plinara na npr. 

fosilna goriva, a preostali pepeo iz kotlova može se vratiti u 

šumu ili na poljoprivredno zemljište kao prihrana tlu. 

Puno se govorilo o budućim projektima. Prof. dr. sc. 

Stjepan Risović sa Šumarskog fakulteta kazao je kako je 

kod nas interes za korištenjem biomase prilično malen, 

zbog toga što je cijena plina još uvijek puno niža, no spomenuo 

je i razdoblje „plinske krize“ iz 2009. god. kada se 

na peletima uštedjelo i do 600 € u jednoj sezoni. Vidljivo 

je da je prednost dana biomasi, odnosno domaćim energetskim 

potencijalima nad onim uvoznima. Naveo je kako 

se u RH 95%, a možda i više peleta još uvijek izvozi. 

Mr. sc. Josip Dundović je ispred HŠD-a, Sekcije za biomasu 

iznio vrlo pozitivan primjer austrijskoga gradića 

Güssinga koji od najsiromašnijeg u regiji, nakon što je 

pustio u pogon postrojenje na biomasu, prestao biti ovisan 

o uvozu fosilnih goriva i snažno se uzdigao. Ponukan 

takvim primjerom Grad Našice sklopio je ugovor s Güssingom 

o izgradnji toplane na biomasu. 

Mr. sc. Velimir Šegon iz Regionalne agencije za SZ Hrvatsku 

predstavio je niz projekata za izgradnju postrojenja 

za proizvodnju bioenergije. Iz njegovog izlaganja saznali 

smo da je postupak prikupljanja potrebne dokumentacije 

vrlo dugotrajan i kompliciran (vaganjem su ustanovili da 

na kraju prikupljeni dokumenti teže 30-ak kg). Mr. sc. Goran 

Slipac iz HEP-a predstavio je gotov projekt za buduću 

bioelektranu Velika Gorica. Između ostaloga predočio je 

kako izgleda javna rasprava s lokalnim stanovništvom. 

Ljude u principu zanima udaljenost od naselja, zagađenje 

zraka, zagađenje bukom, isplativost cijelog projekta. Slipac 

se nada kako će nakon goričke elektrane HEP sagraditi 

bioelektranu u Osijeku. 

Trenutnu situaciju u Hrvatskoj prikazao je mr. 

sc. Vedran Uran iz tvrtke Energetske usluge d.o.o., rekavši 

kako 4,3% energije čini biomasa, da je do sada instalirano 

5,74 MW (bioelektrane Univerzal Varaždin i Strizivojna 

Hrast), a uskoro će to biti 6,74 MW (kada Lika Energo Eko iz 

Udbine dobije poticaj) te da je strategija RH proizvodnja 

od 26 PJ (1P(peta)J = 1015 J) šumske i poljoprivredne biomase. 

Prof. dr. sc. Dražen Lončar sa Fakulteta strojarstva 

i brodogradnje je u svome izlaganju na temu Šumska biomasa 

u proizvodnji el. energije izlagao o potencijalima 

RH za pokretanje pogona i proizvodnje biomase s obzirom 

na trenutno stanje i na očekivanja EU. Citat iz njegova 

izlaganja: „Kada bi samo ispoštivali strategiju i ostvarili 85 

MW, imali bi 400 milijuna € u investicijama, 50-ak milijuna 

€ samo u vrijednosti biomase koja bi cirkulirala po zemlji, 

dakle ne bi oko toga trebali puno debatirati, ni razmišljati“. 

Konačni zaključak na temelju svega izrečenog: Treba 

povećati proizvodnju biomase jer se na taj način koriste 

domaći energetski resursi, kapital na taj način zadržava 

u zemlji i otvaraju se nova radna mjesta. Na seminaru je 

predstavljena nova knjiga u izdanju EM literature: „Osnove 

primjene biomase“ te novi broj časopisa EGE. � 

uređivanje šuma 

GOSPODARSKA JEDINICA RAVNA GORA 

ŠUMARIJA RAVNA GORA 

Prva Osnova 

gospodarenja 

izrađena 1897. 

Nalazi se u području visokog krša, na prijelazu 

jugoistočnih vapnenačkih Alpa u Dinarski 

planinski sustav. Najniža je kota na 740 metara, 

a najviša masiv Velika Višnjevica (1357 

m). To je prostor vrlo razvedenog reljefa, isprekidanog 

brojnim vrtačama, glavicama, uvalama i stijenama. Od 

većih planinskih masiva tu se nalaze Crna kosa (1250 

m), Mirkovica (1287 m), Velika bukovica (1252). Na području 

gospodarske jedinice nema voda tekućica, ni 

stalnih izvora. Jedini izvor nalazi se u šumskom predjelu 

Bukovica kod istoimene lovačke kuće. 

Od vegetacije prevladava pretplaninska bukova 

šuma s planinskim žabnjakom, na visinama između 

950 metara do 1357. Bukovo – jelova šuma nalazi se 

između 500 do 1200 metara i prostire se na cijeloj površini 

gospodarske jedinice. Jelova šuma s milavom 

zauzima nešto manje površine gospodarske jedinice, 

uglavnom se proteže na oko 1000 metara nadmorske 

visine. U prošlosti gotovo sve šume Gorskog kotara 

pripadale su kao feudalna dobra gospoštijama Brod, 

Čabar i Grobnik. Prvobitno su u vlasništvu knezova 

krčkih Frankopana i Zrinskih, od 1572. grofovi Zrinski 

postaju vlasnici cijelog Gorskog kotara i Primorja. Poslije 

Zrinsko – frankopanske pogibije (1671.) osniva se 

tzv. Komorsko dobro (1679.), koje gospodari i ovom 

gospodarskom jedinicom. Postupkom segregacije 

šume GJ Ravna Gora u vlasništvu su i pod upravom države. 

Poslije II. svjetskog rata njima upravljaju lokalne 

šumarije koje posluju u sastavu ŠG Viševica, ŠG Delnice, 

GPŠG te Hrvatskih šuma. 

Povjerenstvo za GJ Ravna Gora 

Piše: Vesna Pleše 

Foto: B. Pleše 

Gospodarska 

jedinica Ravna 

Gora, ravnogorske 

Šumarije (delnička 

podružnica) 

obuhvaća šume u 

jugoistočnom dijelu 

Gorskog kotara. 

Sjeverno graniči s gj 

Višnjevica - Sušički 

vrh kojom gospodari 

ravnogorska 

Šumarija, na zapadu 

s GJ Bjelolasicom 

Šumarije 

Mrkopalj, istočno 

s gospodarskim 

jedinicama Gluhe 

Drage Šumarije 

Vrbovsko i Čarapine 

Drage Šumarija 

Gomirje. U južnom 

dijelu graniči sa 

šumama ogulinske 

podružnice. Prostire 

se na području 

katastarskih 

općina: Ravna Gora, 

Jasenak, Begovo 

Razdolje, Vrbovsko i 

Gomirsko Vrbovsko. 


Šume u GJ Ravna gora 

Prva Osnova gospodarenja za šume ove gospodarske 

jedinice tzv. „Drvosječni prijedlog“ izrađen je 

1897. Osnovom je bilo predviđeno preborno gospodarenje 

za ophodnjicu od trideset godina. Nova Osnova 

gospodarenja koja je propisivala oplodne sječe izrađena 

je 1908. Etat je bio određen na bazi rašestarenja 

površine i godišnje je iznosio 13.632 m3. Zbog slabe 

regeneracije šuma ovakvo gospodarenje pokazao se 

neuspješnim. Novom Osnovom gospodarenja iz 1940. 

ponovo se prelazi na stablimično – preborno gospodarenje. 

Najstarija dostupna Osnova gospodarenja je 

ona iz 1959. s rokom valjanosti od 1. siječnja 1959. do 

31. prosinca 1968. Izradila ju je Sekcija za uređivanje 

šuma Rijeka pod vodstvom ing. Ive Navratila. Od geodetskih 

radova izvršena je izmjera novih podjela zbog 

izgradnje cesta i dijeljenja odjela, zadržana je stara 

numeracija odjela. Propisivala je preborni način gospodarenja 

i ophodnjicu od desetak godina. Naredne 

osnove gospodarenja izrađene su za razdoblja: 

– s rokom valjanosti od 1. siječnja 1970. do 31. prosinca 

1979.; 

– 1975. (izvršena revizija na površini od 2331,10 ha).; 

– od 1. siječnja 1981. do 31. prosinca 1990..; 

– od 1. siječnja 1991. do 31. prosinca 2000..; 

– od 1.siječnja 2001. do 31. prosinca 2010..; 

– 2008. napravljena je izvanredna revizija zbog sušenja 

jele te se povećao etat. 

Površina gospodarske jedinice iznosi 4262,08 ha. 

Podijeljena je na 115 odjela i 146 odsjeka. 

Ukupna drvna zaliha iznosi 1.622.271 m3, godišnji 

prirast 32.648 m3, planirani desetgodišnji etat 352.345 

m3. Propisani radovi biološke obnove šuma iznose: 

njega pomlatka i mladika na 31 ha, čišćenje sastojina 

47,5 ha, prorjeđivanje sastojina 3,22 ha, doznaka stabala 

17,76 ha, reambulacija međa 5 km, čuvanje šuma 

4262,08 ha... 

Zakonom o šumama propisan je cilj gospodarenja 

ovim šumama. Moraju se održavati i obnavljati 

tako da se trajno osigurava postojanost ekosustava, 

održavanje i poboljšavanje općekorisnih funkcija 

šuma, napredno i potrajno gospodarenje, korištenje 

šuma i šumskih zemljišta na način i u takvoj mjeri da se 

održava njihova biološka raznolikost, produktivnost, 

sposobnost obnavljanja, vitalnost i potencijal. 

Početkom ožujka dvodnevnim radom u uredu i na 

terenu stručno povjerenstvo u sastavu Igor Hasl, predsjednik, 

te članovi Damir Moćan i Josip Crnković pregledalo 

je Osnovu gospodarenja za GJ „Ravna Gora“ te 

donijelo određene prijedloge i primjedbe. 

Ministarstvu poljoprivrede upućen je zahtjev za izdavanjem 

suglasnosti na predloženu Osnovu gospodarenja 

gj Ravna gora s rokom valjanosti od 1. siječnja 

2011. do 31. prosinca 2020. 

U radu povjerenstva, od strane Odjela za uređivanje 

šuma, sudjelovali su Boris Pleše, rukovoditelj, i Tijana 

Grgurić, samostalni taksator, od strane Šumarije Ravna 

Gora upravitelj Vilko Ivančić, revirnici Tereza Gašparac, 

Dejan Jakšić i Tanja Ranković. � 


europsko šumarstvo 

NORVEŠKA 

Prirodna sukcesija 

u najstarijem 

nacionalnom 

parku Norveške 


dr. sc. Vladimir Ivezić 

Norveška 

je zemlja s 

istim brojem 

stanovnika kao 

i Hrvatska, ali 

sa čak sedam 

puta većom 

površinom. 

Takva rijetka 

naseljenost 

očuvala je 

netaknutu 

prirodu i 

predivne šumske 

krajolike. Njezina 

razvedena 

obala, razbijena 

tisućama otoka 

i golemim 

fj ordovima, 

predstavlja neke 

od vizualno 

najimpresivnijih 

obalnih krajolika 

na svijetu. 

Norveška je 

stoga poznata 

i kao zemlja 

fj ordova, čije je 

fj ordove National 

Geographic 

uvrstio među 

najveće svjetske 

atrakcije. 

Upostotcima, planine i stepe čine 46 % površine, 

močvare 6 %, rijeke i jezera 5 %, poljoprivredna 

zemljišta 4%, urbana zemljišta samo 

1 %, a čak 38 % površine pokrivaju šume. Na 

tom velikom šumskom području podjela između bjelogorice 

i crnogorice relativno je ravnomjerna (21 % crnogorica 

i 17 % bjelogorica), no 80 % drvene mase otpada 

na crnogoricu, tako da su glavne proizvodne vrste crnogorične 

vrste od kojih prevladavaju smreka (Picea abies) 

i obični bor (Pinus sylvestris). Smreka, kod nas poznata 

kao obična smreka, a u engleskom jeziku kao European 

spruce i Norwegian spruce, u prijevodu „europska i norveška 

smreka“, je dominantna vrsta koja pokriva tamošnje 

planinske predjele. Dok se smreka prostire na planinskim 

površinama, u unutrašnjosti Norveške, duž zapadne 

obale, vlada breza (Betula pubescens). 

Većina šumskih proizvodnih površina (84 %) je u vlasništvu 

malih poljoprivrednika koji kombiniraju poljoprivredu 

i šumarstvo te posjeduju šumsko imanje prosječne 

veličine 40 do 50 ha. Ostalih 12 % je u državnom 

vlasništvu, a samo 4 % šumskih proizvodnih površina 

posjeduju privatne kompanije i veća poduzeća. Zbog 

velikih udaljenosti i nepristupačnog terena samo 50% 

šumske površine koristi se u proizvodne svrhe. 

Problematika porasta stakleničkih plinova i 

nepredvidljivost njihovog utjecaja na klimu sve je češća 

tematika znanstvenih skupova. Utjecaj klime na 

rasprostranjenost biljaka i životinja diljem svijeta prepoznat 

je u znanstvenim krugovima (IPCC 2001). Dok

u južnim predjelima klimatske promjene djeluju uglavnom 

negativno na vegetaciju (npr. širenje pustinja), u 

sjevernim dijelovima zemaljske kugle primijećujemo 

pozitivan utjecaj. Kao rezultat toplije klime, ranijeg dolaska 

proljeća i blažih zima istraživanja su zabilježila niz 

promjena prema polovima i prema višim nadmorskim 

visinama. Naime, povišene koncentracije ugljičnog dioksida 

(CO2) u atmosferi i produženi vegetacijski period 

pogoduju rastu drvenastih vrsta, čime šume dobivaju 

na biomasi. Također, porastom prosječne godišnje temperature 

stvaraju se i pogodni uvjeti za pomicanje vegetacijske 

linije i širenje šumskih vrsta na nova, do sada 

ogoljena područja. 

Prirodna sukcesija je zadnjih godina primijećena u 

borealnim šumama Rusije, Švedske pa tako i Norveške. 

Primjer sukcesije nalazimo i u najstarijem nacionalnom 

parku Norveške – Rondane. Park je osnovan 1962., a 

sastoji se od deset vrhova iznad 2000 mnv od kojih je 

najviši na 2178 mnv. Nadmorska visina do koje doseže 

šuma na području parka je 1000 – 1100 mnv. Iznad 

1100 mnv javlja se samo niže bilje poput vrijesova (Ericaceae 

spp.) te lišajevi. Dakle, nacionalni park Rondane 

uglavnom čine ogoljeni planinski predjeli, no u zadnje 

vrijeme sve je primjetnije pomicanje granice šume na 

nova područja koja polako osvaja breza. Iako nije provedena 

znanstvena studija o pomicanju granice, vodiči 

i rangeri parka će posvjedočiti kako se šuma širi i kako 

se na područjima gdje je nekada bila čistina danas moraju 

probijati kroz gustiš mlade breze. 

Stoga, možemo reći da prirodna sukcesija borealnih 

šuma predstavlja odgovor prirode na klimatske 

promjene, gdje šuma ima glavnu ulogu kao „skladište“ 

ugljičnog dioksida. No, unatoč širenju šuma na sjeveru i 

povećanju biomase, sječa tropskih šuma je puno većih 

razmjera i prirodna sukcesija na sjeveru teško će moći 

kompenzirati devastaciju šuma u tropskim dijelovima 

zemaljske kugle. Napori čovjeka da uništi tropsku šumu 

su trenutno puno djelotvorniji nego napori prirode da 

nadoknadi izgubljene šumske površine. Prakticiranje 

održivog šumarstva je praksa u Europi već dugi niz godina 

te se povećanje šume i šumske mase primijećuje 

u većini europskih zemalja. No, da bi ostvarili pozitivan 

trend šumskih površina, neophodno je prakticirati održivo 

šumarstvo globalno. � 

1 Tipična norveška šuma 

2 Granica šume 

3 Nacionalni park Rondane 

4 Vrhovi parka Rondane 


zaštita šuma SEMINAR 

Loše vrijeme 

utjecalo na 

posjećenost 

seminara 

Piše: Milan Glavaš 

Foto: A. Vukadin 

Hrvatsko 

društvo biljne 

zaštite svake 

godine odaje 

priznanje svojim 

zasluženim 

članovima. Na 

ovom seminaru 

povelje, uz 

brončana 

priznanja, dobila 

su dva agronoma 

i na naš ponos 

jedna šumarica, 

mr. spec. 

Mandica Dasović. 

Besplatnim 

prisustvom na 

56. seminaru 

nagrađeno je 

pet studenta 

agronomije 

i jedan naš 

student, Ivan 

Lukić na što smo 

također ponosni. 

Imago Azijske strizibube 

na stablu javora 

(snimio: A. Vukadin, 

Italija 2009.) 


BILJNE ZAŠTITE 

UU Opatiji je održan 56. seminar biljne zaštite 

organiziran od strane Hrvatskog društva biljne 

zaštite (HDBZ) i Agronomskog fakulteta Sveučilišta 

u Zagrebu, a održan je pod pokroviteljstvom 

Ministarstva poljoprivrede. Na svečanom otvaranju 

seminara sudionike je pozdravila predsjednica društva 

prof. dr. sc. Jasminka Igrc Barčić. O problemima o zaštiti 

bilja u nas u svom pozdravnom govoru sudionike je upoznala 

zamjenica ministra poljoprivrede, gospođa Božica 

Rukavina, koja je otvorila 56. seminar biljne zaštite. 

Istoga dana održan je jedan okrugli stol o sjemenarstvu 

u Hrvatskoj i u vezi s tim o propisima EU. Drugoga i 

trećeg dana rad se odvijao prema predviđenom programu. 

Tada su održana dva okrugla stola. Posebno zanimanje 

u tom dijelu bilo je o registraciji sredstava za zaštitu 

bilja u EU i u Hrvatskoj. 

Zbog izuzetno nepovoljnih vremenskih uvjeta ili iz 

drugih razloga, u odnosu na ranije seminare na 56. seminaru 

bilo je znatno manje slušača i izuzetno malo autora 

referata. Od ukupnoga broja prijavljenih referata izneseno 

ih je samo 13. 

Mandica Dasović upozorava na dugogodišnji 

problem sušenja jele i smreke, a u posljednje vrijeme 

Hodnici nastali djelovanjem ličinki Azijske 

strizibube (snimio: A. Vukadin, 2009.) 

Za Šumarsku sekciju bilo je 

prijavljeno 19. referata koje su 

prijavili autori iz UŠP Split 1, 

UŠP Gospić 1, UŠP Sisak 2, UŠP 

Bjelovar 1, UŠP Nova Gradiška 

1, UŠP Koprivnica 1, Hrvatski 

šumarski institut 6, Šumarski 

fakultet 7, Zavod za zaštitu bilja 

1, HŠD 3, Slovenija 2, Bosna 

i Hercegovina 4, Austrija 2, 

Makedonija 6 i Mađarska 1. 

Ukupno 39 autora. 

i bukve na području UŠP Gospić. Uzrok tome nalazi u 

klimatskim promjenama (visoke temperature i pomanjkanje 

oborina) zbog čega slabi vitalnost stabala. Oštećenja 

su posebno izražena na istočnim i južnim ekspozicijama 

te smatra da promjene gospodarenja šumama 

i šumskim zemljištima treba prilagoditi klimatskim promjenama. 

Jakša Jošt je ukazao na problematiku šumskih 

požara u Sloveniji. Smatra da je najučinkovitija preventiva 

izgradnja sustava protupožarnih prometnica. 

Naglasio je mogućnost dobivanja planiranih sredstava 

EU za sprječavanje i uklanjanje šteta u šumama od požara. 

Nikola Lacković je u ime znanstvenika Hrvatskog 

šumarskog instituta izvijestio o opasnim invazivnim 

organizmima u našim šumama. Upozorio je da se unos 

i širenje novih vrsta štetnika dramatično ubrzao. Ti se 

organizmi u nas istražuju kroz posebne programe. Jedan 

od takvih organizama je gljiva Chalara fraxinea na 

jasenu. Izlagač je izvijestio o istraživanju te gljive u Hrvatskoj. 

Branko Bradić je govorio o sušenju brijesta na 

području Šumarije Čazma. Naglasio je da je više brijesta 

preživjelo u odjelima u kojima su se provodile gospodarsko 

– zaštitne mjere protiv uzročne gljive – Ophiostoma 

ulmi i brijestovih potkornjaka nego u onima gdje 

takve mjere nisu poduzimane.

Petar Jurišić je iznio rezultate pokusa glifosatom, tj. 

pripravkom Ouragan system 4 i njegovom utjecaju na 

razvoj hrastovog ponika i pomlatka. Kada su na vrijeme 

uništeni korovi, hrastove biljke su oslobođene i normalno 

se razvijale. Drugi referat vezan za kemijska sredstva 

je bio iz Makedonije. Radi se o superabsorbentu (pripravak 

Zeba s dodatkom pripravka Awakena) koji je dao 

dobre rezultate na posađene sadnice bagrema i crnoga 

bora u ekstremno suhim uvjetima. 

O štetama na običnoj jeli uzrokovanim bijelom imelom 

govorio je Milan Glavaš, koji je ukazao na uvjete 

napada imele, vrste šteta i njihovo ulančavanje s drugim 

čimbenicima, što može dovesti do sušenja stabala i 

narušavanja stabilnosti sastojina. Glavna mjera borbe je 

ispravno gospodarenje jelovim šumama. 

Najviše izlaganja, njih pet, tematski je vezano 

za štetne kukce u što su uvršteni potkornjaci, štetnici 

žira i jedna karantenska strizibuba. Evo kratkog pregleda. 

Andrija Vukadin je koristio austrijsku metodu pronalaženja 

ličinki i imaga azijske strizibube – Anoplophora 

chinensis dresiranim psima na području Turnja gdje je 

ovaj karantenski kukac prvi puta pronađen u našoj zemlji. 

Psi su pronašli jednu živu ličinku na lagerstermiji, 

što potvrđuje ispravnost metode. Josip Margaletić je 

iznio rezultate istraživanje štetnika u klonskoj sjemenskoj 

plantaži hrasta lužnjaka u Gajiću (Našice). Glavni 

kukci na žiru bile su vrste iz rodova Cydia, Curculio 

i Cynips. Krunoslav Arač je izvijestio o nalazu ariševog 

velikog potkornjaka – Ips cembrae feromonskim klopkama. 

Pripravak je bio Cembräwit koji je dao dobre rezultate. 

Najveći ulov bio je koncem travnja i početkom 

svibnja. Damir Jelić je govorio o napadu jasenovog potkornjaka 

– Leperesinus fraxini na području Šumarije 

Stara Gradiška. Jak napad potkornjaka povezuje se s 

višegodišnjim napadima jasenove pipe i nepovoljnim 

abiotskim prilikama. Mjere zaštite su bile sječa napadnutih 

stabala. Posebno izlaganje imala je Marija Kolšek 

iz Slovenije, a radi se o zaštiti trupaca na stovarištima 

TriNet, mrežama uz upotrebu pripravka Compilon. 

Sigurno je da su referati po sadržaju i načinu izlaganja 

bili od koristi za sve slušatelje. Nadamo se da 

će na slijedeći seminar doći svi izlagači i puno više 

slušatelja. � 

ekologija PP LONJSKO POLJE 

Otvorena 

Tenina staza 

Orilikom pristupanja svaka zemlja mora odabrati 

barem jedno područje koje je odlučila 

očuvati i staviti pod posebnu zaštitu, koje se 

nakon toga upisuje na listu važnih područja 

od međunarodnog značaja ili takozvani Ramsarski popis. 

Ova poučna staza još je jedan u nizu ekološko – edukativnih 

projekata čiji je nositelj UŠP Zagreb, Odjel za ekologiju. 

Budući da je to prva šumska poučna staza na području 

PP Lonjsko polje, uspostavljena je suradnja između 

Šumarije Lipovljani i Javnom ustanovom Lonjsko polje. 

Suradnja je bila odlična, svatko je odradio svoj dio posla 

na zadovoljstvo svih sudionika projekta. Svakako trebamo 

naglasiti suradnju sa ostalim partnerima: Šumarskim 

fakultetom u Zagrebu, Hrvatskim šumarskim institutom, 

Osnovnom školom Josip Kozarac iz Lipovljana te sponzorom, 

TZ Sisačko - moslavačke županije . 

Osim ekološko – edukacijske funkcije staza ima i ekološko 

– turističku vrijednost i veliki potencijal u razvoju 

ruralnog turizma ovog kraja. 

Imenom „Tenina staza“ simbolično podsjeća na šumara 

i hrvatskog pisca Josipa Kozaraca koji je kao prvi upravitelj 

Šumarije Lipovljani ovdje proveo punih 10 godina i 

koji je upravo ovdje stvarao svoja najvrjednija djela. 

Šumarija Lipovljani osnovana je 1871. godine u stambenoj 

zgradi bivših krajiških satnika u Lipovljanima. Godine 

1885. za upravitelja Šumarije dolazi šumar i hrvatski pisac 

Josip Kozarac. Čitav život posvetio je slavonskoj zemlji, 

šumama i oranicama, opisujući u svojim djelima gospodarske, 

socijalne, političke, kao i kulturne prilike svog zavičaja. 

Upravo je u ovim šumama, tada najpoznatiji hrvatski 

šumar, stvarao svoja najvrjednija djela: Slavonska šuma 


Ana Hercegovac, dipl. 

ing. šum. 

Službenim 

otvorenjem 

poučno pješačke 

staze pod 

nazivom „Tenina 

staza“ JU PP 

Lonjsko polje 

i Uprava šuma 

Podružnica 

Zagreb, Šumarija 

Lipovljani 

zajednički 

su obilježili 

Međunarodnu 

godinu šuma. 


(1888.), Mrtvi kapitali (1889.), Među svjetlom i tminom 

(1891.), Tena (1894.) i Mira Kodoličeva (1895.) a kao urednik 

Šumarskog lista pridonio je i objašnjavanju mnogih 

znanstvenih postavki i problema u području šumarstva. 

Tenina staza je pješačka staza kružnog karaktera i dugačka 

je 2 500 metara. Na njoj je postavljeno 16 poučnih 

panoa na hrvatskom i engleskom jeziku, koji govore o 

temama koje su vezane za tipičnu nizinsku šumu hrasta 

lužnjaka i običnog graba. Staza je izgrađena u granicama 

PP Lonjsko polje, na području gospodarske jedinice “Josip 

Kozarac” unutar 54a, 53a, 42a i 43a odjela/odsjeka kojim 

gospodari Šumarija Lipovljani. Svaka od poučnih tabli 

ukrašena je stihovima iz Slavonske šume, Josipa Kozarca, 

koji su uvod u obradu teme. Upravo te stihove, prilikom 

obilaska staze, spretno je koristila revirnica Šumarije Lipovljani 

Marija Špendić, kako bi okupljenima demonstrirala 

edukativnu ulogu ove staze. 

„Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi, s onim 

divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim kao da je saliveno, 

taj je ne može nikada zaboraviti...“ uvodni je tekst 

na poučnoj tabli broj 2 na kojoj je obrađen areal hrasta 

lužnjaka u Hrvatskoj. 

Važnost sjemenske sastojine radi očuvanja genofonda 

i bioraznolikosti te podmirivanja potreba za sjemenom 

određene vrste izvire iz stihova „Ponosito se oni redaju jedan 

do drugoga kao negda kršni vojnici krajiški, a iz cijele 

im prikaze čitaš da us orijaši snagom, da prkose buri i oluji...“ 

i uvod su u obradu ove teme na poučnoj tabli broj 3. 

Izrazito bogatu biološku raznolikost iskazuju nizinske 

poplavne šume hrasta lužnjaka u kojima se uz mnoge 

ostale ptičje vrste gnijezde i vrste ugrožene na europskoj 

razini – štekavac (Haliaeetus albicilla), orao kliktaš (Aquila 

pomarina) i crna roda (Ciconia nigra). 

U skladu s mjerama i uvjetima zaštite prirode, koje propisuje 

Ministarstvo nadležno za zaštitu prirode, šumarija je 

dužna u suradnji s Javnom ustanovom Parka prirode Lonjsko 

polje voditi evidenciju o gnijezdima štekavca i crne 

rode te odrediti zaštitnu zonu oko gnijezda. 

Kao uvod u navedenu tematiku na poučnoj tabli broj 

5 stoje stihovi „Tamo opet na onom visokom brijestu na 

vrhu sagradio orao ogromno gnijezdo; već se deset godina 

u njemu leže i sve dosad nije ga nitko spaziti mogao...“ 

Odgovore na sva pitanja o slavonskoj šumi dobit ćete 

u laganoj šetnji do kraja poučne staze ili kako bi sam Josip 

Kozarac rekao: 

„ Kad god sam pošao tom šumom, svaki put sam nešto 

nova vidio, nešto nova naučio...“ 

„Zato, kad god prođem tom drevnom hrastovom šumom, 

svaki put mi oživi tisuć čuvstva i misli, što li se je svašta 

dogodilo...“ � 


vijesti EUSTAFOR 

UDRUŽENJE EUROPSKIH DRŽAVNIH 

ŠUMARSKIH ORGANIZACIJA 

Godišnja skupština 

EUSTAFOR-a 


Ratko Matošević 

U Bruxellesu je 

održana Godišnja 

skupština 

EUSTAFORA 

(Udruženje 

europskih 

državnih 

šumarskih 

organizacija). 

Hrvatska je 

pridruženi član 

ove organizacije 

od samog 

osnivanja 

2006. godine, 

a s obzirom da 

će Hrvatska 

2013. postati 

punopravna 

članica, tako će i 

ovoj organizaciji 

dobiti 

punopravno 

članstvo. 

EEustafor je interesna organizacija koja zastupa 

interese državnih šumarstava Europe, koordinira 

aktivnosti i osigurava da se u EU institucijama 

čuje i glas ove grupacije, posebno jer u Europi 

dominira privatno vlasništvo šuma (ukupno 60 % šuma 

je privatno). 

Iako je na EU razini razmjerno malo zajedničke legislative 

u području šumarstva, postoji cijeli niz strategija i 

politika koje imaju posredni ili neposredni utjecaj na šumarstvo. 

Najčešće su to razni propisi iz područja zaštite 

prirode koji su osobito bitni za državna šumarska poduzeća 

jer su države vrlo često upravljanje zaštićenim šumskim 

površinama dodijelili svojim državnim poduzećima. Kako 

se usprkos zaštitnim funkcijama, od državnih šumarskih 

poduzeća očekuje i profitabilno poslovanje, to su i sva pitanja 

koja bi u ime zaštite prirode donijela dodatne troškove 

od presudne važnosti za njih. 

Hrvatsku delegaciju na skupštini Eustafora činili su 

predsjednik Uprave, mr. sc. Ivan Pavelić i Ratko Matošević, 

direktor HŠ consulta. Kako se radilo o prvoj skupštini na 

kojoj je Hrvatsku predstavljao novi predsjednik Uprave, to 

je bila dobra prilika za upoznavanje s ostalim direktorima 

šumarskih poduzeća i razmjenu mišljenja u pronalaženju 

modela gospodarenja državnim šumarskim resursom. 

Kako se hrvatsko državno šumarstvo nalazi pred mnogim 

izazovima i neodložno treba promjene, sigurno je da iskustva 

drugih mogu biti od velike pomoći. Većina europskih 

šumarstava je prošla procese restrukturiranja kojim su 

prešli put od državnih agencija do uspješnih poduzeća čijoj 

profitabilnosti ponekad mogu pozavidjeti i poduzeća iz 

privatnog sektora. Uz stalne procese poslovnog restrukturiranja, 

državna šumarska poduzeća su morala istovremeno 

voditi računa i o općim interesima javnosti (socijalnim, 

ekološkim) čijim resursom gospodare. 

Također, aktivna participacija u europskim asocijacijama 

otvara i put suradnje u korištenju sredstava iz EU 

pristupnih i strukturalnih fondova, što će sigurno biti izuzetno 

važno za Hrvatske šume u nadolazećem vremenu. 

U tom smislu, ostvareni su kontakti sa stranim partnerima 

gdje su već predložene određene inicijative za kandidaturu 

za pojedine EU projekte. �

događaji BIOFACH 

2012 

Ove godine na najvažnijem sajmu eko sektora 

koji se održava od 1991. godine, sudjelovalo 

je preko 2.544 izlagača koji su svoje proizvode 

izložili na 42 385 m2 izložbene površine. Sajam 

je vidjelo 44 591 posjetitelja iz 128 zemalja. Kongresima, 

forumima i predavanjima prisustvovalo je 8601 sudionika, 

a čitavu manifestaciju pratilo je 1142 novinara iz 37 

zemalja. U novinarskom osvrtu objavljenom nakon završetka 

sajma ukazano je na činjenicu da tržište ekoloških 

i proizvoda od prirodnih materijala unatoč općoj recesiji 

raste. Njemačko tržište poraslo je za 9 %, na 6,59 milijardi 

EUR u 2011., a međunarodno tržište je nešto ispod 60 

milijardi US dolara. Usprkos krizi, trend rasta očekuje se i 

ubuduće. 

Pokrovitelj sajma je IFOAM (International Federation 

of Organic Agriculture Movements međunarodna federacija 

ekološkog poljoprivrednog pokreta) i njemačka 

organizacija Bund Ökologische Lebensmittelwirtschaft 

(BÖLW – German Federation of the Organic Food Industry). 

Zemlja partner bila je Indija sa 40 izlagača. Odabrana 

je zbog rasta površina s ekološkom poljoprivrednom 

proizvodnjom. Tijekom 2011. godine ta je proizvodnja narasla 

na 2.000.000 ha. Osim svojim proizvodima, Indija se 

predstavila i svojim kulturnim programom. Predstavljeni 

su najnoviji trendovi u ekološkoj poljoprivredi u cijelom 

svijetu. Kao i uvijek do sad izložena je samo hrana koja je 

certificirana u skladu s EU regulativom za ekološku poljoprivrednu 

proizvodnju, odnosno prema standardima 

IFOAM-a. O značaju i pionirskoj ulozi sajma za razvoj ekološkog 

sektora svjedoči i vrlo važan događaj. Već prvog 

dana održavanja sajma SAD i EU potpisali su sporazum o 

uzajamnom priznavanju ekoloških standarda. Sporazum 

će uvelike olakšati promet i trgovinu ekoloških proizvoda, 

jer neće biti potrebne recertifikacije. To će svakako imati 

utjecaj i na cijene te će ekološke proizvode učiniti dostupnijim 

većem broju potrošača. 

Nürnberški sajam i MUNDUSvini su udružili svoja iskustva 

i znanje. U namjeri da promoviraju ekološka vina dodjeljuju 

MUNDUSvini Biofach međunarodnu nagradu za 

ekološka vina od 2010. Ove godine je ekološka vina predstavilo 

274 proizvođača iz 27 zemalja. Hrvatska vina Ivan 

Dolac 2007. i Ivan Dolac barrique 2007., proizvođača Badel 

1862 koje PZ Svirče njeguje od 2003. godine, osvojila su 

zlatne medalje. 

Održano je tradicionalno predstavljanje, degustacija 

i ocjenjivanje maslinovog ulja, a predstavilo se 256 proizvođača 

iz 25 zemalja. Riblji specijaliteti ekološke kvalitete 

mogli su se vidjeti, ali i isprobati na novoj ribljoj tržnici (fish 

market), Fish market je zajednički project Biofach-a i udruge 

Naturland. Preko 35 prerađivača predstavilo je certificirane 

riblje i ostale proizvode mora. Fair, odnosno poštena 

proizvodnja, i prodaja ekoloških proizvoda ostaje u fokusu 

ekološkog sektora. Pravila poštene trgovine opisana su u 

“Fair Guide” publikaciji. Brojni izlagači izložili su proizvode 

certificirane kao ekološke, ali i s certifikatom Fair Trade, koji 

kupcima garantira da tijekom proizvodnje, ali i trgovine, 

nije bilo eksploatacije i nepoštenog odnosa. Ovo je osobito 

prisutno kod proizvoda iz Afrike, Južne Amerike i ostalih siromašnih 

zemalja i područja. 

U hali 4 na prostoru Hrvatske gospodarske komore 

predstavili su se hrvatski ekološki proizvođači. Paralelno 

događanje, Vivaness 2012., sajam prirodne i ekološke kozmetike, 

na 5000 m2 izlagačkog prostora, iskoristilo je 206 

izlagača, iz 26 zemalja. Prikazali su 11000 proizvoda. Najbrojniji 

izlagači uz Njemačku s 82 proizvođača, bili su Francuska 

sa 46 i Italija s 27 proizvođača prirodne i ekološke 

kozmetike. Svjetsko tržište prirodne i ekološke kozmetike 

penje se na 9 milijardi US dolara. Samo u Njemačkoj tijekom 

2011. potrošači su kupili ovih proizvoda u vrijednosti 

od 815 milijuna EUR, što je porast od 2,5 % u odnosu na 

prethodno razdoblje. 

Idući sajam već je najavljen, a održat će se od 13. veljače 

do 16. veljače 2013. � 

Piše: Dubravka Tončić 

Foto: D. Tončić, 

www.biofach.de 

U Njemačkoj 

je održan 23. 

BIOFACH, (World 

Organic Trade Fair) 

vodeći svjetski 

sajam ekološke 

poljoprivrede 

i ekoloških 

proizvoda, 

zajedno sa sajmom 

prirodne i ekološke 

kozmetike 

Vivaness, (Trade 

Fair for Natural 

Personal Care and 

Wellness). 


zaštita na radu MIŠJA GROZNICA 

Savjeti kako se zaštititi od 

neugodne bolesti 

Piše: Goran Vincenc 

Foto: Arhiva 

Svjedoci smo 

novinskih članaka 

koji upozoravaju 

na sve veći broj 

oboljelih od 

hemoragijske 

groznice s 

bubrežnim 

sindromom 

poznatije kao 

mišja groznica. 

Radi se o akutnoj 

virusnoj bolesti 

koja se manifestira 

vrućicom, 

oštećenjem rada 

bubrega, koji puta 

krvarenjem te 

drugim smetnjama 

koje mogu dovesti 

do potrebe 

bolničkoga 

liječenja. Uzročnik 

bolesti je virus koji 

prirodno kruži i 

održava se među 

malim šumskim 

glodavcima, 

a mogućnost 

epidemije javlja 

se u godinama 

veće najezde. S 

obzirom na veliki 

broj radnika 

Hrvatskih šuma 

koji profesionalno 

borave dulje 

vrijeme u šumi 

i šumskim 

predjelima, dobro 

je imati na umu 

neke osnovne 

informacije o ovoj 

bolesti 


Premda je hemoragijska groznica s bubrežnim 

sindromom (HGBS) poznata još od davnina pod 

raznim nazivima, interes za nju naglo je porastao 

u Korejskom ratu (1951. – 1954. godine) gdje je 

epidemija pokosila gotovo 3000 vojnika Ujedinjenih naroda. 

Bolest je kod nas stalno prisutna s različitom učestalošću 

od godine do godine, dok je posljednja godina 

povećanog obolijevanja bila 2002. godina kada je zabilježeno 

više stotina zaraženih. 

Rezervoar zaraze predstavljaju divlji šumski glodavci i 

njihove izlučevine, kod kojih virusi ne dovode do pojave 

simptoma, dok svaki tip virusa prenosi određena vrsta 

glodavaca. Virus prirodno kruži i održava se među njima 

a kod nas, najveće prijenosnike predstavljaju riđa voluharica 

(Clethrionomys glareolus) i žutogrli miš (Apodemus 

flavicollis), dok u manjoj mjeri prijenosnici mogu biti 

šumski miš (Apodemus sylvaticus), poljski miš (Apodemus 

agrarius) te livadna voluharica (Microtus agrestis). 

Do češćeg pobola obično dolazi u godinama velike 

brojnosti navedenih glodavaca nakon prethodno blage 

zime, na što mogu utjecati razni klimatski, prehrambeni 

i dijelom nepoznati čimbenici. Bitno je naglasiti da se 

infekcija ne prenosi među ljudima. Do širenja među glodavcima 

i posljedične zaraze čovjeka dolazi bez posredovanja 

vektora, ponajviše udisanjem prašine onečišćene 

izlučevinama zaraženih šumskih životinja ili unosom 

uzročnika u usta onečišćenim rukama, hranom ili pićem. 

Pod najvećim rizikom su izletnici, poljodjelci, lovci, osobe 

koje profesionalno ili iz drugih razloga borave u šumskim 

predjelima te vojnici. 

Klinička slika HGBS-a pokazuje oštećenje kapilara 

u raznim organima, a glavni simptomi su groznica, pojava 

krvarenja te oštećenje bubrežne funkcije različite težine. 

Češće se susreće lakši oblik bolesti gdje dominiraju bolovi 

i prolazno bubrežno zatajenje, uglavnom bez hemoragijskih 

manifestacija (krvarenje). 

Drugi oblik pokazuje agresivniju kliničku sliku, s padom 

krvnog tlaka sve do nastanka šoka, krvarenjem i razvojem 

komplikacija kojeg katkad nalazimo pod nazivom 

korejska hemoragijska groznica. Inkubacija traje između 

dva i četiri tjedna, a bolest počinje vrlo naglo. U početku 

jače izraženi opći simptomi s visokom temperaturom te 

glavoboljom, križoboljom i bolovima u trbuhu. Ponekad 

dolazi do povraćanja s proljevom, a jedan od tipičnih ranih 

znakova je difuzno crvenilo lica i vrata nalik opeklinama 

od sunca koje se javlja u više od 90 posto pacijenata. 

Naknadno se mogu javiti znakovi bubrežnog zatajenja 

kao što su pad krvnog tlaka i oligurija (oskudno mokrenje), 

dok se točkasto krvarenje na koži i sluznicama razvija 

nakon krvarenja u ostalim organima. 

Činjenica da efikasno cjepivo ne postoji, ne znači da 

ove, kao i svake druge godine, treba odustati od boravka 

u prirodi. Ipak, treba se držati nekih jednostavni mjera 

opreza i čuvanja zdravlja koje će učiniti da se objektivno 

Prijenosnik 

mali potencijalni rizik još više smanji i otkloni. Za one koji 

su prirodom svoga posla ili aktivnosti upućeni na intenzivno 

izlaganje šumskim glodavcima, takve su mjere opreza 

još važnije te ih je većina već usvojila i stalno ih provodi. 

S obzirom na ciljanu populaciju, mjere za smanjenje i otklanjanje 

rizika skupljene su u savjetima koji slijede, no 

međusobno se ne isključuju i svatko ih može, prema prilikama, 

uzeti u obzir i kombinirati. 

Savjeti izletnicima: 

– čuvati za vrijeme izleta svoju hranu i piće od glodavaca, 

ne ostavljati je izravno na tlu i sl.; 

– održavati higijenu ruku, oprati ih, obrisati vlažnom maramicom 

i sl. prije jela; 

– izbjegavati piti vodu iz neuređenih šumskih izvora i lokvica 

jer se njima koriste i šumski glodavci; 

– Izbjegavati odmaranje (ležanje) izravno na šumskom tlu, 

osobito na mjestima gdje smo vidjeli više glodavaca ili 

njihove rupe; 

– ne loviti ili dirati (uginule) šumske glodavce ili druge životinje. 

Savjeti ljudima koji profesionalno ili iz drugih razloga 

dulje vrijeme ili opetovano intenzivno borave 

u šumskim predjelima: 

– ne ostavljati osobne stvari i pribor za rad na dulje vrijeme 

(više sati ili dana) nezaštićene na tlu u šumi, kako na njih 

ne bi došli glodavci; 

– pri poslovima u kojima se diže prašina s tla izbjegavati 

udisanje prašine (u određenim okolnostima prikladna je 

lagana maska preko nosa i usta); 

– ne odmarati se izravno na šumskom tlu; 

– važna je čistoća odnosno pranja ruku, svakako prije jela 

ili rada s namirnicama, ali i u drugim okolnostima u kojima 

bi uzročnici mogli doći u usta (cigareta); 

– izbjegavati piti vodu iz šumski neuređenih, slabo protoč-

nih izvora ili lokava; 

– ako se zbog posla boravi u šumskim nastambama, potrebno 

ih je držati u najvećem redu i čistoći bez ostavljanja 

ostataka hrane na otvorenom, što bi privlačilo 

glodavce; 

– uklanjati otpatke i ostatke hrane iz okoline u kojoj borave 

ljudi (zakapanje ili odnošenje na udaljenost) kako ne bi 

privlačili glodavce; 

– po potrebi provesti uništavanje glodavaca (deratizacija, 

lov klopkama i dr.) u ljudskim nastambama i neposrednoj 

okolini, uz upozorenja ukoliko se radi s otrovom; 

– uginule životinje ukloniti (poslije oprati ruke). 

Savjeti žiteljima ili vlasnicima kuća ili gospodarskih 

zgrada u šumskim područjima koje stalno ili povremeno 

nastanjuju: 

– sprječavati ulaz glodavaca u kuću; 

– spremati hranu i otpatke tako da ne privlače glodavce; 

– čuvati hranu i piće od onečišćenja izlučevina glodavaca 

pokrivanjem, zaklapanjem, odizanjem od tla i sl.; 

– po potrebi provoditi uništavanje glodavaca (deratizacija, 

klopke) u kući i neposredno oko kuće; ako se radi o otrovu 

upozoriti ljude, osobito paziti na djecu! 

– u prirodi i okućnicama uništavanje glodavaca nije izvedivo; 

– uginule, otrovane ili uhvaćene glodavce ukloniti (zakopati, 

spaliti) pazeći pri tome da ne onečiste ruke (rukavice), 

a nakon takvog posla, naravno, oprati ruke; 

– Čišćenje kuća koje se ne koriste duže vrijeme treba obavljati 

uz što manje dizanje prašine, tj. koristiti ako je moguće, 

vlažno čišćenje, a nije na odmet pri čišćenju takvih 

kuća koristiti i laganu masku preko usta i nosa; 

HITTNER d.o.o., 

Tel. +385 43 244 111 

fax +385 43 244 229 

www.hittner.hr, info@hittner.hr 

MOŽEMO MOŽE VIŠE OD OSTALIH ! 

– nakon rada na čišćenju oprati ruke u toploj vodi i sapunici. 

Vrijedi znati da većina nabrojenih mjera opreza i čuvanja 

zdravlja ujedno štiti i od drugih bolesti koje se mogu 

prenijeti na ljude s divljih životinja (npr. leptospiroza, crijevni 

paraziti) i mogu se stoga uvijek preporučiti svim posjetiteljima 

prirode. � 

NOVO! 

40 FOREST 

VITLO 

snage 8-10t 

HRVATSKI 

Šumski radnici su među 

najizloženijima ovoj bolesti 

PROIZVOD

komentar POŽARI 

Ah taj OKFŠ! 

Piše: Irena Devčić 

Foto: Arhiva 

Tijekom mjeseca 

ožujka bili 

smo svjedoci 

brojnih požara 

koji su zahvatili 

veće površine 

duž Splitsko 

dalmatinske 

županije. 

Iako nije 

neuobičajeno da 

tijekom veljače 

i ožujka zbog 

paljenja korova 

bukne veći 

broj požara u 

odnosu na ostale 

zimske mjesece, 

zanimljivo je da 

se mahom radilo 

o požarima na 

nepristupačnim 

terenima koji 

su vrlo često 

obrasli šumom 

te se teško 

može govoriti o 

paljenju korova 

na privatnim 

posjedima. 


Veliki šumski požar na području Rupotina 

kod Klisa zahvatio je oko 80 hektara mlade 

borove šume i maslinika. U Pisku kod 

Omiša izgorjelo je oko 20 ha guste borove 

šume. Gorjelo je i u Podstarni gdje je veliki požar čak 

zaprijetio i kućama. U Dućama je opožareno oko 4 

ha mlade borove šume, a u Postinjama Donjim 35 ha 

trave, makije i niskog raslinja. Na Visu je požar zahvatio 

5 ha makije i stare šume. 

Prema podatcima koji se mogu naći na stranicama 

DUZS-a, duž jadranske obale od Istre do Dubrovnika 

u prvih petnaest dana mjeseca ožujka izgorjelo 

je oko 650 ha trave, niskog raslinja, makije te hrastove 

i borove šume. Najveći broj požara zabilježen je u 

Šibensko-kninskoj te Splitsko-dalmatinskoj županiji 

(oko desetak požara u svakoj). Stoga su iz Državne 

uprave za zaštitu i spašavanje uputili apel građanima 

u kojemu se mole da tijekom radova na čišćenju 

poljoprivrednih i drugih površina, biljni otpad saniraju 

na način da ne dovode u opasnost ljude i imovinu 

te u tom cilju izbjegavaju i onečišćenje zraka i 

okoliša. „Skrećemo pozornost da je saniranje i odlaganje 

biljnog otpada regulirano, između ostalog, i 

Odlukama lokalne samouprave (županijske, gradske 

ili općinske), kojima su propisani svi uvjeti postupanja. 

Ako je paljenjem vatre na otvorenom prostoru 

nastala šteta ili onečišćenje okoliša, policija i nadležne 

inspekcije zaštite okoliša pokreću prekršajne 

prijave, a ako se uzrokuje znatnija opasnost po ljude 

i imovinu, protiv počinitelja policija podnosi i kaznenu 

prijavu“, naglašavaju u DUZS-u. 

No, što kada vatrena stihija prođe?! Atraktivne 

turističke lokacije, naša divna jadranska obala 

postaje crno zgarište pougljenjenih ostataka šume. 

Krasan prizor, a turistička sezona na pomolu. Treba 

sanirati požarište, oboriti i izvući izgorena stabla, 

učiniti sjetvu ili pošumiti ogoljela područja. No kako 

bi simpatično Istrijani priupitali „A ki će to platit?“. 

Dakle, radi se o priobalnom području i vegetaciji 

koja je mediteranska. Alepski bor, primorski bor, 

hrast medunac, crnika, planika, čempres... sve redom 

zaštitne šume nigdje gospodarskih vrsta koje 

su mogle donijeti profit pa da se od njega izdvoji 

za sanaciju. No postoji ona neka čudna skraćenica 

„OKFŠ“, tako omražena među domaćim gospodarstvenicima 

i hrvatskim pukom. Pa kaže tako jedan 

naš eminentni novinar: „konačno ćete plaćati manji 

namet šumama, svi vi koji šumu niste ni vidjeli“. A 

onda u kolovozu krene poznati novinar na zasluženi 

godišnji odmor zajedno s ostalim sretnijim dijelom 

hrvatskog stanovništva koji su u „zlatno doba“ građevinske 

ekspanzije izgradili vikendice duž jadranske 

obale, gdje uživa se u moru, hladu i zaglušujućoj 

svirci cvrčaka. Kad tamo, ni hlada ni cvrčaka jedino 

još more ostalo tamo gdje je bilo i prošle godine. 

Sunce udara u glavu, ni najširi obod šešira ne pomaže, 

miris paljevine dopire do vas nošen stalnim 

vjetrom koji nikako da prestane puhati, a od životinjskog 

svijeta susrećete još samo guštericu koja 

se skriva u rupama stijena. Nema šume pa nema ni 

opće korisnih funkcija šume. A sve te opće i korisne 

funkcije šume su one u kojima uživate svaki dan a da 

toga vrlo često niste niti svjesni. Naime, nakon što 

prođe ljeto i krenu jesenske kiše, zbog nedostatka 

vegetacije bujice odnose tlo nakon toga i vjetar učini 

svoje, a to se sve zajedno naziva erozija. 

Otok Kreta u Grčkoj izvanredan je primjer. 

Gotovo potpuno ogoljen otok s jakim vjetrovima i 

izraženim bujicama i vododerinama koje godišnje 

odnesu po nekoliko centimetara otoka u more. Kreta 

doslovno tone zbog erozije. Zbog nedostatka vegetacije 

ne dolazi niti do procjeđivanja kiše kroz šumsko 

tlo te se prekida opskrba podzemnih tokova i 

presušuju izvorišta pitkom vodom. Kreta ima velikih 

problema s opskrbom vode te kao tehnološku vodu 

uglavnom koristi desalinizirano more. Pročišćavanje 

onečišćenog zraka ne treba niti naglašavati jer i u 

osnovnoj školi djeca uče o fotosintezi i kako šuma 

pretvara CO2 u kisik, ublažava učinak stakleničkih 

plinova te stvara povoljne uvijete za ljudsko zdravlje. 

Šume Mediterana od neprocjenjivog su značaja 

za unapređivanje čovjekovog okoliša i održavanja 

biološke raznolikosti. To nisu gospodarske šume i ne 

donose izravan profit od drvne mase, no njihov doprinos 

je gotovo još i veći. Šumari se ovdje ne bave 

sječom, doznakom i izvlačenjem radi prodaje visoko 

kvalitetnih i vrijednih trupaca. Njihova uloga ovdje 

je drugačija. Održavanje i čišćenje šume, pomlađivanje 

i pošumljavanje. Izvođenje protupožarnih prosjeka 

i protupožarnih promatračnica. Organiziranje 

i provođenje protupožarne zaštite u ljetnim mjesecima. 

Nadziranje, čuvanje i briga, da mediteranske 

šume ostanu sačuvane za nas, ali i našu djecu. Jer 

sjetite se samo kako je lijepo izaći iz mora, izvaliti se 

pod hladovinom bora i otvoriti ledenu pivu koju vam 

je žena dodala iz frižider torbe, a na suncu +40 ˚C pa 

zar i dalje mislite da to ne vrijedi 0,05% ukupnih prihoda 

za gospodarske subjekte?! Vrijedi i više! �

mala enciklopedija 

šumarstva 

Makija 

Šume hrvatskoga Sredozemlja sa šumskim zemljištem 

pokrivaju više od 63 posto površine 

naše države, a njihova je uloga višestruka, od 

gospodarske do niza općekorisnih funkcija. 

Potonje imaju neprocjenjivu vrijednost za čovjeka i 

njegov okoliš te više puta nadmašuju vrijednost drvne 

zalihe. Nažalost, dugotrajni čovjekovi utjecaji, zajedno 

s požarima, specifičnim klimatskim prilikama i 

tlima izloženim eroziji, u potpunosti su doveli do opće 

degradacije sredozemnih šumskih ekosustava. Posljedica 

toga je smanjenje njihove erozijske i hidrološke 

funkcije, nestanak vode, tla, loša poljoprivredna proizvodnja, 

ekstremni klimatski uvjeti. Struktura šumskoga 

fonda stoga je izrazito nepovoljna, a šumska je 

vegetacija opstala na vrlo malim površinama i uglavnom 

nema značajan udio u ukupnoj vegetaciji. Naime, 

gotovo 60 posto površine pokrivaju panjače i degradacijski 

oblici (šikare, makije, garizi, kamenjare, kamenjarski 

pašnjaci), a visoke šume, pretežito alepskog i 

crnoga bora, zauzimaju tek 9,9 posto obraslih šumskih 

površina. Bitno je istaknuti kako nigdje nije toliko jako 

izražen čovjekov utjecaj na propadanje šuma kao na 

području Sredozemlja, a rezultat toga je regresivna 

sukcesija, proces kojim šumska vegetacija prelazi u različite 

degradacijske oblike. 

Makija – prvi degradacijski stadij crnikovih 

šuma – Osnovne značajke šumskog ekosustava mediteransko 

– litoralnoga pojasa, kao dijela Mediteranske 

regije (veći dio otoka, uski priobalni pojas, srednja i 

južna Dalmacija), su vazdazelene šume hrasta crnike 

(Quercus ilex) te šume alepskog (Pinus halepensis) i 

crnoga dalmatinskog bora (Pinus nigra subsp. dalamatica), 

koje su razvijene u eumediteranskoj i stenomediteranskoj 

zoni. To su najtoplija područja jadranske 

obale sa suhim i vrućim ljetima te blagim i kišovitim 

zimama. Kontinentalni dio ove regije obuhvaća submediteransku 

zonu u kojoj su glavno obilježje šume 

hrasta medunca (Quercus pubescens) i crnoga bora 

(Pinus nigra), a ovo je područje karakteristično po 

većim količinama padalina i znatno nižim temperaturama 

u zimskim mjesecima i, također, suhim i vrućim 

ljetima, zbog čega je vegetacija listopadna. Danas su 

visoke stare šume hrasta crnike (Fraxino orni - Quercetum 

ilicis) rijetka pojava jer su raširenije niske šume 

koje se sijeku u ophodnji oko 20 godina, a tijekom 

jačeg iskorištavanja prelaze u makije i druge degradacijske 

oblike. Makije su degradirane vazdazelene 

crnikove šume, njihov prvi degradacijski stadij koji je 

po postanku panjača, u kojemu nema sloja drveća, 

budući da je nestao sječom, odnosno prekomjernim 

iskorištavanjem samoniklog šumskog sustava (paša, 

brst), požarima ili utjecajem štetnih kukaca (Coraebus 

biffasciatus). S obzirom na to da iz pojedinoga panja 

obično izraste više izdanaka, oni ne mogu dostići visinu 

stabala, a sklop je vrlo gust. Stoga u makiji nije 

izražena slojevitost, visoka je do pet metara, a negdje 

i više. No, zato su izrazito bujno izrasli slojevi krupnijeg 

i sitnijeg grmlja isprepleteni mnoštvom penjačica 

Sloj drveća u makiji nestao je sječom, prekomjernim iskorištavanjem samoniklih 

šumskih sastojina (paša, brst), požarima ili utjecajem štetnih kukaca. 

Makija na otoku Pašmanu 

Piše: Ivica Tomić 

Foto: Arhiva 

Makije su 

degradirane 

vazdazelene 

šume hrasta 

crnike, po 

postanku 

panjače u kojima 

nema sloja 

drveća, s bujno 

izraslim grmljem, 

isprepletenim 

mnoštvom 

penjačica i 

povijuša, zbog 

čega su gotovo 

neprohodne. 


U konverziji 

makije u 

gospodarski 

oblik osnovna je 

zadaća spriječiti 

utjecaje onih 

činitelja koji 

su tijekom 

više stoljeća 

stvarali ovaj 

degradacijski 

oblik. 

Značajan doprinos 

zaštiti od erozije 

krškoga tla (otok 

Ilovik) 

Makija na Sardiniji s 

drvenastom mlječikom i 

drugim vrstama 


i povijuša, zbog čega su makije gotovo neprohodne 

zimzelene šikare jednostavnoga florističkoga sastava. 

U njima prevladavaju grmoliki oblici crnike, planike, 

zelenike i drugih vrsta. Po sastavu se makija bitno ne 

razlikuje od crnikove šume, no značajna je razlika u vrijednosti, 

izgledu i strukturi. 

Prava tvrdolisna makija (Fraxino orni – Quercetum 

ilicis) u nas je najbolje razvijena u eumediteranskome 

pojasu južne Istre, na dalmatinskoj obali i na 

većini jadranskih otoka. Najvažniji njen element je 

crnika, a uz nju pridolazi drugo južno tvrdolisno drveće 

i grmlje kao što su lovor (Laurus nobilis), zelenika 

(Philyrea latifolia), lemprika (Viburnum tinus), tetivika 

(Smilax aspera), božje drvce (Lonicera implexa), bušin 

(Cistus villosus) i drugi tvrdolisni sredozemni grmovi i 

penjačice; od listopadnih je značajniji samo crni jasen 

(Fraxinus ornus) koji raste u sjevernom dijelu, a južno 

od Splita počinje izostajati. Lovorna pramakija (Lauro 

– Quercetum ilicis) je viša i vlažnija tvrdolisna šuma, 

nike, ističu mirta, somina (gluhaćuša), tršlja, kozokrvina i 

tetivika. Sloj zeljastoga raslinja nije razvijen zbog gustoga 

sklopa i zasjene pa je tlo pokriveno samo debelim slojem 

listinca. Među stenomediteranskim čistim vazdazelenim 

šumama i makijama crnike u Hrvatskome primorju izdvaja 

se makija tršlje i somine (Pistacio – Juniperetum phoenicae). 

Ove sastojine razvijaju se uglavnom u obliku niže 

ili više makije koja ima visinu i veću od 3 m, a rijetko su 

razvijene u obliku šume. Osim somine, koja je ovdje najznačajnija 

i u toplom dijelu Sredozemlja vrlo rasprostranjena 

vrsta, obilno rastu mirta, tetivika, šparoga. Često se 

javlja podmladak alepskoga bora, a vrlo rijetko hrast crnika. 

Najveća važnost makija gluhaćuše je u progresivnoj 

sukcesiji, odnosno smjenivanju šumske vegetacije, jer 

prve osvajaju ogoljele površine (kamenjare), primjerice 

na Kornatskom otočju, te na taj način ubrzavaju razvitak 

tla. To je preduvjet za nicanje tipičnih šumskih edifikatora, 

vrsta koje izgrađuju neku šumsku zajednicu te u njoj 

imaju najveći utjecaj. 

Prava tvrdolisna makija kod nas je najbolje razvijena u eumediteranskome pojasu 

južne Istre, na dalmatinskoj obali i na većini jadranskih otoka. Najvažniji njen 

element je crnika, a uz nju pridolazi drugo južno tvrdolisno drveće i grmlje. 

znatno bujnijega flornog sastava od običnih nižih makija. 

To su reliktne šume (Laurisylvae) koje su zadnji 

ostatak suptropskih kišnih šuma predglacijalnoga podrijetla 

(pliocen). U Hrvatskoj rastu samo na manjim 

površinama, po zasjenjenim obalnim klancima te u 

toplo-vlažnim ponikvama, primjerice na otocima Korčuli 

i Mljetu, Moreškoj jami te obalnim klancima istočnoga 

Cresa. Glavne vrste drveća su crnika i lovor koje 

ovdje izrastu znatno bujnije nego u običnoj makiji, a u 

podsloju se izdvaja gusti splet puzavih povijuša (lijana) 

i mnoštvo paprati. Znakovito je da su stabla izrazito 

zarasla mahovinama i lišajevima, što nije značajka 

običnih makija. U takvoj pramakiji na našim otocima 

nalazimo velelisnu česminu (Quercus aucheri), a od 

povijuša veliku tetiviku (Smilax mauretanica), primorski 

veprinac (Ruscus ponticus), velelisni južni bršljan 

(Hedera taurica) i dr., a na tlu velik broj primorskih 

paprati: Pteridium tauricum, Asplenium onopteris i dr. 

Osvajanjem ogoljelih površina do šumskih 

edifikatora – Od svih oblika šuma i makije crnike u 

Hrvatskome primorju, čista vazdazelena šuma i makija 

crnike s mirtom (Myrto-Quercetum ilicis) je najtermofilnija 

zajednica u kojoj se u flornome sastavu, osim cr- 

Najveće makijske površine na Brijunskom 

otočju – U Hrvatskome primorju su mješovite šume 

crnike i crnoga jasena te makija ograničeni pretežito 

u sjevernom dijelu, a najljepše su takve sastojine na 

otocima Rabu i Velom Brijunu. Najveće su površine 

na Brijunskom otočju pod makijom (261 ha), jer su 

na svim manjim otocima gotovo isključivo degradirane 

šume hrasta crnike. Na manjim je otocima makija 

po svom florističkome sastavu kompletna, a na 

Velom Brijunu je djelomice izmijenjena zbog utjecaja 

divljači. Naime, izostaju povijuše koje divljač pase i 

brsti dok su mlade i bez trnja. Treba istaknuti kako 

se na poluotoku Penedi (Veli Brijun), Vangi, Madoni 

i Malom Brijunu nalazi najljepša očuvana makija, visoka 

do 8 m, koja je gusta i neprozirna. Na području 

Sredozemlja je malo takvih reprezentativnih makijskih 

površina. Makija prevladava u drugim dijelovima 

Primorja: u pojedinim dijelovima Istre, na otocima 

Krku i Cresu, oko Posedarja, na otoku Ugljanu, padinama 

Kozjaka iznad Splita i na mnogim drugim površinama. 

U navedenoj se zajednici ističu od vazdazelenih 

elemenata, osim crnike, zelenika, planika, lovor 

i lemprika, od zeljastih biljaka ciklama, šparoga, a od

povijuša tetivika. Od listopadnih elemenata dominira 

crni jasen, a pridružuju mu se smrdljika, pucalina, bijeli 

grab, makljen te zeljasta biljka jesenska šašika. Od primorskih 

vazdazelenih šuma i makija navodimo, među 

ostalim, šumu i makiju tršlje i vazdazelene krkavine, 

mješovitu šumu i makiju oštrike i crnoga jasena, mješovitu 

šumu i makiju crnike sa crnim grabom, makiju 

velike resike i planike te velike resike i kapinike. 

Bogatstvo cvjetova u travnju i svibnju – Idući od 

poluotoka Istre prema jugu Hrvatske, makija sadrži sve 

više flornih elemenata, posebice na otocima, zbog blažeg 

i vlažnijeg podneblja, te postaje bujnija i privlačnija. 

Tako je makija na Lokrumu, najjužnijem jadranskom 

otoku, jedna od najbogatijih po broju vrsta te poprima 

izrazito sredozemno obilježje. Elementi makije prilagođeni 

su karakterističnome jadranskom podneblju sa suhim 

i vrućim ljetima te kišovitim i vjetrovitim zimama 

te se, uopće, prilagođavaju ekološkim uvjetima primorskog 

krša. Tijekom ljeta biljke u makiji ne cvjetaju, osim 

mirte i oleandra, a neke počinju cvjetati već u jesen 

(planika, vrijes prizemljuš, primorska somina i dr.). Broj 

procvalih biljaka postupno se povećava tijekom zime 

(pukinja, šmrika, ružmarin, tršlja, lemprika i dr.) i proljeća 

(lovor, zelenika, veliki vrijes i dr.). Makija je najljepša 

u travnju i svibnju, kada privlači pozornost ljubitelja 

prirode i umjetnika, s mnoštvom cvjetova različitih boja 

(planika, mirta, ljubica), oblika i mirisa(ružmarin, kadulja), 

a poseban miris procvale šume nadaleko se osjeti. 

Najljepši florni element makije je zasigurno planika, 

znakovita po svom svijetlom, kožastotom i velikom 

lišću koje na osebujan način ukrašava makiju tijekom 

jeseni i zime. Planike su tada bogate crvenim i žutim, 

još nedozrelim plodovima (maginjama) i bijelim cvjetovima 

nalik đurđicama. Vrlo značajan element makije 

je i mirta koja je uglavnom zajedno s planikom, a raste 

samo u vrućim primorskim područjima (otoci i kopno 

južno od Spita). Među glavne makijske biljke spadaju i 

pojedini vrijesovi, bušini, lemprika (cvate gotovo cijele 

godine), a za sve florne elemente karakterističan je polimorfizam 

kao sredstvo zaštite od prevelike ljetne suše 

(široko, sitno, kombinirano, mesnato, ljuskavo, igličavo 

i drugo lišće). Biljke su specifičnom krškom podneblju 

prilagođene posebnim organima kojima sprječavaju 

suvišno isparavanje vode (stome). U Hrvatskoj se javlja 

i pseudomakija –grmasta formacija u kojoj rastu izmiješane 

zimzelene i listopadne vrste. One se pojavljuju na 

prijelazu eumediteranske i submediteranske vegetacije, 

na kontaktnom području između crnikovih i medunčevih 

šuma. 

Uzgojnim radovima do šumske sastojine – U šumama 

mediteranskih hrastova uzgojni radovi nerijetko 

započinju u nekom degradacijskome stadiju kao što su 

garig, šibljak, makija, psedomakija ili šikara. Obavlja se 

njega čišćenjem ili unošenje hrastova sjetvom sjemena, 

sadnjom biljaka ili popunjavanjem praznih površina s 

nekim od odgovarajućih borova. Cilj je zaustaviti degradaciju 

i sastojine usmjeriti prema čistim ili mješovitim 

hrastovim sastojinama, od niskog i srednjeg do visokog 

uzgojnog oblika. Makije, pseudomakije i šikare postupno 

prevodimo u sastojine niskog uzgojnog oblika ili 

panjače, prije svega zaštitom, a onda njegom i čišće- 

U Hrvatskoj su najveće površine pod makijom (261 ha) na 

Brijunskom otočju jer su na svim manjim otocima gotovo 

isključivo degradirane šume hrasta crnike. 

njem. Kasnije ih njegujemo proredom kojom povećavamo 

sastojinsku kvalitetu i pripremamo je za prirodno 

pomlađivanje. U konverziji makije u gospodarski oblik 

osnovna je zadaća spriječiti utjecaje onih činitelja koji 

su tijekom više stoljeća stvarali ovaj degradacijski oblik. 

Potrebno je spriječiti nekontrolirane uzastopne sječe u 

crnikovim šumama te ih zaštititi od brsta, paše i požara. 

Poslije toga slijedi postupno razdvajanje u vertikalnoj 

strukturi makije, jer crnika i ostale stablašice nadrastu 

grmolike pratilice, a ove polagano odumiru uslijed nedostatka 

svjetla. Naposljetku, makija postupno prelazi 

iz degradacijskog oblika u šumsku sastojinu s izdvojenim 

slojevima drveća i grmlja. 

Ukras i zaštita našega krša – Značaj makije nije 

samo u tome što pridonosi zaštiti od erozije krškoga tla, 

nego je vrlo korisna u poljoprivredi i obrtu, posebice za 

pčelarstvo koje je važna gospodarska grana. Osim toga, 

makija je sklonište brojnim kukcima, vodozemcima, 

gmazovima, pticama i sisavcima koje opskrbljuje hranom. 

Stoga je i danas neiskorišteno državno dobro jer 

zauzima velike površine te je od neprocjenjive važnosti 

na dalmatinskome kršu kojemu je ukras i zaštita. Zbog 

svega navedenog trebamo je s osobitom pozornošću 

čuvati i uzgajati. Osim na području Sredozemlja (Mediterana), 

makija je rasprostranjena još na nekim mjestima 

u svijetu: u Kaliforniji (chaparral), središnjem Čileu 

(matorral), južnoj Africi (finbos) i jugozapadnoj Australiji 

(kwongan). � 

Shematski prikaz dinamike 

šuma 

Planika (arbutus unedo) najljepši 

fl orni element makije 

Lemprika (Viburnum tinus) cvate 

gotovo cijele godine 

Šmrika (Juniperus oxycedrus) 

najraširenija i najotpornija 

makijska biljka 


urbano šumarstvo DRVOREDI 

Platane uz Lujzijansku cestu 

Drvoredi zauzimaju 

značajno mjesto u 

javnom zelenilu. Za 

toplih ljetnih dana 

stvaraju ugodnu 

hladovinu, proizvode 

kisik, povećavaju 

relativnu vlažnost 

zraka, ublažavaju 

uličnu buku i svojim 

lišćem skupljaju 

prašinu. Njima 

se naglašavaju 

pravci, ističu vidici i 

perspektive, ublažava 

se jednoličnost sivih 

pročelja kuća ili se 

prikrivaju neprivlačne 

građevine. U 

gradovima se 

drvoredi nalaze 

duž ulica, šetališta i 

trgova, a nekada se 

njima obilježavalo 

početke i završetke 

cesta na ulazima i 

izlazima iz gradova, 

te prilaze grobljima, 

crkvama, željezničkim 

stanicama, 

vidikovcima, dvorcima 

i drugim značajnim 

građevinama. Često 

ih se sadilo od 

plodonosnih vrsta kao 

što su pitomi kesten, 

orah, oskoruša, 

badem i druge vrste 

voćaka. Današnji 

drvoredi uglavnom se 

sastoje od otpornijih, 

većih i starijih stabala 

platana, divljih 

kestena, lipa ili jasena. 

Ponekad se protežu 

samo uz jednu stranu 

ulice, a ponekad uz 

obje strane, pa tako 

nastaju aleje. 

16 HRVATSKE ŠUME BROJ 183 4 l TRAVANJ OŽUJAK 2012. 

Aleja kod prolaznika stvara privid zatvorenog 

prostora i time umanjuje udaljenost 

krajnjih točaka koje povezuje. Kod dugih 

poteza aleja na ravnim terenima sade se 

stabla visokog rasta kao što su platana, jablan, jasen, 

hrast, smreka ili čempres kojima se postiže bolje 

perspektivno rješenje. 

Kao i drugi javni nasadi, drvoredi se oblikuju 

tako da pridonose privlačnosti nekog mjesta. A da 

bi izgledali lijepo pri njihovoj sadnji moraju se poštivati 

načela pravilnosti. Razmak između pojedinih 

stabala mora uvijek biti isti, a podjednaka mora biti 

i visina stabala. Na međusobnoj udaljenosti od pet 

do šest metara sade se stabla s malom krošnjom ili 

krošnjama koje će se obrezivati kao što su bagrem 

ili poljski brijest. Javor, kesten i hrast koji imaju široku 

krošnju sade se na razmaku od sedam do devet 

metara. Na preko deset metara razmaka sade 

se vrste s velikom krošnjom kao kod jasena, oraha, 

lipe ili topole. Posađena stabla moraju pratiti ravnu 

liniju, a udaljenost od ruba ceste uvijek mora biti 

ista. U alejama i razmak između lijeve i desne strane 

mora biti jednak. Drvo s jedne strane smještava se u 

sredinu razmaka između dva stabla s druge strane. 

No, nije dovoljno poznavati samo tehniku sadnje i 

načela oblikovanja. Da bi se postigao odgovarajući 

estetski doživljaj projektanti drvoreda ili aleje moraju 

posjedovati i određeni smisao za lijepo. 

U gradovima se krošnje drveća na suprotnim 

stranama ulice ne bi se smjele međusobno dodirivati 

ili preklapati jer stvaraju tunel u kome se zadržavaju 

štetni plinovi. No prije pojave automobila, 

kada se putovalo kočijama, a roba prevozila zaprežnim 

kolima, sjenoviti tuneli pod krošnjama bili su i 

više nego dobrodošli putnicima i kirijašima. I sama 

namjena drvoreda u to vrijeme bila je nešto drugačija. 

Za razliku od današnjih drvoreda koje se sadi 

kako bi se umanjilo negativne utjecaje automobilskog 

prometa, tada ih se sadilo ponajprije radi 

hladovine i kao ukras cestama. Koristilo se domaće 

List i plod platane 

Javorolisna platana 

drveće s velikim i gustim krošnjama koje su bacale 

debelu sjenu, štitile od vjetra i pridonosile vizualnom 

stapanju ceste s njezinom okolinom. Nakon 

izgradnje prvih autocesta, nasadi drveća dobili su 

novu ulogu razbijanja monotonije na dugačkim i 

ravnim pravcima koji umaraju vozače. 

U našoj zemlji postoje mnoga stara pojedinačna 

stabla, drvoredi, parkovi, perivoji i drugi oblici vrtnog 

i parkovnog oblikovanja koji imaju estetsku, 

stilsku, umjetničku, kulturno-povijesnu, ekološku 

ili znanstvenu vrijednost, a preko stotinu ih je zaštićeno 

kao spomenik parkovne arhitekture. Osobitu 

vizualnu vrijednost imaju visoka i snažna stabla platane, 

raskošne krošnje i specifične bijele kore debla 

koja se ljušti u krpama. Postoji više vrsta platana, no 

u Europi je najrasprostranjenija javorolisna platana, 

križanac američke i azijske platane. To je naša obična 

platana koju najčešće susrećemo u drvoredima i 

parkovima. Vrlo je otporna i boljih svojstava od oba 

svoja roditelja. Krošnja joj je široka i razložena ali 

gusta pa stvara dobru sjenu. 

Najstarijim nasadima platana kod nas pripadaju 

dva drvoreda zasađena prije dvjesto godina


Lara Černicki 

uz staru Lujzijansku cestu. Lujzijana je sagrađena 

početkom 19. stoljeća za vladavine Habsburške 

monarhije kao prva moderna planinska cesta u Hrvatskoj. 

Njezina izgradnja bila je povjerena vojničkom 

časniku Filipu Vukasoviću, a radovi su započeli 

1803. godine u središtu Rijeke, na Fiumari, uz staro 

korito Rječine. Na poticaj riječkog trgovca Ljudevita 

Adamića, ondje je 1806. godine zasađen drvored 

platana koji je obilježavao početak Lujzijanske ceste. 

Kao veletrgovac, graditelj i poticatelj kulturnog 

i društvenog života, Adamić je nastojao preobraziti 

Rijeku u moderan grad te se zalagao za izgradnju 

Lujzijane koja će bolje povezati riječku luku i unutrašnjost. 

Pred sam završetak izgradnje Lujzijanske ceste, 

Napoleonove trupe napale su Austriju i Vukasović je 

bio pozvan na bojno polje. U velikoj bitci kod Wagrama 

ranjen je topovskom kuglom nakon čega je 

podlegao ranama ostavivši nedovršenim svoje životno 

djelo. Preostali kilometri do Karlovca završeni 

su pod francuskom upravom 1811. godine. U skladu 

s tadašnjim načinom uljepšavanja cesta, Francuzi su 

uz Lujzijanu na ulazu u Karlovac zasadili aleju platana. 

Tridesetih godina 20. stoljeća nazvana je Marmontovom 

alejom po maršalu Augustu Marmontu, 

vrhovnom upravitelju francuske provincije Ilirije. 

Marmontova aleja dugačka je 850 metara i izvorno 

se sastojala od 112 stabala javorolisne platane. 

Kao spomenik parkovne arhitekture zaštićena je 

1968. godine temeljem Zakona o zaštiti prirode i 

upisana u registar posebno zaštićenih objekata prirode. 

No još 1905. godine aleju platana nastojalo se 

sačuvati urbanističkim planom. Tada je bilo propisano 

da obiteljske kuće koje će se podizati uz aleju 

moraju biti odmaknute od platana toliko da ispred 

njih stanu vrtovi. Zbog starosti i dotrajalosti veći 

dio stabala postepeno je zamijenjen novima. Izvorne 

platane koje su preživjele do danas stare su dvjesto 

godina koliko i sama Lujzijanska cesta koju štite 

svojim krošnjama. � 

Drvored platana uz staro korito Rječine ljeti 

natjecanja EFSN 

Gužva na hrvatskom štandu 

Hrvatska 

se vratila 

sa zlatnom 

medaljom! 

Hrvatske šume iskoristile su priliku da se 

predstave kao sljedeći domaćin prvenstva 

te su na natjecatelištu postavile štand s 

promotivnim materijalima i gastronomskim 

specijalitetima Gorskoga kotara. Zanimanje za 

Hrvatsku nadmašilo je sva očekivanja, a naša je ekipa 

uložila veliki trud da dostojno predstavi svoju zemlju 

i tvrtku. Sve je to nagrađeno velikim pljeskom i priznanjem 

na završnoj ceremoniji kad je Željko Ledinski 

u ime sljedećeg domaćina prvenstva, Hrvatskih 

šuma, preuzeo zastavu EFNS-a i pozvao prisutne da 

se u jednakom broju (čak 1360 sudionika iz 22 zemlje!) 

pojave na 45. EFNS-u u Hrvatskoj. 

Piše: Ana Juričić – Musa 

Foto: O. Vlainić 

Netom završen 44. 

EFNS (Europsko 

prvenstvo šumara 

u nordijskim 

disciplinama), 

održan od 

27. veljače do 

04. ožujka u 

njemačkom 

gradu Todtnau, za 

hrvatske šumare 

bio je i više nego 

uspješan – po prvi 

se put hrvatska 

ekipa s natjecanja 

vratila sa zlatnom 

medaljom! 

Osvojio ju je 

Alen Abramović 

iz UŠP Delnice u 

kategoriji M31, 

u utrci klasičnim 

stilom na 10 km. 

Bio je to najljepši 

mogući uvod 

u pripreme za 

45. europsko 

prvenstvo šumara 

u nordijskim 

disciplinama koje 

će se sljedeće 

godine održati 

u Hrvatskoj, u 

Gorskom kotaru. 



1 Start štafete 

2 Pobjednička vožnja Alena 

Abramovića 

3 Prvo mjesto Alena Abramovića 

4 Momčadi štafeta 

5 HŠ preuzele zastavu EFNS-a

Samo natjecanje odvijalo se u klasičnom ili slobodnom 

stilu. U klasičnoj tehnici na 10 km, osim zlatnog 

Alena Abramovića natjecali su se i Franjo Jakovac iz 

UŠP Delnice, koji je u kategoriji M51 osvojio 12. mjesto, 

zatim Denis Štimac (UŠP Delnice), koji je u jakoj konkurenciji 

od 126 natjecatelja u kategoriji M41 osvojio 49. 

mjesto, dok je Damir Trnski bio 116., te Hranislav Jakovac 

iz HŠD-a koji je u kategoriji M71 osvojio 20. mjesto. 

Ženske natjecateljice u klasičnoj tehnici bile su Tijana 

Grgurić (21. u kategoriji Ž41) i Marija Gubić (15. u 

kategoriji Ž51). 

U utrci slobodnim stilom na 10 km rezultati su bili 

sljedeći: Blažimir Crnković iz UŠP Delnice u kategoriji 

M21 osvojio je 6. mjesto, dok su u kategoriji M41 nastupili 

Mladen Šporer (9. mjesto), Neven Vukonić (43. 

mjesto), Andrija Crnković (51. mjesto), Klaudio Lisac 

(54. mjesto), Goran Prelac (55. mjesto), te Tomislav 

Kranjčević (65. mjesto). 

Osim pojedinačnih utrka, trčale su se i štafete. Od 

ukupno 82 prijavljene muške štafete, Hrvatska je prijavila 

dvije ekipe, od kojih je “Hrvatska 1“ u sastavu Alen 

Abramović, Franjo Jakovac, Blažimir Crnković i Mladen 

Šporer zauzela odlično 8. mjesto, dok je „Hrvatska 2“ u 

sastavu Denis Štimac, Goran Prelac, Andrija Crnković i 

Neven Vukonić osvojila 43. mjesto. 

Ženska štafeta, gdje se Tijani Grgurić i Mariji Gubić 

iz UŠP Delnice kao treća članica pridružila slovenska 

natjecateljica Janja Lukanc, stigla je na cilj kao dvadesetčetvrta. 

Osim samog natjecanja u biatlonu, sastavni dio 

ENFS-a uvijek su i stručne ekskurzije. Tako su sudio- 

nici ove godine mogli izabrati po dvije od ukupno 9 

ponuđenih ekskurzija, od posjeta lokalnoj šumarskoj 

i drvoprerađivačkoj industriji, gospodarenja šumama 

duglazije u gradskim šumama Freiburga, posjeta seoskom 

gospodarstvu pa sve do posjeta gornjerajnskim 

vinogradima ili razgledavanja najtoplijeg njemačkog 

velegrada Freiburga. 

Na skupštini Upravnog vijeća EFNS-a u Todtnau 

ove se godine birao novi predsjednik. Dosadašnji 

predsjednik Nijemac Rudi Kynast nije se kandidirao 

zbog novih poslovnih izazova te je za njegovog nasljednika 

jednoglasno izabran Šveđanin Gunnar Olofsson, 

donedavni direktor Sveaskoga (Švedskih šuma). 

Ostali članovi Upravnog vijeća su počasni predsjednik 

Erwin Lauterwasser, potpredsjednik Rudi Schlembach, 

blagajnik Bruno Gallmann, voditelj poslova Uli Hueg, 

tehnički delegat Siegfried Kaltenbach, Thomas Winterhalter 

(zadužen za informatiku i komunikaciju s članicama) 

te Frank Schmidt (zadužen za PR i sponzore). 

Pod predsjedanjem novog Upravnog vijeća EFNSa, 

na ovogodišnjoj sjednici predstavili su se i sljedeći 

domaćini natjecanja – Hrvatska za 2013. te Švicarska 

(Lenzerheide) za 2015. godinu. Domaćin za 2014. dogovoren 

je već ranije te će se natjecanje održati u Finskoj. 

Prema svemu viđenom u Todtnau, Hrvatske šume 

i suorganizatora Hrvatsko šumarsko društvo čeka 

puno priprema. Organizacijski odbor 44. EFNS-a 

odradio je izvrstan posao i neće ga biti lako nadmašiti. 

No, uz poznatu hrvatsku gostoljubivost i ljepote 

Gorskoga kotara, gdje će se natjecanje potkraj sljedeće 

veljače održati, ni to nije nemoguće. �

naši otoci SILBA 

Otok neuzvraćene ljubavi 


Foto: I. Tomić, Arhiva 

Biljni svijet 

otoka Silbe 

znakovit je po 

samonikloj 

mediteranskoj 

fl ori koja se 

javlja u različitim 

oblicima, od 

makije do vrlo 

gustih šuma 

hrasta crnike. 

Osim autohtonih 

crnikovih šuma, 

na otoku je 

još pedesetak 

šumica alepskog 

bora. bo b ra. 

20 HRV HRVATS HRVATSKE KE ŠUM ŠUME BROJ 184 l TRAVANJ 2012. 2012 

Uzadarskom arhipelagu na granici srednje 

Dalmacije i Kvarnera, jugoistočno od otoka 

Maloga Lošinja smješten je mali otok Silba. 

Kao najsjeverniji dalmatinski otok pomorci 

ga nazivaju i granicom ili vratima Dalmacije. Nalazi se 

između susjednih otoka Premude i Oliba, dug je 8,3 

km, širok 3,3 km, površine je 15 četvornih kilometara. 

Proteže se u smjeru sjever-sjeverozapad-jug-jugoistok, 

a okružuju ga na zapadu Silbanski kanal te na istoku 

Olibski kanal. Gledan iz zraka ima karakterističan oblik 

broja osam, a u najužem dijelu, širine približno 700 m, 

smješteno je istoimeno mjesto, jedino otočno naselje. 

Silba je od 79 hrvatskih otoka i 52 otočića 29. po veličini, 

pripada grupi manje naseljenih naših otoka, a najbliži 

mu je obalni grad Zadar, udaljen oko 30 nautičkih 

milja. Najviša otočna točka je Varh(80 m). Otočna obala 

duga je 25 km , dosta je razvijena, a obuhvaća pješčane 

i šljunčane plaže smještene unutar prekrasnih uvala 

i zaljeva. Duž obale mogu se pronaći brojna mjesta za 

kupanje u jednom od najprozirnijih mora na Jadranu. 

Ispred naselja se nalaze najljepša pješčana plaža Šotorišće 

i uvala Pernastica koja, uz još mnoge uvale i zaljeve, 

pruža utočište barkama, brodicama, jahtama i drugim 

plovilima. Na otoku su dvije luke: u zapadnom dijelu 

Žalić te u istočnom Mul. U zapadnoj luci, u kojoj je 1992. 

godine sagrađeno novo pristanište, pristaju putnički 

brodovi, a za lošega vremena katamarani mogu pristati 

i u istočnoj. U njoj su vezani čamci mještana, a ljeti se 

iza lukobrana vežu plovila nautičara. Otok je to duge 

pomorske tradicije, otok kapetana, kapetanskih dvora 

i stotine jedrenjaka. 

Toranj Toreta – najpoznatija otočna znamenitost 

– Silba je dobila ime od latinske riječi selva, silva 

(šuma), naseljena je još u ilirsko doba, a postoje tragovi 

i iz rimskoga, kao što su nalazi novca, potopljenih brodova 

i sarkofaga. Spominje je i Konstantin Porfirogenet, 

Hrvati su je naselili u 8. stoljeću, a pod austrijskom je 

upravom u 19. stoljeću. Bogata je njena sakralna povijest 

jer ima sedam bijelih kapelica i čak šest crkvi. 

Najstarija od njih je crkva Svetog Ivana iz 16. stoljeća, 

smještena sjeverno od glavne ceste i nedaleko od središta 

otoka. Crkva Sv. Marka iz 17. st. nalazi se u sredini 

mjesnoga groblja, u blizini plaže Pocukmark (pod svetim 

Markom), koja je po crkvi dobila ime. Crkva Sv. Marije 

od Karmela iz 17.st. te obližnji samostan pripadali 

su franjevcima, a smješteni su nedaleko od plaža Tratica 

i Carpusina. Crkva Sv. Ante izgrađena je polovicom 18. 

stoljeća. Najpoznatija i najprepoznatljivija znamenitost 

i simbol Silbe je šesterosruki toranj Toreta s vanjskim 

zavojitim stubištem, koji je prema legendi izgradio u 

19. stoljeću kapetan Petar Marinić, kao uspomenu na 

neprežaljenu ljubav. Ovaj neobični toranj visok je 15 m, 

privlači osobitu pozornost turista jer im služi kao vidikovac. 

Naime, s njegova se vrha pruža jedinstven, nezaboravan 

i čudesan pogled na susjedno otočje i akvatorij, 

u što smo se i sami uvjerili. 

Šume u sastavu gospodarske jedinice Zadarski 

otoci – Biljni svijet otoka Silbe znakovit je po samonikloj 

(autohtonoj) mediteranskoj flori koja se javlja u različitim 

oblicima, od makije do vrlo gustih šuma mediteranskoga 

hrasta crnike (Quercus ilex). Osim autohtonih crnikovih 

Kao najsjeverniji dalmatinski otok, pomorci ga nazivaju i granicom ili vratima 

Dalmacije, a na najužem njegovom dijelu smješteno je istoimeno i jedino otočno 

naselje. 

Kontrast između šumskih površina i oskudne mediteranske vegetacije 

Otok Silba snimak iz zraka

Silba je uz Mljet najšumovitiji i 

najzeleniji hrvatski otok. Gledajući po 

posjedništvu i vlasništvu, istoimena 

katastarska općina zauzima 69,48 

ha šumskih površina, a u sastavu je 

Šumarije Zadar (UŠP Split). Na otoku se 

nalazi lovište površine oko 1500 ha, a 

Hrvatske šume gospodare na 69 ha. 

šuma, na otoku je još približno pedesetak šumica alepskog 

bora (Pinus halepensis). Gledajući po posjedništvu 

i vlasništvu, katastarska općina Silba zauzima 69,48 ha 

šumskih površina (obraslih, proizvodno i neproizvodno 

neobraslih i neplodnih). One su u sastavu gospodarske 

jedinice Zadarski otoci (oko 5900 ha) kojom gospodari 

Šumarija Zadar (Uprava šuma Split). Gospodarska jedinica 

smještena je na području dviju šumsko-vegetacijskih 

zona, eumediteranske i stenomediteranske, koje pripadaju 

mediteransko-litoralnom pojasu mediteranske 

vegetacijske regije. Eumediteransku zonu karakterizira 

šuma hrasta crnike s mirtom (Myrto-Quercetum ilicis), 

uglavnom njeni degradacijski stadiji. To su čiste šume i 

makije ovoga hrasta, građene isključivo od zimzelenih 

drvenastih vrsta, bez udjela listopadnih. Silbanjsku makiju 

čine pretežito planika, mirta, šmrika, brnistra i dr. Stenomediteranska 

zona karakteristična je po šumi alepskoga 

bora i crnike (Querco ilicis-Pinetum halepensis), koja 

u GJ Zadarski otoci obuhvaća sjeverniji otočni dio. To su 

mješovite šume s većim ili manjim udjelom crnike, dominantnu 

etažu oblikuje alepski bor, a u podstojnoj etaži 

javlja se bujno razvijen sloj mediteranskoga grmlja (crnika, 

tršlja, lemprika, mirta, tetivika i dr.). 

Cilj gospodarenja – općekorisne funkcije šuma – S 

obzirom na to da je u posljednjih tridesetak godina stočarstvo 

na ovome području u opadanju, postupno se autohtone 

šumske zajednice prirodnom sukcesijom šire na 

nekadašnje pašnjačke površine. Mogućnost iskorištavanja 

glavnoga šumskog proizvoda (drvne mase) ograničena 

je sastavom i kvalitetom šumskih sastojina te njihovom 

nezrelošću. Provode se samo sanitarne sječe, prorede te 

sanacija opožarenih sastojina. Stoga su u novije vrijeme 

osredne funkcije šuma ostale značajnije od roizvod- 

ni nih, nih a oosn 

sn snov snovni ov ovni ni su u ci cilj cil lj ggos 

os oda od dare re renja n a op opće o će ćeko ćek kori ri risn ris sn sne e fun fu funk nkci ci je j e 

Jedno od pristaništa 

(društvene i zaštitno – ekološke), a posebice se to odnos i 

na turističke, ekološke, estetske i rekreacijske. Treba ista- 

knuti kako je Silba uz Mljet najšumovitiji i najzeleniji hrvat- 

ski otok. Na njemu se nalazi lovište koje se prostire i na ne- 

nastanjene otočiće Grebene. Zauzima površinu oko 150 0 

ha, a Hrvatske šume gospodare na 69 ha. Na Silbi nem a 

otrovnih životinja i biljaka, a u šumama hrasta crnike mož e 

se naići na divlje kuniće. Na otoku biljni pokrov obuhvaća i 

poznate mediteranske voćne kulture, mnoštvo ljekovitog i 

aromatskog te začinskog i ukrasnoga mediteranskog bilja . 

Među voćarskim kulturama najzastupljenije su maslina , 

smokva, badem te neznatno vinova loza. 

Bez automobila i hotela – Po mnogočemu Silba je e 

jedinstven otok, kao stvoren za godišnji odmor i pogo- 

dan za svakoga da odmori i okrijepi dušu i tijelo te se su- 

sretne s djevičanskom prirodom. Uz ugodnu mediteran- 

sku klimu, kristalno čisto i toplo more, ugodni ljetni vjeta r 

maestral, neponovljive zalaske sunca, otokom vladaju 

mir i tišina jer nema prometa, što svakom posjetitelju 

omogućuje potpuno psihičko opuštanje. Naime, nema 

automobila ni motocikala, a bicikli su prava rijetkost. Jedina 

dozvoljena prometala su, uz pokoji bicikl, i moped 

mjesnoga poštara, ručna kolica na dva kotača i traktori s 

prikolicom. Zanimljivo je da se traktori, prema otočkome 

redu, za prijevoz stvari mogu koristiti samo jedan sat prije 

i jedan sat poslije dolaska broda. Stoga je ovaj prostor 

raj za pješake i za sve one koji žele uživati u prirodnome 

miru i svježem zraku, osobito tijekom šetnje kroz šumu. 

Na otoku je nekoliko restorana, kafića, trgovina, pošta, 

mjenjačnica i turistički ured, no nema nijednoga hotela. 

Turisti mogu dobiti privatni smještaj tijekom cijele sezone. 

Unatoč činjenici što se Silba doima kao miran, samotan 

i slabo nastanjen otok (manje od 300 stanovnika), 

ipak nudi različite sadržaje (rekreacijsko trčanje, plivanje, 

tenis, odbojka na plaži, surfanje, jedrenje i dr.), a za noćni 

život zadužena su dva noćna kluba. Na maloj površini 

nudi se bogat kulturni sadržaj jer ima mnogo galerija i 

ljubitelja umjetnosti. Najpoznatija je galerija Marije Ujević 

- Galetović koja je ujedno i parkovna galerija. Unutar 

parka održavaju se izložbe i predstavljaju skulpture u njihovom 

prirodnomo okruženju. 

Raj na zemlji, prirodne ljepote i osebujnost – 

Ovaj prelijepi i čudesni otok, kojeg zovu i otokom neuzvraćene 

ljubavi te rajem na zemlji, svake godine posjete 

mnogobrojni turisti dolazeći trajektom ili katamaranom, 

uglavnom g iz Zadra. Zbog g njegovih j g iznimnih pprirodnih 

ljepo lj ljj lj ljjep ep epot ot ota a i ose os oseb eb ebbuj 

uj ujno no nos st sti, i i, uuvi 

vi vi je j jek 

k mu mu sse 

e i iz izno nov no nova va v 

vra raćaju. raća ća ćaju ju j . �� 

Čudesni i neponovljivi zalazak sunca 

Toranj i vidikovac Toreta 

najpoznatija otočna 

znamenitost 

Uz ugodnu 

mediteransku 

klimu, kristalno 

čisto i toplo 

more, ugodni 

vjetar maestral, 

neponovljive 

zalaske sunca, 

otokom vladaju 

mir i tišina jer 

nema prometa 

(automobila, 

motocikla i dr.), što 

svakom posjetitelju 

omogućuje potpuno 

psihičko opuštanje. 

BROJ 184 l TRAVANJ 2012. 2012 HRV HRVATS ATSKE KE ŠUM ŠUME 21

povijest 

HUMKE 

Granični međaši u šumi 


Foto: B. Pleše, Arhiva 

U antičko doba 

u Istri i Dalmaciji 

postupkom 

centurijacije 

nastojale su se 

utvrditi granice i 

veličine prvobitno 

zemljišnih posjeda. 

Centuriji su bili 

zemljišni posjedi 

veličine 710x710 

metara, dijelili 

su se na manje 

jedinice jugere. 

Juger dolazi od 

riječi „iugum“ 

što znači jaram, 

a veličina jednog 

jugera označavala 

je površinu koju 

je par volova 

moglo izorati u 

jednom danu. 

Granice između 

pojedinih jugera 

označavale su se 

kamenom od kojih 

su kasnije nastajali 

suhozidovi kao 

granice posjeda. 

Granične kamene oznake nisu se u povijesti 

koristile samo za obilježavanje granica poljoprivrednog 

zemljišta. Njima su se obilježavala 

i ostala područja od posebnog državnog 

interesa, primjerice šume. Posebna pozornost takvog 

obilježavanja šuma bila je u vrijeme vladavine Mletačke 

Republike, ali i za vrijeme vladavine Austrougarske države. 

O tome danas svjedoče brojni ostatci tih kamena 

međaša u Istri. 

U Motovunskoj šumi u Istri, koja se nalazila izravno 

pod vlašću Vijeća desetorice, mogu se naći granične 

oznake koje datiraju iz 1799. Kada je izvršeno treće 

označavanje šuma, najveći dio kamenova – graničnjaka 

koji je pronađen iz tog vremena sadrži kao oznake, uklesana 

slova CX (Consiglio dei dieci) i slova CF (Confine 

forestale ili Catastro forestale) te broj iz serije. Pojedine 

oznake koje su označavale šumske predjele imaju uklesane 

grbove, iznad kojeg se nalaze inicijali ZP i oznaka 

predjela. 

U šumi Kontija (Istra) najveći dio graničnih oznaka 

pripada austrijskom razdoblju s uklesanim slovima 

Kaiser und Konig i brojem po sustavu tekućih brojeva. 

Te granične oznake najvećim dijelom su izrađene od 

kamena vapnenca, manjim dijelom od pješčenjaka. Dimenzija 

su od 70 do 300 cm, na njima su i oznake poput 

godine, slova, križa, grbova i sl. Na gornjem dijelu 

nalaze se urezane linije koje označavaju smjer pružanja 

granice. 

U članku pod nazivom „Omeđivanje šuma“, šumara 

Vatroslava Cermana (šumarski list br. 2 iz 1897.), saznajemo 

nešto više o postavljanju tzv. međašnih znakova. 

Ako nema prirodnih međa (granica), mogu se koristiti 

međe od kamena, stupova, humaka ili drveta. Po njemu 

najprikladnije je kamenje, ako nabava istog nije preskupa. 

No, kao međaš može se koristiti samo pravilno isklesani 

kamen, pošto se neuređeni kamen na terenu ne bi 

mogao raspoznati. 

Stupovi međaši rade se od hrastovine, moraju biti 

deblji, istesani i vidljivim znakovima obilježeni. Podzemni 

dio stupa mora biti dobro ukopan u zemlju i zakovan 

da se ga ne može lako izvući. Da bi se podzemni dio 

stupa sačuvao od truljenja, treba ga nad vatrom pougljeniti 

i drvenim katranom dobro namazati dok ugljen 

još nije ugrijan. Oko svakog od ovih međaša treba iskopati 

humak od zemlje. Zemljani humak bez stupa ili 

kamena ne traje dugo, unište ga kola koja preko njega 

prijeđu ili ga razruju svinje. 

Klesana humka u državnim šumama 

Šumarija Vrbovsko 

Za graničnike ne predlaže ni stojeća stabla, jer po 

njemu ne nalaze se uvijek točno na samoj granici, a 

teško se raspoznaju i među ostalim drvećem. Lako se 

unište sa starošću ili krađom. Autor zaključuje „stabla 

ne valja koristiti kao međaše“. Po njemu najprikladnije 

za obilježavanje granica su grabe, iskopane od granice 

do granice. U istu svrhu mogu se koristiti i nasipi od 

kamenja, plotovi i živice. Rijeke, planine i ceste su prirodne 

granice. Da bi se uklonila mogućnost prijevare, 

kamenje, stupovi i kolci koji služe u svrhu razmeđivanja 

moraju se obilježiti i na druge načine, uz pomoć križeva, 

grbova, brojeva ili nekih drugih znakova. 

U Zakonu o šumama iz 1929. govori se isto tako o načinima 

obilježavanja granica u šumi. Između ostaloga 

u članku 13. piše da se za znakove unutarnjeg razdije- 

Izrada humki 1929. Humke (Lugarski priručnik 1953.) 

22 HRVATSKE ŠUME BROJ 184 l TRAVANJ 2012.

ljenja šuma upotrebljava u pravilu kamenje, ukoliko ga 

ima u blizini. Kamenje treba obraditi na onom dijelu koji 

je iznad zemlje. 

Ukoliko nema kamenja, postavljaju se stupovi od 

hrastovog, borovog ili jelovog drveta, dužine od 1 

metra do 1,20 metara, koji se zakopavaju u zemlju na 

dubini od 60 cm. Oko stupa treba napraviti humku od 

zemlje, na kršu od kamena. Da bi se spriječilo oštećivanje 

zemljanih humaka, mogu se po potrebi oplesti pleterom 

ili se oko njih treba iskopati jarak. Na svaki kamen 

stavljaju se obilježja u vidu razlomka. U nizinskim i pribrežnim 

šumama s prosjekama, veliko slovo u brojniku 

označava glavnu ili bočnu prosjeku, a broj u nazivniku 

redni broj humke, odnosno prosjeku. Međe pojedinih 

šumskih uprava uglavnom su bile i granice odjela te su 

se jasno obilježavale. Znakovi su se postavljali tako da 

omoguće na terenu laku i brzu orijentaciju. 

Ove primjere vezane uz obilježavanje granica u šumi 

raznim znakovima pronašli smo u literaturi. No i na terenu 

postoji cijeli niz materijalnih dokaza, ostataka međašnih 

znakova. Thurn – Taxis, vlasnik šuma u Gorskom 

kotaru, prije II. svjetskog rata obilježavao je vanjske granice 

posjeda klesanim humkama. Humke su bile obilježene 

brojevima koji su se podudarali s brojevima iste 

humke ucrtane u gospodarskim kartama. U Gorskom 

kotaru ima i ostataka obilježba posjeda šuma, zemljišnih 

zajednica i državnih šuma (obilježenim humkama i 

prosjekama danas vidljivim na terenu). Obilježene su i 

granice četveromeđa, tromeđa i dvomeđa katastarskih 

općina s vidljivim klesanim humkama iz 1820. 

Nažalost, mnoga od tih obilježja nestala su tijekom 

vremena, zatrpana su, oštećena ili ukradena. Spomen 

su na jedno davno vrijeme, iz šumarske prošlosti, koje 

ne treba prepustiti zaboravu. Ono što je preostalo trebalo 

bi kao pravu kulturnu baštinu spasiti i pohraniti 

u muzeje ili na neko drugo mjesto. Sačuvalo bi se kao 

spomen na generacije šumara koje su predano i odgovorno 

radile i ovaj dio posla na razgraničavanju posjeda 

i postavljanju međa � 

Humka na tromeđi katastarske općine Završje 

Humka Thurn Taxisa 


fauna ČANČARE 

Temperatura 

određuje 

spol 

kornjače 

Piše: Mirna Frntić 

Foto: M. Frntić, Arhiva 

Kornjače se 

ubrajaju među 

najdugovječnije 

životinje na 

Zemlji. Neke 

jedinke, a 

naročito iz 

porodice kopnica 

(Testudinidae) 

mogu doživjeti i 

preko 50 godina. 

Međutim, 

zbog mnogih 

opasnosti kojima 

su izložene, 

utvrđeno je da 

im je prosječna 

starost u prirodi 

oko 35 godina. 

Ove spore i trome 

životinje mogu 

podnijeti teške 

povrede tijela, a 

njihova žilavost 

i vitalnost u 

biologiji su 

poznati kao 

rijetki primjeri 

među višim 

životinjama. 


UHrvatskoj obitava samo jedna predstavnica 

kopnenih kornjača, a to je obična čančara (lat. 

Testudo hermanni), koja je zakonom strogo 

zaštićena vrsta hrvatske faune. Taksonomski 

gledano, čančara spada u rod Testudo unutar porodice 

kopnica (Testudinidae). Područje rasprostranjenosti obične 

čančare u Hrvatskoj je zapravo vrlo ograničena. Naime, 

kod nas je vezana samo za mediteransko područje sa sjeverozapadnom 

granicom Zadar – Novigrad – Obrovac. 

Sjeverozapadno od te granice, kao i u kontinentalnim predjelima 

naše domovine, ova vrsta prirodno ne dolazi. 

Obične čančare kreću se na kratkim i zdepastim nogama 

sa zajedno sraslim prstima. Na prednjim nogama 

imaju 5, a na stražnjim 4 kandže. Tijelo im prekriva maslinasto 

žut oklop duljine do 20 cm s tamnim šarama i 

crnim rubom odozdo. U trenutku kada osjeti bilo kakvu 

opasnost obična čančara uvuče se u svoj čvrsti oklop. Na 

vrhu repa imaju oštar šiljak, a upravo po repu i šiljku razlikujemo 

mužjaka i ženku. Mužjaci imaju duži i izrazito 

ušiljen rep, dok je kod ženki kraći i manje ušiljen. 

Čančare žive po suhim, kamenitim predjelima mediteranskog 

područja, po rubovima maslinika i obradivim 

oranicama, a često zalaze u makiju i šikaru. Rijetko ih možemo 

naći iznad 700 m nadmorske visine, jer čančare ne 

vole ekstremne temperature, a zimu provode u hibernaciji. 

Krajem listopada, plitko pod zemljom, čančara iskopa 

rupu u kojoj će provesti hladne zimske dane i dočekati 

proljeće. Nakon buđenja iz zimskog sna, tijekom ožujka 

i travnja, ženka odmah kreće u potragu za partnerom. 

Kako bi privukla mužjaka, ispušta mirise prepoznatljive 

samo čančarama. Kada pronađe mužjaka, u lipnju dolazi 

do parenja. U vrijeme parenja mužjaci suparnici postaju 

vrlo ratoborni te se satima znaju međusobno sukobljavati 

i gristi. Kada započne parenje mužjak prvo njuši i gricka 

ženki prednje noge i glavu, a ona lagano bježi pred njim. 

Ako ženka ne pristaje na parenje, mužjak zna biti vrlo 

agresivan prema njoj. Ženke običnih čančara spolno su 

zrele s 10 godina. 

Nakon parenja i oplodnje ženka počinje tražiti prikladno 

mjesto za polaganje jaja. Obično je to neko zaklonjeno 

mjesto, izloženo suncu, gdje prevladava rahla 

zemlja. Čančara prvo vrhom čeljusti počinje dodirivati 

zemlju, zatim ju grebe prednjim nogama, a kada je sigurna 

da je upravo to pravo mjesto za polaganje jaja, 

počinje stražnjim nogama kopati rupu gdje će ih položiti. 

Cijeli taj proces polaganja jaja, od pronalaženja prikladnog 

mjesta, kopanja rupe, polaganja i zatrpavanja 

jaja u toj rupi traje oko 3 sata. Jaja su bijele boje, ovalna 

ili okrugla, veličine golubljih. Čančare obično polažu od 

3-15 jaja, a najčešće oko 6 – 8. Nakon što ih ženka položi, i 

zatrpa rupu, završava njena briga o tim jajima i budućem 

naraštaju. U rujnu izlaze male čančare iz jaja, prepuštene 

same sebi. Sama inkubacija traje relativno dugo, između 

8 i 11 tjedana, znači 60 do 90 dana, a ovisi o vremenskim 

prilikama, odnosno temperaturi zraka. Što je temperatura 

zraka niža, inkubacija je duža. Spol mladih čančara 

ovisi o temperaturi zraka. Pri nižoj temperaturi izleći će 

se veći broj mužjaka, a pri višoj od 31,5 °C ženke. Idealna 

temperatura za inkubaciju je oko 30 °C i tada se uglavnom 

liježe podjednaki broj mužjaka i ženki.

Nakon završetka embrionalnog razvoja malih kornjača, 

započinje proces izlijeganja. Taj proces nije nimalo 

lagan, jer se male kornjače moraju probiti kroz ljusku jajeta, 

a zatim kroz sloj zemlje kojim su jaja prekrivena. Proces 

izlaženja iz jaja traje od 8 do 24 sata, no ne uspiju sve 

kornjačice izaći van isti dan. Tek rođene kornjačice, veličine 

su 30 – 40 mm, težine 6 – 8 g, oklop im je sav zgužvan 

i naboran i takve su prepuštene same sebi. Vrlo su živahne, 

odmah se počinju kretati, a kroz par dana oklop im se 

izravna i svakim danom postaje sve čvršći. Rastu polako, 

a veličinu svojih roditelja dostići će tek za 5 – 7 godina. 

Otporne su te dobro preživljavaju razne ozljede. 

Odlučite li u svom domu imati običnu čančaru kao ja, 

morate znati da kornjače nisu uobičajeni kućni ljubimci. 

S obzirom da su divlje jedinke strogo zaštićene, nikako ih 

ne smijete uzeti iz prirode, već svoju kornjaču morate kupiti 

u zoo shopu. Za udomljavanje vam je potreban plastični 

terarij s pijeskom te mješavinom treseta i zemlje. 

U terariju joj je potrebno napraviti skrivalište, u koje se 

može zavući i sakriti kada joj dosade nepoželjni pogledi. 

Temperatura zraka trebala bi se kretati oko 27 – 30 °C, a 

ako nisu zadovoljeni ti uvjeti potrebno je postaviti električne 

žarulje. Što se tiče hranjenja obične čančare nisu 

izbirljive. Hrane se lišćem sočnih biljaka, voćem i plodovima, 

kukcima, životinjama u raspadanju, gujavicama i puževima. 

U hranu bi im trebalo dodavati mineralni prah za 

gmazove, a povremeno i vitamine za kornjače u kapima. 

Stavite li joj previše hrane, čančara će polako tu hranu 

žvakati od jutra do mraka. Ostavite li ju slučajno samu u 

svome domu, i nekuda otputujete, ne brinite, bez hrane 

može preživjeti i nekoliko tjedana. S obzirom da obične 

čančare u prirodi hiberniraju, tijekom zime ih je potrebno 

preseliti na neko hladnije mjesto, npr. podrum, gdje se 

temperatura neće spustiti ispod 4 °C. Također za hibernaciju 

ih moramo pripremiti, tako da ih prestanemo hraniti 

2 – 3 tjedna prije preseljenja, a terarij treba ispuniti suhim 

lišćem ili sijenom, ili ih jednostavno preseliti u neku kutiju 

koja će biti ispunjena suhim lišćem ili sijenom. 

Mislite li ipak da je jednostavnije čančaru držati u vrtu, 

morate uzeti u obzir da su čančare dobri kopači te da će 

vam možda prokopati prolaz ispod ograde i pobjeći. 

Zato prije nego se odlučite na udomljavanje obične 

čančare, imajte na umu da čančare žive po 40 godina i 

da rastu tijekom cijelog života te ćete im morati osigurati 

prihvatljiv smještaj, a sebi ćete stvoriti dugogodišnju 

obavezu. Sjetite se i činjenice da su čančare nosioci 

parazita. Iako su ti paraziti često bezopasni za životinju i 

uglavnom ne prelaze na čovjeka, nakon diranja čančare 

obavezno treba oprati ruke. Imajte na umu i to da čančare 

ne vole da ih se nosi po rukama! 

Iako je strogo zaštićena vrsta životinja, i donedavno 

su bile česti stanovnici naših vrtova, parkova i zelenih površina, 

nažalost, njihov broj se svakim danom smanjuje 

i obične čančare postaju sve rjeđe i ugroženije. Naime, 

upravo je napredak ljudske civilizacije doveo ove korisne 

i zanimljive životinje u tako nepogodan položaj. Zahvaljujući 

svakodnevnoj užurbanoj izgradnji gradske i stambene 

infrastrukture, parkovi i zelene površine svakim 

se danom smanjuju, a promet postaje sve intenzivniji. 

Čovjek u održavanju svojeg vrta sve više podliježe korištenju 

umjetnih gnojiva i kemijskih sredstava, a poljoprivredne 

površine obrađuje mehaniziranim strojevima. Ne 

smijemo zaboraviti da su ove vrste životinja u našim krajevima 

često predmet ilegalne trgovine. Naime, čovjek ih 

izlovljava iz prirode i prodaje na crnom tržištu. Također 

treba spomenuti i požare na području Dalmacije. Nažalost, 

svi ti procesi utječu na smanjivanje prirodnog staništa 

i brojnosti ovih sve rjeđih vrsta životinja. Stoga treba 

što prije potaknuti ljudsku svijest o zaštiti i očuvanju ovih 

već rijetkih vrsta životinja, kako ne bismo doveli u pitanje 

njihov opstanak! 

U Hrvatskoj, čančara je zakonom strogo zaštićena 

vrsta životinje te je proglašena i strogo zaštićenom zavičajnom 

divljom svojtom. Za svaku prouzročenu štetu 

nedopuštenim radnjama na čančari utvrđena je kazna u 

visini od 4.000,00 kn. � 


šumska fl ora ZELJASTE 

BILJKE 

Mnogocvjetna 

pokosnica 

(Polygonatum 

multifl orum) Listovi 


Foto: Arhiva 

Raste u brojnim 

mezofi lnim, 

sjenovitim, 

hrastovograbovim 

i bukovim 

šumama, 

prilagođenim 

na umjerenu 

vlažnost zraka 

i tla. Nalazimo 

je u grmlju, uz 

rubove šuma, 

po šumskim 

čistinama, na 

livadama, od 

nizinskog do 

predplaninskoga 

pojasa. 


MMnogocvjetna pokosnica, Salamunov 

pečat (Polygonatum multiflorum) je zeljasta 

trajna biljka iz porodice ljiljanovki 

(Liliaceae), odnosno Asparagaceae po 

novijem klasifikacijskom sustavu. Rasprostranjena je 

u većem dijelu Europe i Azije (raste sve do Japana) te 

u Sjevernoj Americi, a jedna je od približno 50 cvjetnica 

roda Polygonatum. Podanak je vodoravan, površinski 

odebljao, mesnat i člankovit. Stabljika je visoka 

30-80 cm, snažna, gola, okrugla i jedra, uspravna ili 

uzdignuta u luku. Listovi su eliptičnog ili širokojajastog 

oblika, cjelovitoga ruba, dugi do 15 cm, široki 3 

– 6 cm, u donjem dijelu suženi, naizmjenični i sjedeći. 

Na licu su tamnozelene, a na naličju sivozelene boje. 

Cvjetovi su zvonasti, cjevasti, zelenkastožuti, bez mirisa, 

sa po 6 prašnika, složeni po 2 do 5 u male viseće 

grozdaste cvatove u pazušcima listova, na goloj, savijenoj 

peteljci. Jednostavni cvjetni ovoj perigon je 

bijele boje, dug 10-20 mm, 1 – 3 mm širok, valjkastog 

oblika, u gornjem dijelu stisnut. Latice su prljavobijele, 

sa zelenkastim vršcima. Cvatnja je tijekom svibnja 

i lipnja. Plod je plavkastocrna bobica s pepeljastim 

preljevom, duga 8 – 9 mm, slatkastog okusa. 

Salamunov pečat rasprostranjen je u 

većem dijelu Europe i Azije (raste sve 

do Japana) te u Sjevernoj Americi, a 

jedna je od približno 50 cvjetnica roda 

Polygonatum. 

i zvonasti cvjetovi u grozdastim cvatovima 

Plavkastocrni plodovi (bobice) slatkastog okusa

U brojnim mezofilnim šumama – Mnogocvjetna 

pokosnica karakteristična je vrsta reda Fagetalia 

u sklopu kojega se javlja u brojnim mezofilnim, 

sjenovitim, hrastovo – grabovim i bukovim 

šumama i šikarama, prilagođenim na umjerenu 

vlažnost zraka i tla. Nalazimo je u grmlju, uz rubove 

šuma, po šumskim čistinama, na livadama, od nizinskog 

do predplaninskoga pojasa. Raste na svježim 

tlima bogatim humusom, neutralnim do umjereno 

kiselim, rastresitim, pjeskovitim te na kamenitim ili 

slabo ilovastim tlima. 

U prizemnom rašću hrastovih i bukovih šuma – 

U Hrvatskoj ova zeljasta biljka raste u sloju prizemnoga 

rašća u šumi hrasta lužnjaka i običnoga graba (Carpino 

betuli – Quercetum roboris), uz vrste koje susrećemo u 

kitnjakovo - grabovoj šumi i one svježijih terena (visibaba, 

šafran, obična šumarica, brdska čestoslavica, kopitnjak, 

bršljan, jagoda, zdravčica, mala pavenka, plućnjak, 

Petrov križ i dr.). Nalazimo je i u brdskoj bukovoj šumi 

s mrtvom koprivom (Lamio orvale-Fagetum sylvaticae), 

koja je rasprostranjena na kontinentalnoj strani 

Dinarida te u Panonskome gorju, kao i u prijelaznome 

području srednje Hrvatske na približno 400 – 750 m 

nadmorske visine. U sloju prizemnoga rašća javlja se s 

habulicom, lazarkinjom, običnom šumaricom, ženskom 

paprati, lukovičastom i devetolisnom režuhom, ciklamom, 

rozetastom mlječikom, bršljanom, žutom i velikom 

mrtvom koprivom i dr. 

Otrovna i ljekovita svojstva – Biljka kao i ostale 

vrste ovoga roda, zbog svojih listova, cvjetova i plodova 

ima primjenu u hortikulturi te u vrtovima privlači 

Dijelovi biljke 

Treba istaknuti kako su svi dijelovi mnogocvjetne 

pokosnice otrovni, a prema pojedinim istraživanjima, 

biljka ima i neka ljekovita svojstva. Američki znanstvenici 

čak smatraju da su ova i još neke vrste pokosnica uvjetno 

jestive (podanak), no pritom je uvijek potreban krajnji 

oprez. 

svojom gracioznošću. Treba istaknuti kako su svi njeni 

dijelovi otrovni, jer sadrže aktivne tvari glikozid konvalamarin 

(poput glikozida Digitalisa) i konvalotoksin 

(otrovniji od konvalamarina). Od saponina najznačajniji 

su konvalarin i konvalarinska kiselina, a najviše ih ima 

u svježoj biljci. Osim toga, biljka sadrži eterična ulja te 

helidoninsku kiselinu. Znači, trovanja se očituju u tome 

da glikozidi imaju kardiotonični učinak, a saponini izazivaju 

upalu sluznica probavnoga sustava, povraćanje i 

proljev. Trovanja su relativno rijetka, no mogu biti opasna 

po život. Prema nekim istraživanjima, Salamunov 

pečat ublažava pojedine tegobe tijekom menopauze, 

prijeloma kostiju i dr. Korijen ubrzava ozdravljenje 

nakon posjekotina i modrica, kožnih i drugih upala te 

pojave akni. Njegova uporaba u borbi protiv šećerne 

bolesti prvi je put zabilježena 1930. godine. Neki američki 

znanstvenici čak smatraju da su ova i još neke vrste 

pokosnica jestive, no pritom je uvijek potreban krajnji 

oprez. Naime, podanci bi se mogli skupljati za jelo na 

mjestima gdje biljke rastu obilnije i u mnoštvu, ali tek u 

nuždi i oskudici. 

Sličnost sa širokolisnom pokosnicom – Ovoj zeljastoj 

trajnici slična je širokolisna pokosnica (Polygonatum 

latifolium) koja ima izrazito bridastu stabljiku, 

visoku 20-100 cm. Listovi su dugi 9-12 cm, široki 4 – 7 

cm, jajastog oblika ili izduženo – eliptični, na vrhu ušiljeni. 

Po 1 – 5 cvjetova oblikuju grozdasti cvat. Plod je 

sivkastocrna mesnata bobica. Biljka raste pretežito u 

nizinskim područjima, u hrastovim stepskim šumama i 

šikarama te u pojedinim poplavnim šumama. � 

Širokolisna pokosnica (Polygonatum 

latifolium) sličnost sa Salamunovim pečatom 

(Polygonatum multifl orum) 

U šumskoj sastojini među 

listincem 


zanimljiva priroda EGZOTIČNO DRVEĆE 

Tamjan – 

mirisno i ljekovito stablo 

Piše: Piš VVesna Pleše Pl š 

Foto: Arhiva 

Grmoliko je i grbavo listopadno stablo koje 

naraste u visinu od 2 do 8 metara. Kora je 

tanka, po strukturi slična papiru, lako se ljušti. 

U proljeće cvjeta malim žutobjelkastim 

cvjetićima s pet latica sakupljenih u metličasti cvat. 

Iz cvjetova se razvijaju sjemenke, crvene ili smeđe 

kvrgave bobice. Ponekad ova stabla rastu iz stijene ili 

kamene gromade pa izgledaju kao da su pričvršćena 

za stijenu odebljalim dijelom stabla koje raste izravno 

iz korijena. 

Prirodno mu je stanište područje sjeveroistočne 

Afrike i jug Arapskog poluotoka. Pogoduje mu vapne- 

Grane tamjana 

načko tlo, možemo ga naći i na visinama od 500 do 

1500 metara. 

Najpoznatiji je po smoli koju izlučuje poslije osam 

do deset godina starosti. Jedno stablo tamjana do 

kraja berbe može izlučiti od 3 do 10 kg smole. 

Miris i kvaliteta smole ovise o starosti i vrsti drveta. 

Da bi se dobila smola zasijeca se donji dio stabla, 

čeka se i do tri mjeseca, koliko je potrebno da se postupkom 

oksidacije stvrdne. Sakupljanje se vrši u vrijeme 

sušnih razdoblja, od mjeseca svibnja do rujna. 

Smola se sakuplja uzastopno tri do četiri godine da 

bi se u slijedećih nekoliko godina stablo oporavljalo 

od berbe. 

Najkvalitetniji tamjan dobiva se u Omanu gdje je 

poznat i pod nazivom „luban“. U Omanu postoji područje 

koje se naziva „Zemlja tamjana“. To je naziv zaštićenih 

lokaliteta „na putovima tamjana“ u pokrajini 

Dhofor. Uključuje nasade stabala tamjana u dolini Wadidawkah, 

ostatke utvrde Šisr i pripadajuće utvrđene 

luke Khor Rori i Al-Balid. Trgovina tamjanom bila je 

jedan od najvažnijih gospodarskih aktivnosti u antici 

i srednjem vijeku. Rasprostirala se od spomenute 

„zemlje tamjana“ sve do Mezopotamije, Sredozemlja, 

Indije i Kine. 

Spomenuta mjesta svrstana su i na popis UNESCOa 

svjetske baštine za Aziju i Oceaniju. 

Trgovina tamjanom dosegla je vrhunac u 2. stoljeću. 

Godišnje se proizvodilo i do 3000 tona, karavanama 

se prenosio iz južne Arabije po cijelom Sredozemlju 

(poglavito u Grčku i na Apeninski poluotok). 

Tamjan (Boswellia 

sacra) je stablo 

za koje se može 

reći da je kroz 

povijest imalo 

višestruku primjenu 

u svakodnevnom 

životu ljudi. Poznat 

je i pod nazivom 

olibanum ili sveta 

bosvelija. Naziv 

olibanum dolazi od 

arapske riječi „al 

Luban“, što znači 

mlijeko, asocira 

na mliječni sok 

iz ovog stabla. 

Koristilo se i koristi u 

vjerskim obredima, 

aromaterapji, 

uklanjanju 

neugodnih mirisa, 

u ljekovite i 

prehrambene svrhe. 


Cvjetovi tamjana 

Putovanja su potrajala i do dva mjeseca. Većina karavanskih 

putova prolazila je pustinjom. Tijekom putovanja 

vrijednost tamjana je rasla. Kad je pošiljka stigla 

na odredište u Veneciji dosegao je cijenu zlata. 

O korištenju tamjana u prošlim stoljećima postoji 

niz zapisa i dokaza. U ljekovite svrhe koristio se već 

prije 3500 godina. U 5. stoljeću pr. Kr. Hipokrat je preporučivao 

žvakanje usitnjene smole pomiješane s 

medom za liječenje kašlja i bolesti pluća. Plinije je njime 

liječio teška trovanja, arapski su pak trgovci njime 

zaustavljali krvarenja, liječili rane ili dijareju. 

Zbog prirodnog ulja i ugodnog mirisa koristili su 

ga i u starom Babilonu, Asiriji, Egiptu, Rimu, Grčkoj, 

Kini i Japanu. Jedan dio bio je vezan za vjerske obrede, 

stari Grci i Rimljani njime su zagrijavali i osvježavali 

prostorije u kući. Kraljica od Sabe i egipatska kraljica 

Kleopatra koristeći ga u kozmetičke svrhe njime su zadržavale 

svoju ljepotu. Stanovnici Afrike premazivali 

su njime tijelo da bi se zaštitili od sunca i prevelikog 

gubitka tekućine. 

Eterično ulje 

U današnje vrijeme dostupan je na tržištu u obliku 

zrnaca, štapića za dimljenje, praška, eteričnog ulja... 

Sadrži više od dvjesto sastojaka, najvažniji je mliječni 

sok u kojem su otopljene razne smole, kaučuk, 

eterično ulje, gorke supstance i sl. Fenoli koji nastaju 

dimljenjem smole imaju antiseptičko djelovanje pa 

se njime dezinficiraju prostorije, odjeća i predmeti za 

svakodnevnu uporabu. Njime se liječe bolesti kože, 

dišnih putova, crijevne infekcije, dijareja, reumatske 

bolesti i sl. 

Povećano iskorištavanje stabala tamjana, vremenske 

neprilike, požari, štetnici nepovoljno djeluju pa se 

posljednjih godina broj stabla smanjuje. Prema istraživanjima 

ekologa iz Nizozemske i Etiopije, u idućih 

pedesetak godina broj stabala od kojih se dobiva tamjan 

mogao bi se smanjiti za 90 posto. Rezultati istraživanja 

objavljeni su u časopisu Britanskog ekološkog 

društva. Danas su najveći snabdjevači svjetskog tržišta 

tamjanom Oman, Somalija i Etiopija. � 


2011. 

UN-OVA PRIZNANJA ŠUMSKIM JUNACIMA 

međunarodna godina šuma 

Pismo koje je 

dirnulo svijet 

Piše: Ivo Aščić 

Foto: Rick Bajornas, 

UN 

Pod 

pokroviteljstvom 

UN-ovog foruma 

za šume (krovna 

međunarodna 

organizacija 

u šumarstvu) 

u sjedištu 

Ujedinjenih 

naroda u New 

Yorku, svečanom 

ceremonijom 

dodjele posebnih 

priznanja 

zaslužnim 

pojedincima u 

doprinosu zaštite 

šuma, završeno 

je obilježavanje 

Međunarodne 

godine šuma 

2011. 

Domaćin svečanosti Sha Zukang, podtajnik 

UN-a za ekonomska i društvena pitanja, 

u svome prigodnom govoru, istaknuo je 

kako šume pokrivaju 31 posto ukupne kopnene 

površine Zemlje, uskladište više od jednog 

trilijuna tona ugljika i osiguravaju egzistenciju za više 

od 1,6 milijardi ljudi. Uništenjem šuma od 12 do 20 

posto na globalnoj razini, emisija stakleničkih plinova 

bi vodila globalnom zatopljenju. 

Tijekom svečane ceremonije u čiji je program bio 

uključen i stalni predstavnik Republike Hrvatske pri 

Ujedinjenim narodima, veleposlanik Ranko Vilović, 

dodijeljena su posebna priznanja, tzv. šumski oskari 

(eng. Forest Heroes Awards) zaslužnim pojedincima, 

običnim ljudima iz svih dijelova svijeta, u njihovom 

doprinosu u očuvanju šuma. 

Od 90 nominiranih iz 41 zemlje svijeta nagrade je 

primilo šest ljudi sa svih kontinenata (osim Australije) 

koji su svojim različitim primjerima u praksi utjecali 

na podizanju svijesti o održivom okolišu upravljanja, 

očuvanja i razvoja šuma odnosno svojim su radom 

pokazali visoku razinu poštovanja prema šumskim 

ekosustavima i njihovoj važnosti za opstanak planeta 

Zemlje. 

Tijekom ceremonije prikazan je isječak iz prvonagrađenog 

fi lma Međunarodnog šumskog fi lmskog 

festivala, prvog takve vrste u svijetu, te je promovirana 

knjiga Šume za ljude u kojoj se nalazi 75 članaka 

autora koji dolaze iz 35 zemalja. 

Jan McAlpine, direktorica Foruma o šumama UN-a, 

(eng. The UN Forum on Forests – UNFF) istaknula je 

kako je kampanja u međunarodnoj godini šuma bila 

vrlo pozitivna u svim svjetskim regijama. Posebice je 

pohvalila natjecanje za najljepše pismo Svjetske poštanske 

unije (o kome je pisano u broju 178/11), čija 

su milijunska pisma skrenula pozornost na zaštitu 

šuma, biološku raznolikost, prirodnu hranu i staništa, 

klimatske promjene i dr., u svim svjetskim regijama. 

Učenik s Barbadosa autor jednog od dva najljepša 

pisma se u svečani program ceremonije uključio izravno 

putem video veze te pročitao svoje pismo dok je 

četrnaestogodišnja Kineskinja Wang Sa, kojoj je to bilo 

prvo putovanje u inozemstvo, uživo pred auditorijem 

dočarala svoje pismo. Njeno pismo ocjenjivački je sud 

okarakterizirao kao: „Vrlo spretan i hirovit sastav. Povlačeći 

parabolu između dva sela, čitatelje je zainteresirano 

uvela u priču koja se odnosi na same ljude“. 

U svome pismu upućenom ljudima, posebice najmlađima, 

podsjetila je na vrlo važne uloge koje šume

imaju: neutraliziranje klimatskih promjena, pozitivan 

utjecaj na stabilizaciju tla, osiguranje radnih mjesta i 

prihoda, osiguranje zdravstvenog prostora za rekreaciju 

i odmor. Između ostalog, u svome pismu ona piše: 

„Ja sam malo zeleno drvo koje živi u sredini šume 

na staroj planini. Pišem vam kako bih s vama podijelio 

priču koju sam svjedočio svojim očima. S jedne 

moje strane nalazi se Zapadno, a s druge Istočno 

selo. U prošlosti, oba sela su bila siromašna. Sve što 

su posjedovali bila je šuma na planini. 

Jednoga dana poglavica Zapadnog sela je najavio 

kako će izvesti cijelo selo na put blagostanja. On 

je pozvao i Istočno selo da mu se pridruži, ali neočekivano 

Istočno selo je odbilo njegovu ponudu. Poglavica 

Zapadnog sela prezirno je rekao: „Ti siromašni 

kratkovidni jadniče“. 

Stanovnici Zapadnog sela, ljudi i žene, stari i mladi, 

popeli su se na planinu i počeli raditi vrlo teško 

kako bi ostvarili svoj san o bogatstvu. Posjekli su 

puno drveća na svojoj strani planine, prije nego što 

su zaista postali bogati. Od toga su kupili televizore, 

hladnjake i klima uređaje. Tijekom dana Zapadno 

selo nalikovalo je na gradilište, a noću izgledalo je 

kao groblje. ... 

Poglavica Istočnog sela je ostao miran: „Šume su 

izvor zdravlja za sve naše generacije – od naših predaka 

do pra-praunučadi. … Mi nećemo sjeći drveće. 

Zapravo, mi trebamo saditi drveće. Mi ćemo posaditi 

puno drveća kako bi ih mogli poslije sjeći“. Kada sam 

čuo ove riječi, plakao sam ponovo, ovaj puta bile su 

suze radosnice. Poglavica Istočnog sela je upravo 

tako rekao. Vodio je seljane na pošumljavanje goleti. 

Kako sam rastao sve više i širio krošnju, vidio sam 

planinu iznad Zapadnog sela kako sve više postaje 

gola, gubi svoje zelenilo, čak niti trava ne ostaje. 

Strana planine na kojoj se nalazilo Istočno selo još 

uvijek je prelijepa. Zelena planina s čistom vodom 

bila je zaista čarobna. 

Ljeto koje je došlo bilo je iznimno toplo, sunce je 

spržilo zemlju. Klima uređaji u svim kućama Zapadnog 

sela bili su upaljeni, ljudi su ostali zarobljeni u 

kućama. S druge strane, ljudi u Istočnom selu su se 

relaksirali u velikoj hladovini drveća, svaki s lepezom 

u ruci, pričali su i smijali se. Djeca su se igrala skrivača, 

njihov smijeh je odjekivao kroz cijelo selo i šumu. 

Briznuo sam u plač treći put. I ovaj put prolijevao sam 

suze radosnice. 

U pravilu, nakon vlažnih i vrućih dana slijedi oluja. 

Uskoro je počela danima padati velika kiša. Zemlja ispod 

mojih korijena počela je nestajati. Vidio sam kako 

se malo kamenje počinje kotrljati sa zapadne strane 

planine. Crni oblaci bili su neprestano. Oko ponoći, 

šuma je konačno utonula u miran san. 

Iznenada, probudili su me glasni krikovi i zapomaganje 

iz Zapadnog sela. Bio sam u šoku, moja noćna 

mora se obistinila. Bilo je to veliko klizište. … 

Čim su se prve sunčeve zrake pokazale slijedećeg 

jutra, ljudi iz Istočnog sela pohitali su prema Zapadnom 

selu. Radili su teško kako bi izvukli poglavicu 

Zapadnog sela iz užasnog blata. Čuo sam što je poglavica 

zadnje izustio: „Moja krivnja ...naše je drveće 

nestalo“. 

Tijekom sljedećih nekoliko godina Zapadno selo 

nije sjeklo niti prodavalo drveće, učilo je od Istočnog 

sela. Radili su zajedno na očuvanju okoliša sadnjom 

drveća. Tijekom obnove i pošumljavanja svi su u selu 

naučili kako mogu zaštiti šumu i prirodu. Od tada, 

oba sela su se nadaleko resila zelenilom, cvijećem i 

cvrkutanjem ptica. Postala su poznata mjesta. … 

Ovo je kraj moje priče. Dragi moji ljudski prijatelji, 

želim vam reći da je očuvanje šuma i zaštita Planeta 

na kojem vi i ja živimo, dobro za vašu i moju budućnost. 

Uništavanje šuma, pretjerana sječa drveća može 

izazvati katastrofu, ne samo meni, već i vama također. 

Vaš iskreni prijatelj, 

Drvo koje se brine o čovječanstvu 

Autorica najljepšeg pisma 

Wang Sa 


zanimljivosti JESTIVO ŠUMSKO BILJE 

Medvjeđi luk – 

Allium ursinum 

Piše: Marija Glavaš 

Foto: Arhiva 

Medvjeđi luk 

ili srijemuš je 

šumska trajnica 

rasprostranjena 

od ravnica pa 

do 1900 mnv, 

po sjenovitim 

i vlažnim 

bjelogoričnim 

šumama. 

U bukovim 

šumama često 

čini čitave tepihe. 


Ima uspravnu, 25 – 40 cm dugu, golu i trokutastu 

stabljiku. Zvjezdasti, bijeli cvjetići na vrhu 

stabljike čine štitasti cvat. Oni cvatu od travnja 

do lipnja. Lukovica je duga i tanka (2 – 5 cm), a 

skuplja se ljeti i ujesen. Listovi su eliptični, duguljasti 

i plosnati. No, možda ga je najlakše prepoznati 

njuhom, jer ima jak miris po bijelom luku i upravo 

ga je nemoguće ignorirati. 

Iskoristivi su praktički svi dijelovi biljke. U kulinarstvu 

ima vrlo široku primjenu, a mnogi znalci smatraju 

da je djelotvorniji od svojih rođaka češnjaka 

i bijeloga luka, jer za razliku od njih nije u procesu 

kultivacije izgubio svoja ljekovita svojstva, a i raste 

na nezagađenome tlu, no iz nekog je razloga vrlo 

zanemaren. Može se upotrijebiti na doista svakojake 

načine – kao dodatak juhi, varivu, mesu, u sendvičima, 

mliječnim namazima, grickalicama, može 

se pripremiti kao što se priprema špinat ili salata ili 

se može kombinirati s drugim povrćem, a samljevene 

sjemenke mogu se dodavati jelima kao vegeta. 

Puno se koristi kao začin. Ovi načini pripreme podrazumijevaju 

svježe ubrane listove ili lukovice. Nije 

moguće sušiti ni kuhati dijelove biljke jer ubrzo izgube 

ljekovita svojstva. Mogu se, doduše, na nekih 

tjedan dana pohraniti u hladnjaku, ali za ovakvo 

hladno vrijeme, kada smo okovani snijegom i ledom 

potrebno je koristiti konzervirani medvjeđi luk. To 

se može izvesti uz pomoć maslinovog ulja, tako što 

se u proljeće svježe ubrani listovi stave u staklenku 

i preliju njime pa se doda žličica, dvije soli. Tako 

pripremljen odličan je dodatak varivima, a može se 

koristiti i kao krema za cijelo tijelo. Iz listova se može 

praviti i sok (neki ga koriste za dezinfekciju u kućanstvu), 

a soku med, medu vino ili se može pripremiti 

tinktura (iscrpina biljke otopljena u alkoholu) za 

zimu, ona će pomoći pri detoksikaciji organizma. 

Medvjeđi luk obiluje eteričnim uljem, a sadrži i 

enzime i nešto malo polisaharida. Mlado proljetno 

lišće obiluje C vitaminom, a ima i malo karotena. 

Zato je vrlo korisno nakon duge zime, u proljeće nabrati 

ga pa pripremiti neko ukusno jelo od njega, jer 

pročišćava krv, jetru i žuč od proizvoda sagorijevanja 

nakupljenih tijekom zime. � 

Piše: Marija Glavaš 

Foto: Arhiva 

ČOVJEČANSTVO ODJEVENO U INDIGO 

Maleni grm m 

Stari su narodi svih kontinenata poznavali tehniku 

drobljenja lišća u stupama i iskuhavanja smjese 

kako bi lišće ispustilo boju. Najraširenija boja je 

bila indigovka (pamuk najbolje upija indigo pigment), 

a najraširenije biljke koje su se koristile (i koriste) u 

tu svrhu one iz roda Indigofera. Rod čini oko 700 zeljanica 

i grmova. Grmovi su jednogodišnji ili dvogodišnji, visoki 

metar do dva, lišće im je perasto sastavljeno, svijetlo zeleno, 

cvjetovi su leptirastog oblika, ružičaste ili ljubičaste 

boje, skupljeni u uspravnim grozdovima. Indigovke prirodno 

uspjevaju u tropskim krajevima, a vrsta (Indigofera 

tinctoria) koja je najviše svjetske odjeće obojila u tamno 

plavo dolazi iz Indije. Drevni Indijci znali su da će tučenjem 

uginulog lišća, potom kuhanjem na visokim temperaturama 

i na kraju procjeđivanjem dobiti prekrasnu tamno plavu 

do indigo boju. Do njih su stizali drevni arapski trgovci 

koji su indigo prodavali starim Grcima i starim Rimljanima. 

Kolijevka naše civilizacije držala je uvoz iz Indije neprocjenjivom 

robom. Starogrčki pisac Herodot u svojim povijesnim 

zapisima o Mediteranu spominje i indigo, a zna se da 

su stari Rimljani koristili pigment iz indigovki u medicinske 

svrhe, kozmetiku ili za slikarije. 

Srednjevjekovni Europljani koristili su drugu biljku, 

koja im je zbog blizine bila puno dostupnija, a prirodno 

dolazi u jugoistočnoj Rusiji i središnjoj Aziji. Vrbnik (Isatis 

tinctoria) je omanji grm visok od 30 do 120 cm, dugog 

(4 – 18 cm), plavičasto zelenog lišća, svijetlo žutih cvjetova 

u glavicama, na dugim stapkama, a plodovi su duge 

crne mahune. Pigment iz indigovke bio je rijedak luksuz 

sve dok portugalski istraživač Vasco da Gama nije otkrio 

pomorski put do Indije. Od tada indigo biva tretiran kao 

svaka druga roba koju su Europljani smatrali vrijednom, 

postaje predmet komercijalizacije, pohlepe, konkurencije, 

uzrok hapšenja, ubojstava i robovskoga rada. Čuvena 

nizozemsko – britanska kompanija „East India Company“ 

uvozila je sredinom 17. st. velike količine indigo pigmenta, 

čime je ozbiljno ugrozila velike uzgajivače vrbnika u Francuskoj, 

Njemačkoj i Engleskoj. To dovodi do brojnih protesta 

i do zabrane uvoza. Engleska kraljica, Elizabeta I. imala

Indigofera tinctoria Isatis tinctoria 

ijenjao je povijest svijeta 

je inspekciju koja bi spalila svaku prokrijumčarenu pošiljku. 

U Francuskoj i Njemačkoj su se ljudi zatečeni prilikom 

bojenja tkanine indigom morali zakleti kako to više neće 

ponoviti, a ako bi bili uhvaćeni kako to ponovo čine uslijedila 

bi im smrtna kazna. Svejedno, indigo je stekao veliku 

popularnost diljem Europe pa plantaže vrbnika uskoro u 

potpunosti nestaju. Krajem 19. st. i to se mijenja. Nijemac 

Johann Friedrich Wilhelm Adolf von Beayer uspio je sintetizirati 

umjetnu indigo boju, nakon čega ubrzo započinje 

manufakturna proizvodnja, a za njom slijedi industrijska 

proizvodnja kakva je i danas razvijena diljem svijeta. Indijci 

su zasigurno proklinjali Beayera jer je to upropastilo njihovu 

proizvodnju i izvoz. 

Ali vratimo se sada ponovo unazad kada je golemo 

europsko tržište vapilo za paketićima indiga, a Indijci nisu 

mogli držati korak s njim. Španjolci su se dosjetili da posjeduju 

kolonije s tropskom klimom kakva odgovara indigovki, 

pa su sredinom 16. st. osnovali plantaže duž srednjoameričke 

pacifi čke obale. Francuzi su na današnjem 

Haitiju imali nešto više od 3000 plantaža i izvozili indigo u 

Louisianu. Na Karipskim su otocima plantaže osnovali Englezi, 

Danci i Nizozemci. Na najstarijim plantažama koje su 

držali Španjolci, robovali su domorodci ili bi dobivali neke 

sitne naknade. Osjetljivi Indijanci, kojima je bijeli čovjek ionako 

donio brojne, njima smrtonosne bolesti, masovno su 

umirali tijekom procesa pridobivanja indiga pa su ih kolonizatori 

ubrzo zamijenili. Vladalo je uvjerenje da su afrički 

robovi puno otporniji pa su sa sajmova robova brojni trgovci 

odlazili zadovoljno trljajući ruke. No ni Indijancima ni 

Afrikancima bijeli kolonizatori nisu otkrili ništa novo što bi 

se ticalo obrade i upotrebe indiga. Drevne Maje obirale su 

grmove svoje autohtone indigovka vrste (I. suff ructicosa). 

Koristili su je za bojanje tkanina i lončarije, ali i zloupotrebljavali 

– nanosili su indigo na kožu svojih obrednih žrtava. 

Afrikanci su blagoslovljeni s najviše vrsta koje daju indigo 

boju, uspjeli sakupiti tisućljetno iskustvo obrade i upotrebe. 

Neke od vrsta koje su im na raspolaganju su: Indigofera 

arrecta, Philenoptera cyanescens, Lonchocarpus cyanescens, 

a Indigofera tinctoria je naturalizirana. Najstariji 

nalazi takvih tkanina nalaze se u pogrebnim pećinama u 

državi Mali (područje obitavanja Dogona) i na egipatskim 

mumijama. Afrikanci svoju odjeću prirodnim bojama boje 

i danas. Tamno plava roba simbol je nekih naroda i po njoj 

se razlikuju od drugih (nama su možda najpoznatiji Tuarezi). 

Žene naroda Yoruba (Nigerija) boje odjeću posebnom 

tehnikom, šaraju je voskom koji poslije uklone pa tako 

dobiju prekrasne tamno plave toge s bijelim šarama, njihovi 

sunarodnjaci pripadnici naroda Hausa bojaju odjeću 

u kružnim, ukopanim kadicama. U Kamerunu je indigom 

obrađena odjeća simbol bogatstva i plodnosti, u Sierra Leoneu 

je to izvor prihoda brojnim obiteljima, u državi Mali 

time se bave žene iz naroda Dogon i narod Soninke, zatim 

Bauole iz Obale Bjelokosti, kao i mnogi drugi afrički narodi. 

Te visoko cijenjene, tradicionalne vještine u Africi, koje 

su neki afrički robovi donijeli sa sobom na novi kontinent, 

iskoristili su vlasnici plantaža. Procese pripreme i bojanja 

izvodili su samo vješti i snažni robovi, a nesretnici koji su 

bojili odjeću bili su lako prepoznatljivi i uočljivi zbog svojih 

vječito plavih ruku. Njihove muke u Sjevernoj Americi, 

točnije Južnoj Karolini skrivila je jedna šesnaestogodišnjakinja. 

Bila je to kći guvernera Antigue, Eliza Lucas (1722. 

– 1793. god.). Kada joj je mama umrla i kada su se preselili 

u Južnu Karolinu, zainteresirana za botaniku počela je 

s eksperimentima. Zahvaljujući njezinim upornim pokušajima 

uzgoja I. tinctoriae, do 1775. god. indigo je postao 

jedna trećina zarade Južne Karoline. Ironično, kasnije je 

za trajanja Rata za nezavisnost opskrbljivala sjevernjačku 

vojsku (nosili su plave uniforme). No, daleko najraširenija 

primjena zagasito plavoga pigmenta u Americi bila je 

ona na jeans odjeći. Čuveni Levi Strauss obogatio se kada 

je hlače od čvrstog, a podatnog denima dao obojiti indigom. 

I danas neki proizvođači jeansa u svojim reklamama 

naglašavaju da su im proizvodi obojani u prirodna bojila 

pridobivena iz grmova indigovke pa je zato boja njihovih 

traperica bogatija i ljepša. 

Moderna Europa polako se vraća vrbniku, biljci koja je 

cvala po velikim srednjevjekovnim plantažama, ali danas s 

naglaskom na eko proizvod. � 

Ljudi su od 

pamtivijeka 

ukrašavali tijelo i 

odjeću. Još davno 

prije nego što se 

razvila industrijska 

proizvodnja, pa 

time i umjetno 

proizvedene boje, 

znali su kako 

obojiti tkaninu, 

vunu ili svilu. 

Muškarci Hausa naroda, 

Nigerija, mjesto Kano 

Tkanina koju su načinile Yoruba 

žene iz Nigerije (u podlozi) 


ljekovito bilje 

Začin 

i lijek 


Foto: Arhiva 

Dijelovi krasuljice 

Krasuljica vrtna 

(Anthriscus 

cerefolium L.) 

poznata je i po 

nazivima krabulica, 

krabuljica, kervelj, 

krofulica, vonjuša, 

francuski peršin, 

gurmanski 

peršin... Ime je 

dobila od grčke 

riječi Anthriscu 

caerefolium što 

znači mirisno lišće. 


KRASULJICA VRTNA 

Potječe iz područja Kavkaza, jugoistočne Europe 

i Bliskog istoka. U zapadnu Europu donijeta je 

još u vrijeme Rimljana. Plinije ju je koristio za 

liječenje kuge. 

Opis biljke: uzgaja se kao jednogodišnja biljka. Razgranjena 

je, naraste u visinu do jednog metra. Stabljika je 

uspravna, šuplja i razgranjena. Ima dvostruko do četverostruko 

izrezane peraste listove te sitne bijele cvjetiće 

sakupljene u štitaste cvatove. Plod ima dvije sjemenke 

koje mirišu na anis te tanak i vretenast korijen. 

Stanište: u Europi, sjevernoj Africi i umjerenim područjima 

Azije zastupljena je s oko dvanaestak vrsta. Kao 

kultivirana biljka uzgaja se po vrtovima, ali se može naći 

među grmljem, šikarama, neobrađenim zapuštenim zemljištima, 

poljima... 

Vrijeme cvatnje: od svibnja do kolovoza, ovisno o 

stanišnim i vremenskim prilikama. 

Miris i okus: gorkog je okusa, ima miris po anisu. 

Branje i prerada: listovi se beru prije cvatnje, suše 

se na toplom mjestu u hladu. Usitne se i pohrane u staklenu 

ambalažu. Sjeme se isto tako dosušuje i pohranjuje 

u hermetički zatvorenu i tamnu ambalažu. 

Ljekovit sadržaj: eterična ulja, biofl avonoidi, apiina, 

gorke tvari, herofi lin, kalij, kalcij, željezo, metilkavikol... 

Ljekovito djelovanje: kod gihta (kod čvorova nakupina 

na zglobovima); 

– upala očiju (konjuktivitis – upalna stanja kapaka kod 

kojih se stavlja topli oblog); 

– reume i artritisa (na oboljelo mjesto stavlja se topli 

oblog); 

– infekcije mjehura (za pojačano izlučivanje mokraće); 

– kod probavnih teškoća (želuca i crijeva, kao gorak tonik 

za jačanje želuca) te za hemoride; 

– kod bolesti krvi i krvnih žila (razrjeđuje gustu krv, kod 

visokog tlaka, za liječenje proširenih vena); 

Grm krasuljica vrtna 

– kod bolesti pluća (kašalj i katar); 

– za bolesti kože (ekcem, modrice, bore, akne, razne infekcije 

na koži. Za ispiranje raznih kožnih nečistoća i 

rana koristi se svježi sok. Poznata je kozmetička uporaba 

u vidu maske, za gipkost i čišćenje kože); 

– kod ženskih bolesti (tegoba maternice i jajnika); 

– depresije i skleroze. 

Čaj: jedna čajna žličica krasuljice prelije se sa 2 dl vruće 

vode. Poklopi se i pusti odstajati oko petnaestak minuta, 

poslije čega se procijedi. Uzima se jedna do dvije šalice 

čaja na dan. Za pripravu čaja može se koristiti i sjeme. 

Ocat: šaka usitnjenih svježih listova prelije se s jednom 

litrom jabučnog octa. Drži se na toplom mjestu tridesetak 

dana, a može i dulje. Koristi se za aromatiziranje 

raznih zelenih salata. 

U kulinarstvu se mladi listovi koriste kao ukusan 

proljetni začin za razne salate, juhe i variva. Posebno se 

upotrebljava u francuskoj kuhinji kao dodatak u pripremi 

omleta, svježeg sira, riba, salata, juha... Mladi listovi dodaju 

se u ocat koji se koristi kao začin salatama. 

U vrtu njome istjerujemo puževe. 

Kontraindikacije: U kontaktu s biljkom moguće su 

alergije. Kod većih unosa krasuljice ili uporabe korijena 

može doći do trovanja. �

ibolov PASTRVE 

Bilo meka, 

bilo potočara 

ili kalifa 

UHrvatskoj sportski ribolovci mogu loviti nekoliko 

vrsta pastrva, od kojih su najpoznatije, 

već bitno ugrožena mekousna i jezerska pastrva 

te najzastupljenije potočna i kalifornijska. 

Na sve njih ribolov je u Hrvatskoj dozvoljen isključivo na 

umjetne mamce. Na nekim vodama dozvoljen je samo 

ribolov umjetnom muhom, a na nekima uz umjetnu 

muhu i na razne vrste varalica. Popularan ribolov prirodnim 

mamcima u Hrvatskoj je zabranjen, osim na nekim 

privatnim zatvorenim vodama – jezerima gdje se lovi kalifornijska 

pastrva. 

Sve su pastrve prepoznatljive po svojem, točkicama 

urešenom, tijelu. No, po njima se i razlikuju. 

Pastrva je grabežljivac par exallance. Hrani se larvama, 

kukcima, ali i manjim ribicama pa i drugim životinjama 

koje može savladati i pojesti. 

Zahvaljujući svojoj borbenosti, te okružju u kojem 

živi, ribolov na pastrvu predstavlja poseban užitak i cijenjeni 

je način sportskog ribolova. Postoje ribolovci – 

specijalisti, koji su se posvetili ribolovu pastrve samo na 

umjetnu muhu pa i sami izrađuju različite kreacije umjetnih 

tvorevina za ribolov – muha, nimfi, streamera. Ima i 

pastrvaša koji love isključivo ovu ribu na umjetne mamce 

– varalice. U svim slučajevima ribolova na pastrvu radi 

se o tehnikama u pokretu, veoma dinamičnim načinima 

koji od ribolovca traže i dobru kondiciju, znanje o ribi 

koju love, mamcima (muhama i varalicama) te dobro 

vladanje tehnikama ribolova, odnosno upotrebi pribora. 

U mušičarskom ribolovu ribolovac mušičar, tzv. fly 

fisherman, mora imati mušičarski štap odgovarajuće 

AFTMA snage, čekrk adekvatan štapu, na kojem je namotana 

posebna uzica s predvezom i muhom, koja 

omogućuje zabacivanje muhe. Ribolovac mora dobro 

savladati tehnike zabacivanja muhe. Varaličar pak mora 

imati štap za spin ribolov odgovarajuće težine bacanja 

(5-20 grama), rolu ili kotur s namotanim tanjim najlonom 

odnosno upredenicom te u kutiji pravo mnoštvo varalica, 

od leptira veličine 0 do 4, preko manjih žlica i voblera 

do silikonskih gujavica, nimfi i tvistera na jig glavi. I ovdje 

ribolovac mora imati iskustva i znati bacati spin priborom 

i pronaći pastrvu koja se najčešće skriva iza kamena, u 

tišacima iza brzaka, ispod podlokanih obala, odnosno na 

spoju mirnjaka i brzaka. 

Pastrve mogu narasti i preko 10 kg težine. Prilikom 

pražnjenja akumulacijskog Omladinskog jezera Lokve, 

1968., pronađena je i najveća potočna pastrva na svijetu, 

teška 25,5 kg i duga 124 cm. Na sportski način najveću 

potočnu pastrvu ulovio je Boro Ivanković iz Čabra u Čabranci, 

23. travnja 2011. na leptir br. 3. Riječ je o primjerku 

teškom 6,35 kg i dugom 80 cm. To je rekord po natječaju 

za Velulov – zlatnu udicu Hrvatske, mjesečnika Ribiči & 

ribe, koji već 20 godina prati rekordne ulove ostvarene 

na sportski način u vodama Hrvatske. Po tom natječaju 

najveća mekousna pastrva u Hrvatskoj ulovljena je 1997. 

u Krki i težila je 2 kg. Najveća kalifornijska pastrva ulovljena 

je 2010. u Vitunjčici i bila je teška 5,21 kg, a najveća 

jezerska pala je 2001. u Omladinskom jezeru i težila je 

8,30 kg. U svjetskim relacijama, na sportski način najveća 

potočna pastrva ulovljena je u Rusiji i bila je teška 15,90 

kg. Najveće kalifornijske i jezerske pastrve ulovljene su u 

Kanadi. Potočna pastrva ulovljena u Kanadi bila je teška 

21,77 kg (107 cm), a jezerska 35 kg. � 

Piše: Siniša Slavinić 

Foto: Arhiva 

U ribolovnom svijetu 

proljeće i prvi izlasci 

na vodu u znaku su 

ribolova na pastrvu. 

U Hrvatskoj, lovostaja 

na pastrve prestaje 

sa zadnjim danom 

veljače pa sezona 

na salmonidnim 

vodama počinje u 

ožujku. Puna sezona 

ribolova na točkastu 

ljepoticu kreće 

sredinom ožujka i 

početkom travnja. 

Dakle, ne bude li 

visokih snježnih voda 

od topljenja snijega 

ili proljetnih kiša, 

ribolov na bistrim, 

prozirnim visinskim 

rijekama, potocima, 

ali i jezerima trebao 

bi sada biti u svom 

zenitu. 


lovstvo STANIŠTA 

Manjak duplji 

Priredio: Zoran Timarac 

Foto: Arhiva 

Sve je manje tzv. 

ptica dupljašica 

- sova, golubova 

dupljaša, mnogih 

vrsta ptica 

pjevica i nekih 

sitnih sisavaca i 

kukaca. 

U prašumama i 

drugim šumama, 

u kojima se 

ne gospodari 

u šumarskom 

smislu, dlakava 

i pernata divljač 

i drugi sisavci 

i ptice imaju 

dovoljno mjesta 

za leženje, 

gniježđenje 

i podizanje 

mladunaca. Ako 

takvih mjesta za 

neku vrstu nema 

dovoljno, to je 

samo posljedica 

prirodne 

kompeticije. 


Drugačije je u šumama s kojima se šumarski 

gospodari, gdje ponajviše nedostaje duplji 

za ptice i sisavce, ali i za neke kukce. Zato 

je u njima sve manje tzv. ptica dupljašica – 

sova, golubova dupljaša, mnogih vrsta ptica pjevica, 

nekih vrsta sitnih sisavaca i kukaca. Za duplje često 

dolazi do borbi između pripadnika raznih ili istih vrsta, 

u kojima jači pobjeđuje. 

Ključ opstanka životinja, koje ne mogu bez duplji, 

drže djetlići i žune, koji svake godine izdube više duplji 

nego što im treba. Često se pogrešno misli da se 

drvo osušilo zato što je u njemu dubio duplju djetlić 

ili žuna. Te ptice dube u oslabljenim, iznutra trulim 

stablima. Za dijagnosticiranje koriste svoj izvrsni sluh. 

Nije svaka šuma ili nema u svakoj šumi pogodnih 

stabala za duplje. Primjerice, duplja crne žune ima 

otvor od 10 do 20 cm i čovjek može gurnuti ruku u 

nju, ali obično ne može doseći dno. Nalazi se na visini 

od 5 do 15 m, što znači da deblo tu treba biti barem 

45 cm debelo. 

Bukva, koja je crnoj žuni najprivlačnija, ima takvu 

debljinu debla u starosti od preko 100 godina, no sudbina 

crne žune ne zavisi samo o starosti drveća, nego 

još više o prehrambenim mogućnostima šume. U 

šumi gdje na tlu ne leže i trunu debla i gdje se panjevi 

uklanjaju nema mjesta za crnu žunu. U trulom drvu se 

nađe većina vrsta kukaca koji žive u šumi. 

U šumicama usred polja i na stablima uz vode i po 

vlažnim livadama gnijezdi zelena žuna. Hrani se skoro 

isključivo livadskim mravima. Današnje pretjerano 

gnojenje livada dušikom uništava mravinjake pa je zelena 

žuna izgubila temelj opstanka. A stare duplje, između 

ostalog, nude gnijezdilišta dvjema ljepoticama 

među pticama koje sa zelenom žunom dijele biotop. 

To su danas već rijetki pupavac i još rjeđa zlatovrana. 

U ekološkom pogledu je od svih djetlića najmanje 

zahtjevan veliki djetlić i zato je najrašireniji. Srednji ili 

crvenoglavi djetlić je ekološki vezan za hrastove šume, 

a mali djetlić za šume johe uz vodu. 

Srednjegorska mješovita šuma (obrasla bukvama, 

javorima i jelama) odgovara planinskom ili bjelohrptom 

djetliću. Nestajanjem takvih šuma na nadmorskim 

visinama od 800 do 1400 m postao je jako rijetka 

ptica. Smrekove šume, koje su zamijenile mješovite, 

ne nude toj ptici nikakve mogućnosti za opstanak. 

Za visokoplaninsku, autohtonu smreku vezan je 

troprsti djetlić koji je relikt ledenog doba. U nizinskim, 

topolovim nasadima je doseljeni sirijski djetlić, koji se 

križa s velikim djetlićem. 

Rođaka djetlića je vijoglavka, koja sama ne dubi duplje, 

ali se gnijezdi u njima. Selica je za razliku od djetlića 

koji su stanarice. Vraća se relativno kasno iz Afrike, 

kada se druge dupljarice već gnijezde, pa je i ono malo 

duplji zauzeto. Vijoglavka se zato nasilno useljava, a 

tuđa jaja i mladunce izbaci van i snese svoja jaja. Živi u 

voćnjacima i šumicama, voli otvorene predjele. 

Skoro nevidljivi ukras i redovna karika prehrambenih 

lanaca naših šuma su sove, od kojih mnoge gnijezde 

u dupljama, ali ne isključivo u njima. To su: jejić 

lulavac, ćukuša kukavica, ćuk obični, sovina jastrebača, 

sovica mrtvačka. Sve su to manje ili više korisne ptice 

koje se, između ostalog, hrane štetnim sitnim glodavcima 

i kukcima. 

Od ptica pjevica koje gnijezde u dupljama najzanimljiviji 

je brglijez, koji preveliku duplju žune, djetlića 

ili druge ptice zazida blatom do svoje veličine. Tako je 

siguran od drugih gnjezdišnih konkurenata. Poznati su 

primjeri da je brglijez zazidao ženku običnog ćuka ili 

su u njegovom gnijezdu nađeni čvorkovi ptići. 

Od svih sjenica najsnažnija je velika sjenica, no više 

puta je pobijedi plavetna sjenica. Među sjenicama i 

drugim pticama znamo tko je koga pobijedio po tuđim 

jajima ili mladuncima koji se nađu u duplji. A sve 

te sitne ptice pjevice su korisne. 

Od ostalih stanovnika duplji, koje su izdubile žune

i djetlići, možemo spomenuti od sisavaca kunu zlaticu, 

vjevericu, puha, šumske miševe i šišmiše, a od kukaca 

pčele, ose, stršljene i bumbare. Svi oni imaju pravo 

koristiti duplje bez obzira jesu li ih našli prazne ili su ih 

ispraznili na silu. Pri tom kuna zlatica često uspije uloviti 

i pojesti prethodnog vlasnika duplje. 

Evo što može pomoći pticama dupljašicama i drugim, 

bez obzira može li se to sve provesti: 

– mrtvo drveće neka istrune u šumi; 

– panjevi kao i neupotrebljivi ostatci neka ostanu u 

šumi. Umjesto da se uništavaju arboricidima, mogu se 

zasijati micelijom bukovače i tako prirodno razložiti, a 

ujedno će to donijeti korist u gljivama kao sporednom 

šumskom proizvodu kojim se hrani i divljač; 

– postavljati kućice i druga umjetna gnijezda za stanovnike 

duplji (posebno umjesto jedne ili više duplji na 

posječenom stablu toliko ili više kućica). 

U tome se može surađivati sa školskom djecom, izviđačima 

i dr. � 

publikacije 

KNJIGA ZA STRUČNJAKE 

I LJUBITELJE PRIRODE 

Šume Kalnika 

Na predstavljanju knjige u prepunoj Gradskoj 

vijećnici POU ‘Dragutin Novak’ govorili 

su gradonačelnik Marijan Krobot, potpredsjednik 

Hrvatskog Sabora Milorad Batinić, 

nakladnik i urednik knjige Stjepan Juranić, recenzent 

i stručni promotor knjige prof. dr. sc. Jozo Franjić, kao i 

sam autor. U glazbenom programu sudjelovala je ženska 

vokalna skupina „Pajdašice“ 

Knjiga ŠUME KALNIKA predstavlja novi i jedinstveni 

prikaz o Kalniku. Ona je rezultat dugogodišnjega bavljenja 

kalničkim šumama i šumarstvom, a autor je u 

njoj na originalan način izložio mnoštvo općih (povijesnih, 

geografskih, geoloških, orografskih, klimatskih i 

dr.) i specijalnih šumarskih (fl orističkih, vegetacijskih, 

gospodarskih i dr.) značajki Kalnika. Knjiga je napisana 

na 192 stranice, a podijeljena je u 17 poglavlja. U 

uvodnome dijelu autor navodi Geografski smještaj 

Kalnika, Geološko-litološku građu, Reljef i hidrologiju, 

Klimu, Tlo, Vegetacijske značajke, Razvoj šumarstva 

na Kalniku, Sadašnja organiziranost šumarstva, Dosadašnja 

istraživanja vegetacije Kalnika, Pregled dosad 

opisanih biljnih zajednica Kalnika, Kulture četinjača na 

Kalniku te Poučna staza i zaštićeni objekti prirode na 

Kalniku. 

Specijalni i najopsežniji dijelovi su Šumska vegetacija 

Kalnika (bukove šume, hrastove šume, grabove 

šume i šume crne johe) i Najvažnije vrste drveća i 

grmlja u šumama Kalnika, a sve skupa potkrijepljeno 

je originalnim i autentičnim fotografi jama. U knjizi se 

isto tako navode brojni citati istraživača i autora radova 

vezanih na istraživanje Kalnika, što predstavlja 

svojevrstan registar cjelokupnoga dosadašnjega istraživačkog 

rada ovoga područja. 

Knjiga Šume Kalnika, autora dr. sc. Gabrijela Horvata 

predstavlja najopsežnije djelo o Kalniku koje osim 

stručnih šumarskih značajki sadrži veliki broj općih 

informacija tako da ona predstavlja zanimljivo štivo 

i mnogim drugim grupacijama stručnjaka (geologa, 

pedologa, hidrologa i dr.), kao i svih ljubitelja prirode 

uopće. 

Knjiga je zamišljena kao svojevrstan vodič Kalnikom 

i njegovim šumama, a namijenjena je kako stručnoj 

javnosti tako i svim poznavateljima i ljubiteljima 

Kalnika i njegove neponovljive prirode. � 

Piše: 

Prof. dr. sc. Jozo Franjić 

U gradu Ludbregu, 

poznatom kao i 

„Centar svijeta“ 

(Centrum mundi) 

povodom proslave 

Dana grada 

i njegovoga 

nebeskoga 

zaštitnika 

Sv. Josipa, 

predstavljena 

je knjiga dr. sc. 

Gabrijela Horvata 

pod naslovom 

ŠUME KALNIKA. 


putopis 

Yukatan, 

poluotok u 

Meksiku okružen 

Meksičkim 

zaljevom i 

Karipskim 

morem obiluje 

tropskim 

šumama na 

vapnenačkoj 

podlozi, no 

nema niti jednu 

rijeku niti bilo 

kakav vodotok, 

a nedostaju mu i 

brdske formacije. 

Samim tim je 

vrlo čudno da je 

jedna od najvećih 

svjetskih 

civilizacija baš 

ovdje počela 

svoj uspon. No 

Maye su vrlo 

snalažljiv narod 

koji su unatoč 

svemu opstali do 

današnjih dana 

te su uspjeli svoju 

nevjerojatnu 

civilizaciju 

prodati svijetu 

kao top turističku 

atrakciju. 

Čim sletite u grad Cancun, shvatite pojam masovnoga 

turizma. Apsolutno sve je podređeno 

trošenju novca, jeftinoj zabavi, jeftinim 

suvenirima te vrlo skupim izletima u unutrašnjost 

poluotoka gdje se nalazi većina Mayanskih 

atrakcija. Sam grad Cancun, nastao početkom 70-ih 

godina isključivo za potrebe turizma, obiluje brojnim 

hotelima, restoranima, kafićima, noćnim klubovima 

projektiranim kako bi se američka srednja klasa osjećala 

kao bogataši dok uživaju na godišnjem odmoru. 

Naime, 70 posto turista su Amerikanci koji dolaze u 

Cancun jeftinim letovima iz gotovo svih većih američkih 

gradova te je i turistička industrija prilagođena 

njima. Ništa bolja nije ni Playa de Carmen, udaljena sat 

vremena od Cancuna, no ovdje vabe turiste kilometarskim 

pješčanim plažama koje se pružaju uz tirkizno 

Karipsko more. Ponuda je identična, cijene su nešto 

niže, no nude se isti sadržaji koji su definitivno preskupi. 

Zbog svega toga odustali smo od klasičnih turističkih 

atrakcija poput Chitzen Itze, pogotovo jer smo 

imali na umu što nas čeka poslije, a i pritisak masovnog 

turizma bio je pregolem da bi trošili velike svote 

novca na velike gužve i dosadne vodiče. 

No neke stvari bilo bi šteta propustiti, pogotovo 

što su uz put i što ne koštaju puno. Između Playe de 

Carmen i Tuluma nalazi se nekoliko malih imanja na kojima 

se nalaze cenote, ponori ili jame ispunjene pitkom 


Goran Vincenc 

Tirkizno Karipsko more 

Ulaz u Cenotu 


PUTEVIMA MAYA 

Mayanski obred u Tulumu 

vodom koja je dala mogućnost Mayama da izgrade veliku 

civilizaciju na mjestu gdje nema rijeka. Podvodni 

špiljski kompleksi nastavljaju se duž cijelog Yukatanskog 

poluotoka te su međusobno povezani labirintom 

kanala i podvodnih hodnika koji danas predstavljaju 

odličnu adrenalinsku atrakciju gdje turisti dolaze roniti. 

Po nekim teorijama, cenote su nastale udarom meteora 

o obale sjevernog Yukatana, istog onog meteora koji je 

izazvao nestanak dinosaura nakon kojeg nastupa razdoblje 

sisavaca. Voda je propala kroz krško tlo te nastavila 

teći pod zemljom, dok je na površinu izlazila tek u 

obliku pukotina u tlu koje danas nazivamo cenote. Svi 

mayanski gradovi nastali su okolo tih pukotina, a neke 

su stvarno spektakularne i šteta je ne posjetiti ih. 

Na sat vremena od Playe nalazi se i Tulum, malo 

mjesto koje ima zanimljivu atrakciju, a to su mayanske 

ruševine na plaži. Ovo neobično malo nalazište služilo 

je kraljevima i kleru za relaksaciju, a prekrasna pješčana 

plaža među stijenama pokazuje kako je mayansko 

plemstvo itekako znalo uživati. Danas je kraljevska plaža 

zaštićena zbog lokalne vrste morskih kornjača koje 

liježu jaja u njenom pijesku. 

Tulum je zanimljiv jer za male novce možete vidjeti 

današnje Maye kako vrše obrede u tradicionalnim narodnim 

nošnjama. 

Zadnje mjesto koje smo posjetili u Meksiku bio je 

Chetumal, glavni grad pokrajine Quintana Roo i jedini 

Ulica na Caye Caulkeru

grad u ovom dijelu Meksika gdje možete osjetiti ritam 

života lokalnog stanovništva. Chetumal nema značajnijeg 

turističkog sadržaja, a posjetioci ovdje dolaze jer 

se nalazi na 15 kilometara od granice sa Belizeom do 

kojeg možete na dva načina. Prvi je cestom, što zahtijeva 

4 sata vožnje do najvećeg grada Belize Cityja ili hidrogliserom 

preko sjevernih otoka, za što vam treba 

otprilike isto toliko vremena. S obzirom da nam je cilj 

bio Caye Caulker, otok u Karipskom moru koji je brodu 

usput, odlučili smo se za plovidbu. 

Caye Caulker je sve ono što zamišljate kada 

vam padne na pamet karipski raj. Pješčani sprud veličine 

1,5 km sa 0,4 km, nema asfaltiranih ulica niti prometa 

već ljudi koriste isključivo bicikle i rabljena električna 

vozila za golf. Na ulicama je brašnasti bijeli pijesak 

tako da slobodno možete hodati bosi po otoku. Sve je 

puno restorana, barova i noćnih klubova te hotela svih 

kategorija, a na plažama od bijeloga pijeska sjenu prave 

kokosove palme. Jastog je glavna hrana na otoku i 

cijena mu rijetko prelazi 15 američkih dolara, dok su 

škampi i riba još jeftiniji. Sadržaji su brojni, od ronjenja 

sa morskim psima, morskim kravama ili ražama do 

kite-surfinga. Nude se i izleti na svjetski poznatu Plavu 

rupu, koja u biti predstavlja potopljenu cenotu duboku 

124 metra, sa zanimljivim živim svijetom u njenoj 

okolini. 

Otok ima jednu zanimljivost. Naime, kada je uragan 

Hattie 1961. godine protutnjio karipskom obalom, 

ovaj otočić mu se našao na putu te je uništio gotovo 

sve izgrađeno ljudskom rukom. No, kada su se stanovnici 

iduće jutro vratili na otok, ostali su nemalo iznenađeni 

kada su shvatili da im je otok doslovno prepolovljen 

na pola! 

Iz svega opisanog da se naslutiti kako nas je Caye 

Caulker zarobio te smo ovdje proveli prekrasnih šest 

dana, odmarajući i puneći baterije za slijedeću etapu 

putovanja koja je uključivala kopneni dio Belizea te 

sjeverni dio Guatemale, poznat kao El Peten. � 

Kilometarske K 

plaže u Playi de Carmen 

Karipski raj 

Uragan Hattie 

Uz Caye Caulker veže se jedna zanimljivost. Naime, kada je 

uragan Hattie 1961. godine protutnjio karipskom obalom, 

ovaj otočić mu se našao na putu te je uništio gotovo sve 

izgrađeno ljudskom rukom. No, kada su se stanovnici 

iduće jutro vratili na otok, ostali su nemalo iznenađeni 

kada su shvatili da im je otok doslovno prepolovljen 

na pola! Snažni uragan je digao pijesak i spojio dvije 

obale dok su ostatak posla obavile morske struje. Danas 

je taj dio otoka atrakcija sa plažom i barom, a lokalno 

stanovništvo ga jednostavno zove The Split (eng. rascjep). 

Kraljevska plaža u Tulumu 


kultura 

Pripremio: 

Josip Vuković 

U šumama 

nalazimo ljepotu 

prirode i odušak 

duše. Bez jednog 

i drugog cijeli 

život na Zemlji 

bio bi drukčiji ili 

ga uopće ne bi 

bilo. U ovo tzv. 

tehnološko doba, 

sve se mijenja pa 

i odnos prema 

prirodi i samoj 

šumi, budući 

da su uvelike 

postali predmet 

izrabljivanja 

i priroda kao 

integralna cjelina 

i šuma kao 

njezina kraljica ili 

sastavnica toga 

predragocjena 

kraljevstva. 


NA STRANICAMA KNJIŽEVNOSTI 

Priroda i šuma 

Ovo nisu puke riječi već živodajni dojam: 

prijašnjim vjerovanjima u oduhovljenost 

prirode, na primjer u vrijeme Sv. Franje 

Asiškog i njegova čuvena razgovora s pticama, 

danas se jedni podsmjehuju, drugi dive, na način 

kako se divio veliki njemački pjesnik i književnik 

W. Goethe ili prije njega slavni Shakespeare, uključivo 

antičke filozofe, renesansne slikare te moderne 

pjesnike i književnike poput velikog njemačkog pisca 

Hermana Hessea. On je iskazivao upravo kao i Goethe 

– začuđenost nad prirodom i slutnju ispunjenu 

osluškivanjem njezina govora. Oh, kako je navezan 

na Goethea divno zborio i pisao Hesse: 

� S čuđenjem sve počinje, s čuđenjem i završava, 

pa ipak, to nije uzaludan put. Divimo li se nekoj 

mahovini, kristalu, cvijetu, zlaćanomu kukcu ili 

nebeskim oblacima, moru i spokojnim, divovskim 

uzdisajima njegovih vala, leptirovu krilu, raznoliku 

pismu i ukrasju njegovih crteža i beskrajnim, dražesnim, 

čarobno blagim prijelazima i nijansama 

boja – svaki put okom ili drugim osjetilom doživim 

dijelić prirode. 

� Kada me on privuče i očara i njegovoj se pojavi i 

objavi načas otvorim, u istom trenutku zaboravim 

čitav onaj pohlepni i zaslijepljeni svijet ljudske 

nužde, i umjesto da mislim ili zapovijedam, stječem 

ili izrabljujem, suzbijam ili organiziram, ja u 

tom trenutku ne činim ništa drugo, već se poput 

Goethea čudim, i tim se čuđenjem ne zbratimih 

se samo s Goetheom i svim drugim pjesnicima i 

mudracima, već se zbratimih sa svim onim što s 

divljenjem ćutim kao živ svijet: s leptirom, kukcem, 

oblakom, rijekom i gorom, jer sam na putu čuđenja 

na trenutak utekao svijetu podjela i stupio u svijet 

jedinstva u kojem stvar i stvor jedno drugom govore: 

– TO SI TI ! 

U duhu čuđenja nad prirodom tvore svoje pjesme 

prirodoljubivi suvremeni hrvatski književnici poput 

Vlade Vlaisavljevića. Kao dječak pastir zavolio je 

šume i krajolike prirodnih ljepota utkavši ih poglavito 

u svoja djela: Kruha i srca, San i java, Ranjeni galeb, 

Balada o Tounjčici, Pjesme i pjesničke proze. Žalio je 

da nije odabrao zvanje šumara, već bilježnika da bi 

život završio boemski kao pjesnik. Uzvišeno, ali i tragično, 

od posljedica alkoholizma. Umjesto honorara 

za svoju prvu knjigu, zbirku pjesama Kruha i srca, dobio 

je – nalivpero. Njime je zacijelo (na)pisao: 

� POD MRAZOM – Najtajanstvenija glazba je šumorenje 

šume u daljini. Slušam je noću, kad mi je biće 

raspelo na križanju zamračenih cesta. 

� Tko to progovara kroz šumorenje šume? 

� Nježno kao dašak novorođenčeta. 

� Bolno kao pisak ranjenih srna. 

� Duboko kao šutnja susreta između života i smrti. 

� Šumoreća šumo! Ti si nada, koja vječno izdiše. 

� MOLITVA ŠUMI... Lepršaju zastave svemirskih brodova 

što isploviše iz tame beskraja ! 

� U takvim noćima ona otvara prozore širom. 

� Blagosliva rođenja tajnama očinjeg vida. 

� Daruje smiješak za boje ružinih pupoljaka. 

� A kad zora pokrije zdenac mjeseca i sve se umije 

izvorom novih voda, onda spušta ruke u orošena 

njedra daljine. 

� Što traži, znala je jedino ptica, smrznuta u snijegu 

planina. 

� UMIRANJE ŠUME – Dugo je, dugo šuma umirala. 

Svaki sam dan bio pokraj nje. Jutros je rano šuma 

izdahnula: Crnu sam odjeću obuko zbog nje. Kraj 

odra joj nije bilo nikoga. Ko ni kraj odrasla siromaha. 

S mrakom je došla koraka tihoga, srna plaha. U 

pogledu je sliku anđela donijela. Posutu zvjezdanim 

sjajem - Zašumio vjetar ko glas opijela. S mrtvom 

se šumom ko s majkom rastajem. 

� DRAGA TIŠINA – Topli pogledi šuma i mahovina ko 

ljubičaste zvijezde u meni sjaje. Slatki korijen, dijete 

dubina. Mirise zemljinog htijenja daje. Kako je 

čudan rastanak s danom na pustoj livadi pod laticom 

samoće. Krvava se sjena njiše granom. I tužan 

je mravinjak zbog skore sljepoće. 

� Draga tišino pupoljče bola, plava te rijeka kraj vrbika 

voli. Noć kad grije ruke u njedrima dola, a jedna 

se skitnja pred vratima moli. 

� RANO PROLJEĆE – Vrhunac gore još se bijeli ko 

prostrt stol za Posljednu večeru. Iz doline pastir 

kroz dan cijeli motri barke na nebeskom jezeru. U 

suton mu ruka miluje granu. Ptice prhnu zrakom. 

Svirala počne pjesmu znanu. Konji jurnu mrakom. 

Selom se razbježe svijetla. Kasni koraci žure mlinu. 

Izašli mjesec srebrnog pijetla pušta na gorsku čistinu. 

Sva u strepnji zemlja diše, negdje sretna majka 

sluša: kako joj dijete mlijeko siše, mirisno kao trave 

duša. 

Pjesnik Vlado Vlaisavljević doživio je ljepotu šume 

u poznavanju, ali i čuđenju nad njezinom poetskom 

snagom. Njegovo je nalivpero lirsko, jer mu je i pjesnička 

duša takva. On suosjeća s umirućom šumom 

koja je izložena devastaciji ne ulazeći u uzrok i ekološke 

posljedice te pojave kao primjerice lukrativnim 

iskorištavanjem tropskih šuma i prašuma. No 

on tamo ne odlazi već ljubi prirodu i cijeni slojevitu 

funkciju naših šuma i krajolika, pjesnički pa i sociološki; 

njegov je stih: – Slušati dragu priču duša kroz 

miris cvijeća i šapat šuma, zaboraviti grad gdje se sluša 

– ruganje zvijezdama srca i uma. �

dječji kutak POZDRAVLJAM 

Dječji vrtić »Sesvete« 

Djeca mješovite odgojne skupine 

Odgojiteljice : Marijana Hasnek, 

Sonja Beštak i Višnja Bertović Kroflin 

PJESMA O HRASTU 

Došlo nam je proljeće, 

ispod hrasta – vidi cvijeće! 

Iz zemlje vire bijele visibabe,rozi šafrani, 

a crni kos veselo fućka na grani. 

Druga ptičica si brzo gnijezdo sprema, 

ona nosi suhe, tanke grančice dok kiše nema. 

Grane od hrasta lišća nemaju još, 

ali starog lišća na zemlji ima za puni koš. 

Vjeverica ja na zemlji našla stari žir, 

dođe miš i misli: »Zašt »Zašto to ovo nije sir?« 

PJESMA PPJESMA O HRASTU H 

Jedna vjeverica mala 

ostala je sama. 

U duplji doma svoga 

ponestala joj hrana. 

Pa sad skakuće 

s grane na granu 

i traži sebi finu hranu. 

Odjednom, čudan zvuk! 

Naišao je šumski vuk. 

Vuk je nastavio svojim putem dalje, 

a vjeverica je čula 

glasno roktanje, 

rok, rok, rok – tok, tok, tok! 

Divlje svinje okupljanje imaju 

i slasnim žirevima se igraju. 

Vjeverici se posrećilo 

jer se društvo razišlo 

pa je skupila hrane 

za svoje »crne« dane. 

HVALA ti hrastu, 

što hraniš šumski rod 

tvoji žirevi 

ukusan su nam plod. 

Priredila: 

Ljilja Ivković 

TE ŠUMO, PJESMOM I PRIČOM 

Dječji vrtić »Ivana brlić Mažuranić« 

Podružnica »Seka i braco«, starija 

skupina 

Odgojiteljice: Sanja Lukić i Marina 

Matković 

HRAST 

Hrast raste u šumi 

Hrast u šumi živi 

Ljudi ga posijeku, 

Od hrasta ostane panj. 

U šumi. 

NAJVEĆE DRVO 

Div je hrast. 

Najveće drvo u šumi. 

Hrastova šuma – šuma divova. 

Najljepša slavonska šuma. 

Hrast – najveće drvo. 

HRAST 

Hrast je postao od žira, 

Proljeće nam to otkriva. 

Sa grane je pao žir 

Nije ništa bio kriv. 

Vjetar ga skinuo sa grane, 

Kotrljao na sve srtrane. 

Pala je kiša i smočila ga kao miša. 

Žir se u zemlju sakrio 

Da bi veliko drvo napravio. 

Zimu je cijelu kao medo spavao 

U proljeće se probudio, provirio 

Sunce ga je grijalo, kiša zalila 

Pa je postao veliko drvo. 

Stihovi su nastali u igrama zamišljanja, rime i scen- 

skim improvizacijama, kao izričaj izričaj grupe.

Oprezno s vatrom!

Mišja groznica - Hrvatske šume

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?