Views
7 months ago

Iznad Tebe zora sviće

136 U Isusu Kristu imamo

136 U Isusu Kristu imamo otkupljenje i oproštenje grijeha! (Kol 1, 13) molitvenih zajednica. Izuzetno sam ponosan Inicijativom »40 dana za život«! Sve bih ih odmila pojeo ko čupavce, onako promrzle i uporne, dok ih iz grmlja, zabezeknuti drskošću zatucanih katoterminatora, prestravljeni do srži, špijuniraju ogorčeni novinari, u paničnu strahu od krunica. Hvala Bogu, posvuda se ljudi sve više mole na nakane života. Nastaju nove inicijative, udruge, pokreti. Osjetno je i manje pobačaja. Ljudi su počeli malo više razmišljati, vagati. Crkva se konkretnije uključila, otvorila, jasnije izjasnila, čak su dva biskupa bila pred bolnicom u molitvi. Ako ništa drugo, barem se dosta razgovara i govori o tim temama, što je uvijek dobro. Čak usprkos tonovima razgovora. Fantastičan je bio Hod za život. Imamo mnoge kvalitetne ljude, srca puna spremnosti za dobro i plemenito. Treba nam još različitih inicijativa: za muškarce ranjene pobačajem, katoličke sigurne kuće, redoviti seminari za iscjeljenje rana pobačaja, hospiciji, časopis za život, katoličke ženske skupine… Bilo bi dobro kad bi i naše ženske malo više i jače po ulicama vikale, ne samo doma (ha-ha). Nisam pak za to da se javnost šokira slikama pobačene djece, izjavama osude bilo koga, promidžbom u kojoj nema Kristova stava: »Ljubite svoje neprijatelje, vraćajte dobro za zlo, blagoslivljajte ne proklinjite…« Ne kažem da se to čini, ali moglo bi se činiti, jer u nekoj gorljivosti i u pritiscima nemoći ili gorčine zbog nepravde čovjek može i ne razmišljajući i ne hoteći povrijediti druge. Cijeli svoj svećenički život, upravo svakodnevno, radim sa žrtvama pobačaja i najbolje znam kako je to pitanje višeslojno, široko i bremenito. Običnim sam zagrljajem spasio nebrojeno života, a dok sam pokazivao slike pobačaja s interneta, samo bih izazvao još veću muku. Ne želim da se odabire

život zbog straha od pakla, nego zbog ljubavi prema Bogu i čovjeku. Moramo biti veoma oprezni i mudri kao vjernici, da nađemo načina kako pozvati na obraćenje duše, a ne ugurati iste, koje su počinile grijeh i zločin (kako otvoreno piše Katekizam) abortusa, u još dublju depresiju. Abortus jest prolijevanje nevine krvi, to jest sasvim sigurno (zlo) djelo našeg neprijatelja, stare zmije, ali grešnik je ljubljeno Božje dijete, koje Isus Krist zove pod križ na Golgotu da ga opere svojom krvlju. Po mojem mišljenju, veoma bi pomoglo kad bi naša Crkva u RH odredila barem jedan dan u godini kao dan zadovoljštine u župama za grijehe protiv života. I kad bi se uvela redovita euharistijska klanjanja na nakanu zaštite života od uništenja. I kad bi se uvela slavlja blagoslova trudnica i slično. Maštam o danu kad će Crkva proglasiti nerođene mučenike – svecima. Da i u Udbini imaju svoj spomenik, u svetištu svih hrvatskih mučenika, jer to i jesu. I kad bi se svi koji djeluju kao branitelji života češće sastajali, slušali jedni druge, tražili savjete, ne činili akcije na svoju ruku, da se ne uzoholimo. Nema gorega od ohola kršćanina. To je kao kad se u duhovno zvanje neko »prošverca«, bez poziva. Katastrofa, neizdrživo. Takvi atomskom energijom poganstva razaraju samostane, župe, molitvene zajednice. To je kao kada neki misle da su veliki karizmatici, zato što cvile, uzdišu, pljuckaju i pušu čim čuju »aleluja« u crkvi. Katastrofa. Pro-Life, »drevna hrvatska riječ« za pojam za život mora biti pokret koji će moliti i djelovati, u ljubavi i milosrđu, za dostojanstvo života, od začeća do prirodne smrti. Sklonište i utočište palima, klonulima, odbačenima. Između takvih se Isus kretao i kod takvih je nailazio na otvorena srca, među takvima se najbolje osjećao! Čovjek je stvoren sa slobodnom voljom: > iznad tebe zora sviće < Zlo neće imati zadnju riječ... 137

Book 96
Ranjeno svjetlo
Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje?
Krv Kristova