Views
5 months ago

Book 97

RAZGOVOR S MARIJANOM

RAZGOVOR S MARIJANOM GUBINOM, BIVŠIM ZATOČENIKOM SRPSKIH LOGORA Suosjećam s ljudima koji nose teret „mržnje”, ogorčenosti na svojim leđima, ali ih također pozivam da svakako svakodnevno razmišljaju i djeluju pozitivno. Dobro se dobrim vraća a to se odnosi i na misli, i na djela i na propuste dovoljno je „samo” vjerovati. Ja sam vjernik koji se trudi živjeti život vjernika, molim se Bogu da budem alat u njegovim rukama i da me prenese kroz „pustinju” u trenucima kada ne mogu hodati. jteže, da bi Vaš život mogao otići u tom smjeru? Marijan: Unatoč tome što sam od malih nogu odgajan kao vjernik iliti tako da činim dobro drugima, nije mi nikad palo na pamet da ću cijeli svoj život posvetiti općem dobru kroz razvoj kulture mira i rješavanje društveno-socijalnih problema. Book: Svoja ste sjećanja ukoričili u autobiografski roman „260 dana”, na osnovu kojega je napravljena dramatizacija kazališne predstave. Kako se je u Vama rodila ideja da napišete knjigu o onome što ste Vi i Vaša obitelj proživjeli u ratu? Što i tko Vam je sve davao snagu da ju dovršite? Marijan: Iako sam od škole imao čitanku umjesto diplome, napisao sam autobiografski roman „260 dana”, koji je u posljednjih šest godina „top” roman u RH a uz to je preveden na 15 jezika. Zatim, napravljen je projekt „260 dana”, koji čine: roman, kazališna predstava, igrani film visoke produkcije; program Mirotvorac i niz drugih programa i aktivnosti. To svim čitateljima može služiti kao primjer da se može sve. Mnogo je razloga koji su me navodili da svoje bolno iskustvo pretočim na papir, no jedan od glavnih je prikaz dijela novije hrvatske povijesti – domovinskog obrambenog rata. O kalvariji hrvatskog naroda u domovinskom obrambenom ratu trebaju znati i budući naraštaji, ali i ljudi diljem svijeta, s ciljem da ih se potakne na razmišljanje i djelovanje kako se nešto takvo ne bi nikome, nigdje i nikad ponovilo. Poticaj, okrjepu i snagu konstantno mi je davala moja obitelj i daje mi je i danas razumijevanjem moje životne misije i „punjenjem” ljubavi koju mi daju, no bitno je naglasiti da od samog početka čvrsto vjerujem da je roman kroz mene kao „alat” napisao sam dragi Bog. Mnogo je dokaza za to, no Suosjećam s ljudima koji nose teret „mržnje”, ogorčenosti na svojim leđima, ali ih također pozivam… Book: Oni koji su pročitali Vaš roman znaju da ste izgubili oca i sestru, no Vaša je glavna poruka OPROST. Koliko je bilo teško suočiti se sa stvarnošću i oprostiti onima koji su vam nanijeli zlo? Koji je trenutak bio presudan u Vašoj odluci da oprostite? Marijan: Da, kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30 000 nesrpskog stanovništva. Od toga je bilo više od 500 djece; najmlađe je imalo tri mjeseca. Moja šesteročlana obitelj i ja bili smo lišeni slobode 260 dana. Za to vrijeme smo bili izloženi najtežim oblicima nasilja dok je najstarija sestra Nena, tada dvadesetogodišnjakinja, provela 18 mjeseci pakla. Koliko je teško oprostiti, teško je ‘izmjeriti’, no da je to svima nama potrebno, potrebno je. 12 www.book.hr | Book

ULOMCI IZ AUTOBIOGRAFSKOG ROMANA „260 DANA” Ja imam sreću da je Bog odlučio da ne moram nositi još i teret mržnje na svojim leđima; nagradio me je slobodom ispunivši me ljubav lju, no ujedno me je očito i zadužio da svjedočim žrtvu kao nagradu, da budem primjer i poticaj za dobro. Prošao sam mnogo faza u svom životu i svaka je sa sobom nosila određeno duhovno i mentalno sazrijevanje. Značajna promjena dogodila se je 2002., kada sam dao i dobio ljubav (sadašnju suprugu Martu), te 2011., kada je u naš život došao prvi anđeo, kći Anastazija. Book: Što biste savjetovali onima koji ne mogu oprostiti povrede i nepravde koje im je netko nanio? Marijan: Iz vašeg pitanja prije svega iskaču riječi „ne mogu”. Ne postoji nemoguće, postoji samo teško, teže i još teže, a ključno je pitanje za svakoga: Što želiš sebi i drugima, i koliko si voljan ustrajati u toj ideji/želji? Suosjećam s ljudima koji nose teret „mržnje”, ogorčenosti na svojim leđima, ali ih također pozivam da svakako svakodnevno razmišljaju i djeluju pozitivno. Dobro se dobrim vraća a to se odnosi i na misli, i na djela i na propuste. Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji. (…) Kao kolateralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje (...) Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim... NEMOJTE NI VI! Iz predgovora Glad „...Brzim korakom oko stola, uzmite jelo, popijte vode i nazad! Nemoj da nekom padne napamet da uzme više nego što mu pripada! Svaka lakomost bit će kažnjena jednim metkom. Kreni!” Brzo smo krenuli. Čak i oni koji su se teško kretali bili su brzi. Na sredini dvorišta ugledao sam ručno napravljen stol prekriven našim obrokom – kruh u jajima. Napokon sam stigao do stola i ugrabio jednu šnitu. Odlična je! Dok sam se kretao prema pipi, cijelo sam vrijeme razmišljao da uzmem još koji. Nisam se usudio – bilo me strah. Popio sam vode, onoliko koliko sam uspio u trku, i vratio se ponovo u tamu. Kruh je bio odličan. Šteta što se nisam najeo. Vrata su se zatvorila. Mama nam dijeli svoju šnitu. Starije sestre odbijaju, a ja i mlađa sestra (koja danas nije živa) pojeli smo te komadiće i to brže nego što bi ih pojela neka gladna zvijer, nesvjesni da je i majka gladna. >> Book | Siječanj 2018. 13

Book 96
Ranjeno svjetlo
Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje?
Krv Kristova