human rights film festival - Zarez

Društvozarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 7– san o društvu u kojem će se svi zakonipoštovati te će sve biti u redu, pri čemu sezaboravlja jednostavna činjenica da zakonepišu upravo oni koji na društvu parazitiraju.Nasjedanje na mit o “pravnoj državi” znak jepotpuna nedostatka kategorijalnog aparataza realnu analizu sustava i indikator je potpunepolitičke nepismenosti. To je, dakako,tipično za većinu hrvatskih tzv. “lijevih”(zapravo liberalnih) intelektualaca.Da navedemo još jedan primjer, to štoneki kapitalist (npr. Kerum) sustavno krširadnička prava, ne dopušta sindikalno udruživanjeradnika, ne plaća prekovremeno,drži plaće na minimalcu ili na ugovoru naodređeno, nikad se ne kritizira na sistemskinačin tako da se zapita koja je uopće logikau tome da se uskom sloju ljudi dopustiloda se obogate tijekom faze prvobitne akumulacijekapitala u ‘90-ima na račun čitavogdruštva, što onda samim time prisiljavavećinu da prodaje svoj rad za nadnicu, pričemu često nemaju čak ni osnovna radnaprava (koja su katkad čak i osigurana zakonom).Takva se sistemska pitanja uvijeksvedu na pitanje individualnih psihološkihprofila pojedinih tajkuna, na retoričke lamentacijeo tome da bi država trebala neštopoduzeti da bi se barem osnovna, nominalnozakonski zajamčena prava zaštitila(što onda služi kao opravdanje konačnomcilju hrvatskoga skrašavanja u neoliberalnojNedođiji EU) ili, u najboljem slučaju, naslijeganje ramenima uz “argument” da više“nismo u socijalizmu”. U medijima se radikonačnoga cilja, euroatlantskih integracija,kooptira doslovno sve. Tako je politolog ibivši veleposlanik u SAD-u Ivan Grdešiću proljeće 2008. u TV prijenosu pohvalioprosvjede protiv Georgea Busha zato štosu takvi prosvjedi uobičajeni na Zapadupa nas i to njemu približava, svodeći takoprosvjede na spektakl i zanemarujući političkuporuku prosvjeda. Sličan je i primjerzavršetka članka u Novom listu u jesen 2009.o jednoj hrvatskoj ekstremnolijevoj organizaciji– članak završava konstatacijom da sutakve organizacije uobičajene u Europi panas, eto, i to približava Europskoj uniji.U medijima se tek gdjegdje može naićii na pravu sistemsku kritiku, obično odpojedinih domaćih ili stranih intelektualaca,ali se takvi ekscesi, koji su tu zapravosamo da bi stvorili privid demokratičnostite zato što su zapravo posve bezopasni, vrlolako utope u općemu medijskom diskursukoji neprestano dokazuje upravo suprotno.Osim toga, ne treba posebno ni napominjatida je prava sistemska kritika nemoguća uvrlo ograničenu prostoru koji se u medijimamože dobiti, odnosno – takva se kritikanužno u većini slučajeva mora svesti najednostavno iznošenje iskaza koji nisu uskladu s ustaljenim mišljenjem, ali koje sezapravo ne stigne na pravi način argumentirati(kako kaže Noam Chomsky, nemogućeje dati argumentiranu heterodoksnu kritikuu nekoliko minuta između reklama). Sistemskakritika tolerira se u manjim dozama svedok predstavlja eksces i dok na neki načinsudjeluje u legitimaciji sustava dajući muprivid demokratičnosti – da dođe do stanipani,jasno je da bi se i najmanja mogućnosttakve ozbiljne kritike uklonila (što ne značida treba unaprijed odustati od pokušajasistemske kritike u medijima).Mediji kao širitelji ideologijeJasno je kako zadržavanje medijana unutarsistemskim nazovikritičkim pozicijamaznači i prešutnu legitimizaciju sistemskihproblema i prešutno opravdavanjestatusa quo. No to upravo i jest uloga medija.Kritike su u medijima, bile one klasične –unutarsistemske, bile iznimne – sistemske, zasustav u načelu posve bezopasne. Zbog svojevrsnese blaziranosti sustava može putemmedija uputiti i najveća kritika, no to neznači da će se zbog toga išta dogoditi. Tektu i tamo padne pokoja žrtva (npr. u jesen2009. ministar Polančec), koja onda služikao opravdanje zadržavanju statusa quo.Govoreći o mogućnostima kritike, tu jefunkcioniranje medija poprilično složeno.Sloboda kritike ovisi o mnogo okolnosti.Ovisi o pojedinim novinarima (etabliranijisu novinari puno slobodniji od neetabliranih,a kolumnisti su slobodniji od običnihnovinara), urednicima, segmentu programa(primjerice, Vijesti su na HRT-u obično slobodnije,tj. manje kontrolirane od središnjegaDnevnika, što se vidi u izvještavanju orazličitim prosvjedima i sl.), no ni otvorenacenzura nije rijetka (npr. na HRT-u, gdje jeza to sasvim otvoreno više puta prozivanaHloverka Novak Srzić, primjerice u vezi sizvještavanjem o NATO-u 2008. itd.). Uprivatnim medijima kolumnisti, pa i druginovinari mogu imati razmjerno dosta slobodedok ne djeluju izravno protiv privatnihinteresa svojih vlasnika. Tako npr. onda nijenemoguće da se u mediju koji je u vlasništvujednog tajkuna piše protiv drugih tajkuna– naravno, zato što se piše o tajkunima kaopojedincima, a ne o konceptu privatnogavlasništva nad sredstvima za proizvodnjuopćenito. Već je rečeno da je sistemska kritikau mainstream medijima nepostojećajer svi novinari razmišljaju u postojećimokvirima.Za razliku od javno proklamirane ulogemedija kao objektivnih prenositelja informacijai kritičara sustava, ona je u stvarnostinešto drugačija. Mediji služe kao širitelji vladajućeideologije, bilo da to rade skriveno iizmeđu redaka, bilo posve otvoreno. Primjerje posljednjega prilog u HTV-ovu Dnevniku,tobože informativnoj emisiji, ujesen 2009. ukojem se govorilo o tome kako su hrvatskiradnici lijeni, kako je to zato što psihološkiuvijek okrivljuju druge (čitaj: državu) zasvoje probleme, kako Dalmatinci previšečitaju novine što znači da premalo rade itd.Mediji također stvaraju privid kritike dajućitako sustavu legitimaciju, a dopuštajući uminimalnim količinama i sistemsku kritiku,stvaraju “utjehu u otporu” koja opet imasmisao učvršćivanja statusa quo. Oni djelujui kao “proroci” državnih struktura najavljujućinove poteze vlasti (“reforme”, privatizacijeitd.), čime se ispipava puls javnost teju se priprema za buduće poteze. Mediji su ijedan od kanala kroz koji gospodarske elitevrše pritisak na vlast da bi se izvršili nužni“bolni potezi” koji bi išli njima u korist.Važna je medijska funkcija i proizvodnjastvarnosti, kao, primjerice, kad se građaneuvjerava da žive bolje nego što misle, da imje sad bolje nego što je bilo u bivšoj državii sl. (to se uvijek potkrjepljuje iskrivljenimstatistikama i mišljenjima “stručnjaka” –primjer je toga velika medijska kampanja“Moja Hrvatska” Jutarnjega lista u jesen2009). To se također radi i skriveno, zamjenjujućiprave vijesti i analize “žutilom”te stvaranjem zamjenskih afera da bi seprikrili pravi problemi. Klasični primjeristvaranja zamjenskih afera nacionalističkasu huškanja u vezi s graničnim sukobima saSlovenijom, vječne rasprave o partizanima iustašama i sl. Takve afere pomažu u skrivanjupravih problema kao što su ekonomskakriza, povećanje nezaposlenosti, neoliberalne“reforme” Zakona o radu, zdravstva,visokog obrazovanja i sl. “Žutilo” se običnoopravdava (ako se uopće opravdava) timeda ljudi to traže. No ta se potražnja uvelikei smišljeno proizvodi. Također, nije točnoda ljude ne zanimaju “ozbiljne” vijesti – topokazuje primjer HTV-ova Dnevnika, kojije uvijek najgledanija emisija (na stranunjegova kvaliteta). Važnu ideološku uloguima prikazivanje života bogatih i slavnihu medijima. Uz to što na praktičnoj razinimože služiti u vrlo profane svrhe kao što jepopravljanje imidža pojedinih kapitalista,ima i bitniju opću ulogu – stvaranja iluzijeda svi mogu uspjeti samo ako se dovoljnopotrude. Medijska je prezentacija jet-setamoderni kapitalistički opijum za mase.Mediji kao sluškinja kapitalaPosebno se treba osvrnuti na velikusvjetsku ekonomsku krizu 2008. -2009. kojaje donekle promijenila situaciju u medijima.S obzirom na očito zakazivanje dosadašnjevladajuće paradigme neoliberalnogakapitalizma, tolerancija se na ekscese usrednjostrujaškim medijima, i kod nas i usvijetu, nužno morala povećati. U SAD-u jetu najbolji primjer, donedavno posve nezamislivo,otvoreno antisistemsko kritiziranjekapitalizma kao sustava Michaela Mooreau mainstream medijima (vezano uz njegovposljednji film iste tematike). No to je posebanslučaj jer je tu riječ o specifičnim okolnostima– etabliranu redatelju koji je dugogradio karijeru kritičkim dokumentarcimada bi na kraju došao u poziciju, i zbog svogaminulog rada i statusa, ali i zbog objektivnihokolnosti (krize), eksplicitno napadati sustav.No robustnost sustava trpi i takvu kritikubez prevelikih problema. Na svjetskojse razini taj fenomen najbolje očituje u povratkupopularnosti Karla Marxa, o kojemse sad piše i u mainstream medijima, iakopojednostavljeno i radi otvorene kooptacije,što samo još jedanput pokazuje poznatukooptativnu fleksibilnost kapitalizma. Takose Marxovo učenje, paradoksalno, rabi zaočuvanje kapitalizma. Priznaje mu se da suČitajte ivšićamu neka zapažanja i teorije bile točne, iakose to obično svodi na moralističke i netočneinterpretacije o pretjeranoj pohlepi i sl., alise to upotrebljava kao polazište za potrebustvaranja novoga kapitalizma “s ljudskimlicem” ili se Marxa svodi na nekoga tkonam možda može koristiti tako što će seod njega uzeti kakvi konkretni savjeti kojibi nam mogli koristiti u trenutačnoj krizi,odbacujući kao pretjerane njegove ideje orevoluciji i sl.Osnovne pretpostavke za postojanjeslobodnih medija ne mogu postojati sve doksu mediji u privatnom vlasništvu, dok oviseo svojim vlasnicima kapitalistima i velikimkompanijama koje imaju svoje materijalneinterese, dok ovise o reklamama drugihkompanija i dok im je jedina funkcija stvaranjeprofita, a ne prijenos informacija, kritičkiodnos prema sustavu i djelovanje uopćem interesu. U okvirima je privatnogavlasništva nad većinom medija “sloboda”moguća samo vrlo ograničeno, u dozamakoje daju samo privid demokratičnosti. Konceptprivatnoga vlasništva nad medijimapotpuno je nespojiv sa slobodom i neutralnošćumedija. Mediji su, u trenutačnoj situaciji,pas čuvar sustava čak i kad su prividnokritični. Mediji su u ovakvu sustavu samosluškinja kapitala ili kapitalu podvrgnutedržave. Veliki mediji osnovne pretpostavkeda budu doista slobodni i neovisni moguimati samo ako su u javnom (društvenom)vlasništvu i iznutra ih kontroliraju novinariumjesto državnih struktura te ako prihodimanisu ovisni o kapitalistima i velikimkompanijama.