Views
2 weeks ago

Iznad Tebe PDF za web

20 mite se

20 mite se za svoju djecu i za sebe po nekoj promjeni svojega egzistencijalnog stanja. Ne kažem da se morate danas rastati. Ali nešto sigurno morate učiniti. Ne znam odgovore na sva pitanja niti ih želim ili mogu znati, ali jasno mi je da ono »ustani« u Kristovu »ustani i hodi« znači da ne smijemo sjediti u svojemu jadu, već moramo i djelovati u smislu da nešto konkretno poduzmemo. Nekada treba i pobjeći, i odseliti se, i prerezati pupčanu vrpcu, i potražiti psihologa, i postiti, dakako, kao i promijeniti društvo... Ne znam što bi bilo najbolje, ali najgore je svakako ustvrditi da smo opsjednuti i – ništa ne činiti, jer ništa ne možemo, ništa ne znamo i ništa ne smijemo u tom stanju. Naravno da postoji zlo i postoje zlodusi, i mnoge naše borbe vuku podrijetlo od tog zlotvora duše, ali ako ćemo u svemu vidjeti Sotonu, onda je naše kršćanstvo nezrelo i neozbiljno. Vratite se meni svim srcem svojim! (Jl 2, 12) Zato sam dobio milost da upoznam predivnu inicijativu koja se naziva: »Grow – duševna terapija«, a koju je iz Australije k nama donio fra Marijan Glamočak, jedan dragi franjevac, trenutno na službi u Vukovaru. Učeći od njega, osnovao sam ovaj, kako u knjigama piše, »svjetski pokret za duševno zdravlje« u našim kućama za samohrane majke i djecu, a planiramo ga ubrzo proširiti i na župe i druge ustanove. U svojim sam peripetijama i peripatetijama (hodanjima po svijetu) primijetio posvuda tu istu boljku: duševno opterećeni vjernici postaju duhovno opterećenje, i vjernicima i nevjernicima, svima. Da pojasnim: imamo ljude koji redovito odlaze u crkvu, članovi su različitih molitvenih zajednica, uistinu mnogo mole, posjećuju seminare, ne boje se svjedočenja vjere drugima, uvijek su blizu župnih ureda i samostana, uređuju, sređuju, nude se, po-

mažu, hodočaste, dijele letke, rado pričaju o svojim duhovnim buđenjima i čudesima i milostima... Međutim (aha, da) nemali broj između njih (između nas?) ima ozbiljne duševne probleme, pa stoga i sva ta duhovnost nije autentična, nije svjedočka i nema u sebi onu silu, slobodu, onu ljepotu i dubinu koja se prisilno sakrila negdje iza životnih opterećenja i krivih stajališta prema tim opterećenjima. Tako će takve osobe u jednom trenutku postati i agresivne, osvetoljubive; napast će artiljerijom osude, klevete, ocrnjivanja dojučerašnje prijatelje, rodbinu pa i duhovnike. Ili će svoje povrijeđenosti prebacivati na bližnje i tako stvarati nove sebe, u drugima. Ili će pak vazda plakati i tražiti sućut, milovanje, pomilovanje i simpatiju. Molit će tri Krunice dnevno, ali neće razgovarati s pola ljudi u crkvi. Činit će sve samo da se ne suoče sa svojim ranama, sve samo da ne priznaju da su grešni, dvolični, licemjerni, puni maska, oholi te da su uzrok mnogih suza i neugodnosti svojih najbližih. Ne, oni su duhovni. Oni su prosvijećeni. Oni najbolje i sve i uvijek znaju, čak su im neki »svećenici potvrdili da čine dobro«. Mogu i mrziti, i blatiti, i biti grubi i prijetiti, i emocionalno, psihički, fizički, ekonomski, religiozno maltretirati one s kojima žive, ali oni ostaju pravedni i sveti. Točka. Dovedeš tu »svetost« u pitanje i bolje da te nema. Mnogo je mladih izgubilo volju za sakramentnim životom upravo zbog takvih farizeja, i više ih nema u crkvi. Ako je veliki vjernik taj koji neprestano ogovara, optužuje, osvećuje se posvuda i svoje frustracije liječi jezikom, na drugima, pa i jezikom s mnogim »aleluja«... »Ne želim biti dio takve zajednice«, kaže mi jedan dečko. I ne krivim ga. > iznad tebe zora sviće < O pravu na milosrđe... 21

Book 96
Ranjeno svjetlo
Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje?
Krv Kristova