166 U Isusu Kristu imamo

166 U Isusu Kristu imamo otkupljenje i oproštenje grijeha! (Kol 1, 13) noge muslimanima, jer grli tamo neke kriminalce po zatvorima, jer prima homoseksualce u posjet i jer dopušta da mu djeca stavljaju meksičke šešire na glavu. Jao strahota! Užasa li! Okaljao se! »Star je pa su ga izmanipulirali.« Papa u čovjeku vidi Gospodina, a svi su mu ljudi jednaki i svi su u njegovim očima – dostojni milosrđa i ljubavi. »Nevjerojatno, koja shizofrena zabluda«, komentiraju. Zar je moguće da papa misli kako Bog voli svako svoje stvorenje i svakomu daje mogućnost da ga upozna? Ne, očito, prema nekima koji se ravnaju po ne znam kakvim parametrima i kriterijima, papa bi izgleda trebao biti uzvišeni princ u zlatu, trebao bi govoriti isključivo na latinskome i ne družiti se s »ološem«, već samo pisati nerazumljive dokumente i voditi do unedogled rasprave, živeći u palači daleko od radničkoga, porobljenog svijeta, kojemu će prigodno uputiti koju nadobudnu riječ utjehe, pro forma. Papa bi trebao dakle biti neka i nečija figura, tek toliko da postoji i da mu plješćemo. Ne »sluga slugu Božjih«, kako ima jednu od titula. No ništa čudno niti novo. Ta i sâm je Gospodin imao učenike koji su ga krivo ocijenili, okradali, sumnjičili, a da ne govorimo o farizejima i ostalim sljedbama, što su Isusa na sve moguće načine željeli i htjeli diskreditirati. Njegove skandalozne poruke poput: »Ljubite neprijatelje…« »Blagoslivljajte one koji vas proklinju…« »Besplatno dajte…« »Okreni drugi obraz…« »Daj i gornju haljinu…« »Ne cijedite komarca…« »Izliječi sam sebe…« »Ni ja te ne osuđujem«, bile su kao ulje na vatru i kao sol na ranu ljudskoj slabosti, duhovnoj malograđanštini i ograničenoj duševnoj nevoljkosti da se čovjek promijeni iznutra. Dragi papa Franjo, baš moramo žarko moliti za tebe. Mnoge sile pucaju iz sve artiljerije po tebi.

Naša je molitva izraz naše ljubavi Apropo toga, baš i ne razumijem religiozne osobe koje pate za vremenima i nomenklaturama Crkve iz prošlosti i koje odbijaju shvatiti da Gospodin za ova vremena ima neke druge metode i vođenja i življenja i prezentiranja Crkve i crkvenosti. Imamo tako, naprimjer, silne titule, koje običan puk uopće ne kuži. Jedna mi je bakica rekla kako je nedavno »vidjela preuznošenoga gospodina biskupa«. Bakice, nije »preuznošeni«, nego je »preuzvišeni«, rekoh uljudno, iako ponešto uznemiren ignorancijom starije vjernice. Malo se šalim, naravno, ali pomirimo se s činjenicama: gotovo je s crkvenim plemstvom, karijerizmom koji se može sakriti, švercanjem »svećenik menadžer«, zbogom više baroknim janjećim tapetama, nerazumljivim pojmovima iz arhaičnih katehetskih udžbenika, zbogom puku moraliziranju, uzvišenim govorancijama i ulizivanjima društvenim elitama, paktovima s vladajućima i slično. Halo! Crkve ne slušaju o uskrsnuću, nego Razočarani jer u crkvi nam se hametice ispražnjuju, ljudi žive totalno novu dvoranu, na nedjeljnom o prikupljanju sredstava za drugim ritmom i tempom, drugim mentaliliti pečati za sudjelovanje. roštilju, na kojem će se dijetetom te katoličke ljude uopće više ne zanimaju prepucavanja, jer su maksimalno propucani duhom svijeta i baš ih briga (generalno pišući) za enciklike, sinode, izjave, predavanja. Ljudi su gladni i žedni, umorni, iscrpljeni, maltretirani na poslu, ogorčeni. Razočarani jer u crkvi ne slušaju o uskrsnuću, nego o prikupljanju sredstava za novu dvoranu, na nedjeljnom ro- > iznad tebe zora sviće < Zlo neće imati zadnju riječ... 167