iu_ARTUM1_2015-07

Katarina ĐošanU IME SADAŠNJOSTI: PROŠLOST 1Pedeset godina od smrti arhitekataDragiše Brašovana i Milana ZlokovićaU ovom prilogu biće govora o dvojici arhitekata koji su svojim radom obilježili prvu polovinu 20. vijeka, a svojim djelima prostori vrijeme i dugo nakon toga. Povodom 50 godina od smrti Dragiše Brašovana i Milana Zlokovića 1965. godine osvrnućemo se na njihovživot i djelo, različite etape kroz koje su u svom radu prolazili, s posebnim osvrtom na značaj koji su, svaki na svoj način, imali u pogledurazilaženja sa krutim akademizmom u srpskoj arhitekturi i okretanjem ka modernizmu, zahvaljujući čemu svi veći gradovi s prostora bivšeJugoslavije a naročito Beograd duguju svoj današnji izgled.Ključne riječi: Dragiša Brašovan, Milan Zloković, moderna srpska arhitektura, internacionalni stil, modularna koordinacija, akademizam.Čini se pomalo paradoksalnim na godišnjicunečije smrti slaviti njegov život; s tim na umu, s pravombi tekst o (pedeseto)godišnjici smrti vodećih srpskiharhitekata prve polovine dvadesetog vijeka mogaoimati prizvuk nostalgije i sjete. Pomjeranjem fokusas čovjeka (njegove smrti) na njegovo djelo ovakav bise prizvuk u ovom slučaju zasigurno mogao izbjeći,ali pod nekim drugim okolnostima koje ovdje nisuzastupljene - pod okolnostima očuvanosti izuzetnihgrađevina koje su ovi ljudi ostavili iza sebe svimanama koji živimo ili trenutno boravimo prije svegau Beogradu, a potom i u drugim većim gradovimana teritoriji bivše Jugoslavije. Dragiša Brašovan iMilan Zloković su naročito zbog nedostatka takvihokolnosti zaslužili barem skroman tekst koji će jošjednom razmotriti njihov uticaj na razvitak modernearhitekture u Srbiji, koji je i više nego ogroman i direktan.Dragiša Brašovan, „najviše upečatljivpo pitanju široke lepeze stilova, idioma ioblika inventovanih arhitektonskih tradicija“(Ignjatović 2014: 150), arhitekta je koji nijednomarhitektonskom stilu, nijednoj promjeni nije prilazios predrasudama. Najteže je ići u korak s vremenom;navići se na brzinu promjene taman za toliko da teveć sljedećeg momenta ne zatekne nespremnog.Vođen romantičarskim duhom od samog početkastvaranja, prava je vještina dozvoliti da takav duhne sputa, obavije nostalgijom za prošlim i timeonemogući čist pogled na budućnost. On ga je vještousmjerio da gleda unaprijed, stalno mu darujućinove oblike, šetajući tako od krutog akademizma,preko eklekticizma istorijskih stilova, elemenataekspresionizma pa do naizgled sasvim „čistog“modernizma. Riješivši se uobičajenih fasadnihornamenata, Brašovan se igra slaganjem vertikala ihorizontala, otvora i zida. Akademski koncipiranaosnova biva zamijenjena šarolikim oblicima osnovepo dopustu modernističke arhitekture, čineći objektemodernim i nakon više od 80 godina od njihovogpodizanja, i čak 50 godina od smrti njihovog stvaraoca.Milan Zloković, sa druge strane, nije upoznaovještinu hodanja u korak s vremenom. Ako jeBrašovana u radu pohodio duh romantizma, Zlokovićaje vodio duh racionalizma, napretka. Zahvaljujućimukotrpnom radu, praktičnom i teorijskom, Zlokovićje još od osnivanja Grupe arhitekata modernogpravca pa sve do svojih posljednjih radova kojisu se ticali principa modularne koordinacijeuspio u potpunosti transformisati izgled srpskearhitekture; i što je još bitnije – transformisati srpskuarhitektonsku misao. Jer upravo te prelomne 1928.godine sve ono što nam je uveliko poznato danaspočinje da se rađa, oblikuje, razvija, omogućavajućii novih generacijama isto to – rađanje, oblik, razvoj.Milan Zloković je zaista išao korak ispred svogvremena, upotpunivši svoj rad teorijskim ne bi liisto omogućio i arhitektama nakon njega. Zbogtoga nije paradoksalno na godišnjicu nečije smrtibez prizvuka sjete slaviti njegov život. Pedesetgodina kasnije, oni su najneposrednije sa nama.Imajući u vidu već samo šturo navedenegorepomenute činjenice, jasno je zašto postojipotreba za ovakvim radom; obzirom na to da su obojicaarhitekata umrla iste godine (1965.), prvi dio tekstabiće posvećen Brašovanu koji je od Zlokovića bio stariji11 godina, kome je dakle posvećen drugi dio teksta.43