Views
2 months ago

Iznad Tebe PDF za web

74 Vratite se meni svim

74 Vratite se meni svim srcem svojim! (Jl 2, 12) gori bili prema »svojima«). Promatrao je kako opsjednuti zlom tzv. vojnici sijeku udove, nasilu vade zube, tuku do besvijesti, ubijaju noževima, siluju, uništavajući duh i tijelo napaćenih ljudi. Ondje je obolio i danas trpi posljedice trauma, ali i bolesti bubrega, tlaka, šećera… Danas prima mjesečnu naknadu od Srbije (sto eura), no ne prima ništa kao hrvatski branitelj, jer nije na vrijeme uspio posložiti dokumentaciju i zbog sličnih zavrzlama. S obzirom na to da je nekoliko godina prije rata bio u kartuziji (katolički monaški red), u kojoj se ipak nije ostvario kao monah, saznavši za to u logoru, nekoliko su ga puta prisilili da vodi sprovode, obilježavajući ga epitetom »pop«, čega se on sjeća s dozom humora. Nakon grozota rata, slomljen iznutra, nezaposlen, potucao se po nekoliko gradova, živeći kao beskućnik, lutajući uokolo, tražeći gdje bi se ostvario i našao. No, jednostavno, nije mogao posložiti svoj život. Previše problema, previše teških sjećanja, previše kucanja na razna, uglavnom zatvorena vrata. Jedno je vrijeme proveo i u Crnoj Gori, gdje je kao beskućnik našao posao i smještaj kod kaluđera u nekom svetištu; svjedoči da su ga oni srdačno primili i prihvatili, razumjevši njegovu osobnu patnju, što je zaista za pohvalu. Davor svakog dana prisustvuje svetoj misi. Voli i istočni obred te, iako je krštenjem katolik, zna dobro pravoslavnu liturgiju i uživa u pojanju. Priča mi da je u logoru gotovo izgubio vjeru. Gledajući užase, koje neću ni ponavljati, u jednom je trenutku pijani vojnik zaklao nedužna čovjeka, muslimana, koji se nalazio u njegovoj blizini. Tad se okomio na »ustašu«, potaknut odorom hrvatske vojske. Davor kaže da je tada gledao smrti u oči, a u sebi je zavapio: »Bože, ja jedva još vjerujem u tebe! Ako me sada slušaš, daj mi sna-

ge da se oduprem ovomu vojniku i da preživim!« Ni sam ne zna kako, uhvatio je nož i onako slab, nakon mjeseci bez poštena obroka, srušio vojnika te pobjegao drugima, koji su ga nekakvim čudom spasili. Tad je počeo ponovno moliti, a molitva mu je dala snagu da oprosti onima koji su ga divljački zlostavljali. Poučavao je i druge molitvi, govoreći da je Bog jedini pravedni sudac. Danas svjedoči da u njemu nema nikakve mržnje i da mu je sam Bog dao svjetlo, da ne živi u tami neopraštanja. Jednostavan, skroman, empatičan, pošten čovjek, koji je nakon mnogih lutanja nedavno konačno od socijale dobio jednu sobicu u nekoj kućici, u kojoj sada preživljava. Moj pas i mačići imaju svaki dan tri obroka, a on, nažalost, nema. Nečiji psi i mačke imaju odmor u hotelima, on ima trošnu, neuređenu i vlažnu sobicu. Davor je iz zagreba čkog predgrađa došao 80 km autostopom k meni u samostan, da me zamoli da mu kupim naočale, bez kojih gotovo ništa ne vidi. Znam čovjeka već godinama, ponekad dođe samo na ručak, ponekad moli da mu se nabavi neka sitnica, ponekad ga vozim nekamo… Ne traži puno. Osim te skromnosti, ono što me se najviše dojmilo jest taj dar i blagoslov i čudo oproštenja. Možda me u čemu vara, mogao bi tkogod pitati. Ne znam i ne zanima me. Vjerujem da je kao beskućnik spavao po kolodvorima, pod mostovima, u napuštenim kućama, kako mi govori. Vidim da je bolestan, da je osamljen i da trpi. Vidim također da moli, da traži za naočale a ne za piće, da pokušava biti uredan, da ne proklinje Boga, ni čovjeka, pa ni zlotvore, koji su – kako mi govori – jednoj majci odrezali glavu, prije toga zaklavši njezinu bebu, njemu i njoj na oči. »Posumnjao sam tada u Božje milosrđe«, kaže. Slava Bogu na njegovoj iskrenosti, > iznad tebe zora sviće < O pravu na milosrđe... 75

Book 96
Ranjeno svjetlo
Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje?
Krv Kristova