SN Monografija 70 godina
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>70</strong><br />
GODINA
<strong>70</strong>GODINA
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
IMPRESSUM<br />
UVODNIK<br />
UPRAVA EPH<br />
Marko Smetiško<br />
(predsjednik Uprave)<br />
Ana Hanžeković<br />
(članica Uprave)<br />
Nakladnik:<br />
Sportske novosti d. d.<br />
Glavni urednik<br />
Robert Šola<br />
Direktor<br />
Janko Goleš<br />
Urednica<br />
Jelena Kolar<br />
Tekstovi<br />
Dean Bauer<br />
Lektura<br />
Ranka Jagušić<br />
Grafičko oblikovanje<br />
Petar Raguž<br />
Fotografije<br />
Arhiva <strong>SN</strong>, CROPIX, Hrvatski športski muzej<br />
Voditeljica Marketinga <strong>SN</strong><br />
Daniela Zemljić<br />
Tisak<br />
Vjesnik d.d.<br />
Naklada<br />
1.000 primjeraka<br />
Ovo nije fotomonografija s izborom najboljih slika u <strong>70</strong> <strong>godina</strong> dugoj<br />
povijesti Sportskih novosti. Ovo nije ni fotomonografija s izborom<br />
najvećih sportskih događaja ili najvećih uspjeha hrvatskih sportaša.<br />
Previše je toga bilo, previše bismo sportaša povrijedili ili zaboravili kada<br />
bismo se odlučili na takav izbor. Veličanstvenih sportskih dosega bilo je<br />
mnogo više od onoga što svi mi uopće pamtimo, koliko god poznavali ili<br />
voljeli sport.<br />
Ovo je "tek" fotomonografija kojom smo vas željeli provesti kroz<br />
čudesnu povijest hrvatskog sporta, podsjetiti vas na neke događaje ili<br />
sportaše, koji su svojim dosezima obilježili sport za sva vremena.<br />
Sportske novosti svih su tih <strong>70</strong> <strong>godina</strong> bile uz sportaše, bez njih i<br />
njihovih uspjeha novine ne bi ni bilo. Bez idola i uzora, bez fantastičnih<br />
dosega, kojima su nas toliko puta očarali, nikad i ne bismo spoznali svu<br />
snagu i čaroliju koju samo sport može donijeti.<br />
Zato ćemo vas na sljedećih stotinjak stranica pustiti da uživate u njima<br />
- sportašima i čaroliji koju su nam podarili.<br />
A ništa tu čaroliju na može dočarati bolje od fotografije, izvorne i čiste,<br />
toliko snažne da pokraj nje riječi mogu biti samo suvišne...<br />
Robert Šola, glavni urednik <strong>SN</strong><br />
Zagreb, 2015<br />
GLAVNI SPONZOR<br />
POSEBNI SPONZORI
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Mate Parlov<br />
Pjesnik u rukavicama. Majstor ringa, gromovitih krošea i direkta, a<br />
istodobno poetska duša. Još za, a poglavito nakon karijere u svojoj je Puli i<br />
Fažani uživao u čitanju pjesama. A boks? Upitno je hoćemo li takvog borca<br />
ikad više imati. Prvak Europe, svijeta, olimpijski pobjednik. Zbog njega se<br />
ustajalo u pola noći, na crno-bijelim tv-prijamnicima hvatala što bolja slika<br />
i skandiralo “Mate, Mate”.<br />
Franjo Mihalić<br />
Jedini Hrvat s olimpijskom kolajnom u maratonu (srebro, Melbourne 1956).<br />
Jedini, ali istinski veličanstveni hrvatski maratonac. Višestruki pobjednik<br />
svih najvećih maratona na svijetu, Londona, Bostona, Sao Paula, Milana...<br />
Postavio je rekord maratonske staze u Ateni. Kutinska lokomotiva.
<strong>70</strong>GODINA<br />
Milka Babović<br />
Sportašica godine <strong>SN</strong> 1952, 1953. i 1955. Ostavila je trag kako u Kraljici<br />
sportova, tako i u sedmoj sili. Podjednako umješno preskakala je prepone<br />
u atletskim utrkama, ali kao i one “medijske” jer je bila jedna od prvih,<br />
ako ne i prva sportska novinarka u nas. Odgojila je plejadu kako sportaša,<br />
tako sportskih novinara, bitno utječući na izobrazbu novinarskih kadrova i<br />
današnjeg sportskog programa HTV-a, za koji još uvijek povremeno radi.<br />
Vladimir Beara<br />
Gorostas na golu. Vratar daleko ispred svojeg vremena. Nije bilo previše čuvara<br />
mreže koji su se mogli pohvaliti podatkom da su obranili jedanaesterac jednom<br />
Ferencu Puskasu. On je mogao. Veliki Vladimir, kako su ga zvali. Čovjek za kojeg<br />
je Rus Lav Jašin, kolega po struci, jednom rekao “Beara je najbolji vratar svijeta”.<br />
Branio je na trima SP-ima, ima olimpijsko srebro iz Helsinkija 1952, a tijekom ‘50-<br />
ih <strong>godina</strong> prošlog stoljeća osvojio je ukupno čak 7 naslova državnog prvaka.
Zlatko Čajkovski<br />
Nogometaš i trener glazbenog prezimena, ali i s vizijom nogometa koja je bila glazba na<br />
travnjaku. Mnogima je teško pojmiti da je Bayern nekoć bio drugoligaš, ali to je istina.<br />
Onda ih je jedan trener preuzeo i uveo u Prvu ligu. Zatim osvojio dva Njemačka kupa,<br />
jedan Kup kupova, promovirao mladiće koji su se zvali Franz Beckenbauer, Gerd Müller,<br />
Sepp Maier na golu... Čovjek koji je sve to “potpisao”, to vam je bio - Čik. Zlatko Čajkovski.<br />
Žarko Dolinar<br />
Među svim hrvatskim sportašima u povijesti teško da je bilo većeg<br />
znanstvenika svjetskog glasa. U stolnom tenisu 1954. postao prvi Hrvat<br />
u povijesti s naslovom svjetskog prvaka. A 1939. i prvi hrvatski sportaš<br />
s medaljom na SP. Nakon sportske, briljirao je u znanstvenoj karijeri kao<br />
doktor medicine i sveučilišni profesor i znanstvenik u Švicarskoj.
Boro Jovanović<br />
On je iste godine (1962) bio na primanju kod kraljice Elizabete II, ali i<br />
monegaške princeze Grazije Patricije, poznatije kao Grace Kelly. Šezdesetih<br />
i početkom sedamdesetih <strong>godina</strong> prošlog stoljeća bio je svjetska faca u<br />
tenisu. Sigurno bio u Top 10 na Globusu. Unatoč planetarnoj popularnosti i<br />
omiljenosti kod navijača, ostao je uglađeni i fini zagrebački gospodin.<br />
Đurđica Bjedov<br />
Đuke. Jedna, jedina, veličanstvena i neponovljiva. Najbolja<br />
hrvatska plivačica svih vremena. Nije baš da je bila nepoznanica<br />
kad je otputovala na Olimpijske igre u Meksiko 1968, ali jest<br />
istina da, objektivno, od nje nitko nije očekivao čuda, finale,<br />
velike rezultate. Kamoli medalju... Ni u snu. No, jedan tada mladi<br />
splitski curetak u sebi je prikupljao snagu, akumulirao energiju<br />
za eksploziju u zemlji Azteka. Ne, nije osvojila medalju. Osvojila<br />
je dvije medalje! Zlato i srebro, za vječnost.
<strong>70</strong>GODINA<br />
Bernard<br />
Vukas<br />
Bajdo. Najljepši zagrebački<br />
poklon Splitu. Purger<br />
s Trešnjevke svoje je<br />
najveće trenutke ostvario u<br />
Hajdukovu dresu i ondje ušao u<br />
svevremenske legende "kluba<br />
koji živi vječno". Ranih ‘50-ih,<br />
u doba kada je rođena Torcida<br />
čiji je miljenik bio, s Hajdukom<br />
je osvojio tri naslova prvaka.<br />
Ima dva olimpijska srebra, iz<br />
Londona ‘48. i Helsinkija ‘52.<br />
Dražan Jerković<br />
Majstor škarica. U tome je u nas bio prethodnik. Elegantnih i<br />
školskih. Makar, bio je Dražan i puno više od toga. Prvi Hrvat koji<br />
je bio najbolji strijelac nogometnog SP (Čile 1962), ali i povijesni,<br />
prvi hrvatski izbornik. Vodio je tek rođene Kockaste protiv<br />
SAD-a u Maksimiru, Rumunjske na Kantridi 1990. i Slovenije u<br />
Murskoj Soboti. Dinamovac u srži, iako je u jednom trenutku bio<br />
"prekrižio" klub te desetljećima nije tamo nogom kročio. Svu<br />
energiju, znanje i iskustvo prenio je u NK Zagreb.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
NK Dinamo<br />
1967.<br />
Prvi, a gotovo smo sigurni i za sva<br />
vremena jedini naš nogometni klub s<br />
euro-trofejom. Oni su bili klapa koja<br />
nije “sanjala proljeće u Europi”. Njih<br />
je Europa sanjala: Škorić, Gračanin,<br />
Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković,<br />
Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl,<br />
Rora. Osvojili su natjecanje, u kojem<br />
su igrali i Barcelona, Juventus,<br />
Bayern, Roma, Valencia, Arsenal,<br />
Leeds... Momčad koja je utkala ime<br />
Zagreba u zemljovid, kao mjesto u<br />
kojem se igrao ponajbolji nogomet na<br />
kontinentu.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Dragutin Šurbek<br />
Šurba. Jedna riječ, pet slova i to je dovoljno. Ne samo u hrvatskim okvirima. Dragutin Šurbek u Hrvata je<br />
apsolutni sinonim za stolni tenis. Dvanaest medalja na svjetskim te 19 na europskim prvenstvima govore<br />
o njegovoj veličini, važnosti, ali i neizostavnom dijelu povijesti svjetskog pingića. Veliki vladar sporta malih<br />
reketa, kraljevao je desetljećima, od šezdesetih <strong>godina</strong> minulog stoljeća, a zaigrao je i za samostalnu<br />
Hrvatsku. Naravno, i tada je osvojio medalju, s Primorcem na Mediteranskim igrama 1993.
Antun Tova<br />
Stipančić<br />
Veličanstvena ljevica iz Duge<br />
Rese. Sa Šurbekom je tvorio<br />
par kakvom nije bilo ravnog.<br />
Tova je u, na žalost prekratkoj,<br />
karijeri, životu osvojio čak 27<br />
medalja na svjetskim i europskim<br />
prvenstvima, što ga i danas<br />
čini jednim od najtrofejnijih<br />
stolnotenisača uopće. Urođena<br />
genijalnost u virtuoznim<br />
potezima profinjene tehnike.<br />
Trebali ste ga pogledati samo<br />
jednom, njegov stolni tenis<br />
zaokupio bi vas iste sekunde.<br />
Košarkaška reprezentacija<br />
Jugoslavije 19<strong>70</strong>.<br />
Na prostorima bivše države košarka je uvijek imala svoje poklonike, zvijezde,<br />
visoku kvalitetu. No, priča o punom uspjehu, “zlatnom plesu” počela je 19<strong>70</strong>. sa<br />
SP u Ljubljani. Tada je reprezentacija Jugoslavije prvi puta kročila na krov svijeta.<br />
Ćosić, Jelovac, Plećaš, Tvrdić, Šolman i Skansi. Ispred Brazila, SSSR-a, Italije,<br />
SAD... Oni su prvi košarkaški zlatnici.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Krešimir Ćosić<br />
Veličanstveni sportaš, ali i vrsni diplomat mlade hrvatske države. Tri olimpijske<br />
medalje (jedna zlatna), pet odličja sa SP (2 zlata), pa tri europska zlata... On je<br />
osvojio sve. U sportu je otišao još i dalje. Šokirao je Ameriku svojom pojavom,<br />
igrom i spoznajom da i u Europi ima igrača koji su ravni, pa i bolji od najboljih<br />
njihovih. Bio je preteča u europskim, svjetskim razmjerima.
<strong>70</strong>GODINA<br />
Rukometna reprezentacija<br />
Jugoslavije 1973.<br />
Rukometašice su i prije 1973. osvajale medalje na velikim natjecanjima.<br />
U konačnici, samo dvije godine ranije osvojile su srebro na SP, ali te 1973.<br />
otišle su prvi put do kraja. Do svjetskog plafona, globalnog zlata.<br />
Katica Ileš, Božena Vrbanc, Dragica Palaversa, Mara Torti i prijateljice<br />
ostavile su iza sebe Rumunjsku i SSSR. Tada se zakotrljala još jedna velika<br />
sportska priča, koja će i Hrvatskoj donijeti toliko radosti, uspjeha, medalja.<br />
Jelica Pavličić<br />
Sportašica godine <strong>SN</strong> bila je 1973, da bi godinu dana kasnije ostvarila najveći<br />
rezultat. Rezultat na 400 metara tek je 13 <strong>godina</strong> kasnije službeno priznat kao<br />
svjetski rekord. Na Balkanskim atletskim igrama nastupila je devet puta, svaki<br />
put osvojila po jedno zlato. Vjerojatno najbolji izdanak karlovačkog sporta ikad.
<strong>70</strong>GODINA<br />
Mara Torti<br />
Sportske novosti su je jednom proglasile najboljom sportašicom, ali to je<br />
upola manje negoli ju je počastio rukometni svijet. Mara je, naime, bila najbolja<br />
rukometašica Globusa 1971. i 1973. Potonje je godine reprezentaciju odvela do<br />
svjetskog zlata, što je bila kruna na prijašnja dva srebra sa SP. Najbolja hrvatska<br />
rukometašica svih vremena, za karijere je nosila dres Lokomotive i splitske Dalme.<br />
Matija<br />
Ljubek<br />
Samo je jedna bojazan<br />
postojala kad je, okićen<br />
svim plemenitim<br />
metalima oko vrata<br />
što ih je zavrijedio<br />
za života, kleknuo u<br />
svoj kanu. Bojazan da<br />
sićušan kanu od silne<br />
težine ne potone. Jedan<br />
od najvećih kanuista<br />
svijeta i hrvatskih<br />
sportaša uopće. Četiri<br />
olimpijske kolajne, od<br />
čega dvije zlatne. Čak<br />
deset medalja sa SP,<br />
od kojih su pola zlatne.<br />
Ponos što smo ga imali<br />
i neprežaljena tuga što<br />
smo ga rano izgubili.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Sanda Dubravčić<br />
Gotovo nestvarno čini se podatak da je karijeru okončala u 19. godini! Danas<br />
u toj dobi sportaši tek počinju. No, Sanda je i u tako malo vremena, u svoje<br />
maloljetničko doba učinila ono što mnogi neće nikad za cijeli život. Jedini hrvatski<br />
sportaš koji je upalio olimpijski plamen (Sarajevo 1984), jedina naša klizačica s<br />
europskom medaljom... Danas, dugo već, vrsna i priznata liječnica.<br />
Deni Lušić<br />
Split je grad zaluđen sportom i prebogat sportskim uspjesima, veličinama, Grand<br />
Slam naslovom, kupovima, olimpijskim i svjetskim zlatima. No, samo je jedan<br />
splitski sportaš uspio osvojiti čak dva olimpijska zlata. To je uspjelo samo njemu.<br />
Deniju Lušiću, zlatniku iz Los Angelesa i Seoula. Živa napast za sve suparničke<br />
braniče i vratare, ali i vaterpolist zbog kojeg se žene hrlile na bazen.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Vlado Lisjak<br />
Zlatni Petrinjac i naš jedini olimpijski<br />
pobjednik u jednom od antičkih<br />
sportova. Bio na jednim Igrama i s<br />
njih se vratio s lovorovim vijencem.<br />
Savršeno. Njegov povratak iz Los<br />
Angelesa Petrinja i danas pamti.<br />
Kako i ne bi, kada se doslovno cijeli<br />
grad sjatio na ulice i trgove. Svjedoci<br />
kazuju 10.000 ljudi. Nitko, ni prije, niti<br />
kasnije to nije uspio.<br />
Vaterpolska<br />
reprezentacija<br />
Jugoslavije<br />
(1984-1988)<br />
Momčad s kojom je trenersku karijeru započeo<br />
kasniji karizmatični strateg Ratko Rudić,<br />
podignula je vaterpolo u Hrvatskoj na bitno višu<br />
razinu, u drugu dimenziju. Momčad je to koja je<br />
osvojila dva olimpijska zlata (Los Angeles '84. i<br />
Seoul '88), te naslov svjetskog prvaka (Madrid<br />
'86) u mitskom finalu u Madridu, s produžecima<br />
i koncem iza ponoći. Reprezentaciji su osobit<br />
štih davali Hrvati: Bukić, Sukno, Đuho, Lušić,<br />
Paškvalin, Šimenc, Bebić, Roje, Vuletić,<br />
Bezmalinović, Posinković, Vičević.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
VK Mladost<br />
Klub-ikona vaterpolskog sporta. Prvi koji je osvojio čak sedam<br />
naslova prvaka Europe, toliko ih nema ni jedan hrvatski sportski<br />
klub. Jedan od samo tri kluba koji je osvojio baš sva natjecanja koja<br />
su se ikad igrala ili se igraju. Klub kojeg je struka službeno proglasila<br />
najboljim vaterpolskim klubom na svijetu u 20. stoljeću.<br />
Perica Bukić<br />
Sa 40 velikih, seniorskih pokala i medalja daleko najtrofejniji<br />
vaterpolist na svijetu svih vremena. Član Kuće slavnih,<br />
ušao je i u olimpijsku povijest jer je od 1984. do 1996.<br />
nastupio na trima olimpijskim igrama i sva tri puta igrao<br />
finale (dva zlata i srebro). Njegovim dolaskom iz Šibenika<br />
u Zagreb iznova je stvorena Mladost kadra zasjesti na<br />
europski tron. Ne jednom, već u čak tri navrata.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
KK Cibona 1985.<br />
Momčad koja je donijela prvi euro-naslov u Zagreb. Momčad koja je proslavila hrvatsku<br />
metropolu, momčad koja nije bila “vlasništvo” samo jednog grada, već ljubav cijelog<br />
kontinenta. Zbog priče koju su pružali, zbog zabave koju su darivali, zbog jednostavnosti i<br />
ljepote kojim su nas opčinjavali. Bilo je puno velikih i obljubljenih sastava, ali nitko se nikada<br />
nije približio njihovoj karizmi, nitko nikad nije razbudio takvu navijačku zaluđenost.<br />
Dražen<br />
Petrović<br />
Idol, uzor, legenda i kralj.<br />
Za sva vremena. Njegova<br />
Cibona ispunjavala je<br />
Ledenu dvoranu Doma<br />
sportova, a sve ZG-škole<br />
popodne imale skraćenu<br />
nastavu ne bi li se stiglo<br />
pogledati Vukove, ali<br />
primarno Mozarta među<br />
njima. Pirueta nakon<br />
koša, stisnuta šaka,<br />
asistencija u skoku ispod<br />
noge, trice i 30, 40, 50...<br />
Nije bilo upitno. Dražen ih<br />
je uvijek trpao. Koliko je<br />
trebalo. Kralj!
<strong>70</strong>GODINA
KK Jugoplastika<br />
Split ljubi Hajduk, ali vrh splitskog sportskog koplja nisu Bili nego<br />
Žuti. Trostruki uzastopni prvaci Europe, što je prije njih, nekoć davno<br />
uspjelo još samo Latvijcima iz Rige. Kukoč, Rađa, Perasović, Sobin<br />
i prijatelji ispisali su povijest svog ne samo kluba, već grada. To je<br />
podatak s kojim se može podičiti malo koji sportaš na svijetu. Godine,<br />
desetljeća prolaze, ali Gripama još uvijek odjekuje huk punih tribina iz<br />
tih dana ponosa i slave. U žutom!
Toni Kukoč<br />
Pink Panther. Najtrofejniji bez daljnjeg, a možda<br />
čak i najbolji hrvatski košarkaš svih vremena.<br />
Čovjek koji je igrao s najboljim u ovoj igri ikad<br />
Michaelom Jordanom. U društvu s Pippenom,<br />
neko vrijeme i Rodmanom. Bio je najbolji 6. igrač<br />
NBA lige, ima 3 NBA prstena, višestruko najbolji<br />
Europljanin, čovjek s kontinentalnim i planetarnim<br />
krunama, olimpijskim finalom. Pojednostavljeno,<br />
čovjek ima sve.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
NK Hajduk<br />
Klub koji "živi vječno". S kojim žive navijači na čelu s Torcidom, cijeli<br />
Split, Dalmacija... Tijekom stogodišnje povijesti osvojili su više od<br />
30 trofeja, igrali polufinala Kupa kupova i Kupa UEFA, četvrtfinala<br />
Kupa (Lige) prvaka. Generacija Šurjak, Buljan, Jerković, Peruzović,<br />
Holcer, Žungul... pod trenerskom palicom Tomislava Ivića vladala<br />
je travnjacima u sedamdesetim <strong>godina</strong>ma prošlog stoljeća. Ostat<br />
će zapisano da su 1991, u osvit rata, osvojili posljednje finale Kupa<br />
Jugoslavije. Pobjeda nad Crvenom zvezdom 1:0 golom Alena Bokšića.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Patrik Ćavar<br />
Pet puta prvak Europe, olimpijski pobjednik, svjetski doprvak,<br />
brončani na EP, 11 puta prvak države, u svoje doba najbolji na planetu.<br />
Malo koji hrvatski rukometaš ima više trofeja od njega. Dan-danas u<br />
Blaugrani njegov dres visi među odabranih 10 najboljih svih vremena<br />
Barcelone. Brzina, elegancija, preciznost i odmjerenost. U svakom<br />
potezu, utakmici, gesti. Zbog njega se hrlilo u dvorane.<br />
RK Zagreb<br />
Klub koji je koncem ‘80-ih <strong>godina</strong> prošlog stoljeća nakon gotovo<br />
četvrt stoljeća ponovo bio prvak Jugoslavije, u prvim je <strong>godina</strong>ma<br />
samostalne Hrvatske u punoj mjeri procvao i narastao do današnjih<br />
veličina. Štoviše, 1992. i 1993. dosegnuli su zenit, osvojili europski vrh.<br />
Mitski su njihovi obračuni s Wallauom i Tekom i generacija Puc, Ćavar,<br />
Obrvan, Načinović, Peribonio... Do tada košarkaški hram, Ledena<br />
dvorana pulsirala je tih <strong>godina</strong> u rukometnom ritmu.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Košarkaška reprezentacija<br />
Hrvatske 1992.<br />
Ljeto 1992. Prve hrvatske ljetne olimpijske igre. Trećina zemlje bila je<br />
okupirana, trećina opustošena i razorena, tek je stasala, krhka i mlada. Puna<br />
ponosa, na žalost, i prepuna suza. Onda su došli oni i podarili nam osmijeh i<br />
radost. Jedini koji su poveli protiv jedinog pravog Dream Teama. Ono “spusti<br />
se, Franjo”. Alanović, Arapović, Cvjetićanin, Gregov, Komazec, Kukoč, Naglić,<br />
Perasović, Petrović, Rađa, Vranković i Tabak. Nezaboravni!
<strong>70</strong>GODINA<br />
Iva Majoli<br />
Prvi hrvatski tenisač u povijesti s Grand<br />
Slamom naslovom. Neke slike ostaju<br />
vječno u sjećanju, pa tako i njezina s<br />
trofejom Roland Garrosa i Eiffelovim<br />
tornjem u pozadini. Bolju od nje nismo<br />
imali, pitanje je i hoćemo li ikad. Trostruka<br />
sportašica godine <strong>SN</strong> (1995, 1996. i 1997)<br />
te triput više osvojenih WTA turnira. Zbog<br />
nje su naraštaji djevojčica u nas uzeli reket u<br />
ruci te pokušali slijediti njezin zvjezdani trag.<br />
Barbara Jelić<br />
Tri godine uzastopno najbolja odbojkašica svijeta. Pazite, svijeta! U odbojci! Bila je i najbolja igračica OI u<br />
Sydneyu 2000, najbolja na SP 1998... Boljoj od nje teško možemo se samo nadati. Nije još bila ni punoljetna,<br />
a igrala Japansku ligu. Sa 15 u hrvatskoj seniorskoj reprezentaciji koju je nosila do tri uzastopna europska<br />
srebra. Barbara iz nekog drugog svijeta, takvom se ponekad činila njezina odbojka.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
REUTERS<br />
Goran Ivanišević<br />
“Luđak” kojeg smo obožavali i idol zbog kojeg smo ludovali. Bio je naš, duboko, pod<br />
kožom, istinski naš, možda baš stoga što se ponašao poput svih nas. Luckast, ali<br />
sportski genijalno darovit. Praznovjeran, a opet pucao od samopouzdanja. Širokog<br />
raspona psovki, koje je nacija - obožavala, vjerojatno mu ni svećenik ne bi dao pokoru.<br />
No, slika iz Wimbledona 2001. kad je legao na travu, uzdahnuo, zaplakao... Oko i danas<br />
malo zarosi samo na prisjećanje. Cijeloj naciji.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
REUTERS<br />
RK Podravka<br />
1996.<br />
Najuspješniji i najtrofejniji hrvatski ženski<br />
rukometni klub. Jedini koji je osvojio naslov<br />
prvakinja Europe i europski Superkup<br />
(1996). Ljerka Krajnović, Božena Gregurić,<br />
Vlatka Mihoci, Snježana Petika, Renata<br />
Pavlačić, Samira Hasagić, Irina Maljko,<br />
Andrea Hrg, Dijana Ivandija, Kristina<br />
Jambrović, Tatjana Jukić, Željana Stević,<br />
Valentina Cozma i Mariana Tirca, pod<br />
stručnim vodstvom Josipa Šojata pozlatile<br />
su Podravinu i proslavile Hrvatsku.
Željko Mavrović<br />
U plejadi velikih i vrhunskih šakača, Šaka sa Srednjaka ostavila je osobit<br />
trag. Trostruki prvak Europe priuštio je nama i cijelom svijetu veličanstvenu<br />
borbu za svjetski tron s Lennoxom Lewisom. Gorostasni Amerikanac, koji<br />
je rušio sve prijašnje suparnike, u jedan-dva navrata bio je na pragu pada.<br />
Dobio je tu borbu, ali tek na bodove, zahvaljujući možda i ugledu. No, tu<br />
Željkovu borbu nikad nismo doživljavali kao poraz.
Nogometna reprezentacija<br />
Hrvatske 1998.<br />
Apsolutno jedina momčad za koju je dosta reći samo njihov nadimak. Koji se<br />
kasnije protegnuo na sve naraštaje nogometnih reprezentativaca, iako svi<br />
znamo jedno – istinski, pravi i najveći Vatreni samo su oni izvorni. S Coupe de<br />
Mondea ‘98. Momčad koja nam je podarila trenutke najveće općenacionalne<br />
sreće, ushita i ponosa. Nitko nikad nije, niti hoće, niti može nakon svake svoje<br />
utakmice izvući milijun Hrvata na ulice cijele države. Samo oni. Samo Vatreni!
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Davor Šuker<br />
Slavonski cuker. Najjači, najbolji centarfor u Hrvata. Bez konkurencije. Čovjek<br />
kojem je Maradona asistirao da bi zabijao. Igrač kojeg je u svojoj svlačionici<br />
ultimativno želio Kraljevski klub. Napadač koji je nedvojbenu osobnu kulminaciju,<br />
kao i kolege mu iz reprezentacije, doživio u jednom ljetnom mjesecu 1998. Pariz<br />
je drhturio nakon njegova gola Barthezu, našeg vodstva u polufinalu. On nas je<br />
golovima nosio do svjetske bronce.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Zvonimir Boban<br />
Hrvatski nogometni ban. Davna rečenica koju je za njega osmislio<br />
legendarni Ivo Tomić. Možda nije bio ni svjestan dalekosežnosti<br />
tih riječi, istinitosti koju će budućnost potvrditi. Jedan od naših<br />
najvećih. U nogometu! Konačno, predvodnik, kapetan Vatrenih.<br />
Onih izvornih, najboljih i koje će ijedna generacija teško nadmašiti.<br />
Dinamo, Milan, hrvatska reprezentacija. Triptih koji povezuje samo<br />
jedan čovjek. Kapetan!
Osmerac 2000.<br />
Kraljevska veslačka disciplina. U “državi sa 8 veslača”, mi smo ih sve potrpali u jedan čamac, a<br />
oni su otišli u legendu. Francetić, Franković, Smoljanović, braća Skelin, Čuljak, Boraska, Vujević i<br />
kormilar Petriško doveslali su na olimpijskim igrama u Sydneyu do bronce. Hrvatska dotad nije<br />
ni znala da ima osmerac, a kamoli da ima “veslačku krstaricu” za najveće bojeve.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Nikša i Siniša Skelin<br />
Na olimpijskom su postolju bili i u Sydneyu s osmercem, no,<br />
kada se on raspao, braća su rekla, “mi idemo dalje”. Samo njih<br />
dvojica. Jedan čamac i dva brata. Dovoljno. Za nove osvojene<br />
regate, za nove Igre i novo odličje. Štoviše, sada i stepenicu<br />
više u odnosu na četiri godine ranije, korak do zlata. Olimpijski<br />
tandem odličnika, dvojica akademski obrazovanih stručnjaka,<br />
a da ostanu bliski i izvan čamca, pobrinule su se dvije sestre.<br />
Jedan je oženio jednu, drugi drugu.<br />
Tamara Boroš<br />
Ponos Hrvatske, strah i trepet Kine. Ovo nije pretjerivanje, već realnost. Kada bi<br />
boravila u toj državi, tamošnji savez strogo je zabranjivao i prijetio kaznom svakoj<br />
Kineskinji koja bi sparirala Tami. Razlog? Bojazan da ih još više ne potisne, još jače<br />
im zaprijeti. Nama teško pojmljivo, ali ona je i dan-danas bez premca najpoznatiji<br />
ne samo sportaš, već građanin Hrvatske u Kini. Od 1993. jedina je neazijatkinja<br />
koja je osvojila medalju na svjetskom prvenstvu!
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Ivano Balić<br />
Nemojmo se pretvarati, ali on je Hrvatima “podario” rukomet. On nas je tim sportom<br />
“zarazio”. Dakako, rukomet se igrao i prije Ivana, kao što je i prije Balića bilo virtuoza ove<br />
igre. Nije sve stalo ni onog trenutka kad je sišao s parketa, ali... Njegova pojava, lucidnost na<br />
terenu, nepredvidljivost s loptom i čarolije kojima nas je bacao u trans, a suparnike u očaj... E,<br />
to je ono zbog čega je Hrvatska “poludjela” za rukometom.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Rukometna reprezentacija Hrvatske<br />
Oni vole da ih se zove Kauboji. Možda bio još primjerenije bili Gusjeničari. Osim što poput tenka gaze<br />
suparnike, pokoravaju svijet rukometa, njihova trijumfalna gusjenica, premijerno prikazana još u<br />
Atlanti ‘96, imala je nastavke u Portugalu ‘03. pa Ateni ‘04. Jedina hrvatska momčad s dva olimpijska<br />
zlata i jedna od najvećih reprezentacija uopće koje je ova država imala.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Davis Cup<br />
reprezentacija<br />
U 115 <strong>godina</strong> postojanja samo je 15 država<br />
osvajalo najveći momčadski trofej u tenisu.<br />
Odreda velike, moćne, bogate, s predugom<br />
povijesti i tradicijom. Što tenisa, što nezavisnosti.<br />
A onda... onda se 2005. pojavilo društvo iz malene<br />
i mlade države, zemlje koja je samo desetljeće<br />
ranije krvarila u ratu. Ta je “ekipica” u tenisko<br />
sazviježđe upisala ime - Hrvatska.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Duje Draganja<br />
Splitski torpedo. Jedini hrvatski plivač s olimpijskom kolajnom,<br />
srebrom na 50 metara slobodno u Ateni 2004. Godinu kasnije i<br />
svjetski doprvak. U jednom od tri bazična sporta, on je ovu državu<br />
uvrstio i držao među velesilama. Među onima koji “nešto znače”,<br />
koji osvajaju. Zbog njega su organizatori uvijek morali u pripremi<br />
imati i himnu Lijepa naša. Za svaki slučaj, a njih baš i nije bilo malo.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Filip Ude<br />
Čovjek od srebra. Prvi hrvatski gimnastičar koji se ikad plasirao na<br />
Igre, ali nije stao samo na tome. Kad je već došao do Pekinga, iz njega<br />
se odlučio vratiti s medaljom. Srebrnom. Iste je godine (2008) srebro<br />
dohvatio i na EP. Budući da Filip voli srebra, nastavio je i na SP 2014.<br />
Junak Međimurja, prvi iz tog kraja koji se plasirao na OI, a onda i osvojio<br />
medalju na njima.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Četverac na pariće<br />
Kada posjednete Hrvate u čamac, bilo njih osam,<br />
četiri ili dva, možete računati na velike stvari. Na<br />
najvećoj sceni. U Londonu 2012. na Olimpijskim<br />
igrama hrvatski četverac na pariće David Šain,<br />
Damir Martin, Martin i Valent Sinković doveslao je<br />
do srebra.<br />
U godini u kojoj nisu izgubili ni jednu utrku, kao<br />
za vraga, baš su im u olimpijskom finalu pobjegli<br />
Nijemci, iako olimpijsko srebro nije i nikad neće biti<br />
neuspjeh. Uostalom, samo godinu dana kasnije,<br />
ova "ekipica" vratila se starim navikama. Osvojili su<br />
naslov svjetskih prvaka.
Blanka Vlašić<br />
Vitka Splićanka rođena za visine. Svijet je gledala s povlaštenog položaja, uvijek<br />
s dva metra. I koji centimetar više. Europska, dvostruka svjetska prvakinja i<br />
srebrna olimpijka iz Pekinga. Njezinih 2,08 m iz Zagreba 2009. drugi je najbolji<br />
rezultat svijeta svih vremena. Ima li onda išta čudno što je godinu kasnije<br />
proglašena najboljom sportašicom Europe i svijeta!
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Janica Kostelić<br />
Tina Turner bi je mogla najbolje opisati. “Simply<br />
the Best”. Janica je baš to. Jednostavno i najkraće<br />
moguće - Najbolja. I točka. Nema više, nema<br />
potrebe. Sve ostalo suvišno je. Baš kao što je sve i<br />
znano. Skijanje s osmijehom, plave pletenice i luda,<br />
nesvakidašnja upornost, genijalnost, hrabrost,<br />
neodustajanje, preko granice boli. Nije potrebno dalje.<br />
Ona je jednostavno samo - Najbolja!<br />
REUTERS REUTERS
Ivica Kostelić<br />
Vjerojatno najsvestraniji skijaš današnjice. Zaljubljen u povijest i rock’n’roll. Kao klinac na Sljemenu<br />
pa kroz odrastanje imao je samo jedan san. Snivao je da stoji na olimpijskom postolju, prozvali su<br />
njegovo ime, oko vrata mu je kolajna. S pet krugova. “Tisuće” operacija i potrganih ligamenata bacale<br />
su sjenu sumnje u hvatanje snova. Do početka zime 2006. i Torina. Ondje je ostvario svoj san. Srebro<br />
u kombinaciji. “Nabacit” će kasnije još tri srebra na još dvjema Igrama. Johnny B. Goode!
<strong>70</strong>GODINA<br />
Vaterpolska reprezentacija Hrvatske<br />
Barakude. Najprepoznatljiviji pod tim imenom, a najpoznatiji po usponima na najviše stepenice postolja.<br />
Olimpijsko i dva europska srebra iz Atlante, odnosno Firence i Kranja pozlatio je jedan brk. Onaj Ratka<br />
Rudića. Vatromet u vodi je mogao početi. Svjetska kruna u Melbourneu, europska u Zagrebu, olimpijska<br />
u Londonu... Postali su sinonim hrvatske moći, uspješnosti i veselja.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Zoran Primorac<br />
Najdugovječniji hrvatski olimpijac. Iza sebe<br />
ima 7 Igara, a juri i na osme. Od Seoula 1988.<br />
do Rija 2016. Svjetski raritet. Sa svojih prvih<br />
ima medalju, srebro u paru. Čudesno dugačka<br />
i uspješna karijera koja traje već tri desetljeća.<br />
Jedan od posljednjih velikih Europljana. Jedan<br />
od posljednjih koji se odupire azijskoj napasti.<br />
Star? Šalite se, Zoki je vječni mladić.<br />
VK Jug<br />
Grad Dubrovnik ima pet tvrđava: Lovrijenac, Minčetu, Bokar, Sv. Ivana i - Jug! Klub<br />
koji je sinonim grada, koji je s njim u neraskidivoj vezi. Klub koji je u tri navrata bio<br />
prvak Europe, a u svojoj trofejnoj riznici dosad je natiskao više od 50 trofeja, domaćih<br />
i međunarodnih. Desetljećima već generator, stvaratelj nacionalnih momčadi, klub u<br />
kojem je zaigrati povlastica kojom se diče samo najbolji među najboljima u ovoj igri.
<strong>70</strong>GODINA<br />
<strong>70</strong>GODINA<br />
Sandra Perković<br />
Samo čekamo trenutak kada će njezin disk<br />
izbačen iz matične joj Dubrave aterirati negdje oko<br />
Črnomerca. Samo ona može preskočiti Zagreb.<br />
Iako, Sandra je već odavno preskočila i puno više,<br />
hitnula puno dalje. Preko cijele Europe, svijeta<br />
do olimpijskog trona u Londonu. Godinama već<br />
suvereno, nadmoćno, gotovo bez konkurencije<br />
vlada svijetom diska.
Marin Čilić<br />
Ima juniorski Roland Garros i seniorski US Open. Prvi Hrvat s Grand<br />
Slamom u 21. stoljeću. On je zaslužan za sliku kakvu Hrvatska nikad<br />
prije i poslije nije doživjela ondje, u glavnom gradu svijeta, u New<br />
Yorku. Na središnjem terenu, nakon finala, svečanost proglašenja u<br />
tipično američkom stilu. S naglašenim domoljubljem koje se zrcalilo<br />
u nekoliko desetina zastava samo dvije države. Domaćina SAD-a i<br />
nas, male velike Hrvatske! Ponos.<br />
<strong>70</strong>GODINA
Change language