Views
5 months ago

Book 97

ULOMCI IZ

ULOMCI IZ AUTOBIOGRAFSKOG ROMANA „260 DANA” >> Ostatak dana proveli smo u miru. Ponekad se čula galama, plač, smijeh, no kod nas u prostoriji bio je mir. Zaspao sam, probudio se pa opet zaspao i tako milijun puta. Budili su me glad i strah, a spas sam tražio u snovima. Nažalost, i tamo su se događale ružne stvari. Ali i dobre. Ovaj put probudio me zvuk vrata. Naježio sam se. Imao sam osjećaj kao da se cijela prostorija trese. Tresli su se ljudi... Nadčovječna majčinska ljubav Smrdi, baš jako smrdi. Ljudi, zidovi, pod... sve smrdi. Ta se kanta u uglu davno prelila. Sad ostaju samo govna koja istiskuju mokraću van i čine jednu odvratnu mješavinu. Čine otrov koji troši zrak. Neovisno o mokraći na podu, ljudi leže u njoj. Neki jer su nemoćni, a neki jer su se pomirili s tim, možda i sa svime što slijedi. Jedino moja majka ne odustaje. Ne miri se ni s čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je mojom super mamom. Svoje krvavo tijelo, slomljene lopatice od tupih udaraca kundakta i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležali na suhom. Ja i moja mlađa sestra Helena imali smo sreću, bili smo najmlađi i bili smo mali, taman da se ugnijezdimo na mamu, a sestre i tata štitili su nas s bokova. Tata je uvijek bio zadnji, uvijek se trudio biti nad nama, a uvijek prvi za njih... Ona je heroj Digli su se i krenuli prema sestri, koja je tada imala dvadeset godina, a mi uz pojačani plač, tj. vrištanje, okačili smo se oko njenog tijela, ne bismo li je zaštitili od zlih ljudi. Nažalost, bili su jači. Preko i između nas, dvojica su je primila za ruke i počela izvlačiti iz naših ruku. Sestra je bespomoćno zapomagala. Njezino vrištanje zaustavio je udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice ne zaustavlja mamu da ponovo primi vojnika za leđa, no drugi repetira pištolj s namjerom da ju ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti, koja ga je zaustavila uz obećanje da ide s njima, mama, a i mi ostali smo živi. I sad je vidim kako sa suzama na licu, uplašena pogleda koji luta po prostoriji, jecavim glasom uz drhtanje čeljusti, uvjerava mene i sestre kako će sve biti u redu, kako će se brzo vratiti. Proživljavajući sada tu nemilu situaciju, shvaćam da je slutila da će biti sve suprotno od onoga što nam je govorila. Unatoč tome što je pretpostavljala da će joj se dogoditi jako ružne stvari, unatoč tome što je pretpostavljala da se neće vratiti, kao što se nije vratio ni naš tata, ona je bila dovoljno jaka i odlučna da krene u pakao, samo da bi sačuvala nas. Ona je heroj... Zahvaljujući jednoj ‘formuli’ ja sam danas slobodan čovjek Book: Kada ste bili u logoru, imali ste svega deset godina. U romanu ste detaljno opisali što ste sve morali raditi, i svatko bi prema tome očekivao da su Vam ostale teške posljedice za ostatak života. No, Vi ste danas suprug i otac, i želite imati veliku obitelj. Koja je vaša ‘tajna’? Kako ste uspjeli nadvladati sve traumatične događaje iz prošlosti? Marijan: Istina je da su posljedice tu i da će ostati cijeli život. Nakon teških psihičkih oboljenja uspio sam zaliječiti bolest i nastaviti živjeti. Formula za ozdravljenje je rad na samome sebi (duhovno, mentalno, fizički), rad za opće dobro, rad za ekonomsku opstojnost; SLO- BODA, sloboda u vremenu kada živimo kao dragovoljni robovi posebna je tema o kojoj možemo napisati mnogo stranica (moj naredni autobiografski roman nosi upravo takav naslov, „Sloboda”), no ističem ‘formulu’ za slobodu: VJERA+LJUBA- V+RAD= SLOBODA. Ja sam danas zahvaljujući navedenoj formuli slobodan čovjek. Danas nema mnogo slobodnih. 14 www.book.hr | Book

RAZGOVOR S MARIJANOM GUBINOM, BIVŠIM ZATOČENIKOM SRPSKIH LOGORA U mom tragičnom životnom iskustvu i borbama između dobra i zla smisao života bio je i ostao život. Život slobodnog čovjeka koji prihvaća da je život težak, no lijep ako uživaš u onome što imaš, a ne opterećuješ se onim što nemaš Book: Razgovarate li sa svojom djecom o onome što ste proživjeli? Koje im vrijednosti i poruke želite prenijeti? Marijan: Trenutno imaju 4,5 i 6,5 godina, pa to nije primjereno, no nestrpljivo čekam da narastu kako bismo zajedno odavali počast svim žrtvama rata. Životni san mi je naučiti ih da razmišljaju i da nauče odvojiti srce od mozga – emociju od razuma – te im kao roditelj biti primjer koji će slijediti. Poruka mladima: „Život je težak, no lijep ako uživaš u onome što imaš, a ne opterećuješ se onim što nemaš” Book: Nakon rata ste, kao četrnaestogodišnjak, živjeli na ulici i suočili se s glađu, a nakon toga ste pobjegli u ‘radoholičarstvo’. Možete li nam malo opisati te trenutke svoga života? Što Vam je u toj cijeloj priči pomoglo pronaći smisao života? Nedostaje li današnjim mladima toga optimizma i čežnje za ‘višim’ ciljevima? Marijan: Mladima, kao što je i meni, prije svega nedostaje LJUBAVI, pozitivni primjeri i VJERA, a s time dolazi i rad. U mom tragičnom životnom Book | Siječanj 2018. 15

Book 96
Ranjeno svjetlo
Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje?
Krv Kristova