Views
6 months ago

Iznad Tebe zora sviće

66 ima i besmrtnu dušu,

66 ima i besmrtnu dušu, koja gladuje i žeđa. Postoje neke »varijacije na temu« i sigurno je bolje, ljudskije, pravednije, Bogu ugodnije, ako osobno pomognemo bratu čovjeku u potrebi, nego uplatom na račun. Lakše je, doduše, uplatiti iznos nego pogledom, dodirom ili kavicom postati, barem nakratko, dio života bližnjega koji je nesretniji, siromašniji ili bolesniji od mene. Možda se nekada i ne može tako, ali ipak taj osobni kontakt toliko mnogo znači drugomu te donosi i konkretne plodove za moj život. K tomu su jedno veliki iznosi od onih koji imaju mnogo, a drugo je »udovičin novčić«, kako nam tumači evanđelje. Vratite se meni svim srcem svojim! (Jl 2, 12) Nipošto ne bih htio moralizirati, ali pitam sada tebe, upravo tebe koji čitaš ove retke, koliko si ovaj tjedan potrošio/ la na: mačju (pseću) hranu ili higijenu, na cigarete, na dnevne/tjedne novine, na kave/pivo s društvom, na nove aplikacije ili na slične stvari? Nije da ne smiješ, nije da ne trebaš, nije da te itko osuđuje ili da te prekorava. Stvarno ne. Ja sam, evo, nedavno se vraćajući s duhovne obnove, na pustoj cesti kroz šumu ugledao dva mačića, bačena i odbačena. Dva mala muška mačića, crna kao ugarak, sama kost i koža na njima, koji su domišljato nazvani Dinko i Vinko, prema imenima naših dvojice kandidata za samostan, fore radi. I nisam dugo razmišljao, odnio sam ih doma, zajedno s kuharicom njegovao u garaži, čak smo bili i kod stričeka doktora da ih očisti od nametnika; evo nakon nekoliko tjedana potpuno su oporavljeni i trčkaraju radosno po dvorištu, na sigurnoj udaljenosti od također crnog psa, koji podmuklo oblizuje očnjake, a budući da je bolesno ljubomoran na svakoga koga samo pogledam, moram na »dečke« dobro paziti da ne bi došli preblizu toga

umiljatoga, ali ipak opakog terminatora. Dakle, hoću reći, volim životinje. Oduvijek volim životinje, volim selo, volim prirodu, volim životinjice koje ne grizu, ne ubadaju, ne prenose hepatitise (takve ne volim pretjerano). Volim popiti i kavu s jaranima. Cigarete mrzim užasno i grozno, pa ih shodno tomu, odmah izdimim. Šala mala ili nemala. Dakle ne moraliziram, gadi mi se moraliziranje, baš mi se ful gadi. Samo kulturno pitam, koliko smo novca u jednom tjednu potrošili na životinje, za vlastitu ugodu, za ovisnosti, a osobito za nešto što nam uopće nije potrebno (naprimjer, peta u nizu maska za mobitel, nova kremica za ruke, uz onih osam neotvorenih…) Dakle, kada utvrdiš tu cifru, molim te da zbrojiš i sve one kune i eure koje si protekli tjedan ili mjesec dao onima koji pate kao svoj dar srca, kao vjernik kršćanin, kao čovjek koji suosjećaš i brineš, koji voliš prvo čovjeka a onda životinje, kao onaj ili ona koji bi voljeli da im se pomogne da su u sličnoj situaciji, kao ljudi koji ne podnose pretvaranja, mudrovanja, popovanja, lažne pažnje, »obećanja ludom radovanja« i svekolike masketine društvenoga, obiteljskoga, para(e)crkvenoga »idi u miru, gladan« filozofiranja. Kada usporediš i kada usporedimo ta dva iznosa (u novcu, hrani, potrepštinama, ali i u prisutnosti, zagrljaju, lijepoj riječi), lijepo dođi pred svetohranište ili raspelo, pa gukni nešto. U jezicima, haha. Hoću reći ovo prije kamenovanja: uzalud smo dobri i pobožni ako se naša dobrota osjeti samo na kućnim ljubimcima, a naša pobožnost samo u kratkoj, povremenoj, reda radi molitvi, bez osjetnih djela. Poznato nam je da su drugi ljudi ponekad nezahvalni, i bezobrazni, i prgavi, i neuljudni, i odvratna ponašanja, i ophođenja i življenja. Ali zbog čovjeka je Bog postao čovjekom i samo čovjek u sebi > iznad tebe zora sviće < O pravu na milosrđe... 67

Book 96
Ranjeno svjetlo
Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje?
Krv Kristova