OLIVER SHIFLISH - MANJE STRAHA, VIŠE SREĆE sample

machak

Hrvatski

Oliver Shiflish

Manje Straha,

Više Sreće


U SPOMEN NA MOG BRATA NIKOLU.

MOJIM PRIJATELJIMA VLADI, ADNANU, GEZI, IMRI, MIKIJU,

RAJANU...

MOME OCU IMRI.

SVIM MOJIM VOLJENIMA…

ŽIVITE SA MNOM I U MENI ZAUVIJEK…


IV


UVOD

Rođen sam u Subotici u bivšoj Jugoslaviji, gradu punom

raznih nacionalnosti, kultura i religija. U ratu 1991. godine

izgubio sam svoju državu, ali nakon nekoliko mjeseci

očaja shvatio sam da sam dobio čitav svijet… Ne samo

da sam to shvatio, nego i u potpunosti prihvatio! Završio

sam studij ekonomije, a nakon toga postigao uspjeh u

filmskoj distribuciji i produkciji sa svojom tvrtkom, Best

Hollywood… Iza mene je sad dvadeset i pet kanskih i

berlinskih festivala.

Dragi moji čitatelji… Ja sam osoba koja slobodno izražava

svoje osjećaje i tako sam napisao ovu knjigu… Znam da bi

moglo biti čitatelja kojima će dijelovi knjige biti pregrubi,

no nije li i život katkad grub prema svima nama? Pisao sam

je slijedeći svoj unutarnji glas i mogla bi nekoga povrijediti

– zato što mnoge stvari vidimo i percipiramo drukčije. Ali,

molim vas, znajte da mi nikako nije bila namjera ikoga

uvrijediti i ako sam to ikada učinio ili učinim, molim vas

da prihvatite moju ispriku. Vjerovanja sam da postoji

V


samo jedna Univerzalna Istina… Univerzalna Ljubav…

Univerzalna Vjera… Univerzalna Moć, koja se ne može se

usitniti na komadiće… Nazivamo je drugačijim imenima,

pridajemo joj razne atribute i objašnjavamo je na različite

načine, no u biti je ipak Jedna. Mnogi koristimo različite riječi

kako bismo opisali nebo, ali unatoč različitim motrištima

to je nebo i dalje isto… To je poput odraza različitih lica

i predmeta u ogledalu. Ogledalo je i dalje ogledalo i na

njega ne utječu razni odrazi. Ljudsko biće može imati više

imena, ali i dalje je ista osoba. Naše su majke ista osoba

iako ih mi oslovljavamo mamom, a netko drugi sestrom,

kćeri, tetom… Stoga vas molim da pokušate iščitati bit ove

knjige. Učinite li tako, siguran sam da ćete u njoj uživati.

VI


Manje Straha,

Više Sreće


Autor i izdavač: Oliver Shiflish

Tharlam Guest House, Kathmandu, Nepal

Szendro utca 18a Budapest, 1123 Hungary

Tel, viber, whatsApp: +36 30 6631663

email: fiucskam@gmail.com

Copyright © 2016. Sva prava pridržava autor

ISBN: 978-615-80683-8-3

EPUB ISBN: 978-615-80683-9-0

Library of Congress Control Number: 20164010202

Prijevod na hrvatski: Matija Vasić

Lektura i korektura: Ljiljana Culjak

Slog, crteži i omot:

Pál Schilling

www.vadamedia.hu

Fotografija na zadnjoj strani omota: Sushil Shrestha,

Boudhanath, Kathmandu, Nepal

Tisak i uvez:

cmyk Press Kft.

Kastély utca 12. Inárcs, 2365 Hungary

nyomda@cmykpress.hu

+36 70 316 69 98

VIII


SADRŽAJ

1. ZAŠTO SAM NAPISAO OVU KNJIGU? .............. 1

2. KADA I GDJE JE “ROĐEN“ NAŠ STRAH? ............ 5

3. OBJAŠNJENJE I POSLJEDICE . .................... 13

4. KOJE SU SITUACIJE I RAZLOZI KOJI NAS

SPREČAVAJU U OSLOBAĐANJU OD STRAHA? ..... 21

5. NAŠA “OBRANA“ OD STRAHA ................... 29

6. ZAŠTO PODUZETI MJERE? ZAŠTO PRIHVATITI

POZITIVNU PROMJENU? ....................... 33

7. ŠTO UČINITI? KAKO POSTUPITI? ................ 41

8. UPUTE ZA POSTIZANJE SREĆE .................. 49

9. UČENJA NA PUTU I OSOBNE PRIČE . ............. 59

10. JOŠ NEKOLIKO MISLI PRIJE NEGO ZAVRŠIM ...... 91

11. ZAKLJUČAK ................................. 95

BIBLIOGRAFIJA . ................................. 99

ZAHVALE ..................................... 103

IX


X


PREDGOVOR

”ŠTO REĆI?”,……………..”ŠTO SE DOGODILO?”……………..

”KAKO SAM SE UPLEO U OVO?”. To su tek neka od pitanja

koja su mi se vrtjela glavom pošto sam prerano otišao sa

prvog sastanka s Oliverom.

Dozvolite mi da vam velim nešto o sebi. Englez sam sa 62

godine životnog iskustva. U Mađarskoj više od 20 godina

živim i radim kao profesor engleskog, lektor i trener

poslovnih vještina. Oženjen sam predivnom Mađaricom

s kojim imam troje prekrasne djece, 12-godišnjeg sina i

9-godišnje blizance, sina i kćer.

Jednog dana, prije otprilike 5 mjeseci, supruga me

zamolila da kćer odvedem na rođendansku proslavu

njene prijateljice iz razreda. Proslava je bila organizirana

u penjačkom klubu u Budimpešti. Nevoljko sam pristao

jer provesti tri sata sa skupinom 9-godišnjakinja i njihovih

majki za mene i nije baš idealan program za subotnje

poslije podne.

Kad smo stigli, moji su se najgori strahovi ostvarili jer su svu

djecu zaista dopratile majke, osim jedne; otac djevojčice

koja je slavila rođendan također je bio prisutan. Molim

vas, nemojte me pogrešno shvatiti, moja nevoljkost nema

veze s odbojnošću spram žena ili djece nego s činjenicom

da nisam sposoban komunicirati na mađarskom jeziku.

Ispalo je da su slavljeničini roditelji hrvatski diplomati koji

rade u svom veleposlanstvu u Budimpešti i njihovo znanje

engleskog bilo je na visokoj razini. Zabava se zahuktala, a

otac i ja uskoro smo ostali sami. Pitao me igram li stolni

XI


nogomet, odgovorio sam potvrdno i sljedećih sat vremena

proveli smo igrajući i razgovarajući o svemu i ničemu.

Kasnije su nam se pridružila djeca i sve se pretvorilo u

zabavno iskustvo.

Da se vratimo na temu… Nekoliko dana poslije moja je

supruga primila e-mail od slavljeničine majke u kojem

je pitala bih li bio spreman pomoći njenom prijatelju i

lektorirati mu knjigu koju namjerava izdati. Složio sam se

i 'kocka je bila bačena'.

Oliver i ja dogovorili smo dvosatni sastanak u kafiću

uredske zgrade u kojoj svakog jutra radim. Iako zgradu

nastanjuje nekoliko multinacionalnih kompanija, u njoj

nalazim mirnu oazu usred užurbanosti i jurnjave tipične za

većinu glavnih gradova diljem svijeta. Nakon uobičajenog

ugodnog sata sa svojim učenikom, otvorio sam vrata

kafića u dogovoreno vrijeme – 9.30.

Bilo je to usred radnog vremena i kafić je bio gotovo

prazan. Ondje je sjedila jedna osoba, ali bio sam uvjeren

da to ne može biti čovjek s kojim se nalazim. Ipak, ta je

'gromada' od čovjeka ustala i ispružila ruke prema meni

pozdravivši me s ”Johne!” kao da smo stari prijatelji koji se

dugo nisu vidjeli. Postalo mi je pomalo neugodno jer sam

jednostavno previše Englez. Predložio je da sjednemo

jedan pored drugoga kako bismo obojica mogli vidjeti

što piše na zaslonu njegovog pohabanog laptopa i čitati

žvrljotine s raznih komadića papira. Je li on zaista autor

knjige? S puno entuzijazma prihvatio je nekoliko mojih

prijedloga, ali nisam bio siguran koja je njegova misija.

Pristojno sam popio cappucino i, na moju sramotu,

XII


izmislio razlog zašto moram otići nakon samo 30 minuta

našeg dogovorenog dvosatnog sastanka. Apsolutno je

prihvatio situaciju i složili smo se da će mi poslati nekoliko

stranica svog rukopisa kako bih ga proučio sljedećeg

dana. Dok sam odlazio, nastojeći doći k sebi nakon takvog

vala emocija i entuzijazma osim pitanja navedenih na

početku, pomislio sam: „Jedva sam se izvukao.“

Na putu kući imao sam priliku razmisliti o svemu što se

dogodilo i upalila mi se malena lampica!

Sljedećeg sam dana dobio obećane stranice i 'primio sam

se posla'. Shvativši o čemu je riječ, ostao sam zatečen! Taj

je čovjek otvorio srce i dušu pred svima.

Tijekom sljedećih tjedana, Oliver i ja sastali smo se

nekoliko puta kako bismo razgovarali o mojim izmjenama

u njegovom rukopisu a, na moje iznenađenje, katkad

smo se nalazili u kafiću ili kod njega samo kako bismo

se družili. Otprve sam osjećao 'strah' spram tog čovjeka

jer je bio drukčiji i izazvao je moje senzibilitete, ali otkako

sam ga bolje upoznao postao mi je prijateljem.

Kako on sam kaže, ovu knjigu možete tretirati na nekoliko

načina. Iako se osobno ne slažem sa svim razlozima za

strah koje navodi u knjizi, možda zato što ih nikad nisam

osobno iskusio, svesrdno se slažem da ih treba prihvatiti

i u njima vidjeti ljubav.

XIII


Napokon, da odgovorim na pitanja koja sam si postavio

na početku:

”ŠTO REĆI?”….. Mogu reći da mi sad postaje jasnije.

”ŠTO SE DOGODIILO?”…… Vjerojatno sam upravo upoznao

jednog od najiskrenijih i najbrižnijih ljudi u životu, punog

ljubavi i razumijevanja…”KAKO SAM SE UPLEO U SVE

OVO?”…….. Tako što sam bio otvoren i voljan prihvatiti

mogućnost da se novog ne treba bojati.

Kao zaključak, kad uzmete ovu knjigu u ruke i počnete je

čitati, molim vas da je dovršite, bez obzira treba li vam

za to nekoliko sati, tjedana ili mjeseci, prije nego o njoj

stvorite sud. Kao što sam rekao, ne slažem se sa svim što

je Oliver napisao, ali vjerujem u njegovu poruku između

redaka.

Baš kao što sam i ja Olivera shvatio na svoj osebujan

način, predlažem vam da vi to isto učinite sa njegovom

knjigom.

John P. Child

princeessuli@t-online.hu

XIV


PREDGOVOR STAROG PRIJATELJA

Želite li se otisnuti na prekrasno osobno putovanje ka

Prosvjetljenju, u ruci imate pravu knjigu. Bilo da ste novak

na putu ka Prosvjetljenju ili ste putovanje već započeli, ova

knjiga ponudit će vam smjernice i, uz malo sreće, navesti

vas na prave odluke u suočavanju s vlastitim strahovima

koji vas nesumnjivo sputavaju u napretku ka ispunjenju.

Molim vas, budite spremni otvoriti um dok čitate jer to je

prvi korak koji će vam pomoći u borbi protiv straha koji

vas sputava na putu prema Prosvjetljenju.

Moje je putovanje počelo onoga dana kad sam upoznao

Olivera. U to sam vrijeme trebao pomoć zbog problema

s bivšim poslovnim partnerom. Iako je o meni znao malo,

Oliver mi je smjesta pružio svoju punu podršku i pomoć.

S vremenom smo postali prijatelji. Oliver je počeo više

govoriti o svom putu, istovremeno nastojeći prenijeti

nauk i mudrost svog Učitelja.

Poput našeg prijateljstva, Oliverova su me učenja s

vremenom opčinila, a moji su se pogledi na svijet izrazito

proširili. Učenja njegova Učitelja svakako su mi pomogla

prihvatiti moj novi put, a istovremeno se nositi sa

svakodnevnim problemima – privatnim i poslovnim. Naše

je prijateljstvo opstalo i ojačalo tijekom proteklih osam

godina, iako je put katkad bio grbav (bez sumnje zbog

sudara ega). Pošto smo obojica u filmskim krugovima,

mnogo sam puta imao priliku Olivera pratiti na poslovnim

putovanjima Europom, na kojima su se beskrajna učenja

nastavila, a ja nisam uvijek bio jedini primatelj. Oliverova

neposustajuća otpornost nema mira i obraća se svima

XV


koji su voljni slušati ga, bez obzira na mjesto i situaciju.

Dakako, ta su putovanja jednako korisna i za njega i za nas,

slušatelje/učenike. Dok mi usvajamo nova znanja, mudrost

i pomoć, Oliver stječe nova prijateljstva i umirujuću misao

da njegov doprinos svijetu pomaže čovječanstvu kako bi

se približilo barem korak bliže Prosvjetljenju.

Zoltan Furedi, filmmaker

XVI


KONTEKST

XVII


XVIII


1. ZAŠTO SAM NAPISAO OVU KNJIGU?

Dragi moji čitatelji! Uvijek se zapitkujem: zašto sam

odlučio napisati ovu knjigu?

Pa… Nekoliko je razloga.

Prvi: jednog sam dana sjedio u svom uredu u Budimpešti,

pišući zahtjevan e-mail na mađarskom o nesporazumu

s prodajom DVD-ova. Iznenada, nešto me prekinulo i

natjeralo da uzmem komad papira sa stola. Počeo sam

pisati o strahu na engleskom jeziku; ustvari „razmišljanja

o strahu“. Bile su to prve riječi koje sam napisao na taj

komad papira, a ukupno sam napisao četiri i pol stranice.

Bila je to osnova ove knjige.

Molim vas, nemojte me krivo shvatiti! Naravno, taj se

trenutak nije dogodio iznenada. Dopustite mi da objasnim

primjerom… To je kao kad ugledate mladu klicu kukuruza

koja je iznikla iz zemlje. Nije se stvorila niotkuda. Možda je

dugo bila ondje, ispod zemlje, kao sjemenka, ali uz pomoć

sunca, vode i minerala napokon se pojavila kao biljka.

Isti je slučaj s moje četiri i pol stranice… Sjeme Znanja

u mene je 2008. usadio moj Root Master, moj glavni

mentor, Guru od kog sam dobio sjeme i korijen znanja,

Tanpai lama Rinpoche. U ovom je slučaju sjeme znanja

u stvari tehnika kojom se pristupa Univerzalnom Znanju.

Često ne znamo način na koji bismo do njega došli –

poput radiovalova; okruženi smo njima, ali potreban nam

je radio kako bismo se priključili na željenu frekvenciju.

1


U to me vrijeme Učitelj upoznao s tehnikom pronalaženja

frekvencije Univerzalnog Znanja… Taj se proces i dalje

odvija; hrane ga Njegova nesebična, predana učenja, a

griju Njegova ogromna i beskrajna ljubav i suosjećanje.

Znanje mog Root Mastera, znanje koje mi je prenijela moja

Sangha 1 , znanje drugih Učitelja, znanje mojih prijatelja,

znanje običnih ljudi, znanje koje mi je podarila priroda,

znanje insekata, učenja koja su mi podarile životinje,

siromašni, bogati, učeni i nepismeni – Univerzalno Znanje

doprinijelo je stvaranju ove knjige i tome da je upravo

držite u rukama.

Drugi je razlog to što sam, pretpostavljam poput većine

vas, u životu svjedočio patnji mnogih ljudi. Kao posljedica

te patnje ti su ljudi živjeli nesretnim životima i prerano su

umrli jer im je um, dušu i tijelo zaposjeo strah. Primijetio

sam da se strah redovito javlja u slučajevima ograničenosti

(drugim riječima – pri nedostatku znanja ili u slučaju

nedovoljnog znanja). Shvatio sam da je Znanje jedino

oruđe, jedini protuotrov koji imamo na raspolaganju u

borbi protiv ograničenosti.

Podižući razinu svijesti smanjujemo razinu straha, a

javlja se sreća. To je poput učenja stranog jezika; manje

je sukoba kad počnete uživati u posjetima zemljama u

kojima se taj jezik govori. Danas čitav svijet uči neki novi

jezik, a svi su opušteniji kad mogu bolje komunicirati na

tom jeziku.

1 Sangha na Pali i Sanskritu zna i "druženje ", "okupljanje," "društvo" ili

"zajednica", a najčešće se u Budizmu odnosi na redovničku zajednicu

zaređenih budističkih redovnika ili redovnica. ( Wikipedia)

2


Evo još jednog primjera. Kako napredujete u vozačkim,

skijaškim ili kulinarskim vještinama, to više uživate u tim

aktivnostima.

Stoga želim da svi skijate kao Ingemar Stenmark ili Janica

Kostelić (ili najbolji skijaš svijeta u trenutku dok čitate

ovu knjigu), vozite kao Lewis Hamilton ili Dale Earnhardt,

igrate tenis kao Jimmy Connors ili Roger Federer, kuhate

kao Jamie Oliver ili moja mama… I da u tome u potpunosti

uživate!

3


4


2. KADA I GDJE JE “ROĐEN“ NAŠ STRAH?

Prilično sam siguran da već znate da tragove straha

nasljeđujemo od majke, oca, djeda i bake, svih naših

predaka. Ali naš prvi veliki strah u stvari se rađa kad nas

nakon devet nesmetanih mjeseci provedenih u maternici

izvuku van kroz uzak tunel.

Nakon devet mjeseci spokoja i sigurnosti šokirani smo

satima borbe između života i smrti. Upijamo ogroman

strah naših majki za naš život… Kakvo je samo olakšanje

i velika sreća kad napokon izađemo iz tunela. Toliko nam

lakne da počnemo plakati!

Sreća zbog preživljavanja tog trenutka ima dugoročan

učinak. Podsvjesno se kasnije ne želimo prisjećati straha i

drhtanja koje smo prošli. Stoga odlučujemo ostaviti strah

od smrti iza sebe i slavimo „bijeg“. Čineći to, upadamo

u najveću od svih zamki: bijeg od smrti, neprihvaćanje

i nepriznavanje neizbježnog… To znači da čitav život

nosimo nevidljive okove koji su uvijek s nama.

U rijetkim prilikama možemo osjetiti da nešto nije kako

treba… Pojavi se neki dodatni teret; iako ne znamo točno

o čemu je riječ, taj teret utječe na sve vidove naših života.

Ne znamo da je korijen svih naših negativnih postupaka

jaka reakcija na strah od smrti, pokušavamo pobjeći,

osloboditi se toga, ali ne pušta nas; a što više brinemo,

sve smo nesretniji, što više pokušavamo pobjeći, sve jače

nas drži.

5


Evo primjera: Možete li zamisliti oca koji novorođenog

sina šalje da prvih sedam godina života živi s djedom i

bakom u udaljenom gradu dok on tih sedam godina

provodi u obiteljskoj kući s usvojenim sinom kojeg uopće

ne voli? Elem, taj usvojeni sin sam ja.

Znam da je sve počelo od moje majke i njenog straha od

samoće po razvodu od moga oca… Podsvijest ju je tjerala

da „ulovi“ novog muža. Ništa drugo nije bilo bitno. Sve

žene iz maminog susjedstva zaklele su se: ne brini se, naći

ćemo ti muža!

U to mi je vrijeme bilo jedanaest godina i moja se majka

ponašala gotovo kao da ne postojim. Pružila mi je hranu

i krov nad glavom i to je bilo to. Lov na muža bio je njen

prioritet. Napokon su pronašli Lazara: visokog, veoma

naočitog tipa kojeg su žene obožavale i koji se nikad prije

nije htio ženiti. Moja majka bila je „pametnija“ i uhvatila ga

je na trudnoću. Tako se rodio moj prekrasni brat – krasna

beba; bio sam presretan što ga imam u životu.

Među nama je bilo trinaest godina razlike pa mi je bio

gotovo poput sina… Ali zajedno smo bili tek par mjeseci

prije negoli je otpravljen djedu i baki u udaljeni grad.

Zamislite samo patnju koju je moj brat prolazio tih sedam

godina; roditelje i brata viđao je tek rijetkim vikendima

prije negoli bi nam opet morao reći zbogom.

Kasnije, kad mi je pričao o tim danima, rekao je da bi

tih nedjeljnih popodnevnih rastanaka trčao za našim

automobilom, uvjeren da može dostići vozilo koje ubrzava.

Prošlo je sedam godina i moj je brat krenuo u osnovnu

6


školu; napokon se vratio majci i ocu. Ja sam se u

međuvremenu posvađao s očuhom i otišao od kuće pa

ih je bilo troje. Godine su prošle i moj je brat odrastao i

postao poznati ginekolog i laparoskopski kirurg, ali nikad

nije bio sretan… Uvijek je bio napet i izgledao je kao da

mu nešto nedostaje. Oženio se i dobio dvojicu sinova. A

onda, iznenada, u trideset-sedmoj godini… Rak… Jedna

operacija, pa druga… Sveukupno njih šest tijekom dvije

godine. U jednom trenutku, kad je prvi put otvorio

oči nakon druge operacije, počeo je govoriti o sedam

godina provedenih s djedom i bakom; kasnije je govorio

i o godinama provedenim u osnovnoj školi. Rekao je da

ga otac nikad nije hvalio, nikad mu nije čestitao ili ga

potapšao po ramenu u znak odobravanja.

Za mene je objašnjenje danas jednostavno. Otac moga

brata nikad nije htio dijete pa ga je odbio prihvatiti. Odbio

je prihvatiti nešto što mu je silom nametnuto. Moj je brat

proživio čitav život očekujući neki znak priznanja, riječ

koja bi ga spasila, zagrljaj koji bi ga utješio. Ali nikad ih nije

dobio. Zbog toga se razbolio do te mjere da je prerano

umro nikad ne iskusivši istinsku radost života.

Ja tvrdim da je prerana smrt mog brata bila predodređena

i prije nego se rodio. Bio je to STRAH naše majke, strah

od bespomoćnosti u samoći, iskonski strah od smrti koji

je uzrokovao svu njegovu patnju. Ona je željela „spasiti“

samo sebe, ni za što drugo nije marila. U stvari, htjela je

nešto jednostavno. Željela se preudati nakon razvoda. To

se čini kao najprirodnija stvar, i jest prirodna, ali u ovom je

slučaju moja majka dopustila da je obuzme strah… Strah

je preuzeo vodstvo i izgurao ljubav i suosjećanje. Bio je

7


to uzrok svih patnji moga brata, kao i svih ostalih u našoj

obitelji – dvojice sinova mog brata, mojih nećaka, koji su

rano izgubili oca. I tako se put straha nastavio.

Vraćajući se u prošlost, shvatio sam da je strah u moje

majke rođen davno prije. U Drugom svjetskom ratu, kad je

imala 10 godina, naša je majka poslana da bude sluškinja

u mjestu stotinama kilometara udaljenom od doma.

Otac se riješio nje i njene dvojice braće jer nije mogao

prehraniti sedmero djece tijekom rata. Kad bi moja majka

govorila o tim danima, prisjetila bi se da je morala tako

naporno raditi da je priželjkivala smrt kako bi se napokon

odmorila.

Na sreću, njena fizička volja za preživljenjem bila je jača

i uspjela je preživjeti rat. Ipak, strah je od tog trenutka

duboko usađen u njezin um – strah od samoće koji je

osjetila s deset godina natjerao ju je na očajničku potragu

za mužem kasnije u životu.

Dotle sam stigao u potrazi za korijenom straha koji je

bio uzrok nesretnog života i prerane smrti moga brata.

U pravu ste kad pomislite – netko taj put patnje mora

zaustaviti!

Da! Slažem se. Jedino je pitanje tko to mora učiniti? I kako!?

No, prije negoli objasnim, molim vas znajte da ni za što

ne krivim svoju majku ili očuha… Ni najmanje! Činili su

najbolje što su mogli u to vrijeme. Ali strah i neznanje

blokirali su njihov jasan i prirodan stav.

Nikad ne smijemo kriviti roditelje i moramo im odati svo

8


poštovanje jer da nije njih, ne bi bilo ni nas. Ipak, možemo

i trebali bismo osuđivati njihove pogreške.

Dakle, volimo i poštujemo svoje roditelje do zadnjeg

daha, ali osuđujemo njihove negativne postupke

i propuste. To činimo zato, da mi sami ne bismo

ponovili iste te greške.

Da! Sljedeći korak u prekidanju puta patnje jest odrediti

osobu koja bi trebala preuzeti stvar u svoje ruke i način

na koji to napraviti. Tko je odgovoran? Odgovor je,

zapravo, prilično jednostavan… Mi sami, nitko drugi! Ako

se za pomoć oslonimo na druge, oni nam pažnju mogu

zaokupiti tek nakratko prije negoli se strah vrati. Strah je

usađen u našim umovima, a mi smo jedini koji nad svojim

umovima možemo preuzeti kontrolu. Možemo primati

upute, tražiti recept ili pravu tehniku od vanjskog izvora

– ali mi smo ti koji to moramo izvršiti. Na nama je da

shvatimo i razumijemo, a zatim djelujemo.

“Nitko nas ne spašava osim nas samih. Nitko ne može

i nitko ne smije. Mi sami moramo hodati putem.“

Buda

A sada ću vam reći kako to učiniti.

Počnimo promatranjem i analizom sebe samih kako

bismo pronašli izvor straha; kako bismo otkrili tko ili što

mu omogućava postojanje, a zatim moramo postupno

raditi na otklanjanju straha. Osuđujemo loša ponašanja

i negativne postupke svojih roditelja i predaka, ali u isto

ih vrijeme prihvaćamo jer razumijemo da su u danom

trenutku mislili da čine najbolje što mogu. Nažalost, u

9


svom neznanju (riječ „neznanje“ može biti uvredljiva,

pa ću koristiti drugi izraz – „nedostatak znanja“ ili

„ograničenost”), naši su roditelji dopustili da njima

upravlja strah. Postanite svjesni toga i shvatite da u sebi

još nosite njihove negativne postupke. Prepoznajte da

ste vi jedini koji imaju priliku zaustaviti put negativnosti!

Donesite odluku i postanite promatrač svoga uma, misli,

govora i postupaka i činite to u punoj svijesti. Okružite se

ogledalima, promatrajte se iz svih uglova preko kamera i

postanite lovac na negativne misli.

Budite svjesni da su naše negativne misli rezultat

samoobrane od straha.

Moramo razviti moć predviđanja posljedica svojih

postupaka. Moramo postupati oprezno, upozoriti se na

potencijalne opasnosti i korigirati se. Dat ću vam primjer

kako sam ja ispravio sebe. Daleko sam od cilja, ali konkretni

rezultati već su vidljivi. Kao pravi horoskopski blizanac u

mladosti sam vjerovao da mogu pomoći svakome koga

upoznam (hvala bogu, i dalje tako vjerujem). Stoga sam

obećao bezuvjetnu pomoć svakome tko bi je tražio, a

mnogo sam puta pomoć nudio i onima koji je nisu tražili.

Ipak, o jednome nisam vodio računa, a to je da se dan

sastoji od samo 24 sata, dok je meni bilo potrebno

barem 36 sati dnevno da ispunim sva data obećanja.

I što se dogodilo? Mnoge sam ljude, uključujući bliske

prijatelje i članove obitelji, ostavio da čekaju pomoć koju

sam im obećao. To im je uzrokovalo patnju iz razloga

kojih tada nisam bio svjestan i to se neznanje nastavilo

desetljećima, a zaslijepljen vlastitim „optimizmom“

10


mnogima sam prouzročio patnju. Nisam sagledao

ozbiljnost posljedica. Tek prije nekoliko godina počeo

sam se promatrati pri punoj svijesti i tada sam shvatio

učinak svojih propusta – svojih nedjelovanja. Sada

obećanja dajem tek nakon temeljite analize situacije, svog

rasporeda i tuđih rasporeda i stvar napokon funkcionira!

Promatranje pri punoj svijesti, prije nego nešto kažemo ili

učinimo, itekako može uroditi plodom. Gotovo sve religije

upozoravaju: možeš uzrokovati sreću ili patnju – radost

ili bol – svojim mislima, svojim riječima, svojim djelima i

svojim propustima.

Dakle, sebi i drugima možemo uzrokovati sreću ili

patnju:

1. svojim mislima

2. svojim riječima

3. svojim postupcima

4. svojim propustima (nedjelovanjem)

Prije nego nešto kažemo ili učinimo, javlja se misao.

Stoga je najvažnije usredotočiti se na svoje misli.

Zaboravite riječi, postupke i propuste i usredotočite se

na promatranje svojih misli. Ustvari, postanite lovcem

na negativne misli. Čim jednu primijetite, odgurnite je

i zamijenite pozitivnom, a tek onda izrecite ili učinite

nešto. Svaki put kad negativnu misao uspijete zamijeniti

pozitivnom, uzmite bijeli kamenčić. Svaki put kad ne

uspijete, uzmite crni kamenčić. Kako dani budu prolazili,

primijetit ćete da dnevna hrpica bijelih kamenčića

raste, dok se dnevna hrpica crnih smanjuje. Nakon

11


nekog vremena, možda već i nekoliko dana, osjetit ćete

povezanost između veće hrpice bijelih kamenčića i

povećane sreće.

12


3. OBJAŠNJENJE I POSLJEDICE

Svi negativni osjećaji poput bijesa, brige, sumnje,

očaja, tjeskobe, ljubomore, žudnje i mržnje – imaju

korijenje u strahu i, u krajnjoj instanci, strahu od

smrti.

Zamislite stablo na kojemu svaka grana predstavlja

drukčiju vrstu straha: jedna je strah od gubitka posla,

druga je strah od gubitka partnera, gubitka roditelja, strah

od nedostatka novca, strah od bolesti, strah od gubitka

doma, strah od nesreće, napada, pljačke ili jednostavno

strah od toga što nas čeka sutra.

Sve te grane hrane se preko debla koje se proteže sve

do korijena stabla. U najdubljem korijenu stabla nalazi se

glavni izvor svih naših strahova: strah od smrti.

Dakle, što učiniti? Da odrežemo grane? Učinimo li to,

narast će nove, poput korova. Problem ćemo riješiti samo

privremeno.

Ne! Moramo doprijeti do korijena problema, do korijena

korova i svih strahova – moramo ukloniti korijen

našeg stabla straha. Bez obzira koje oruđe koristili –

kopačicu, lopatu ili sjekiru – tek kada se približimo stablu

primjećujemo da je oko debla čvrst i neprobojan zid.

Stablo je, u stvari, okruženo zidom neznanja. Kroz taj

se zid moramo probiti pronalaženjem prave metode

i pravog protuotrova, kao što se pravim antibiotikom

uspješno rješavamo infekcija ili kao što se pravim

sredstvom za čišćenje rješavamo mrlja, kao što pravim

13


ključem odvijamo zahrđalu maticu… Moramo pronaći

pravo oruđe za rušenje zida neznanja.

Osjećam da već znate odgovor… Da! Pravi i jedini

protuotrov jest ZNANJE.

Rano u životu naučimo da ćemo pritiskom na prekidač na

zidu upaliti svjetlo u sobi; da ćemo dobiti vatru kresnemo

li šibicom o kutiju ili da ćemo okretanjem pedala pokrenuti

bicikl. Učenjem i skupljanjem znanja zid neznanja polako

se smanjuje i uspijevamo podrezati i postupno iskorijeniti

stablo – korijen svih naših patnji. Dok to radimo, naša

sreća stabilnija je nego ikad prije.

Evo još jednog primjera iz mog života koji ima šire

implikacije nego prethodni primjer (mnogo šire).

Filmski sam producent i distributer u Mađarskoj, a u

zadnjih dvadeset godina pustio sam preko 300 filmova u

kino distribuciju. Na jednom Kanskom filmskom festivalu

kupio sam prava za distribuciju filma “Intervention

Divine” kojeg je snimio redatelj iz Palestine. Dok sam se

pripremao za kino distribuciju dotičnog filma, nazvao me

prijatelj, direktor druge distribucijske kuće. Pitao me nije

li me strah distribuirati taj film u Mađarskoj.

Iznenadio sam se kad sam to čuo jer smo imali sličan

filmski ukus – često smo se natjecali za iste filmove.

Odgovorio sam da ne vidim razlog da ga ne distribuiram i

nastavio sam s pripremama za prikazivanje.

Nekoliko dana poslije primio sam još jedan poziv, ovoga

puta od čovjeka iz filmskih krugova, ali s puno većom

14


„težinom“ u vjerskom kontekstu. Bio je to brat u to vrijeme

glavnog rabina u Budimpešti. U tom je telefonskom

razgovoru spomenuo iste brige kao i moj prijatelj.

Umjesto izravnog odgovora, rekao sam da bih rado

navratio do njega kako bismo porazgovarali o tome licem

u lice. Spremno je prihvatio, a ja sam odštampao popis

svih zemalja u svijetu u kojima se film prikazuje. Ako se

dobro sjećam, riječ je bila o 65 zemalja, uključujući Izrael.

Otišao sam do njegovog stana. Pokazao sam mu popis.

Nakon stanke, s tugom u glasu, rekao mi je kako druga

generacija Židova nakon holokausta burno reagira na

sve što bi se moglo interpretirati kao antisemitizam. Bilo

mi je drago da govori tako otvoreno, ali istovremeno

sam bio tužan… Tužan sam bio jer takav pristup potiče

razdvajanje između onih koji osjećaju pravo da se boje i

mogućih napadača. Većina ljudi zaslijepljena je strahom

i ne shvaća da njihove reakcije stvaraju podijeljenost,

razdvajanje… Ne shvaćaju da to razdvajanje stvara

sumnju… Sumnja stvara mržnju… Mržnja stvara ljutnju…

Ljutnja stvara incidente… Incidenti vode sukobima… I

svemu tome nema kraja.

Nema kraja gomilanju negativnih energija, a one za

posljedicu imaju nasilnu, preranu smrt… Stalnu patnju…

Nepogode… Katastrofe… Rat.

S druge strane, čišćenje negativnih energija koje stvara

strah ima definitivan kraj, a to je MIR… SLOBODA…

RAZUMIJEVANJE… LJUBAV… SREĆA.

15


Dakle, kako se riješiti negativnih energija? Povećanjem

pozitivnih energija? Ne sasvim. Zašto? Jer:

Pozitivna energija naša je priroda. Naša osnova. Trebali

bismo je zvati pravim nazivom: LJUBAV. Jedino što moramo

učiniti jest riješiti se straha i naša priroda automatski će

zasjati. Samo očistimo blato koje se nakupilo na našim

„zlatnim srcima“ i ona će opet zasjati!

Svi smo rođeni sa srcima od zlata, ali negativan utjecaj

naše okoline s godinama se uhvati za nas. Slojevi blata

nakupe se oko naših srca i skrivaju ih tako da zaboravimo

da imamo zlatna srca, puna ljubavi, stvorena od ljubavi.

Uklonimo li blato, naša će srca sjati kao nekad, u

djetinjstvu… Sjat će i donositi sreću nama i drugima oko

nas.

Evo primjera iz mog života, relevantnog za ovu misao.

Neki me dan jedan mladić pitao kako može znati koji je

put najbolji za njega. Rekao sam mu da na izbor ima dvije

mogućnosti i neka se zamisli u dvije različite situacije.

Jedna je situacija ugodna, puna ljubavi i dobrih osjećaja

(možete učiniti isto dok čitate). U drugoj se situaciji

prepirete ili svađate s nekim… Dakle, jedna je situacija

opuštena, a druga negativna i napeta.

Jeste li zamislili obje situacije? Ako jeste, razmislite što je

dovelo do ugodne situacije, a što do neugodne. Naravno,

vaš će odgovor biti: „Osjećao sam se sretno kad sam uspio

otkloniti sve svoje brige, tjeskobe i negativne emocije,

otvoriti svoje srce i ponašati se prirodno, bez straha…

16


Sreća se pojavila… Možda nije dugo trajala, ali pojavila se

i uživao sam“.

Sada pitam vas – i pitam mladića… Koji je zaključak?

Kad god ste napeti, sjetite se sretnih trenutaka i prisjetite

se što je vama i vašim voljenima pomoglo da se osjećate

opušteno, spokojno… Da. Ključ odabira pravog puta leži u

otklanjanju straha, stoga vježbajte sve vrijeme.

Za početak, sjetite se ovog savjeta kad osjetite napetost ili

sputanost (ili, još bolje, prije nego zapadnete u negativno

stanje). Na početku ćete uspjeti možda jednom u svakih

deset ili dvadeset puta, ali s vremenom ćete biti sve

uspješniji u pretvaranju negativnih situacija u pozitivne.

Kasnije ću u ovoj knjizi detaljno objasniti kako utjecati na

tu transformaciju od negativne prema pozitivnoj.

Mnogi me ljudi u zadnje vrijeme mole za pomoć. Nekoliko

sam puta razgovarao sa svojim nesretnim susjedom i otada

mu je život krenuo nabolje. Zamolio me da pomognem i

njegovoj starijoj sestri koja odlazi psihijatru. Otišao sam

u Pečuh i upoznao Nicolettu, elegantnu damu u kasnim

tridesetima koja je bila puna napetosti. Tri godine ranije

naslijedila je oko 200.000 eura i još ih imala na svom

računu. (To je puno novaca u Mađarskoj. Ili uostalom bilo

gdje drugdje). Poslovna je tajnica jednom od najboljih

liječnika u regiji. Ima velik stan, ali nema duhovnog mira,

nema unutarnjeg sklada.

Razgovarali smo samo sat i pol i rekla mi je da nije sigurna

donosi li prave odluke otkako joj je prije tri godine umro

otac. Rekla je: “Nikad ne znam bi li moj otac odobrio moje

17


postupke.” Rekao sam joj: “Što misliš da bi tvoj otac rekao

da te vidi ovakvu, slomljenu, neodlučnu… Bi li mu se to

svidjelo?” Odgovorila je da ne bi i da bi bio vrlo nesretan

da je vidi u takvom stanju.

Rekao sam joj da zamisli kako stoji u gradskom autobusu

i drži se za rukohvat. Rukohvat joj omogućava da mirno

stoji unatoč zavojima i kočenju. Da joj netko oduzme

rukohvat, na način kako je ostala bez oca, ne bi znala što

joj je činiti. Rukohvat je spas od straha, a sad rukohvata

više nema. Spotiče se, hvata se za zrak i gubi ravnotežu.

Ali ne shvaća da mora prestati tražiti taj rukohvat. Rekao

sam joj: “Sjedni na prazno mjesto ispred sebe ili potraži

neki drugi rukohvat koji ti je pred nosom. Ti to ne znaš jer

se nitko nije sjetio da ti da upute… roditelji te nisu naučili

kako da samostalno donosiš odluke… odrasla si a u biti si

jos uvijek dijete, koje ne zna donijeti samostalne odluke

i samo čeka upute svojih roditelja. Ponavljam: nisu oni

krivi! Njihovo neznanje dovelo je do tvog neznanja.”

Priroda je najbolji učitelj. Promatrajte kokoš… Dok su pilići

maleni, raširi krilo kako bi ih zaklonila i zaštitila. Ali potrče

li pilići prema njoj kad malo porastu, jednostavno ih

kljucne i odvrati u toj nakani. Uči ih kako donositi vlastite

odluke. Uči ih kako da budu samostalni i brinu se za sebe.

Ispričao sam to Nicoletti i zamolio je da me nazove idući

tjedan.

Sljedeći je tjedan došao i prošao bez njenog poziva, ali

njezin mi je brat javio da je dobro i da više ne uzima

tablete. Može se protumačiti darom činjenica da je tu

18


odluku uspjela donijeti sama, bez osjećanja potrebe da

to nekome kaže. Hvala bogu učinila je to, ali da je bila

dovoljno hrabra i izrazila zahvalnost mogla je doseći i više

razine sreće. Na kraju ove knjige podijelit ću ponovo svoja

razmišljanja na tu temu.

19


20


4. KOJE SU SITUACIJE I RAZLOZI KOJI NAS

SPREČAVAJU U OSLOBAĐANJU OD

STRAHA?

Strah u nama obitava iz mnogih razloga. No, sročimo to u

nekoliko jednostavnih rečenica.

Strah je u nama, živi u nama, jer nismo pravilno

učeni. Proganjat će nas sve dok ne usvojimo potrebno

znanje: dok ga ne razumijemo, prihvatimo i počnemo

djelovati u skladu s vlastitim razumijevanjem.

Jednostavnije ne može biti!

Spomenimo neke od razloga zašto se strah uselio u nas:

XX

U zapadnom je svijetu najčešći razlog rastava

roditelja tijekom odrastanja. Možda je sve počelo

nesporazumima, preprikom i svađama. Opterećivali

su se svojim odnosom i nisu imali vremena pripremiti

djecu i uputiti ih kako krenuti na put koji se zove

ŽIVOT.

Drugim riječima, nisu imali vremena, snage i koncentracije

da nas nauče kako uloviti ribu. Prema učenjima Isusa

Krista, daš li kome ribu, dat ćeš mu jedan obrok, ali opet

će biti gladan sutradan; ali naučiš li ga loviti ribu, nikad

više neće biti gladan.

U mađarskom jeziku postoji zgodna riječ koja se može

odnositi i na upute za život. Ta je riječ ÚTRAVALÓ... To

su hrana i piće koje nam spremaju roditelji kad idemo

na dug put. U većini slučajeva, majka ih stavlja u naše

21


uksake i torbe. U slobodnom prijevodu znači „zalihe“,

ali one posebne zalihe koje nam daju roditelji. U slučaju

rastavljenih roditelja dobivamo svakodnevne obroke, ali

nitko nam ne daje zalihe za put koji se zove ŽIVOT.

Iako je rastava braka glavni uzrok straha u nama koji živimo

u zapadnom svijetu, to se događa i u ostalim dijelovima

svijeta. U Nepalu sam viđao mnoge slučajeve u kojima se

parovi nisu rastali ali je muškarac pronašao takozvanu

„drugu ženu“, što je tamo društveno prihvatljivo. Zbog

toga djeca službene žene bivaju zanemarena. Bilo da je

riječ o službenom razvodu ili neslužbenoj rastavi, dijete

često ne dobije pravi “útravalo“.

XX

Drugi uzročnik urođenog straha jest gubitak roditelja

u djetinjstvu ili rođenje bez jednog ili čak oba roditelja.

To su dva jasna razloga koje je lako prepoznati. Ipak, u

životu sam upoznao ljude koji su patili zbog drugih, na

prvi pogled nejasnih razloga koji su spriječili njohove

roditelje da im pruže upute za život.

22

More magazines by this user
Similar magazines