TRAGOVI IDENTITETA – KULTURA TETOVIRANJA

1. UVOD
Lijep je – zajedno s „ljupkim‟, „dražesnim‟, ili pak „veličanstvenim‟, „čudesnim‟,
„prekrasnim‟ i sličnim izrazima – pridjev koji često koristimo za označavanje onoga
što nam se sviđa. Čini se kako je, u tom smislu, ono što je lijepo istovjetno onome
što je dobro, a u različitim se povijesnim razdobljima doista i uspostavlja veza
između Lijepog i Dobrog (Eco, 2004, str. 8).‟
Priroda ljepote je jedna od fascinantnijih zagonetki. Možemo li tvrditi da je
ljepota univerzalna, kako ju prepoznajemo te kako uopće odlučujemo što je lijepo?
Recimo da se slažemo da su Michelangelov David i Van Goghov autoportret lijepi,
imaju li navedene stvari nešto zajedničko (Borghini, 2016)? Možemo li reći da nam
pogled na navedeno pruža isti osjećaj zadovoljstva i ispunjava nas ljepotom prizora
kao gledanje pejzaža ili slušanje Beethovenove devete simfonije. Borghini (2016)
prema Platonu navodi, ako je lijepo univerzalno onda je prihvatljivo i razumno reći
da ljepotu ne spoznajemo kroz osjetila. Možemo reći da nešto smatramo lijepim i
tako označavamo na temelju iskustava i osobnih preferencija (Borghini, 2016).
Pitanje ljepote je subjekt živih diskusija i debata, ne samo kada govorimo o
umjetničkim djelima već i o samom čovjeku i njegovom vanjskom izgledu (Hyland,
2008). Ideal ljepote je nešto što se mijenjalo onom brzinom kako se i čovječanstvo
razvijalo. Platon je davno rekao: „Ljepota je u oku promatrača‟. Nema sumnje da je
ljepota prije svega individualna stvar. Ljepota i njen pojam poprimaju drugačije
oblike u raznim dijelovima svijeta, posebice kada se radi o ženama, zato što je u
njihovoj prirodi da nastoje svojim fizičkim izgledom privući budućeg supružnika
zato često podliježu normama upravo nametnutim s njihove strane. Globalizacija i
tehnološki razvitak omogućili su fuziju ideala ljepote, lako dostupnu svima u svijetu,
u isto vrijeme kada masovni mediji nemaju više jedan ideal ljepote (Eco, 2004).
Pisanjem ovog rada željela sam pobliže objasniti ljudsku želju za trajnim
ukrašavanjem tijela u okviru kulture tetoviranja. Tetoviranje je kao dio čovjekova
stvaranja stoljećima prisutno gotovo u svim dijelovima svijeta. Sama tetovaža,
ovisno o nositelju ima različito značenje i ulogu kao što su: zaštita od zlih sila i
prirodnih nepogoda, magična uloga, talisman ili je čisto dekorativne prirode. Kroz
stoljeća postojanja osim navedenog tetovaže su imale ulogu pokazatelja statusnog
simbola u društvu, bračnog statusa te važnijih postignuća u životu. Funkcija i
simbolika tetovaže različite su od kulture do kulture u kojoj se pojavljuje.
3