Leksikon_Licana

ozrenb

Powered by TCPDF (www.tcpdf.org)


Leksikon Ličana


Edicija: Prilozi za povijest Like

Knjiga 23

Nakladnik

Državni arhiv u Gospiću

Za nakladnika

Ivica Mataija

Glavni urednik

Ivica Mataija

Izvršni urednik

dr. sc. Ante Bežen

Uredništvo

dr. sc. Mile Bogović

dr. sc. Mandica Frković Kovačević

dr. sc. Vesna Grahovac Pražić

dr. sc. Sanja Vrcić Mataija

Izbor ilustracija

Mario Maras

Lektura i korektura

Ivica Mataija

Grafička priprema i tisak

d.o.o. za izdavačku i grafičku djelatnost

Dalmatinska 12, 10000 Zagreb

Tisak je dovršen u listopadu 2017.

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN-13 978-953-7034-34-4

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 000975730.


leksikon

LIČANA

Gospić, 2017.


Suradnici

Suradnici

A.B.

A.T.

D.M.

I.B.

I.M.

I.MC.

J.K.

M.B.

M.Č.

M.R.

S.V.M.

T.K.

V.G.P.

prof. dr. sc. Ante Bežen, umirovljeni metodičar hrvatskoga jezika i novinar,

Zagreb

Ana Tomljenović, dipl. oec., umirovljena novinarka i publicistica, Zagreb

Danijela Marjanić, viša arhivistica u Odsjeku za starije i vojno arhivsko gradivo

Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu

dr. sc. Ivan Brlić, znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar,

Odsjek u Gospiću

Ivica Mataija, prof., arhivist, Državni arhiv u Gospiću

mr.sc. Ivan Mance, proučavatelj povijesti Kosinja, Zagreb

Jure Karakaš, prof., umirovljeni nastavnik hrvatskoga jezika i povijesti, pisac i

publicist, Zagreb

dr. sc. Mile Bogović, crkveni povjesničar i biskup u miru, Gospić

Marko Čuljat, novinar i publicist, Gospić

dr. sc. Mirko Raguž, umirovljeni pedagoški djelatnik i znanstvenik, Senj

doc. dr. sc. Sanja Vrcić Mataija, Sveučilište u Zadru, Odjel za nastavničke studije

u Gospiću

dr. sc. Tatjana Kolak, muzejska savjetnica, Muzej Like Gospić

doc. dr. sc. Vesna Grahovac Pražić, Sveučilište u Zadru, Odjel za nastavničke

studije u Gospiću


Popis kratica

Popis kratica

AFŽ

ALU

AVNOJ

BiH

CK

CK SKH

COUO

DAGS

DFJ

DIP

FNRJ

GO

GUS

HDLU

HDZ

HINA

HKBO

HNK

HOP

HPD

HRT

HSS

HTV

HV

IO

JAZU

JLZ

JNA

KBC

KK

KNO

KO

KPH

MINORS

MORH

MS

MZT

Antifašistička fronta žena

Akademija likovnih umjetnosti

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije

Bosna i Hercegovina

Centralni komitet

Centralni komitet saveza komunista Hrvatke

Centar odgoja i usmjerenog obrazovanja

Državni arhiv u Gospiću

Demokratska Federativna Jugoslavija

Drvno industrijsko poduzeće

Federativna Narodna Republika Jugoslavija

Gradska organizacija

Glavni ustaški stan

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika

Hrvatska demokratska zajednica

Hrvatska izvještajna novinska agencija

Hrvatska kreditna banka za obnovu

Hrvatsko narodno kazalište

Hrvatski oslobodilački pokret

Hrvatsko planinarsko društvo

Hrvatska radiotelevizija

Hrvatska seljačka stranka

Hrvatska televizija

Hrvatska vojska

Izvršni odbor

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

Jugoslavenski leksikografski zavod

Jugoslavenska narodna armija

Klinički bolnički centar

Kotarski komitet

Korpus narodne obrane

Kotarski odbor

Komunistička partija Hrvatske

Ministarstvo oružanih snaga (NDH)

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske

Matica srpska

Ministarstvo znanosti i tehnologije

7


Popis kratica

NDH Nezavisna Država Hrvatska

NIŠP Novinsko izdavačko štamparsko poduzeće

NK Nogometni klub

NO Narodni odbor (sela, općine, grada)

NR Narodna Republika

OK Okružni komitet

OSRH Oružane snage Republike Hrvatske

OUN Organizacija ujedinjenih naroda

OOUR Osnovna organizacija udruženog rada

PK Pokrajinski komitet ili Pokrajinska konferencija

SAD Sjedinjene Američke Države

SFRJ Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

SIV Savezno izvršno vijeće

SIZ Samoupravna interesna zajednica

SK Savez komunista

SKH Savez komunista Hrvatske

SKOJ Savez komunističke omladine Jugoslavije

SSRN Socijalistički savez radnog naroda

SSSR Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika

ŠG Šumsko gospodarstvo

ŠIP Šumsko industrijsko poduzeće

UDBA srp. Uprava državne bezbednosti / hrv. Uprava državne sigurnosti

ULUH Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske

UN Ujedinjeni narodi

UNESCO Organizacija Ujedinjenih naroda za prosvjetu i kulturu

USAO Ujedinjeni savez antifašističke omladine

VMRO Vnatrešna Makedonska Revolucionerna Organizacija

ZAVNOH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske

ZNG Zbor narodne garde

ZO Zajednica općina

8


Predgovor

Predgovor

Povijest Like, njezin materijalni i kulturni život, na različite su načine obilježili njezini

stanovnici, rođeni Ličani, ali i brojni doseljenici koji su se na ličkom području profesionalno

afirmirali i svoja djela utkali u ono što danas zovemo ličkim identitetom. Nažalost, Lika je

regija koju, posebno od početka XX. stoljeća, zbog gospodarskih razloga i nepovoljnih razvojnih

mogućnosti, obilježava stalna depopulacija i trajno iseljavanje stanovništva u druge hrvatske

krajeve, ali i brojne zapadnoeuropske i prekooceanske zemlje. Mnogi su od njih svoj lički

temperament, oplemenjen znanjem stečenim u ličkim školama i hrvatskim ili europskim sveučilištima,

ugradili u razvoj društva drugih hrvatskih krajeva ili drugih zemalja često pri tom

čuvajući zavičajnu, ličku, prepoznatljivost.

Osnutkom Ličko-krbavske županije koncem XIX. stoljeća počelo se i ime Like širiti na

područje Gacke, Plitvica, Brinja, a postupno i na zakapelski pojas od Modruša do Rakovice.

Tako se postupno počela graditi svijest o ličkom zavičajnom identitetu i propitivati i opisivati

značaj pojedinih njenih stanovnika koji su svojim radom obilježili ličku ili povijest nekih

drugih krajeva. Prva su takva nastojanja vezana za novinske ili druge periodične publikacije

koje su objavljivane u Gospiću ili su ih o Lici, kao rodnom kraju, ispisivali njezini iseljenici,

najčešće u Zagrebu. Prvi sustavniji pokušaji oblikovanja bibliografskih podataka toga tipa

vezani su za Lički kalendar, u kojemu je, u prvoj polovici XX. stoljeća Milan Japunčić ispisivao

stranice s naslovom Književnici Ličani, Visoki oficiri Ličani, Književnici i kulturni radnici Ličani

i Umjetnici Ličani, a Šime Lulić je napisao rad Istaknutiji ljudi općine Pazarište. Ta su se nastojanja

nastavila i u Ličkom zborniku. Kako se Lika gospodarski i kulturno razvijala, tako je postala

sve izraženija svijest o potrebi leksikografske obradbe onih osoba koje su pridonosile izgradnji

njenog društvenog života. U Ličkim novinama 1953. – 1954. objavljivana je rubrika Ličani umjetnici

i Istaknuti Ličani u kojima su likovne, književne i bibibliografske prikaze pisali Čedo Prica,

Zlatko Tomičić i Nikola Milićević, a sedamdesetih su godina Ličke novine objavljivale stalne

rubrike 5 pitanja »Ličkih novina« koje je, u obliku intrvjua s poznatim Ličanima u Zagrebu, ispisivao

Nikica Valentić i Znameniniti i poznati Ličani koju je, kao i članke s nasvlom Iz ličke prošlosti

pisao Željko Centner. Na pragu XXI. stoljeća zavičajna udruga Vila Velebita iz Zagreba u

svom je istoimenom časopisu pokrenula, u nekoliko brojeva, Milenijski leksikon poznatih ličnosti,

kojega je u okviru poglavlja Književnici, Političari, Glazba, Likovne umjetnosti, Kazališna i

filmska umjetnost, Balet ispisivala uglavnom gđa. Ana Tomljenović. U njemu su obuhvaćene

poznate osobe sa šireg, ličko-senjskog područja, bez definiranog dobnog kriterija. Vila je objavljivala

Mali leksikon Ličana i Primoraca Luke Pavičića. Među autorskim pokušajima svakako se

ističu Leksikon poznatih Senjana, Mirka Raguža, knjiga Posebnosti Like: priroda, povijest, kultura,

istaknute osobe Josipa Fajdića i mrežne stranice Marka Čuljata Ličke novine koje sadrže poglavlje

Lički leksikon. Dio natuknica o osobama s prostora karlobaškog primorja, autora prof. Ante

9


Predgovor

Bežena, bit će kasnije objavljene, u ponešto drukčijem obliku, i u Senjskom zborniku tematski

posvećenom Podgorju.

Rad na ovom Leksikonu, oslonjen i na ranije radove, rezultat je nastojanja da se u pluralističkim,

demokratskim okolnostima, koje omogućuju kritičku valorizaciju povijesnih razdoblja

i u njima dominantnih osoba, iznjedri što sustavniji biobibliografski pregled jednog mogućeg

iščitavanja ličke povijesti, sadašnjosti i iz njih moguće budućnosti. U taj se kontekst svrstava i

potreba očuvanja identiteta u procesu opće globalizacije. Zato će ovaj Leksikon, nadamo se, biti

zanimljiv i koristan priručnik svim zaljubljenicima u ličku povijest, brojnom ličkom iseljeništvu,

zainteresiranim stručnjacima i nastavnicima zavičajne povijesti, umjetnosti i književnosti.

U Leksikon su uključene samo one osobe, s prostora između Velebita na zapadu te Plješivice

i masiva Kapele na istoku, uključujući karlobaško primorje, koje su dovršile svoj profesionalni

put i zaokružile svoje životno djelo, osobe rođene do konca 1950. i oni rođeni kasnije koji

više nisu među nama. Suvremenici pred kojima je još vrijeme intenzivnog stvaralaštva, bit će

opisani u nekim kasnijim izdanjima ovoga ili sličnog tipa. Urednički pristup izradi leksikona,

s obzirom da je riječ o prvom izdanju ovoga tipa, omogućio je autorima da šire i detaljnije

opisuju biobibliografske podatke upotpunjene s elementima dosad nepoznate lokalne povijesti,

želeći jednim dijelom popuniti historiografske praznine koje su se tijekom prošlosti, zbog

različitih razloga, u Lici dosljedno taložile. Težeći profesionalnoj preciznosti, iznošenju dostupnih

činjenica, stilskoj jasnoći i pouzdanosti, podvrgnuli smo, na razini rezultata suvremenih

znanstvenih istraživanja, kritičkom propitivanju neke do sada jednostrano obrađene povijesne

i biografske podatke te njihove posljedice. Naravno, svjesni nedovršenosti i nesavršenosti te

novih spoznaja koje će znanost u budućnosti iznjedriti.

Zahvalnost za pomoć u realizaciji ovog projekta upućujem svim suradnicima, a posebno

Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i njegovom glavnom ravnatelju dr. sc. Antunu Vujiću

koji nam je omogućio slobodno korištenje podataka i biobibliografskih natuknica iz njihovih

izdanja i naravno, Ministarstvu kulture, bez čije potpore ovo izdanje ne bi bilo moguće.

Glavni urednik

10


Aleksić

A

ALEKSIĆ, Dragan, književnik i novinar,

(Bunić, 28. XII. 1901. – Beograd, 22. VII.

1958).

Roditelji (otac Matija i majka Lucija, rođ.

Osterman) preselili su iz Bunića u Vinkovce

gdje je proveo najveći dio djetinjstva. U

Vinkovcima je završio osnovnu školu i gimnaziju.

Nakon gimnazije studirao je slavistiku

u Pragu (1920. – 1922.). Još u gimnazijskim

danima javljao se u hrvatskim književnim

časopisima. Poslije završenog studija, 1923.,

preselio se u Beograd i uključio se u tamošnji

književni, novinarski i kazališni život. U

početku se bavio književnim, a potom pretežito

novinarskim radom. Bio je urednik lista

Vreme (1926. – 1935.) te publikacija Nauka i

život (1938.), Dokumenat današnjice – Sedma sila

(1939. – 1940.). Kao novinar pisao je filmske,

kazališne, likovne i književne kritike,

reportaže, feljtone i dnevničke zapise. Bavio

se i filmskom režijom. Pjesme je objavljivao

u Omladini (1918. – 1920.), Iskri (1918.,

1919.), Almanahu socijalističke omladine (1919.),

Jugoslavenskoj njivi (1919.) i u almanahu Našoj

svijesti (1919.). U reviji Zenit, gdje je također

objavljivao pjesme (1921. – 1922), napisao je

književni manifest Dadaizam. Dadaističke

pjesme objavljivao je i u mađarskim časopisima

Ma (1922.) i Út (1922.), u zagrebačkom dadaističkom

časopisu Dada tank (1922.), poslije

Dada jazz. U Srbiji je 1923. objavljivao pjesme u

publikacijama Balkan, Budućnost, Hipnos, Misao,

1924. u Crno na belo, 1926. u Večnost, 1927. u

Suvremeni pregled, Šumadija, 1928. Letopis Matice

srpske, 50 u Evropi, i 1935. u časopisu Ideje.

Zastupljen je u zborniku pjesničkog humora

Urnebesnik (1960.). Smatra se osnivačem dadaizma

u hrvatskoj i srpskoj književnosti.

DJELA: Dada tank, Beograd, 1978. (objavljeno

posthumno).

LIT.: Hrvatski biografski leksikon, tom 1 (a – Bi), Zagreb,

1983. – Vila Velebita br 2 (94), Zagreb, listopad – prosinac

2000., str. 29 – Gojko Tešić, Pogovor u Dada tank, Beograd,

1978., str. 119 – 125., Jovan Pejčić: Dadaistički laboratorium

Dragana Aleksića, Delo 26(1980.) 1, str. 56 – 57. J.K.

ALEKSIĆ, Josip (Joso), domobranski

pukovnik, pričuvni general-bojnik Hrvatske

vojske, (Lički Ribnik, 12. I. 1902. – Zagreb,

5. XII. 2004.).

Bio je sin jedinac Ante Aleksića, majstorakolara

iz Ličkog Ribnika i Matije rođ.

Pavičić iz Rastoke (Smiljan). Otac je otišao

u Ameriku prije njegovog rođenja i Joso ga

je upoznao tek kada je imao deset godina.

Osnovnu školu pohađao je u Ribniku, a

pet razreda klasične gimnazije u Gospiću.

Vojno školovanje započeo je 1917. pohađanjem

Kraljevske pješadijske kadetske škole

11


Aleksić

u Karlovcu, kako njegov otac, kao hranitelj

obitelji, ne bi morao ići u rat. Slomom

Austro-Ugarske Monarhije nastavio je školovanje

u Kraljevini Jugoslaviji na Višoj vojnoj

realki u Mariboru 1919./1920., a 1. rujna 1920.

upisao je 48. klasu niže škole Vojne akademije

u Beogradu i 1922. postao inženjerski potporučnik.

Prema vlastitoj izjavi pripadao je onoj

generaciji hrvatskih časnika koja nije htjela

prisegnuti srpskoj zastavi, kako je propisivao

tadašnji Ustav, već su prisegnuli na križ

i evanđelje. Kao profesionalni vojnik i inženjerijski

časnik služio je Kraljevini Jugoslaviji

od 4. X. 1922. do travnja 1941. godine. Vojnu

karijeru, kao građevinski stručnjak, započeo

je u Skopju, nastavio je gradeći vojna

utvrđenja, putove i mostove na makedonskoj,

mađarskoj, bugarskoj i talijanskoj

granici, željeznički »trijangl« u Inđiji i drugdje.

Godine 1929. završio je dopunsko školovanje

na Inženjerskoj oficirskoj školi, a 33.

klasu Više vojne akademije studirao je 1933. –

1935. u Beogradu. Godine 1936. dobio je čin

majora. Iste godine postao je zapovjednik 3.

saobraćajnog bataljuna Željezničke komande

u Slavonskom Brodu. Početak II. svjetskog

rata zatekao ga je u Sremskoj Mitrovici gdje

je pristupio Hrvatskom domobranstvu, a 11.

IV. 1941. položio je prisegu NDH. Služba

domobranskog opkoparskog časnika (časnik

inženjerac) vodila ga je u Osijek, Zagreb i

Sisak, a 20. II. 1945. dobio je zadatak preuzeti

obranu Gospića i jugozapadnog dijela Like,

kao njen posljednji zapovjednik. Također

je dobio ovlasti da s 11. divizijom i dijelovima

392. (»Plave«) divizije osnuje posebnu

Ličku diviziju nazvanu »Grupa Lika«. Bez

streljiva i zapovjednog kadra, rastegnuta na

liniji Pag- Karlobag-Gospić-Perušić-Lešće,

Lička divizija morala se 4. IV. 1945., pred

nadmoćnijim partizanskim snagama povući

iz Gospića na položaj Jablanac-Krasno-

Kuterevo. Iz Senja se, 9. IV. 1945., nakon

velikih gubitaka, divizija povlačila preko

Slovenije te kod Bleiburga bila desetkovana.

Nakon povlačenja iz Senja, premješten

je na novu dužnost, u Glavni stožer gdje

postaje pročelnik Obavještajnog odjela. Tu

dužnost nije uspio preuzeti, a ukaz o njegovom

generalskom činu nikad nije objavljen.

Zagreb je napustio 7. V. 1945. i u Celovcu

(Klagenfurt) pao u englesko zarobljeništvo.

Kao visokog časnika i građevinskog inženjera

potrebnog Englezima, spasio ga jedan engleski

časnik. Sljedeće je dvije godine proveo

u savezničkim logorima, a 1948. dospio je i

pred Međunarodni sud za ratne zločine koji

je zasjedao u mjestu Riccione. Nakon provedenog

postupka oslobođen je krivnje. Nakon

toga dospijeva u Francusku, na veliku farmu

kao poljoprivredni radnik. Tek od 1. II. 1951.

radi u svojoj struci kao građevinski inženjer -

projektant i nadzornik radova, što je radio do

umirovljenja 30. VI. 1971. Najveći dio života

u Francuskoj proveo je u gradiću Chambery.

Iako se nije bavio politikom, kao humanist

i socijalno osjetljiva osoba u Chamberyju je

organizirao ogranak Hrvatskog radničkog

saveza, čije je sjedište bilo u Parizu. Usprkos

činjenici da je proglašen nevinim, komunističke

vlasti nisu mu dopustile da se vrati u

Domovinu, ni njegovoj obitelji da ga zajedno

posjećuju u Francuskoj. Zahvaljujući činjenicama

iz knjige La Croatie militaire 1809. – 1813.

i u njoj opisanom junaštvu četiri hrvatske

pukovnije, koje su pod Napoleonom prolijevale

krv za Francusku, te nastojanju Hrvata

12


Androić

u Francuskoj (među njima i Aleksića), 28. X.

1958. postavljen je spomen-ploča tim pukovnijama

u Dôm des Invalides u Parizu, francuskoj

nacionalnoj svetinji, u kojoj je grob

Napoleona I. i najviših francuskih časnika.

Nakon osamostaljenja Hrvatsku je posjetio

nekoliko puta, prvi put 1991., a definitivno

se vratio 2001. Živio je u Zagrebu, u

Domu umirovljenika Park, gdje je i umro.

Sahranjen je u roditeljskom grobu u Ribniku

8. XII. 2004. Bio je erudit širokih interesa i

znanja, pa je 1995. u Hrvatsku dopremio i

darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici

u Zagrebu čitavu svoju biblioteku: blizu 1.700

svezaka djela s raznih područja znanosti i

umjetnosti (putopisi, ratni i drugi memoari,

biografije, političke i vojne studije, filozofske

rasprave, atlasi, knjige o likovnoj umjetnosti i

dr.) i to na francuskom, njemačkom i hrvatskom

jeziku (dijelom emigrantski tisak). Neka

su od tih djela pravi rariteti (knjiga francuskog

majora P. Popp: La Croatie militaire 1809.-

1813.). Hrvatskom vojnom učilištu darovao

je 57 knjiga. U svojoj karijeri odlikovan je

više puta. O ljubavi prema rodnoj Lici vrlo

dirljivo je svjedočio na stranicama lista Vila

Velebita, a o manje poznatim činjenicama iz

II. svjetskog rata na stranicama emigrantskih

glasila i u samostalnoj Hrvatskoj u listu

Hrvatski domobran. Svoj 100. rođendan proslavio

je s brojnim zagrebačkim uglednicima,

među kojima su bili i predstavnici Udruge

Ličana Vila Velebita.

DJELA: Potrebno je preispitati prošlost, Hrvatska revija

br. 3, rujan 1984. (München – Barcelona 1984.) – Vojnički

aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945., Na prekretnici,

Knjižnica SLOBODA, Svezak 7., (Verlag Adria-CH-5200

Brugg, 1986.) – Optuživanje Hrvatske i njezinih oružanih

snaga, Nova epoha, Knjižnica SLOBODA, Svezak 14,

(Verlag Adria- CH-5200 Brugg, 1990.) – Srijem i Boka

kotorska su Hrvatski – čija je Bosna? – Na ruševinama

Jugoslavije, Knjižnica SLOBODA, Svezak 15, (Naklada

Adria Brugg-Zagreb, 1992.).

LIT.: A. Tomljenović: Pukovnik Josip Aleksić ponovo u

zavičaju, Vila Velebita 50/1996., 13. – A. Tomljenović -

Časno smo obranili svoj narod i domovinu, Vila Velebita

52/ 1996., 14 – 15. – A. Tomljenović: U posjet zavičaju nakon

51 godinu (ing. Joso Aleksić, domobranski pukovnik), God.

VI. (1996.), broj 5 (39), str. 12. – A. Tomljenović: Životna

priča hrvatskog domobrana, Vila Velebita 7(99)/2002,

39-42. – A. Tomljenović: Hommage nedavno preminulom

najstarijem časniku HV povodom 103. obljetnice rođenja –

Josip Aleksić, Hrvatsko slovo, 7. I. 2005., str. 8 – 9. - www.

hic.hr/dom/376/dom05.htm. A.T.

ANDROIĆ, Milan, šumarski stručnjak,

(Gračac, 17. XI 1913. – Zagreb, 25. VI. 1999.).

Gimnaziju je završio u Gospiću

1932., a šumarstvo diplomirao 1939. na

Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u

Zagrebu. U šumarskoj operativi radio

je u Bjelovaru, Mostaru, Vinkovcima,

Delnicama i Zagrebu do 1949., kad prelazi

na Poljoprivredno-šumarski fakultet kao

asistent za šumarsku entomologiju. God.

1952. – 1953. specijalizirao je u Parizu primijenjenu

entomologiju. Tu je 1954. i doktorirao,

zatim je 1955. diplomirao na L’École

pratique des Hautes Études. Nakon habilitiranja

1956., izabran je za docenta na Katedri

za zaštitu šuma Šumarskog fakulteta u

Zagrebu; 1960. postao je izvanredni, a 1964.

redoviti profesor šumarske entomologije i

zaštite šuma. Bio je dekan Šumarskog fakulteta

1961. – 1964. i 1974. – 1976., a 1966. –

1968. prorektor Sveučilišta u Zagrebu. Član

Savjeta za znanstveni rad SFRJ bio je od

1959., Republičkog savjeta za znanstveni rad,

od 1968., Jugoslavenske nacionalne komisije

za topole te predsjednik znanstvenog

savjeta Instituta za šumarstvo: bio je član

više grupa međunarodnih organizacija, npr.

13


Anić

FAO (Food and Agriculture Organization)

i IUFRO (International Union of Forestry

Research Organizations). Bio je predsjednik

Saveza inženjera i tehničara šumarstva

i drvne industrije Hrvatske (1960. – 1966.);

Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (1964.

– 1968.), Republičkog vijeća Narodne tehnike

Hrvatske (1971. – 1975.), a od 1977. bio je

predsjednik Jugoslavenskog društva za širenje

znanstvenih saznanja Nikola Tesla; član

predsjedništva Republičke konferencije

SSRN Hrvatske, i član više komisija CK

SKH. Sudjelovao je u radu redakcija nekoliko

znanstvenih i stručnih časopisa, redakcije

Enciklopedije Jugoslavije; bio je urednik

Šumarskog lista (1952. – 1962.) i Šumarske bibliografije

(II. dio 1958). Sudjelovao je referatima

na više međunarodnih skupova. Znanstvene

i stručne radove objavljivao je u publikacijama:

Godišnjak Biološkog instituta u Sarajevu

(1950.), Šumarski list (1950. – 1952., 1955.,

1956., 1958., 1959., 1961., 1965., 1969., 1977.,

1978.), Zaštita bilja (1951., 1952., 1955., 1959.,

1963., 1967.), Biljna proizvodnja (1956.), Revue

de Pathologie végétable et d’entomologie agricole de

France (1956.), Bilten Stručnog udruženja šumskoprivrednih

organizacija (1957.), Glasnik za šumske

pokuse (1957.), Narodni šumar (1958.), Boletin

del Servicio de Plagas Forestales (1966., 1969.), IT

novine (1966.); više radova objavio je u zbornicima:

Lugarski priručnik, 1953.; Priručnik za

mehanizaciju u šumarstvu, 1959.; Razvoj šumarstva

i drvne industrije Jugoslavije od 1945. – 1956.,

Beograd 1959.; Šumarska nastava u Hrvatskoj

1860. – 1960., 1963.; Simpozij o zaštiti prirode

na našem kršu, Zagreb 1971.; Lika u prošlosti i

sadašnjosti, 1973. Bio je suradnik Šumarske enciklopedije

JLZ-a. Pisao je na suvremen način o

povezanosti faktora koji uzrokuju patološka

stanja šume te prvi u nas započeo neka fundamentalna

istraživanja zaštite šuma (npr. krvne

reakcije insekticidima uništavanih kukaca). U

međunarodnim je okvirima bio osobito cijenjen

kao poznavatelj štetnika borova mediteranskog

područja, posebno borova prelca

gnjezdara. Primio je više priznanja i odlikovanja

(Orden rada sa zlatnim vijencem te

nagradu Ruđer Bošković, 1979).

DJELA: Uloga i značaj zaštite šuma u prinosu prirodnih

šuma. Beograd, 1960. – Zaštita šuma i njeno ekonomsko

značenje za privredu Jugoslavije. Beograd, 1960. – Primjena

zrakoplovstva u šumarstvu.Zagreb 1961. – Aviokemijska

metoda zaštite šuma, Beograd, 1965. – Pokusi suzbijanja

gubara (L. dispar L.) u prirodi domaćim preparatom –

Bacillus thuringiensis. Zagreb, 1965. – Izbor metode i određivanja

optimalnog vremena suzbijanja borovog četnjaka.

Zagreb, 1968. – Osnovi zooekotogije s osobitim osvrtom na

entomofaunu. Zagreb, 1970. – Ekološki i ekonomski aspekti

zaštite slavonskih šuma (u djelu: Zbornik o stotoj obljetnici

šumarstva jugoistočne Slavonije). Vinkovci – Slavonski

brod 1974. – Morfološkoekološka istraživanja moljca jelinih

iglica (zajedno s K. Opalički). Jastrebarsko, 1975. –

Prethodni rezultati timskog istraživanja uzroka sušenja

hrasta u slavonskim šumama. Zagreb, 1975.

LIT.: Šumarska nastava u Hrvatskoj 1860. – 1960. Zagreb,

1963., 387–391. Oskar Piškorić

Preuzeto iz Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Zagreb,

1983., gl. Ur. Nikica Kolumbić, str. 151 – 152.

ANIĆ, Milan, šumarski stručnjak, akademik,

(Plitvički Ljeskovac, 8. X. 1906. –

Zagreb, 20. VI. 1968.).

Sin je Marka Anića, šumara i Marije rođ.

Tomaić, oboje iz Krasna. Prve dvije godine

života proveo je u Pl. Ljeskovcu, a zatim

se obitelj vratila u Krasno, gdje je pohađao

osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Senju

i Sušaku, a studij šumarstva na Poljoprivredno

-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Inženjer šumarstva postao je 1929. i zaposlio

se na Fakultetu kao asistent u Zavodu za

uzgajanje šuma. Državni stručni ispit položio

je 1931., a asistentski 1934. Doktorirao je 1939.

s disertacijom Pitomi kesten u Zagrebačkoj gori.

Godinu dana kasnije habilitirao je s temom

Sociologija bilja i njena važnost za naše šumarstvo.

Temeljem objavljenih i zapaženih brojnih

znanstvenih radova iste godine postavljen

je za docenta iz predmeta Dendrologija

(znanost o poznavanju vrsta drveća i grmlja,

njihovih morfoloških i bioloških osobina) i

Šumarska fitocenologija (znanost o biljnim zajednicama).

God. 1945. postao je izvanredni,

14


Anić

a 1949. redoviti profesor šumarske fitocenologije

i uzgajanja šuma. Iste godine postavljen je

za predstojnika Zavoda za uzgajanje šuma, na

kojoj je dužnosti ostao do smrti. Dopisni član

Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

postao je 1963., a redovni člana na sâm

dan njegove iznenadne smrti 20. VI. 1968.

U svom pedagoškom radu na Šumarskom

fakultetu (1949. – 1968.) odgojio je generacije

vrhunskih hrvatskih šumara. Bio je član

velikog broja šumarskih organizacija u bivšoj

Jugoslaviji i svijetu, a brojna su i njegova

sudjelovanja na međunarodnim skupovima.

Prvi od njih bio je na Sveslavenskom šumarskom

kongresu u Pragu (1948.), Internacionalnom

šumarskom kongresu u Oxfordu i Sivikulturnom

seminaru FAO–a u Čehoslovačkoj (1956.).

Sudjelovao je u Internacionalnoj komisiji FAO-a

za pitomi kesten u Grčkoj i Jugoslaviji (1958.), u

Radnoj grupi za primijenjenu fitocenologiju IUFRO

(Međunarodna unija znanstveno-istraživačkih

institucija u šumarstvu i drvnoj industriji)

u Oxfordu (1956.) i Varšavi (1959.). Bio je dopisni

član Talijanske Akademije šumarskih znanosti

u Firenci i član Istočno-alpsko-dinarske sekcije

Međunarodnog društva za proučavanje vegetacije

(1958.). Na studijskom putovanju po SSSR-u

boravio je 1963.; na svjetskom šumarskom

kongresu u Madridu 1966. Tada je u Sekciji

za zaštitu šuma i nacionalne poslove iznio

prijedlog o zaštiti ekstremnih lokaliteta mediteranskog

drveća. Više puta biran je za člana

Nacionalnog komiteta za šumarska istraživanja

bivše Jugoslavije, predsjednika Savjeta

za nacionalne parkove Republike Hrvatske,

predsjednika Znanstvenog savjeta Instituta

za šumarska istraživanja, za člana savjeta

za kontrolu šumskog sjemena Republike

Hrvatske, Geološko-mineraloške zbirke i

laboratorija za krš Arboretuma Trsteno.

God. 1945. i 1946. bio je glavni i odgovorni

urednik Šumarskog lista; 1946. izabran je za

predsjednika Šumarskog društva SRH; dekan

Poljoprivredno-šumarskog fakulteta bio je u šk.

god. 1950./1951., a prodekan 1953./1954.

Upravljao je park-šumom Maksimir (1935. –

1968.), istovremeno i šumom Mokrice-Lug,

šumom Dotrščina (1946. – 1948.) i parkom

prirode Medvednica (1948. – 1968.). Bio je

predvodnik u svijetu poznate hrvatske šumarske

škole, vrlo plodan znanstvenik, cijenjen i

priznat kod nas i u svijetu, autor više od 154

stručna i znanstvena rada. U sva tri toma

Šumarske enciklopedije I. (1980. god), II. (1983.

god.) i III. (1987. god.) obradio je 222 pojma.

Akademik Anić posebno je izučavao uzgoj

kestena na raznim područjima Hrvatske, ali

i topole, bukve, jasena, bora, mediteranskog

raslinja: tuja, palmi, smokava i dr. Surađivao

je u mnoštvu stručnih i popularno pisanih

časopisa, dnevnih i tjednih listova, godišnjih

kalendara, npr.: Šumarski list, Gospodarski list,

Novosti, Lički kalendar, Glasnik za šumske pokuse,

Lička sloga, Jutarnji list, Narodno kolo, Narodni

napredak, Priroda, Ljetopis JAZU, Zbornik

»Vila Velebita«, Zbornik »Naša domovina« i dr.

Radovi su mu prevođeni na njemački, francuski,

češki i talijanski. Posljednjih godina

života sve se više bavio hortikulturom. Za

svoj rad dobio je niz priznanja: dopisni je član

Talijanske akademije u Firenci (18. XII. 1958.);

naslov zaslužni suradnik, Savez narodnih sveučilišta

NR Hrvatske (10. VI. 1961.); dopisni

član Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

(23. VI. 1963.); Orden rada sa crvenom zastavom

15


Aralica

(25. XI. 1966.). Jugoslavenska komisija za

topolu, povodom desetogodišnjice postojanja

i rada dodijelila mu je Povelju zaslužnog člana

za unapređenje topolarstva u Jugoslaviji (18. IX.

1967.). Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu,

Katedri za uzgajanje šuma otkrivena mu je

spomen-bista 17. VI. 1988., a spomen-bista

ispred Osnovne škole Akademik Milan Anić u

Krasnu postavljena je na 20. obljetnicu smrti.

DJELA: (Najznačajnija, od više od 270 znanstvenih i stručnih

radova, s naglaskom na ličke teme): Čuvajmo naše

hrastove šume, Narodno kolo, Zagreb, 34/1933. – Upliv

šume na zdravlje naroda, Narodno kolo, Zagreb, 15/1934.

– O pridizanju šumske prirode u Lici, Lički kalendar 1935. –

Vapaj naroda za vodom, Lička sloga, 16/1935., 2. – Čuvajmo

i njegujmo naše šume, Lički kalendar 1936., 39 – 44. – Šume

naše - korijeni su snage naše, Kalendar Gospodarske sloge

1939., 148 – 151. – Čuvajmo šume, jer su one izvor narodnog

blagostanja, Narodno kolo 1940., 111 – 115. – Što se u

budućnosti Hrvatske očekuje od ličkih šuma? Lički kalendar

1940., 106 – 109. – Čuvajmo naše šume jer nas one

štite od poplava i drugih vremenskih nepogoda, Kalendar

Gospodarske sloge, Zagreb 1940., 106. – 109. – Kakva nas

čeka budućnost ako se i dalje produži s naglom sječom naših

šuma?, Narodno kolo, Zagreb 1941., 98 – 101. – Kakve

nam koristi daju naše šume i kako treba da u njima gospodarimo?,

Narodni napredak, 5 – 6/1941. Zagreb, 22 – 27..

– Kako ćemo sačuvati naše šume i promicati naše šumsko

gospodarstvo?, Gospodarski list 9/1941., 3 – Čuvajmo naše

šume od požara, Hrvatski narod, Zagreb/1941., 10 – 12. –

O uzgoju pitomog kestena u Lici, Vila Velebita, Zbornik

za 1942., 78 – 79. – Dendroflora otoka Brača, Glasnik za

šumske pokuse, 8./1942., Zagreb, 239 – 290. – Pogledi na

dendrosociološke odnošaje državnih šuma na otoku Mljetu,

Glasnik za šumske pokuse, 8/1942., 307 – 340. – Šume

Hrvatske, Zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1942., 539 – 558. –

Biljna sociologija u šumarstvu, Zbornik Naša Domovina,

1943., 434. – Naše šume i njihova gospodarska važnost,

Gospodarski list, 4/1943., 1 – 3 – Sociologija bilja i njena

važnost za hrvatsko šumarstvo, Šumarski list 1943., 297 –

309. – Narodno-gospodarska važnost naših nizinskih šuma,

Gospodarski list, 15/1944., 3 – 4 – Dendrologija, Udžbenik

i priručnik, Šumarski priručnik I., Zagreb, 1946., 457 –

582. – Putevima modernog uzgajanja šuma, Šumarski list

1948., 354 – 363. – Pogledi na šumsku vegetaciju Istre i

susjednih zemalja, Šumarski list 1954., 13 – 23. – Crni bor

u sjevernom Velebitu, Glasnik za šumske pokuse, 13/1957.,

461 – 507. – Postdiplomska nastava iz područja uređivanja

pejsaža, parkova i objekata za rekreaciju, Hortikultura Split

1965., 88 – 89.; Referati na kongresima i stručnim skupovima:

Portorož, Prag, Oxford, Rim, Varšava, Budimpešta,

Firenca, Beč, Grčka, Bavarska, Austrija, Slovačka, i dr.

LIT.: Šumarska enciklopedija I, Zagreb, 1980., 7. – Đ.

Rauš: Djelo i život akademika Milana Anića, Sveučilište

u Zagrebu, Šumarski fakultet, Zagreb, 1990. – S. Krčmarić

(pseudonim A. Tomljenović): Značajne ličnosti naše prošlosti

– Akademik Milan Anić, šumar svjetskog ugleda iz

Krasna, Vila Velebita 23/ 27. 08. 1994., 13. – Hrvatski leksikon,

knjiga 1., Zagreb, 1996., 19. – Katalog Leksikografskog

zavoda Miroslav Krleža – Šumarski imenik, http//imenik.

sumari.hr A.T.

ARALICA, Stojan, slikar i grafičar (Škare

kraj Otočca, 24. XII. 1883. – Beograd, 4. II.

1980.).

Osnovnu školu i nižu gimnaziju pohađao

je u Otočcu, a učiteljsku školu u Osijeku. Još

je za učiteljevanja (1905. – 1908.) povremeno

slikao. Pohađao je privatnu slikarsku školu u

Münchenu kod H. Knirra (1909.) i likovnu

akademiju kod K. R. Marra L. Hertricha

(1910. – 1914.). Po završetku škole i izbijanju

Prvog svjetskog rata došao je u Zagreb gdje

je vodio privatnu školu slikanja. Radi izbjegavanja

vojne obaveze otišao je u Prag i nastavio

studij, te učio grafiku. U Zagreb se vratio

1918. i zaposlio u listu Novosti. Prvu samostalnu

izložbu priredio je 1920. poslije koje

je putovao u Španjolsku i Sjev. Afriku s prijateljem

Z. Šulentićem te po povratku, 1921.,

organizirao drugu izložbu slika. Tražeći

vlastiti slikarski put tijekom 1923. boravio

je u Italiji. U ranom stvaralačkom razdoblju

(1914. – 1925.) pretežno je slikao portrete

i aktove. God. 1925. odlazi u Pariz, gdje je

živio od 1926. do 1933., i doživio umjetničku

prekretnicu, prihvatio kubizam i izlagao u

16


Artuković

pariškim salonima i galerijama. U Zagrebu i

Beogradu ponovno izlaže 1929., Pragu 1932.,

Zagrebu 1933. U Zagrebu je živio od 1933.

do 1941. i to ga stvaralačko razdoblje svrstava

među slikare intimiste. Tada je slikao motive

Dubrovnika, Pelješca, Orebića, Korčule,

Komiže, Otočca i Škara. Radio je portrete

i mrtve prirode. Za vrijeme rata živio je u

Beogradu, gdje je uglavnom slikao portrete,

skice i studije. Poslije rata odlazi u Švedsku

(Stockholm), gdje je slikao laponske pejzaže

i samostalno izlagao 1948. Poslije te izložbe

vratio se u Beograd i djelovao u beogradskoj

umjetničkoj sredini. Izraziti je kolorist,

u početku je slikao mrtve prirode, portrete i

krajolike u duhu impresionizma, a od 1950.

apstraktne kompozicije. Posljednje stvaralačko

razdoblje (1948. – 1980.) karakteriziraju

novi tehnički postupci i likovne sinteze.

Puno je putovao i tako razvijao umjetnički

izraz u različitim kulturnim podnebljima.

Poseban mediteranski kolorit ostvario je u

pejzažu Dalmacije, Istre i Like. Izlagao je

na mnogim pojedinačnim i skupnim izložbama.

Zbirka djela Stojana Aralice otvorena

je 1980. u Otočcu.

LIT.: Aralica Stojan, katalog izložbe u Muzeju suvremene

umjetnosti, Zagreb, 1961. – Hrvatski biografski leksikon 1,

(A – Bi), Zagreb, 1983., 218 – 220. – Enciklopedija hrvatske

umjetnosti, 1. (A – Nova), Zagreb, 1995., 26 – 27. – Hrvatski

leksikon, 1, (A – K), svezak II., Zagreb, 1996., 26. – A. T.:

Aralica, Stojan u: Milenijski leksikon Vila Velebita br. 4 –

6 (96 – 98), lipanj/prosinac 2001., 27. A.T.

ARTUKOVIĆ, Andrija, odvjetnik i političar,

(Klobuk kod Ljubuškog, BiH, 19. XI

1899. – Zagreb, 16. I. 1988.).

Završio je franjevačku gimnaziju u

Širokom Brijegu, a studij prava na Pravnom

fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao.

Godine 1924. zaposlio se u Zagrebu kao

sudski pripravnik, a 1926. došao u Gospić

i otvorio odvjetnički ured. U šest godina

koliko je djelovao kao odvjetnik u Gospiću

osnovao je i Sportski klub Victoria u kojemu

je obnašao funkciju predsjednika. Bio je dvije

godine i voditelj Podružnice Hrvatskog radiše u

Gospiću. Ustaškom pokretu pristupio je 1932.,

a te iste godine sudjelovao je u organizaciji

Brušansko-velebitskog ustanka. Osobno nije

sudjelovao u napadu jer je prije toga emigrirao

u Italiju. Već ranije Pavelić ga je imenovao

poglavnim pobočnikom u Glavnom

ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških

jedinica u Italiji. Pseudonim mu je bio

Hadžija. Bio je jedan od najbližih Pavelićevih

suradnika u emigraciji. Privremeno je boravio

u Budimpešti i Beču odakle je protjeran.

Početkom rujna 1934. sastao se s Pavelićem

u Milanu i sredinom tog mjeseca otišao u

London, ali je u listopadu uhićen zbog sumnje

da je sudjelovao u pripremanju atentata u

Marseillesu na kralja Aleksandra I. Englezi

su ga predali Francuzima koji su ga osudili

na tri mjeseca zatvora. Pošto je odležao ta tri

mjeseca, izručili su ga Kraljevini Jugoslaviji

u siječnju 1935. Sud za zaštitu države ga je,

nakon što je izdržao šesnaest mjeseci zatvorske

kazne u Beogradu, oslobodio krivnje.

Poslije beogradskog zatvora kratko vrijeme je

boravio u Gospiću i u svibnju 1936. ponovo

otišao u emigraciju, najprije u Austriju pa u

Njemačku. U Berlinu ga je 1937. saslušavao

Gestapo. Iz Njemačke je pobjegao jer mu je

prijetilo uhićenje pa se sklonio u Francusku,

zatim izvjesno vrijeme živio u Budimpešti, i

17


Asić

opet u Berlinu. Proglašenjem NDH vratio se

u Zagreb i 12. IV. 1941. postao član privremenog

državnog vodstva, a nakon povratka

Ante Pavelića iz Italije 16. IV., imenovan je

ministrom unutarnjih poslova. Sudjelovao

je u potpisivanju Rimskih ugovora te pratio

Pavelića u posjetu Hitleru. Oženio se 14. XI.

1941. Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka

s kojom je imao petero djece. Početkom

listopada 1942. napustio je mjesto ministra

unutarnjih poslova i preuzeo dužnost ministra

pravosuđa i bogoštovlja. Od 29. IV. do

1. X. 1943. ponovo je obnašao dužnost ministra

unutarnjih poslova. Od 11. X. 1943. pa

do kraja NDH bio je državni prabilježnik –

čuvar državnog pečata. Zagreb je napustio 6.

V. 1945. zajedno s ostalim članovima Vlade

i sklonio se u Austriju. Britanci su ga zatvorili

u logor Spittal na Dravi zajedno sa skupinom

ministara i ostalih državnih dužnosnika.

Iz britanske zone u kojoj se nalazio logor,

prešao je u američku zonu, potom u francusku

gdje mu se nalazila supruga s djecom.

Uspio je nabaviti krivotvorene švicarske

dokumente na ime Aloisa Anicha i otišao u

Irsku. Godine 1948. sa suprugom i troje djece

došao je u Kaliforniju i pod pravim imenom

radio u bratovoj firmi. Državna komisija za

utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

proglasila ga je ratnim zločincem u srpnju

1945. zbog krivnje za masovno uništenje

Srba, Židova i Roma. Vlada FNRJ je 29. VIII.

1951. postavila zahtjev SAD-u za njegovo

izručenje. Nakon toga došlo je do sudskog

procesa u Los Angelesu koji je trajao sedam

godina, no okončan je odbijanjem jugoslavenskog

zahtjeva. Nakon što je Jugoslavija

zahtjev za njegovo izručenje ponovila, uhićen

je 14. XI. 1984. Ponovo je pokrenut sudski

proces i višemjesečni zatvor. Nakon procesa

izručen je jugoslavenskim vlastima. Ukrcan je

na aerodromu u New Yorku noću između 11.

i 12. II. 1986. i dopremljen u Zagreb. Suđenje

u Zagrebu počelo je 14. IV. 1986. Zagrebački

Okružni sud osudio ga je na smrt, no presuda

nije izvršena zbog njegovog zdravstvenog

stanja i duboke starosti. Umro je u siječnju

1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Ne zna se gdje je pokopan.

LIT.: J. Blažević: Tražio sam crvenu nit, Zagreb, 1976,

str. 25 – 26. I. Brlić: Lička i senjska građanska društva

1835. – 1945., Zagreb, 2017., 195 – 196. – M. Colić:

Tako zvana Nezavisna Država Hrvatska, Beograd, 1973.

– F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska

1941. – 1945., Zagreb, 1977. – B. Krizman: Ante Pavelić

i ustaše, Zagreb, 1976. – Hrvatski biografski leksikon,

1 (A – Bi), Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav

Krleža, Zagreb, 1983. – Hrvatska enciklopedija, 1 (A –

Bd), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1999.

J.K.i I.B.

ASIĆ, Ante (Slavko), sportski djelatnik,

glazbenik i muzikolog-amater, (Gospić, 4.

VI. 1925.).

Treće je od petero djece Marije i Jure

Asića. U Gospiću je pohađao osnovnu školu

i gimnaziju, a s nepunih 16 godina nastavio

je školovanje u Zagrebu, u Domobranskoj

zastavničkoj školi, koju nije uspio završiti.

Preživio je stradanja na Bleiburškom

polju i Križnom putu. Zahvaljujući stjecaju

okolnosti, u jesen 1945. počeo je pohađati

Višu sportsku školu, ali je zbog nedostatka

kadrova, u kasnu jesen iste godine, upućen

kao nastavnik tjelesnog odgoja na gimnaziju

Nikola Tesla u Gospiću. S rukometnom

loptom donesenom iz Zagreba, počeo je

trenirati rukomet, do tada nepoznati sport

u Gospiću. Na rukometnom prvenstvu

Hrvatske u Zagrebu 1946. Gospićanke su

bile jedine rukometašice i bile su bez konkurencije.

Njegovim je nastojanjem Gospić

postao kolijevka hrvatskog ženskog rukometa,

u kojem su uskoro igrala i košarka,

odbojka, stolni tenis, bile aktivne sekcije

za sportsku gimnastiku (mušku i žensku),

organizirana atletska natjecanja i dizanje

utega. Bio je trener gimnastičara i hrvača,

a zimi je podučavao i organizirao alpsko i

klasično skijanje. Osim sportskim, sudjelovao

je i u kulturnim zbivanjima. Kao pjevač

18


Bach

sudjelovao je u izvođenju slovenske operete

Kovačev student, Tijardovićeve operete Mala

Floramy, a kao član muškog zbora u dionicama

Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski i dr.

U gospićkoj gimnaziji vodio je Tamburaški

zbor i Mandolinski kvartet. Dolaskom u Zagreb

postao je tajnik Saveza za tehničku kulturu

općine Trnje. Jedan je od osnivača Lika fonda,

osnovanog u rujnu 1991. za pomoć napadnutom

Gospiću. Suosnivač je i prvi predsjednik

Društva Gospićana u Zagrebu, istaknuti

član Časničkog kluba 242, koji okuplja preživjele

pitomce bivše Domobranske časničke

škole. Čitav život bio je svestran sportaš,

izvrstan organizator, animator i neumorni

entuzijast. O doprinosu sportskim aktivnostima

u Gospiću i Zagrebu svjedoče brojne

nagrade i priznanja za unapređenje i razvoj

sporta u Gospiću od 1945. do 1957.; za

utemeljeno i plansko unapređenje objekata

za sport i sportsku rekreaciju na općini Trnje

u Zagrebu; za unapređenje i razvitak sadržaja

sportske rekreativne aktivnosti Sport za

sve; za unapređenje i razvoj hrvačkog sporta

u Gospiću i Zagrebu; za unapređenje skijanja

u Hrvatskoj; za višegodišnju organizaciju

i provedbu Škole skijanja u Gorskom kotaru

(Mrkopalj); za organizaciju i provođenje prvih

sportsko-rekreativnih sadržaja u hrvatskom

turizmu; za životno djelo Hrvatskog saveza

za sport i sportsku rekreaciju (1998.), te čitav

niz drugih nagrada i priznanja. Od odličja

spominjemo najznačajnije: Zlatna značka

pedagoga fizičke kulture, Zlatna značka hrvačkog

saveza Hrvatske, Zlatna značka Skijaškog saveza

Hrvatske. Hrvački klub Lika iz Zagreba dodijelio

mu je 2007. plaketu Osnivač kluba. Uz

pomoć Časničkog kluba 242 pripremio je i

objavio knjigu Ponosna Hrvatska – zbirka domoljubnih

koračnica i popjevaka od ilirskog preporoda

do danas I. izdanje 1999, II. dopunjeno i izmijenjeno

izdanje 2001. godine.

LIT.: A. Tomljenović: Ante (Slavko) Asić – Gospić je kolijevka

ženskog rukometa, Vila Velebita, br. 70, 26. VI. 1998.

13. – Milenijski leksikon - poznate ličnosti s područja

Ličko-senjske županije i Gospićko-senjske biskupije br.

4-6 (96-98), Zagreb, 2001. 33 – A. Mijatović: Nova vlast

uhićuje, zatvara i likvidira, Vjesnik, 13. VII. 2005., 63.

A.T.

B

BACH, Franjo (Franz), vojnokrajiški kapetan,

(Jezerane, 1793. – Otočac, 3.II.1868.).

Kao poručnik upravne struke služio je

isprva u satnijama Ličke pukovnije (Udbina,

Lovinac), a 1832. postao je upravni natporučnik

koji je vodio sve policijske, političke

i gospodarske poslove u Otočkoj pukovniji,

koji nisu izrazito pripadali financijama

ili pravosuđu. Kao kapetan upravne struke

od 1842. zapovijedao je stožerom upravnog

odjela Otočke pukovnije sa sjedištem

u Otočcu, što mu je omogućilo detaljan

uvid u funkcioniranje Pukovnije. Istaknuo

se akcijama protiv krajiških hajduka, čiji su

napadi pridonosili produbljivanju socijalne

napetosti. Slovio je kao uljudna, ozbiljna,

mirna i dobroćudna osoba s dobrim duhovnim

sposobnostima, koji je njemački i hrvatski dobro

govorio i pisao, dok je francuskim jezikom

samo prosječno vladao. Prema pretpostavljenima

se odnosio susretljivo, prema njemu

ravnima iskreno, a prema podređenima

pravedno i dobrohotno. Smatralo se da je bio

vrlo sposoban za upravnu službu, obavljajući

je spretno, marljivo i uspješno. Bio je toliko

zaslužan za kulturu i školstvo u Otočkoj

19


Bach

pukovniji da ga je zapovjedništvo nagradilo

osobnim dodatkom (Personalzulage)

na plaću. Kao umirovljeni bojnik (major)

napisao je Povijest Otočke pukovnije (Otočaner

Regiments-Geschichte), 1855; u hrvatskom prijevodu

objavljeno 2011.

LIT.: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.

aspx?id=5082, (posjećeno 28. IX. 2017.) – Buczynski, A.:

O povijesti Otočke pukovnije i njenu autoru, u Franz

Bach, Povijest Otočke pukovnije, Hrv. institut za povijest

/Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke (ur. Milan

Kranjčević), Zagreb-Otočac, 2010. T.K.

BACH, Ivan, veterinar i sveuč. prof.,

(Otočac, 13. VI. 1920. – Zagreb, 21. II.

2008.).

Sin je Vilima Bacha i majke Margite

rođ. Jellmann. Nižu realnu gimnaziju završio

je u Petrinji 1934. gdje mu je otac bio

sudac Kotarskog suda. Višu gimnaziju završio

je u Sisku 1938. Na Veterinarskom fakultetu

u Zagrebu diplomirao je 5. XI. 1943.,

a doktorirao 2. IV. 1947. obranivši disertaciju

Razvoj kokošjeg embriona u rentgentskoj slici.

Kao mikrobiolog radio je u Republičkom

zavodu za zaštitu zdravlja u Zagrebu (1948.

– 1960.). Držao je nastavu iz Higijene namirnica

životinjskog podrijetla za studente medicine

i na tečajevima u Školi narodnog zdravlja,

Fiziologiju i higijenu prehrane predavao je honorarno

u Školi za konditorsku industriju i

Higijenu prehrane za slastičarske obrtnike. Ljeti

1957. postao je honorarni nastavnik iz predmeta

Opća mikrobiologija na Biotehnološkom

odjelu Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u

Zagrebu. Za docenta je potvrđen 1. VI. 1960.,

a za izvanrednog profesora izabran je 7. VII.

1965. Sudjelovao je u radu Društva mikrobiologa

Hrvatske, čiji je bio tajnik i potpredsjednik.

Predavao je na prvom poslijediplomskom

studiju Tehnološkog fakulteta 1959./1960.

(Kemija i tehnologija antibiotika i Odabrana poglavlja

iz Opće mikrobiologije.). Na Poljoprivrednom

fakultetu u Sarajevu 1963./1964. predavao

je Mljekarsku mikrobiologiju. Sudjelovao je

na međunarodnim simpozijima i stručnim

usavršavanjima: Kopenhagen (1954.), Evians

les-bains (1960.), Prag (1964.). God. 1970.

osnovao je Sekciju za mikrobiologiju namirnica

i bio njezinim prvim predsjednikom. Kao

sudionik hrvatskog proljeća početkom 1972.

udaljen je s fakulteta, zbog krivičnog djela

protiv naroda i države osuđen je na bezuvjetnu

kaznu zatvora od 1 godinu i 6 mjeseci,

koju je smanjenu na godinu dana izdržao u

KPD Lepoglava, dijeleći ćeliju s ubojicom.

Za to vrijeme Fakultet mu je uništio osobni

arhiv u kabinetu, a nakon suspenzije ostao je

duže vrijeme bez plaće. Nikad više nije imao

radno mjesto i mogućnost zarade, a od 1974.

zbog narušenog zdravlja primao je invalidsku

mirovinu. Odlukom Znanstveno-nastavnog

vijeća Prehrambeno-biološkog fakulteta od

18. IV. 1991. poništena su mu rješenja o

povredi radne dužnosti i o prestanku svojstva

radnika donesene 1972. odnosno 1974.

DJELA: Od 1950. – 1970. objavio je 13 znanstvenih i 19

stručnih radova u domaćim časopisima s temama iz higijenske

i mikrobiološke kvalitete namirnica životinjskog

i biljnog podrijetla, bakterijskim otrovanjima, upotrebom

detergenata u nadzoru čistoće u pogonima za proizvodnju

namirnica, zakonskim propisima u proizvodnji

i prometu – Razvoj kokošijeg embriona u rentgenskoj slici,

Bibliography of Veterinarski arhiv 1 – 60 (1931. –1990.)

Journal of the Faculty of Veterinary Medicine, University

of Zagreb, Croatia, 11/22, 228 – 242.

LIT.: 50 godina Veterinarskog fakulteta u Zagrebu 1919. –

1969., Zagreb, 1969., 777. i 840. –Hrvatski biografski leksikon,

Zagreb, 1983. 1, (A – Bi), 316. – I. Golec: Petrinjski

20


Baica

biografski leksikon, Petrinja, 1999., 12. – Bibliography of

Veterinarski arhiv 1 – 60 (1931. – 1990.) Journal of the

Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb,

Croatia, 11/22, Zagreb, 1994., 363. – A. Lutkić: prof. dr. sc.

Ivan Bach (1920. – 2008.), Veterinarska stanica, god. 39,

srpanj – kolovoz 2008., 193 – 256. A.T.

BACH, Josip, glumac, redatelj, ravnatelj

drame i administracije, kazališni kritičar,

(Gospić, 15. II. 1874. – Zagreb, 6. VII. 1935.).

Kao poštanski vježbenik, stupio je 1896.

u Miletićevu Hrvatsku dramatsku školu, koju

je završio 1898. i kao glumac dobio angažman

u HNK. Nastupio je prvi put te godine

kao Sancho u Corneillovom Cidu. Sklonost

prema karakterno-glumačkim likovima

pokazao je u prvoj fazi svoga angažmana

(1898. – 1902.), u oko stotinu raznovrsnih

uloga. Značajne su: MacDonald (Schiller,

Walensteinova smrt), Umjetnić (Freudenreich,

Crna kraljica), Markiz (Rostand, Cyrano de

Bergerac), Fernand (Dumas sin, Denisa), Franjo

(Hauptmann, Kirijaš Henschel), Luka (Tucić,

Povratak), Shakespeare (Periklo knez Tirski),

Raoul (Schiller, Djevica orleanska), Gaston

(Dumas sin, Gospođa s kamelijama), Figaro

(Baumarchais, Figarov pir), Gülderstern

(Shakespeare, Hamlet), Gjuro Zrinski

(Bogović, Matija Gubec), Oberthal (Vojnović,

Psyche), Gašpar Alapić (Šenoa – Dežman,

Zlatarevo zlato), Ardueil (Brieux, Crveni talar),

Bjelinski (Koščević, Puškinova smrt). Nakon

jednogodišnjeg studija u bečkom Burgteatru

postao je 1903. redatelj i taj je posao obnašao

do 1920. Te godine postao je ravnatelj

administracije, 1924. je umirovljen, 1925. reaktiviran

i imenovan profesorom glumačke škole,

a 1926. ponovo postaje ravnatelj administracije.

Iste godine obnašao je neko vrijeme i

dužnost upravnika. God. 1931. postao je

ponovo ravnatelj drame, a 1934. napušta

posao zbog bolesti. Kao redatelj postavio je

oko 350 djela, koje je pretežno sam uvrstio

u program kao direktor drame. Pratio je

moderna europska kazališna djela i postavljao

ih na pozornicu HNK. Tako je praizvedba

Schönhererove Zemlje bila 1907. u HNK, a

drama istog pisca Žena vrag prikazana je istu

večer u Zagrebu, Beču i Berlinu. Na scenu

je postavio djela starijih hrvatskih pisaca:

Gundulića, Brezovačkog, Nemčića, Šenoe,

Demetra, Bogovića, Markovića i Tomića, te

najvažnija djela Ive Vojnovića. Pisao je kritike

i recenzije za Život, Vijenac, Narodne novine,

Agramer zeitung i Obzor.

LIT.: V. D. (V. Deželić): Bach Josip, Znameniti i zaslužni

Hrvati 925 – 1925, 13., Zagreb, 1925. – S. B. (S. Batušić):

Bach Josip, glumac, Hrvatsko narodno kazalište u

Zagrebu 1894. –1969., Enciklopedijsko izdanje, Zagreb,

1969., 176 – 177. – Josip Bach: Autobiografija u: FORUM,

god. XXX. Knj. LXII, br. 9 – 10., 508 – 513. Zagreb, 1991.

– Hrvatski biografski leksikon, 1, A – Bi, Zagreb, 1983.,

316 – 317. – Hrvatski leksikon, knjiga 1., Zagreb, 1996.,

46. – A. T. (A. Tomljenović): Bach Josip; Milenijski leksikon

– Poznate ličnosti s područja Ličko-senjske županije

i Gospićko-senjske biskupije, Kazališna i filmska umjetnost,

Vila Velebita, br. 4 – 6 (96 – 98), lipanj – prosinac

2001., 35. – P. Požar: Leksikon povijesti novinarstva i

publicistike, Split, 1991., 41. – Batušić N.: Josip Bach

i moderna u: Riječ mati čina-Krležin kazališni krug,

Zagreb, 2007., 139 – 157. – Katalog Leksikografskog

zavoda Miroslav Krleža.

A.T.

BAICA, Joško, slikar, (Dubrovnik, 12. VI.

1923. – Zagreb, 8. IX. 2010. )

Po zanimanju liječnik - internist i kardiolog.

Njegova baka s majčine strane bila je

iz obitelji Budak u Karlobagu. Udala se za

Joška iz Studenaca u Dalmatinskoj zagori.

Djed Joško je bio učitelj u Imotskom, a bavio

se i trgovinom pa je dolazio i na Brač radi

21


Balać

trgovine pijeskom i kamenom. Po njemu je

Baica dobio ime. Baice su inače podrijetlom

s otoka Brača.

Slikarstvo je učio na samom početku

Drugog svjetskog rata u privatnoj školi K.

Strajnića u Dubrovniku. Bio je u drugoj

grupi učenika koju su sačinjavali Josip

Colonna, Đuro Pulitika, Ante Masle i Ivo

Dulčić. Grupi se ponekad pridruživao

Ivo Vojvodić, a bio im je blizak i Branko

Kovačević. U Strajnićevoj školi ostao je

do kraja rata, no umjesto studija slikarstva

upisao se na Mediciniski fakultet u Zagrebu

i diplomirao 1952. Najčešće je slikao mrtve

prirode i portrete (Masline pod Petkom, 1945.,

Tri bolesnika, 1957., Mrtva priroda s kruškom

i jabukom, 1967., Dubrovnik u jutro, 1973.)

snažnom gestom i bogatim koloritom.

Izvodio je vitraje, kazališnu scenografiju,

a freske i murale radio je najčešće u zdravstvenim

ustanovama, primjerice u travničkoj

i gospićkoj bolnici te u Bosanskoj

Gradiški.U Gospiću je boravio tri godine

i taj period bio je najkreativniji u njegovu

umjetničkom radu. Tu je u bolnici oslikao

više zidova. Sačuvan je mural u ljekarni (16

četvornih metara) gdje je nekad bila transfuzija,

a prikazani su bolnički laboratorijski

instrumenti u nadnaravnoj veličini.

Djelomično je oštećen prilikom uvođenja

instalacija za centralno grijanje. Njegov

najveći mural je Bolesnik na nekadašnjem

muškom internom odjelu (površine 150

četvornih metara) na kojem je prikazano

oboljenje čovjeka, liječenje, izlječenje i

odlazak kući. Izrađen je u svijetlim tonovima

plave boje. U obnovi bolnice mural

je mjestimično oštećen kojekakvim radovima,

i premaljan bijelom vapnenom bojom.

Nastojanjem prof. Ivice Mataije dovedeni su

stručnjaci Konzervatorskog zavoda kako bi

sačuvali taj golemi rad, no oštećenja su tako

velika, a i boja je većinom uništena tako

da je ovo najveće Baičino djelo nepovratno

izgubljeno. U tom dijelu bolnice uređen

je prostor za hemodijalizu. Samostalno je

izlagao u Zagrebu, Dubrovniku, Vukovaru,

Opatiji, Milanu i Beogradu. U Lici je izlagao

1982. (Gospić, Plitvice) i poklonio nekoliko

slika za Teslinu galeriju i galeriju grada

Gospića. Izlagao je i 2001. u selu Podlapac u

sklopu Dana Dragutina Tadijanovića.

LIT.: G. Gamulin: Amaterizam i izlazak iz njega, ŽU, 1976..

24 – 25 – G.Gamulin i J. Škunca: Joško Bajica (katalog)

Vukovar, 1980. – Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1

(A/Nove), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb,

1985. – M. Čiljat: Inicijativa Dopisništva Večernjeg lista

u Gospiću: Sačuvati Baičin mural u bolnici, Večernji list,

(regije Istra Primorje Lika), Zagreb od 13. IX. 2007. J.K.

BALAĆ, Gajo, kazivač narodnih epskih

pjesama, (negdje u Lici potkraj XVIII. st. –

poslije 1833.).

Bio je slijep i kao putujući slijepi guslar

1830. našao se u Kragujevcu pa je Vuk

Stefanović Karadžić od njega zapisao desetak

epskih pjesama, uglavnom hajdučke

tematike, npr. o Mijatu Tomiću. Neke od

Balaćevih pjesama svojevremeno su postale

vrlo poznate pa su uvrštene u sve priručnike

i antologije narodne epike kao primjerice

Starina Novak i knez Bogosav i Mali Radojica.

Podaci o njegovu životu vrlo su oskudni.

LIT.: Matija Murko, Tragom srpsko-hrvatske narodne

epike, 1, Zagreb 1951. – Hrvatski biografski leksikon, tom

I A – Bi, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983.


J.K.

22


Balen

BALEN, Šime, publicist i politički djelatnik,

(Jablanac, 7. II. 1912. – Karlovac, 16.

III. 2004.).

Osnovnu školu polazio je u Jablancu i

Karlovcu, gdje je započeo niže razrede gimnazije,

koje je završio u Rijeci. Ispit zrelosti položio

je na sušačkoj Trgovačkoj akademiji 1930.

i iste godine upisao Ekonomsko-komercijalnu

visoku školu u Zagrebu. Sudjelovao je u aktivnostima

mladeži protiv šestosiječanjske diktature,

nakon čega je uhićen 1932. i u Ogulinu

osuđen na godinu dana zatvora. Na ponovljenom

procesu (25. – 29. I. 1933). Državni

sud za zaštitu države u Beogradu osudio

ga je na četiri godine tamnice (Sremska

Mitrovica, Lepoglava, Maribor) kao hrvatskog

nacionalnog revolucionara. U zatvoru

je prihvatio ideje marksizma i komunizma,

studirao na »crvenom sveučilištu« i postao

članom Komunističke partije (1935). Radio

je kao korektor u nekim zagrebačkim novinskim

poduzećima. Potkraj 1936. ponovno

je uhićen i 1938. protjeran iz Zagreba. Te je

godine postao urednik gospodarske rubrike

u Hrvatskom dnevniku, a početkom okupacije

1941. u Novom listu. Godine 1936., po

zadatku PK KPJ za Hrvatsku, djelovao je na

selu u okviru lijevog krila HSS-a. Od druge

polovice 1940. bio je član Ćelije intelektualaca

u Zagrebu, a u proljeće 1941. postao je

član Vojnog komiteta za Zagreb. U kolovozu

odlazi na oslobođeni teritorij, najprije u Drvar,

potom kao partijski instruktor u Brinje, a od

kraja 1941. do 1944. politički je komesar u

nekoliko partizanskih jedinica. Bio je vijećnik

AVNOJ-a, a u ZAVNOH-u član inicijativnog

odbora te rukovoditelj Propagandnog

odjela (1943.), a poslije i vijećnik. Po svršetku

rata bio je član Privremene narodne skupštine

Jugoslavije (1945.), delegacije u OUN (1946.

– 1947.) i na zasjedanju UNESCO-a (1947.), a

1945. – 1947. predstavnik za tisak u jugoslavenskom

poslanstvu u Washingtonu. Nakon

povratka iz SAD-a postao je direktor Tanjuga.

U vrijeme napada Informbiroa na KPJ (1948.)

prestao je biti član partije. Radio je i dalje kao

publicist, a 1962. postao je direktor Nakladnog

zavoda Znanje u Zagrebu, gdje je i umirovljen

(1966.). Primio je više odlikovanja i priznanja.

Nositelj je partizanske spomenice 1941.

Od đačkih dana svojim književnim prilozima

surađivao je u raznim časopisima i publikacijama:

Hrvatski borac (1928.), Hrvatski domobran

(1928.), Naša sloga (1929., 1930.), Omladina

(1929., 1930., 1930. – 1931.), Hrvatsko pravo

(1930.), Jutarnji list (1931.), Koprive (1931.), Obzor

(1931., 1937.), Zora (1931.), Seljačka misao (1937.,

1939.), Primorje (1938.), Hrvatski dnevnik (1938. –

1940.), Hrvatski radnik (1939.), Božićnica (1940.),

Slobodna misao (Toronto, 1940.). Više njegovih

reportaža objavljeno je u zborniku Kako

živi narod (Zagreb, 1938.). Tada se potpisivao

šifrom -en i pseudonimima Maledicus, R. Mršić

i F. Šegotić. Poslije rata tu vrstu priloga objavljivao

je u Književnim novinama (1948.), Republici

(1951., 1953., 1956., 1960., 1964.), Matici (1957.,

1958., 1967.), Književnoj tribini (1959.), Kulturnom

radniku (1959., 1962.), Telegramu (1964., 1967.,

1969.), Kolu (1965., 1969., 1970.), Našim planinama

(1976., 1978.) i Zadarskoj reviji (1977.), te u

nekim dnevnim i tjednim listovima. Političke

priloge i tekstove o novijoj političkoj povijesti

naše zemlje počeo je za tamnovanja

objavljivati u Zidnim novinama i listu Narodni

23


Balen

front slobode (1935., 1936.), a potom u Seljačkoj

misli (1937.), Političkom vjesniku (1940.), Gerilcu

(1941.), Ličkom partizanu (1941.), Narodnom

borcu (1942.), Riječi žene (1942.), Vjesniku

(1943., 1945., 1979.), Matici (1953., 1954.,

1955.), Dometima (1982.), te u više spomenica

i zbornika. Za boravka u SAD-u surađivao

je u listovima naših iseljenika: Zajedničar

(Pittsburgh), Narodni list (New York) i dr.

Pisao je o našim istaknutim iseljenicima i

njihovim organizacijama (Matica, 1954., 1955.,

1956.) i Matica, (Iseljenički kalendar, 1970.).

Bavio se i uredničkim radom. Za boravka

na robiji bio je s Otokarom Keršovanijem u

uredništvu poluilegalnog lista Narodni front

slobode (Sremska Mitrovica, 1935., 1936.), s N.

Rubčićem, M. Franekićem i S. Kulenovićem

pokrenuo je i uređivao antifašistički list za

selo Seljačka misao (Zagreb, 1937., br. 1 – 20)

i poslije zabrane, isti izdavači pokreću 1938.

ediciju Seljačka knjižica i ilegalni list Izvještaj

(1939.) te iste godine ponovno Seljačku misao. U

travnju 1940. postao je član redakcije Političkog

vjesnika (od 1941. Vjesnik radnog naroda). Ljeti

iste godine radio je u redakciji novopokrenutog

lista Gerilac u Drvaru. Potom je uređivao

list Štaba grupe NOPO za Liku Lički

partizan (1941., od 1942. Partizanski vjesnik).

Godine 1943. ponovno je uređivao Vjesnik, a

kao komesar 11. korpusa pokrenuo je i uređivao

list Za domovinu (1944.). Poslije rata bio je u

uredništvu lista Ministarstva privrede Lokalna

privreda (1949. – 1951.). Pokrenuo je i uređivao

časopis Matice iseljenika Hrvatska Matica

(1951. – 1959.), Matičin iseljenički kalendar

(1955. – 1959.) i ediciju Matičina knjižnica,

a potom i list Zagrebačka panorama (1960. –

1962.). Izdavao je i samostalne publikacije,

među njima i brošure: Staniša Opsenica (1944.),

Bitka kod Gračaca (Crna Lokva, 1945.), Istra

u narodnooslobodilačkoj borbi (Split, 1945.), O

američkim seljacima-farmerima (Beograd, 1948.),

Rodnoj grudi (Zagreb, 1951.), S. M. Selakovićem

i I. Vrančićem izdao je priručni leksikon

(Zagreb, 1967.). Memoarsko djelo Zapisi i

zapamćenja izdao je samo djelomice. Objavio

je više prijevoda djela američkih pisaca: E.

Caldwell, Duhanski put (Zagreb, 1951.), Gradić

Estherville (Zagreb, 1954.), Subotnje popodne i

druge novele (Zagreb, 1960.), E. Hemingway,

Kome zvono zvoni (Zagreb 1952. – 1975., 1979.);

W. Faulkner, Svjetlo u augustu (Zagreb, 1953.,

1964., Zagreb i Ljubljana 1977.), Izabrana djela,

1 – 9 (Zagreb, 1977.; F. Norris, Polip (Zagreb,

1955.), Crnačka poezija (Sarajevo, 1956.),

Veliki Gatsby (Zagreb, 1959.); B. Franklin,

Autobiografija (Zagreb, 1960.).

DJELA: Robija, Zagreb, 1936. (s N. Rubčićem, P.

Gregorićem i dr.) – Sovjetski zavez, Zagreb, 1940. – Lipovac,

Zagreb, 1947. – Pavelić, Zagreb, 1952. – Jablanac (1179. –

1979.), Zagreb, 1979., Izgubljeni na Velebitu, Zagreb, 1980.

LIT.: Osuda Frlana i drugova, Jutarnji list, 22 (1933.)7545,

5 – Nada Sremec: Iz partizanskog dvenika, Zagreb, 1945,

36, 105 – 107, 109. – A. I.: Šime Balen, »Lipovac« – Narodna

armija, 3 (1947.) 154, 4. – Dane Lončar: Formiranje i rad

NOO u kotaru Brinje 1941. – Lika u NOB-i 1948. Zbornik),

Beograd 1963., 315 – 316, 318 – 319. – Slobodan Nešović:

Prvo i drugo zasjedanje AVNOJa Zagreb 1963. – Todor

Radošević: Vojno rukovodstvo ustanka u Lici- Lika u NOB

1941., Beograd, 1963., 580. – ZAVNOH 1943/I i 1944/II,

Zagreb 1964. i 1970., Ivan Šibl: Ratni dnevnik, Zagreb, 1966.,

354, 360. – Mladen Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija

1918. – 1945., 1 i 2, Zagreb, 1970. – Mahmud Konjhodžić:

Riječi istine, Zagreb, 1975., 34, 93, 95, 144. – Josip Broz

Tito: Sabrana djela, 7 beograd, 1979., 82, 289. – Jefto Šašić:

ravolucionar Martin Franekić, Novska, 1979., 14 – 15, 26,

29, 31, 35 – 37, 39 – 40. – Vladimir Blašković: Publikacija o

Jablancu, Republika 36 (1980.)9, 914 – 915. – Mirko Peršen:

Vjesnik 1940. – 1975., Zagreb, 1980., 13, 17 – 18, 69 – 71, 73.

– Stjepan Vukušić: Jablanac Šime Balena u obzoru humanističkih

tekstova o Podgorju, Senjski zbornik, 8 (1980.), 427

– 429. – Ivan Jelić: Komunistička partija Hrvatske 1937. –

1945., 1, Zagreb, 1981., 178 – 180, 2004., 274. M.R.

BALEN, Vlasta, glumica i obnašateljica

raznih kazališnih dužnosti, (Gospić, 14. VI.

1923. – Zagreb, 26. III. 2001.).

Kći je dr. Mile Miškulina, odvjetnika,

novinara i političara i Marije rođ. Grospić.

U Zagrebu je pohađala osnovnu školu i

žensku realnu gimnaziju kod Sestara milosrdnica

i maturirala 1942. Glumačku školu

pri HNK pohađala je od 1942. do 1944.

i glumila u školskim predstavama, a onda

24


Balenović

se škola ugasila nakon odlaska nekoliko

glumaca u partizane. Prvih poslijeratnih

godina bila je članica Lutkarskog kazališta,

završila glumačku školu i kao suradnica

dr. Branka Gavelle jedna je od osnivača

Zagrebačkog dramskog kazališta (1. VII.

1953.). Glumila je s velikanima hrvatskog

glumišta (Euripid: Hekuba; Dostojevski:

Selo Stjepančikovo; Müller: Vještice iz Salema;

Krleža: U logoru; Krleža: Golgota). Nastupala

je i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Napustila je pozornicu i postala poslovna

tajnica, a u nekoliko navrata i v. d. ravnatelja

Dramskog kazališta Gavella. Neumorno se

bavila organizacijskim poslovima do odlaska

u mirovinu 1989., navršivši 40 godina

sudjelovanja u kazališnom životu Zagreba.

Dobitnica je mnogih priznanja za rad i

doprinos glumištu i kulturi grada Zagreba.

LIT.: Hrvatsko narodno kazalište 1894. – 1969,

Enciklopedijsko izdanje, Zagreb, 1969., 299 –300. - A. T.

(A. Tomljenović): Milenijski leksikon, Poznate ličnosti s

područja Ličko-senjske županije i Gospićko-senjske biskupije,

Kazalište, Vila Velebita, br. 7 (99), siječanj – ožujak

2002., 38. – Arhiva obitelji Balen. A.T.

vojsci kao obavještajac. Imao je čin bojnika.

U Mađarskoj se povezao s ustaškim emigrantima

te s njima usko surađivao dok su boravili

na Janka pusti i pripremali se za borbu

protiv karađorđevićevskog režima tridesetih

godina dvadesetog stoljeća. Nakon proglašenja

NDH, Pavelić ga je imenovao za vojnog

izaslanika NDH u Budimpešti. U kolovozu

1942. postavljen je za glavara Podhvatnog

i izobrazbenog odjela u zapovjedništvu

Ustaške vojnice. Za vrijeme te dužnosti je i

umirovljen 1943. Nakon umirovljenja vratio

se u Budimpeštu. Iz Mađarske je 1944. zbog

opasnosti od Crvene armije prešao u Austriju

gdje je ostao do kraja života.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,

Zagreb 1997. J.K.

BALENOVIĆ, Krešimir, kemičar, (Zagreb,

17.V.1914. – Zagreb, 25. II. 2003.).

Sin Vida Balenovića, u rodu sa Šimunom

Balenovićem, podrijetlom s Kruščice, Gornji

Kosinj. Diplomirao je na VII. (kemijskoj)

grupi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu 23. VI. 1937. Doktorat znanosti na

Sveučilištu u Zagrebu, s disertacijom Prilog

poznavanju kiselina elemi smole, stekao je 1939.

Za izvanrednog profesora organske kemije

na Farmaceutskome fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu izabran je 1945., a 1946. postavljen

je za izvanrednog profesora na kemijskom

odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta

BALENOVIĆ, Dragutin, ustaški časnik,

(Gospić, 2. III. 1894. – Werofen, Austrija,

17. II. 1954.).

Do Prvog svjetskog rata služio je kao

časnik u austrougarskoj vojsci. Nakon

raspada Austro-Ugarske ostaje u mađarskoj

25


Balenović

Sveučilišta u Zagrebu. Za redovitog profesora

na kemijskome odjelu Prirodoslovnomatematičkog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

izabran je 1952. Od 1946. do 1970. bio je

predstojnik Zavoda za organsku kemiju i

biokemiju Prirodoslovno-matematičkog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Za izvanrednog

člana Jugoslavenske akademije znanosti i

umjetnosti izabran je 1958. Od 1958. do 1959.

bio je dekan Prirodoslovno-matematičkog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1975. do

smrti bio je redoviti član Hrvatske akademije

znanosti i umjetnosti. Od 1976. do smrti bio

je dopisni član Slovenske akademije znanosti

i umjetnosti. Državnu nagradu za životno

djelo u znanstvenoistraživačkom radu za

područje prirodnih znanosti dobio je 1985.

Bio je sudionik stvaranja neovisne Republike

Hrvatske kao suosnivač HDZ-a na osnivačkoj

skupštini u NK Borac na Jarunu, kad je

za predsjednika HDZ-a izabran dr. sc. Franjo

Tuđman, a za tri potpredsjednika: akademik

Dalibor Brozović, akademik Krešimir

Balenović i Vladimir Šeks, dipl. iur. U njegovoj

je biografiji o tom događaju zapisano: »Na

samom početku ostvarivanja osamstogodišnjega sna o

hrvatskoj državi, kada to još ni izdaleka nije bilo

izvjesno, na upit zašto se pod stare dane upleće u politiku,

što je čitavi život dosljedno izbjegavao, čudeći se,

odgovorio je kratko: Jer se mlađi boje.« (Trinajstić

2004: 15.) Odlukom predsjednika Sabora SR

Hrvatske dr. sc. Žarka Domljana imenovan

je, 30.V.1990., jednim od šest članova predsjedništva

SR Hrvatske. Odlukom predsjednika

dr. Franje Tuđmana imenovan je, 20.

VI. 1990., članom Komisije Predsjedništva

SR Hrvatske za pomilovanja. U okviru znanstvenoistraživačkog

rada u području kemije

publicirao je preko 100 znanstvenih radova u

najprestižnijim svjetskim znanstvenim časopisima,

bio je član hrvatskog, te američkog,

engleskog i nizozemskog društva kemičara,

bio je urednik i suradnik našeg međunarodno

priznatog časopisa Croatia Chemica

Acta (CCA), a pod njegovim mentorstvom

doktoriralo je oko 30 hrvatskih kemičara.

Surađivao je s oba naša nobelovca kemičara

(Ružičkom i Prelogom), a s Prelogom je

publicirao i tri znanstvena rada.

LIT.: Nenad Trinajstić: Krešimir Balenović 1914. – 2003,

HAZU, Zagreb, 2004. – http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=5492

– http://info.hazu.hr/hr/clanovi_

akademije/osobne_stranice/balenovic – http://www.sazu.

si/clani/kresimir-balenovic -

http://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnjidan/60303-kako-je-osnovan-hdz-1989.html

-

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_06_25_478.html

-

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_07_29_585.html

I.MC.

BALENOVIĆ, Šimun, publicist, (Kruščica,

Gornji Kosinj, 21.X.1835. – Zagreb, 17.05.1872.).

Studirao je teologiju u Zagrebu i zaređen

za svećenika 1859. Na Bogosloviji je bio predsjednik

Zbora duhovne mladeži (1858./59).

Urednik Katoličkog lista (1867. – 71.), kateheta

i učitelj pedagogije na zagrebačkoj preparandiji.

Pisao je prigodne pjesme te članke

i djela iz područja duhovnosti, teologije,

pedagogije i crkvene povijesti. Najvažnija

djela: Liturgija ili obredoslovnica (1862.),

Povjestnica hrvatskoga naroda (1870.). U

Povjestnici hrvatskoga naroda dotiče se i kosinjske

tiskare. Napisao je i prigodnicu prilikom

smrti bana Josipa Jelačića: Suze za svijetlim

banom Josipom grofom Jelačićem usnuvšim 20. svibnja

1859. proljevene u ime omladine hrvatske. Bio je

26


Barković

i suosnivač Društva sv. Jeronima ili Društva

sv. Ćirila i Metoda, osnovanog 8.V.1868. kad

je zajedno sa pjesnikom Ivanom pl. Trnskim

postavljen u organizacijski odbor društva.

(Butorac 1969., 380.) Nakon što sudjeluje u

organizacijskom odboru Jeronimskog društva,

u njemu i radi na raznim funkcijama sve

do svoje smrti. Povodom njegove prerane

smrti u 37. godini života, njegov prijatelj,

odbornik Jeronimskog društva i pjesnik Ivan

pl. Trnski opjevao mu je prigodnicu.

DJELA: Liturgika ili Obredoslovnica tumačeća obrede

Katoličke cerkve, Zagreb, 1862. – Povjestnica hrvatskoga

naroda, Zagreb : Društvo s. Jeronima, 1870.

LIT.: Josip Butorac: Povijest Društva sv. Jeronima ili

Društva sv. Ćirila i Metoda 1868. –1968., Bogoslovska

smotra, Zagreb, 1969., str. 376 – 409. – Vid Balenović:

Život i rad Šimuna Balenovića, Nadbiskupska tiskara,

Zagreb, 1935. – http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.

aspx?ID=5493 I.MC.

BALENOVIĆ, Vid, pedagog, (Kruščica,

Gornji Kosinj, 19. XII. 1883. – Zagreb, 23.

III. 1970.).

Nećak u drugom koljenu Šimuna

Balenovića. Osnovnu školu polazio je u

Klancu (1894. – 1898.), gimnaziju do šestog

razreda u Gospiću, sedmi razred u Zagrebu,

a osmi s ispitom zrelosti završio je 1906. u

Sušaku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

studirao je zemljopis i povijest (1907. – 1912.);

ljetni semestar 1907./1908. bio je slušač

Karlova sveučilišta u Pragu. Zaposlio se

1912. u Nautičkoj školi u Bakru, ali je već

iduće godine premješten u karlovačku gimnaziju.

Od 1916. do 1918. radio je u Sveučilišnoj

knjižnici, a potom je do 1933. bio profesor

na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Kraće

je vrijeme predavao na gimnaziji u Sisku te

ponovno u Zagrebu na II. realnoj gimnaziji

(1933. – 1935.), na ženskoj gimnaziji (1935.

– 1941.) i na Klasičnoj gimnaziji od 1941.

do umirovljenja 1947. Bavio se problemima

pedagogije, povijesti školstva, narodne povijesti,

zemljopisa, narodoznanstva (etnologije)

i planinarstva, s osobitim osvrtom na Vojnu

krajinu i Liku. Objavljivao je u periodicima:

Hrvatska njiva (1917., 1918.), Nastavni vjesnik

(1922. do 1940.), Omladina (1923./1924.),

Večer (1925.), Katolički list (1935.), Hrvatski

radiša (1937.), Hrvatski planinar (1941.). Više

priloga iz povijesti školstva Like objavio

je u Ličkom kalendaru (1934., 1935.), Ličkoj

slogi (1937.) i Ličkom zborniku. Surađivao je

u izdanjima Jugoslavenskog leksikografskog

zavoda Enciklopediji Jugoslavije i Pomorskoj enciklopediji.

Pisao je udžbenike iz zemljopisa i

narodoznanstva.

DJELA: Opća geografija, Zagreb 1923, 1939, 1942. – Kroz

Srbiju, Bosnu i Dalmaciju sa abiturijentima I drž. gimnazije

zagrebačke, Zagreb, 1926. – Petar Karlić prigodom

30-godišnjice naučnoga rada, Zagreb, 1934. – Život i rad

Šimuna Balenovića, Nadbiskupska tiskara, Zagreb, 1935.

– Etnologija za više razrede srednjih i sličnih škola, Zagreb,

1940., 1941., 1944.

LIT.: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1168 I.MC.

BARKOVIĆ, Josip, književnik, (Otočac, 16.

I. 1918. – Zagreb, 7. XII. 2011.)

Osnovnu školu i niže razrede gimnazije

pohađao je u rodnom mjestu (1925. – 1932.),

a učiteljsku školu u Gospiću i Karlovcu

(1933. – 1936.). Nakon što je obolio od

tuberkuloze, prekinuo je školovanje i otišao

na liječenje u sanatorijie Novi Marof,

Topolščica i Brestovac, a potom nastavio

školovanje u Beogradu (1937.) te se vratio u

Gospić i maturirao 1940. U Gospiću je iste

godine objavio svoju prvu zbirku pjesama

27


Barković

pod naslovom Pjesme o slobodi. Upisao se na

Filozofski fakultet u Zagrebu, ali je prekinuo

studij zbog rata. Radio je kao učitelj u

Prozoru kod Otočca (1941. i 1942.), zatim

kao kotarski činovnik u Otočcu. Zbog

ilegalne suradnje s komunistima bio je

uhićen, ali je u proljeće 1943. uspio pobjeći

u partizane. Tijekom Drugog svjetskog rata

obnašao je razne političke funkcije na oslobođenim

teritorijima u Lici te radio u propagandističkoj

i kulturnoj djelatnosti partizanskog

pokreta. Od 1945. bio je urednik

informativnih pa zatim kulturnih emisija

Radio Zagreba. Radio je u redakciji tjednika

Naprijed (1945.), a zatim je bio urednik

kulturne rubrike tog lista. Bio je tajnik

Društva za kulturnu suradnju Hrvatske i

SSSR-a. Uređivao je časopise Izvor (1948./49.)

i Krugovi (1953. – 1957.). Godine 1950. izabran

je za zamjenika narodnog poslanika Savezne

narodne skupštine u Beogradu. Bio je glavni

urednik izdavačkih poduzeća Lykos i Epoha,

glavni urednik kulturne rubrike Vjesnika

(1955.) i predsjednik Društva hrvatskih književnika

(1976. – 1978.). Primio je nagradu

Predsjedništva vlade NRH za književni rad

(1948.) i nagradu Vladimir Nazor za životno

djelo (1981.). Pisao je pjesme, pripovijetke,

romane, kritike, recenzije knjiga, filmske

scenarije, a upuštao se i u polemike. Bio je

zapažen i kao pisac za djecu. Pjesme su mu

prevedene na makedonski, slovenski, češki,

engleski, esperanto, njemački, rumunjski,

slovački i talijanski jezik. U književnosti

se javio pjesmom U spokoju (Mladost,

1935./36., 7). Surađivao je u brojnim novinama,

časopisima i drugim publikacijama:

Pomladak Jadranske straže (1935./36.), Lički

zbornik (1938./39.), Žena u borbi (1945., 1951.,

1952.) Republika (1946. – 1952., 1956., 1957.,

1961. – 1963., 1972., 1973.), Djelo (1948.),

Izvor (1949./50.), Mladinska revija (1949.),

Idnina (1950.), Književne novine (1950., 1951.),

Zora (1950., 1960.), Književnost (1951.), Kulturni

radnik (1951.), Put u slobodu (zbornik 1951.),

Srpska riječ (1951.), Filmska revija (1952.),

Vjesnik (1952. – 1954., 1957., 1968.), Hrvatsko

kolo (1953., 1955.), Život (1953., 1960.),

Mogućnosti (1954., 1955., 1960., 1963., 1972.),

Za domovinu (1954.), Nemiri (1956.), Problemi

(1956.), Književna tribina (1959.), Književnik

(1960.), Letopis Matice srpske (1960.), Telegram

(1960., 1966.), Smilje i bosilje (1973.), Dometi

(1977.), Istra (1979.) Prvi prozni radovi (crtice

iz ratnog života Iza prve linije i roman Sinovi

slobode) nisu ostavili nekog značajnijeg traga u

hrvatskoj poslijeratnoj prozi. No, već sljedeće

knjige otkrivaju ga kao jednog od značajnijih

prozaika, naročito kad se bavi problematikom

djetinjstva, što posebno dolazi do

izražaja u zbirci Zeleni dječak. Tu se dotakao

i problema ženske emancipacije i erotizma

što će dotaknuti i u romanima Pođimo časak

umrijeti i Alma. U sljedećim djelima upušta

se u psihološke analize likova i njihov odnos

prema društvu, razmatra društveno-povijesnu

pozadinu koja utječe na formiranje

ličnosti. Roman Pođimo časak umrijeti pisan

je u epistolarnom obliku, a osnovna mu je

tematika potraga glavnog junaka za vlastitim

identitetom. U romanu Sante u središtu

pozornosti je sudbina nekoliko likova koji se

nisu uspjeli prilagoditi društvenoj situaciji u

poslijeratnoj Hrvatskoj. U njegovim posljednjim

romanima u prvi plan stavlja se etičnost

i moralnost i pojam univerzalnog zla pred

kojim pojedinci ostaju nemoćni.

28


Bauer

DJELA: Pjesme o slobodi, Gospić, 1940. – Iza prve linije,

Zagreb, 1945. – Na zagrebačkoj fronti, Split, 1945. – Sinovi

slobode, Zagreb, 1948. – Iz borbe i izgradnje, Zagreb, 1949.

– Narodni heroj Marko Orešković, Zagreb, 1951. – Tri smrti,

Zagreb, 1951. – Na rubu noći, Zagreb, 1945. – Dolina djetinjstva

I. dio, Zagreb 1955.; II. dio Zagreb, 1956. – Pođimo

časak umrijeti, Zagreb, 1958. – Zeleni dječak, Zagreb, 1960.

– Alma, Zagreb, 1963. – Hrabra četa pionira Peće, Zagreb i

Beograd, 1965. – Sante, Zagreb, 1969. – Četiri slavne godine,

Zagreb, 1970. – Tračak, Zagreb, 1973. – Mala Jalta, Zagreb,

1974. – Izabrana djela, 5.st. hrv. knjiž., knjiga 145, Zagreb,

1977. – Vinograd, Zagreb, 1978. – Droga na seoski način,

Zagreb, 1980. – Noć na Krbavskom polju, Zagreb, 1986.

– Sablasti i utvare našeg otoka, Zagreb, 1986. – Ban Petar

Zrinski, Zagreb, 1988. – Piramida, Zagreb, 1999.

LIT.: Hrvatski biografski leksikon, tom I, (A – Bi), Zagreb,

1983.; Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000. – Cvjetko

Milanja: Josip Barković, 5. st. hrv. knjiž., knjiga 145,

Zagreb, 1977.; Leksikon pisaca Jugoslavije 1, Novi Sad,

1972. J.K.

BARTOL KRBAVAC, glagoljaški pisar i

iluminator, (Krbava, XIV.st. – nakon 1421.)

Najprije je djelovao u svome južnokrbavskom

zavičaju, a zatim je, zbog sukoba

između pristaša Ladislava Napuljskog i

Žigmundovih sljedbenika, otišao u Hrvatsko

primorje, o čemu piše u kolofonu Bakarskoga

brevijara: »Ljet gospodnjih 1414. ja Bartol rečeni

pisacplemenšćinu Kerbavac bjeh prisiljen u straničarstvo

za rat ku nečistivi Hrvoj z Bosnani i z Beneci

i s Turki uzdiže na kralja ugarskoga Žigmunda.«

Svoju je darovitost u ispisivanju glag. slova,

pisanju minijatura i inicijala pokazao na

nekoliko poznatih hrvatskoglag liturgijskih

kodeksa. God.1402., po narudžbi Vukovoj

(sinovac Vitka, priora benediktinskoga samostana

na rijeci Koprivi tj. Zrmanji), pisao je

Berlinski misal. U prvoj trećini XV.st. pisao je

Beramski (Ljubljanski) misal i u dijelu memento

vivorum zapisao svoje ime, a iz njegove radionice

Ročki misal i Humski brevijar. God. 1414.

u svojoj je kući ispisivao izgubljeni Bakarski

brevijar i u njega unosio crkv. kroniku Bakra

(koju je 1740. kanonik Bartol Vinko Barčić

unio u svoju povijest toga grada). U brevijaru

sebe naziva »supiscem«, što bi moglo značiti

da je rukovodio organiziranim skriptorijem.

Kodeksi su mu skladno ukrašeni dvopletnim

i tropletnim vrpcama, palmetama, rakovicama

i geometrijskim likovima i u njima se

nalaze simetrični, asimetrični i reducirani

inicijali.

S. Damjanović

Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 1. (A-GI), str. 117.-118.,

ur. Velimir Visković.

BAUER, Juraj, matematičar i lingvist,

(Karlobag, 22. IV. 1848. – Zagreb, 29.VI.

1900.).

Po struci je bio matematičar, ali se zanimao

za jezike. Nastojao je popularizirati

umjetno stvoreni jezik Volapük (autora J. M.

Schleyera), govorio o prednostima jezika i

gramatici te 1885. i 1886. objavio 15 članaka

o tome (Narodni list, Prozor, Sloboda, Hrvatska).

Objavio je nekoliko brošura o Volapüku na

njemačkom jeziku. Napisao je hrvatsku

gramatiku toga jezika 1885. godine. I sam

je pokušao stvoriti jezik i nazvao ga Spelin

(s-kratica za sumu ili sufiks za množinu,

pe-prema grč. pan -sve, lin-kratica od lat.

lingua –jezik) te u New Yorku 1889. izdao

gramatiku toga jezika na engleskome jeziku.

Godine 1892. objavio rječnik Spelin-Wörterbuch

u kojem su riječi jezika koji je stvorio objašnjene

njemačkim jezikom, a rječniku je dodao

popis vlastitih radova. U Americi i Engleskoj

u stručnim krugovima njegov rad je zapažen

dok je u našoj sredini prihvaćen s rezervom

i kritički.

DJELA: Svjetski jezik, Zagreb, 1885. – Volapük und

meine sprachwissenschaftliche Kombinatorik, Zagreb

1887.; Fortschritt der Weltsprache-Idee (insbesonderepelin)

Zagreb, 1888;. Spelin. Eine Allaprache auf allgemeinen

Grundlagen der sprachwissenschaftlichen kombinatorik

Tg, 1888. – Spelin- Wörterbuch Zagreb, 1892.; Spelin an

Universal language, New York, 1899.

LIT.: Vatroslav Jagić: Svjetski jezik (Volapük), Arhiv

slavenske filologije 9, 1886. – Prof. Juraj Bauer: Izvještaj

Kkraljevske velike gimnazije u Senju, 1901. – Hrvatski

biografski leksikon, JLZ, Zagreb, 1983 – Znameniti i

zaslužni Hrvati te spomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti

925-1925, August Cesarec, Zagreb, 1990. V.G.P.

29


Benac

BENAC, Josip, svećenik i pisac, (Mrkopalj,

12. II. 1893. – Ogulin, 20. V. 1961.).

Osnovnu školu pohađao je u Mrkoplju

(1900. – 1905.), gimnaziju u Sušaku (1905. –

1909.) i Senju (1909. – 1913.), gdje je do 1917.

učio bogosloviju i iste godine bio zaređen za

svećenika. Najprije je bio kapelan, a od 1919.

župnik na području Senjske i Modruške ili

Krbavske biskupije (Senj, Jelenje, Lešće na

Dobri, Bužim (1921. – 1925.), Smiljan (1925.

– 1929.), Lipa, Drežnik, Zagorje, Ogulin).

God 1956. umirovljen je u Ogulinu. Rano je

pokazao pjesnički dar, a pjesme su mu lirske,

intimističke i rodoljubne s naglašenom vjerskom

poukom. Osim pjesama objavljivao je

i putopisne crtice. Neke tekstove je potpisivao

pod pseudonimom Silvin Nacov ili šifrom

J. S. B. Pod pseudonimom Joso Goranin objavio

je u Hrvatskoj prosvjeti (1917.) članke o A.

Starčeviću i pjesništvu F. Račkog. U Bužimu

je 1922. bio agitator osnivanja Hrvatskog

radiše – Društva za propagandu rada i odgoj

trgovačko-obrtničkog podmlatka, te bio prvi

predsjednik povjerenstva za bužimsku župu.

Nakon premještaja u Smiljan 1926., također

je izabran za predsjednika povjerenstva

Hrvatskog radiše za smiljansku župu, a bio

je i potporni član Matice hrvatske u Smiljanu.

DJELA: Surađivao je u časopisima Obitelj (Rijeka, 1911.);

Luč (1912./1913., 1919. – 1920); Hrvatska prosvjeta (1916.

– 1927., 1930. – 1933., 1936.); Hrvatska straža (1930., 1932.);

Obitelj (1935.) i u kalendaru Danica. U rukopisu je ostao

Uvod u povijest Ogulina.

LIT.: M. Boć (M. Bogović): Josip Benac, Službeni vjesnik

Biskupije senjske i modruške ili krbavske, 1961., 4, str. 25.

– Hrvatski biografski leksikon, 1, A-Bi, Zagreb, 1983., 629.

–Hrvatski leksikon, sv. I, A – K, 1996., 206. – M. Bogović

(uredio): Visoko školstvo na području Riječko-senjske

metropolije, Zagreb-Rijeka 1999., 43, 101. – A. Tomljenović:

Smiljan i okolica (Brušane, Trnovac, Bužim), Zagreb-

Smiljan 2003., 122 – 123., 156., 251., 255. – V. Lončarević

(izabrao i priredio): Krist u hrvatskom pjesništvu od Jurja

Šišgorića do naših dana, antologija duhovne poezije, Split,

2007. A.T.

BENDELJA, Božo, strojarski inženjer

i sveuč. profesor, (Senj, 17. XI. 1913. –

Sarajevo, 13. X. 1981.).

Pučku školu i gimnaziju završio je u

Senju, a Tehnički fakultet u Beogradu 1938.

Radio je kao inženjer u Zrakoplovnoj bazi

Rajlovac (1939. – 1941.), a bio je i glavni inženjer

za plan u Glavnoj željezničkoj radionici

u Sarajevu (1941. – 1949.), glavni tehnolog u

poduzećima Krušik u Valjevu (1949. – 1954.)

i Marko Orešković u Ličkom Osiku (1954. –

1955.), tehnički direktor Tvornice strojeva i

livnice Jelšingrad u Banjoj Luci (1956. – 1957.) te

generalni direktor Tvornice vagona u Kraljevu

(1957. – 1960.). Od 1960. godine bio je izvanredni,

a od 1963. redoviti profesor Strojarskog

fakulteta u Sarajevu. Na istom fakultetu bio je

dekan (1965. – 1969.), te prorektor Sveučilišta u

Sarajevu (1969. – 1972.). Svoje stručne i znanstvene

radove objavljivao je u publikacijama

Vazduhoplovni glasnik (1940.), Saobraćajni glasnik

(1950.) i Ekonomski institut Sarajevo (1978.). Autor

je, mentor i koautor pri izradi više znanstvenih

tema Zajednice za znanstveni rad. Autor je

Projekta specijalne vagonske dizalice (Sarajevo,

1947; priznato novatorstvo), te Projekta instalacije

za rastapanje silumina (Valjevo, 1951;

priznato novatorstvo). Dao je idejni projekt za

radionicu »P« u Ličkom Osiku, projekt za tvornicu

radijatora Union-Invest Sarajevo (1965.), te

bio recezent i konzultant u više projekata tvornica,

sveučilišnih i srednjoškolskih udžbenika.

30


Berislavić

Objavio je više udžbenika te znanstvenih i

stručnih radova namijenjenih inženjerima i

studentima III. stupnja nastave. Dobio je više

priznanja, među njima i Orden rada trećega

reda (1952), Orden rada sa zlatnim vijencem

(1965.), Orden rada sa crvenom zastavom

(1970.), Srebrnu plaketu Boris Kidrič za širenje

tehničke kulture (1974).

DJELA: Mašinski alat i alatne mašine, Sarajevo, 1948.,

1949. – Industrija alatnih mašina u svijetu i pravci njezinog

razvoja, Sarajevo, 1963. – Automatizacija proizvodnje,

Sarajevo, 1965. – Proizvodna mjerna tehnika, Sarajevo,

1975. – Zamjenjivost u mašinogradnji, Sarajevo, 1977. –

Osnove projektovanja i ispitivanja alatnih mašina, Sarajevo,

1978. – Hidraulični pogoni alatnih mašina, Sarajevo, 1979.

LIT.: Hrvatski biografski leksikon I (A – Bi), Zagreb, 1983.,

636 –637. M.R.

BERGY, Franjo Ksaver, pedagoški pisac,

( Senj, 1795. – ?).

U Temišvaru je pohađao humaniora,

u Zagrebu učio filozofiju, u Grazu pohađao

godinu dana teologiju, a u Beču završio

pedagogiju. Između 1819. i 1821. radio je

kao učitelj u Bjelovaru, nadučitelj u Otočcu

(1822.), u šajkaškom bataljunu u Titelu (do

1833.), zatim u Zemunu, odakle odlazi u

Pančevo za krajiškog školskog nadzornika

te u Temišvar gdje je bio vrhovni nadzornik

narodnih škola. Umirovljen je 1850., ali i dalje

podučavao mladež, najprije u Pečuhu, a od

1870. u Otočcu odakle je 1871. uputio caru

Franji Josipu I. zamolbu za povišicu mirovine.

Bergy je poznavao njemački, latinski i talijanski.

Pisao je na njemačkom jeziku pa je

uredio i izdao antologijske zbirke Sammlung

von Denkspruchen und Lieder [(Pešta 1830.), Die

Blühten (Osijek 1833). i Jugenderzahlungen

(Osijek 1845.)] u koje je uvrstio i neke naše

narodne pripovijetke i poslovice. Napisao

je nekoliko udžbenika donijevši u nekima

razgovore i popise riječi s usporednim

tekstovima na njemačkom i horvatsko-slavonskom

jeziku. Dopisivao se (1841. – 1845.) s Lj.

Gajem i (1845.) s V. Babukićem vezano za

tiskanje i raspačavanje svojih knjiga.

DJELA: Vollständiges Verzeichnis, ein Versuch zur leichteren

und gründlichen Erlernung der deutschen Rechtsschreibung,

Osijek 1845. – Dictando-Sätze, zu dem Verzeichnisse

der gleichlautenden theils deutschen, theils fremden

Wörter, welche in der Schrift von einander unterschieden

werden, wie auch über Unterscheidungszeichen in 1400

Uebungsstucken, Osijek 1846. – Deutsche und croatischeslavonische

Wörter und gespräche-Nemačke i horvatskoslavonske

reči i razgovori, Osijek 1846. – Poučavanje o

horvatsko-slavonskom čitanju i pisanju, Sbirka za govorenje

najpotrebitijih rečih u nemačkom i horvatsko-slavonskom

jeziku, Osijek 1846. – Verzeichniss gleich oder ähnlich

lautender Wörter mit kroatisch-slavonischen Erklärungen,

Osijek 1847. – Die weichtigsten grundsätze und Vortheile

des Kopfrechnens zur Hilfschrift für Unterricht und das

bürgerliche Leben, Pešta 1853.

LIT.: Jozef Szinnyei: Magyar irok, Elete es munkai, 1,

Budapest 1891, 757. – Antun Cuvaj: Građa za povijest školstva

Kraljevine Hrvatske i Slavonije, 3. Zagreb, 1911. – Ivan

Martinović: Hrvatsko-slavonske krajiške zemaljske školske

komisije i školski ravnatelji, Zagreb 1915, 191 – 201. – Josip

Horvat i Jakša Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju, Građa za povijest

književnosti hrvatske, 1956, 26, 37. M.R.

BERISLAVIĆ, Petar, hrvatski ban i biskup,

(Trogir, oko 1475. – Vražji vrt /danas

Plješevica/ blizu Korenice 20. V. 1520.)

Potječe iz ugledne trogirske obitelji.

Otac mu se zvao Ivan, a majka Mandaljena

rođ. Statileo (Statilić). Zarana se odlučio

za svećenički poziv te stekao visok stupanj

obrazovanja, ugled u plemićkim krugovima

i širok krug prijatelja izvan Hrvatske. Bio je

veliki protivnik mletačke politike u našim

krajevima. Prijateljevao je s najuglednijim

Hrvatima svoga vremena, posebno s ocem

31


Berislavić

hrvatske književnosti Markom Marulićem.

S obzirom da nije želio živjeti pod mletačkom

vlašću, prešao je u Hrvatsku i Ugarsku.

O njegovom djelovanju u svećeničkoj službi

zna se da je bio kaločki kanonik (viši svećenik)

1501., zatim se spominje kao prepošt

(poglavar samostana) crkve Sv. Lovre od

Hajau Pečuhu (1502. – 1507.), pa prepošt u

Stolnom Biogradu. Stolni Biograd je današnji

Szekesfehervar u zapadnoj Mađarskoj

gdje su se krunili hrvatsko-ugarski kraljevi.

Od 1512. (po nekim izvorima 1509.) spominje

se kao vesprimski biskup (Vesprim u

Ugarskoj). Kao ugledan, vrlo obrazovan

i sposoban svećenik stekao je povjerenje

kralja Vladislacva II. Jagelovića pa je usporedno

sa svećeničkim obavljao i državne

funkcije. Tako je od 1504. obavljao funkciju

kraljeva tajnika, a 1512. imenovan je

kraljevim rizničarem. Kada je kondem

1512. u francuskom gradu Combrayu

osnovana Combrayska liga (papa Julije

II., francuski kralj Louis XII., njemački

car Maksimilijan, aragonski /španjolski/

kralj Ferdinand i neki talijanski gradovi) s

ciljem da se raskomada Mletačka Republika,

Berislavić je zdušno pristao uz ligu i nagovarao

kralja Vladislava da vrati mletački

dio Dalmacije pod hrvatsko-ugarsku krunu.

Mlečani su vještom diplomacijom iskoristili

nesuglasice pojedinih članova lige te

spriječili njeno djelovanje i liga se razišla,

a da ništa nije postigla. Godine 1513.

postao je hrvatsko-dalmatinsko-slavonski

ban. Godinu dana prije dodijeljen mu je

na upravu priorat Vrana kod Zadra koji je

donosio znatne prihode. Postao je i kapetan

Senjske kapetanije (začetak buduće Vojne

krajine). Cijelo to vrijeme pred turskim

najezdama trebalo je prikupljati oružje i

druga sredstva za zaustavljanje njihovih

prodora. Svojim poznanstvima u visokim

krugovima u zemlji i izvan nje nastojao je

ojačati obranu i spriječi turske prodore. Kad

su Turci 1513. provalili u Pounje, skupivši

znatnu vojsku i uz novčanu pomoć pape

Lava X (50 000 dukata), zajedno s Nikolom

Zrinskim, Mihovilom Frankopanom

Slunjskim, Ivanom Karlovićem i jajačkim

banom Franjom Berislavićem, dočekao

ih je kod Dubice između Une i Kupe 16.

VIII. i potukao do nogu te tako dokazao

da nisu nepobjedivi. Pobjeda je odjeknula

u čitavoj Europi. Nakon toga dva je puta

(1518. i 1519.) prodro do hrvatske enklave

Jajca (Jajačka banovina) koja je onemogućavala

Turke u nesmetanim prodorima

prema Hrvatskoj, utvrdio grad i opskrbio

ga hranom i oružjem. Imao je i neuspjeha

u sprječavanju turskih prodora, primjerice u

borbama oko Skradina. Godine 1519. sklopilo

je Državno vijeće, koje je upravljalo

državom u ime maloljetnog kralja Ludovika

II. Jagelovića, sa sultanom Selimom trogodišnje

primirje. To primirje nije zaživjelo jer

ga se osiljeni bosanski Turci nisu pridržavali,

samoinicijativno su u manjim ili većim

grupama često upadali u hrvatska područja.

Te su provale teško podnosili Hrvati s

područja Krbave gdje su se najvećim dijelom

nalazili posjedi Ivana Karlovića i nekih

od Frankopana. Turski upadi pojačali su se

naročito 1520. U svibnju te godine zatekao

se u Steničnjaku Bernardina Frankopana

32


Bevandić

gdje su raspravljali o javnim poslovima,

odatle se uputio u utvrđeni Otočac kad su

mu dojavili da su Turci provalili u Drežnik

i poharali cijeli kraj. Odmah je pohitao

u Bihać s oko 150 naoružanih i uvježbanih

konjanika gdje je pozvao narod na

oružje i skupio još 150 dobro uvježbanih

vojnika. Tu saznaje da su se Turci opet

uputili u Krbavu te on preko Vražjeg vrta

(Hortus diaboli; današnja Plješevica) kreće

da im prepriječi put. Do sraza je došlo kod

Korenice. Banovi su ratnici, prema jednoj

verziji, razbili Turke kod grada nekog Vuka

i natjerali ih u bijeg. Progoneći neprijatelja,

njegovi su vitezovi odmakli daleko naprijed

tako da je on zaostao s dva mladića.

Konj mu je, dok je preskakao neki panj,

pao i dok se ban spremao ponovo uzjahati,

iz zasjede je banulo više Turaka koji su se

sakrili od glavne potjere. Mladići su uspjeli

pobjeći, a on se branio mačem sve dok ga

napadači nisu sasjekli i odrubili mu glavu.

Prema drugoj verziji, Ivan Karlović se u

vrijeme bitke zatekao na Udbini i kad je

čuo što se dogodilo, pojurio je sa svojim

konjanicima na Plješevicu, ali je tamo našao

samo tijelo i glavu banovu te posmrtne

ostatke odnio u Bihać odakle je vesprimski

prepošt (poglavar samostana) sve donio

u Vesprim i tamo sahranio bana uz velike

počasti. Istakao se kao vješt vojni zapovjednik,

a posebno kao prethodnik organiziranja

krajine protiv Turaka. Surađivao je i

prijateljevao s mnogim istaknutim ljudima

i okrunjenim glavama. Rođak po majci,

Antun Vrančić, kojega je bio doveo k sebi

u Vesprim, odužio mu se započevši njegov

životopis, ali ga nije dovršio. U Hrvatskoj

se govorilo da je bio više otac nego ban jer

su u njegovo vrijeme osjećali da ih netko

uistinu štiti od opasnih turskih provala.

LIT.: Jure Karakaš: Mačevi, topovi, muze i popovi, Zagreb,

2004., str. 35 – 40. – Dragutin Pavličević: Povijest Hrvatske,

Zagreb, 1994. – Hrvatski biografski leksikon, tom I (A –

Bi), Zagreb, 1983., str. 687 – 690. – Vjekoslav Klaić: Povijest

Hrvata, knj. 4, Zagreb, 1973.

J.K.

BEVANDIĆ, Milan, veterinar i sveuč.

profesor, (Gospić, 21. VI. 1911. – Sarajevo,

24. VII. 1992.).

Osnovnu školu i gimnaziju završio je

1930. u Bjelovaru, a na Veterinarskom fakultetu

u Zagrebu diplomirao je 6. X. 1936.

Nakon odsluženja vojnog roka, 13. V. 1938.,

postavljen je za asistenta pripravnika na

Zavodu za anatomiju Veterinarskog fakulteta

u Zagrebu. Asistentski ispit položio je 6.

XII. 1942., a 31. III. 1943. obranio je doktorsku

disertaciju Područje prednje homoroidalne vene

u rektumu kod svinje. Povodom proslave 300.

obljetnice visokog školstva u Hrvatskoj, za

samoprijegoran i uspješan rad kao asistent,

dobio je 1949. Nagradu Izvršnog vijeća

Hrvatske. Bio je vrstan veterinarski anatom,

respektabilan stručnjak i iskusan pedagog,

stoga je pozvan u Sarajevo 1950. prigodom

osnivanja Veterinarskog fakulteta 16. X.

1950. i izabran za izvanrednog profesora

za predmet Anatomija domaćih životinja. Već

sljedećeg dana 17. X. 1950. održao je prvo

predavanje Mjesto i značaj anatomije među ostalim

biološkim naukama. Tada je počeo organizirati

Zavod za anatomiju Veterinarskog

fakulteta u Sarajevu, nabavio je materijal

za nastavni proces, pripremao anatomsku

zbirku, osposobljavao suradnike i organizirao

znanstveni rad. God. 1960. izabran

je za redovitog profesora i istovremeno za

prvog prodekana Fakulteta. Pod vodstvom

prof. Bevandića Zavod za anatomiju razvio

je suradnju s mnogim domaćim i stranim

institutima. Znanstveni rezultati objavljivani

su na mnogim kongresima i simpozijima

(Sofija, Moskva, Budimpešta, Brno,

Bratislava, Lublin, Beč, München, Giessen,

Hannover, Edinburg, Kartum, Tripoli i dr.).

Treba napomenuti da je Zavod za anatomiju

osnovao anatomske institute u Kartumu i

Tripoliju. Njegovom zaslugom nastavno

osoblje Zavoda primljeno je u članstvo

mnogih međunarodnih stručnih asocijacija.

Zbog organizacijskih sposobnosti tri

33


Bežen

je puta bio izabran za prodekana, za dekana i

prorektora Sarajevskog univerziteta, pričemu

se posebno angažirao na reformama visokog

obrazovanja i drugim pitanjima visokog

školstva. Za svoj rad u Sarajevu dobio je niz

odlikovanja, nagrada i visokih priznanja: za

zasluge u osnivanju Veterinarskog fakulteta

odlikovan je Ordenom rada sa srebrenim vijencem,

za nastavno-pedagoški rad i uzdizanje

kadrova prigodom 10. obljetnice Sarajevskog

univerziteta odlikovan je Ordenom rada sa

zlatnim vijencem; 1962. godine dodijeljena mu

je Plaketa Veterinarskog fakulteta u Parmi; 1965.

godine Plaketa Univerziteta u Sarajevu za 25.

obljetnicu rada; 1971. odlikovan je Ordenom

rada sa crvenom zastavom za 60. obljetnicu

života; iste godine dodijeljena mu je Plaketa

Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, a 1979. dobio

je 27-julsku nagradu. Bilo je poznato da je

jednako volio rodnu Liku i Bosnu u kojoj je

proveo većinu života;

DJELA: U bibliografiji objavljenih znanstvenih radova

Veterinarskog fakulteta u Zagrebu nalazi se samo jedan

njegov rad; doktorska disertacija Područje prednje homoroidalne

vene u rektumu kod svinje, Veterinarski arhiv,

1943./13, 186-198. Većina radova objavljenih u Sarajevu

je u sklopu zajedničkih projekata, na pr. Limbički sistem

domaćih i divljih životinja te Vasa Vasorum krvnih žila

životinja koje žive na prostorima Libijske džamahirije i

Bosne i Hercegovine; M. Findrik: Zavod za hranidbu domaćih

životinja, 50 godina Veterinarskog fakulteta u Zagrebu

1919.-1969., 413-427.

LIT.: Hrvatski biografski leksikon, 1 (A-bi), Zagreb, 1983,

734. – I. Arnautović: Prof. dr. Milan Bevandić (1911.-1992.),

Zaslužni hrvatski veterinari, II. Zagreb. 1993., 108 – 111.

– Bibliography of Veterinarski arhiv 1-60 (1931.-1990.

Journal oft he Faculty of Veterinary Medicine, University

of Zagreb, 1994., 364.). A.T.

BEŽEN, Ante, metodičar hrvatskoga jezika

i novinar, (Gospić, Kaniža, 28. IV. 1945.).

Njegov otac Stjepan Bežen (Bizovac –

Selci kod Osijeka, 1913.), vojni časnik NDH

sa službom u Gospiću, nestao je 1945. na

križnom putu. Majka Ljubica (Gospić, 1920.

– Gospić, 2004.) pripadnica je tada ugledne

gospićke obitelji Frkovića Gucinih. Do 1970.

živi u Gospiću, a nakon toga u Zagrebu.

Osnovnu školu, Gimnaziju Nikola Tesla i

Pedagošku akademiju završio je u Gospiću

i, kao prvi diplomirani student redovnog

studija u toj ustanovi, stekao diplomu nastavnika

hrvatskog jezika i geografije (1965.).

Nastavio je studij na Filozofskom fakultetu

u Zadru i 1967. stekao diplomu profesora

hrvatskoga jezika i pedagogije. Na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je

poslijediplomski studij 1978. i stekao stupanj

magistra znanosti, a na istom je fakultetu

doktorirao iz područja filologije – metodika

književnosti 1984. disertacijom Znanstvena

predmetnost i metodološki sustav metodike književnog

odgoja i obrazovanja. Radio je kao asistent

na Pedagoškoj akademiji u Gospiću (1967. –

1968.), profesor u Gimnaziji Nikola Tesla u

Gospiću (1969.), a po odsluženju vojnog roka

kao nastavnik hrvatskoga jezika i mentor

studentima pedagogije Filozofskog fakulteta

u Zagrebu u Osnovnoj školi Nikola Demonja

(danas Davorin Trstenjak) u Zagrebu (1970.

– 1972.). Zatim je bio urednik u uredništvu

i zamjenik glavnog urednika (1972. – 1981.),

glavni i odgovorni urednik (1981. – 1982.)

i direktor (1982. – 1987.) tjednika prosvjetnih

radnika Hrvatske Školske novine, tajnik

Republičke samoupravne interesne zajednice

odgoja i osnovnog obrazovanja (1987. –

1990.); direktor Fonda za osnovno školstvo

u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike

Hrvatske (1991. – 1992.); pomoćnik ministra

za plan i financije u Ministarstvu kulture

i prosvjete (1992. – 1994.); načelnik Odjela

za udžbenike, nastavna sredstva i opremu

(1995. – 1996.) u Ministarstvu prosvjete

i sporta. Potom je postao stalni docent

(1997.), izvanredni profesor (2003.) i redoviti

profesor (2008.) na Filozofskom fakultetu

– Pedagogijske znanosti, kasnije Učiteljska

akademija / Učiteljski fakultet Sveučilišta

u Zagrebu u kojem je zvanju i umirovljen

2014. Od 1978. do 1997. vodio je, kao vanjski

suradnik, kolegije Kultura govorenja i pisanja

34


Bežen

na Filozofskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji

u Zagrebu te, od 1995., i kolegij Metodika

hrvatskoga jezika. Od. ak. g. 1997./1998. na

Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti

i njegovim sljednicama bio je voditelj kolegija

Metodika hrvatskoga jezika, Suvremene

metodičke teorije i izbornog kolegija Novine

u vrtiću i školi, voditelj modula Hrvatski jezik

na poslijediplomskom i doktorskom studiju.

Prodekan za nastavu bio je (2008. – 2012.)

te voditelj Centra za izdavaštvo Učiteljskog

fakulteta (2006. – 2014.). Bio je član Senata

Sveučilišta u Zagrebu i više njegovih tijela

(2009. – 2012.). Važnije stručne i društvene

uloge: član savjeta Suvremene metodike nastave

hrvatskog ili srpskog jezika (1976. – 1991.), tajnik

uredništva Pedagoškog rada (Napredak, 1984.

– 1988.), predsjednik Nadzornog odbora

Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (2010.),

član izdavačkog savjeta/uredništva časopisa

Zrno (1990.), urednik za pedagogiju i

školstvo u Hrvatskom biografskom leksikonu

Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslav

Krleža (1983. – 1998.), glavni urednik novina

i časopisa Vila Velebita (1992. – 2000.), glavni

urednik Andragoškog glasnika (1998. – 2001.),

glavni urednik Zbornika Učiteljske akademije u

Zagrebu (1999.) i drugih znanstvenih zbornika,

glavni urednik časopisa Metodika (2000.

– 2011.), zamjenik glavnog urednika Hrvatskog

časopisa za odgoj i obrazovanje (2011.), predsjednik,

dopredsjednik, rizničar i tajnik Akademije

odgojnih znanosti Hrvatske u raznim mandatima

(1998.), predsjednik Udruge autora udžbenika

(2004.), član Matice hrvatske (član radnik

od 1964.), član Izvršnog odbora Glavnog

odbora akcije za izgradnju Crkve hrvatskih

mučenika na Udbini i voditelj Pododbora za

promidžbu i medije, glavni urednik Hrvatske

vjernosti (časopis Crkve hrvatskih mučenika

na Udbini). Član je Hrvatskog novinarskog

društva. Bio je ili jest aktivni član stručnih

tijela u Hrvatskom saboru (Prosvjetni savjet

Hrvatske), Ministarstvu znanosti i obrazovanja

(Komisija za jezična pitanja, Vijeće za

udžbenike, Vijeće za obrazovne standarde),

Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje

obrazovanja, Državnog ureda za Hrvate

izvan Republike Hrvatske (Vijeće za hrvatski

kao drugi, strani i nasljedni jezik) i Hrvatske

akademije znanosti i umjetnosti (Znanstveno

vijeće za obrazovanje i školstvo). Voditelj je

znanstvenog projekta Jezično-likovni standardi

u početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku

i sudionik više drugih projekata. Priredio je,

uredio i recenzirao veći broj knjiga i zbornika

te znatnom broju napisao predgovore i pogovore

(osobito su značajni zbornici Učiteljskog

fakulteta u Zagrebu o razvojnim i sustavnim

istraživanjima 2008. – 2013.). Plodan je stvaratelj

i aktivist na više područja obrazovanja i

znanosti, u novinarstvu te u stručnim, društvenim

i vjerskim krugovima. U području

obrazovnih znanosti stekao je trajne zasluge

u istraživanju znanstvenih aspekata prirode i

uloge metodike, a posebno metodike hrvatskoga

jezika. Uspostavio je svojom disertacijom

osnove metodološkog sustava metodike

hrvatskoga jezika, zbornikom Metodika

u sustavu znanosti i obrazovanja (1986.), kojemu

je glavni urednik, snažnije osvještavanje o

važnosti znanstvene metodike, a kapitalnom

knjigom Metodika – znanost o poučavanju nastavnog

predmeta (2008.), prvom epistemologijom

metodike u Hrvatskoj, izravno je zaslužan za

uključivanje metodičkih disciplina u službeni

35


Bežen

državni registar znanosti, što je omogućilo

autonomna istraživanja, osnivanje doktorskih

studija i napredovanje sveučilišnih nastavnika

iz metodike. Dao je značajne doprinose teorijskom

i praktičnom unapređivanju nastave

hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, uspostavljanju

i modernizaciji udžbeničkog i obrazovnog

standarda i uspostavi teorije udžbenika,

a predvodio je i izradu prvog znanstveno

verificiranog standardnog školskog

slovopisa za početno učenje hrvatskoga jezika

koji je uvršten u Hrvatski pravopis (2013.) i

uveden u sve hrvatske škole 2014. Nastupao

je na kroatističkim skupovima za Hrvate u

Mađarskoj i Srbiji te su njegovi radovi objavljeni

u zbornicima Međunarodnog kroatističkog

skupa u Pečuhu i časopisu Nova riječ

(Subotica). Od 1990. u časopisu Zrno piše

stalne rubrike Jezični savjet i Mala antologija

pjesama o obitelji. Unaprijedio je obrazovno

novinarstvo i stručni list Školske novine u

respektabilnu izdavačku kuću. Za vrijeme

rada u državnim ustanovama za obrazovanje

znatno je pridonio podizanju, obnovi i opremanju

većeg broja škola u Hrvatskoj, zbrinjavanju

prognane djece i učitelja iz okupiranih

područja Hrvatske za vrijeme Domovinskog

rata, izradi nove koncepcije školskog sustava

u neovisnoj Hrvatskoj i uvođenju vjeronauka

u škole. Posebno se angažirao kao prvi glavni

urednik novina i kasnije časopisa Vila Velebita

(1992. – 2007.). Istraživao je književno

stvaralaštvo i jezik Ličana te o tome objavio

znanstvene priloge u zborniku Identitet

Like – korijeni i razvitak (2009.) i monografiji

Gospić – grad, ljudi, identitet (2013.). Bio je

član uredništva Ličke revije. Dobitnik je više

nagrada i priznanja među kojima su najznačajnije:

Državna nagrada Hrvatskoga sabora

za životno djelo Ivan Filipović, za doprinos

znanosti u području obrazovanja (2015.)

te nagrade ili priznanja rektora Sveučilišta

u Zagrebu najboljem studentu godine na

Filozofskom fakultetu u Zadru (1966.),

za prosvjetno novinarstvo Tone Peruško

(1978.), Katehetskog salezijanskog centra

u Zagrebu Veliki darovatelj (1992.), Ličkosenjske

županije (1999.), Leksikografskog

zavoda Miroslav Krleža (2000.), Grada

Gospića (2002.), Akademije odgojnih znanosti

Hrvatske (2011.), Učiteljskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu (2012.), Sveučilišta u

Zagrebu (2014.), Gospićko-senjske biskupije

(2015.), Udruge Ličana Vila Velebita u

Zagrebu (2016.), Hrvatskog andragoškog

društva (2017.) i dr.

DJELA: Znanstvene i stručne knjige (u zagradama

su suautori, navedena je samo godina prvog izdanja):

Znanstveni sustav metodike književnog odgoja i obrazovanja,

Zagreb, 1989. – Osnove didaktike (N. Kujundžić,

F. Jelavić, V. Pletenac), Zagreb, 1990. – Metodički pristup

početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku, Zagreb,

2002. – Metodički pristup književnosti i medijskoj kulturi

u drugom, trećem i četvrtom razredu osnovne škole, Zagreb,

2003. – Metodičke upute za nastavu književnosti i medijske

kulture u 7. razredu osnovne škole (Jure Karakaš), Zagreb,

2003. – Metodika – znanost o poučavanju nastavnog predmeta,

Zagreb, 2008. – Ante Starčević – vodič kroz život,

djelo i ostavštinu (Ivica Mataija), Gospić, 2009. – Hrvatska

nastava u inozemstvu (Milan Bošnjak), Zagreb, 2012. –

Što, zašto, kako u poučavanju hrvatskoga jezika u nižim

razredima osnovne škole (Vesna Budinski, Martina Kolar

Billege), Zagreb, 2013. – Početno pisanje na hrvatskome

jeziku (Siniša Reberski), Zagreb, 2014. – Dobri duh Gospića

– život i djelo Manje Kovačević i njezin rod Frkovića (Vesna

Grahovac – Pražić), Zagreb - Gospić, 2016. – Crkva hrvatskih

mučenika na Udbini – od ideje do ostvarenja (mons.

Mile Bogović), Gospić – Udbina, 2016. – Lički jezikoslovni

trolist – Šime Starčević, Fran Kurelac, Ante Starčević (Željko

Jozić i Marijana Horvat), 2017. Udžbenici (u zagradama su

suautori, navedena je samo godina prvog izdanja): Gospić

i lički krajevi (Ivan Šutija), za 3. raz. osn. šk., prvi školski

udžbenik o Gospiću i Lici, Zagreb, 1975. – Zvjezdane staze

(Zvonimir Diklić, Joža Skok), čitanka za 6. raz. osn. šk.,

Zagreb, 1986. – Plodovi riječi (Joža Skok), čitanka za 8. raz.

osn. šk., Zagreb, 1988. – Hrvatska čitanka (Olga Jambrec)

za 5., 6., 7. i 8. raz. osn. Šk., Zagreb, 1996. – Hrvatska

čitanka 7 (Jure Karakaš), za 7. raz. osn. šk., Zagreb, 1998. –

Hrvatska krijesnica (Slavica Kovač, Mirjana Jukić), udžbenik

jezika za 5. raz. osn. šk., Zagreb, 2007. – Prvi koraci

(Vesna Budinski), početnica za 1. raz. osn. šk., Zagreb,

2000. – Hrvatska čitanka (Vesna Budinski) za 2., 3., i 4.

raz. osn. šk., Zagreb, 1998. – Hrvatska čitanka 8 (Joža Skok,

Željko Ivanković), za učenike u hrvatskim školama u Bosni

i Hercegovini, Mostar, 2000.

LIT.: S. Grbić: O novom priručniku za učenike (Bežen –

Šutija: Gospić i lički krajevi), Ličke novine br. 21 od 1. XI.

1975., Gospić, 5 – N. Ivanišin: Zapisi o radu jednog seminara,

Zadarska revija br. 5-6/1976. – T. Ž.: Bežen, Ante,

36


Bićan

Hrvatski biografski leksikon, JLZ, Zagreb, 1983. – Školske

novine 1950. – 1985. (spomen-knjiga), Zagreb, 1985. – Z.

Harapin: Depresivna metodika, Polet, br. 322/323, 1985.,

11 – D. Rosandić: Metaznanstveni diskurs o metodici,

Suvremena metodika nastave hrvatskoga ili srpskoga jezika

4/1985. – Sveučilišni vjesnik od 1.4.1986. (sažetak disertacije);

M. Vogrinec: U osnovnim školama rade nestručnjaci,

Vjesnik (Danica), 22, 11, 1993., 18 – R. Bacalja: Studenti i

studentski život u Zadru, u: Četrdeset godina Filozofskog

fakulteta u Zadru (1956. – 1996.), Zadar, 1996., str. 227 –

342 – V. Previšić-V. Rosić-I. Radeka: Studij pedagogije u

Hrvatskoj, Hrvatsko pedagogijsko društvo, Zagreb, 2003.,

214 – D. Težak (ur.): Učiteljska akademija u Zagrebu 1919.

– 2004., Zagreb, 2005., 78 – 79 – D. Rosandić: Blagdan

hrvatske metodike, Metodika br. 19/2009., Zagreb, 504 –

506 – A. Selak: Dragocjeni metodički kompendij, Metodika

br. 19/2009., Zagreb, 507 – 508 – J. Karakaš: Gdje je mjesto

metodici, Marulić br. 2, ožujak-travanj 2010., Zagreb, 446

– 453 – A. Bežen: Slavonac u Lici, u: J. Fajdić: Ličani u

Slavoniji, Ličko zavičajno društvo Vila Velebita, Požega,

2011., 366 – 368 – D. Maleš: Za uspjeh su potrebni uporan

rad i poštovanje vrijednosti, Zrno br. 118-119, Zagreb,

studeni 2015. – veljača 2016. – V. Strugar: Dodjela nagrade

Ivan Filipović za životno djelo, Napredak br. 157/2016,

Zagreb, 245 – 247 – A. Bežen - V. Grahovac-Pražić: Dobri

duh Gospića – život i djelo Manje Kovačević i njezin rod

Frkovića, Gospić-Zagreb, 2016. – M. Bogović – A. Bežen:

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini od ideje do ostvarenja,

Gospićko-senjska biskupija, Gospić-Udbina, 2016.


A.T.

BIĆAN, Stjepan, odvjetnik, (Udbina 1. I.

1935. – Zagreb. 20. VIII. 2016.).

Rođen je u udbinskom zaselku Bićani.

Roditelji su mu bili Milan i Marija rođ.

Dukovac. Obitelj se bavila poljodjelstvom,

stočarstvom i obrtom: proizvodnjom alatki

i drugih predmeta za poljoprivredu. Njegova

obitelj, kao i ostali udbinski Hrvati, spašavajući

život morali su izbjeći iz Udbine 13.

XII. 1942. a poslije II. svjetskog rata bio

im je zabranjen povratak. Sedmogodišnji

Stjepan bio je među 140 udbinske djece, koja

su evakuirana nešto ranije iz Udbine u samostan

sv. Jakova u Bihaću, zatim u Zagreb,

pa u samostan Lovrečinu kraj Vrbovca.

Obitelj se konačno našla u Vrbovcu u jesen

1943. Pučku školu završio je u Lovrečini i

Hlebinama, gimnaziju u Koprivnici, a na

Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je

1961. Odvjetnički ured otvorio je 1970. Sa

skupinom Udbinjana u srpnju 1992. utemeljio

je Udbina klub - udrugu štovatelja Udbine i

Krbave za zaštitu i očuvanje njihove kulturne

i povijesne baštine, okupljanje i međusobno

upoznavanje građana Republike Hrvatske

podrijetlom iz Udbine i Krbave radi određenog

zajedničkog djelovanja; proučavanja

povijesti, kulturne i gospodarske tradicije,

skrbi o kulturno-povijesnim spomenicima

Udbine, pomaganja programa poticanja

vraćanja starosjedilaca Hrvata u zavičaj,

te ostale djelatnosti utvrđene Statutom. Bio

prvi tajnik, a od 1996. i predsjednik Kluba.

Ostvarujući program Kluba obavljena su

arheološka istraživanja lokaliteta srednjovjekovne

crkvice sv. Marko Grob iz 17. st.

koja se nalazila na rubu Krbavskog polja u

Podudbini te su u blizini njenih ostataka

sagradili, sami i uz pomoć prijatelja, novu

crkvicu sv. Marka evanđeliste, posvećenu

2000. Članovi Kluba očistili su zapušteno

gradsko groblje na Udbini, čije su spomenici

srušeni 1948. U organizaciji Kluba nabavljeno

je 2500 knjiga za knjižnicu u Udbini,

a organizirana je i posjeta članova Društva

hrvatskih književnika. Kao odvjetnik dugi

niz godina vodio je stalnu rubriku pravnih

savjeta u Večernjem listu. Kao intelektualac,

ljubitelj i promicatelj poezije poznatog kajkavskog

pjesnika Frana Galovića proglašen je

počasnim mještaninom općine Peteranec.

37


Bićanić

LIT.: A. Tomljenović: Razgovaramo s uglednim ljudima

iz našeg zavičaja: dipl iur. Stjepan Bićan, odvjetnik i predsjednik

»Udbina kluba« u Zagrebu – Nitko Udbinjanima ne

može oteti Udbinu, Vila Velebita, br. 89/90/ siječanj/veljača

2000., str. 11.; Mile Bogović – Ante Bežen: Crkva hrvatskih

mučenika na Udbini od ideje do ostvarenja, str. 16, 56, 57.

A.T.

BIĆANIĆ, Nikola (prikrivena imena: Ćibe

Nina, -ić, Velebit Linjak, Rajko Polić, R. P.,

Joso Brkljačić, Zlata Knezović), gimnazijski

profesor, ravnatelj srednje škole, honorarni

predavač na Šumarskom fakultetu i publicist,

(Gospić, 21. III. 1934.).

Rođen je u činovničkoj hrvatskoj,

katoličkoj obitelji Milana i Marije, rođ.

Polić. U Gospiću je završio pučku školu

i realnu gimnaziju, a filozofiju diplomirao

na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu. Nakon studija od 1959. do 1967.

radio je kao profesor više različitih predmeta

u Gimnaziji Nikole Tesle u Gospiću.

Stručni ispit profesora srednje škole položio

je 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta

u Zagrebu. Na Međunarodnom interdisciplinarnom

studiju Zagrebačkoga sveučilišta

završio je dodiplomski studij i godine 1982.

stekao znanstveni stupanj magistra humanističkih

znanosti iz područja filozofije. Kao

hrvatski nacionalist bio je godinama proganjan

i više puta osuđivan pa je od 1972.

bio 24 godine bez putovnice. Od utemeljenja

Pododbora Matice hrvatske u Gospiću,

1966., bio je njihov član, što je obnovio

nakon oživljavanja Matice hrvatske 1990.

Od 1978. stalno živi u Zagrebu. Godinama

se bavi novinarstvom. U više od 70 raznih

časopisa, godišnjaka, tjednika, i domaćih

i inozemnih novina objavio je različite

priloge: stručni znanstveni prilozi, osvrti,

prikazi, članci, reportaže, putopisi, enigmatski

radovi, eseji, crtice, novele, humoreske,

pjesme. Prikupljao je i objavljivao podatke o

događajima u hrvatskoj političkoj i kulturnoj

povijesti i znamenitim pojedincima vezanim

uz njih. Kao autor objavio je četiri knjige, kao

koautor dvije, te pripremio i predgovorom

popratio dvije knjige. Uredio je lički godišnjak

Lika – hrvatska dika za godinu 1993. i

1994. Objavio je više podlistaka u raznim

hrvatskim novinama i časopisima. U preko

70 raznih časopisa i domaćih i inozemnih

novina objavio je više stotina raznih pisanih

priloga. Javljao se prilozima o pojedinim

istaknutim Hrvatima u emisiji Hrvatskoga

radija Dogodilo se na današnji dan. Bio je član

Zajednice samostalnih pisaca Tin dok isti nije

zabranjen 1969. Sa Zlatkom Tomičićem,

Jakovom Ivaštinovićem i suradnicima izdavao

je Ognjište, hrvatsku književnu smotru,

kojoj je bio predsjednik Uredničkoga vijeća.

Od 60-tih godina 20. stoljeća član je i suradnik

Hrvatskoga književnog društva sv. Ćirila i

Metoda (Društva sv. Jeronima) u Zagrebu. Član

je predsjedništva Hrvatske paneuropske unije

od njezina utemeljenja godine 1990. Jedan je

od obnovitelja Hrvatske stranke prava (obnovljena

u Zagrebu 25. veljače 1990.), u čijem

je bio Predsjedništvu, kao ideolog. Bio je

zamjenik glavnoga urednika i potom glavni

i odgovorni urednik političkoga glasila HSP

Hrvatsko pravo, koje je vodio do prosinca

godine 1990. Nakon razdora u vodstvu

HSP, utemeljitelj je i predsjednik nove starčevićanske

stranke, Stranke hrvatskog državnog

prava (SHDP). Od 1993. bio je član

Predsjedništva Hrvatske Državotvorne Desnice.

Višegodišnji je član Hrvatskog katoličkog zbora

38


Bićanić

MI, u čijem vodstvu je počasni dopredsjednik.

Zahvaljujući enigmatskim radovima

uvršten je u Leksikon zagonetača Jugoslavije.

U javnom životu Zagreba i kao uzvanik

u pojedinim gradovima Hrvatske i među

Hrvatima u inozemstvu poznat je po povremenim

predavanjima iz hrvatske političke i

kulturne povijesti. U vrijeme osamostaljivanja

Hrvatske i u vrijeme Domovinskog rata

isticao se političkim nastupima u podršci

nacionalno-osloboditeljskom programu dr.

Franje Tuđmana. Bio je među utemeljiteljima

Lika fonda. Pomoću ogranka Stranke hrvatskog

državnog prava u Njemačkoj organizirao

je prikupljanje pomoći ratom zahvaćenom

Gospiću. Bio je član Uredničkog

vijeća mjesečnika Vila Velebita, u kom je

do oboljenja, 1994., bio pomoćnik glavnog

urednika. Nakon utemeljenja županijskoga

sustava u Republici Hrvatskoj bio je

član Županijske skupštine Ličko-senjske županije

u prvom mandatu. Umirovljen je 1997.

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske,

dr. Franje Tuđmana 10. IV. 1996. odlikovan

je Redom Stjepana Radića za osobite

zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i

socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.

Odlukom županijske skupštine Ličko-senjske

županije dobio je javno županijsko priznanje

21. prosinca 1999.

DJELA: a) Knjige: Jure Turić, monografija s prvim pokušajem

utemeljenja opširne bibliografije, Školske novine,

Zagreb, 1989. – Vila Velebita, nacionalna borba Hrvata

u Lici između dva rata, Hrvatsko književno društvo sv.

Ćirila i Metoda (sv. Jeronima) Zagreb, 1991. – Senjske

žrtve, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (sv.

Ćirila i Metoda) Zagreb, 1994. – Hrvatski katolički stražar

s Nehaja, o životu i radu dr. Frana Biničkoga hrvatskog

svećenika, rodoljuba i mučenika, Hrvatsko književno

društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1995.

b) Suautorstvo: Nikola Bićanić, Ilija Polić, Rajko Polić i

suradnici: Lika-hrvatska dika, lički godišnjak za godinu

1993., Hrvatski zavičajni klub Gospićana u Zagrebu,

Zagreb, 1992. – Nikola Bićanić, Ilija Polić, Rajko Polić,

Ante Bežen i suradnici: Lika-hrvatska dika, lički godišnjak

za godinu 1994., Hrvatski zavičajni klub Gospićana

u Zagrebu i Savez hrvatskih zavičajnih klubova Like Vila

Velebita, Zagreb, 1993. – Ivan Tolj, Nikola Bićanić i Kemal

Mujičić: Za Hrvatsku, Ministarstvo obrane Republike

Hrvatske, Zagreb, 1992. – Zdravko Gavran i skupina

suradnika (i Nikola Bićanić): Moja Hrvatska, zemljom kroz

prostor i vrijeme, DMD, Zagreb, prvo izdanje godine 1992.,

drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, godine 1993., ista

knjiga na engleskom My Croatia, godine 1993.

c) Priredio i predgovorom popratio knjige: Antun Tonči

Portolan: »Moji snovi: s onu stranu svakidašnjega«,

Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (sv. Ćirila i

Metoda), Zagreb, 1994.; Dr. Rudolf Horvat :Lika i Krbava,

povijesne slike, crtice i bilješke, Sv. I. i II., Matica Hrvatska

Zagreb, 1941., pretisak pripremio i predgovorom popratio,

Savez hrvatskih zavičajnih klubova Like »Vila Velebita«,

Zagreb, 1993.

d) Napisi u časopisima i novinama. Stalno i povremeno

je surađivao u velikom broju časopisa i domaćih i inozemnih

publikacija i novina. To su (navedeni abecednim

redom): Arena, Zagreb; Bakarska zvona, Rijeka; Bilten

Šumarskog fakulteta, Zagreb; Danica, Zagreb; Crkva u

svijetu, Split; Čvor, Bjelovar; Dometi, Rijeka; Dostignuća,

Gospić; Društvene obavijesti, Zurich Švicarska; Državnost,

Zagreb; Dubrovnik, Dubrovnik; Dubrovački horizonti,

Zagreb; Filozofska istraživanja, Zagreb; Fokus, Zagreb;

Galeb, Rijeka; Glas koncila, Zagreb; Glasnik HDZ, Zagreb;

Glasnik mladeži HDZ u Njemačkoj-Ludwigshafen;

Hortikultura, Zagreb; Gospodarski list, Agrotehničar,

Zagreb; Hrvatska gruda, Madrid; Hrvatski književni

list, Zagreb; Hrvatski tjednik, Zagreb; Hrvatsko pravo,

Zagreb; Hrvatsko slovo, Zagreb; Iseljenički kalendar,

Zagreb; Istra, Pula; I T novine, Beograd; Jednota, Daruvar;

Jezik, Zagreb; La nostra lingua - Naš jezik, Rim; Lički

kalendar, Gospić; Ličke novine, Zagreb; Ličke novine,

Gospić; Ličke župe, Gospić; Lika-hrvatska dika, Zagreb;

LIST, Zadar; Marulić, Zagreb; Matica, Zagreb; M I,

Zagreb; Mladost, Beograd; Mol, Lički Osik; Modra lasta,

Zagreb; Narodni list, Zadar; Naš rad, Zagreb; Nezavisna

država hrvatska, Missisaga Toronto Kanada; Novi list,

Rijeka; Obrazovanje i rad, Zagreb; Oko, Zagreb; Ognjište,

Zagreb; Politički zatvorenik, Zagreb; Pravnik, Zagreb;

Prosvjeta, Zagreb; Radničke novine, Zagreb; Revija,

Osijek; Socijalizam, Beograd; Sportske novosti, Zagreb;

Studentski list, Zagreb; Suvremena povijest, Zagreb; Svijet,

Sarajevo; Školske novine, Zagreb; Školski vjesnik, Split;

Tomislav, Imotski; Turističke novine, Beograd; Večernji

list, Zagreb; Vikend, Zagreb; Vjesnik, Zagreb; Vjesnik u

srijedu, Zagreb; Croatian Voice-Hrvatski Glas, Winnipeg

Kanada; Vrelo života, Sarajevo; Zajedničar, Pitsburg SAD;

Zdenac, Zagreb; ZET, Zagreb; Zvona, Rijeka; Žena, Zagreb.

LIT.: J. Derossi: Izvrsna monografija. Nikola Bićanić, Jure

Turić, Školske novine, Zagreb, 1989. Marulić, God. XXII.,

Br.4, 557 – 558., HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, srpanj –

kolovoz 1989. – I. Biondić: Povratak pedagoškoj baštini, Mr.

Nikola Bićanić, Jure Turić Školske novine, God. XXXVIII.,

Br. 38 (1892.), 13., Zagreb, 21. XI. 1989. – M. Ležaja: Nikola

Bićanić, Vila Velebita, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb,

1991. Vjesnik, Zagreb, 27. V. 1992. – A. Rukavina: Nikola

Bićanić Vila Velebita, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb,

39


Biljan

1991. Marulić, God. XXV. Br. 5, 661-668. Zagreb, rujanlistopad,

1992. – J. Karakaš: Iscrpno o Senjskim žrtvama.

Nikola Bićanić, Senjske žrtve, HKD sv. Jeronima, Zagreb,

1994. Vila Velebita, God. IV., Br. 31, str. 12., Zagreb, 17. III.

1995. – Ž. Kliment: Nikola Bićanić, Senjske žrtve, HKD.

sv. Jeronima, (sv. Ćirila i Metoda) Zagreb, 1994. Školske

novine, God. XLIV, Br. 12 (2115), 13., Zagreb, 21. III. 1995.

- S. J. : Nikola Bićanić, Senjske žrtve, HKD sv. Jeronima,

Zagreb, 1994. »MI« – Zbor, God. V. Br 11 (38), 18., Zagreb,

ožujak 1995. - I K A : Nikola Bićanić, Senjske žrtve, HKD.

sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda), Zagreb, 1994. Zvona, God.

XXXIII., Br. 3/271, 5., Rijeka, ožujak 1995. – A. Sironić:

Nikola Bićanić, Senjske žrtve, HKD sv. Jeronima (sv. Ćirila

i Metoda), Zagreb, 1994. Zvona, God. XXXIII., Br. 4/272, 12,

Rijeka, travanj 1995. – V. Linjak: Nikola Bićanić, Hrvatski

katolički stražar s Nehaja, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1995.

Školske novine, God. XLIV., Zagreb, 19. rujna 1995. – J.

Derossi: Lički hrvatski domoljub. Nikola Bićanić, Hrvatski

katolički stražar s Nehaja, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1995.

Državnost, God. I., Br. 24, 31., Zagreb, 10. XI. 1995. – T.

Podrug: Knjiga spomenik Franu Biničkom. Nikola Bićanić,

Hrvatski katolički stražar s Nehaja, HKD sv. Jeronima,

Zagreb, 1995. Matica, Br. 12, 32., Zagreb, prosinac 1995. –

J. Karakaš: Knjiga o iznimnom, a malo poznatom čovjeku.

Nikola Bićanić, Hrvatski katolički stražar s Nehaja, HKD.

sv. Jeronima, Zagreb, 1995. Vila Velebita, God. V., Br. 42, 12.,

Zagreb, 23. II. 1996. – M. Bogović: Nikola Bićanić, Hrvatski

katolički stražar s Nehaja. Riječki teološki časopis, God. IV.,

Br. 1, IV. Prikazi i osvrti, Rijeka, 1996. – G. Rupčić: Poliglot

s ličkog kamenjara Nikola Bićanić, Hrvatski katolički stražar

s Nehaja, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1995. Velebitski

obzori, Gospić, 1998.- K. Pereković: Prošlost oteta zaboravu,

Vila Velebita br. 1/15. 09. 1992., 13. – Arhiva N. B. A.T.

BILJAN, Mijo, sakupljač narodnih predaja,

(Gospić, 1852. – Zagreb, 3. VII. 1924.)

Po zanimanju je bio učitelj. Osnovnu

školu i nižu gimnaziju završio je u Gospiću,

potom je otišao u Petrinju gdje je završio

učiteljsku školu. U Beču je tri godine pohađao

Pedagogium. U Petrinji je 1870. položio

ispit za učitelja glavnih škola, a u Beču 1876.

ispit za građanske škole s njemačkim nastavnim

jezikom. Prvo redovito radno mjesto bilo

mu je posao pučkog učitelja u učiteljskoj školi

u Petrinji, a dobio ga je 1874. Bio je vrstan

pedagog i odgojio je više generacija učitelja

u Petrinji. Kad je 1886. Khuen Hedervary

imenovao mađarona Maksa Kolariča petrinjskim

župnikom, naredio je da mu državno

činovništvo priredi svečani doček. Kako je

Biljan bio žestoki protivnik mađarona, nije

poslušao to naređenje pa je po kazni premješten

u pučku školu u Karlobagu. U Karlobagu

je ostao sedam godina, a onda je po vlastitoj

želji premješten u Rakovac kod Karlovca. Od

1894. do 1909. predavao je na preparandiji

u Osijeku. Umro je u Zagrebu kamo se bio

preselio s obitelji. Skupljao je narodne predaje

i vjerovanja te o tome napisao više radova.

Članke s područja pedagogije, etnografije i

pčelarstva objavljivao je u Napretku (1872.,

1901.), Obćinskom glasniku (1901.), Zborniku za

narodni život i običaje Južnih Slavena (1903., 1905.

– 1908., 1911., 1912., 1924., 1928.). Često se

služio pseudonimima M. Velebićanin, fra Mijo,

M. Relja, m.l. Nikolin i Nikolin Gal.

DJELA (članci): U Zborniku za narodni život i običaje

južnih Slavena objavio je: Šale o Mazinjanima, knj. 8, 1903.;

str.130 – 133. – Dvije narodne zdravice, knj. 10, 1905., 159 –

160. – Kako su postala imena Lika i Gospić, knj. 11, 1906.,

301 – 302 – Kako je postala zemlja, (Pričanje u Gospiću),

knj. 12, 1907., 3 – Snaga nekih stvari (Gospić u Hrvatskoj),

knj. 13, 1908., 308 – 309. – Zagonetke (Gospić u Hrvatskoj),

knj. 16, 1911., 149 – 152. – Mrak, knj. 17, 1912., 375. – Matra

(zabilježeno u Gospiću 1864), knj. 18, 1913., 191 – 192. –

Brusa (Gospić u Hrvatskoj), knj. 19, 1914., 374. – Gatanja

(Gospić u Hrvatskoj), knj. 26, 1928., 191 – 192.

LIT.: Zbornici za narodni život i običaje JAZU, 1903.–

1928. – Z. Šimunović – Petrić: Biljan Mijo, Hrvatski

biografski leksikon, 2. (Bj – C), Zagreb, 1989., 201 – 202. –

Hrvatski leksikon, knjiga 1., Zagreb, 1996., 99. – P. Požar:

Leksikon povijesti novinarstva i publicistike, Split, 1991.,

68. – I. Golec: Petrinjski biografski leksikon, Petrinja, 1999,

31. – Katalog Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

A.T.

40


Binički

BINIČKI, Fran (pseud. pop Slobodin,

pop Hrvata Likota, Dragimir, Nenad),

svećenik, povjesničar, književnik, publicist,

prevoditelj i političar, (Mušaluk, 11. VII.

1875. – Gospić, 11. VII. 1945.)

Seljački sin Marka Biničkog i Ane r. Borčić.

Osnovnu školu pohađao je u Ličkom Osiku,

gimnaziju u Gospiću gdje je maturirao 1896.

Za vrijeme školovanja bio je izvrstan učenik, uz

nekolicinu gospićkih profesora, hrvatskih književnika

(M. Marek, R. Pinter, S. Đurašin, A.

Gavazzi, K. Rac, I. Šarić, budući senjski biskup

J. Marušić) i pjesnika (J. Kamenar i kasniji

predsjednik Matice hrvatske Krsto Pavletić)

razvija ljubav prema književnosti, osobito

pjesništvu i stranim jezicima. Nakon mature

upisao je studij bogoslovije u senjskom sjemeništu,

mladu misu služio je u Gospiću u zavjetnoj

grobljanskoj kapelici sv. Marije Magdalene,

na njen blagdan 22. VII. 1899. Zbog iskazanog

zalaganja, biskup ga je imenovao nadstojnikom

senjskog Ožegovićianuma, zatim za

kapelana u Novom, a potom ga je poslao na

studij u isusovački Canisianum, u Innsbrücku.

Tu se istaknuo kao izvrstan student i među

kolegama stječe naziv Patriarcha Croatorum.

Nakon obranjenog doktorata 1902., vratio se

u Senj, gdje ga je biskup imenovao za duhovnika,

profesora crkvene povijesti i kanonskog

prava, a zatim i za profesora starog crkvenog

jezika (staroslavenskog) na Biskupskom

bogoslovnom sjemeništu u Senju. Uz navedeno

i veliki publicistički rad, Binički je dijacezijanski

fiskus, nadstojnik, zatim podravnatelj

senjskog sjemeništa. Boravak u Senju

olakšava mu sve veći angažman u nacionalno-osloboditeljski

obilježenom Katoličkom

pokretu, koji je osnovao krčki biskup dr.

Antun Mahnič. Uskoro od biskupa Mahniča

preuzima uređenje znanstveno-teologijskog

i filozofskog glasila Hrvatska straža. Politički

djeluje unutar Hrvatske pučke stranke. Piše od

gimnazijskih dana, najprije u Hrvatu, novinama

Hrvatske stranke prava u Gospiću (pjesma Ban

Domagoj), đačkoj Nadi (prve crtice i prozni

radovi). Bio je vrlo plodan pisac. U svim svojim

pjesničkim i proznim radovima opisao je na

uvjerljiv umjetnički način junačku i tešku povijest

domovine Hrvatske. Za neumorni rad

dobio je priznanje Sv. Oca pape Pija X., koji mu

udjeljuje titulu prisjednika duhovnog stola i monsinjora.

Bio je vrstan prevoditelj jer je znao grčki,

latinski, njemački, francuski, talijanski, španjolski,

engleski, ruski, poljski, češki i bugarski

jezik. Partizanske su ga vlasti u Gospiću 1945.

zatočile u gospićku kaznionicu gdje je obolio

od tifusa i nakon što je prekasno prebačen u

bolnicu, ubrzo je i umro.

DJELA: Surađivao je u brojnim časopisima i listovima:

Hrvat (1894. – 1909.); Vrhbosna (1903. – 1928.); Hrvatska

duša III – IV., (1924. – 1925.); Nada (1925. – 1926.); Lički

Hrvat (1937. – 1938.); tjedniku Hrvatska straža (1938. –

1940.); dnevniku Hrvatska straža (1932. –1940.); časopisu

Hrvatska prosvjeta (1917. – 1924.); almanahu Vedre

hrvatske duše (1922.); kalendaru Danica (1923. – 1944.);

ilustriranom tjedniku Obitelj (1929. – 1940.); mjesečniku

Naša gospa Lurdska (1928.); književnom almanahu Selo i

grad (1928./29., 1940.); jeronimskom zabavnom kalendaru

Razgovor ugodni (1930.); časopisu Mala mladost (1939. –

1940.); časopisu Prosvjeta (1906. – 1918.); Hrvatsko kolo

(1906.), Almanah Gospe lurdske (1914.), Glas naroda,

Duhovni život, Danica, kalendar za 1926.; Nezavisna

država Hrvatska (1941.), Ustaški godišnjak (1943.) Napisao

je nekoliko knjiga: Grgur Ninski (Senj, 1900.) – Katarina,

kraljica bosanska (Sarajevo, 1906.) – Krštenje Hrvata (Senj,

1910.) – Predziđe kršćanstva (Senj, 1924.) i Moje tamnovanje

(Zagreb, 1941.).

LIT.: Hrvatski biografski leksikon, I (A - Bi), Zagreb,

1983., 775. - N. Bićanić: Dr. Fran Binički, Vila Velebita, 26,

/1991., 139 – 149. – N. Bićanić: Hrvatski katolički stražar s

41


Blažević

Nehaja, Zagreb, 1995. – M. Bogović: Povijest visokoškolske

izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj

do 1940. godine, Senj, 1999., 27 – 28, 36, 43, 106, 112,

119, 125-129, 144. – J. Krišto: Hrvatski katolički pokret

1903. – 1945., Zagreb, 2004., 26, 35, 48, 63, 64, 73, 95, 100

- Katalog Hrvatskog leksikografskog zavoda »Miroslav

Krleža«, Zagreb.

A.T.

BLAŽEVIĆ, Ivan (Marke), prvi gradonačelnik

Gospića, (Smiljan, 30. IX. 1931. –

Gospić, 7. IX. 2004.).

Potječe iz poznate gospićke obitelji Marke

Blaževića. Pučku i zanatsku školu trgovačkog

smjera završio je u Gospiću i u mladosti

je radio u gospićkim tekstilnim trgovinama.

Još u socijalističko doba gospićke povijesti

obnovio je ugostiteljsku obiteljsku tradiciju.

Od 1990. bio je član obnovljenog HSP-a,

da bi 1993. prešao u HDZ. Za gospićkog

je gradonačelnika izabran 25. IV. 1993. i na

toj dužnosti ostao do 25. IV. 1997. U njegovom

je mandatu započela obnova svih vitalnih

objekata i ustanova koje su tijekom velikosrpske

agresije bile razorene. Gospićani

ga pamte kao mirnog i odmjerenog, poduzetnog

gradonačelnika u najtežim danima

gospićke povijesti. Za zamjenika gradonačelnika

Gospića izabran je 12. V. 1997. i tu je

dužnost obnašao do umirovljenja. Dobitnik

je Nagrade Grada Gospića 1998.

LIT.: N.B.: Blažević Ivan u Vila Velebita, br. 7(99), siječanjožujak,

2002. I.M.

BLAŽEVIĆ, Jakov, političar, pravnik, jugoslavenski

narodni heroj, (Bužim, 24. III.

1912. – Zagreb, 12. XII. 1996.).

Otac mu je bio lugar te je kao nešto imućniji

od ostalih seljaka mogao školovati svoju

djecu. Kao učenik osnovne škole bio je član

hrvatske nacionalističke mladeži u Gospiću.

U gospićkoj gimnaziji, pod utjecajem profesora

Akifa Šeremeta, postao je 1928. član

KPJ i od tada je cijeli njegov život obilježen

komunističkom ideologijom. Nakon gimnazije

upisao je studij prava na Pravnom fakultetu

u Zagrebu gdje je diplomirao 1936. Kao

student je nastavio s komunističkim aktivnostima

i sudjelovao u gotovo svim političkim

akcijama zagrebačke partijske organizacije.

Zbog ljevičarenja i aktivnog sudjelovanja

u komunističkim akcijama bio je evidentiran

kao opasan antidržavni element pa je 1931.,

od zagrebačkog Sudbenog stola i Državnog

suda za zaštitu države u Beogradu, osuđen na

šest mjeseci zatvora. Nakon odsluženja vojnog

roka vratio se u Zagreb i nastavio s komunističkom

djelatnošću. Nakon godinu dana, po

partijskom zadatku dolazi u Gospić i zapošljava

se kao odvjetnički pripravnik gdje radi

do početka rata. Na prvoj okružnoj konferenciji

ličkih komunista održanoj u ljeto 1940.

na Plitvičkim jezerima izabran je za sekretara

tada formiranog Okružnog komiteta KPH

za Liku, a na Petoj zemaljskoj konferenciji

KPJ (19. – 23. X. 1940.), pod Titovim predsjedavanjem

u zagrebačkoj Dubravi, izabran

je za člana CK KPJ. Postao je jedan od najistaknutijih

komunista koji je odlučujuće utjecao

na stvaranje partijskih organizacija u Lici

i pripremanje kadrova za partizanski rat. Pod

njegovim neposrednim rukovođenjem formiran

je u kolovozu 1941. prvi partizanski odred

Velebit. S Markom Oreškovićem obilazi lička

sela i sudjeluje u formiranju partizanskih jedinica

i stvaranju drugih organizacija kao što

su odbori, ženske i omladinske organizacije,

organizacije koje funkcioniraju kao vlast na

partizanskim područjima. Talijanski vojni sud,

42


Blažević

s obzirom da im je bio nedostupan, osudio ga

je 1943. na smrt u odsutnosti. Tijekom rata

bio je bio je vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a.

Od drugog zasjedanja ZAVNOH-a, 1943., kao

član Izvršnog odbora rukovodio je Sudskopravnim

odjelom ZAVNOH-a. Poslije Drugog

svjetskog rata obavljao je vrlo značajne političke

funkcije. Bio je javni tužitelj NRH,

poznat po suđenju u montiranom procesu

održanom 1946. protiv zagrebačkog nadbiskupa

i kasnijeg kardinala Alojzija Stepinca

kojeg je optužio za suradnju s fašizmom,

progone Židova i nasilno prekrštavanje Srba.

Cijeli zapadni demokratski svijet zgražao se

nad ovim tako prozirno namještenim procesom,

no Stepinac je ipak osuđen na dugogodišnje

tamnovanje, premda se kasnije potvrdila

neosnovanost i politička motiviranost

optužbi. Blažević je kao istaknuti komunistički

borac bio još ministar trgovine i snabdijevanja,

(1948. – 1950.), predsjednik Vlade i predsjednik

Savjeta za privredu u Vladi NP Hrvatske

(1950. – 1953.), Predsjednik Izvršnog vijeća

Sabora Hrvatske (1953. – 1962.), predsjednik

Privredne komore Jugoslavije (1964.), potpredsjedink

SIV-a, zatim predsjednik Sabora

(1967. – 1974.), predsjednik Predsjedništva SR

Hrvatske (1974. – 1978.), član Predsjedništva

SSRNH, Savezne konferencije SSRNJ, Savjeta

Federacije, a bio je i rezervni general-major

JNA te član CK KPH kasnije SKH i CK KPJ

(SKJ). Tijekom hrvatskoga proljeća pripadao je

reformskoj struji u hrvatskom vodstvu, ali se

nakon sjednice u Karađorđevu 1971. priključio

partijskim konzervativcima i sudjelovao u

slamanju nacionalno-demokratskog pokreta

u Hrvatskoj. Nositelj je Partizanske spomenice

1941., Ordena junaka socijalističkog rada

i drugih odlikovanja. Za narodnog heroja

proglašen je 27. IX. 1953. Značajnu ulogu

imao je kao predsjednik Ustavne komisije SR

Hrvatske i član Savezne ustavne komisije koja

je pripremila Ustav iz 1974. Taj je ustav kasnije

bio pravna podloga za raspad Jugoslavije, koji

je prihvatila međunarodna zajednica. Priznate

su mu i javne zasluge pa je 1981. proglašen

počasnim doktorom Zagrebačkog sveučilišta.

Bio je vrlo plodan publicist koji je u brojnim

knjigama sjećanja opisao, branio i promicao

komunistički sustav i Jugoslaviju smatrajući

ih prirodnim i najpovoljnijim opredjeljenjem

i za hrvatski narod. Nekritično je pisao

o komunističkim uspjesima te komunističkim

i srpskim žrtvama prešućujući ili krivo

prikazujući nebrojene zločine počinjene nad

Hrvatima, čak i onda kad su ih osuđivali i sami

komunisti. Bespoštedno je napadao katoličku

crkvu i svećenstvo minorizirajući cjelokupnu,

s njima povezanu, hrvatsku baštinu. Bio je

istaknuti protivnik svake misli o slobodnoj i

nezavisnoj Hrvatskoj, zatajivši za volju bratstva

i jedinstva, među ostalim i nevine žrtve

Boričevca, Udbine i svoga Smiljana. Bio je

osnivač je i suradnik časopisa Narodna zaštita,

Nova trgovina i Naša zakonitost. Objavljivao je

brojne članke pravnog, političkog i povijesnog

karaktera u raznim novinama i časopisima,

a u mnogim zbornicima sjećanja objavljivao

je priloge iz rata, primjerice Ustanak

je planuo (Gospić, 1961.), Lika u NOB 1942.

(Beograd, 1963.), Na svijetlim stazama (Smiljan,

1964.), Lika u NOB 1942., (Beograd, 1971.),

Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području

Karlovca-Korduna-Gline-Like-Gorskog kotara-Pokuplja

i Žumberka (Karlovac, 1971.), Druga godina

43


Bobinac

narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca,

Korduna, Like, Pokuplja i Žumberka, (Karlovac,

1973.) Njegovi stručni radovi te govori i intervjui

objavljivani su u sljedećim javnim glasilima:

Arhiv za pravne i društvene nauke (1945.),

Vjesnik (1945., 1951. – 52., 1954., 1956.-57.,

1959., 1963., 1967. – 79.), Narodni tužilac (1946.),

Borba (1948., 1959., 1961., 1964.-65., 1968.-69.,

1972. – 77.), Narodni list (1951.), Trgovinski almanah

(1951.), Naprijed (1952.), Ličke novine (1955.),

Politika (1956., 1968.), Privredni pregled (1956.,

1959., 1962., 1964. – 65.), Glas Zadra (1957.),

Informator (1957., 1964., 1968.), Komunist (1958.,

1961., 1964., 1966., 1973., 1975., 1980.), Novi

list (1960., 1966., 1968.), Jugoslavensko pronalazaštvo

(1963.), Međunarodna politika (1963.),

Ekonomska politika (1964., 1971., 1974.), Pravna

misla, Skoplje (1968.), Pomorstvo (1969.), Naše

teme (1970., 1975.), Svenarodna obrana (1971.),

Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (1971., 1974.),

Naša zakonitost (1972. – 74., 1976., 1979.), NIN

(1973.), Delo (1974.), Pravnik (1974., 1977.),

Privredni vjesnik (1974.), Naša armija (1975.),

Dometi (1976.), Radničke novine (1976., 1981.),

Narodna armija (1977.), Večernji list (1977.,

1979.), Marksistička misao (1978.), Oko (1978.),

Privreda i pravo (1978.), Četvrti jul (1980.), Zbornik

Historijskog arhiva Karlovac (1969., 1971.), Danas

(1982 – 83). Poslije 1990. novine u Hrvatskoj

nisu objavljivale njegove članke, oism ponegdje

u rubrici Pisma čitatelja. Umro je 12. XII.

1996. i kremiran na zagrebačkom groblju

Mirogoj.

DJELA: O ustavu socijalističke samoupravne demokracije,

Zagreb, 1973. – Tražio sam crvenu nit, Zagreb, 1976.

1. Prepoznavanje, 2. Suprotstavljanja… i ljudi. Za novu

Jugoslaviju po svijetu, 3. Mač, a ne mir. Za pravnu sigurnost

građana, Zagreb-Beograd-Sarajevo 1980. 4. Bez alternative

– Historijsko pamćenje, Samobor 1982. – Povijest i falsifikati,

Samobor, 1983.

LIT.: Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975.

– Opća enciklopedija, I (A-Bzu), Jugoslavenski leksikografski

zavod, Zagreb, 1977. – Jakov Blažević: Tražio sam

crvenu nit, Zagreb, izdavačko i propagandno poduzeće,

Zagreb, 1976. – Hrvatski biografski leksikon, 2 (Bj - C)

– Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža,

Zagreb, 1989. – Ante Bežen: Jakov Blažević 1912. – 1992.,

Vila Velebita V. (1996.), br 52,, str. 31

J.K.

BOBINAC, Dražen, dr. vet. med., političar,

prvi gradonačelnik Otočca, (Otočac, 6. XII.

1953. – Otočac, 26. II. 2010.).

Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je

u Otočcu gdje je i maturirao 1973. Nakon

studija veterine na Veterinarskom fakultetu u

Zagrebu, na kojem je diplomirao 1983., zaposlio

se u Veterinarskoj stanici u Otočcu. Sa

suprugom Josipom, s kojom je sklopio brak

11. IX. 1976., dobio je dvije kćeri. Od samog

početka višestranačja u Hrvatskoj aktivno je

sudjelovao u političkom životu. Sa suradnicima

je osnovao prvi Odbor Hrvatske demokratske

zajednice u Lici, 16. I. 1990. Kasnije

je nastavio s osnivanjem odbora HDZ-a u

mnogim naseljima Gacke, Like i Krbave. Na

prvim demokratskim izborima 1990. izabran

je zastupnika u Sabor, a iste je godine izabran

i za zastupnika u Vijeću republika i pokrajina

tadašnje SFRJ. Na parlamentarnim izborima

tri je puta osvajao mandat saborskog

zastupnika. Početkom agresije na Republiku

Hrvatsku, 1991., bio je aktivno uključen u

obranu i vodio je pregovore s JNA oko mirne

reintegracije okupiranih područja. Osnovao

je Vod za specijalne namjene kojemu je bio i

zapovjednik sudjelujući u obrani šireg otočkog

područja. Pod njegovim je vodstvom 14.

IX. 1991. izvršeno mirno preuzimanje vojarne

JNA u Ramljanima, a 17. IX. 1991. osvojena

je i vojarna u Otočcu. Za doprinos obrani

Republike Hrvatske, u činu bojnika, višestruko

44


Bogdanić

je odlikovan od predsjednika Republike

Hrvatske. Za prvog gradonačelnika Otočca

izabran je 10. IV. 1993., a gradonačelničku je

dužnost obnašao u tri mandata. U poslijeratnom

razdoblju obnašao je i dužnost Vladinog

povjerenika za Općinu Vrhovine. Tijekom

trećeg saborskog mandata u Županijskom

domu Sabora, zbog bolesti je prekinuo političku

karijeru i umirovio se. Iznenada je, u

obiteljskom domu, preminuo 26. X. 2010.

IZVOR: Arhiva obitelji Bobinac.

I.M.

BOBINAC, Jakov (Jakob), pedagog i pčelar,

(Prozor, 14. IX.1863. – Zagreb, 18. III. 1943.).

Rodio se u selu Prozoru kraj Otočca.

Učiteljsku školu završio je u Petrinji, a radio

je kao učitelj u Cigleniku, Poljani, Jamarici i

Novskoj. Nakon mirovine živio je u Zagrebu.

Bavio se pčelarstvom te ga nastojao popularizirati.

U tadašnjim je časopisima (Hrvatska

pčela, Školski vrt, Glasnik Županije požeške

Gospodarstvo, Obzor, Lička sloga, Hrvatski

pčelar…) objavljivao članke o pčelarstvu, a

neko vrijeme bio je urednik časopisa Pčela.

Bio je tajnik Centralnoga pčelarskog društva

1929./1930. godine. Surađivao je na Radio

Zagrebu s temama o pčelarstvu. Objavljivao je

poučne priče i pedagoške priloge u časopisima

(Preporod, Smilje, Lovor, Kršćanska škola, Almanah

hrvatskoj mladeži, Bog i Hrvati, Hrvatski učitelj….).

LIT.: S. Hrvatin: Jakov Bobinac, hrvatski pčelarski veteran,

Hrvatski pčelar, 22(1941.), 7/8, str. 45 – 46 – S. Hrvatin:

Jakov Bobinac. Hrvatski pčelar, 63(1943.), 3/4, str. 28 – 31 –

S. Hrvatin: Jakov Jakša Bobinac. Hrvatski pčelar, 24(1943.)

4, str. 46 – 48. – Hrvatski biografski leksikon, JLZ, Zagreb,

1983. V.G.P.

BOGDANIĆ, Delko, ustaški časnik, (Ličko

Lešće, 27. VIII. 1910. – Kosinjski Bakovac,

30. XI. 1945.).

Osnovnu školu završio je u rodnom selu,

a gimnaziju u Senju. Bavio se trgovinom.

Otac mu je bio uspješan poduzetnik i vlasnik

hotela Lika u centru Gospića. Bio je sudionik

Brušansko-velebitskog ustanka 1932. Obavljao

je razne dužnosti u oružanim snagama NDH

od njenog početka do sloma. U travnju

1941. bio je na čelu jedne ustaške postrojbe

u Otočcu; poslije toga bio je zapovjednik

jedne bojne u Crnoj legiji, potom zapovjednik

Četvrtog ustaškog djelatnog zdruga. Sredinom

1942. dobio je čin pričuvnog ustaškog satnika.

Sudjelovao je u borbama za Gospić 1943.

kad su partizanske jedinice, od druge polovice

ožujka do kraja travnja 1943. pokrenule

opsežne navalne pothvate kojima je bio cilj

osvajanje cijelog prostora Like, a najvažnije je

bilo osvajanje Gospića. Napredovanje je teklo

uspješno od polovice ožujka do kraja travnja

kada su u potpunosti okružili Gospić i

bili su sigurni da će ga osvojiti. Partizanske

snage sačinjavale su Šesta lička i Osma divizija.

U gradu je tada bilo oko 4000 – 5000

boraca Oružanih snaga NDH: Četvrti ustaški

zdrug kojim je zapovijedao Bogdanić, Lovačka

domobranska bojna na čelu sa satnikom Leom

Grandovcem zvanim Gumeni, vod oružnika

i pomoćna satnija grada. Cijelom obranom

zapovijedao je domobranski pukovnik Mario

Zgaga, zapovjednik operativnog područja

Like. Obrani su pomagale i žene kopajući

rovove ili boreći se s puškom u ruci. U organizaciji

obrane pripomagao je i general Tomislav

Sertić koji je bio teško ranjen. Borbe su završile

1. i 2. V., a partizanske su jedinice pretrpjele

težak poraz. Bio je zapovjednik ustaških

45


Bogdanović

postrojbi koje su u rujnu 1943. napale Glavni

štab partizanskih odreda Hrvatske koji se

tada nalazio u Otočcu zajedno s članovima

ZAVNOH-a. Nešto prije sloma NDH (u travnju

1945.) imenovan je pomoćnikom zapovjednika

Desete hrvatske divizije. Tada je već

bio bojnik. Kad je Vrhovništvo NDH zajedno

s Pavelićem napuštalo Hrvatsku u svibnju

1945., nije se htio povlačiti u inozemstvo.

Smatrao je da treba ostati u zemlji i nastaviti

borbu. Sa svojom grupom križara skrivao se

po špiljama i zemunicama u okolici Kosinja,

Kutereva i Ličkog Lešća nastojeći uspostaviti

veze s drugim križarima radi pokretanja

otpora širih razmjera. U svojim nakanama nije

uspio. Prema navodima Ozne sam se ubio u

zemunici kad je vidio da je opkoljen i da nema

mogućnost za uzmak.

LIT.: Tko je tko u NDH-Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,

Zagreb, 1997. – Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Globus,

Zagreb, 1978. – Nikola Bićanić, Vila Velebita, Zagreb, 1991.

– Mario Jareb, Ustaški pukovnik i general Tomislav Sertić,

Časopis za suvremenu povijest, god. 32., br. 2, str. 271 –

315., Zagreb, 2000. – Ivica Mataija: Križari na gospićkom

području 1945. – 1950., u Senjski zbornik 32, 2005, 197 –

222. J.K.

BOGDANOVIĆ, Iso, narodni poslanik

u Kraljevini Jugoslaviji, (Vrebac, 1888. –

Beograd, 1949.).

Osnovnu je školu pohađao u rodnom

mjestu, a Gimnaziju u Gospiću. Pred Prvi

svjetski rat upisao je u Zagrebu studiji prava,

ali je uskoro bio mobiliziran u austro-ugarsku

vojsku. U sukobu sa srpskom vojskom

dezertirao je i prešao na srpsku stranu. Srpska

vlada ga je nakon rata poslala u Ženevu gdje

je završio studij prava. Tad je imenovan za

šefa kabineta Svetozara Pribičevića, ministra

unutarnjih poslova Kraljevine SHS. Nakon

što je položio odvjetnički ispit otvorio je u

Gospiću odvjetnički ured. Ubrzo je pristupio

Radikalnoj stranci te kao član bio ubrzo biran

za narodnog poslanika. U tri mandata, kao

narodni poslanik u beogradskoj skupštini,

pomogao je zavičaju. Financirao je izgradnju

mostova i društvenih domova u Vrebcu,

Zavođu i Pavlovcu. Bio je i osnivač Društva

Ličana i Banijaca u Beogradu.

LIT.: Vrebac, Zavođe i Pavlovac koreni vekovnog trajanja,

Beograd, 1991. I.B.

BOGOVIĆ, Mile, gospićko-senjski biskup

u miru i crkveni povjesničar, (Cerovac kraj

Slunja, 8. I. 1939.).

Sin je Mije i Mande r. Piršić. Osnovnu

školu (4 razreda) pohađao je u Nikšiću kod

Slunja, dva razreda u Sjemenišnoj gimnaziji

u Pazinu, a 7. i 8. razred u Osmogodišnjoj

školi u Slunju. Više razrede gimnazije završio

je u Srednjoj vjerskoj školi za spremanje

svećenika u Pazinu 1958. i iste godine

upisao bogosloviju na Visokoj teološkoj

školi. Nakon prve godine bogoslovije

služio je vojsku, a zatim nastavio studij.

Za svećenika je zaređen 28. VI. 1964. te

imenovan kapelanom u Senju i upraviteljem

župe Krivi Put, gdje je ostao jednu školsku

godinu kroz koju je položio petu godinu

na Visokoj teološkoj školi u Pazinu i dobio

apsolutorij. Nakon toga poglavari ga šalju

na studij crkvene povijesti u Rim, privremeno

ne dobiva putovnicu i tek u listopadu

1966. odlazi u Rim. Bio je nastanjen u

Hrvatskom zavodu sv. Jeronima, a crkvenu

je povijest slušao i uspješno završio na

46


Bogović

Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta

Gregoriana. Doktorsku tezu Le relazioni

della Chiesa cattolica e gli ordodossi in Dalmazia

durante la Repubblica veneta nei secoli XVII e

XVII obranio je na istom fakultetu 21. VI.

1971. U hrvatskom prijevodu objavljena je,

uz neke manje preinake, u nakladi Kršćanske

sadašnjosti u Zagrebu 1982. pod naslovom

Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za

vrijeme mletačke vladavine, nakon čega je 4. II.

1983. promoviran u doktora crkvene povijesti.

Nakon povratka iz Rima, ljeti 1971.,

preuzima službu tajnika nadbiskupije kod

nadbiskupa dr. Viktora Burića (do 1974.) i

profesora crkvene povijesti na Visokoj bogoslovnoj

školi (do 2000.). Akademske godine

1973./74. ponovo je boravio u Rimu i radio

u Vatikanskom arhivu i Biblioteci na istraživanju

izvora za povijest Crkve u Hrvata.

Godine 1974. dolazi u Rijeku gdje je imenovan

rektorom spomenute Škole. Tu službu

obnašao je sve do 1985. Od 1981. do 1985.

upravljao je župom Praputnjak kraj Rijeke,

gdje je bio stalno nastanjen. Potom odlazi u

Senj za upravitelja Sakralne baštine. Od 1991.

do 1994. ponovo je rektor Škole. Od 1993. do

1996. generalni je vikar. God. 1997. imenovan

je papinskim kapelanom s naslovom monsignora.

Dne 4. VI. 1999. imenovan je naslovnim

biskupom Tamate i pomoćnim riječkosenjskim

biskupom sa sjedištem u Gospiću,

s posebnim zadatkom da ispita mogućnost

osnivanja nove biskupije sa sjedištem u istom

gradu. Nakon što je poslao svoje izvješće, 25.

V. 2000. Sveta Stolica je proglasila utemeljenje

Gospićko-senjske biskupije i ujedno

imenovala msgr. Bogovića prvim gospićkosenjskim

biskupom. Uz suradnju prijatelja

Senja uredio je Riznicu senjske katedrale kao

stalnu izložbu. Kako iz Praputnjaka tako i

iz Senja, redovito je odlazio u Rijeku radi

predavanja na Visokoj bogoslovskoj školi,

odnosno Teologiji u Rijeci, područnom

studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u

Zagrebu. Počevši od jeseni 1998. predavao

je tri semestra hrvatski rani srednji vijek

na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta

u Rijeci. Stalno je objavljivao članke i

radove iz područja svoje struke, ograničujući

se uglavnom teritorijalno na prostor tadašnje

Riječko-senjske nadbiskupije. O tome

je redovito pisao u Zvonima, mjesečniku za

kršćansku kulturu u Rijeci, u Vili Velebita i

drugim periodičnim i dnevnim časopisima i

novinama. Posebno se bavi poviješću glagoljice

na našim prostorima. Bio je stalni suradnik

Leksikografskog zavoda za razna izdanja,

a za Hrvatski biografski leksikon pisao je (do

2000.) sve jedinice o biskupima senjskim,

krbavskim ili modruškim, otočkim, riječkim

i riječko-senjskim. Uređivao je niz Priručna

enciklopedija vjere kod Kršćanske sadašnjosti

u Zagrebu, nastupio je na brojnim znanstvenim

simpozijima, nekim i međunarodnog

karaktera, a bio je glavni urednik Riječkog

teološkog časopisa. O svojim radovima i o svom

radu više puta je govorio na radiju i televiziji.

Bio je član Vijeća Hrvatskog državnog

sabora za žrtve rata, član Vijeća za ekumenizam

i Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske

konferencije, potpredsjednik Hrvatskog

povijesnog instituta u Rimu, upravitelj Sakralne

baštine (arhiv, biblioteka, riznica) u Senju,

voditelj znanstvenog projekta Izvori za povijest

Kraljevine Hrvatske u Vatikanskim arhivima od

47


Borna

16. do 20. stoljeća. Od početka Domovinskog

rata povjeravane su mu razne službe vezane

uz brigu za ljude i crkvene objekte na stradalim

i ugroženim područjima, a nakon rata

bio je pročelnik Nadbiskupijskog povjerenstva

za obnovu stradalih područja. Dne 23.

IV. 1995. dobio je za svoj znanstveni rad

nagradu grada Senja, a 28. V. 1996. odlikovan

Redom Danice hrvatske s likom Marka

Marulića. Vijeće Katoličkog bogoslovnog

fakulteta 21. III. 1992. priznaje ga naslovnim

docentom, a 24. VI. 1997. imenovan

je docentom pri katedri crkvene povijesti

na Katoličkom bogoslovnom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu za Teologiju u Rijeci.

Od povratka iz Rima gotovo je redovito

predavač, a najčešće i organizator Teološkopastoralnog

tjedna za svećenike Riječke

metropolije. Ujedno je od 1974. organizator

i permanentnog obrazovanja svećenika

Riječke nadbiskupije. Posebnu skrb posvećuje

obilježavanju crkveno-povijesnih obljetnica.

U tom smislu je 1986. vodio pripreme

i rad znanstvenog skupa Krbavska biskupija

u srednjem vijeku (povodu 800-te obljetnice

osnutka krbavske biskupije), a 1997. međunarodnog

znanstvenog skupa Visoko crkveno

školstvo u nas. Priredio je za tisak zbornike

obaju skupova. Od 2000. do 2005. bio je

član Stalnog vijeća Hrvatske biskupske

konferencije i predsjednik Vijeća za laike.

Nakon toga je predsjednik Vijeća za redovnike.

Inicijator je i predsjednik Izvršnog

odbora akcije za gradnju Crkve hrvatskih

mučenika na Udbini, nekadašnjem sjedištu

krbavskih biskupa, koja je sagrađena u

spomen na krbavsku tragediju 9. rujna 1493.

kada je na Krbavskom polju u srazu kršćanstva

i islama izginulo više od 10.000 Hrvata.

Crkva je ujedno i hram zahvalnosti mučenicima

svih onih koji su na našem hrvatskom

prostoru tijekom stoljeća dali svoje živote za

svoju braću i svoju domovinu. Umirovljen

je 4. travnja 2016. i istog dana imenovan

apostolskim upraviteljem Gospićko-senjske

biskupije. Upravu je predao novoimenovanom

biskupu Zdenku Križiću 25. V. iste

godine.

DJELA: Knjige: Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji

za vrijeme mletačke vladavine, u Analecta croatica christiana

vol. XIV, Zagreb 1982., Drugo izdanje 1993. s autorovim

Pogovorom (11 str.) o najnovijoj literaturi o pravoslavlju

u Dalmaciji – Glagoljica u Senju - povodom 500.

obljetnice senjskog glagoljskog misala i glagoljske tiskare u

Senju, Senj 1994. – Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, posebno

izdanje Senjskog zbornika, br. 25 (1998.) – Priredio zbornik

Krbavska biskupija u srednjem vijeku. Analecta croatica

christiana vol. XXV, Rijeka-Zagreb (1988.). (Uredio

i veći dio teksta napisao.) – Senjsko-modruška ili krbavska

biskupija: izvješća biskupa Svetoj stolici 1602-1919.,

Hrvatski državni arhiv: Monumenta croatica vaticana –

posebna izdanja 6, Kršćanska sadašnjost: Croatica christiana

– Fontes, Zagreb 2003. – Visoko školstvo na području

Riječko-senjske metropolije, Rijeka – Zagreb, 1999. Autor

je prvog dijela zbornika, što je objavljeno kao posebna

knjiga pod naslovom: Povijest visokoškolske izobrazbe u

biskupijama senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do 1940.

godine, Senj, 1999. – Hrvatski mučenici za vjeru i dom (s

fra. Hrvatinom Gabrijelom Jurišićem), Split-Gospić (2005.)

– Otočac - od spomena na Bašćanskoj ploči do biskupijskog

središta u 15. stoljeću, Otočac, 2010. – Senjska biskupija (u

suautorstvu s Darkom Nekićem), Senj, 2010. – Modruška

ili Krbavska biskupija, Senj, 2010. – Žao mi je naroda -

Biskupovih deset godina na medijskom poprištu, Zagreb,

2010. – Lika i njezina crkva u prošlosti i sadašnjosti, Gospić,

Državni arhiv u Gospiću i Gospićko-senjska biskupija.

2014. – Slunjski kraj i njegova crkva u prošlosti i sadašnjosti,

Gospić, 2015. – Vinodol i njegova crkva od Vinodolskog

zakona do naših dana. Rijeka, 2015. – Moji predšasnici

biskupi u Senju, Otočcu, Krbavi, Modrušu, Vinodolu i

Rijeci, Gospić, 2017.

Msgr. Bogović autor je više od sto znanstvenih i stručnih

članaka objavljenih u različitim domaćim i međunarodnim

časopisima o kojima je detaljne podatke moguće naći

u njegovoj bibliografiji objavljenoj u knjizi Moji predšasnici

biskupi u Senju, Otočcu, Krbavi, Modrušu, Vinodolu

i Rijeci, objavljenoj u Gospiću 2017.

A.T.

BORNA, knez primorske Hrvatske (? – 821.)

Prvi put se spominje 818. godine kao

dux Guduscanorum, zatim 819. kao dux

Dalmatiae i 819. kao dux Dalmatiae atque

Liburniae. Pretpostavlja se da je bio sin kneza

Višeslava i da ga je naslijedio oko 810. Kako

je između ostalog bio i dux Guduscanorum (tj.

knez Gatčana, područja oko Gacke, Gacko

polje), Stjepan Pavičić smatra da se izraz

Guduscanorum mogao odnositi na cijelu Liku

48


Borna

i Krbavu, a ne samo na područje Gacke: »…

može se uzeti u obzir i to da je ime Gatska

obuhvaćalo u početku devetog stoljeća

zapravo cijelo današnje područje Like od

Une do Velebita ili do mora. Prema tome bi

naziv Guduscani, Goduscani u franačkih pisaca

toga vremena označivao upravo stanovništvo

i Gacke i Like i Krbave. To bi dokazivala

i okolnost što spomenuti franački

izvještaji Guduscane (Gatčane) zovu narodom

(natio Guduscanorum), a to on ne bi mogao

biti s malog područja prave Gacke…). U

Bornino vrijeme Panonskom Hrvatskom

upravljao je knez Ljudevit Posavski (oko

810. – 823.) i obojica su priznavala vrhovnu

vlast moćnog franačkog cara Karla Velikog.

Godine 812. Karlo je u Aachenu sklopio

mir s bizantskim carem Mihailom I. Tim se

mirom Bizant odrekao Primorske Hrvatske

u korist Franaka, ali je zadržao dalmatinske

gradove i otoke i to je ostala bizantska

tema (u nas poznatija kao Bizantska

Dalmacija) kojim je upravljao strateg sa

sjedištem u Zadru. Smrću Karla Velikog

(814.) franačka vlast slabi jer njegov nasljednik

Ludovik Pobožni (814. – 840.) nije uspio

obuzdati samovoljne feudalce na rubovima

države. Aachenskim mirom nije bilo razriješeno

pitanje granice između Bizantske

Dalmacije i Borninog područja, pa se i dalje

oslanjao na Franačku Državu kao moćnog

zaštitnika, a osiljeni franački markgrofovi

nasilnički se odnose prema stanovništvu

Panonske Hrvatske. Posebno se svirepošću

isticao markgrof Kadaloh. Ljudevit je 818.

požalio caru Ludoviku, no ovaj je potjerao

njegove poslanike optuživši panonskog

kneza da snuje urotu protiv franačke vlasti.

Zato se Ljudevit priklanja Bizantu koji koristi

slabosti franačkog kralja i nastoji steći

dominaciju na Jadranskom moru i objema

hrvatskim državama. Ne mogavši otrpjeti

nasilje, Ljudevit Posavski 819. podiže ustanak.

Pozvao je u pomoć Bornu, slovenska

plemena iz današnje Slovenije, te Timočane

i Braničevce s područja Velike Bugarske

koji su graničili s njim. Markgrof Kadaloh

krenuo je na Ljudevita jakom vojskom, no

bio je poražen, a prilikom povlačenja umro

je od groznice. Franci šalju novu vojsku pod

vodstvom markgrofa Baldericha, no ni ova

nije uspjela pokoriti buntovnog kneza jer joj

se suprotstavio Ljudevitov savez u koji su

ušli Slovenci iz današnje Kranjske i južne

Štajerske te Timočani, dok se Braničevci

nisu odazvali. Borna se priklonio Francima

i s juga navalio, no Ljudevit ga je dočekao

na Kupi nedaleko od Siska. Pridružio mu

se Ljudevitov tast Dragomuž (Dragomusos),

s druge pak strane napustili su ga Gačani

(natio Guduscanorum) i prešli na Ljudevitovu

stranu. Bitka je završila Borninim porazom,

a Dragomuž je poginuo. Borna je

izvukao živu glavu zahvaljujući jakoj tjelesnoj

gardi. Na povratku je uspio smiriti

Gačane. Ljudevit je krajem te godine udario

s vojskom na Dalmatinsku Hrvatsku i iz

osvete palio i žario gdje god je stigao. Borna

se s ostacima svoje vojske sklonio u utvrđene

gradove odakle je iznenada napadao i nanosio

Ljudevitu teške gubitke. Ovaj se vratio u

49


Borojević

svoje krajeve da se pripremi za nove bitke.

Ljudevitov otpor Francima trajao je do 822.

Borna nije dočekao slom njegova ustanka,

umro je (ili ubijen) 821., a Ljudevit, ostavljen

od saveznika nije više mogao organizirati

otpor pa se sklanja kod plemena Sorabos u

Lici (današnji Srb) gdje ga je 823. iz potajice

ubio Bornin ujak Ljudemisl i tako Francima

skinuo s vrata opasnog protivnika. Borna

je u okviru Franačke Države želio stvoriti

jednu čvrstu, dobro organiziranu zajednicu

i udariti temelje budućoj jakoj državi koja

će se, čim se ukaže prilika, potpuno osamostaliti.

Igrati na kartu Ljudevita Posavskog

činilo mu se isuviše riskantnim jer je protivnik

bio isuviše moćan, a druge dvije sile

(Bugarska i Bizant) također su imale aspiracije

prema ovim prostorima i samo su čekale

prigodu da ih prisvoje. Prema njegovim

procjenama prednost je trebalo dati političkim

igrama i čekanju na pogodno vrijeme.

To su poslije ostvarili drugi knezovi. Neki

povjesničari smatraju da je Borna zapravo

Porga (Porin) kojeg spominje Konstantin

Porfirogenet u svom djelu »De administrando

imperio«, a čijim je imenom inspiriran

V. Lisinski u skladanju svoje opere

Porin. Bornu je naslijedio nećak Vladislav

(821. – oko 835.)

LIT.: D. Pavličević: Povijest Hrvatske, Naklada P.I.P

Šavičić, Zagreb, 1994. – N.Klaić, Povijest Hrvata u ranom

srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1975. – Hrvatski

biografski leksikon, tom II. (Bj – C), JLZ, Zagreb, 1983.,

str. 164 – J. Karakaš,, Mačevi, topovi, muze i popovi, Nova

knjiga Rast, Zagreb, 2004., str. 7 – 12. J.K.

LIT.: P.: Nestor Boroević i supruga mu Jelena, srpski

narodni dobrotvori. Srbobran (kalendar), 1895, str.

195–197. — M. Leskovac: Dokumenti o Nikoli Borojeviću.

Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 1(1953) str.

182, 184. Karmen Milačić (1989)

Preuzeto iz: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2470

BOROJEVIĆ, Nikola (Boroević), pjesnik,

(Otočac, 1796. — Karlovac, 23. II 1872.).

Osnovnu školu pohađao je u Otočcu

(1804. – 08.), realku u Rijeci i Ljubljani

(1808. –12.). Potekavši iz trgovačke obitelji;

neko se vrijeme bavio trgovinom u Otočcu,

potom odlazi 1819. u Beč, gdje uči rudarsku

ekonomiju, politehniku, fiziku i botaniku

te piše prve stihove na njemačkom jeziku.

Služio je u Ličkoj graničarskoj pukovniji u

Zrmanji, Gospiću, Gomirju, Ogulinu, Srbu.

Kao umirovljeni natporučnik graničarskog

upraviteljstva živio je u Rijeci (1851. – 69.) i

Karlovcu (1870. – 72.). Bio je član Društva

srpske slovesnosti, Gospodarskog društva u

Zagrebu i Narodne čitaonice u Rijeci. Pisao

je rodoljubne, ljubavne i didaktično- moralistične

pjesme. Prvu pjesmu na materinskom

jeziku, Poziv’, objavio je u listu Srbska novina

(1838., 27). U Gajevoj Danici ilirskoj javlja se

1839. pjesmama u ilirskom duhu pod pseudonimom

Ilir iz Like. Već iduće godine odrekao

se ilirstva pjesmom Svanutak (Serbskij

BOROJEVIĆ, Nestor (Boroević), pjesnik,

(Otočac, 1820. — Zagreb, 4. IV 1875).

Sin pjesnika Nikole. Kao graničarski

časnik služio je u Ogulinskoj pukovniji

i napredovao do čina majora. Rodoljubne i

ljubavne pjesme objavio je u Zori dalmatinskoj

(1844–46). God. 1874. uredio je i pokušao

izdati očeve pjesničke radove.

50


Božičević

narodnyj list’, 1840., 26). Otada se zauzima

za ćirilicu i slavenosrpski jezik. Promicao je

Vukove knjige pjesama te skupljao pretplatu za

Dragoljub, Zimzelen i Letopis Matice srpske.

Vodio je prepisku s Lj. Gajem i S. Vrazom.

Za kazališne potrebe prevodio je s češkog.

Pjesmama, člancima i polemikama surađivao

je u publikacijama Srbska novina (1838.,

1839.), Danica ilirska (1839., 1840.), Letopis

Matice srpske (1840. – 1843.), Serbskij narodnyj

list’ (1840. – 47.), Peštansko budimskij skoroteča

(1842.), Podunavka (1843., 1856.), Dragoljub

(1845., 1846.), Zimzelen (1847., 1848.), Neven

(1852., 1854., 1855.), Godišnjak (1855., 1860.),

Serbskij dnevnik (1859.), Glasonoša (1862.), Danica

(1864. – 66., 1868., 1869.), Matica (1868., 1869.)

i dr. Pjesmama je zastupan u više čitanki i

antologija srpske poezije. U rukopisnom odjelu

Matice srpske u Novom Sadu čuvaju se tri

manje zbirke Borojevićevih pjesama i jedna

zbirka pjesničkih koncepata. — Bio je zapažen

pjesnik predbrankovske epohe (M. Leskovac).

DJELA: Dobrodošlica svetlomu banu Josipu baronu Jelačiću

Bužinskomu, na sretni povratak iz Beča 1850. Zagreb

1850. — Ženitbenoj svečanosti gospodina Josipa barona

Maroičića pl. od Madone del Monte i gospodične Janje plem.

Vrancsijany. Rijeka 1852.

LIT.: J. Ignjatović: Pogled’ na kn’ižestvo. Serbskij lětopis’,

31(1857) 96, str. 154–156. — N. Begović:Slovo na parastosu

pokoj. Nikole Borojevića l. aprila 1872. Srbsko-dalmatinski

magazin, 30(1873) str. 103–109. — M. Đ. Miličević: Pomenik

znamenitih ljudi u srpskog naroda novijeg doba. Beograd

1888, 42–44. — N. Boroević, pesnik srpski. Golub, 18(1896)

2, str. 18–19. — A. Gavrilović (A. G.): Branko i Borojević.

Kolo, 1902, IV/12, str. 715–717. — Isti: Devet priloga istoriji

srpske književnosti u devetnaestom veku. Godišnjica Nikole

Čupića, 24(1905) str. 127–166. — N. Andrič: Zaboravljeni

apsolutistički književnici. Hrvatska, 1906, 19, str. 1–3. — M.

Medić: Nikola Borojević. Narodne novine, 72(1906) 153, str.

3. — Literarne valute Karlovca. Ibid., 99(1933) 11, str. 2–4.

— M. Leskovac:Dokumenti o Nikoli Borojeviću. Zbornik

Matice srpske za književnost i jezik, 1(1953) str. 181–184.

— T. Petrović: Odlomci iz autobiografije Nikole Borojevića.

Ibid., 9–10(1961–62) str. 182–185. — M. Radeka: Gornja

Krajina. Zagreb 1975, 343. — I. Mamuzić: Hod po mukama

Nikole Borojevića. Zbornik Matice srpske za književnost i

jezik, 1976, XXIV/2, str. 350–358.

Karmen Milačić (1989)

Preuzeto iz: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2471

BOŽIČEVIĆ, Ivan, književni kritičar,

(Križpolje, 29. X. 1955.).

Prva dva razreda osnovne škole završio

je u rodnom mjestu, a ostale u Zagrebu.

Nakon osnovne škole upisao se u Školu za

cestovni promet koju je završio 1975. Iste

godine upisuje studij jugoslavistike i komparativne

književnosti na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu. Komparatistiku je diplomirao, a

jugoslavistiku apsolvirao. Književnom kritikom

počeo se baviti 1980. objavljujući osvrte

u relevantnim hrvatskim književno-kulturološkim

časopisima, revijama i listovima,

prateći produkciju suvremene hrvatske književnosti.

Objavljivao je u Republici (1980. – 81.,

1983. – 84., 1986. – 87, 1989. – 2000., 2003.),

Quorumu (1985. – 91.), Kolu (1993. – 94, 1998.,

2000.), Oku (1982. – 83., 1990. – 91.), Vijencu

(1994., 1999.), Dubrovniku (1981. – 82., 1984. –

85., 1994. – 95.) Književnoj Rijeci (1996. – 97.,

1999. –2000.), Hrvatskom slovu (1995. – 2007.),

Dometima (1981.), Gordoganu (1981.). Istri (1980.),

Novoj Istri (1997. – 98.), Pitanjima (1980., 1982.

– 83.) Osamdesetih godina recentnu hrvatsku

književnost pratio je, prikazivao i analizirao i

u srpskoj periodici: Književna reč (1981., 1984. –

90.), Književne novine (1985. – 87.), Delo (1981. –

84.), Savremenik (1985.), Književna kritika (1985.,

1988.), Polja (1982.), Letopis Matice srpske (1982.

– 84., 1988. – 91.), te bosanskohercegovačkoj:

Odjek (1983. – 91.), Izraz (1983.), Život (1985.),

Književna revija (1981. – 90.). Od 1985. do 1991.

bio je član uredništva časopisa i biblioteke

Quorum. Godine 1995. tri mjeseca je uređivao

stranice književnosti u novopokrenutom tjedniku

za kulturu Hrvatsko slovo, a od kolovoza

2001. ponovo je urednik tih stranica. Član

je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske

zajednice samostalnih umjetnika. Objavio je

dvije knjige kritika: Čitateljev svjedok (1996.)

u kojoj »…gotovo isključivo piše o pjesničkim

zbirkama pa je zato u ovu svoju knjigu

i uvrstio 47 kritika o suvremenim hrvatskim

pjesnicima. Sabrao je kritike hrvatskih

pjesnika sviju naraštaja čija su djela objavljena

51


Božičević

posljednjih petnaestak godina…« (T. P.) Nije

mu bitna generacijska podjela pa su tako

zastupljeni stariji pjesnici od Ivaniševića,

Slavičeka, Goloba, Gotovca… do njegovih

vršnjaka: Begovića, Čegeca, Pejakovića, Anke

Žagar i drugih manje-više poznatih pjesnika.

Posrednikova prosudba (2003.) sadrži 30 kritika

pjesničkih zbirki i 23 kritike proznih djela.

»…Božičević je u knjigu Posrednikove prosudbe

uvrstio kritike, iščitavanja pjesničkih svjetova

i pripovjedačkih obzora, autora koji su

vrlo različiti po svjetonazorskim, žanrovskim,

naraštajnim i ostalim kriterijima. Tako

piše o poeziji Olinka Delorka, Mate Ganze,

Željka Kneževića, Ive Dekanovića, Borisa

Biletića, Miroslava Mićanovića, Tvrtka

Vukovića i dr.: o prozi Petra Šegedina, Ivana

Aralice, Tome Podruga, Ivana Kušana, Tita

Bilopavlovića, Joze Vrkića, Pavla Kalinića,

Dragana Šimovića i dr….« (D.V.) U trećoj

knjizi kritika Pjesnički proplanci uvršeto je

šezdesetak kritika, o šezdesetak pjesnika, svih

generacija hrvatskih pjesnika od »krugovaškoga«

naraštaja do onih rođenih koncem

šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog

stoljeća.

DJELA: Čitatelje svjedok, Zagreb, 1996. – Posrednikove

prosudbe, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2003. – Pjesnički

proplanci, Zagreb, 2009.

LIT.: Toma Podrug: Kritik i pjesnički svjetovi, Hrvatsko

slovo, Zagreb, 3 (1997.) br. 105, str. 15. – isti: Kritičar izrazite

analitičnosti, Fokus, Zagreb, 4 (2003.) br. 173, str 60.

– Dubravka Vidak: Samotni književni motritelj, Hrvatsko

slovo, Zagreb, 9 (2003.) br. 426, str. 15. – Sead Begović:

Usamljeni kritičarski subjekt, Forum, Zagreb, 43 (2004.)

br. 1/3, str 309 – 311. – Božica Zoko: Presjek kroz recentnu

hrvatsku književnost, Hrvatsko slovo, Zagreb, 10 (2004.)

br. 476., str. 24

J.K.

BOŽIČEVIĆ, Srećko, geolog i speleolog,

(Velika Trnovitica kod Garešnice, 16. I. 1935.

– Zagreb, 15. III. 2015.).

Učiteljski sin, obiteljskih ogulinskih korijena,

osjećao se Ličaninom. U Zagrebu je završio

osnovnu školu, gimnaziju, studij geologije

i geografije. Od djetinjstva ljubitelj prirode,

»nahranjen knjigama očeve knjižnice«, počinje

putovati prostranstvom domovine i upoznavati

njezine ljepote. Tako je povezao ljubav

i profesiju. Magistarski rad s temom Rijeka

Gacka – hidrogeologija ponornice nakon energetskog

zahvata za HE Senj obranio je 1973. Doktorirao

je 1985. obranivši rad Morfogeneza speleoloških

pojava Istre i njihova zavisnost o geološkim i hidrogeološkim

uvjetima. Cijeli radni vijek (1959. – 1999.)

odslužio je u nekadašnjem Geološkom zavodu

Hrvatske, sada: Institut za geološka istraživanja,

radeći u grupi za hidrogeologiju i inženjersku

geologiju. Radni vijek počeo je kao asistent u

različitim ekipama, bio je vođa samostalnih

speleoloških ekipa, desetljećima je istraživao

hrvatsko podzemlje i sudjelovao u geotehničkim

građevinskim zahvatima: od Korčule do

Učke, od Istre do Dubrovnika, od Kutine do

Palagruže. Posebno rado je istraživao Liku:

pratio je tokove ličkih ponornica i spuštao se

u njihova podzemlja. Radi izgradnje hidroelektrane

Senj istraživao je podzemlje i nadzemlje

rijeke Like, detaljno istraživši Horvatovu

i Poljakovu pećinu uz branu i elektranu Sklope

i umjetnu akumulaciju Kruščica, Samogradsku

pećinu kod Perušića, Cerovačke pećine kod

Gračaca; višekratno je istraživao čitavi Velebit:

špilje Nacionalnog parka Paklenica, Rožanske

i Hajdučke kukove, Tulove grede i dr. Kao

hidrogeolog i speleolog svladao je znanje

samostalnog palitelja mina u podzemlju i ronioca.

Od srednjoškolskih dana posebnu sklonost

osjećao je prema Plitvičkim jezerima i

Velebitu, koji su njegova trajna preokupacija,

stalno im se vraćao, istraživao ih i fotografirao

i to pokazao na preko 30 samostalnih izložbi

umjetničke fotografije. Bio je član je Fotokluba

Zagreb više od 50 godina. U mirovinu je

otišao kao viši stručni suradnik Geološkog

instituta, stekavši brojna stručna priznanja,

povelje i diplome (Društva inženjera i tehničara,

Hrvatskog speleološkog saveza, Hrvatskog ekološkog

društva, Skupštine grada Zagreba, Općine Ozalj i

Ministarstva zaštite okoliša.) God. 1987. primio

je Republičku nagradu Fran Tućan za popularizaciju

52


Božičević

znanosti i dobitnik je priznanja Zaslužni speleolog.

Za svoje fotografije primio je niz zlatnih,

srebrenih i brončanih priznanja i diploma.

Po njemu je jedan endemski špiljski kukac iz

nabušene kaverne Učka dobio ime: Croatodirus

bozicevici. Bio je počasni član Hrvatskog geološkog

društva i Hrvatskog geološkog saveza. Zaljubljenik u

prirodu, na svojim je putovanjima crtao, fotografirao

i pisao, oduševljen otkrivenim i nenadano

viđenim u tami podzemlja i nadzemlju.

Objavljivao je stručne, znanstvene i popularne

radove, održavao stručna i popularna

predavanja za raznoliku publiku, sudjelovao

na kongresima i simpozijima u Hrvatskoj i

u inozemstvu, izlagao crteže, crno-bijele i

kolor fotografije s temama podzemlja i krša.

Autor je nekoliko TV obrazovnih i radijskih

emisija. Njegovo pero i kamera zabilježili su

fotografijama i novinskim člancima mnoge

motive i doživljaje iz prirode diljem Europe,

Vel. Britanije, sjeverne i središnje Afrike. Ipak,

najdraži su mu motivi golet i pustoš kamenog

krša i podzemni tokovi ponornica, odnosno

»okršene površine i tamno podzemlje«.

Ukratko, kamen i voda njegova su stalna preokupacija,

kako glasi i naziv njegove posljednje

knjige. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih

planinara i planinarski pisac, bio je član HPD

Zagreb – Matica, SPD Velebit i HPD Željezničar.

Surađivao je u brojnim publikacijama, najviše

u časopisima: Priroda, Naše planine, Geološki

vjesnik, Speleolog, Otkrića, Plavi vjesnik, Naš krš

(Sarajevo), Pomorski zbornik (Rijeka), Hrvatska

vodoprivreda, Acta gelogica – JAZU; Karst hydrogeolog

y (Florida), Večernji list, Lički kalendar,

Hrvatski zemljopis. Njegove radove objavljivala

je u svojim publikacijama Jugoslavenska

akademija znanosti i umjetnosti i organizatori

geoloških i speleoloških kongresa i skupova

bivše Jugoslavije. Godinama je kao suradnik

Leksikografskog zavoda pisao brojne naručene

teme u Šumarskoj i Općoj enciklopediji, Enciklopediji

fizičke kulture i sporta, te u Istarskoj enciklopediji, te

Sportskom i Zagrebačkom leksikonu. Bio je suradnik

Hrvatske enciklopedije. Uz spomenuto bio

je tehnički i glavni urednik časopisa Speleolog,

likovni urednik u časopisu Priroda i više od 25

godina član redakcije Naših planina, tehnički

urednik Geološkog vjesnika, te odgovorni urednik

Prirodoslovno-turističkog Vodiča po Plitvičkim

jezerima. Također je bio urednik i reprint izdanja

o Plitvičkim jezerima u doba njihove

okupacije u Domovinskom ratu, kada je obnašao

i dužnost predsjednika Upravnog odbora

N.P. Plitvička jezera u progonstvu. Niz godina

bio je član Republičkog savjeta za Velebit i Savjeta

za promet i ekologiju HAZU-a.

DJELA (od njegovih preko 300 registriranih radova izdvajamo

uglavnom one najvažnije i one vezane na područje

Like): Cerovačke pećine, Vjesnik, 21, XII. 1954. – Neki

ponori i pećine Studenaca (Lika), Naše planine, 12, 1954,

488 – 493. – Ledeno podzemlje, Naše planine, 3.182 – 186,

/1955. – Petnaest sati u podzemlju kraj Zagreba, Priroda

42/4, 348 – 349/1955. – Izvještaj s istraživanja pećina u

kanjonu Velika Paklenica, Speleolog, 4/3 – 4, 48 – 52/1956.

– Rijeke i jezera u Ogulinskom podzemlju, Otkrića, 4, 252

– 254/1956. – Deset dana u Paklenici, Naše planine, 3, 131

– 151./1958. – Pećine Plitvičkih jezera, Lički kalendar za

1959. Godinu – Snaga u njedrima Velebita, Plavi vjesnik,

br. 444 od 28. 3. 1963. – Pećine Paklenice u južnom Velebitu,

Acta geologica 5, (JAZU), 423 – 451/1965. – Poljakova

pećina, Geološki vjesnik, 18/1(1964.), 147 – 157/1965. –

Kroz utrobu Velebita, Priroda, 52/5 – 6, 175/1965. – Svjetla

pod zemljom (feljton), Večernji list, od 24. VIII. 1966. do

10. X. 1966. (2196 – 2234.) – Hidrogeologija glavnih ponora

rijeke Like, Geološki vjesnik, 21 (1967.), 317 – 328, 1968.

– Horvatova pećina uz branu Sklope; Geološki vjesnik

22/1968., 501 – 510/1969. – Tajna Pčeline pećine (Lika),

Matica, 8, 300 – 302, 1972. – Pećine, jame i ponori s vodom

u području dinarskog krša, Krš Jugoslavije, (JAZU), 6, 137

53


Brixy

– 155/1974. – Cerovačke pećine pod svjetlom reflektora,

Priroda, 10/1976., str. 289 – 292. – Injektiranje podzemnih

šupljina na Kruščici u Lici; 3. simpozij Dinarske

asocijacije, Zagreb, 1969., 2, 175 – 179./1974. – Čovjek u

podzemlju, Modra lasta, Školska knjiga, str. 68, 1977. –

Neiskorišteno podzemno bogatstvo Perušića – Samogradska

pećina s brdom Grabovača, u: Udio Like u znanosti i

privredi, Zbornik radova II. znanstvenog simpozija, 61

– 67, Gospić, 1979. – Miniranje u speleološkim objektima

u Hrvatskoj, Speleolog, 26/27, 23 – 26/1980. – Nova nabušena

kaverna na Velebitu, Speleolog, 28 – 29, 10 – 13/1980

– 1981. – Tunel »Učka« otkrio podzemne planinske tajne,

Naše planine, 74(34)/1982., str. 79 – 81 – Ponovo svjetlost

u tami Cerovačkih pećina, Priroda, br. 857, 23 – 26, 1998.

– Lokalna zagađenja krškog podzemlja Hrvatske i posljedice,

Međ. simpozij »Zaščita krasa«, Lipice, 1982., 34 – 40,

Sežana, 1983. – Rijeka Gacka – hidrogeologija ponornice

nakon energetskog zahvata za HE Senj, Krš JAZU, 11/12,

13 –70, 1984. – Tajna ponora Perinka, Priroda, 73/1, 8 – 10,

1984/85 – Prikaz intenziteta i dubineokrševanja na primjerima

speleoloških pojava u Južnom Velebitu, Zbornik 2.

znan. skupa geomorfologa SFRJ, Gospić – Južni Velebit,

113 –124, 1987. – Mirila - raritet planine Velebit, Ekološki

glasnik, 1/5 – 6, 28 – 30, 1990. – Kroz naše spilje i jame,

Mala znanstvena knjižica Hrvatskog prirodoslovnog društva,

72 str./1983. i 1984. – Dokumentarne promjene krškog

prostora na primjeru Đulinog ponora u Ogulinu, Naš krš,

12/20, 37 – 44, Sarajevo 1986. – Jame (kao) grobnice 79 str.,

Zagreb, 1991.; Fenomen krš, Školska knjiga, 103. str. 1992. –

Voda i kamen; Hrvatska vodoprivreda, 54, str. 34 – 39/1997.

– Plitvička jezera. Geološka podloga i hidrogeologija jezerskog

područja, Prirodoslovno turistički vodič, Turistička

naklada, str. 10 – 40/1998. – Kamen i voda - Rock and water

(monografija), 167 str., Zagreb, 2000. i drugo.

LIT.: Hrvatsko planinarstvo, Biografski leksikon hrvatskih

planinara, str, 277, Zagreb, 1975. – Putnik vječne

tame, zanimanje speleolog; Vjesnik, str. 9, 1. 04., Zagreb,

1984. – Hrvatski bibliografski leksikon, 2 (Bj – C), str. 229,

Zagreb, 1989. – Jame (kao) grobnice, str. 80., Fenomen krš

(biografija), str. 102. – Tko je tko u Hrvatskoj, str. 79/1993.

– Hrvatska planinarska književnost, biografski leksikon,

str. 206 i 294./1994. – 50 godina Bleiburga, Zbornik

radova, str. 15./1995. – Tko je tko u hrvatskom planinarstvu,

Hrvatski planinar, br. 5, str. 152/1995. – Tko je tko u

zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj, str. 131., /1996. – A.

Tomljenović: Ljepote i tajne ličkog podzemlja – Tko je dr.

Srećko Božičević; Vila Velebita, 43/22. III 1996., str. 15.

A.T.

na posebne tečajeve ručnog rada u Švedsku

gdje je osposobljen za prirodoslovnu grupu

predmeta. Predavao je ručni rad u građanskoj

školi u Petrovaradinu (1872. – 1881.) i

dvorezbarskoj školi u Ogulinu (1881. – 1893).

U Ogulinu je osnovao urarsku školu sa statusom

stručne škole za kućni obrt, urarstvo i

strojarstvo. Izradio je njezin statut i nastavnu

osnovu te bio njezin voditelj od 1887. do

1891. Od 1893. postaje glavni učitelj i profesor

u muškoj Učiteljskoj školi u Zagrebu,

gdje ostaje sve do umirovljenja godine 1909.

Predaje ručni rad, fiziku i kemiju s posebnim

izvođenjem pokusa i praktičnim radovima

učenika. Kao umirovljenik radio je od

1919. do 1923. godine u fizikalnom kabinetu

Sveučilišta u Zagrebu. Njegovo ime je vezano

u hrvatskom školstvu uz ručni rad pod nazivom

»slojd« koji se do Prvoga svjetskog rata

predavao kao obvezatan predmet u muškim

učiteljskim školama. Napisao je priručnik za

obuku ručnog rada sa shematskim pregledom

načela obuke po sustavu Otona Salomona

(Švedska), s uputama za izradbu modela,

popisom oruđa i pregledom praktičnih

vježbi. U Hrvatskom pedagoško-književnom

BRIXY, Ivan, pedagog, (Brinje, 28. VI.

1851. – Zagreb, 5. III. 1929.).

Gimnaziju je polazio u Senju, a Učiteljsku

školu u Petrinji. Radio je kao učitelj u

Ledenicama kod Novoga Vinodolskog od

1870. do 1872. godine. Iza toga je upućen

54


Brkljačić

zboru vodio je sekciju za prirodoznanstvo

te gospodarstvo i ručni rad. Pripremao je

uspješne izložbe učeničkih radova, dobio

je izložbenu kolajnu na Milenijskoj izložbi

u Budimpešti 1896. Među tiskanim radovima

se ističu Brzojav bez žica, Vjerni drug

1910-11., Slojd, Hrvatski učitelj, 1894, 6,

12. i Ručni rad u našim pučkim školama,

Napredak, 1895, 20. Knjige su mu praktične

i razumljive.

DJELA: Rukovod za obuku u slojdu, Zagreb, 1895. – Nacrti

modela za slojd po petom švedskom izdanju za hrvatske

škole, Zagreb, 1896. – Fizika i kemija za više pučke škole i

slične zavode, Zagreb, 1903.

LIT.: M. Pejnović: Fizika i kemija za više pučke škole i

slične zavode, napredak, 44 (1903.) 46, 731 – 732. – Trojica

zaslužnih nastavnika, Hrvatski učiteljski dom, 2 (1909.)

21, 213 – 214. – A. Cuvaj: Građa za povijest školstva, 6 – 7,

1911., Umjetnina hrvatskoga nastavnika, Sriemske novine,

27 (1914.) 9 3. – A. Tunkl: Umro profesor Ivan Brixy, napredak,

69 (1929.) 9/10, 394 – 395. M.R.

BRKLJAČIĆ, Ivica, ustaški dužnosnik,

(Brušane, 24. II. 1917. – Zagreb, 6. VI. 1945.)

Gimnaziju je završio u Gospiću, a studij

teologije u Zagrebu. Nakon proglašenja NDH

vratio se u Brušane i u svibnju pristupio ustaškom

pokretu. U Zagreb se vratio u rujnu 1941.

i radio u Ustaškoj obrani, odakle je premješten

u Jasenovac za blagajnika logorske uprave. U

siječnju 1942. došao je za vršitelja dužnosti

upravitelja logora Stara Gradiška, odakle je

ubrzo upućen u Zagreb za upravitelja računarskog

nadzorništva u Gospodarskom odjelu

Ustaške obrane. Od kraja ožujka 1943. do

travnja 1944. upravljao je logorom Jasenovac,

a onda se ponovo vratio u Zagreb na prijašnji

posao. U logorima Jasenovac i Stara Gradiška

stradali su deseci tisuća ljudi, mnogi i za

njegova upravljanja. U svibnju 1945. pokušao

se prebaciti u Austriju, ali je zarobljen kod

Maribora i vraćen u Zagreb. Saslušavan je u

svibnju i lipnju 1945. pred Zemaljskom komisijom

za utvrđivanje ratnih zločina te 5. VI.

1945. predan Vojnom sudu Komande grada

Zagreba i osuđen na smrt.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941.– 1945., Minerva,

Zagreb, 1997. J.K.

BRKLJAČIĆ, Josip (Joso), kipar, (Kaniža,

15. VI. 1942. – Kaniža, 22. XII. 2016.).

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u

Gospiću. U Općinskom je sudu u Gospiću,

kao službenik, radio od 1961. do 1992.

Od 1992. do 1996., kad je umirovljen, bio

je hrvatski branitelj u 9. gardijskoj brigadi

Vukovi s činom natporučnika topništva. Već

kao dječak zaljubio se u rezbarenje drva, a na

prvoj je izložbi u Gospiću nastupio 1975. U

više od četiri desetljeća kiparskoga rada, s

posebnim senzibilitetom oblikujući najrazličitije

vrste drva, stvorio je svoj vlastiti poetski

kiparski svijet uvijek nadahnut Likom i

Ličanima, iskonom i sutonom života protkanog

i utkanog u drvo. Istražujući njegovu

strukturu i teksturu stvarao je, u intimi svoga

doma ili na likovnim kolonijama i izlagao na

sedam skupnih i dvije samostalne izložbe,

najčešće u Lici. Posljednju samostalnu

izložbu s nazivom Kad drvo progovori postavio

je u Muzeju Like Gospić 2006. Bio je član

Hrvatskog društva naivnih umjetnika.

LIT.: Kad drvo progovori, katalog izložbe, Muzej Like

Gospić, 2006. – Josip Brkljačić, Nikola Brkljačić, katalog

izložbe, Centar za kulturu Gospić, 1986. – www.lickenovine.hr

(posjećeno 1. VII. 2017.) I.M.

55


Brkljačić

BRKLJAČIĆ, Karlo (Kacan), seljak, političar,

narodni zastupnik HSS-a, (Trnovac,

1869. – Trnovac, 9. IV. 1936.)

Čitav život proveo je u rodnom selu. Iako

je pohađao samo osnovnu školu, isticao se

osobitom bistrinom što se vidi iz njegovih

novinskih članaka. U Prvom svjetskom ratu

bio je solunski dragovoljac, tj. pristupio je srbijanskoj

vojsci i odlikovan je Karađorđevom

zvijezdom. Kao politički sljedbenik braće

Radić postao je član HSS-a, a voljom naroda

bio je više puta biran u Općinski odbor u

Smiljanu, jer je Trnovac bio u sastavu smiljanske

općine. Bio je i zastupnik kotara Gospić

na listi Hrvatske republikanske seljačke

stranke 1921. Za zastupnika je biran sve do

1935. Živeći u nacionalno mješovitoj sredini

(općina Smiljan), teško je podnosio nepravde

i nacionalno ugnjetavanje Hrvata, zato je

brojne političke i socijalne članke objavio u

Ličkom Hrvatu glasilu Hrvatske Republikanske

Seljačke Stranke (1922. – 1924.). i Ličkoj slozi

(1934). Takve članke objavljivao je i u drugim

publikacijama. Bio je mirotvorac, protivnik

uzvraćanja »istom mjerom«. Iako se zbog

svojih republikanskih uvjerenja sukobljavao

i sa sreskim vlastima u Gospiću, dosljedno je

zastupao hrvatske interese, držao rodoljubne

govore, pisao oštre antirežimske članke i zato

je bio opasan. Neposredno nakon Brušanskovelebitskog

ustanka, 7. IX. 1932., Brkljačić

je osudio one koji su to djelo počinili, ali je

nakon surove odmazde nad cjelokupnim žiteljstvom

Velebita i podvelebitskog kraja promijenio

mišljenje. Lika je ostala bez radikalnih

Hrvata, jedni su otišli u emigraciju, drugi su

završili u zatvorima, pa su na svibanjskim izborima

1935. svi Hrvati glasovali za Hrvatsku

seljačku stranku. Ipak, zbog krivotvorenja

izbornih rezultata Karlo Brkljačić nije postao

narodni zastupnik za izborni kotar Perušić. To

je izazvalo mirne prosvjede seljaka iz Žitnika i

Pazarišta i žandarsko krvoproliće u Gospiću.

Iako se Brkljačić povukao iz politike i imao

74 godine trebalo ga je likvidirati kao simbola

otpora velikosrpskoj politici. To je bila odluka

četničke organizacije u Gospiću, izvršitelj

zločina bio je njihov član, kriminalac i bivši,

desetgodišnji robijaš Stipan Pejnović – Peina

(zvan i Balijan) iz Smiljana (Bogdanić). Na

Veliki Četvrtak 9. IV. 1936., oko 17 sati, Pejina

je sačekao Kacana blizu središta Trnovca i

ubio ga iz revolvera. Brkljačićeva smrt potresla

je Liku i čitavu Hrvatsku. Novine Lička

sloga bilježe da su u svim hrvatskim crkvama

održane mise zadušnice i komemoracije, na

sprovodu u subotu 11. IV. 1936. bilo je više

od 10.000 ljudi iz čitave Like, došle su glazbe

iz Gospića i Otočca, nošeno je 40 vijenaca,

bilo je nazočno više od 30 zastupnika HSS-a,

brojna seljačka zastupstva iz raznih krajeva

Hrvatske, od pokojnika se oprostilo 9 govornika,

među kojima i dr. Augustin Košutić,

zastupnik dr. Vlatka Mačeka, predsjednika

HSS-a. Čak je i komunist Jakov Blažević o

Karlu Brkljačiću govorio kao o poznatom,

mirnom čovjeku i radićevcu. U hrvatsku povijest

ušao je kao najveći moralni autoritet među

ličkim Hrvatima svoga doba, a kao politička

56


Brkljačić

žrtva postao je simbol stradanja Hrvata u

velikosrpskoj Jugoslaviji i hrvatski mučenik.

Zabilježena je njegova deviza: »Vjera u Boga i

hrvatska seljačka sloga« i česta uzrečica: »Bog će

Hrvatskoj pomoći«. Jedan od svojih novinskih

tekstova završio je riječima: »...za slobodu sve, a

slobodu za ništo«.

LIT.: G. Pejnović: Godine straha, ubojstva i progona; Vila

Velebita br 35 – 36./1995., 18. – J. Blažević: Prepoznavanja

i ljudi… str. 28. – J. Blažević: Društveno-političko stanje,

razvitak i utjecaj KPJ u kotaru Gospić do 1941. u: Kotar

Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu

1941. – 1945., str. 13 – 14. – M. Basta: Rat je završen sedam

dana kasnije, str. 51. – S. Kosanović: Jugoslavija bila je

osuđena na smrt, str. 81. – F. Toplak: Revolucionarni omladinski

pokret u gospićkoj gimnaziji, u Kotar Gospić i kotar

Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941. – 1945.,

str. 66 – 94. – N. Bićanić: Kacan; u knjizi Vila Velebita,

str. 151. – 163. – Nikola Rubčić: Robija - zapisi hrvatskih

narodnih boraca, str. 80 – A. Tomljenović: Smiljan i

okolica (Brušane, Trnovac, Bužim), VII. Značajni i ugledni

Trnovčani, str. 232-233. - A. Tomljenović: Ubojstvo koje je

potreslo Liku, Karlo Brkljačić - Kacan, narodni zastupnik

HSS-a (Trnovac, 1869.), ubijen je 9. travnja 1936. Hrvatsko

slovo, 7/2006., str. 26. – Hrvatski biografski leksikon, 2.,

(Bj-C), str. 335 – 336. – Nezavisni hrvatski seljak 1926.,

str. 2, – Narodni val čovječnosti, pravice i slobode, 1928.,

br. 303/1928., str. 144. – B.O.: Kako je poginuo poslanik

Karlo Brkljačić u Trnovcu, Virovitičanin, br. 38 /1936.,

str. 17, str. 2 – K. Devčić: Borac i mučenik za slobodnu

Hrvatsku – Apostol i lučonoša hrvatskog seljačkog pokreta

Karlo Brkljačić, Evolucija 4/1936., 6/8, str. 335 – 346. – M.

Glojnarić: Vođa govori. Ličnosti, izjave, govori i politički

rad vođe Hrvata dr. Vlatka Mačeka, Zagreb, 1936., str. 323.

– Kako je poginuo Karlo Brkljačić, Politika, 33/1936., 10/20,

str. 14. – Lj. Maštrović: Karlo Brkljačić, Dom, 3, 1936., 16.

str. 1. – Smrt Karla Brkljačića: Narodno kolo, 11/1936.,

16, str. 2. – Umorstvo hrvatskog narodnog zastupnika

Karla Brkljačića, Hrvatski Zagorac, 3/ 1936., 83., str. 2 – Lj.

Boban: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke (1928. –

1941.), 1./1974., str. 251. A.T.

BRKLJAČIĆ, Nikola (Nikić), slikar ličke

naive, (Perušić, 1. XI. 1946. – Zagreb, 22.

I. 1994.)

Bio je sin jedinac gospićkog trgovca Nike

Brkljačića iz Baških Oštarija i Olge rođ.

Rukavina iz Perušića. Po majčinoj liniji rođak

slikara Zlatka Šulentića. Rođen je u Perušiću,

točnije, u bakinoj kući u Prvan Selu kod

Čatrnje. Govorio je da je tamo najlipše, zato će

zavičajni dom ostati njegova trajna slikarska

inspiracija i zato je slike često potpisivao kao

Nikola iz Perušića. Odrastao je i osnovnu školu

pohađao u Gospiću. Slikati je počeo u djetinjstvu,

kao pučkoškolac osvojio je II. nagradu

na Vjesnikovom natječaju za filmski plakat.

Unatoč želji da se posveti slikarstvu, nisu

ga podržali ni roditelji, ni školski pedagog.

Roditelji su smatrali da njihov sin mora imati

građansko zanimanje i sigurnu egzistenciju,

stoga je završio Elektrotehničku školu i Fakultet

za vanjsku trgovinu u Zagrebu i zaposlio se kao

komercijalist. Slikao je pomalo godinama, bez

slikarskog uzora, sâm iznalazeći rješenja slikarske

tehnike, kompozicije i boje. Slikarstvom se

ozbiljnije počeo baviti 1974. Prve izložbe organizirao

je 1986., zajedno s prijateljem naivnim

kiparom Josom Brkljačićem iz Kaniže i to u

Gospiću, Karlobagu i Perušiću. Njegove slike

prihvaćaju i cijene likovna publika i kritičari,

stiže priznanje struke, postaje član Društva

hrvatskih naivnih umjetnika. Radi danonoćno,

inspiraciju nalazi u svom dragom Prvan Selu,

a teme slika su svakodnevni prizori iz seoskog

života: Naša kuća pored Čatrnje, Žene tkaju, Prose

seku Manju, Mačka vreba na golubove, Dikulja ide

u kvar, Tetka valja tisto, Klempiće badža, Vitar suši,

Žene iz Prvan Sela, Firunge, Paćo pazi kuću, Vile

u gnoju, Tetka kuva prascima, Šibalice, Pismo iz

Merike, Markan propovida o Vankuveru, Brnduše

su procvitale, Ognjište, Počimlje snig, Moja kuća,

Kod Nikole u Kosi, Anđeli se vengaju i još deseci

drugih. Najveće priznanje doživljava 1990.

na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u galeriji

Udruženja Mirko Virius, čiji je član. Tada ga

je službeno promovirao akademik dr. Tonko

Maroević, likovni kritičar i pjesnik, koji ga je

smatrao velikim otkrićem. Još jednu službenu

potvrdu vrijednosti svoga rada doživio je kad

mu je Galerija primitivne umjetnosti, (ravnateljica

prof. Nada Vrkljan – Križić) otkupila pet

slika. Ponesen uspjesima, uz potporu obitelji,

u ožujku 1991. sasvim se posvetio slikarstvu i

postao slobodni umjetnik. Za nekoliko mjeseci

rasplamsati će se rat u Hrvatskoj, sve će se

promijeniti i u njegovom životu i u njegovom

57


Brkljačić

zavičaju. U rujnu 1991. pojavljuje se u prostorijama

OTAK-a (Omladinskog teško atletskog

kluba) LIKA u Zagrebu, u kojima se smjestio

Lika fond, osnovan za pomaganja napadnutom

zavičaju. Donosi svojih 15 slika i brojne slike

svojih prijatelja naivnih slikara radi prodaje na

aukciji u Vancouveru (Kanada), a prihod je

bio namijenjen razorenoj gospićkoj bolnici.

Njegova prva samostalna izložba (70 slika) u

Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu, u

proljeće 1992., postigla je veliki uspjeh. Bio

je nominiran za Veliki europsku nagradu

za moderno naivno slikarstvo u Morgesu

(Švicarska), planirao je izložbe u zemlji i

inozemstvu. Neizlječiva bolest i smrt su ga

pretekle. Za razliku od drugih izvornih slikara,

nije oslikavao tradicijski život uljem na staklu,

već uljem na platnu, temperom ili akvarelom

na papiru. Bio je izraziti crtač u svom likovnom

izrazu. U njegovom su radu stoga podjednako

zastupljeni crteži i slike, a slike su češće

obojeni crteži, dječje jednostavnosti i naivnosti,

da bi kasnije ponekad podsjećale »na perzijske

minijature ili priče iz 1001 noći.« (Nada

Vrkljan-Križić). Zanimljiv je njegov pristup

motivu, posebno prema arhitekturi ličkih kuća

i njihovim okućnicama. Njegove slike otkrivaju

toplinu starih bunjevačkih kuća. On ih otkriva

kako bi pred gledatelja iznio njihove krovove

od šimle ili lime, balature, detalje unutrašnjosti,

ognjište, alate, pomagala i domaće životinje,

običaje, svakidašnje događaje. Kuća je najčešće

prazna jer su ukućani na polju, ali je ona uvijek

DOM, ishodište bunjevačke tradicije stanovanja,

a svoje bunjevačko podrijetlo uvijek je

isticao. Osim ličkim motivima, okušao se i na

inspiracijama univerzalnom arhitektonskom

baštinom, kao što su crkva sv. Marka i Duždeva

palača u Veneciji, bazilika u Torcellu i katedrala

Antonija Gaudija Sagrada Familia u Barceloni.

Iako je umro u 48. godini, ovaj samouki slikar

ličke naive osigurao je mjesto u hrvatskoj likovnoj

povijesti, pa je na izložbi Naznake još za

života uvršten među 147 najznačajnijih hrvatskih

likovnih umjetnika. Bio je osoba raznih

umjetničkih interesa. Dugo godina svirao je

tamburu u zagrebačkom Studentskom KUD-u

Ivan Goran Kovačić, a neko vrijeme bio je voditelj

tamburaškog orkestra. God 1984. osnovao

je folklorni ansambl Lički tamburaši s 24 člana

iz svih krajeva Like: od Sv. Roka do Stajnice, a

najviše ih je bilo s područja Perušića i okolice.

Snimili su, tada rado slušanu, gramofonsku

ploču i kazetu Iz kamena voda teče s 12 izvornih

ličkih pjesama i plesova. Početkom rata 1991.

godine uključio se u obranu Domovine slikarskim

donacijama i sudjelovanjem u aukcijama,

zbog čega je dobio brojna priznanja: Galerije

hotela Kumrovec, Hrvatskog društva likovnih umjetnika,

Hrvatske matice iseljenika, Hrvatske katoličke

misije – Frankfurt za fond hrvatske ratne siročadi

(1991.), Ličkog fonda popa Marka Mesića za

obnovu Medicinskog centra Gospić; Skupštine

općine Vukovar, Zapovjedništva 124. vukovarske

brigade, Hrvatske pozadinske fronte, hrvatskih branitelja

iz Velike Gorice za obranu Pokuplja, Muzeja

suvremene umjetnosti, Fondacije Dora (1992.); organizatora

humanitarne aukcije slika Hearts u Palm

Beachu - Florida (1993.); Hrvatskog zavičajnog

kluba Gospićana iz Zagreba za pomoć u obrani i

izgradnji Gospića (posmrtno, 1999.).

KRONOLOŠKI POPIS IZLOŽBI I BIBLIOGRAFIJA:

1986. Izložbe s kiparom Josom Brkljačićem: Gospić – Dom

kulture, Karlobag – Hotel Zagreb, Perušić – Pučka škola. –

1987. Primljen za člana DNLUH, Skupna izložba članova

u DNLUH u galeriji Mirko Virius – 1988. Zagreb, Galerija

Mirko Virius, Skupna izložba Akvarel u naivnom slikarstvu

(koncepcija: Tonko Maroević) – 1989. Kumrovec –

Likovna kolonija; Svetozarevo – 5. bienale naivne umjetnosti.

– 1990. Zagreb, Galerija Mirko Virius, samostalna

izložba (tekstovi: Željka Zdelar, Tonko Maroević; osvrti: J.

Škunca: Lički ciklus – Vjesnik, Marija Nemčić Zagrebačka

panorama – HTV - Zagreb, Tuškanac 80 – rezidencija Art

in Tuškanac 80. – 1991. Zagreb, Umjetnički paviljon, 13.

zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža - Zagreb; Galerija

primitivne umjetnosti – Stalni postav; Kumrovec, Likovni

dom, Hrvatskoj s ljubavlju - Zagreb, Galerija primitivne

umjetnosti, skupna prodajna galerija za katalog fundusa

galerije; Zagreb, Zagrebački velesajam, Zagreb Art Fair;

Frankfurt, skupna izložba na sajmu knjiga; Zagreb, Galerija

primitivne umjetnosti, Dom bez kuće Hrvatska 1991. –

Likovna radionica za djecu Božićno utočište; Zagreb, monografija

Galerije primitivne umjetnosti Naivna umjetnost –

1992. Zagreb, Hrvatski povijesni muzej, Prodajna izložba

u korist 124. vukovarske brigade - Velika Gorica, galerija

58


Broz-budisavljević

Galženica - Vancouver (Canada), Hrvatski kulturni klub,

Hrvatski naivci za bolnicu Gospić; Zagreb, Galerija primitivne

umjetnosti, samostalna izložba. – 1993. Zagreb, 28.

zagrebački salon lijepih umjetnosti. – 1994. Zagreb, galerija

primitivne umjetnosti, In memoriam Nikoli Brkljačiću.

– 1996. Dubrovnik, Umjetnička galerija, Sol zemlje, slike i

skulpture iz fundusa Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti

– 2007. Zagreb, Galerija Mirko Virius, Nikola Brkljačić

- hommage (1946. – 1994.)

LIT.: Ivica Šubarić: Poput perzijskih minijatura, Vila

Velebita, br. 2./ 15. II. 1992. – Nada Vrkljan-Križić: Remekdjela

hrvatske naivne umjetnosti - O 40-oj obljetnici

Galerije primitivne umjetnosti (Katalog izložbe održane 8.

11. – 6. 12. 1992. u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb

(Ćirilometodska 3. i Katarinin trg 2), nenumerirano. – Đ.

Vanđura: Od slikarske izložbe do imaginarnog etnografskog

muzeja, Kontura, Časopis za umjetnost i kulturu br. 8,

lipanj 1992., str. 43. – Željka Zdelar: Nikola Brkljačić, katalog

izložbe u galeriji Mirko Virius (1992.), nenumerirano.

– Tonko Maroević: ISTO. – Nada Vrkljan-Križić: Uvod,

Sandra Križić-Roban: Kuće - fragmenti Nikole Brkljačića

– Katalog izložbe Nikola Brkljačić, Galerija primitivne

umjetnosti, Zagreb, 16. 4. – 17. 5. 1992. nenumerirano. -

D. Jendrić: Oslikana tradicija, Večernji list, 6. 05. 1992. –

A. Medarić-Tomljenović: Nikola Brkljačić, slikar - U vrhu

hrvatske naive, Vila Velebita br. 9./1993., 11. – A. Medarić-

Tomljenović: Brnduše su procvitale, a anđeli tamburaju (In

memoriam), Vila Velebita, 17./22. II. 1994., 9. – A. Medarić-

Tomljenović: Memorijalna izložba Nikole Brkljačića:

Poetske ličke vizije, Vila Velebita br. 18/22. II. 1994., 13.

– A. Tomljenović: Brkljačić, Nikola, slikar u: Milenijski

leksikon poznatih ličnosti, Vila Velebita 4-6 (96-98) lipanjprosinac

2001, str. 27. – Tonko Maroević: Nikola Brkljačić -

Katalog izložbe Nikola Brkljačić, Hommage (1946.-1994.),

str. 2 – 8. – Enciklopedija hrvatske umjetnosti, 1, (A-Nove,

Zagreb), 1995., str. 126. A.T.

BROZ-BUDISAVLJEVIĆ, Jovanka,

supruga jugoslavenskog predsjednika Josipa

Broza Tita, (Pećane, 7. XII. 1924. – Beograd,

20. X. 2013.).

Rođena je kao drugo od petero djece

u obitelji Milana Budisavljevića i Milice

rođ. Svilar koja je umrla 1937. Sa 17 godina

postala je članica SKOJ-a, sudionica partizanskog

pokreta od 1941., a 1943. bila je ranjena

i oboljela od tifusa. Iste joj je godine poginuo

najstariji brat Maksim i od tifusa umro otac.

Sestre, Zora i Nada, su nakon očeve smrti

bile smještene u dječji dom u Otočcu i kasnije

u Gospiću. Nakon rata odvela ih je u Beograd

i preuzela skrb o njima. U 21. godini života

dobila je dva ordena za hrabrost i postala

nositeljica Partizanske spomenice 1941. Mlađi

joj je brat Petar, pod nerazjašnjenim okolnostima

poginuo 1949. U Titovu se okruženju,

kao dio njegove posluge, našla 1946. u

do danas nerazjašnjenim okolnostima koje

su povod brojnim špekulacijama. Vjenčali

su se tajno 15. IV. 1952. u Iloku. Tito je tad

imao 60, a Jovanka 28 godina. Brak im se

počeo urušavati 70-tih godina. Tad je bila

osumnjičena kao sovjetska špijunka, osoba

koja je odavala državne tajne, surađivala

sa srpskim generalima, sudjelovala u uroti

protiv Aleksandra Rankovića i s generalom

Đokom Jovanićem pripremala državni udar.

Posljednji je put javno nastupila kao predsjednikova

supruga 1977. prilikom prijama

norveškog predsjednika vlade. Iste je godine

bila uhićena. Posljednje tri godine Titovog

života nisu se vidjeli, a javnost ju je kao predsjednikovu

udovicu imala prigodu vidjeti na

Titovoj sahrani u svibnju 1980. Tri mjeseca

nakon Titove smrti prisilno je preseljena,

oduzeta joj je imovina i stavljena je u kućni

pritvor. Od tada pa do 2009. bila je i bez

osobnih dokumenata, bez kontakata s javnošću.

Sahranjena je u jednoj od prostorija Kuće

cvijeća u Beogradu. Ostao je nerazjašnjen

njen utjecaj na tadanju jugoslavensku politiku,

a o memoarima koje je navodno pisala

59


Broz

postoje brojna nagađanja. Navodno je rodne

Pećane nakon Drugog svjetskog rata posjetila

samo jednom u društvu s Titom, a domicilno

joj je stanovništvo zamjeralo izostanak interesa

za Pećane pa i za obiteljsku kuću koju

nikad nije obnovila.

LIT.: Žarko Jokanović: Nada Budisavljević: Moja sestra

Jovanka Broz, Laguna, 2015. – https://bs.wikipedia.

org/wiki/Jovanka_Broz. – http://banija.rs/novosti/

drustvo/13902-licki-pecani-zaboravljeno-jovankino-selo.

html?fb_comment_id=910790699002360_912854315462

665#f9f87550c8cd44 I.M.

BROZ, Žakan (Kacitić, Kolunić), svećenik

i tiskar, (oko 1460. – iza 1518.).

Prepisivač glagoljskog kodeksa iz 1486.

po kojemu je isti nazvan Kolunićev zbornik.

Prepisao ga je u Lici, u Gackoj župi, u

mjestu Kneža Vas, za Leonarda, gatačkog

vikara. Kodeks, uvezan u knjigu, sastoji se

od dva dijela: Korizmene propovijedi i kratkoga

traktata o Sedam smrtnih grijeha. U

dvije bilješke zapisano je, bosansko-ćirilskim

slovima i njegovo ime u obliku Broz

žakan, z Bužan od Kacitić z Dubovika. Iz teksta

je vidljivo da je pisao glagoljicom i bosančicom,

a kako je 8. XII. 1505. imenovan

rapskim javnim bilježnikom očito je pisao

i latinicom i znao dobro hrvatski i latinski

jezik. Iz oskudnih povijesnih vrela saznajemo

da mu se otac zvao Tomaš, da je 1505.

bio svećenik u Buškoj župi i da je poučavao

i pripremao đake za svećeničko zvanje. Bio

je vezan za Anža Frankopana Brinjskoga.

Kolunići su se u XV. stoljeću doselili u

Bužane iz Pseta i bilo ih je u Duboviku

dvadesetak kuća Kacitića. Kulundžić (1960.)

ga povezuje s hrvatskim prvotiskom (Misal

po zakonu rimskoga dvora, 1483.) iščitavajući

njegovo ime u slijepom tisku. Mance

(2013.), na temelju istih pretpostavki, navodi

da je bio važan sudionik (tiskar, slagar)

izrade Misala iz 1483. u kosinjskoj tiskari.

Njegovim je imenom imenovana jedna od

gospićkih ulica.

LIT.: Zvonimir Kulundžić: KOSINJ kolijevka štamparstva

slavenskog juga, Zagreb, 1960. (vlastita naklada) – Misal

po zakonu rimskoga dvora (pretisak), Mladost, Institut za

znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu, Zagreb, 1971. – Petar Runje: Tragom stare ličke

povijesti, Matica hrvatska Ogulin, 2001. – Ivan Mance:

Kosinj Izvorište hrvatske tiskane riječi, Redak, Split, 2013.

I.M.

BUDAK, Divko, jugoslavenski narodni

heroj, (Karlobag, 24. II. 1897. – Zagreb, 14.

VII. 1941.)

Osnovnu školu završio je u Karlobagu.

Gimnaziju je pohađao u Sušaku, a trgovačku

školu u Ljubljani. Lijevo orijentiran, bio je

vrlo aktivan u radničkim nemirima, a istaknuo

se vatrenim govorima pred prve parlamentarne

izbore za Ustavotvornu skupštinu

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1920.

Član KPJ postao je 1921. i sav se posvetio

partijskim aktivnostima. Od 1927. do 1932.

živio je u Perušiću gdje je otvorio malu trgovačku

radnju koja je zapravo bila paravan za

političko djelovanje. S obzirom da je dobro

poznavao političke prilike u Lici i Hrvatskom

primorju, lako se povezivao s istomišljenicima

i radio na stvaranju ilegalnih partijskih

organizacija. Imao je i dosta utjecaja na rad

gospićkih komunista gdje se povezao s u to

vrijeme aktivnim gimnazijskim profesorom

Akifom Šeremetom. Kako njegova komunistička

djelatnost nije promakla policijskim

60


Budak

djelatnicima, napušta Perušić i seli u Zagreb.

Tu nastavlja istim intenzitetom u sindikalnim

organizacijama, Savezu privatnih namještenika

i Savezu bankarskih činovnika. Godine

1934. primljen je za člana Mjesnog komiteta

KPJ u Zagrebu i potpuno prelazi u ilegalu.

Kako je već bio kompromitiran kao opasan

komunist, postojala je mogućnost da bude

zatvoren pa je 1936. po partijskom zadatku

otišao u inozemstvo. Najviše se zadržavao

u Pragu i Parizu gdje je radio na organiziranju

pružanja pomoći borcima u Španjolskom

građanskom ratu. U zemlju se vratio 1939. i

odmah bio uhićen. Nakon tri mjeseca istražnog

zatvora pušten je, ali je i dalje nastavio

s komunističkom djelatnošću. Neposredno

pred napad Njemačke na Jugoslaviju, policija

je, 31. III. 1941., po Zagrebu uhitila velik

broj komunista, oko stotinjak članova KPJ,

među kojima i Divka Budaka te ih sve zatvorila

u logor u Kerestincu. Isprva su uvjeti

bili podnošljivi, Budaka je često posjećivala

supruga Franjica, donosila mu hranu i vijesti

o stanju u gradu, no dolaskom Pavelića

na vlast, stanje u logoru se pogoršalo i kerestinečki

logoraši su počeli planirati bijeg.

Kad su odvedeni i strijeljani Ognjen Prica,

Božidar Adžija i Otokar Keršovani s još

sedmoricom zatvorenika, situacija je postala

vrlo teška. Mjesni komitet KPJ Zagreba

organizirao je vrijeme bijega. Planirano je

da logoraši savladaju unutarnje i vanjske

stražare i probiju se iz logora, a komunisti

će ih dočekati i prebaciti na sigurna mjesta

u Zagrebu i okolici. U noći, 13. VII. 1941.

logoraši su napali i savladali stražare, pokupili

nešto oružja i pobjegli, ali je zakazala

partijska organizacija jer ih nitko nije dočekao

pa su se u grupama probijali, no opkolile

su ih policijske snage i veliku većinu pobili

ili zarobili žive. Od stotinjak logoraša samo

se njih šesnaest uspjelo spasiti. Divko Budak

je uhvaćen živ. Prema pričanju Franjice

Budak posljednja ga je vidjela Katica Mrak,

supruga ubijenog logoraša iz Kerstinca, kako

ga okrvavljena s još nekolicinom uhvaćenih

bjegunaca vode preko Savske ceste. U toj

grupi je bio i August Cesarec. Svi su odvedeni

u Dotršćinu i strijeljani 14. VII. 1941.,

dan nakon bijega iz logora. Za narodnog

heroja proglašen je 24. VII. 1953. Osnovna

škola u Karlobagu nosila je njegovo ime od

1968. do 1991.

LIT.: Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beogad, 1975.

– Zvonimir Komarica: Kerestinec (u: Zbornik sjećanja:

Zagreb 1941 – 1945, knjiga 1, str. 259 – 273), Gradska

konferencija SSRNH, Zagreb, Institut za historiju radničkog

pokreta Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb, 1982. –

Franica Budak: Kako je bilo – Ibid, str. 291 – 294. – Jakov

Blažević: Tražio sam crvenu nit, Zagreb - izdavačko i

propagandno poduzeće, Zagreb, 1976. J.K.

BUDAK, Mile (pseud. Budački, Milivoj

Velebitski, Jerolim Dalmata), romanopisac,

novelist i političar, (Sv.Rok kraj Gračaca,

30.VIII.1889. – Zagreb, 6. ili 7.VI.1945.).

Gimnaziju pohađao u Sarajevu (1902-10).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao

povijest i zemljopis (1910), potom prešao na

studij prava. Kao član pravaške omladine,

uređivao je 1911. list Mlada Hrvatska i bio

je dan od ideologa mladopravaških ideja.

Bio je uhićen u povodu jukićeva atentata na

bana Cuvaja (1912). God. 1914. mobiliziran u

austroug.vojsku, 1915.zarobljen u Valjevu i sa

srp.vojskom povlačio se preko Makedonije i

Albanije u Italiju, gdje je do 1919.bio u zarobljeništvu.

Vratio se u Zagreb te 1920. doktorirao

pravo. Kao odvjetnički pripravnik radio

kod A.Pavelića. Istodobno bio je aktivni

član obnovljene Hrvatske stranke prava te

uređivao pravaške listove Hrvatska misao

(1924) i Hrvatsko pravo 1924-32). Kao vodeća

osoba stranke (nakon Pavelićeva odlaska u

emigraciju), bio je nekoliko puta zatvaran, a

1932. na njega je izvršen i neuspjeli atentat.

God.1933-37. živio je u emigraciji: najprije

u Austriji i Njemačkoj, potom u Italiji, gdje

ga je Pavelić imenovao svojim doglavnikom

i zapovjednikom svih ustaških logora. Tu

je objavio knjigu Hrvatski narod u borbi za

61


Budak

samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu (1934),

koja se smatra temeljnim djelom ideologije

ustaškoga pokreta. U Zagrebu je 1939.

pokrenuo tjednik Hrvatski narod. Negativno

je ocjenio Sporazum Cvetković-Maček o

Banovini Hrvatskoj (1939). Nakon osnivanja

NDH 1941. bio je prvi ministar bogoštovlja

i nastave u Pavelićevoj vladi, poslanik

u Berlinu i ministar vanjskih poslova. Nakon

bijega iz zemlje u svibnju 1945. izručen je

jugosl.vlastima. Vojni sud u Zagrebu osudio

ga je na smrt kao ratnog zločinca, nakon čega

je pogubljen. Kao književnik javio se već

1907. stihovima u časopisima Behar, Pobratim,

Mlada Hrvatska, Savremenik i dr. Objavio je

1930. zbirku ličkih priča Pod gorom, a do kraja

II.svj.rata čak 16 naslova (u 25 knjiga). Iako

je raspon tema vrlo širok, od ruralnih zavičajne

Like, preko gradskih, zagrebačkih do

autobiografsko-memoarskih, najuspješnije

su »ličke priče«, u kojima traga za prapočelima

života i istražuje psihu seoskoga čovjeka

zasnovanu na srastanju s prirodom u kojoj

obitava. Zbirke pripovjedaka zavičajne tematike

(Pod gorom, 1930. – Opanci dida Vidurine,

1933. – Privor. Vučija Smrt, 1941.), pisane

neorealističkim stilom, govore o seoskoj

svakidašnjici, ističu »ognjištarsko« zajedništvo

i patrijarhalni moral te poistovjećuju

čovjekov iskonski nagon s prirodnim fenomenima.

Ruralnim životom u Lici Budak

se bavi i u romansijerskom opusu: u četverosveščanom

Ognjištu (1938), u »posebnom

poglavlju romana Ognjište« – Musinka (1941)

te u tri »romana grozda iz seljačkog života«:

Kresina (1944), Gospodin Tome (1944) i Hajduk

(1945), pod zajedničkim naslovom Kresojića

soj. Središnje mjesto pripada Ognjištu, napisanom

u samo četrdesetak dana. Okupljajući

svoje junake oko kućnog ognjišta kao svojevrsne

metonimije izvorišta, postojanja i trajanja

života (povratnik iz Amerike, nemoralni

Blažić, njegov sin Mića, seoski, jobovski

patnik Lukan i gotovo mitski lik seoske žene

Anere, koja posredno ili neposredno utječe

na zlu kob muških protagonista), Budak ispisuje

epopeju o ljudima koje u prevladavanju

životnih prepreka vode isključivo emocije

u međusobnim odnosima i u svladavanju

iskonskih prirodnih elemenata. Obilježja

romana su neorealistički stilski postupak

te opširno epsko pripovijedanje ispunjeno

nizom dijaloških epizoda. Narativnom tehnikom

autor postavlja nositelje fabule u dramatične

konfliktne situacije, u kojima vladaju

sirova i neograničena strast i neobuzdani

nagon kao pokretači svih ljudskih manifestacija

koje vode u neumitnost sudbine: najčešće

u neprirodnu smrt. U tim čudnim, nerijetko

alegorijski opisanim odnosima (Mića-Anera,

Blažić-Anera, Lukan-Anera i dr.) dominira

specifičan etički aksiom koji se nameće kao

zakon u patrijarhalnoj sredini: relativiziranje

mišljenja i osjećanja. Riječ je o »istinktivnom

moralu« (K.Nemec), po kojem se i ubojstvo

može doživjeti kao pozitivan etički čin ako je

nakana u skladu s obranom patrijarhalnoga

obiteljskog, iskonskog ognjišta kao simbola

postojanja i kolektivnog identiteta. Budak

je uspio dobro obraditi likove i psihološki i

logički, u smislu teze o posebnom shvaćanju

»pravde«, motivirati njihove postupke.

Istodobno je radnju dopunio i folklornim

elementima, poslovicama i anegdotama,

62


Budak

sačuvanima u pričama pojedinaca; na taj je

način uspostavio odnos realističkoga prikazivanja

života s ambijentom, tlom i atmosferom

sredine u kojoj likovi žive i djeluju.

Naglašavanjem konfliktnih odnosa, često

crno-bijelom tehnikom, Budak cijeli roman,

građen najvećim dijelom na dijalozima,

diže na razinu dramskog izraza i ugođaja;

stoga je bilo i nekoliko pokušaja dramatizacije

romana (T.Strozzi, V.Rabadan). I u

romanu Musinka, nastavku Ognjišta, autortematizira

lički patrijarhalni seoski život i

njegovu specifičnu etiku. Konvencionalna

tema ljubavnoga trokuta posebice je uspješno

iznjedrila lik glavne junakinje Marije: njezina

duboka unutrašnja proživljavanja i erotska

rastrganost, i pored folklornog okruženja,

daju joj obilježje koje prelazi granice

zavičajne omeđenosti te doseže općeljudsku

razinu. Krug seoske tematike zatvaraju

tri romana iz nedovršena ciklusa tzv.

grozd-romana, pod naslovom Kresojića soj:

Kresina, Gospodin Tome i Hajduk; u rukopisu

je ostao četvrti roman Bazalo, tiskan 2004.

Osnovna im je namjera realističkim postupkom

prikazati život patrijarhalne ličke seoske

zadruge u sukobu s društvenim i pol.okruženjem.

Smještajući radnju u doba banovanja

J.Jelačića (Kresina) ili Bachova apsolutizma

(Gospodin Tome), Budak svoje junake, kao

kolektiv i kao pojedince, postavlja u odnose

prema tuđincu na prostorima Vojne krajine.

Bitna mu je nakana pokazati težak život

ličkoga čovjeka u vrijeme pokušaja odnarođivanja,

a s druge strane upozoriti kako

je jedini način obrane vlastitog identiteta u

spoznaji i očuvanju kućnog ognjišta, ostajanju,

odnosno vraćanju na rodno tlo. Među

romanima gradske tematike, Rascvjetana trešnja

svojevrsna je saga o životu zagrebačkoga

građanskog društva, objavljena 1939;

nastajala je usporedno s ruralnom prozom,

odnosno Ognjištem. U ciklus od četiriju

knjiga uvrštena su i dva prethodno objavljena

romana: Raspeće (1931) i Na ponorima

(1932). Tim romanima Budak se uključio u

tijekove u stilskom izrazu aktualnog neorealizma

s težištem na soc. tematici, dominantnoga

u nas 30-ih god.XX.st., s pozicija

desne, pravaške ideologije: inzistiranjem

na nacionalnoj i »zdravoj« moralnoj komponenti

društvenog i polit.života. I u romanu

Direktor Križanić (1938) opisuje više slojeve

hrv. građanskog društva s pokušajima psihol.

propitivanja likova koji su prevarama, ulagivanjem

te lažnim rodoljubljem stekli ne samo

golemo materijalno bogatstvo, nego ostvarili

i važne društvene i pol. položaje. Iako se

autor trudi u naraciju i opise junaka uvesti i

suvremenije propovjedne postupke (unošenjem

esejističkih elemenata u dijaloge te

asocijativnih refleksija u pričanje), ta je proza

znatno slabija od pripovijedaka i romana

seoske tematike. Izvan konteksta proze s

epski zasnovanom društvenom, seoskom i

gradskom tematikom ostali su dnevničnomemoarska

proza Ratno roblje (I-II, 1941-42)

i fantastički roman autobiografskih obilježja

Na vulkanima (I-II, 1941). Radnja romana

smještena je u polit. logor za odgoj budućih

boraca za »velike ideale« u neodređenome

vulkanskom području, a ima sve karakteristike

djela u kojem se prepleću fikcionalnost

i zbilja. Smisao za realističko uočavanje

zbilje te psihol.portretiranje i karakterizaciju

likova Budak je najbolje ostvario u memoarskoj

prozi Ratno roblje. Opisujući »albanski

križni put austro-ugarskih zarobljenih

časnika« od Niša do Albanije, do najsitnijih

detalja opisao je ugođaje i ljude s kojima dijeli

sudbinu zarobljenika. Iako je na prvi pogled

usmjeren prema dokumentarizmu, Budak je

toj prozi dao živost pravoga pravoga literarnog

pripovijedanja. Uz M. Krležu najplodniji

pisac u međuratnom razdoblju, Budak svoj

knjiž.opus nije ostvario na jednakovrijednoj

umj. razini.

DJELA: Pod gorom, Zagreb, 1930. - Raspeće, Zagreb, 1931.

– Na ponorima, Zagreb, 1932. – Opanci dida Vidurine,

Zagreb, 1933. – Ognjište, I-IV, Zagreb, 1938. – Direktor

63


Budak

Križanić, Zagreb, 1938. – Na veliki petak, Zagreb, 1939.

– Rascvjetana trešnja, I-IV, Zagreb, 1939. – Musinka,

Zagreb, 1941. – Ratno roblje, I-II, Zagreb, 1941-42. –

Na vulkanima, I-II, Zagreb, 1941. – Privor.Vučja smrt,

Zagreb, 1941. – Kresina, Zagreb, 1944. – Gospodin Tome,

Zagreb, 1944. – Hajduk, Zagreb, 1945. – Izabrana djela,

I-III, Zagreb, 1990. – Ratno roblje, SHK, Zagreb, 1995. –

Bazalo, Zagreb, 2004.

LIT.: Lj.Marković, Pripovjedački rad Mile Budaka,

Hrvatska revija, 1932., 8. isti – Romani M.Budaka Hrvatska

prosvjeta, 1940. 5-7 i 8-10. – Mile Budak: pjesnik i mučenik

Hrvaske, Spomen-zbornik o stotoj godišnjici rođenja, 1888-

1988, Barcelona-München 1990. – D. Horvatić, Mile Budak

i njegovo Ratno roblje, u knj. Nepostojeći hrvatski pisci,

Zagreb-Sisak 1993. – D. Jelčić, Predgovor, u knj.M.Budak,

Ognjište, I, SHK, Zagreb, 1995. – K. Nemec, Povijest hrvatskog

romana, II, Zagreb, 1988. – M.Falski, Identitet iz Krvi

i zemlje, Republika, 2004., 7-8. M. Šicel

Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 1. (A-GI), str. 233.-

234., ur. Velimir Visković

BUDAK, Pero, pjesnik, prozaist i dramski

pisac, (Trebinje BiH, 21. VI. 1917. – Zagreb,

4. XII. 2008.).

Gimnaziju završio u Zagrebu; studirao je

medicinu i glumu. Glumačku je školu završio

1942. Kao glumac djelovao je u HNK-u

u Zagrebu do 1950, potom je bio redatelj u

Gradskome kazalištu Komedija (1950-53) te

direktor Zagrebačkoga dramskog kazališta

(1953-70). Od 1970. do umirovljenja 1981.bio

je direktor Nakladnoga zavoda MH.

Prvu zbirku pjesama (Lipe su procvale) objavio

je 1953. i potom kontinuirano objavljivao

stihove, pripovijetke, romane, slikovnice, priče

i pjesme za djecu. Posebno se istaknuo dramskim

stvaralaštvom. Napisao je libreta Pun

pogodak (1966) i Tko uspije, taj dobije (1969). U

pjesničkom izričaju nadahnjuje se lirskom nar.

poezijom, ugrađujući u tu stiliziranu formu

motive iz stvarnoga svijeta. Piše jednostavne

stihove u kojima humornim doživljajem ljudi

među kojima se kreće progovara životnim optimizmom,

čak i o prolaznosti, sumnji i osjećaju

usamljenosti. Uporabom nar.doskočica, uzrečica

i poslovica, Budak sa stilom i motivima

izdvaja iz glavnih smjerova hrv. poezije. Iako

je objavio desetak zbirki pjesama, u hrv.književnosti

prepoznat je prije svega kao dramski

pisac. Objavio je petnaestak drama, komedija,

»veselih igara« i lakrdija. Jedan je od najviše

izvođenih dramskih autora, posebice prvih

dvaju njegovih kaz. djela: drame Mećava (1954)

i komedije Klupko (1955). Mećava se i tematikom

i stilskim obilježjima nastavlja na tradicionalnu

hrv.dramsku produkciju sa sadržajima iz

seskoga života: od Starčevićeva Selskog proroka

do dramskih tekstova P. Petrovića Pecije

te naturalističkih eksperimenata S. Tucića i

J.Kosora. U opisu soc. odnosa između tradicionalnoga

i novoga na selu i sukoba strasti

među ljudima, Budak se u Mećavi koristi bogatstvom

ličkoga folklora (nar.uzrečice i potrebe,

unosi u radnju različite običaje i sl.). Govor

likova ima dijalektalna obilježja sredine u kojoj

se drama zbiva. Folklor je naglašeno prisutan

u svim Budakovim dramama o seoskim sredinama,

kao i humor i optimizam (Žedan izvor,

1968. i Nakot Balabana, 1970). Komedije Klupko

(1955) i Tišina! Snimamo! (1961) također su smještene

u ličke seoske prostore. Kao pripovjedač

istaknuo se romanom Karanova sofa (1990),

gdje donosi sagu o imućnoj seosko-građanskoj

porodici iz Like u rasponu od druge pol.

XX.st. do suvremenosti, a ličko selo tema

je i romana Nailaze vode (1966). Zagrebačke

64


Budisavljević

ambijente intelektualnih krugova autor opisuje

u romanima Sonata u d-molu (1994) i Atelje

(1994). Objavio je roman na kajk. književnom

jeziku I norija je meštrija (1994) i humoristički

roman Dokumentarac (2001).

DJELA: Lipe su procvale, Zagreb, 1953. – Mećava, Zagreb,

1954. – Klupko, Zagreb, 1955. – Na trnu i kamenu, Zagreb,

1959. – Tišina! Snimamo!, Zagreb, 1961. – Dlanom o dlan,

Zagreb, 1965. – Kolo, Zagreb, 1966. – Žedan izvor, Zagreb,

1968. – Nakot Balabana, Zagreb, 1970. – Povratnik, Zagreb,

1970. – Izabrana djela, PSHK, knj.146, Zagreb, 1977. –

Kajkavije, Zagreb, 1987. – Karanova sofa, Zagreb, 1990. –

I norija je meštrija, Zagreb, 1994. – Atelje, Zagreb, 1994. –

Sonata u d-molu, Zagreb, 1994. – Moja domovina, Zagreb,

1994. – Nailaze vode, Zagreb, 1996. – Kobna mržnja,

Zagreb, 1997. – Uzvitlane strasti, Zagreb, 1998. – Pjesničko

četveroknjižje, Zagreb, 2002. – Kaj je, je!, Varaždinske

Toplice, 2002. – Nevrijeme, Varaždinske Toplice, 2005. –

Močvara, Varaždinske Toplice, 2008.

LIT.: S.Mihalić, Lirska Traženja Pere Budaka, u kn.

P.Budak, Igrali se konji vrani, Zagreb, 1977. – N.Batušić,

Tri knjige hrvatskih dramatičara, Scena, 1977.2, - B.

Hećimović, Pero Budak, u kn., Izabrana djela, PSHK,

knj, 146, Zagreb, 1977. – S. Težak, Kajkavski roman Pere

Budaka, Kaj, 1997. M.Šicel

Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 1. (A-GI), str. 234., ur.

Velimir Visković

BUDISAVLJEVIĆ, Bude, (Prijedorski;

pseud. Milutinov, Stari graničar, Jefta R.,

Prijedorski pl. Bude, B. plemeniti B.), književnik,

(Bjelopolje kraj Korenice, 29. VII.

1843. – Zagreb, 22. I. 1919.).

Gimnaziju pohađao u Senju, maturirao

u Rijeci (1860). Nakon završetka krajiškoga

upravnoga tečaja u Beču, razne vojničke

dužnosti obavljao je u Ogulinu, Oštarijama,

Primišlju, Bereku i Zagrebu. God. 1871.

bio je veliki bilježnik u Bjelovarskoj županiji,

potom u Vinkovcima i Ogulinu; podžupan

u Rumi, veliki župan u Bjelovarskokriževačkoj

županiji (1884.), Ličko-krbavskoj

županiji u Gospiću (1889.) i 1901. u Zagrebu.

Bio je zastupnik u Srpskome narodno-crkvenom

saboru u Srijemskim Karlovcima. Prvu

pripovijetku, Petar Gavran mrke sreće, objavio

je 1869. u Viencu. Objavljivao je prozu i

u Brankovu kolu, Letopisu Matice srpske, Nadi,

Savremeniku i dr. Iako generacijski pripada

književnom razdoblju realizma, svojom je

prozom, tematski i izražajno, uglavnom ostao

u granicama žanra tzv. hajdučko-turske novelistike.

Pisac zavičajne provenijencije, svojim

crticama i pripovijetkama tematski je vezan

pretežito uz seoske ambijente rodne Like

te se drži utemeljiteljem tzv. ličke proze (S

ličke grude, 1913.). pod snažnim utjecajem nar.

proznoga stvaralaštva često se koristio motivima

narodnih običaja, praznovjerja i fantastike,

a nerijetko se služio humorom ličke

seoske sredine. Motivi hajdučkoga života bili

su mu bliski po tome što je u Lici hajdučija

još postojala u njegovo doba. Junaci pripovijedaka

uglavnom su seljaci, ispaćeni teškim

životom. Njegov je izraz jednostavan, neopterećen

metaforikom, sažet, ali istodobno slikovit

i uvjerljiv u opisu i konstruiranju fabula

te u realističkom ocrtavanju protagonista. U

jezičnom je pogledu, naročito u početku stvaralaštva,

bio pod utjecajem svojega učitelja

F. Kurelca i njegove Riječke filološke škole.

Zapažanja o piscima i kulturnim djelatnicima

svojega doba (I. Trnski, A. Šenoa, I.

Perkovac, F. Kurelac) objavio je u knjizi Iz

mojih uspomena (1918.). Studiju o L. Vukeliću

napisao je 1882., priređujući njegovu zbirku

Književno cvieće Lavoslava Vukelića. U rukopisu

je ostavio autobiografske bilješke Pomenci iz

moga života.

65


Budisavljević

DJELA: S ličke grude, Zagreb, 1913. – Iz starog zavičaja,

Novi Sad, 1914. – Iz mojih uspomena, Zagreb, 1918. –

Pripovijesti i sjećanja, PSHK, knj. 56, Zagreb, 1963.

LIT.: J. Pasarić: Bude Budisavljević, u knj. B. Budisavljević,

S ličke grude, Zagreb, 1913. – B. Vodnik: Divni umiljatnik

iz Bjelopolja, u knj. B. Budisavljević, Iz mojih uspomena,

Zagreb, 1918. – D. Prohaska (Dr. D. P.): Bude Budisavljević

Prijedorski, Jugoslavenska njiva, 1919., 5. – J. Čelar: Bude

Budisavljević, Riječka revija, 1963., 4. M. Šicel

Preuzeto iz Hrvatska književna enciklopedija 1 (A – Gl),

Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., str. 235.

BUDISAVLJEVIĆ, Milan, prozaist, pjesnik

i dramski pisac, (Vrelo kraj Korenice, 12. III.

1874. – Srijemski Karlovci, 21. II. 1928.).

Diplomirao 1899. klasičnu filologiju na

Sveučilištu u Zagrebu. Kao gimnazijski profesor

službovao u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću

i Srijemskim Karlovcima. Pisao pripovijetke,

književne prikaze i rasprave. Surađivao u

časopisima Bosanska vila, Nada, Školski vjesnik,

Srbobran, Brankovo kolo, Hrvatska njiva. Objavio

je dvije zbirke pripovijedaka, u kojima realističkim

postupcima tematizira problematiku

ličkih seljaka; opći ideološki sklop je idealistično-patrijarhalan,

sa snažnim utjecajem I.

S. Turgenjeva. Preveo je Euripidovu Medeju.

Autor je satiričnog epa Omerova Jašijada (1907.)

i tragedije Momir i Grozdana (1918.).

DJELA: Bijedni ljudi, Zagreb, 1899. –Priče, Mostar, 1902.

– Tmurni dnevi, Mostar, 1905.

LIT.: I Lorković (I. L.): Bijedni ljudi, Vienac, 1899., 52. – B.

Vodnik: Milan Budisavljević, Tmurni dnevi, Suvremenik,

1906., 5. – S. Georgijević: Lika u našoj književnosti i kulturi,

Glasnik Jugoslavenskog profesorskog društva, 1938. – 39.,

10. D. Marinković

Preuzeto iz Hrvatska književna enciklopedija 1 (A – Gl),

Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., str. 235.

BUNETA, Drago, liječnik pedijatar, sveuč.

profesor, (Žabica kraj Gospića, 18. XI. 1931.

– Gospić, 21. III. 2017.).

Osnovnu i srednju školu završio je u

rodnom Gospiću, a studij medicine u Zagrebu.

Nakon što je diplomirao na Medicinskom

fakultetu u Zagrebu (1957.) vratio se u Gospić

gdje je obavljao liječničku pripravničku praksu

u tadašnjem novoizgrađenom Domu zdravlja,

u gospićkoj bolnici i u netom sagrađenom

Dječjem dispanzeru u parku Kolakovac,

za čiju se gradnju i osobno zauzimao. Pri

kraju liječničkog staža 1958. – 59. u Gospiću

se pojavila epidemija dječjih zaraznih bolesti,

posebno difterije, s ogromnom stopom

pomora. Susretao se i s mnoštvom drugih

zaraznih i inih dječjih bolesti (ospice, hripavac,

tuberkuloza, tuberkulozni meningitis, tetanija,

»matrun«) pod dojmom kojih se opredijelio

za specijalizaciju iz pedijatrije (1961.). Nakon

što je specijalizirao, zaposlio se u zagrebačkoj

Dječjoj klinici na Šalati. Bio je posvećen

kliničkom i znanstvenom radu, a uža specijalnost

bile su mu bolesti dišnih putova u djece,

imunologija i alergologija. Bio je predstojnik

Pedijatrijske klinike na Šalati. Objavio je više

stručnih i znanstvenih radova. Nakon što je

doktorirao, habilitirao je na Medicinskom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predavao

pedijatriju brojnim naraštajima studenata

medicine. I kao umirovljenik bio je aktivan

na Medicinskom fakultetu koji mu je, u znak

priznanja i zahvalnosti za promicanje načela

humanosti i etičnosti u javnom djelovanju,

akademske godine 2009./10. dodijelio nagradu

66


Butorac

Rudopolje, Palanka, cijelo Krbavsko polje,

popaljena sela i crkve župe Boričevac. Teško

je to i automobilom obići, a on je sve pohodio

biciklom i pješice, često se izlažući i životnoj

opasnosti. Jednim putom bi otišao, a drugim

se vraćao. Bio je samozatajan i nije puno govorio,

a svojim župljanima znao je reći: -Ako

nema cipela prid kućom, pop se nije vratija,

poj’la ga noć.

LIT.: www.licke-novine.hr. M.Č.

Medicina. Bio je dugogodišnji član Hrvatskoga

katoličkoga liječničkog društva.

LIT.: Josip Fajdić: Lika i njezine posebnosti, Požega, 2017. –

Ana Planinc Peraica: In memoriam - doc. dr. sc. Dragutin

Buneta (Gospić, 1931. - Gospić, 2017.), www.hkld.hr (posjećeno

5. VII. 2017.) I.M.

BUTKOVIĆ, Petar (Pećo ili Peđo), svećenik,

(Bilaj, 6. VIII. 1910. – Rijeka, 22. III. 1990.)

Gimnaziju je završio u Gospiću, a teologiju

u Senju. Za svećenika je zaređen u srpnju 1935.

u župnoj crkvi sv. Jakova u Bilaju. Nakon

zaređenja bio je na ispomoći u župi Perušić

do početka 1936., kad dobiva župu Vrbovsko

u Gorskom kotaru, zatim 1938. službuje u

Podlapcu. Od 1939. do rujna 1941. službuje

u župi Smiljan. Krajem 1941. premješten je u

župu Lovinac odakle je bio protjeran dva puta

za vrijeme ratnih zbivanja pa i uhićivan. Do

kraja 1945. službovao je u Gospiću na ispomoći.

Od završetka rata pa do kraja svoga

života bio je župnik u župama Lovinac, Sv.

Rok, Ričice i Cerje. Radio je na obnovi župnih

stanova i crkava sv. Jurja u Gračacu te u

Palanki župne crkve Rođenja Blažene Djevice

Marije i dr. U znak zahvalnosti svome župniku

Peđi, kako su ga zvali njegovi župljani, iseljenici

iz Amerike, podignuli su mu spomenik u

Bilaju. Bio je mučenik, misionar i promicatelj

vjere. Obnašao je vjerske dužnosti i tamo gdje

je vjera zamrla, gdje crkve i župnog ureda nije

bilo. A takvih župa je bilo dosta - Podlapača,

BUTORAC, Anka, jugoslavenski narodni

heroj, (Donje Pazarište, 27. VII. 1903. –

Kostajnica, 22. I. 1942.)

Do 1918. živjela je u rodnom selu čuvajući

stoku. Kao nepismena seoska djevojka

napustila je Pazarište u potrazi za poslom.

Uspjela se zaposliti u Sisku, u Magazinu trgovačkog

i transportnog poduzeća za promet

starim krpama. Tu se uključila u radnički

sindikat, opismenila se i brzo napredovala,

kako u poslu tako i u sindikalnom pokretu.

Nakon dvije godine provedene u Sisku došla

je u Zagreb, završila krojački zanat i zaposlila

se u Domaćoj tvornici rublja gdje je aktivno

sudjelovala u radu sindikata. Kako je bila

zapažena sindikalna djelatnica, 1927. ušla je

u upravu Saveza radništva odjevne industrije

i obrta u Zagrebu, potom i u upravu Saveza

sindikata za cijelu zemlju. Iste godine postala

je i član KPJ. Na Plenumu mjesnog sindikalnog

vijeća održanom 17. X. 1927. imala je

referat o organiziranju radnika; izabrana je za

člana Komisije za rad među ženama zajedno

s Ivanom Krndeljem i Josipom Brozom.

Tijekom sindikalnog i partijskog rada u

Zagrebu upoznala se s istaknutim komunističkim

djelatnikom Blagojem Parovićem,

kasnijim članom Politbiroa KPJ, i udala se

za njega. Parović je 13.VII. 1937. poginuo

u Španjolskom građanskom ratu kao predstavnik

KPJ i komesar Trinaeste međunarodne

brigade. Zbog političke djelatnosti bila

je nepoćudna vlastima, strogo nadzirana i

67


Bujanović

češće uhićivana. Koncem 1930. KPJ ju je

poslala u SSSR gdje se u to vrijeme nalazio

i Blagoje Parović. Početkom 1932. rodila je

kćerku Maju. U SSSR-u je nastavila četverogodišnje

školovanje na Komunističkom

univerzitetu nacionalnih manjina Zapada.

Koncem 1935. ponovo je poslana na

ilegalni partijski rad u domovinu. Djelovala

je najprije u Sisku, zatim u Čakovcu i

Varaždinu. Sredinom travnja 1937. uhićena

je u Nevesinju, rodnom mjestu svog supruga

gdje je izvjesno vrijeme boravila, i sprovedena

u žandarmeriju, a zatim u Okružno

tužilaštvo u Petrinji. U zatvoru je provela tri

mjeseca i puštena na slobodu jer se uspjela

obraniti od svih optužbi. Početkom kolovoza

1937. na Osnivačkom kongresu KP Hrvatske

izabrana je u Centralni komitet KPH i od

tada se njena partijska i sindikalna aktivnost

odvijala uglavnom u Zagrebu. Kao aktivistica

u borbi za prava žena bila je i član uredništva

lista Ženski svijet pokrenutog 1940. nakon

prijašnje zabrane. Kada je 10. kolovoza 1940.

policija upala na sjednicu CK KPH održanu

neposredno prije održavanja Pete zemaljske

konferencije, ponovo je uhićena zajedno

s nekolicinom članova CK i zatvorena u

logor u Lepoglavi gdje je dočekala i napad

Njemačke na Jugoslaviju. Iz Lepoglave su

nove vlasti određeni broj zatvorenika prebacivale

najprije u Gospić, u kolovozu 1941. u

Jastrebarsko, a dva mjeseca kasnije u logor

Danica u Koprivnici. Pokušala je bijeg i iz

Gospića i iz Jastrebarskog, no nije uspjela,

ali joj je to uspjelo u Danici. Zagrebački su

komunisti, prema sjećanju Ružice Turković,

oslobodili Anku Butorac i Macu Gržetić 24.

XII. 1941. i prebacili u Zagreb gdje su ostale

dvadeset dana, a onda upućene u partizane

na Banovinu. Anka je s grupom ilegalaca i

krivotvorenim dokumentima sišla s vlaka

na postaji Blinjski Kut odakle su ih vodiči u

grupama odveli u Staro Selo, zatim u Veliko

Krčevo. Kako nisu odmah mogli nastaviti

put u partizane tu su se zadržali da prenoće,

no ujutro je policija opkolila kuću. U nastaloj

pucnjavi Anka je bila ranjena u nogu i

zarobljena. Prebačena je u logor u Kostajnici.

Policija o njoj nije saznala ništa, čak ni ime

osim onoga koje je bilo u njezinim lažnim

ispravama, kao konobarice koje nema u policijskim

dosjeima. Tri dana nakon zarobljavanja

umrla je u kostajničkoj bolnici, 23. siječnja

1942. Za narodnog heroja proglašena je

14. XII. 1942. Nekadašnja ekonomska škola

u Perušiću nosila je njezino ime.

LIT.: Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975..

– Ružica Turković, Narodna pomoć (u Zbornik sjećanja:

Zagreb 1941-1943, zbornik, knjiga 2, str. 273-276), Gradska

konferencija SSRNH, Zagreb, Institut za historiju radničkog

pokreta Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb, 1983., str.

273-277 J.K

BUJANOVIĆ, Josip (Jole), vojni dušobrižnik

i veliki župan, (Zavalje kod Bihaća 1. I.

1914. – Adelaide, Australija, 13. VIII. 2001.).

Do Drugog svjetskog rata bio je svećenik

u Lici, a uoči rata djelovao je među hrvatskom

mladeži u rodnom kraju. Za vrijeme

NDH bio je dušobrižnik u domobranskim

i ustaškim postrojbama. U studenome 1942.

iz Bihaća dolazi u Zagreb gdje je u činu

satnika imenovan dušobrižnikom Treće

novačke pukovnije. Potom je premješten u

Liku. Sudjelovao je u borbama za Gospić

u svibnju 1943. U Lici je ostao kao duhovnik

Četvrtog ustaškog djelatnog zdruga

68


Ciganović

do jeseni 1944. kada dobiva čin ustaškog

bojnika-duhovnika. U ožujku 1944. imenovan

je upraviteljem, a u prosincu velikim

županom Velike župe Lika i Gacka. Kad

su partizani osvojili Gospić u travnju 1945.,

povlači se prema Senju i Sušaku, ali se sa

skupinom ustaša odmah vraća u okolicu

Brinja. Odlazi potom u Zagreb i 25. IV.

1945. podnosi izvješće predsjedniku Vlade

N. Mandiću u kojem, među ostalim, predlaže

vođenje gerilskog rata u Lici. Tu su još djelovale

pojedine ustaške grupacije okupljene

oko D. Bogdanića i M. Frkovića. Iste godine

emigrirao je u Austriju, potom u Italiju, a

poslije u Australiju. Godine 1946., zajedno

s D. Žankom, predvodio je pjevački zbor

hrvatskih emigranata u audijenciji Papi. Bio

je vrlo djelatan u hrvatskim emigrantskim

organizacijama.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,

Zagreb, 1997.

J.K.

C

CHVALA, Josip (Jozef), građevinski inženjer,

(Jince, Češka, 13. III. 1848. – Zagreb,

6. XII. 1937.).

Službovao je kao inžinirski asistent u službi

Glavnog zapovjedništva krajiške upravne

oblasti u Zagrebu, a od 1875. premješten

je u krajiški građevinski ured u Gospiću,

gdje je od 1877. do 1892. bio predstojnik.

Od tada je radio kao upravitelj građevinskog

odsjeka Hrvatsko-slavonske zemaljske vlade

do umirovljenja 1919. Jedan je od osnivača

češke Besede u Zagrebu i utemeljitelj hrvatskog

Društva inžinira i arhitekata, i agilan suradnik

časopisa Društva Viesti. Premda se njegov

praktični rad može pratiti u svim hrvatskim

zemljama tijekom aktivnog rada, za Liku su

osobito značajni projekti ili izvedeni radovi

na komunikacijama i građevinama koje se i

danas koriste: cesta u Zrmanjskom klancu,

Karlobag - Sveti Juraj, Petrovo Selo – Zavalje

– Lapac – Srb - Popina, Ljeskovac - Pl.jezera

– Hotel –Priboj - Petrovo Selo; vodovodi u

Korenici, Gospiću, Popini, Zavalju, Gornjem

Lapcu ili uređenje ponora rijeka Like, Otuče

i Krbavice; u Gospiću javne zgrade poput

nadogradnje Gimnazije i izgradnje novog

suda s kaznionicom te projektiranjem župnih

crkava u Ribniku, Trnovcu i Brlogu ili parohijalne

u Jošanima, Širokoj Kuli i Petrovu

Selu, kao i parohijalne domove u Gračacu i

Tomingaju. Kao dobrotvor je, 23. VI. 1913.

osnovao Zakladu Josipa Chvale kr. građevnog

nadsavjetnika i supruge mu Eleonore za nadarene,

a siromašne đake Gospića ili okolice

koji imaju namjere posvetiti se tehničkim

znanostima.

LIT.: Enciklopedija LZMK, natuknica – Arhiv MLG T.K.

CIGANOVIĆ, Josip, pedagog i pisac,

(Gospić, 27. 3. 1864. – Ogulin, 25. 8. 1904.).

Osnovnu školu i realku završio je u

Gospiću, a trogodišnju učiteljsku školu u

Petrinji. Najprije je službovao u Zrinju,

Lasinju (1888. – 92.), u Zagrebu (1892.

– 95.), kao ravnatelj Više pučke škole u

Otočcu (1895. – 1903.), pri županijskoj oblasti

u Ogulinu, a nakon toga kao županijski

školski nadzornik. U Zagrebu je obavljao

tajničke i blagajničke poslove Saveza hrvatskih

učiteljskih društava radeći i na unapređenju

staleških interesa hrvatskog učiteljstva.

69


Cividini

Od 1902. postao je član Hrvatskog pedagoško-književnog

zbora. Objavio je oko 120

članaka, stručnih prikaza i osvrta o povrtlarstvu,

voćarstvu, vinogradarstvu, uzgoju

cvijeća, pčelarstvu, svilarstvu i uređenju školskog

vrta. Surađivao je u sljedećim listovima:

Gospodarski list, 1888., 1890. – 1892., Književna

smotra, 1889. – 1892., Školski vrt, 1889. –1900.,

Hrvatski učitelj, 1890. Važniji su mu pedagoški

prilozi: Nešto o domaćem uzgoju, Izvještaj niže

pučke škole u Zagrebu, 1889./90., Zorna obuka

u pučkoj školi i Pedagogijske misli u Preradovićevim

pjesmama, Napredak, 1890. i 1891. Priredio je

Pisanku za uspravno pismo i Risanku za nižu

pučku školu, I-III.

DJELA: Izvještaj o radu Saveza hrvatskih učiteljskih

društava (1891. – 1892.), Zagreb, 1892.

LIT.: J. Mencin: Odgovor J. Ciganoviću i I. Varžički na

kritiku moje čitanke za šegrtske škole, Hrvatski učitelj, 14

(1890), 220 – 222. – J. Kirin: Temeljni nauci umnoga voćarstva,

Književna smotra, 10 (1892.) 4, 26 – 28.– A. Cuvaj:

Građa za povijest školstva, 9, Zagreb, 1913.

CIVIDINI, Ante, pedagog i kulturni djelatnik,

(Brod na Kupi, 12. VI. 1881 – Ogulin,

29. XII. 1968).

U Ogulinu je polazio pučku školu.

Od 1892. do 1898. završio je u Senju šest

razreda gimnazije da bi ispit zrelost položio

u Sušaku 1900. God. 1903. počinje studirati

filozofiju, pedagogiju, matematiku i

fiziku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu,

nastavlja u Beču, Pragu i Grazu, a završava

je 1907. u Zagrebu. Tamo je i doktorirao.

Svoj radni vijek započeo je kao profesor i

ravnatelj učiteljske škole u Križevcima, da bi

potom radio u Zagrebu, Sušaku, Gospiću,

Koprivnici i Čakovcu. U Gospić je došao

kao profesor 1919. i kao ravnatelj službovao

svega tri godine. Po dolasku u novu sredinu

odmah je pokrenuo osnivanje Učiteljske

škole. Osnovao je u Gospiću i podružnicu

Hrvatskog katoličkog narodnog saveza kao

i Francuski klub u Gospiću. Imao je važnu

ulogu i u drugim gospićkim udrugama pa

je tako bio potpredsjednik Glazbenog društva.

Zabilježen je i kao suradnik u tadašnjim

tiskovinama Ličkim novinama u kojima je pisao

pedagoške članke s posebnim naglaskom na

odgoj djece. Zastupnik pedagoške koncepcije

»škole rada«, bio je urednik časopisa Nova

škola i Hrvatski planinar. Bio je član Družbe

Braće Hrvatskoga Zmaja i urednik glasila

Hrvatski zmaj te predsjednik Saveza hrvatskih

planinarskih društava 1935. i 1938. Bio je i

politički aktivan te je bio izabran za narodnog

zastupnika na listi HSS-a. Pisao je pjesme,

novele, povijesne radove te pedagoške članke

i knjige.

DJELA: Prvi cvijet, Ogulin, 1899. – Odjeci gorski, Zagreb,

1904. – O obrazovanju učitelja sa stajališta nacionalne

pedagogike, Koprivnica 1908. – Razvoj i sustav suvremene

pedagogike, Zagreb, 1933. – 1940. – Gorski kraj – zemaljski

raj, Zagreb, 1935. – Gorski kotar, I/1–3, V/1–3., Zagreb,

1934. – 1936.

LIT.: Branko Pleše: Ante Cividini, http://hbl.lzmk.hr/

clanak.aspx?id=3619 (posjećeno 10. IX. 2017.) – Ivan Brlić:

Lička i senjska građanska društva 1835. – 1945., Zagreb,

2017., 171, 191, 212.I.B.

70


Čanić

Č

ČANIĆ, Đuro (Georg, Gjuro, Juraj),

podmaršal, vojni pisac, mecena, (Kaniža

Gospićka, 2. XII. 1849. — Beč, 2. I. 1911.).

Nakon završetka Tehničke vojne akademije,

stupio 1870. kao poručnik u vojnu

službu (1. Genieregiment). U Beču je 1876.

završio Ratnu školu. Istaknuo se kao kapetan

1878. prilikom ulaska austro-ugarske vojske u

Bosnu i Hercegovinu. God. 1879. pridijeljen

je Glavnom zapovjedništvu u Zagreb; 1886. u

činu majora pročelnik je Glavnog stožera 18.

pješačke divizije u Pragu; 1887. premješten

u ratno ministarstvo u Beču; 1889. promaknut

u potpukovnika i imenovan pročelnikom

Glavnog stožera 24. pješačke divizije

u Krakovu; 1891. postao pročelnik Glavnog

stožera VI. zbora u Košicama te u studenom

iste godine promaknut u čin pukovnika.

Kao pukovnik neko je vrijeme služio

u posadama Požuna i Budimpešte. God.

1897. postao je generalmajor i zapovjednik

83. domobranske brigade u Zagrebu, zatim

1901. podmaršal i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskoga

domobranskog okružja u

Zagrebu. S tog je položaja uklonjen umirovljenjem

1. VIII. 1903. jer je odbio molbu

bana Khuena Héderváryja da s domobranskim

četama pomogne gušenje demonstracija

u Zagrebu. Za svog zapovjedništva domobranstvom

uveo je izričitu uporabu hrvatskog

jezika i hrvatske natpise (na čaki su časnici

nosili lozinku »Za kralja i domovinu«), tražio

je da svi časnici znaju hrvatski, onemogućivši

time ulazak časnika Mađara u domobranstvo,

osnovao je vojničke knjižnice i organizirao

tečajeve za opismenjavanje vojnika. Zbog

takva djelovanja u domobranstvu i izdašna

pomaganja hrvatskih kulturno-prosvjetnih

ustanova (istarske Družbe Sv. Ćirila i Metoda,

Matice hrvatske i HNK, kojima je i oporučno

ostavio sav imetak — tada golemu svotu veću

od 50000 kruna) uživao je velik ugled. Nakon

umirovljenja isticao se kao vojni pisac. God.

1905. o svojim je vojnoorganizacijskim iskustvima

na njemačkom jeziku objavio knjigu

Misli o izobrazbi pješaštva, koja je izazvala

znatnu pozornost najviših austro-ugarskih

vojnih krugova. Za sudjelovanje u operacijama

prilikom okupacije BiH odlikovan je

1878. Zlatnom kolajnom, 1881. Vojničkim

križem za zasluge te potom Redom Marije

Terezije, što mu je donijelo i barunski naslov.

DJELA: Gedanken über die Ausbildung der Infanterie.

Wien 1905.

LIT.: Schematismus für das Kaiserliche und königliche

Heer und für die Kaiserliche und königliche Kriegs-

Marine. Wien 1902, 62, 154. — Čanić Đuro c. i kr. podmaršal

u miru. Živila Hrvatska, 12(1905) str. 55. — (Nekrolozi):

Agramer Zeitung, 86(1911) 4. I, str. 5; Crvena Hrvatska,

21(1911) 2, str. 4; Hrvatska kruna, 19(1911) 2, str. 2;

Hrvatske novosti, 3(1911) 670, str. 1; Hrvatsko pravo, 1911,

4534(89), str. 5; Obzor, 52(1911) 4, str. 2; Sloboda, 7(1911)

br. 2. — V. Car Emin: Podmaršal Gjuro Čanić dobrotvor

naše Istre. Mladi Hrvat, 3(1911) 2, str. 29–33; 3, str. 53. —

I. Henneberg: Hrvatsko domobranstvo u vrijeme Austro

Ugarske Monarhije. Zapisci i sjećanja. Podmaršal Gjuro

71


Čanić

Čanić. Vojnik, 4(1944) 9, str. 6, 8. — V. Bogdanov: Hrvatski

narodni pokret 1903/4. Zagreb 1961. — I. Kršnjavi:Zapisci

iza kulisa hrvatske politike, 1–2. Zagreb 1986.

Dragutin Pavličević (1993.)

Preuzeto iz: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4088

ČANIĆ, Ivan (Baja), zapovjednik HV,

stožerni brigadir, (Gospić, 8. VIII. 1955. –

Ljubovo, 4. VIII. 1995.).

Osnovnu je školu završio u Gospiću,

a srednju elektrotehničku u Zagrebu gdje

je dobio i prvo zaposlenje u poduzeću

Dalekovod. Ubrzo se vratio u Gospić i

najprije zaposlio u UP Jadran, zatim u

servisu kućanskih uređaja i na kraju u

Elektroprijenosu Opatija kao poslovođa ispostave

u Ličkom Osiku. Jedan je od inicijatora

osnivanja HDZ-a u Gospiću početkom

1990. Početkom Domovinskog rata, odmah

se uključio u redove pričuvne policije, a u

jesen 1991. imenovan je zapovjednikom 33.

satnije 118. brigade ZNG-a. U 118. brigadi

HV-a bio je zapovjednik 1. bojne. Koncem

1992. upućen je na daljnju vojnu izobrazbu

u Vojno učilište Petar Zrinski gdje se obrazovao

za časnika pješaštva. Sudjelovao je u

operaciji Maslenica, na području Starigrada, i u

akciji Medački džep. Zapovjednik 118. domobranske

pukovnije postao je 22. VIII. 1994.

U činu stožernog brigadira časno je položio

život na oltar Domovine tijekom vojnoredarstvene

akcije Oluja na Vujatovu brdu,

prijevoj Ljubovo. Odlikovan je više puta:

Spomenicom Domovinskog rata, Redom

hrvatskog trolista, Redom kneza Domagoja

s ogrlicom, a njegovoj je obitelji, njemu u

čast, dodijeljeno odličje Red Zrinskog i

Frankopana s pozlaćenim pleterom. Njegovo

ime nosi ulica u Ličkom Osiku.

LIT.: Josip Fajdić: Lika i njezine posebnosti, Požega, 2017.

– Marko Čuljat: Lika iz bloka jednog novinara, Lik@ press,

Gospić, 2017., str. 58. I.M.

ČANIĆ, Matija, general, (Gospić, 1901. –

Buenos Aires, 3. V. 1964.).

Služio je u austrougarskoj i u starojugoslavenskoj

vojsci. Hrvatskom domobranstvu

pristupio je 1941. u činu konjičkog pukovnika

i postavljen na čelo vojnog stožera u Sarajevu.

Poslije je postao zapovjednik Druge pješačke

divizije (od listopada do prosinca 1942.), 369.

pješačke divizije (od prosinca 1942. do siječnja

1943.), Prve pješačke divizije (od siječnja

do veljače 1943.) i Četvrtog gorskog zdruga

(od veljače do listopada 1943.). U kolovozu

1943. promaknut je u čin generala. Od listopada

1943. zapovjednik je Drugog zbornog

područja u Slavonskom Brodu. U veljači

1944. postavljen je za zapovjednika oružanih

snaga NDH, a u travnju 1944. zajedno s

A. Vokićem posjetio je Njemačku Vrhovnu

komandu (feldmaršala Wilhelma Keitela).

Na samom kraju kolovoza, nakon smjenjivanja

A. Vokića, razriješen je dužnosti i stavljen

na raspolaganje Ministarstvu oružanih

snaga (MINORS). Nakon sloma NDH povukao

se u Austriju, odakle je nakon izvjesnog

vremena prešao u Italiju. U Rimu je vodio

brigu o radu javne kuhinje koja je hranila

više tisuća hrvatskih izbjeglica. Savezničke

vojne vlasti pokušavale su ga uhititi i izručiti

Jugoslaviji, ali je uvijek uspijevao izbjeći

izručenje. Iz Italije je emigrirao u Argentinu

gdje je i umro. Posmrtni su mu ostatci iz

Argentine preneseni u Gospić gdje su 6. V.

72


Čaušević

1997. sahranjeni u obiteljskoj grobnici u gradskom

groblju sv. Marije Magdalene.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941.-1945., Minerva,

Zagreb, 1997. J.K.

i Ornicama. Poslovođa Poljomehanizacije

Karlovac u Gospiću postao je 1964. U organizaciji

obrane Gospića sudjelovao je od

samog početka, a u jesen 1991. postao je

zamjenik zapovjednika 118. brigade ZNG-a.

U 9. gardijsku brigadu prešao je 1992. gdje

je bio pomoćnik zapovjednika zadužen za

logistiku. Nakon ranjavanja zapovjednika

Norca 1993., obnašao je dužnost v.d. zapovjednika

9. gardijske brigade. Sudjelovao je

u akcijama Medački džep, Maslenica i Oluja.

Nositelj je odličja Spomenice Domovinskog

rata, Spomenice Domovinske zahvalnosti,

Reda hrvatskog trolista i Reda Nikole Šubića

Zrinskog te nagrade Grada Gospića i brončane

medalje povodom 10. obljetnice Vojnog

ordinarijata.

LIT.: Marko Čuljat: Lika iz bloka jednog novinara, Lik@

press, Gospić, 2017., str. 58. M.Č.

ČANIĆ, Milan (Bićo), stožerni brigadir

HV-a, (Gospić, 2. VIII. 1931.).

Rođen je u gospićkom prigradskom naselju

Čanić Gaj u obitelji Milana i Ane rođ.

Mataija. Osnovnu školu i Poljoprivredni

tehnikum završio je u Gospiću 1953. U

OTP-u Gospić počeo je raditi 1955., a već

1956. prešao je u PD Lika Gospić, najprije u

upravu, a zatim je postao šef pogona u Metku

ČAUŠEVIĆ, Mustaj-beg.

Bio je udbinski kapetan od 1641. do

1651., sandžak-beg lički od 1653. do 1656.

U narodnoj pjesmi je poznat kao Mustaj-beg

lički. Nosio je i naziv Mustajbegović. Bio

je oženjen kćerkom ličkog alaj-bega Jusufbega

Filipovića. Zbog vojničkih zasluga

turske su ga vlasti potkraj 1541. postavile

za udbinskog kapetana, na kojoj je dužnosti

ostao oko dvanaest godina, potom je

imenovan za sandžak-bega ličkog sandžakata.

Sa svojim Udbinjanima često je ratovao

po cijeloj Vojnoj krajini kao i prije njegov

brat Mehmed-beg koji je također bio lički

sandžak-beg. Čaušević je sudjelovao u velikoj

bitki kod Knina kada su Mlečani uz pomoć

hajdučkih grupa osvajali turske gradove i

utvrde Knin, Drniš, Vrliku i Klis. Hrvatski

feudalac Juraj Frankopan Tržački nanio mu je

težak poraz 5. IX. 1656. u bitki kod Križanić-

Turnja. Tu je Čaušević i ranjen te odveden u

ropstvo. Umro je u tamnici.

LIT.: R. Lopašić: Dva hrvatska junaka – Marko Mesić i

Luka Ibrišimović, Zagreb, 1888. – Isti, Bihać i bihaćka

73


Čolić

krajina, Zagreb, 1890. – L. Jelić: Lički sandžakat i postojanje

mletačke krajine početkom kandijskog rata 1645 –

48, Narodni koledar, (Zadar), 36 (1898), str. 91, 92 – H.

Krševljaković: Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo

1954. – Hrvatski biografski leksikon, tom 3, (Č-Đ),

Leksikografski zavod Mirosla Krleža, Zagreb, 1993. J.K.

ČOLIĆ, Karlo Nikola (Chiolich, Čolić,

vitez Lovenberški), vojni inženjer, graditelj

i sudac, (Brinje, 1784. – Senj, 1850.).

Inženjersku vojnu akademiju završio je u

Beču. Sudjelovao je u ratu protiv Francuza

1809., a 1810. profesor je povijesti i zemljopisa

u kadetskoj školi u Olomoucu. Sudjelovao

je u Napoleonovoj vojni u Rusiji 1812. Na

Berezini ga je Napoleon odlikovao križem i

promaknuo u zapovjednika bataljuna. Oko

dvadeset godina bio je major u austrijskoj

službi jer bečki Dvor nije rado promicao

časnike koji su služili u Napoleonovoj Grande

Armee. Generalom je imenovan tek kada je

dovršio planove i najvećim dijelom sagradio

novu cestu Gospić-Karlobag, konačno završenu

1845. (kao crtač na projektu radio je i

Mićo Latas, narednik u građevnom uredu,

potonji Omer-paša). Nakon umirovljenja

1834., nastanio se u Senju, gdje je 1841. –

1849. bio gradski sudac. Bavio se višom matematikom

i graditeljstvom. Izradio je nacrte

za prvi lančani most preko Dunava između

Budima i Pešte te napisao, u ono vrijeme cijenjeno,

djelo o sustavu utvrda.

DJELA: Neues Befestigungs-System, oder das Gleichgewicht

zwischen Angreifer und Verheidiger, Wien 1828.

LIT.: C. Wurzbach Biographisches lexikon des

Keiserthums Oesterreich, 2.Wien 1857, 334. – I. Tkalec:

Uspomene iz Hrvatske, Zagreb, 1945., 35, 306 – 307.M.R.

prvu matematičku školu u Vojnoj krajini,

koja je postala uzor drugim takvim školama.

Godine 1830. postao je general-major i brigadir

u Pančevu te 1836. podmaršal i zapovjednik

u velikom Varadinu (rom. Oradea).

Nadimak mu je bio Napoleon.

LIT.: I. Tomić: Obitelj Čolić, Prosvjeta (Zagreb), 6 (1898),

231. – M. Grgurovac-Šimin: Privlačani u znanosti, kulturi

i revoluciji, Šid, 1982, 12.

M.R.

ČOP, Mate, gospodarstvenik, (Ličko Lešće,

1. VI. 1930. – Zagreb, 6. XII. 2001.).

Potekao je iz skromne obitelji, majka je

umrla s 23 godine ostavivši petero djece koju

je podizao sam otac. Osnovnu školu završio

je u rodnom selu, gimnaziju je pohađao

u Gospiću i Otočcu. Za vrijeme školovanja

pomagao je ocu, koji se bavio proizvodnjom

vapna, tako što je s braćom donosio

i slagao kamenje i cijele noći ložio japnenice.

Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je

završio Građevinsku tehničku školu. Nakon

mature odmah se zaposlio u Vojnom građevinskom

poduzeću Tempo. Radio je na brojnim

gradilištima: glavni rukovoditelj gradilišta

u Ramljanima, pri izgradnji kompleksa

Lički Osik, željezničkog čvora Knin i pruge

Knin-Zadar, pri izgradnji željezničkog čvora

Split, Zadru, Imotskom polju. Stekavši iskustvo,

s 28 godina, preuzeo je rukovodeće

ČOLIĆ, Pavao, podmaršal, (Otočac, 3. XI.

1768. – Pančevo, 30. IV. 1838.).

Brat generala Marka. Vojnu akademiju

završio je u Bečkom Novom Mjestu. Kao

vrstan matematičar služio je najprije u topništvu,

zatim u glavnom stožeru, a 1819., kao

pukovnik, u 9. slavonskoj vojnograničarskoj

pukovniji (petrovaradinska). Tu je utemeljio

74


Čorak

poslove na gradnji pruge Sarajevo – Ploče

kao šef dionice kroz Ivan-planinu. Na toj trasi

bilo je 45 mostova, propusta i drugih objekata.

Nakon tri godine terenskog rada vratio

se u Zagreb, radio u manjem poduzeću, a s

31 godinu dolazi u Industrogradnju, koja je također

tada bila mala tvrtka. Opet ga je dočekalo

gradilište - Tvornica celuloze u Plaškom i to

53 objekta. »Radilo se od 4 do 22 sata, čovjek

se kalio kao čelik. Za dvije i pol godine tvornicu

smo izgradili, ali i sebe. Bili smo ponosni.«,

rekao je Čop. Uskoro je postao direktor

sektora za razvoj, planiranje i unapređenje

proizvodnje, a s 35 godina postao je generalni

direktor, doškolovavši se za građevinskog

inženjera. Rast i povijest Industrogradnje

neodvojivo su vezani uz njenog dugogodišnjeg

direktora (1966. – 1996.). Zahvaljujući

njemu ova tvrtka je postala privredni div, uz

osnovnu djelatnost razvijena je industrijska

prerada betona, drveta, građevinskog materijala

(vapna, kemijskih proizvoda, cigle, kamenoloma)

i turizma. Pogoni su, ne slučajno,

sagrađeni u Lici (Brinje, Perušić, Lešće,

Barlete), kao i najbolji hoteli ličko-podgorske

regije: hotel Velebno u Baškim Oštarijama,

hotelski kompleks u Karlobagu (najpoznatiji

je hotel Zagreb), više mostova, cesta i ostalih

infrastrukturnih objekata. Najviše njemu

zahvaljujući, sagrađena su u Industrogradnji i

predana HV početkom rujna 1991. prva četiri

oklopna vozila za obranu Like. Ova tvrtka

početkom rata imala je oko 11 000 zaposlenih,

a dala je 1200 branitelja, dok je u svoje objekte

smjestila više od 2500 prognanika i izbjeglica.

Objekte u Gospiću (srušeni Budački most,

oštećene zgrade vojarne i dr.) Industrogradnja

je obnavljala pod neprijateljskom vatrom.

Hotel Velebno na Baškim Oštarijama, koji je

razorila avijacija JNA, brzo je nanovo sagrađen.

Za svoj dugogodišnji predan i uspješan

rad primio je mnoga priznanja, od kojih

spominjemo najvažnije: Spomen medalju Općeg

sabora grada Zagreba (1970.), Orden rada sa srebrenim

vijencem (1978.), Zlatnu plaketu Industrogradnje

(1982.), Diploma Ličkog fonda popa Marka Mesića

za doprinos kulturno, ekonomskom i prosvjetnom

razvoju Like (1991.), Zahvalnica MORH-a RH,

Zapovjedništvo Zbornog područja Split (1993.),

Zahvalnica za humanitarnu pomoć – Gacka dolina,

Otočac i Brinje (1994.), Zahvalnica za pomoć u

obnovi ratom porušenog kraja – Društvo Gacka

dolina, Otočac i Brinje (1994.), Spomenica domovinskog

rata 1990. – 1992. (1994.), Red Danice

Hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge

u gospodarstvu (1995.), Red hrvatskog trolista za

osobite zasluge za Republiku Hrvatsku (1996.),

Priznanje Udruge Ličana Vila Velebita za humanitarne

aktivnosti tijekom 1991.-1995.), Zahvalnica

Općine Karlobag (1999.).

LIT.: R. Polić: Krv nije voda – Mato Čop, direktor

»Industrogradnje«, Vila Velebita, 1/ 15.IX. 1992.,

11.; A. Medarić-Tomljenović: Razgovaramo s uglednim

ljudima iz našeg zavičaja: Mate Čop, generalni direktor

»Industrogradnje« d.d. Zagreb: Izgrađujemo Liku i zadržavamo

ljude u njoj, Vila Velebita, 35/ 20. VII.1995., 19.; Tko

je tko u hrvatskom gospodarstvu (drugo dopunjeno izdanje),

Zagreb, 1996., str. 90-91. – Arhiv obitelji Čop; http://

hrvatska.poslovni forum.hr A.T.

ČORAK, Josip, hrvač, političar i gospodarstvenik,

(Smiljan – Rastoka, 14. VI. 1943.).

Bio je jedan od sedmero djece Pave Čorka

iz Ostrovice i Ružice rođ. Pekas iz Smiljana.

Osnovnu školu pohađao je u Smiljanu, a

srednju školu u Gospiću. U Zagrebu je zbog

potrebe posla završio više zanatskih kvalifikacija

i tečajeva, a visoko obrazovanje okončao

je 2002. diplomiravši na Fakultetu prometnih

znanosti i stekavši stručno zvanje diplomirani

inženjer prometa. Stručno usavršavanje

nastavio je tijekom 2004. pohađanjem

i uspješnim završetkom međunarodnog

menadžerskog studija pod nazivom

Transformational Leadership (The George

Washington University). Hrvati je počeo 1958.

u Gospiću u DTO Partizan, gdje je brzo napredovao.

Uspješno je nastavio u Teškoatletskom

klubu Lokomotiva u Zagrebu. Po odsluženju

vojnog roka zaposlio se u Mesnoj industriji

Sljeme i kao član HK Sljeme postao, 1963.,

75


Čorak

reprezentativac bivše Jugoslavije. God. 1966.

postao je suosnivač OTAK Lika, u kojem

od osnutka do danas djeluje kao natjecatelj,

trener i voditelj struke i u kojem do danas

trenira. OTAK Lika bio je nositelj brončane

medalje na Europskim prvenstvima

1971. i 1973. godine, dva puta njihovi hrvači

bili su prvaci bivše Jugoslavije, osvojili su

niz klupskih odličja u Europi i svijetu. Iako

hrvač-samouk, Čorak je postigao vrhunske

uspjehe. Najznačajniji rezultati u sportskoj

karijeri su: 15 naslova prvaka Hrvatske i 12

naslova prvaka Jugoslavije u hrvanju grčkorimskim

stilom. Na Mediteranskim igrama

u Tunisu 1967. osvojio je 2 srebrene medalje

u oba stila: grčko-rimskom i slobodnom;

na Europskom prvenstvu u Modeni 1969.

osvojio je zlatnu medalju u hrvanju grčkorimskim

stilom; na Europskom prvenstvu u

Berlinu 1970. osvojio je brončanu medalju;

na Mediteranskim igrama u Izmiru (Turska)

1971. osvojio je zlatnu medalju u natjecanju

grčko-rimskim stilom; na XX. Olimpijskim

igrama u Münchenu 1972. osvojio je srebrenu

medalju. Prvi je zagrebački sportaš koji je

osvojio olimpijsku medalju u pojedinačnim

sportovima i zato je dobio Orden zasluga

za narod sa srebrenom zvijezdom. Bogato

sportsko iskustvo i vrhunsko sportsko znanje

prenosi mladim hrvačkim naraštajima kao

voditelj i trener u HK Lika i HŠD Ban Jelačić,

a daje doprinos i ostalim borilačkim sportovima

(boksu, judu, body buildingu…).

Kao senior u svojoj kategoriji (90 – 110 kg),

u razdoblju 1995. – 2005. godina osvojio je

11 zlatnih medalja na mediteranskim, europskim

i svjetskim prvenstvima za veterane: u

grčko-rimskom (6 puta) i slobodnom stilu (5

puta), po čemu je svjetski rekorder. Jednom je

osvojio srebreno odličje i četiri puta je osvojio

broncu. Zanimljivo je da je 1994. bio svjetski

veteranski prvak, a iste je godine njegov sin

Neven Čorak bio prvak Europe u body buildingu.

Svestran je sportaš, od vojničkih dana

bavi se atletikom i to bacačkim disciplinama:

(2. na svearmijskom natjecanju u bacanju

bombe, 1963.). Osvajač je više medalja na

veteranskim prvenstvima Hrvatske, a 2005.

na veteranskom prvenstvu Balkana u atletici

u Novom Sadu u bacanju koplja i kugle osvojio

je srebrene medalje. God. 2006. na prvenstvu

Balkana za veterane u Ateni osvaja brončanu

medalju u bacanju koplja. Dugogodišnje

bavljenje judom rezultiralo je 2005. prvom

brončanom medaljom u muškoj konkurenciji

za Hrvatsku. Osnivač je tzv. Kluba olimpijaca,

sportaša koji su osvojili olimpijsku medalju.

Kontinuirano je prisutan u društvenom životu

Zagreba. U dva mandata bio je zastupnik u

Gradskoj skupštini grada Zagreba, a u vrijeme

Domovinskog rata inicijator je i nositelj brojnih

humanitarnih akcija. Tijekom života

stekao je i veliko radno iskustvo na građevinskim

poslovima, u početku kao građevinski

radnik, samostalni obrtnik, zatim kao direktor

građevinske zadruge HTI (Hidrotermičke

izolacije i završni radovi u građevinarstvu),

koja se 1990. transformira u novo poduzeće

pod nazivom Zagreb-trgovina. S obzirom da

je cijelo to vrijeme bio izvrstan aktivni sportaš,

veteran, sportski amaterski djelatnik i dužnosnik,

u razdoblju od 2000. – 2006. obnašao je

funkciju zamjenika pročelnika u Gradskom

uredu za obrazovanje, kulturu i sport i kasnije

direktora ZAGREB- a d.o.o., tvrtke za održavanje

i upravljanje sportskim objektima.

76


Čuljat

LIT.: A. Tomljenović-Medarić: Josip Čorak, Vila Velebita

br, 26/1994., str. 11 – A. Tomljenović: Smiljan i okolica, IX.

Značajni i ugledni Smiljančani, str. 171. – Hrvatski biografski

leksikon, 3. knjiga, Č-Đ, Zagreb, 1993. str. 91-92. - Tko

je tko u Hrvatskoj, Zagreb, 1993., str. 130 - Enciklopedija

fizičke kulture, 1. A-O, Zagreb, 1975., str. 211-212.A.T.

ČUDINA, Milan, pukovnik, (Otočac, 3.

VII. 1898. – Zagreb, 4. V. 1945.).

Djelatni časnik austrougarske vojske

i vojske Kraljevine Jugoslavije. Završio je

Kadetsku školu u Pečuhu i Višu školu Vojne

akademije u Beogradu. Čim je proglašena

NDH pristupio je hrvatskom domobranstvu

gdje je dobio čin pukovnika. Od svibnja

1941. do svibnja 1942. glavar je Vojnog

odjela u Zapovjedništvu Vojne krajine. Od

svibnja 1942. do lipnja 1943. na dužnosti je

zapovjednika Zapovjedništva utvrđivanja u

Sarajevu, potom zapovjednik Pothvatnog

područja Lika do travnja 1944. kada postaje

zapovjednik Šestog ustaškog stajaćeg zdruga.

U prosincu 1944. imenovan je zapovjednikom

15. hrvatske divizije. Umro je u Zagrebu

ne dočekavši kraj Drugog svjetskog rata.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,

Zagreb, 1997.

J.K.

ČULJAT, Marko, novinar i izdavač, (Ričice,

17. X. 1948.).

Rođen je u obitelji Mile (Markova)

Čuljata i Ivke (Marka Ivula) rođ. Ivanušić.

Osnovnu i srednju školu završio je u Gospiću,

a nakon gimnazije diplomirao je razrednu

nastavu na Pedagoškoj akademiji u Gospiću

1972. U novinarstvu se počeo javljati kao

student i dopisnik TLO-a (Tjedni list omladine

TLO, Zagreb) i Mladosti, a od polovice

1970. postao je prvi TV dopisnik i filmski

snimatelj iz Like za TV Zagreb. Jedno je

vrijeme radio i na lokalnom Radio Gospiću.

Novinar Ličkih novina postao je 1971., a od

1976. Ličkog vjesnika gdje je bio novinar, urednik,

direktor te glavni i odgovorni urednik

Novinsko izdavačke ustanove (NIU) Lički

vjesnik u dva mandata (1976. – 1985.). Bio

je dopisnik više redakcija dnevnih novina:

Vjesnika, Večernjeg lista, Borbe, Večernjih novosti,

Tanjuga, Novog Lista, Zapada, Vile Velebita,

Diplomacije, Moje tajne, … Prvi elektronički

prijenos slike – video zapisa - iz Gospića,

odnosno Like, ostvario je 8. VII. 1991. iz

Gospića za HTV Zagreb (SVHS snimak), a

zatim je za HTV slao i prve kadrove rata i

ratne reportaže s gospićkog područja – napad

na Barlete 22. VII. 1991. Fotografije napada

na Gospić 1991. objavio je u Novom listu,

Rijeka. Od 1992. dopisnik je Večernjeg lista

Zagreb za koji je 1996. ostvario prvi prijenos

digitalne crnobijele fotografije (izrađene

s filma) iz Gospića u Zagreb. Početkom

2010. iz Večernjaka odlazi u prijevremenu

mirovinu i nastavlja se baviti publicistikom.

Član je Hrvatskog novinarskog društva od

1972. Uredio je dva Lička kalendara (1976. i

1996.). Stručni je suradnik knjige Turističkog

saveza Like Turistički vodič kroz Liku 1980. (96

str.) koji je objavljen i u spiralnom uvezu, te

u prijevodu na engleski i njemački 1981. U

vodiču je objavio 41 fotografiju pretežito u

boji. Godine 1990. uredio je i snimio fotografije

za katalog Galerija Slavica slikara Stipe

Golca u Ribniku. U razdoblju od 1978. do

1989. uredio je četiri telefonska imenika Like.

Uredio je i pripremio za tisak ili objavio dio

djela književnika Grge Rupčića i monografiju

Podlapac Jure Karakaša. Pokretač je i prvi

urednik (1994.) časopisa Možemo sve Društva

multiple skleroze Hrvatske u Rijeci čiji je

rad obnovio na Neurološkoj klinici KBC-a

Rijeka u proljeće 1983. Bio je urednik knjige

Pozdrav iz Gospića Muzeja Like Gospić (1997.),

gdje je više godina bio član odbora, urednik

i grafički urednik kataloga Ličkog likovnog

anala (Likanala). Bio je grafički urednik

zbirki pjesama Marije Seke Milinović U

pjesmi ću ostati, Gospić, 1995. i u Pjesmi sam,

Gospić 1997. Uredio je Priručnik za teorijsku

izobrazbu i uvod u praktični rad s ubojitim

protupješačkim i protuoklopnim minama, čiji

77


Čuljat

je izdavač Zborno područje HV-a Gospić,

1994. Registrirao je 1998. novinarski obrt

Lika press NIO (Novinsko-izdavački obrt)

koji je bio među prvima u Hrvatskoj nakon

uvođenja PDV-a, a možda čak i prvi uz

pomoć zaposlenika Državne i Županijske

uprave u Gospiću. Vodiči Lika, Lika priča

ljepotom i Lika iz bloka jednog novinara, objavljeni

su do sada u deset izdanja od kojih je i

jedno (2000.) u suradnji sa Strijelcem Zagreb

na CD-u (digitalno) s 279 autorskih fotografija.

Uredio je i izdao 2007., u digitalnom

tisku, kolor vodič Gospić i okolica iz novinarskog

bloka (objavljena tri izdanja). Autor je i izdavač

Ričnika ličke ikavice, 2004. i drugog izdanja

2009. U depilijanu Terra viva arheološkog

postava Muzeja Like u Gospiću 2004. objavio

19 digitalnih fotografija. Uredio je i izdao

knjigu Jasminke Brala Mudrovčić Putevima

hedonizma - komediografski rad Milana Begovića,

koja je bila njen magistarski rad i knjigu Grge

Rupčića Nenadmašni vizionar iz Smiljana koje

su izašle 2006. Slovaricu u stihu autora Jure

Karakaša s ilustracijama Antona Orzesa

uredio i objavio 2007. Pripremio za tisak i

objavio 2008. Rupčićevu knjigu Blistaju đačke

oči. Uredio je i objavio 2014. zbirku Izabrane

priče čitatelja Ličkih novina. Urednik je brošure

Vesne Bunčić Tenis u Gospiću u izdanju Muzeja

Like Gospić, 2016. Suradnik je na izradi

Hrvatskog mjesnog rječnika Leksikografskog

zavoda Miroslav Krleža, Zagreb, 2016.

Fotografije i tekstove objavio je u brojnim

knjigama, udžbenicima, katalozima, časopisima,

novinama, monografijama, prospektima,

vodičima, razglednicama, čestitkama

i kalendarima.

DJELA: Lika priča ljepotom, Gospić, 1999. (tri izdanja

do 2004. uključujući i optički disk) – Ričnik ličke ikavice,

Gospić, 2004. (dva izdanja do 2009.) – Lika - vodič jednog

novinara, Gospić, 2005. – Lika iz bloka jednog novinara,

Gospić, 2007. (još četiri pet izdanja do 2017.) – Gospić i

okolica iz novinarskog bloka, Gospić, 2007. (tri izdanja)

– Nikola Tesla - biografija, Gospić, 2011. – Nikola Tesla -

biografy, Gospić 2011. – U e-biblioteci Lykos Ličkih novina

www.licke-novine.hr do polovine 2017.objavio 18 knjiga.

LIT.: Hrvatski informativni centar: (O knj. Lika priča

ljepotom) Lika priča ljepotom, Vijesti 16. III. 2000. –

Jurišić, Mirjana: (O knj. Ričnik ličke ikavice) Spašeno

jezično blago naroda Like, Večernji list, Zagreb, Kultura,

26. IV. 2004. str. 49. – Isto: (O knj. Lika iz bloka jednog

novinara) Ogrlica od bisera, Večernji list, Zagreb, 14. II.

2005. – Isto:(O knj. vodič) Gospić i okolica M. Čuljata,

Večernji list, Kultura, Zagreb 25. II 2007. str. 36. –K. M.:

(O knj. Lika priča ljepotom) Lika za početnike, Novinar,

glasilo Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara

Hrvatske, Zagreb, broj 1/2, Zagreb, 2004. – Kovačević,

Manja: Lika priča ljepotom, Navještenje, mjesečnik župe

Navještenje BDM, Gospić, 2004., godina II, broj 5. –

Karakaš, Jure: (O knj. Lika priča ljepotom) Lika na CD-u,

Vila Velebita, Zagreb, 2002, broj 7 (99) – Isti: (O knj. Lika

priča ljepotom) Mini enciklopedija Like, Hrvatska književna

revija Marulić, Zagreb, broj 1, godina XLIV., siječanj

– veljača 2011. –Kuzmić, Martina: (O knj. Ričnik ličke

ikavice) Lika i njezina dika, Hrvatsko slovo, Zagreb, 18.

XII. 2009., broj 765, str. 26. – Meridijani: Lika iz bloka

jednog novinara, časopis za zemljopis, povijest, ekologiju

i putovanja, broj 126, lipanj 2008. – Maslać, Mile: (O knj.

Lika priča ljepotom) Vodič po Lici, Hrvatsko slovo, Zagreb

broj 469, 16. IV. 2004. – Novinar: (O knj. Lika priča ljepotom)

Neumorni tragač, glasilo Hrvatskog novinarskog

društva i Sindikata novinara Hrvatske, Zagreb, broj 8/9

2005. – Opačić, Nives: (O knj. Ričnik ličke ikavice) Da je

mlika kolika je Lika … Vijenac, Zagreb, godište XVIII,

broj 416, 11. II. 2010. str. 13. – P. J.: (O knj. vodič) Nikola

Tesla biografija, Novinar, Zagreb, broj 1/2/3/2011. str. 61.

– Popović, Željko: Lika - vodič jednog novinara, Jutarnji

list, Zagreb, 8. I. 2005. – Ranogajac, Zvonko: Rječnik ličke

ikavice, Glas Koncila, Zagreb, broj 3, 17. I. 2010. str 28. –

Rupčić, Grga: (O knj. Lika priča ljepotom) Ljepote Like

utkane u knjigu, Novi list, Rijeka, 10. I. 2000. str 33. –

Isti: (O knj. Lika priča ljepotom) Lika za početnike, Vila

Velebita, Zagreb, broj 89/90 2000. - Isti: Lika priča ljepotom,

Novi list, Rijeka, 10. I. 2001. str. 13. – Isti: Lika priča

ljepotom, Novi list, Rijeka, 14. VI. 2001. str. 16. – Isti: Lika

priča ljepotom, Večernji list, Zagreb, 24.XII. 2003. – Isti:

(O knj. Ričnik ličke ikavice) Ričnik ličke ikavice obogatio

kroatistiku, Večernji list, Zagreb, 15. III. 2004. – Isti: (O

knji. Ričnik ličke ikavice) Ikavica sačuvana od zaborava,

78


Čuljat

Novi list, Rijeka, 23. III. 2004. str. 18. – Isti: (O knj. Lika

vodič jednog novinara) Vodič kroz Liku s novinarskim

nervom, Vjesnik, Zagreb, 17. II. 2005. str. 16. – Isti: (O knj.

Lika iz bloka jednog novinara) O Lici s ljubavlju, Večernji

list, Zagreb, 4. I. 2005. – Isti: (O knj. Lika iz bloka jednog

novinara) Školske novine, Zagreb, broj 27. 13. IX. 2005. str.

11. – Isti: (O knj. Lika vodič jednog novinara) Kompendij,

Usponi, povremenik za književnost i kulturu, Senjsko književno

ognjište, Senj, 2005., broj 20. str. 185. – Isti: (O knj.

Lika iz bloka jednog novinara) Štivo koje nikoga ne ostavlja

ravnodušnim, Novi list, Rijeka, 30. VII. 2007. – Radio

Vrhovine: Lika iz bloka jednog novinara, 3. XI. 2009. –

Smolčić, M.: (O knj. Ričnik ličke ikavice) Čuvar identiteta,

Lički novi list u Novom Listu, Rijeka, svibanj 2009. –

Valentić, Željko: (O knj. Lika priča ljepotom) Blaga iz ličke

škrinjice, Večernji list, Zagreb, Kulturni obzor, 27. VIII

2000. str. 31. – Isti: (O knj. Lika priča ljepotom) Bedeker o

ličkim ljepotama, Večernji list, Zagreb, 2. I. 2004. – Isti: (O

knj. Lika iz bloka jednog novinara) Škrinja ličkih dragulja,

Večernji list, Obzor, Zagreb, 2. IV. 2005. – Isti: (Lika iz

bloka jednog novinara) Čuljatov lički almanah za sve gušte,

Večerni list, Zagreb, 31. VIII. 2007., str. 37. I.M.

ČULJAT, Mile, agronom, (Ričice kraj

Lovinca, 3. VIII. 1938).

Srednju poljoprivrednu školu završio

1957. u Križevcima, diplomirao 1962.

na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu.

Doktorirao na Poljoprivrednom fakultetu u

Zemunu disertacijom Optimalni odnosi kapaciteta

mehanizacije i veličine ratarske proizvodne

jedinice (Zbornik radova Poljoprivrednog instituta

u Osijeku, 1978., 2). Prije školovanja na fakultetu,

1957. – 58. radio u Poljoprivrednom

poduzeću Tovarnik, a nakon diplomiranja,

1962. – 63. u čazmanskoj poljoprivrednoj

zadruzi te 1964. – 71. na poslovima poljoprivredne

mehanizacije u PIK-u »Vukovar«.

God. 1971. dolazi u osječki Poljoprivredni

institut kao savjetnik za mehanizaciju.

Istodobno je na Poljoprivrednom fakultetu

u Osijeku, najprije asistent, od 1981. docent

predmeta osnove poljoprivrednog strojarstva

te od 1987. izvanredni profesor predmeta

transport u poljoprivredi. Na Pedagoškom

fakultetu u Osijeku predaje predmet transportni

sistemi. U međuvremenu je 1983.

– 85. bio direktor Instituta za mehanizaciju,

tehnologiju i graditeljstvo u poljoprivredi

Fakulteta poljoprivrednih znanosti u

Zagrebu, na kojemu je predavao predmet

mehanizacija u ratarskoj proizvodnji. Bavio

se optimalizacijom kapaciteta mehanizacije,

poboljšanjem proizvodnosti rada, smanjenjem

utroška energije, integralnom tehnikom

biljne proizvodnje i uvođenjem regulacijsko-informatičkih

sustava u poljoprivrednu

proizvodnju. Radove je objavio u

zbornicima znanstvenih savjetovanja i simpozija

te u Zborniku radova Poljoprivrednog instituta

u Osijeku. God. 1986. – 90. koordinator

je znanstvene teme Poljoprivredna tehnika

u Hrvatskoj. Od 1983. do 1989. glavni je i

odgovorni urednik Agrotehničara, u kojemu je

objavio mnogobrojne radove, iznoseći rezultate

znanstvenih istraživanja primjenjive u

praksi. God. 1985. osnovao je Hrvatsko društvo

za poljoprivrednu tehniku u Zagrebu te

mu bio tajnikom. Od 1991. dopredsjednik je

Hrvatskoga agronomskog društva.

Preuzeto iz Hrvatski biografski leksikon. LZMK, Zagreb,

1993., (gl. ur. Trpimir Macan) str. 130.: Filip Juras

79


Ćopić

Ć

ĆOPIĆ, Branko, pjesnik, prozaist, dramski

pisac, scenarist i dječji pisac, (Hašani kraj

Bosanske Krupe, 1. I. 1915. – Beograd, 26.

III. 1984.).

Objavio je više od stotinu žanrovski

raznolikih književnih tekstova (novele,

pjesme, drame, romane, djela za djecu, satire,

humoreske, filmske scenarije). Humor je jedna

od glavnih odlika njegova književnog stvaralaštva

po kojemu je ostavio snažan utisak i

na hrvatsko čitateljstvo, razvijajući posebno

kod dječje čitalačke publike osjećaj za univerzalne

vrijednosti poštivanja života, domoljublja

i ljubavi. Desetljećima je bio uvrštavan

na lektirni popis u hrvatskim školama,

a dio je svojih knjiga tiskao i u Zagrebu.

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća, za

vrijeme uredništva Zlatka Tomičića, surađivao

je u gospićkim Ličkim novinama te objavio

nekoliko zanimljivih književnih i autobiografskih

tekstova. U sjećanjima na svoje ličko

djetinjstvo s nostalgijom se prisjećao rodbine

koja mu je s ljubavlju pričala o Ličanima i

Lici tako da sve do polaska u školu nije ni

znao da nije Ličanin. »Tek u prvom osnovne

saznao sam od učiteljice da mi nismo Ličani

nego Bosanci. Kad sam to kazao kod kuće,

djed Rade izruži me na pasja kola, umalo me

nije istukao. – Kako ćeš izdati svoju ličku

vjeru, sram te bilo! Bosanci su raja rajkani,

a mi nismo. Tako mi je od najranijeg djetinjstva

Lika prirasla za srce, a Bosna mi je čak

i danas pomalo tuđa i hladna.« (Ćopić, 1953)

Ćopićevi roditelji su Ličani, a zanimljivo je

kako je cijelo Ćopićevo selo bilo naseljeno

doseljenicima iz Like. »I junak Branka Ćopića

je Ličanin, čovjek ličkog duha, organ raspojasanog

ličkog humora.« (Tomičić, 1967.)

DJELA: U svetu leptirova i medveda, 1940, U sjeni sudbine,

1948., Ježeva kućica, 1949., Bajka o sestri Koviljki i druge

priče, 1952., Doživljaji mačka Toše, 1954., Stari nevjernik,

1955., Doživljaji Nikoletine Bursaća, 1956. (i istoimeni

scenarij za film Branka Bauera, 1964.), Orlovi rano lete,

1957., Gorki med, 1959., Sin brkate čete i druge priče, 1965.,

Bašta sljezove boje, 1970. i dr.

LIT.: N. Mihaljević: Branko Ćopić, Hrvatska književna

enciklopedija 1 (A-Gl), Leksikografski zavod Miroslav

Krleža (ur. Velimir Visković), Zagreb, 2009., str. 330. –

Branko Ćopić: Moje ličko djetinjstvo, u: Ličke novine, 1953.,

str. 6, – Zlatko Tomičić: Lika kao tema II, u: Ličke novine,

1967., str. 6. S.V.M.

80


Degoricija

D

DAMIN, Narcis, prirodoslovac, (Senj, 27.

X. 1845. – Bakar, 26. VIII. 1905.).

Pučku školu i gimnaziju polazio je u

Senju, a studirao u Zagrebu, obrazujući

se za srednjoškolskog profesora. Od 1868.

predavao je u Rijeci i Gospiću, a od 1876.

do kraja života u nautičkoj školi u Bakru.

Djelovao je u mnogim društvima u Bakru

i tako promicao kulturni život i prosvjetu.

Bavio se botanikom i zoologijom, a od 1888.

posvetio se arahnologiji. Proučavao je pauke

u Istri i sjevernom Hrvatskom primorju te

opisao nekoliko novih vrsta, od kojih se jedna

nazvala njegovim imenom Attus damini. Pratio

je i opisivao način i duljinu života, a sastavio

je opširan popis naših pauka. U Zoološkom

odjelu Hrvatskog prirodoslovnoga muzeja u

Zagrebu čuva se njegova zbirka pauka i nedovršen

rukopis monografije o paucima s originalnim

crtežima.

DJELA: O pauku: Uloborus walkenaeri, Glasnik

Hrvatskoga naravoslovnoga družtva, 6 (1891) 220 – 223. –

Attus Damini Chyzer, Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga

družtva, 6 (1891), 292 – 298. – Ueber parthenogenesis bei

Spinnen, Verhandlungen der K. k. zoologisch botanischen

Gesellschaft (Wien), 1894, 204 – 206. – Latrodectus

13-guttatus (Rossi), Rad JAZU, 1896, 126, 110 – 133. –

Pauci Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Istre, rad JAZU,

1900., 143, 10 – 53. – Kako tku Tarantule zapredak, Glas

Hrvatskoga naravoslovnoga družtva, 11 (1900) 60 – 61.

LIT.: A. Langhoffer: Narcis Damin, Glasnik Hrvatskoga

naravoslovnoga družtva, 18(1906) 78 – 80. – Izvještaj Kr.

nautičke škole u Bakru, 1905. – 1906., 47 – 48. – A. Cuvaj:

Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Salvonije,

10, Zagreb, 1913., 230. M.R.

DEGORICIJA, Slavko, političar, (Kompolje,

18. IV. 1931.)

Osnovnu školu završio je u Kompolju,

nižu relanu gimnaziju pohađao u Otočcu, a

nakon mature 1947. postao je učitelj priravnik

u Dugom Dolu. Bio je učitelj u Rudopolju,

Babinom Potoku i Kompolju. Nastavio se

školovati i diplomirao na Učiteljskoj akademiji

u Gospiću 1952. Nakon toga bio je učitelj

u Srpskom Selištu i ravnatelj osnovne školu

u Kloštar Ivaniću. Kao sekretar Komisije

za povijest Kotarskog komiteta KPH u

Kutini uredio je knjigu Fragmenti NOB-a u

Moslavini. Direktor Muzeja i arhiva narodne

revolucije u Kutini postao je 1960. Uz rad je

diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu, 1970. Zamjenik

gradonačelnika Kutine bio je od prosinca

1970. do veljače 1972. kad je zbog sudjelovanja

u Hrvatskom proljeću, smijenjen. U

Automoto savezu Hrvatske radio je od 1973.

do 1986. U Saobraćajnom centru od 1986.

do 1990. Za saborskog je zastupnika izabran

s liste HDZ-a 1990. Bio je predsjednik Vijeća

općina i predsjednik Kluba vijećnika HDZ-a

za sva tri ondašnja Vijeća. U drugoj vladi

RH bio je zamjenik ministra unutarnjih

poslova. Ponovno je izabran u Sabor 1992.

i bio predsjednik Odbora za gospodarstvo,

razvoj i obnovu. Bio je voditelj hrvatskog

81


Derenčin

izaslanstva u pregovorima s pobunjenim

Srbima i Unproforom. Predsjednik Upravnog

odobra INE bio je od 1991. do 1994. Zajedno

sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem

htio je u Saboru izvršiti parlamentarni prevrat

1994. Nakon neuspjeha osnovali su stranku

Hrvatski nezavisni demokrati u kojoj je ostao

do njenog pripojenja HNS-u. Bio je aktivan

u udruzi Ličana Vila Velebita kojoj je bio i

predsjednik.

DJELA: Nije bilo uzalud, Zagreb, 2009.

IZVOR: www.vecernji.hr/enciklopedija/slavko-degoricija-18616,

(posjećeno 9.7.2017.) I.M.

DERENČIN, Emerik, hrvatski ban, (? –

tamnica u naselju Hara Hisar-i Sahib blizu

Burse u Turskoj, 1493.).

Potječe iz mađarske plemićke obitelji

iz plemena Balogh s glavnim posjedima

u mjestu Drienčane, županija Gőmőr u

Slovačkoj. Njegovoj se obitelji imanje povećavalo

kraljevskim darovnicama u više

navrata. Otac mu se zvao Janoš, a supruga

Uršula Zapolja, sestra kasnijeg hrvatskougarskog

kralja Stjepana Zapolje. Obitelj je

dostigla visok ugled u zemlji zahvaljujući

upravo Emerikovoj odanosti kruni koji je

zbog toga dobivao visoke državne službe.

Bio je podžupan županije Gőmőr (1469. –

75.), veliki župan županije Somogy, magistar

tavernik (blagajnik) na ugarskom kraljevskom

dvoru. Nešto više od dvije godine (1490. –

1493.) bio je jajački ban i uspješno branio taj

dio Hrvatske od turskih napada, a od 1493.

obnašao je i dužnost senjskog kapetana. U

proljeće 1493. imenovan je hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim

banom zajedno s Ivanom

Botom od Bajne. Obojici je kralj povjerio

obranu Senja od Frankopana. Frankopanima

je, naime, kralj Matijaš Korvin, da bi smanjio

njihovu moć u državi, oduzeo neke posjede

među kojima i Senj i kad je kralj umro, iskoristili

su slabosti novog vladara i htjeli vratiti

svoje posjede. Senjani nipošto nisu željeli opet

doći pod njihovu vlast pa su pozvali pomoć.

Derenčin i Ivan Bot uspjeli su potisnuti

Bernardina Frankopana i braću mu od Senja

i otjerati ih prema Brinju. Prilikom opsade

Brinja i Sokolca poginuo je Ivan Bot od Bajne

neoprezno se približivši na konju utvrđenom

Sokolcu odakle ga je jedan strijelac usmrtio

topovskim zrnom. Derenčin je ostao jedini

hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban. I dok se

to događalo, provalili su Turci pod vodstvom

bosansko namjesnika Jakub-paše u Hrvatsku

pljačkajući i paleći sve pred sobom. Doprli

su do slovenskih zemalja i nakupili mnoštvo

plijena te su na kraju bili prisiljeni na

povratak. Provala Turaka prisilila je zaraćene

strane da se izmire i zajednički organiziraju

otpor. Planirali su spriječiti povratak Turcima

u Bosnu i osloboditi roblje. Derenčin je odlučio

dočekati Turke na Krbavskom polju jer je

i ranije upravo u takvim bitkama na otvorenom

imao protiv njih uspjeha. Frankopani su

mu savjetovali da neprijatelja dočeka u zasjedi

u slabo prohodnim planinskim klancima, no

on ih nije poslušao. Do sraza je došlo 9. IX.

1493. blizu Udbine. U početku je uspio potisnuti

tursku konjicu, no brzo je bio nadmudren,

opkoljen sa svih strana i do nogu potučen.

Bio je to strahovit poraz. Poginuli su

mnogi hrvatski velikaši. Poginuo je i banov

82


Derossi

brat, a i sina Pala (Pavla) su Turci smaknuli.

U mnoštvu zarobljenih hrvatskih ratnika

jedan kršćanski poturica je prepoznao bana

i prokazao ga. Jakub ga nije htio smaknuti

jer se nadao golemoj otkupnini. Odveden

je u Tursku. Tamo su ga pokušali nagovoriti

da prihvati islam, ali je odbio. Propali su

i pokušaji da ga zamijene za sultanova brata

Đema. Tu je zamjenu nudio papa Aleksandar

VI., ali mu nije uspjelo. Umro je u tamnici u

Kara Hisar-i Sahibu u Anadoliji, Mala Azija,

tri mjeseca nakon bitke. O njegovoj tragičnoj

sudbini ispjevano je prilično epskih narodnih

pjesama, a prvi ga spominje Hanibal Lucić u

svojoj Robinji.

LIT.: F. Šišić: Bitka na Krbavskom polju (11. rujna 1493),

Zagreb, 1893. – V. Klaić: Povijest Hrvata II, Zagreb, 1903.

– F. Šišić: Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i

borbama Hrvata s Turcima (1473. – 1496.) – Starine, 1937.,

38, str. 137, 145, 148, 160 – Krbavska bitka i njezine posljedice,

Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 1993. – Hrvatski

biografski leksikon, svezak 3, Zagreb 1993. J.K.

DEROSSI, Julije, književnik, pedagog i

publicist, (Trogir, 9. VII. 1928. – Zadar, 28.

XI. 2010.).

Osnovnu građansku i učiteljsku školu

završio je u Pakracu, a gimanziju 1947. u

Požegi. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj

akademiji u Zagrebu 1950. kad je počeo

raditi na gospićkoj gimnaziji (1950. – 1964.).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao

je hrvatski jezik i književnost 1963.

Od 1964. do 1972. bio je profesor Pedagoške

akademije u Gospiću. Zbog političkog

progona, nakon pada Hrvatskog proljeća,

1972., napustio je Gospić i s obitelji preselio

u Zadar gdje je novo zaposlenje dobio

tek 1980. u zadarskoj gradskoj knjižnici.

Bio je član Društva hrvatskih književnika,

Matice hrvatske, Družbe Braća hrvatskoga

zmaja i Hrvatskoga kulturnog vijeća. Bio

je u dva mandata (1993. – 2001.) zastupnik

u Županijskom domu Hrvatskoga državnog

sabora. Odlikovan je Redom Ante

Starčevića, Redom Danice hrvatske s likom

M. Marulića i Spomenicom domovinske

zahvalnosti. Dobitnik je Nagrade Grada

Zadra 2004., Priznanja Grada Gospića 2006.

i Nagrade za životno djelo Grada Zadra

2009. Više godina bio je urednik Ličkog

kalendara, urednik i suradnik Hrvatskoga

književnog lista te redaktor i kolumnist

Ličkih novina. Objavljivao je eseje, crtice,

humoreske i satire u Kerempuhu, Paradoksu,

Hrvatskom tjedniku, Ličkoj reviji, Hrvatskoj

reviji, Hrvatskom slovu, Pedagoškom radu,

Umjetnosti riječi, Jeziku, Filologiji, Maruliću,

Kritici, Senjskom zborniku, Našim ognjištima,

Listu, Dostignućima, Vjesniku, Čakavskoj riči,

Pravniku, Školskim novinama, Kerempuhu i Glasu

koncila. Povjesničar književnosti i humorist.

Bio je utemeljitelj i član uredništva Hrvatskog

književnog lista (HKL-a), (1968. – 71.), glavni

urednik Zadarske smotre (1991. – 1993.).

Pisao je o hrvatskim piscima (Maruliću,

Cesariću, ličkim književnicima), stilistici

i nastavi hrvatskog jezika. Objavljivao je

pod pseudonimima Jozo Krvavica, Josip

Ramić i Jull. Osim u pedagoškom, ostavio

je u Gospiću posebno vidljiv trag u kulturnom

životu. Bio je jedan od utemeljitelja

pododbora Matice hrvatske u Gospiću

1966., koja je, poglavito u razdoblju 1966. –

1972., na tragu Deklaracije o nazivu i položaju

hrvatskog književnog jezika i proljećarskih

ideala, afirmirala hrvatski jezični i

kulturni identitet. U tom je razdoblju Matica

u Gospiću objavila četiri knjige (tri zbirke

83


Derossi

pjesama – Zir Zlatka Tomičića, Tisuću konjanika

Ranka Šimića i Kamen Krekovače Jovana

Price te Lički kalendar 1968.) i postavila šest

spomen-ploča hrvatskim odličnicima (u

Gospiću: Josipu Draženoviću, Vjenceslavu

Novaku, Budi Budisavljeviću, Juri Turiću

i Miroslavu Kraljeviću, a u Vrhovinama

Silviju Strahimiru Kranjčeviću). Njen je rad

u Gospiću zabranjen 31. prosinca 1971., a

njenom tajniku, Juliju Derossiju, zabranjen

je rad na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji.

Ocjena Međuopćinskog komiteta Saveza

komunista za Liku bila je da je »zdušno

podržavao Deklaraciju o nazivu i položaju

hrvatskoga književnog jezika, surađivao

s Vlatkom Pavletićem, Zvonimirom

Kulundžićem i Zlatkom Tomičićem

kao bojovnicima (?) Matice hrvatske«. U

Gospiću je proveo ukupno 22 godine i kako

je sam rekao »Gospić mi je ostao u posebnom

sjećanju, jer sam tamo na neki način

došao sebi, a Ličani su me prihvatili kao

svoga i vrijeme tamo potrošio sam da se

izgradim kao stručnjak« (M.K. 2010.). O

tom je vremenu napisao dvije knjige: Lička

janjetina ostaje (1967.) i Čekulade nema –

gospićka ljudikanja (2007.).

DJELA: Hrvatski jezik u našim školama, Kritika, 16, 1971.,

46 – 64. – U susret modernoj hrvatskoj stilistici, Umjetnost

riječi, XVI., 2 – 3, 187 – 202. – O jeziku Marulićeva prijevoda

djela De imitatione Christi, Umjetnost riječi XX, 2,

19767., 187 – 201. – O normativnosti hrvatskog književnog

jezika u srednjem vijeku, Filologija, 8, 1978., 81 – 87. – O

jezičnim specifičnostima novootkrivene Marulićeve prijevodne

čakavske proze, Hrvatski dijalektološki zbornik, 5,

1981., 23 – 32. – Dva rapska Gospina plača, Senjski zbornik

23, 1996. – Hrvatski jezikoslovac pop Šime Starčević,

Senjski zbornik 24, 1997. – Lička janjetina ostaje, Gospić,

1967. – Čekulade nema – gospićka ljudikanja, Gospić 2007.

– Cesarić, Rijeka, 1966.

LIT.: Kovačević, Mate: Julije Derossi, Croatica et slavica

Iadertina II, br. 7, 2011., 475 – 477. – Julije Derossi: Otovreno

pismo Matici hrvatskoj24. VII. 2012. – www.licke-novine.

hr (posjećeno 2. VII. 2017.) – Manja Kovačević: Autorova

sjećanja na Gospić 50-tih godina 20. St., ocjena knjige

Čekulade nema – gospićka ljudikanja, Gospić, 2007., 125

–126. – Hrvatski biografski leksikon, 3 (Č – Đ), str. 311.,

LZ MK, Zagreb, 1993. I.M.

DEROSSI, Zlata, publicistica i prevoditeljica,

(Slavonski Brod, 16. X. 1926. – Zadar,

10. XI. 2015.)

Školovala se u rodnom Brodu i

Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu književnost jugoslavenskih

naroda, hrvatski jezik sa starocrkvenoslavenskim

i njemački jezik, ruski

jezik i nacionalnu povijest. Radila je kao

profesorica na Učiteljskoj školi u Gospiću,

a 1963. prešla na Pedagošku akademiji u

Gospiću gdje je predavala kolegije hrvatskog

jezika. Za boravka u Gospiću sudjelovala

je u javnom i kulturnom životu

grada. Zaslužna je za pokretanje časopisa

Pedagoške akademije Dostignuća kojemu

je bila i urednica. Surađivala je u većem

broja znanstvenih časopisa (Umjetnost riječi,

Senjski zbornik, Jezik) i novina (Vjesnik,

Fokus). Objavljivala je znanstvene radove

iz hrvatske književnosti i hrvatskog jezika.

Sedamdesetih godina (1972.) nakon sloma

hrvatskog proljeća kao istaknuta javna i

kulturna radnica prisiljena je s obitelji,

suprugom i dvije kćerke, napustiti Gospić

i odseliti se u Zadar. Nakon preseljenja u

Zadar uspjela se zaposliti kao knjižničarka

u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu. Tamo

je pokrenula i uređivala časopis PUB, list

bolesnika psihijatrijske ugljanske bolnice i

84


Devčić

intenzivnije se počinje baviti prevođenjem

i književnom kritikom. Pisala je predgovore,

prikaze, uređivala knjige zadarskih

i gospićkih pisaca. Prevela je s njemačkog

jezika tri knjige: Wilhelm Bartz: Sekte danas,

nauk, organizacija, rasprostranjenost, Zagreb

1984.; Franz Julije Fras: Cjelovita topografija

karlovačke vojne krajine, Ličke župe, Gospić,

1984. i Karl Patsch: Lika u rimsko doba,

Ličke župe, Gospić. 1990. Zajedno s Petrom

Bašićem i Julijem Derossijem transkribirala

je Kašićev prijevod Biblije na hrvatski jezik

(Paderborn, 1999. i 2000.) Godišnju nagradu

Grada Zadra dobila je 2005.

DJELA: V. Novak, Iz velegradskog podzemlja, Umjetnost

riječi; 1963, br. 4 – Jezik »Čudnovatih zgoda Šegrta

Hlapića«, Umjetnost riječi; br. 3/1968. – Kalebovo pripovijedanje

u Divoti prašine, Umjetnost riječi; 14/1970.

– Pjesničke pripovijesti Krste Pavletića, Senjski zbornik,

X. – 18, 1991.; str. 23 – 29 – Poetski svijet Stjepana

Vukušića, Istra (Pula). - N. s. 29 1991, 1-2(119); str. 101

– 105 – Religioznost i poetičnost jedne stare knjige iz

godine 1722. : [Ilija Lučkinić: Način pomoći k zveličnju

umirajuće], Senjski zbornik, 20, 1993.; str. 127 – 136

1-2 – Jedanaest listova popa Ilije Lučkinića Pavlu Ritteru

Vitezoviću: slika Senja godine 1711./1712.; Senjski zbornik,

21, 1994.; str. 163 – 190 – Normiranje hrvatskoga

jezika u procijepu između staroga i novoga, Filologija,

24/25, 1995.; str. 87 – 93 – Pjesme Ante Starčevića: 1823.-

1896.: u povodu stote obljetnice smrti, Senjski zbornik, 23,

1996.; str. 209 – 228 – U susret tristotoj godišnjici rođenja

Senjanina Antuna Mateše Kuhačevića : (Senj 1697.-

Zagreb 1772.), Senjski zbornik, 23, 1996.; str. 197 – 208

– Marijan Mikac: (Senj, 29.1.1903. - Atlantik kod Cape

Towna, 16.3.1972.), Senjski zbornik, 24, 1997.; str. 169

– 226 – Šenoina povjestica Francesco delle Barche u svjetlu

njegovih pogleda na književnost, Književna Rijeka, 4

(1999), 11/12; str. 83 – 87 – Senjski kanonik i hrvatski književnik

Ferdinand Babić : vrjednote i slabosti njegova djela,

Senjski zbornik, 30, 2003/2004.; str. 377 – 400 – Biblia

sacra : versio Illyrica selecta, seu declaratio Vulgatae editionis

Latinae, Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate

Iesu professi, ac sacerdotis theologi, ex mandato Sacrae

Congregationis de propag. fide, anno 1625 / ediderunt

Hans Rothe et Christian Hannic; e codicibus manuscriptis

transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi

; curis elaboravit atque apparatu critico instruxit Petar

Bašić. Paderborn; München; Wien; Zürich : Ferdinad

Schöningh, 1999. – 2000.

LIT.: Hrvatski biografski leksikon, http://hbl.lzmk.hr/

clanak.aspx?id=4592 V.G.P.

DEVČIĆ, Ivan, književnik, (Gospić, 21.

XII. 1857. – Zagreb, 19. X. 1908.)

Potječe iz ličke graničarske obitelji. Nižu

gimnaziju završio je u Gospiću, a 1877. učiteljsku

školu u Petrinji nakon čega je službovao

kao učitelj u Brušanima, Skočaju, Ličkom

Osiku i Gospiću. Nakon 11-godišnjeg učiteljevanja

postavljen je za upravitelja gospićke

pučke škole, a potom je radio kao predavač u

Višoj djevojačkoj školi. Godine 1904. premješten

je u Slunj gdje je obnašao dužnost upravitelja

slunjske više osnovne škole, a od 1907.

bio je ravnatelj Više pučke škole u Kraljevici.

Kao afirmirani prosvjetni djelatnik 1895. je

izabran za člana Hrvatskog pedagoško-književnog

zbora. Počeo je pisati još kao đak učiteljske

škole u đačkom listu Pčela. Neke je radove

kasnije objavljivao pod pseudonimom Ličanin

ili je taj naziv dodavao svom imenu. Prve zapaženije

radove, Ivan s Medaljom i Luka Labus,

crtice iz ličkog života, objavio je 1853. – 1884.

u Hrvatskoj vili. Postao je vrlo popularan, naročito

među učiteljima pa i šire, svojim crticama

i pripovijetkama namijenjenima djeci, povijesnim

romanima i pripovijestima u kojima za

teme uzima narodne bune, bitke s Turcima,

slavne osobe iz hrvatske prošlosti i krajišku

prošlost Like. U većini svojih djela povijesne

tematike bio je pod utjecajem tada vrlo

popularnog Ferde Becića i njegovih krajiških

romana, a svakako je na njega utjecalo i usmeno

narodno stvaralaštvo. Glavni mu je uzor bio

Šenoa pa ga neki smatraju Šenoinim epigonom.

U svojim djelima izlaže pojednostavljene

prikaze povijesnih događaja s poetičkim rješenjima

karakterističnim za pučku i trivijalnu

prozu. To su zapravo poučne priče bez većih

pretenzija namijenjene mladeži i slabije obrazovanim

čitateljima. Skromnijeg su umjetničkog

dosega i crtice s građom iz suvremenog ličkog

života. Objavljivao je u Viencu, Smilju, Domu

i svijetu, Pobratimu, Prosvjeti, Hrvatskoj vili i dr.

Veće povijesne pripovijetke i priče za mladež

i djecu objavljivao je o vlastitom trošku. Više

njegovih priča i crtica prevedeno je na njemački

85


Devčić

(Slavonische Presse, 1893; Agramer Tagblatt, 1897,

1909, 1910; Agramer Zeitung, 1899; Noues Tagblatt,

1912.) te na češki i slovački. Bavio se i prevođenjem

s engleskog jezika.

DJELA: Crtice iz života, Gospić, 1887. – Uzdarje dobroj

djeci, Gospić, 1889. – Odbijeni prosac, Zagreb, 1894. –

Bunjevačka buna, Zagreb, 1897. – Brinjsko-lički ustanak

god. 1746., Zagreb (s.a.), - Kobna osveta, Zagreb (s.a.) –

Hrvati i Hrvatska pod Napoleonom Velikim, (Zagreb s.a.)

– Pad kneza Gregorije Kurjakovića, Zagreb (s.a.) – Bog

svojih ne ostavlja, povijesne pripovijetke za mladež, Zagreb,

1902. – U krvi i plamenu, Zagreb u.a. – Nevenčice, priče i

pripovijetke za mladež, Zagreb, 1903. – Uskočka osveta,

Zagreb, 1904. - Ružice, priče i pripovijetke za mladež,

Zagreb, 1905. - S ličkih vrleti, Zagreb, 1906. – U gradu

prestupka (Zadar poč. XIII. st.), Zagreb, 1906. – Pad kneza

Mladena II., Zagreb, 1908. – Posljednji knez otoka Krka,

Zagreb 1908. – Smilje i kovilj, Pripovijetke i priče, Zagreb,

1910. – Junačtva hrvatskih graničara, Zagreb (s.a.)

LIT.: I.Filipović: Crtice iz života, Književna smotra, 5

(1887.) 11, str. 85 – 86. – J. Ciganović: Uzdarje dobroj djeci

poklanja Ivan Devčić. Ibid., 8 (1890.) 4, str 29 – 30. – R.F.

Magjer: Ivan Devčić, Prosvjeta, Zagreb, 16 (1908.) 23, str.

738 – 739. – Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga,

Zagreb, 2000., str. 168 – 169. – Hrvatski biografski leksikon,

tom II (BJ – C), Zagreb, 1989., str. 344 – 345. – J.

Karakaš: Mačevi, topovi, muze i popovi, Nova knjiga Rast,

Zagreb, 2004., str. 111 – 113.

J.K.

a završio u Rimu, kao pitomac Papinskog

zavoda Germanicum et Hungaricum. Tu je

magistrirao i doktorirao filozofiju. Doktorsku

tezu Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew.

Versuch einer Philosophie des Konkreten obranio

je 1980. U međuvremenu je, 1975., zaređen

za svećenika te je, između ostaloga, obavljao

dužnosti: profesora filozofije na riječkoj teologiji,

vicerektora Bogoslovije, rektora Sjemeništa

itd. Sveti papa Ivan Pavao II. imenovao ga je

17. XI. 2000. riječkim nadbiskupom i metropolitom.

Za biskupa je posvećen 16. XII. Član

je Stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije;

trenutno obnaša i službe predsjednika

Odbora za sredstva društvene komunikacije

i predsjednika Vijeća za laike, a član je i

Komisije HBK za odnos s Europskom unijom.

DJELA: Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma,

1995. – Pred Bogom blizim i dalekim. Filozofija o religiji,

1998. – Osmi dan stvaranja - Filozofija stvaralaštva Nikolaja

A. Berdjajeva, 1999. – Bog i filozofija, 2003. – Širenje obzora

nade, 2005. – Raspiruj milosni dar Božji, 2010.

LIT.: Josip Vajdner: Katolička tiskovna agencija, 2012. –

www.wikipedija.hrI.M.

DEVČIĆ, Ivan, riječki nadbiskup, (Krasno,

1. I. 1948.)

Rođen je u obitelji Antuna i Kate rođ.

Devčić. Osnovnu je školu završio u Krasnu,

a srednju školu u Rijeci i Pazinu gdje je i

maturirao. Teologiju je započeo u Rijeci,

DEVČIĆ, Ivan–Pivac, ustaški časnik,

(Lukovo Šugarje, 16. II. 1904. – Buenos

Aires, 28. I. 1974.)

Po zanimanju je bio mornar i bavio se

prijevozom građevinskog drva na relaciji

Sušak – Split. Ustaškom je pokretu pripadao

od njegovih samih početaka. Svojom bracerom

Anica doplovio bi i do Italije i odande

švercao propagandni materijal, oružje i

eksploziv kao za Brušansko-velebitski ustanak.

Glavni punktovi s kojima je kontaktirao

bili su Zadar, Rijeka i Lastovo. Žandari

su sumnjali u njegove poslove pa su 1932.,

dok je pripremao dopremljeno oružje za daljnju

distribuciju iz Lukova Šugarja, opkolili

njegovu kuću i uhitili ga, ali im je uspio

pobjeći s lisičinama na rukama, sklonio se

u Zadar i tamo dalje nastavio s pripremama

ustanka. U napadu na brušansku žandarmeriju

noću, 6. IX. 1932., bio je predvodnik svoje

86


Devčić

grupe. Nakon akcije povukao se sa svojim

ljudima na Velebit. U potjeri koju su organizirali

žandari i vojska poginuo mu je brat

Stjepan, jedina žrtva te akcije. Zajedno s

bratom Krunoslavom s Velebita se spustio

u Cesaricu gdje su se izvjesno vrijeme skrivali,

potom su noću brodicom doplovili do

Paga, a potom dospjeli u Zadar k ustaškom

povjereniku Anti Brkanu koji je organizirao

njihov bijeg u Italiju 29. X. 1932. Skrasili

su se na Liparima, u logoru gdje su nastavili

s vojničkim uvježbavanjima. Tu je 12.

VIII. 1935. imenovan vojnim zapovjednikom

logora i zapovjednikom tamošnjih dviju ustaških

satnija. Nakon osam godina provedenih

na Liparima, prebačen je u proljeće 1940. u

Toscanu, u mjesto Greve. Kada je 2. IV. 1941.

u Pistoji osnovan ustaški logor, imenovan je

zamjenikom zapovjednika. Nakon proglašenja

NDH, vratio se s Pavelićem u Zagreb.

Imenovan je ustaškim povjerenikom za Liku.

Kad su se u Liku vratili Jurica Frković i Juco

Rukavina, Pivac je postao povjerenik Vlade

za općinu Karlobag. Osnovao je Trinaestu

ustašku bojnu koja se često sukobljavala s

partizanima i u narodu je bila poznata kao

Pivčeva bojna. Bio je i zapovjednik logora u

Pagu koji je djelovao oko dva mjeseca 1941., a

bio je poznat po nevjerojatno lošim uvjetima

(goli kamenjar), gdje su stradali brojni zatočenici.

Kraj rata dočekao je u činu bojnika.

Početkom svibnja 1945. povukao se preko

Slovenije u Austriju s ostalim ustaškim dužnosnicima.

Izbjegao je izručenje jugoslavenskim

vlastima. Iz Austrije je emigrirao u Argentinu.

LIT.: N. Bićanić: Vila Velebita, Zagreb, 1991. – Tko je tko

u NDH, Minerva, Zagreb, 1997.

J.K.

DEVČIĆ, Krunoslav, ustaški pukovnik,

(Lukovo Šugarje, 3. VI. 1914. – Kalnik, 9.

II. 1944.).

Još kao mladić pristupio je ustaškom

pokretu pod utjecajem starijeg brata Ivana

zvanog Pivac. Sudionik je Brušanskovelebitskog

ustanka. U napadu na žandarmeriju

bio je u grupi s Pivcem i Venturom

Baljkom. Prenosio je propagandni materijal

i oružje (eksploziv) iz Rijeke za akciju

u Brušanima. Bio je teklić (kurir) između

ustaških punktova Zadar – Rijeka – Lastovo.

Nakon brušanske akcije prebacio se 18. X.

1932. u Zadar, odakle se nakon kraćeg zadržavanja

prebacio u ustaški logor Bivegno u

Italiji gdje se usavršavao u vojnim vještinama

s ostalim ustaškim emigrantima. Odlukom

Glavnog ustaškog stana (GUS) u svibnju

1934. unaprijeđen je u čin ustaškog časničkog

namjesnika. Postupno je napredovao pa je u

logoru u Liparima postao zapovjednik Druge

ustaške satnije. Kad je proglašena NDH,

zatekao se u logoru Greve te se brzo prebacio

u Zagreb te postao član Poglavnikove

tjelesne bojne (poslije nazvane PT zdrug).

Kao pripadnik elitne postrojbe sudjelovao

je u brojnim akcijama protiv partizana. Od

1943. bio je na čelu Prve bojne Prve pukovnije

PTS (Poglavnikovog tjelesnog sdruga) te

vodio borbe protiv partizana u Hrvatskom

zagorju i na Kalniku. Poginuo je pri zauzimanju

Ludbrega. Posmrtno je unaprijeđen u

čin ustaškog pukovnika i dobio naslov Viteza.

LIT.: N.Bićanić, Vila Velebita, Zagreb, 1991. – Tko je tko u

NDH, Minerva, Zagreb, 1997.

J.K.

87


Diklić

DIKLIĆ, Arsen, književnik, filmski i TV

scenarist, novinar, (Staro Selo, Otočac, 14.

XI. 1922. — Beograd, 4. VII. 1995).

Osnovnu školu i niže razrede gimnazije

završio je u Otočcu, a više razrede

gimnaziju u Sarajevu. Studirao je povijest

umjetnosti u Beogradu. Bio je dugogodišnji

novinar i urednik dječjih časopisa. Pisao

je pjesme, pripovijesti i romane za djecu u

kojima najčešće opisuje zbivanja za vrijeme

Drugog svjetskog rata. Posebno se istaknuo

u scenarijima za dječje filmove. U suradnji s

Brankom Bauerom napisao je filmski scenarij

za film Ne okreći se, sine koji je dobio prvu

nagradu na festivalu u Puli 1956.; napisao je

scenarije za filmove Milioni na otoku (1955.),

Zimovanje u Jakobsfeldu (1975.) te Salaš u malom

Ritu (1976.). Bio je iznimno vezan uz rijeku

Gacku koju je kasnije zamijenio Dunavom i

Savom nalazeći upravo u vodi, riječnoj obali

i čamcima nadahnuće za svoj književni rad.

U svojim autobiografskim zapisima s nostalgijom

se prisjeća djetinjstva provedenog uz

Gacku, priča seljaka o podrijetlu imena sela

i djetinjoj želji da pronađe tragove rimskoga

naselja koji bi ga proslavili. »Vezao sam se uz

Dunav samo zato jer više nema Gacke. Duša

čovjeka zaboli! Bila je to rijeka u kojoj sam

se u četvrtoj godini tri puta davio, ali sam

u petoj proplivao.« Njegov je opus u znaku

književnog realizma i kolektivizma, s iznimnim

darom za predočavanje ratnog djetinjstva,

uz uspjele karakterizacije likova.

DJELA: zbirke pjesama: Pesme za decu (1974.) — Selo kraj

Tamiša (1948.) — Dunavske balade (1963.); pripovijesti i

romani: Kiša (1953.), Salaš u Malom Ritu (1956.) — Plava

ajkula (1957.) — Ne okreći se, sine (1958.)

LIT.: Arsen Diklić, Hrvatska filmska enciklopedija, ur.

Ante Peterlić, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav

Krleža, 1, (A-K), Zagreb, 1986., str. 299. — Arsen Diklić,

Hrvatska enciklopedija, ur. ur. Dalibor Brozović, 3,

(Da-Fo), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb,

2001., str. 184. —http://riznicasrpska.net/knjizevnost/

index.php?topic=235.0, —https://www.zapadnisrbi.com/

zasluzni-srbi/knjizevnost/356-arsen-diklic —http://www.

yugopapir.com/2012/11/majstori-pripovedaci-arsen-diklic.

html S.V.M.

DIMIĆ, Nada, jugoslavenski narodni heroj,

(Divoselo, 6. IX. 1923. – Stara Gradiška, 17.

III. 1942.).

Osnovnu školu završila je u Gospiću, a

četiri razreda gimnazije i prvi razred trgovačke

škole u Zemunu. U svojoj petnaestoj

godini (1938.) postala je član SKOJ-a i

od tada sudjelovala u svim političkim akcijama

beogradske lijevo orijentirane omladine.

Policija ju je zapazila 1940. u demonstracijama

protiv Stojadinovićeva režima

na Košutnjaku. Te godine postala je i član

KPJ. Kao član literarnog udruženja Branko

Radičević objavila je članak u kojem je

napala direktora škole optuživši ga za progon

studenata ljevičara i zbog toga bila zatvorena.

Poslije petnaestak dana je puštena, ali

joj je zabranjeno školovanje u svim školama

Jugoslavije. Godinu dana ilegalno je živjela

i djelovala u Zemunu, potom odlazi k bratu

Bogdanu u Sisak. Partizanima je pristupila

u lipnju 1941. kao borac prvog partizanskog

odreda u Brezovici kod Siska. Tijekom pokušaja

uspostave veze između njenog odreda i

88


Dobrijević

heroja proglašena je 7. VII. 1951. godine.

Od 1968. do 1990. osnovna škola u Gospiću

zvala se njenim i imenom Kate Pejnović.

LIT.: Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975. –

Opća enciklopedija, 2 (C-Fob), Jugoslavenski leksikografski

zavod, Zagreb, 1977. – Ružica Turković: Narodna pomoć

(u Zbornik sjećanja Zagreb 1941 – 1945, str. 273 – 277),

Gradska konferencija SSRNH Zagreb, Institut za historiju

radničkog pokreta Hrvatske, Školska knjiga, Zagreb 1983.

J.K.

partijskih organizacija u gradu, na savskom su

je nasipu prepoznali policijski agenti i uhitili.

U sisačkom zatvoru je podvrgnuta torturama,

a onda su je prebacili u Zagreb. Tijekom puta

pokušala je suicid, nakon čega je prevezena

u bolnicu Sveti Duh u Zagrebu gdje ju je

čuvala policija. Zagrebački komunisti Rudolf

Kroflin, Ružica Turković i Milka Zorić

uspjeli su je izvesti zahvaljujući neopreznosti

stražara. Poslije toga je pobjegla na Kordun,

u Petrovu goru gdje je nastavila partizansku

djelatnost. Kao članica Okružnog komiteta

SKOJ-a za Kordun, bila je zadužena za

specijalne zadatke: uspostavljanje prekinutih

veza, nabavku lijekova, odjeće, obuće,

oružja, streljiva i propagandnog materijala te

prihvaćanje novopridošlih boraca iz Zagreba

i Karlovca na određenim punktovima.

Postala je član Okružnog komiteta KPH 21.

X. 1941. Jedna je od organizatora upada 25

partizana iz Petrove gore u Karlovac 17. XI.

1941. Uhićena je 3. XII. 1941. u Karlovcu.

Zatvorena je najprije u Karlovcu, zatim odvedena

u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu.

Imala je dokumente na ime Ane Vinek. Ni

nakon svih ispitivanja i premlaćivanja prolicija

nije saznala njeno pravo ime. U veljači

1942. prebačena je u logor Stara Gradiška

gdje je ubijena 17. III. 1942. Za narodnog

DOBRIJEVIĆ, Petar, baletni plesač i pedagog,

(Veles-Makedonija, 27. XII. 1931. –

Zagreb, 11. XII. 2009.).

Po roditeljima je Gospićanin, sin Pavla,

domobranskog generala i Ivke rođ. Rauch,

učiteljice. Po završetku zagrebačke klasične

gimnazije upisuje studij prava, a kao član

filmskog studija Jadran filma upisuje i

Kazališnu akademiju. Poslije godinu dana

dolazi do rasformiranja filmskog studija,

stoga 1951. nastavlja studij prava i kao plesač

odlazi u ansambl narodnih plesova LADO,

gdje brzo napreduje i postaje solist. Poslije

prve sezone na poziv baletnih prvaka Oskara

Harmoša i Ane Roje kao gost odlazi u Split

i s Anom Roje pleše ulogu Romea u baletu

S. Prokofjeva Romeo i Julija. God. 1957. sa

suprugom balerinom Ljubom odlazi u Pariz

na kratko studijsko putovanje, dobivaju

angažmane i odlučuju ostati. Postaju solisti

u trupama: Jeanine Charrat, Ludmile Tcherine,

Les etoiles de Paris, Teatre D’art du Ballet i Baletu

Mauricea Bejarta, u kojima kao solist i ubrzo

baletni majstor, plesač i pedagog uspješno

nastavlja baletnu karijeru. Suosnivač je Baleta

XX. stoljeća u Bruxellesu. Kao asistent M.

Bejara postavlja njegove balete u Pariškoj

operi, Baletu Budimpeštanske opere, Boljšoj teatru

(Moskva), milanskoj Scali, Stockholmu, Milanu

i na drugim europskim scenama. Usporedo

s mnogobrojnim turnejama Baleta XX.

stoljeća prihvaća pedagoški rad u baletnim

centrima: New Yorka, Rio de Janeira, Sao Paola,

Berlina, Osla i dr. Kao ugledni pedagog član

je, a zatim predsjednik žirija na poznatom

89


Dogan

leksikon, Poznate ličnosti s područja Ličko-senjske županije

i Gospićko-senjske biskupije, Vila Velebita br. 4 – 6

(96 – 98.) / lipanj – prosinac 2001., 38. – Sonja Kastl: 125

godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj – recentni trenutak

profesije, Zagreb, 2002., 18., 60., 68. A.T.

natjecanju za mlade plesače Prix de Lausannne.

God. 1975. postaje direktor baleta u milanskoj

Scali, a zatim u Teatro comunale u Firenzi.

Poslije tri godine, na poziv. M. Bejarta, vraća

se u Balet XX. stoljeća, gdje je zajedno sa

suprugom Ljubom postaje asistent – umjetnički

direktor. Kao baletni majstor karijeru

nastavlja u Bayerische Stattsoper u Münchenu,

zatim prihvaća ponudu direkcije baleta

u Saarbrückenu, gdje uz pedagošku aktivnost

i obnovu klasičnog repertoara zajedno

sa suprugom realizira značajne koreografije:

Francesca da Rimini (Čajkovski), 6 preludija

(Rahmanjinov), Copelia (Delibes), Skitska

svita (Prokofjev) i dr. Poslije četiri godine

uspješnog rada odlazi zajedno sa suprugom

u Ballet de Monte Carlo, a kasnije kao slobodni

umjetnici gostuju u Budimpešti, Parizu i Rimu.

God. 1990. sa suprugom Ljubinkom odlazi

u Zürich postaje umjetnički direktor prve

Švicarske profesionalne baletne akademije, gdje

ostaje do 1996. i vraća se u milansku Scalu

kao umjetnički voditelj permanentnog seminara

za pedagoge i baletne majstore. Baletni

je majstor i pedagog u Teatro municipal u Rio

de Janeiru, a kao gost koreograf sa suprugom

organizira seminare za profesionalno

usavršavanje.

LIT.: R. Z. (R. Zubčić): Dobrijević, Petar: Hrvatsko

narodno kazalište 1894. – 1969., Enciklopedijsko izdanje,

Zagreb, 1969., 248. – Tko je tko u Hrvatskoj, Zagreb,

1993., 156 – 157. – Hrvatski leksikon, knjiga 1., Zagreb,

1996., 255. – A. Tomljenović: Dobrijević, Petar u: Milenijski

DOGAN, Nikola, tiskar i novinar, (Udbina,

11. VII. 1865. – Mitrovica, 20. VI. 1911.).

U Zagrebu je izučio tipografski zanat,

zaposlio se i ostao do 1886. Već je 1887.

postao poslovođa tiskare u Mađarevcu. Od

1895. je u Mađarevcu u Hrvatskoj dioničkoj

tiskari uređivao časopis Hrvatski Branik (1895.

– 1911.). Često je imao problema zbog svoga

domoljublja i sudjelovanja u hrvatskim društvima

i pokretima. Zbog objavljenih vlastitih

radova i uređivanja Hrvatskoga Branika, jedinog

glasila Hrvata u Srijemu, bio je osuđivan,

a časopis često cenzuriran. U istom je časopisu

objavio priče Noć uoči Badnjaka, Kriumčari

i Sirote. Zanimao se za povijest tiskarstva pa

je tako u vlastitoj nakladi izdao u Mitrovici

1898., a povodom 25 godišnjice tipografskoga

društva, djelo Doprinos k Spomenspisu hrvatskoga

tipografičkoga družtva u Zagrebu ili prvi predsjednik

hrvatskoga tipogr. Družtva. To su vrijedni

podatci o društvu tiskani prema rukopisnim

bilješkama predsjednika društva. D. Kahlea.

Isto je tako pronašao pripremljen za tisak

Glasnik zagrebačkih knjigotiskarah i tiskao ga.

LIT.: M. Ivanišević: Jedna godišnjica, Mitrovački glasnik,

1 (1912.) 19, Vi, str.1 – M. Ivanišević: Hrvatski novinar

Nikola Dogan, Jeka od Osijeka (kalendar), 1 (1918.), str.

15 – 19. – Hrvatski biografski leksikon, JLZ, Zagreb, 1983.

– Znameniti i zaslužni Hrvati te spomena vrijedna lica u

hrvatskoj povijesti 925 – 1925, August Cesarec, Zagreb,

1990. V.G.P

DOLLEZIL, Stjepan, general, (Gospić, 2.

VII. 1888. – Zagreb, 15. VII. 1945.).

Bio je časnik austrougarske vojske, a

nakon raspada Austro-Ugarske priključio

se vojsci Krarljevine Jugoslavije. Završio je

vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu.

Proglašenjem NDH odmah se priključio

njenim vojnim postrojbama. U ministarstvu

vojnih snaga NDH 1941. – 1945. obnašao je

90


Došen

dužnost pročelnika popunidbenog odjela, a

od veljače 1943. do prosinca 1944. nadzornik

je konjaništva. Partizani su ga uhitili 1945.

Umro je u zatvoru Vojnog suda Komande

grada Zagreba.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,

Zagreb, 1997. J.K.

DOSEN, Flora (pr. ime Cvijeta Grospić),

prozaistica i pjesnikinja, (Gospić, 26.II.1922.

– Stresa, 21. IV. 2017.).

Gimnaziju završila 1941. u Zagrebu. Na

Filozofskom fakultetu diplomirala 1946.

engleski i francuski te do 1948.studirala u

Pragu franc. i češ. jezik. Od 1948. živi u

Italiji. Piše pjesme, romane i prevodi. Prvi

roman Le maestro (1961) objavljen je u Parizu

na Hrvatskome, a potom preveden na francuski

(2004.tiskan je u Zagrebu). Ostala djela

napisala je na francuskome. U romanima

tematizira sudbine iz građ. obitelji i građ.

društva, uglavnom likove lišene snage, upornosti,

čvrstine i nespremne priznati vlastite

slabosti. Izraz joj je jednostavan, ponekad

hladno objektivan u prikazu ljudskih slabosti.

J.Kaštelan je preveo izabrane pjesme iz

njezine zbirke Prašina dana (La poussiè des jours,

Forum, 1970, 7-8) i nekoliko romana (Ja, svemir

– Moj l᾽univers, 1976. – Život kao život – La

vie comme elle vient, 1976. – Ilirika - L᾽Illyrienne,

1998).

DJELA: Le maestro, Pariz, 1961. – La messe du lundi,

Pariz, 1962. – Un prix fou, Pariz, 1966. – La poussi᾽re des

jours, Pariz, 1972. – La vie comme elle vient, pariz, 1974. -

L᾽Illyrienne, Pariz, 1986. – Maestro, Zagreb, 2004.

LIT.: P. Zlatar, Zagrepčanka na francuskom, Globus,

11.XI.1962. – J. Kaštelan, Napomena uz prijevod

pjesama Flore Dosen, Forum, 1970. 7-8, – M. Konjevod,

Četiri romana Cijete Dosen, Večernji list, 23.IX.1974.

– N. Marinković, Pisati u Parizu, NIN, 28.VI.1974. – J.

Puljizević, I samoća i ljubav, Oko, 1979., 196.N. Mihaljević

Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 1. (A-GI), str. 408., ur.

Velimir Visković

DOŠEN, Marko, političar, nakladnik i

publicist, (Mušaluk, 7. VII. 1859. – Zagreb,

7. VII. 1944.).

Pučku školu završio je u Lici, a jedan

razred realne gimnazije u Bjelovaru. Seljački

sin, izučio je trgovinu od koje je živio niz

godina i koja mu je omogućavala financijsku

neovisnost. Politikom i novinarsko-književnim

radom počeo se baviti vrlo rano prihvativši

pravaštvo kao svoju ideologiju. Po želji

dr. Ante Starčevića, vođe Stranke prava, prvi

put se kandidirao na izborima za narodnog

zastupnika u Rasinji. Protukandidat mu je

bio mađarski ministar Bedeković. Na sam

dan izbora vlasti su zatvorile neovisne glasače

pa je, zahvaljujući činovničkim glasovima,

izabran Bedeković. Kažu da je za vrijeme

svog boravka u Podravini Došen organizirao

cijelu Podravinu u starčevićanskom duhu.

Kao pouzdanik Stranke prava odlazi 1890. u

Petrograd (Rusija), gdje je otvorio knjižaru i

ostao godinu i pol dana. U suradnji s ruskim

povjesničarom M. Filipovim objavio je prvu

knjigu na ruskom jeziku Hrvati i njihova borba s

Austrijom (negdje nazvanu Povijest Hrvata), koja

je bila zabranjena u Austro-Ugarskoj. Godine

1893. vratio se u Gospić i 1894. pokreće

HRVAT, Glasilo kluba stranke prava - List za

pouku, gospodarstvo i politiku, čiji je prvi broj

izišao u subotu 5. I. 1895. On je bio utemeljitelj,

urednik, nakladnik, distributer… Naslov

uvodnika iz prvog broja: Hrvati, ne spavajte!

91


Došen

politička je platforma protiv Mađara, ali i

upozorenje na hrvatsku neslogu zbog koje

su Hrvati dobri tuđe sluge, a loši svoji gospodari i

zbog čega su u tadašnjoj državi bili u podređenom

položaju. Mnogim argumentiranim

člancima o gaženju hrvatskih ustavnih prava

u Lici i objavljenim bezbrojnim dokazima o

njima upozoravo je na politiku bana-mađarona

Dragutina pl. Khuena-Hedervarya,

njegovog nasljednika Teodora pl. Pejačevića

i njihovih produženih ruku - ličkih župana:

Bude Budisavljevića pl. Prijedorskog, njegovih

nasljednikā Slavka pl. Cuvaja i Nikole

Radivojevića. Upravo zbog srpskog pitanja

došlo je 1907. do definitivnog raskola među

gospićkim pravašima među kojima on, kao

protivnik Starčevićevog nasljednika dr. Josipa

Franka, prekida veze s Hrvatom te zajedno

s drugim pravaškim disidentom, odvjetnikom

Ivanom Gojtanom, pokreće Starčevićanac,

novine Starčevićevog kluba u Gospiću, koje su se

pojavile u četvrtak 17. I. 1907. Dvoje pravaških

novina ipak nisu mogle opstati u tako

maloj sredini, pa posljednji broj Starčevićanca

izlazi u subotu 9. V. 1908. U Lici je bio biran

za narodnog zastupnika Hrvatske stranke

prava od 1914. do 1918. Poslije sloma Austro-

Ugarske Monarhije bio je interniran godinu

dana u Gospiću. Iza toga razvija živ rad za

Hrvatsku republikansku seljačku stranku, ali na

Starčevićevu programu. Poslije 1918., kao

član HRSS-a, izabran je za zastupnika na

izborima 1920., 1923. i 1925. U Gospiću je

pokrenuo još jedan list; Lički Hrvat, Seljačko

glasilo za politiku, prosvjetu i gospodarstvo, Glasilo

ličkih organizacija Hrvatske seljačke republikanske

stranke, kojemu je bio glavni urednik, a izlazio

je 1922. do 1924. Godine 1924., kada je

proglašena Obznana, imao je žestoki sukob

s neprijateljskim plaćenicima, na njega je pet

puta pokušan atentat, a kuća mu je demolirana.

Za vrijeme Obznane na njegovu

glavu raspisana je ucjena, iza koje je stajao

Svetozar Pribićević, zato u siječnju 1925.

odlazi u emigraciju u Italiju, gdje ostaje 6

mjeseci. Iako u emigraciji, opet je izabran za

zastupnika Hrvatske republikanske seljačke

stranke. Za vrijeme tih izbora žandari su

počinili krvoproliće nad seljacima u Stajnici

kod Brinja i ubili 5 ljudi. Kada je Stjepan

Radić odustao od Starčevićevog programa

i potpisao sporazum Pašić-Radić, prekida s

njim i u Zagrebu pokreće list Republikanska

sloboda. List je izlazio od 1925. do 1927.

(brojevi 1 do 73), od broja 19 promijenjen mu

je naziv u Politička razmatranja. Nakon uvođenja

šestosiječanjske diktature pristupa ustaškom

pokretu. Uoči Brušansko-velebitskog

ustanka, 1932., čiji je bio jedan od organizatora,

ponovo odlazi u emigraciju u Italiju

gdje se pridružuje A. Paveliću, zatim odlazi u

Bugarsku gdje kao Pavelićev opunomoćenik

surađuje s V.M.R.O i Vančom Mihajlovim,

potom odlazi u Austriju, Mađarsku i nakon

proglašenja NDH vraća se u Hrvatsku. Kao

najstariji ustaški emigrant imenovan je 1934.

počasnim pročelnikom Ustaškog doglavničkog

vijeća, a 1942., u visokoj životnoj

dobi, postaje prvi predsjednik Hrvatskog

Državnog Sabora. Zauzimao je uglavnom

počasne položaje, bez stvarnog utjecaja na

vlast, ali je posjedovao svojevrsni moralni

autoritet. Usprkos poodmaklim godinama

i teškoj bolesti predvodio je skupinu saborskih

zastupnika, koja je 30. XI. 1942. predala

92


Došen

A. Paveliću poduži memorandum koji sadrži

ozbiljnu kritiku nekih aspekata vanjske i

unutarnje politike NDH. U memorandumu

se kritiziraju Rimski ugovori i njihove posljedice

(osobito demografsko uništenje hrvatskog

naroda u Dalmaciji), zahtijeva se rješavanje

pitanja Dalmacije i Hrvatskog primorja,

upozorava na stanje dvostruke vlasti u

državnoj upravi i vojsci, naraslu korupciju

i nestručnost u upravi, nezakonite postupke

u logorima i opći osjećaj pravne nesigurnosti.

Zahtijeva se reorganizacija i novi saziv

Sabora, poboljšanje stanja u upravi i vojsci

i puštanje iz logora svih koji su tamo nepravedno

zatočeni i zatvoreni. Reakcija je ubrzo

uslijedila u prosincu iste godine. Sabor je

raspušten, ali je Došen i dalje ostao na čelu

njegova Predsjedništva. God. 1944. imenovan

je vitezom. Iste godine je i umro. Osim

spomenute knjige iz hrvatske povijesti na

ruskom jeziku, za vrijeme boravka u emigraciji

objavio je Kratki pregled hrvatske povijesti za

južno-američki godišnjak Domobran. Najviše

njegovih tekstova objavili su Lički Hrvat i

Republikanska sloboda, ali je kao svestrano

obrazovana i društveno angažirana osoba,

Došen objavljivao i u drugim listovima:

Obrtnik (1885.), Glas Crnogoraca (1912.),

Jugoslavenska Dalmacija (1917.), Glas Slovenaca,

Hrvata i Srba (1918.), Slobodni dom (1924.), La

federation balcanique (1924.), Nova Hrvatska

(1942.), Poldan (1924.), Preporod (1943.), Ustaški

godišnjak, 1943. Teme kojima se bavio su iz

hrvatske, hrvatsko-srpske, globalne i regionalne

politike i kulture. Novinskim je tekstovima

vodio žučne polemike s političkim

protivnicima. Bez ikakve sumnje bio najveći

novinarski entuzijast i najangažiraniji lički

novinar na prijelazu iz 19. u 20. st., sve do

30-ih godina prošlog stoljeća.

LIT.: Vila Velebita - Zbornik za 1942., Književnici i

kulturni radnici Ličani, str. 98. – Arhiva Hrvatskog leksikografskog

zavoda Miroslav Krleža – P. Požar: Leksikon

povijesti novinarstva i publicistike (Split, 2001.) str. 164 –

Tko je tko u NDH, str. 96. – Hrvatski leksikon, I, (A-K),

str. 285. A.T.

DOŠEN, Vid, prosvjetiteljski i vjerski

pjesnik, (Tribanj podno južnog Velebita,

1719. ili 1720. – Dubovik kod Slavonskog

Broda, 6. IV. 1779.).

O njegovu se školovanju zna samo da je

stekao osnovna znanja kod popova glagoljaša

i da je zaređen za svećenika oko 1744.

kako bi mogao obavljati svećeničke dužnosti

po župama Ninske biskupije. Sebe je nazivao

Dalmatinom od mora velebitskoga. Nakon

izvjesnog vremena, uz dopuštenje ninskog

biskupa, otišao je u Križevce da bi uz svećeničke

obveze nastavio školovanje. Osim u

Križevcima, teološku naobrazbu stjecao

je još u Zagrebu i Gracu. U Zagrebu je, u

sjemeništu sv. Josipa, bio kapelan na zakladi

baruna Gothala istovremeno studirajući

(do 1749.) filozofiju u Isusovačkoj akademiji,

zatim godinu dana kanonsko pravo. Od

1750. do 1752. studirao je u Gracu spekulativnu

teologiju. Poslije završenog studija

u siječnju 1754. dobio je, na vlastito traženje,

otpust od ninskog biskupa i primljen

je u Zagrebačku biskupiju. Od kraja 1754.

do lipnja 1756. bio je kapelan u Požegi, a u

srpnju je postavljen za privremenog upravitelja

župe u Duboviku. Nakon dvije godine

imenovan je pravim župnikom. Crkveni su

inspektori u svojim izvješćima isticali njegovu

učenost, posebno iz moralne teologije i hvalili

njegovu bogatu knjižnicu. Godine 1769.

postao je profesor moralne teologije i direktor

Isusovačke akademije u Požegi zadržavajući

i dalje župničko mjesto. Nakon što

je Akademija ukinuta, vratio se u Dubovik

1776. U Požegi je upoznao prosvjetiteljski rad

isusovca J. Milunovića, ali su ga na prosvjetiteljsko

djelovanje najviše potakli svakodnevni

i prisni kontakti sa seoskim svijetom.

Zadnje tri godine života dosta je pobolijevao.

Pokopan je u kapeli sv. Stjepana u

susjednom selu Glogovici gdje mu je đakovački

biskup A. Mandić postavio nadgrobnu

ploču. U književnost ulazi za vrijeme polemika

oko Relkovićevog Satira iliti divjeg

93


Došenović

čovika djelom Jeka planine koja na pisme Satyra

i Tamburaša slavonskoga odjekuje i odgovara. To

je spjev od 1968 osmeraca, objavljen 1767.

u Zagrebu bez naznake autora, a predstavlja

izrazitu polemiku, žestok odgovor na spis

nepoznatog protivnika Relkovićeva književnog

djela i njegova pogleda na seoski život u

Slavoniji toga vremena. Vjerojatno ga je napisala

neka ošišana glava, tj. franjevac konzervativnijih

nazora. Jeka predstavlja hvalospjev

Relkovićevu djelu, a ujedno razotkriva kako je

tadašnja javnost prihvaćala ili odbijala Satira.

Njegovo je najznačajnije djelo opsežni spjev

ispjevan parnim osmercima Aždaja sedmoglava

bojnim kopljem udarena i nagrđena. Sastoji se od

18 216 stihova, a tiskan je u Zagrebu 1768.

To je djelo prosvjetiteljskog karaktera namijenjeno

običnom puku kojeg uči kršćanskom

moralu. Sedmoglava aždaja predstavlja sedam

glavnih grijeha, a kompozicijski je sastavljen

od sedam pjevanja (ukora): Od oholosti, Od lakomosti,

Od bludnosti, Od nenavidnosti, Od proždrtosti,

Od srditosti, Od linosti. Opširno je opisan

svaki grijeh, njegove manifestacije i posljedice.

U osuđivanju grijeha i u kritici slavonskog

sela vrlo je grub i žestok. Otvoreno govori o

najružnijim ljudskim osobinama, a ne preže

ni od najintimnijih detalja. Zbog otvorenosti,

izravnosti i slikovitosti kojom oslikava

ljudske slabosti ovo se djelo u stručnoj literaturi

određuje kao naturalističko. Pisano je

živom štokavskom ikavicom, tečnim parno

rimovanim osmercima i podsjeća na narodno

pjesništvo. Ovakvim se laganim i dopadljivim

stilom poslužio da što lakše dopre do najšire

čitateljske publike. Najistaknutiji je predstavnik

slavonskog prosvjetiteljstva. Nastavlja

se na Relkovića preuzimajući od njega neke

motive, no izravniji je, otvoreniji i nemilosrdniji

u kritici slavonskog čovjeka, prvenstveno

seljaka, upućujući kritike i višim društvenim

slojevima. Napisao i druge pjesme poznate

pod imenom došenke, koje su zagubljene.

Njegova djela nemaju neke izrazitije literarne

vrijednosti »razvučena su, preopširna pa i

zamarajuća, no u fragmentima su vrlo sugestivna

i živa u osvjetljivanju pojedinih detalja

svjetovnog života. Karakterizira ih pragmatizam

i manjak težnje estetskim dosezima.

To je popularno polupjesničko djelo prosvjetiteljskog

značaja, a temeljna mu je namjena

djelovati na sve društvene slojeve onodobne

Slavonije«.

DJELA: Jeka planine koja na pisme Satyra i Tamburaša

slavonskoga odjekuje i odgovara, Zagreb, 1767. – Axdaja

sedmoglava bojnim kopjem udarena i nagargyena; iliti

sablast griha na sedam glavni griha razdilyenoga oshtrom

istinom pokorena i prikorena. A drugacsie: Ukor malovridnosti

csovicsanski postavlyen u jednu knyixicu koju sabra,

slicsnoricsno ispisa i na svit dade Vid Dosen Dalmatin od

mora velebitskog, Zagreb, 1768.

LIT.: T. Matić: Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije

preporoda, Zagreb, 1945., str. 29 –31; – Hrvatski biografski

leksikon, tom II (Bj – C), Zagreb, 1989., str. 531 – 533 –

Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000,

str. 186 – 187 – J. Karakaš: Mačevi, topovi, muze i popovi,

Nova knjiga Rast, Zagreb, 2004., str. 73 – 76. J.K.

DOŠENOVIĆ, Jovan, pjesnik i prevoditelj,

(Počitelj kraj Gospića, 20.X.1781 – Budim,

? 1813).

Studirao filozofiju na Sveučilištu u

Padovi, doktorat obranio 1806. God.1806-

09. živio u Trstu i radio kao knjigovođa; od

1809. do smrti živio u Pešti i Budimiru, gdje

se bavio knjiž. radom. Prevodio je s talijanskoga

(pjesme J.A.Vitorellija i G.Castija),

ruskoga (djela M.V.Lomonosova) s francuskoga

(TaktikumVoltairea). Autor jednoga od

prvih književnokritičkih tekstova u srp. književnosti

(Predislovije o pjesmotvorstvu) u

kojem izlaže svoja književnoteorijska razmatranja

o poeziji. Osim osvrta na pjesničke

forme, u tom eseju iznosi stav kako je ljubav

izvorišne poezije. Iako u formi književnoteorijskoga

rada, Došenovićev je tekst ponajprije

apologija poeziji. U rukopisu je ostavio

dramu Petar Veliki ili Toržestvo pana i tri pjesme

(Dubrovniku, Moj polaz i Moje pokajanje ili

Začetak novog pjenija, koju je zabranila cenzura).

Pjesme mu je objavio A.V.Gavrilović 1907.u

Glasu Srpske kraljevske akademije.

94


Drakulić

DJELA: Učastie radostej iz dolžnyja ljubvy, Venecija 1807.

– Oglašenie za čislenicu, Venecija 1807. – Čislenica ili

Nauka računa, I, Budim 1809. – Liričeska pjenija, Budim

1809. – Sabrane pesme, Beograd 2005. Ž. Vukajlović

Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 1. (A-GI), str. 410., ur.

Velimir Visković

DRAGOSAVAC, Dušan, političar, (Vrebac,

1. XII. 1919. – Zagreb, 21. XII. 2014.).

Član SKOJ-a od 1941, a KPH od 1942.

U ratu bio 1943. član KK KPH Gospića te

sekretar KK KPH Perušića, potom 1943. –

44. član Biroa OK KPH za karlovački okrug.

Nakon rata završio Višu partijsku školu

Đuro Đaković u Beogradu 1947., gimnaziju

u Karlovcu 1949. te studij prava u Zagrebu

1952. Doktorat stekao tezom Zakon vrijednosti

u staljinističkoj koncepciji na Pravnom fakultetu

u Zagrebu 1962. Obavljao više partijskih

i državnih dužnosti: predsjednik Oblasnog

NOO za Karlovac (1945. – 50.), sekretar

pojedinih državnih sekretarijata NRH,

predsjednik Savezne vanjskotrgovinske

komore (1961. – 63.), potpredsjednik Savezne

privredne komore (1963. – 66.), predsjednik

Privrednog vijeća Sabora SRH (1966. –

68.). Za člana CK SKH biran od 1954.; u IK

CK SKH izabran 1965.; od 1969. zamjenik

je sekretara IK CK SKH, a od 1974. sekretar

IK Predsjedništva CK SKH. Na tim je

funkcijama nakon 21. sjednice Predsjedništva

SKJ u Karađorđevu 1971. bio jedan od glavnih

nositelja politike kojom su u Hrvatskoj

zaustavljeni demokratski procesi. Od 1978.

član je CK SKJ i njegova Predsjedništva; bio

je sekretar (1979. – 81.), a zatim i predsjednik

Predsjedništva CK SKJ (1981./82). Bio je

zastupnik u Saboru NRH 1951. – 55., 1961.

– 65. i 1966. – 68., a predsjednik Kulturnoprosvjetnoga

društva Prosvjeta 1954. – 65.

Surađujući u Institutu za vanjsku trgovinu i

Institutu za međunarodnu politiku i privredu

u Beogradu (1961. – 70.) te u Ekonomskom

institutu u Zagrebu (1970. – 78.), radove s

područja politike i ekonomije objavljivao

u časopisima Naše teme (1963., 1966., 1968.

– 69., 1971., 1973.), Socijalizam (1963. – 65.,

1983., 1985. – 88.), Ekonomist (1964. – 65.),

Marksistička misao (1977.), Međunarodna politika

(1980., 1982.), Kumrovečki zapisi (1984.),

Socijalizam u svetu (1984., 1986.) te u dnevnim

listovima i tjednicima.

DJELA: Protiv građansko-konzervativnih svaćanja i

dogmatizma. Split 1975. – Zakon vrijednosti u staljinističkoj

koncepciji. Zagreb 1976. – Nacionalno i internacionalno.

Zagreb 1978. – Neka aktuelna društveno-ekonomska

i politička pitanja u SR Hrvatskoj. Beograd 1978. – Savez

komunista u revolucionarnoj akciji. Beograd 1979. – Klase

i inteligencija, sloboda i kritika. Zagreb 1981. – Političke

rasprave. Zagreb 1981. – Aktualni aspekti nacionalnog pitanja

u Jugoslaviji. Zagreb 1984. – Društveno-ekonomski

aspekti socijalističkog samoupravljanja. Zagreb 1984. –

Zbivanja i svjedočenja. Zagreb 1985, 1987 2 . – Jugoslavensko

jučer, danas, sutra. Zagreb 1988.

LIT.: S. Pešić: Dušan Dragosavac, Nacionalno i internacionalno.

Politička misao, 15(1978) 4, str. 683 – 685.

– Iznimno zanimanje publike. Predstavljena knjiga dra

Dušana Dragosavca »Zbivanja i svjedočenja«. Vjesnik,

46(1986) 31. I, str. 4. – V. Rajić: Osjećaj za mjeru. Danas,

6(1987) 304, str. 10 – 11. Darko Stuparić (1993.)

Preuzeto iz: www. hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5338, posjećeno

13. VII. 2017.

DRAKULIĆ, Stevo, prozaist, pjesnik i

dramski pisac, (Gradina Korenička, 26. XI.

1919. – Zagreb, 6. X. 1994.).

Nižu gimnaziju završio je u Korenici,

a upravni i ekonomski tečaj u Zagrebu i

95


Draženović

Beogradu. Radio kao službenik u Osijeku i

Korenici, a potom je do umirovljenja 1955.

bio načelnik u Ministarstvu trgovine. U knjiž.

radovima obrađuje ratnu i poratnu tematiku

vezanu uz rodnu Liku, ali i uz primorsku

sredinu. Kritika ga je ocjenila kao prozaista

hemingwayevskog postupka, s čvrstim zapletom

i s rasponom od humorističnih do tragičnih

tonova. Junaci njegovih proznih djela su

seljaci, sitni činovnici, trgovci, vojnici, bivši

partizani i umirovljeni časnici: heroji izgubljenih

iluzija prikazani u bijedi i siromaštvu. U

poznijim radovima modernizira izričaj usvajajući

bitna obilježja »stvarnosne proze« (dokumentarizam,

škrt piščev komentar, anegdotsku

polaznu osnovu i dr.). Autor je brojnih

radiodrama koje su izvođene na raznim radijskim

postajama. Napisao je i nekoliko televizijskih

i kaz. dramskih tekstova (Đukanda,

premijera 1971, HNK u Varaždinu).

DJELA: Stanišin lov, Zagreb, 1955. – Na vučjim stazama,

Zagreb, 1957. – Nemirne rijeke, Zagreb, 1959. – A šta sad

pukovniče, Zagreb, 1971. – Bijeli potoci, Zagreb, 1977. –

Rasplakani div, Zagreb, 1978. – Zašto ti ovo pričam, Zagreb,

1979. – Povratak, Zagreb, 1981. – Đukanda, Zagreb, 1984.

– Fatalna Matilda, Zagreb, 1987. – Biljeg, Zagreb, 1988. –

Vranac, Zagreb, 1988.

LIT.: T. Sabljak, Neposredno i talentirano, Narodni list,

1958. 4122; – S. Mihalić, Zajednički uspjeh, Telegram,

1964., 196. – V. Visković, Lička varijanta Hemingwaya,

Oko, 1977., 127; – B. Bošnjak, Ratna kronika, Republika

1978. 9; – B. Maleš, Stevo Drakulić, »Povratak«, ibid.,

1982.6; – T. Bilopavlović, Stevo Drakulić, »Fatalna

Matilda«, ibid.1983. 5; – S. Korać, Pregled književnog

rada Srba u Hrvatskoj, Zagreb, 1987. – G. Rupčić, Godine

poratne, Vjesnik, 9.V.1989. – I. Božičević, Zaigrana i zabrinuta

starost, Republika, 1990. 11-12. N. Mihaljević

Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 1. (A-GI), str. 416., ur.

Velimir Visković

je studirao u Zagrebu i diplomirao 1886. Po

završenom studiju zaposlio se kao sudski vježbenik

u Senju 1886., a potom je premješten u

Novi Vinodolski gdje je ostao do 1889. Cijelog

je života radio kao sudac, a službovao je, nakon

Novog Vinodolskog, u Vrbovskom, Senju,

Bakru, Perušiću i Gospiću. U Perušiću je 1896.

imenovan upraviteljem kotarskog suda, a 1900.

je premješten u Gospić i tu je radio do umirovljenja.

Godine 1935. preselio se u Zagreb gdje

je i umro u dubokoj starosti. Prvi put se javio

u književnosti 1881. i to u bakarskom listu

Vragolan pod pseudonimom Ivša i Dinčić-Senjčad

ljuta, a poslije se javljao i pod drugim pseudonimima.

Crtice, putopise i pripovijetke objavljivao

je u Vijencu, Hrvatskoj vili, Balkanu, Iskri,

Savremeniku, Hrvatskom kolu, sušačkoj Slobodi,

Književnim novinama, Domu i svijetu…Uz Frana

Mažuranića najznačajniji je hrvatski crtičar iz

razdoblja realizma. U tim svojim minijaturnim

prozama, kao i u novelama, »iznio je obilje

različitih tipova trgovčića, uličnih prodavača

i prodavačica, nosača, mornara, činovnika,

krčmara i krčmarica, umirovljenika, postolara,

s njihovim osobitostima, običajima, nastranostima,

shvaćanjima, spletkama, ogovaranjima.

Rado je opisivao senjske krčmice različita tipa,

razgovore na suncu ispred zidova koji zaštićuju

od bure, prizore na trgovima…Bio je pravi

DRAŽENOVIĆ, Josip, crtičar i pripovjedač,

(Stajnica kraj Brinja, 30. XI. 1863. – Zagreb,

1. V. 1942.).

Otac mu je bio krajiški natporučnik,

kasnije unaprijeđen u čin kapetana. U šestoj je

godini preselio u Senj gdje je završio osnovnu

školu. Tu je 1881. završio i gimnaziju. Pravo

96


Duić

majstor dočaravanja cijelog ambijenta hrvatskog

provincijskog gradića s naoko jednoličnim

i jednostavnim životom, a zapravo s

bezbroj nijansi po kojima se jedan čovjek razlikuje

od drugoga.« Draženovićev se književni

opus može podijeliti na dva kruga: primorski i

lički. U primorskom krugu slikao je propadanje

ljudi u tipičnom obalnom gradiću, Senju,

bezizlaznost i nemoć u sustavu khuenovskog

režima, sitničavost, laž, lukavost, ustajalu

atmosferu koju bi netko trebao dobro prodrmati,

ali nitko za to nije zainteresiran. U ličkom

krugu slikao je priproste gorštake, posvemašnju

bijedu, tugu i nezadovoljstvo. Dva njegova

najznačajnija djela su svakako Crtice iz primorskog

malograđanskog života i Povijest jednog vjenčanja. Za

života je objavio četiri knjige, a živeći u provinciji,

daleko od kulturnih centara, nekako je bio

prešućivan od kritike i potisnut u drugi plan

za razliku od suvremenika Gjalskog, Kozarca,

Kumičića i drugih hrvatskih realista.

DJELA: Crtice iz hrvatskog života, Zagreb, 1884. – Iskrice,

Senj, 1887. – Crtice iz primorskog malograđanskog života,

Senj, 1893 – Povijest jednog vjenčanja, Zagreb, 1901.

LIT.: I. Frangeš, Slučaj J. Draženovića, Republika,

Zagreb, 9 (1953.) 4, str. 355 – 354; isti: Josip Draženović

(predgovor u: Djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti,

56, Zagreb, 1962., str. 213 – 227) – M. Šicel: Književni

dometi Josipa Draženovića, Dostignuća br. 2, Gospić,

1964. – Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga,

Zagreb, 2000., str. 193 – 194 – J. Karakaš: Mačevi, topovi,

muze i popovi, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2004., str. 127

– 131. J.K.

1971./2.), postava Zavičajne zbirke u Otočcu

(1971./72.) te Zavičajnog muzeja u Ogulinu.

Bavila se prapovijesnom arheologijom (brončano

i željezno doba) s područja Like. Vodila

je revizijska, probna ili zaštitna istraživanja na

više japodskih naselja i nekropola (Kompolje,

Vrebac, Prozor, Lovinac, Smiljan, Pećani i

dr.). Zaključke svojih dugogodišnjih istraživanja,

sažela je u radovima »Srednje brončano

doba u Lici«, »Japodska kulturna grupa«

i »Japodska grupa« u kojima je dala sliku

etničkih i kulturnih previranja tijekom srednjega

i na početcima kasnoga srednjeg vijeka

iz kojih su poniknuli temelji japodske kulture

koja seže od početka 11.st. pr. Kr. pa sve do

rimskih osvajanja u 1. sr. pr. Kr.

LIT.: Balen-Letunić D.: Ružica Drechsler-Bižić, u, Vjesnik

AMZ, br.37/2004., Zagreb, 2005., str.9 –11. – Bakarić L.,

Mirnik I., Periša D.: Ružica Drechsler-Bižić Bibliografija

radova, 1951-1991., u, Vjesnik AMZ, br.37/2004., Zagreb,

2005., str.12 – 15. – Dautbegović, J.: Iz personalnog arhiva

MDC-a: Ružica Drechsler-Bižić, u Informatica museologica,

vol. 40, br. 1-2, MDC, Zagreb, 2010., str. 89. – 90. –

www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=16216, (posjećeno

29. IX. 2017.) T.K.

DUIĆ, Josip, obrtnički dužnosnik, (Vaganac

kraj Perušića, 19. III. 1908. – Zagreb, 15. I.

1949.).

Završio je Državnu obrtničku školu u

Zagrebu i radio kao soboslikarski obrtnik.

Početkom 40-ih godina bio je povezan sa

DRECHSLER-BIŽIĆ, Ružica, arheologinja,

(Bosanska Dubica, 5. II. 1921 – Zagreb,

1. V. 2008).

Diplomirala je 1950. na Filozofskom

fakultetu u Beogradu. Do 1952. radila je u

Zemaljskome muzeju u Sarajevu, a zatim

prešla u Arheološki muzej u Zagrebu.

Voditeljica je Japodske zbirke te od 1979.

do odlaska u mirovinu 1986. godine i

Pretpovijesnog odjela. Osim djelovanja u

matičnom muzeju, autorica je prva dva arheološka

postava Muzeja Like Gospić (1958. i

97


Eržišnik - blažević

Slavkom Kvaternikom. Nakon proglašenja

NDH bio je na je dužnosti povjerenika

Obrtnog zbora, a izabran je i za zamjenika

savezničara hrvatskih obrtnika. Od 1943.

predsjednik je Obrtničke komore. Godine

1942. – 43. član je odbora za raspodjelu

oduzetih srpskih i židovskih radnji i poduzeća

u Zagrebu. U svibnju 1945. povlači se

u Austriju, a potom u Italiju. U emigraciji se

povezao s pojedinim ilegalnim članovima

HSS-a kao i dužnosnicima NDH. U Hrvatsku

se ilegalno vratio u svibnju 1946. radi priključivanja

križarima i organiziranja oružanih

skupina u šumama. Pripadnici OZN-e uhvatili

su ga u Novoj Gradiški 7. VIII. 1946.

Vojni sud u Zagrebu osudio ga je 9. XI. 1948.

na smrt. Vrhovni vojni sud u Beogradu 2.

XII. 1948. potvrdio je presudu.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,

Zagreb, 1997. J.K.

E

ERŽIŠNIK - BLAŽEVIĆ, Nela, glumica,

(Banja Luka, 18. VI. 1922. – Volosko, 14.

VIII. 2007.).

Pravim imenom Nevenka Maras, bila

je najpopularnija i najsvestranija glumica

ličkih korijena druge polovice 20. st. Imala

je i reputaciju rijetkih komičarki bivše

Jugoslavije. Rođena je u Banja Luci gdje joj

je službovao otac. Bila je jedno od osmero

djece Ivana Marasa ispod Debelog Brda

(Gospić) i Matilde rođ. Šarić iz Smiljana.

Prezime Eržišnik zadržala je iz prvog braka.

Djetinjstvo je provela u Gospiću i Otočcu,

gdje je završila pučku školu i tri razreda

gimnazije. S obitelji se preselila u Zagreb

1935. i maturirala na gornjogradskoj gimnaziji.

Zaposlila se kao poštanska službenica i

nije se namjeravala baviti glumom, iako je još

u ranom djetinjstvu u Otočcu pravila dječje

predstave. Ostavši u ratnom vihoru bez oca,

braće i supruga, kao najstarije dijete, preuzela

je skrb o obitelji. Slučajno je 1945. pročitala

oglas kojim su se tražile prinove za HNK,

talenti koji će poslije položenog ispita, uz

stipendiju, otići na školovanje. Položivši prijamni

ispit, marljivo je studirala i 1948. završila

studij glume na Zemaljskoj glumačkoj

školi u Zagrebu. Karijeru je započela kao

studentica 1947. u HNK u Zagrebu u ulozi

Marine (A.P. Čehov, Ujak Vanja) i Polje (M.

Gorki, Vasja Železnova). God. 1948. u predstavi

Dramskog studija, pod vodstvom Tita

Strozzija kao Fekluša (A. N. Dostojevski,

Oluja). God 1940. – 1953. stalna je članica

zagrebačkog HNK. U tom razdoblju istakla

se kao Prostakova (D.I. Fonvizin, Nedorasli),

Memnuna (Mirjana Matić Halle, Teške sjene),

Augustija (F. Garcia Lorca, Dom Bernarde

Albe) i Starica (M. Božić, Skretnica). Proslavila

se osobito 1952. naslovnom ulogom u

Aristofanovoj komediji Lisistrata. God. 1953.

prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište (kasnije

Kazalište Gavella) u kojem se vrlo brzo se

afirmirala. U dvadeset godina karijere odglumila

je brojne epizodne, srednje i protagonističke

uloge. Značajnih uloga bilo je mnogo:

Petrunjela, Bara (Svoga tela gospodar) za koju

je 1957. dobila Nagradu grada Zagreba, Stara,

teka Ika, gospođa Barillon, gospođa Alving, Tonka i

Nušićeva Gospođa ministarka, koja ju je prema

njenoj tvrdnji, istjerala iz kazališta. Naime,

ulogu je na svoju ruku iskarikirala, izmijenila

redateljevu koncepciju (bilo je to uoči

Hrvatskog proljeća) došlo je do sudskog spora

98


Eržišnik - blažević

s kazalištem, koji je doduše dobila i vratila se

na posao, ali je ostala bez uloga. S crkavicom

koju je primala nije mogla živjeti pa se 1964.

posvetila estradi. Poseban dar za komiku

iskazala je sudjelujući u emisijama Vesela večer

Radio Zagreba. Estrada je postala njen život,

a zauvijek su je obilježile uloge jednostavnih

žena: Marice Hrdalo, čistačice iz Zagorja, koja

je u kratkim skečevima za Nedjeljno popodne

tadašnje Radiotelevizije Zagreb komentirala

aktualnosti u zemlji i svijetu. Još je veći

uspjeh postigla sa sličnom ulogom simpatične

ličke seljanke Tetke Ikače, koja je išla i

na radiju. Obje uloge glumila je u zavičajnim

dijalektima, objema je istican socijalni angažman

i zato su ih razumjeli i voljeli gledatelji

diljem bivše Jugoslavije. Prema vlastitoj izjavi,

inspiraciju za tetku Ikaču našla je u komediji

Pere Budaka Tišina, snimamo! u kojoj je

glumila Iku. Taj lik iz literature adaptirala je

za estradu, istaknuvši ono najsmješnije, ali je

tema priloga, scenarij kao i interpretacija bila

samo njena. Ikača je bila britki i elokventni

društveni kritičar, ali s dozom nužne samokontrole.

Zbog svega spomenutog, od 1955.

bila je čest gost jugoslavenskog predsjednika

Josipa Broza Tita, koji ju je redovito pozivao

na dočeke Nove godine i slične prigode. Tetku

Ikaču upoznala je također raseljena Hrvatska:

u Europi, SAD-u, Kanadi i Australiji gdje

ju je publika s oduševljenjem pozdravljala.

Kao Ikača nastupala je sve do 2000., a njena

odjeća za nastupe bila je simboličnih boja:

crvena marama, bijela bluza, plava suknja.

Sama kaže da je izgledala kao živa hrvatska

zastava. Autobiografskom knjigom Moja tri

života – Uspomene u kojoj ocrtava tri osobnosti:

Nelu Eržišnik, Maricu Hrdalo i tetku Ikače,

te prikazuje sredine, prilike i vrijeme u kojem

su živjele, iskazala se i kao talentirana spisateljica.

Nije joj se ostvarila želja da u kazalištu

glumi prognanu Ličanku – baku, duhovno

svježu ličku prognanicu, kakve je za vrijeme

rata susretala u Opatiji i o čemu je zborila za

čitatelje lista Vila Velebita u Božićnom broju

1995. Posljednji javni nastup imala je 2007.

u emisiji Piramida 2007., pokazavši lucidnost

i društvenu obaviještenost. Filmsku karijeru

počela je 1950.-ih i 1960.-ih kao glumica u

filmovima: Sinji galeb (1953.), Jubilej gospodina

Ikla (1955.), Ne okreći se, sine, Svoga tela gospodar

(1957.), Samo ljudi (1957.), H – 8, Signali nad

gradom (1960.), Martin u oblacima (1961.), Breza

(1967.), Koncert. Ti se filmovi danas smatraju

hrvatskim filmskim klasicima.

LIT.: Filmska enciklopedija, Zagreb, 1986. I (A-K),

365 – Tko je tko u Hrvatskoj, Zagreb, 1993., 182. – A.

Tomljenović: Kuku – puku tetke Ikače (Nela Eržišnik) Vila

Velebita 40/22. XII. 1995., 21 – Hrvatski biografski leksikon

(E-GM), Zagreb, 1998., 85 – Milenijski leksikon: Poznate

ličnosti s područja ličko-senjske županije i Gospićkosenjske

biskupije, Vila Velebita 4 – 6 (96 – 98), Zagreb,

2001., 35 (a.t.) – N. Eržišnik: Moja tri života – Uspomene,

Zagreb, 2007. A.T.

99


Fajdetić

F

FAJDETIĆ, Vladimir, muzikolog, violinist

i glazbeni kritičar, (Lički Novi, 17. XII. 1924.

– Rijeka, 10. VII. 1981.).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

diplomirao je književnost i francuski jezik

1955. Za vrijeme studija učenik je violinista

Grafa, Šika, Šuleka i Segedisa na Muzičkoj

akademiji i član Opere HNK. God. 1951.

odlazi iz Zagreba u Rijeku. Uz rad studira

na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i 1964.

diplomira muzikologiju i povijest umjetnosti.

Svestrano obrazovan radio je i kao profesor, a

tijekom života u Rijeci, od 1951. do umirovljenja,

bio je violinist u orkestru Narodnog

kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Povremeno

je svirao i u nekim riječkim komornim sastavima.

Bio je predavač teorijskih glazbenih

predmeta na Prvoj hrvatskoj gimnaziji (1961.

– 1971.), Pedagoškoj akademiji (1966. – 1968.)

i Teologiji u Rijeci (1975. – 1981.), kroničar

riječkog glazbenoga života, glazbeni kritičar,

neumorni istraživač umjetničke i narodne

glazbene baštine, glazbeni historiograf, suradnik

časopisa: Riječka revija (1955. – 1970.), Sv.

Cecilija (1969.), Zvuk (1961.), povremeno Novog

lista i Radio stanice Rijeka u emisijama namijenjenim

promicanju glazbene umjetnosti

među mladima. Tijekom svog života napisao

je niz radova koji su objavljeni u raznim zbornicima,

nije dočekao tiskanje svog životnog

djela, monografije o violinisti Franji Krežmi.

DJELA (važniji tekstovi): Dr. Franjo

Kresnik – liječnik i graditelj muzičkih instrumenata

(1955.) – Preludij bez kadence – Vjenceslav

Novak, poznati književnik i nepoznati glazbenik

(1959.) – Poezija Dalmatinske zagore u prozi

Dinka Šimunovića (1961.) – Umjetnički susret

Dinka Šimunovića, Ivana Meštrovića i Jakova

Gotovca (1961.) – Jedno komorno djelo Vatroslava

Lisinskog (1961.) – Razvoj umjetničke glazbe u

Istri (1962.) – Glasi naših starih iz davne davnine

(1963.) – Umjetnički lik Ivana Zajca (1964.)

– Narodna glazba Hrvatskog primorja, Istre i

Kvarnerskih otoka (1964.) – Vatroslav Lisinskiumjetnik

i patnik (1966.) – Hrvati u južnoj Italiji

(1968.) – Pogledi na glazbu u Augustinovom djeluispovijedi

(1969.) – O koncertnim i kazališnim

dvoranama na Rijeci (1974.) – Baščanska ploča:

kantata za solo, zbor i komorni orkestar (1977.)

– Franjo Krežma (1862.-1881.) hrvatski violinski

virtuoz XIX. st. u svom i našem vremenu (1982.)

– Dr. Josip Mandić, hrvatski skladatelj (1996.) –

Glazbeno narodno blago Krasa s posebnim obzirom

na područje općine Matulji (1996.) – Komentari i

studije (sa suradnicima, 1996.).

LIT.: Hrvatski leksikon, I. svezak (A – K), Zagreb, 1996,

357. - Hrvatski biografski leksikon 4 (E-Gm), Zagreb, 1998.,

122. – Arhiva obitelji S. Stopića. A.T.

FAJDIĆ, Josip, kirurg i sveuč. profesor,

(Gospić, 28. VII. 1947.).

Nakon završene osnovne škole i gimnazije

u Gospiću, diplomirao je na Medicinskom

fakultetu u Zagrebu. Zaposlio se najprije u

Gospiću, a onda 1977. otišao u Požegu,

odakle je 1978. upućen na specijalizaciju iz

100


Filip

Opće kirurgije u KBC Rijeka. Od 1981. radio

je kao voditelj odjela Opće kirurgije u službi

za kirurške bolesti OŽ bolnice u Požegi.

Titulu primarius dobio je 1994. Magistrirao

je 1989., a doktorirao 2003. Habilitirao je

i postao docent 2005., izvanredni sveučilišni

profesor 2008., a redoviti profesor

2011. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta

J. J. Strossmayer u Osijeku. Utemeljio je u

požeškoj bolnici osnove torakalne kirurgije

s posebnim naglaskom na kirurgiju tumora

dojke. U suradnji s priznatim stručnjacima

u Hrvatskoj izdao je poznate udžbenike:

Bolesti dojke (1998.), Suvremena dijagnostika bolesti

dojke (2000.) i Kirurgija dojke (2001.). Autor

je i urednik nekoliko monografija: Pojavnost

raka u požeškoj regiji (1996.), Četrdeset godina onkološke

zaštite u Požegi (2006), i nekoliko zbornika

radova. Objavio je preko 50 znanstvenih i

stručnih radova. Od toga, 21 rad je publiciran

u prestižnoj Current Contents bazi. Utemeljitelj

je Lige za borbu protiv raka u Požegi (1990.).

Kao zaljubljenik u Liku i čovjek koji nikad

nije prekidao veze sa zavičajem, s nekolicinom

istomišljenika, osnivao je Ličko zavičajno

društvo Vila Velebita u Požegi (1997.) čiji

je predsjednik sve do danas. Autor je zbirke

eseja Požeški zapisi, zatim monografije Ličani u

Slavoniji & Vila Velebita u Požegi (2011.), Lika i

njezine posebnosti (2017.) kao i dokumentarnog

filma Priča o Lici i Ličanima u Slavoniji (2014.).

Za knjigu Bolesti dojke, kao najveći izdavački

pothvat u medicini (1996.), dobio je prestižnu

nagradu HAZU-a J. J. Strossmayer. Dobitnik je

priznanja Ladislav Rakovac, od strane Zbora

liječnika Hrvatske, za izniman doprinos

razvoju medicinske misli u Hrvatskoj. Za

ukupan doprinos razvoju zdravstva i medicinske

struke u Požegi, dobitnik je Godišnje

nagrade Grada Požege (2000.). Za pregalački

rad u Ligi za borbu protiv raka i za napore

u postizanju onkološke zaštite u Hrvatskoj

dobio je brojna priznanja, plakete i povelje,

gradskih i županijskih Liga gradova Sl. Broda,

Nove Gradiške, Vukovara, Zagreba, Našica,

Požege, Virovitice i Čakovca. Umirovljen je

2013.

LIT.: Josip Fajdić: Lika i njezine posebnosti, Požega, 2017.

I.M.

FILIP, senjski biskup, (između 1247. i 1267.).

Senjski biskup Mirej nije imao dugo

nasljednika koji bi ostavio značajniji trag

u povijesti. Ivana, Borislava i drugog Ivana

znamo gotovo samo po imenima. Iza njih

dolazi biskup Filip, koji je biskupijom upravljao

tridesetak godina - biskupom je postao

oko l246., ali o njegovoj je djelatnosti

poznato nešto više samo iz l248. Svrstava

se među najsvjetlije likove Senjske biskupije.

Te, 1248., uputio se u Lyon, gdje se

još od 2. XII. 1244. nalazio Inocent IV.

da se ukloni pred napadom cara Fridrika

II. Papu je osobno poznavao, jer je od

njega u istom gradu ranije primio biskupsko

posvećenje. Nakon toga bio je Filip 20.

IX. 1247. suposvetitelj svoga metropolite,

splitskog nadbiskupa Ugrina. Ugrin ga je

zamolio da ponovno krene u Lyon da mu

od pape donese nadbiskupski palij. Nije još

razjašnjeno je li Filip trebao papu za svoje

programe, ili je papa želio uključiti Filipa

u svoj program spašavanja katolicizma u

Bosni i uključivanja pravoslavnog istoka u

101


Filip

Katoličku crkvu. Ono što je jasno jest da

je od pape 1248. dobio dopuštenje da može

služiti svetu liturgiju na staroslavenskom

jeziku. U to vrijeme već se nadaleko proširila

vijest da su u Bosni ojačali patareni ili

katari, koji se u nas još zovu krstjani i bogumili.

Kaločki nadbiskup Ugrin, stric splitskog

nadbiskupa, u svoje je vrijeme (umro

1242.) vodio u više navrata križarsku vojsku

na Bosnu. Njegov nasljednik Benedikt spremao

se na sličan pothvat. Imao je za sebe

također podršku hrvatsko-ugarskog kralja.

Filip je u tome uočio političku igru u kojoj

bi krivovjerje trebalo poslužiti da se opravdaju

osvajačke pretenzije. Došavši na papinski

dvor uvjerio je papu da je bosanski ban

Ninoslov od svojeg obraćenja (1225.) ostao

vjeran katolik, iako se protiv neprijatelja

svoje zemlje poslužio također pomoću koju

su mu ponudili krivovjerci. Papa je na temelju

njegova izvještaja zabranio kaločkom

nadbiskupu križarski pohod na Bosnu i istog

mu dana, 27. III. 1248., povjerio da još bolje

ispita Ninoslavovu pravovjernost. Nije nam

poznato kako je Filip obavio povjerenu mu

zadaću, ali svakako je bilo već i to mnogo

da se spriječi napad na bosansku samostalnost

koji se pripremao pod plaštem borbe

za pravovjerje. Najveći plod njegova putovanja

u Lyon bilo je dopuštenje da i on poput

njegova svećenstva može služiti bogoštovlje

na staroslavenskom (staro hrvatskom) jeziku.

Dne 29. III. 1248. papa mu predaje sljedeće

pismo: Časnom bratu Filipu, senjskom biskupu.

Predana nam tvoja molba sadržavala je da u

Slavoniji postoji posebno pismo za koje svećenstvo one

zemlje tvrdi da ga ima od sv. Jeronima te se njime

služi u svetom bogosluž ju. Zbog toga da bi se s njime

poistovjetio i prilagodio se običaju zemlje u kojoj bi

biskup, ponizno si zatražio dopuštenje da možeš

sveto bogoštovlje slaviti u rečenom pismu (jeziku). Mi,

dakle, imajući na umu da je slovo podložno stvari,

a ne stvar slovu, podjeljujemo ti ovim pismom zatraženo

dopuštenje i to za one krajeve gdje već postoji

spomenuti običaj, sa time da se različitošću pisma ne

povrijedi smisao. Dano u Lyonu 29. ožujka1248.

pete godine (našeg pontifikata).

To dopuštenje, svakako, ima svoju pozadinu

u tadanjim zbivanjima. Naime, nakon

što je u Bizantu osnovano Latinsko carstvo

(1204.-1261.), proširila se tamo i papinska

crkvena vlast. Bilo je iluzorno očekivati da

bi se tamo mogao u liturgiju uvesti latinski

jezik kao jedini liturgijski jezik. Četvrti lateranski

sabor 1215. otvara mogućnost uporabe

i drugih jezika. Glagoljaštvo, koje je sve od

9. stoljeća živjelo kod nas neprekidno na

granici između dozvoljenog i zabranjenog,

osjetilo je da se to otvaranje latinske Crkve

dade dobro iskoristiti. Filipu je bilo to otvaranje

poznato, a u svojoj biskupiji sreo se s

već raširenom uporabom jednog nelatinskog

jezika. Po tadašnjim pravnim normama

trebala mu je posebna dozvola da se i on

kao biskup prilagodi tom običaju. Ovdje

se ne radi samo o tome da papa dozvoljava

uporabu glagoljice u Senjskoj biskupiji. Ona

je u »Slavoniji« u nižem kleru već proširena

(pojam Slavonije obuhvaćao je tada sve

hrvatske krajeve). Filipu se daje dopuštenje da

se i on kao biskup, kao vrhovna vlast mjesne

Crkve, može njome služiti u liturgiji. Može

se, istina, reći da dopuštenje koje je dano

Filipu uključuje u sebi dozvoljenost glagoljice,

ali valja voditi računa da je ona na tom

području već u uporabi. Valja istaknuti da je

ovdje učinjen novi, presudan i do tad nepoznat

iskorak najviše crkvene vlasti (pape) u

prilog glagoljice. Činjenica da ona uz papin

blagoslov prelazi prag katedrale i da se čuje

u biskupskim svečanim misama i u kanoničkim

klupama tako se povoljno odrazila na

njezin daljnji razvoj da s pravom možemo

reći da je papinim pismom senjskom biskupu

Filipu 1248. glagoljica - već dobrano ugrožena

- ne samo spašena i potvrđena, nego je

tim pismom (ili otpisom) postavljen kamen

temeljac za zlatni period hrvatske glagoljske

kulture 14. i 15. stoljeća. Nakon što je u

ratu između Senjana i templara 1239. stradala

102


Filipović

katedrala, obnovljena je u vrijeme toga

biskupa, a vjerujemo da je on i stvarni inicijator

i organizator obnove. U jednoj diplomi

izdanoj u Senju 1268. spominju se drugi

dostojanstvenici, ali ne biskup, što znači da

je tada bila biskupija bez biskupa. Što se ne

može nikako drukčije tumačiti nego da je

tada već pokojni.

LIT.: D. Farlati: Illiricum sacrum, IV, Venetiis, 1769., 120.

– J. Belić Ligatić: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, rukopisi

pod sign. R 4171 – M. Sladović: Povesti biskupijah

senjske i modruške ili krbavske, 1856., 95. – M. Bogović,

B. Ljubović: Prilog raspravi tlocrtnog razvitka senjske

katedrale i njezino uređivanje nakon Drugog svjetskog

rata, Senjski zbornik, 40, 2013., str. 276 – 278. – Hrvatski

biografski leksikon IV., str. 216. – Zvona, 1984./85., str. 5.

– Mile Bogović: Okolnosti pojave i razvoja glagoljice na

hrvatskom području do 1248. godine. Zbornik: Glagoljica i

hrvatski glagolizam, Zagreb – Krk, 2004., str. 256. – Tadija

Smičiklas: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae

et Slavoniae, vol. II.-XVIII., Zagreb, 1904. – 1990., str. 475.

M.B.

FILIPOVIĆ, Franjo, general, (Lički Novi,

12. X. 1820. – Beč, 8. VI. 1903.).

Brat generala Josipa Filipovića. Starinom

potječu iz Glamoča u Bosni odakle se njihov

predak Franjo doselio u Gospić. Otac braće

Filipović bio je vojni časnik sa službom u

Gospiću kad su mu se rodili sinovi; Josip

u Gospiću i Franjo u Novom (danas Lički

Novi). Franju je dao u vojnu školu u Tulnu

na Dunavu iz koje je 16. X. 1836. izišao kao

kadet i stupio u lovački bataljun. Postupno

je napredovao u vojnoj karijeri pa je služeći

u 22. ilirskoj pješačkoj pukovniji unaprijeđen

u čin potporučnika 2. razreda 1. XII. 1839.

Potom je 16. VI. 1844. dobio čin poručnika,

a 16. IV. 1848. natporučnika. U vremenu

od 1843. do 1848. služio je kao bataljunski,

zatim kao osobni pobočnik generala

topništva, baruna Ludwiga Weldena u

Gracu i Innsbrucku. Burne 1848. ratovao je

na talijanskoj bojišnici u južnom Tirolu kod

zauzeća Trevisa i 11. XII. biva unaprijeđen u

čin kapetana 2. reda u Drugoj graničarskoj

pukovniji. Godine 1849. postao je kapetan

1. razreda u Glavnom stožeru. Ratovao je

u Ugarskoj protiv revolucionara i sudjelovao

u bitkama kod Komorana, Segedina,

Szöregha, a 9. VIII. 1849. pri zauzimanju

Temišvara. Za hrabrost i vojničko držanje

odlikovan je Viteškim križem Leopoldova

reda, a unaprijeđen je i u čin kapetana 1.

reda u Glavnom stožeru. Iduće, 1850., odlikovan

je Vojnim križem za zasluge i ruskim

Križem reda sv. Vladimira. Te je godine

promaknut u čin majora. Od 1. XI. 1850. do

ožujka 1853. služio je kod Vrhovnog vojnog

nadzapovjedništva u Beču kao glavni pobočnik.

Dalje je napredovao u vojnoj hijerarhiji:

10. VIII. 1854. - čin potpukovnika, 1.

V. 1856. - pukovnika. Od siječnja 1856. na

službi je Ađutantskog carskog zbora, a od

1861. služio je u Vojnoj carskoj kabinetskoj

pismohrani. Godine 1859. sudjelovao je, kao

član Glavnog stožera, u talijanskoj vojni, u

čuvenoj bitki kod Solferina o kojoj će kasnije

krajiški časnik Lavoslav Vukelić ispjevati

jednu od najljepših elegija u hrvatskoj književnosti

– Kod Solferina. Bio je časnik od velikog

carskog povjerenja pa je opet odlikovan

za vojne zasluge 1860. Redom željezne

103


Filipović

krune 2. reda. Iste je godine stekao, zajedno

s bratom Josipom, naziv baruna s pravom

naslijeđa. Godine 1861. postavljen je za

brigadira u Zadru, a 1862. dobio čin general-majora.

Krajem 1862. imenovan je zapovjednikom

brigade i tvrđave u Dubrovniku.

Car ga je, nakon odstupanja generala L.

Mamule, promaknuo u čin podmaršala 1865.

i potkraj te godine imenovao namjesnikom

za Dalmaciju i tajnim savjetnikom. Na toj je

dužnosti bio od 1866. do 1868. Odstupio je

jer se nije slagao s bečkom politikom oslanjanja

na autonomaše. Nakon što je opozvan,

odlikovan je Redom željezne krune 1.

razreda. Već 3. I. 1869. na dužnosti je divizionara

i vojnog zapovjednika u Košicama,

a 3. IV. 1874. postaje vlasnik petrovaradinske

pješačke pukovnije br. 70. Iste te godine,

14. VI., postao je general topništva i zapovjedajući

general u Mađarskoj i Šleskoj sa

sjedištem u Brnu. S tog je mjesta premješten

5. VII. 1877. u Zagreb kao zapovjedajući

general u Hrvatskoj i Slavoniji, gdje

je ostao pune četiri godine. Unatoč svim

vojnim obvezama, nastojao je održavati

veze s Likom i materijalno pomagati svoj

rodni kraj u okviru dopuštenih granica.

Na njegovu je inicijativu 1. X. 1878. u

Gospiću otvoren prvi razred gimnazije i

poslije je gospićka gimnazija postala jedna

od najcjenjenijih u tom dijelu Hrvatske. Bio

je pravi mecena prosvjete i kulture u Lici,

posebno u stipendiranju nadarenih siromašnih

učenika. Za vrijeme njegova djelovanja

u Zagrebu izvršena je okupacija Bosne

i Hercegovine pod vrhovnim zapovjedništvom

baruna Josipa Filipovića. Pružio je

bratu svu potrebnu pomoć i u logistici i u

vojnim postrojbama, naročito kod umirivanja

Banje Luke. Kao zapovjedni general odlikovan

je Velikim križem Leopoldova reda s

ratnom dekoracijom.

Umirovljen je na vlastiti zahtjev 1881.

nakon 42 godine službe kojom mu je prigodom

car zahvalio osobnim pismom odajući

mu priznanje za vojne i političke zasluge.

Dvije godine nakon umirovljenja pomišljalo

se da ga se kandidira za bana, no odustalo

se od toga zbog njegova pogleda na položaj

bana i odnosa prema ugarskoj vladi.

LIT.: N. Nodilo: O zadacima novog dalmatinskog namjesnika

Franje Filipovića oko uprave zemlje, Il Nacionale 4

(1865 89, str. 353 – 354 – Franjo barun Filipović, Danica,

koledar i ljetopis društva svetojeronimskoga za prostu

godinu 1881., Zagreb, 1880, str. 68 – 69 – J.J. Strossmayer

(J.J.): Preuzvišeni gospodine!, Glasnik Biskupije bosanske

i sriemske, 8 (1880) 17, str. 141 – 142 – M.St.: Dva junačka

brata, Smilje, 9 (1881) 4, str. 50 – 52 – (I. Tomičić): Rod

Filipovića, Prosvjeta, 7 (1899) 10, str. 321 – 323 – Franjo

barun Filipović, Dom i sviet, 13 (1900) 22, str. 438 –

Osamdesetogodišnji rođendan generala baruna Franje

Filipovića, Hrvatska domovina, 15 (1900) 237, str 2 – I.

Trnski (I.T.): Glas iz domovine. Našem preuzvišenom

gospodinu zemljaku c. kr. topničkom generalu Franji

Filipoviću prigodom navršaja 80 godina, Obzor, 41 (1900),

236, str. 1 – R. Horvat: barun Josip Filipović. prigodom

obljetnice Bosne i Hercegovine, Jutarnji list 17 (1928) 5919,

str. 22 – G. Novak: Političke prilike u Dalmaciji, Radovi

Instituta JAZU u zadru, 4 – 5 (1958. – 59.) str. 31 – 33 –

M. Valentić: Dvije predstavke generala Franje Filipovića

o prilikama u Dalmaciji (1866), Časopis za suvremenu

povijest 8 (1976) 1, str.81 – 82, 85 – 88 – D. Pavličević:

Hrvatsko novinstvo o Bosni s posebnim osvrtom na

Bosansku Krajinu i Banju Luku u doba okupacije 1878.

godine (u Banja Luka u novijoj istoriji 1878. – 1945., u

zbornik, Sarajevo, 1978, 40, 48 – isti: Narodni pokret 1883.

u Hrvatskoj, Zagreb, 1984, 47, 88, 240, 331 – M. Valentić:

Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom

1849. – 1881., Zagreb, 1981., 296, 318, 335, 339,, 346 –

Zaslužni Hrvati XIX. st., Rijeka, 1992. J.K.

FILIPOVIĆ, Josip, general, (Gospić, 28. IV.

1819. – Prag, 6. VIII. 1889.).

Sin krajiškog časnika, vrlo rano se odlučio

za vojnu karijeru. Sa šesnaest godina stupio

je kao kadet u Prvu lički krajišku pukovniju.

Zajedno s bratom Franjom završio je vojnu

školu u Tullnu na Dunavu i već 1836. dobio

čin poručnika. Godine 1843. promaknut je

u čin natporučnika, a 1847. postao je satnik.

Kao aktivni vojnik sudjelovao je u burnim

zbivanjima 1848. pokazavši se sposobnim

vojnim zapovjednikom, uz to i gorljivim

pristašom centralističke vlasti. Bio je sudionik

brojnih okršaja u Ugarskoj, Češkoj i

Austriji, a u borbama pod Bečom toliko se

104


Filipović

isticao da je dobio pohvale od cara osobno

i vojni križ za zasluge. Krajem 1848. već je

imao čin bojnika i službovao u Petoj krajiškoj

varaždinsko-križevačkoj pukovniji koja se

pod njegovim zapovjedništvom isticala uzornošću

vojne stege. Postupno je napredovao

na hijerarhijskoj vojnoj ljestvici i 1859. imenovan

je generalom brigadirom. U činu generala

sudjelovao je u bitkama po sjevernoj Italiji

zajedno s generalom Benedekom. Unatoč

porazu kod Solferina pokazao se izuzetno

sposobnim u spašavanju ljudstva te zbog toga

bio odlikovan redom željezne krune II. reda i kao

nositelj tog odlikovanja dobio naslov baruna.

Taj plemićki naslov postao je nasljedan u

obitelji Filipovića i od tada je uz svoje ime

obvezno dodavao i plemićki naslov barun.

S obzirom da je bio osoba od velikog povjerenja

i dokazane vjernosti carskom dvoru,

sudjelovao je i u političkom životu zemlje.

Tako je 1864. u svojstvu vladina povjerenika

sudjelovao na srpskom crkvenom kongresu

u Srijemskim Karlovcima gdje se rješavalo

pitanje novog patrijarha pravoslavne crkve

u monarhiji. Ono po čemu je trajno ušao u

svjetsku povijest, bilo je austrougarsko osvajanje

Bosne i Hercegovine. Austro-Ugarska

je naime odlukom Berlinskog kongresa

1878. dobila pravo da zaposjedne ovu tursku

pokrajinu i u njoj uvede europske standarde.

Taj je zadatak car Franjo Josip povjerio

generalima Josipu Filipoviću i Stjepanu

Jovanoviću. Barun Filipović je 29. VII. 1878.

ušao u Bosnu kod Slavonskog broda s golemom

vojskom uputivši prethodno proglas

bosanskim narodima. U napredovanju prema

Sarajevu naišao je na otpor ustanika koji nisu

željeli austrougarsku vlast. Žešćih sukoba bilo

je kod Maglaja, Žepča, Beletovca, Kaknja

i Visokog. Na juriš je osvojio Sarajevo 19.

VIII. iste godine. General Stjepan Jovanović

je nešto prije (5. VIII.) nadirući iz Dalmacije

ušao u Mostar. Zauzevši Sarajevo, ispunio

je odredbu berlinskog kongresa i stavio

Bosnu i Hercegovinu pod vrhovnu upravu

Austro-Ugarske Monarhije. Kratko je vrijeme

ostao vojno-civilni poglavar BiH te zaveo

red i sigurnost u zemlji. Iduće godine vratio

se u Prag gdje je imao stalno prebivalište i

obnašao dužnost zbornog zapovjednika Praga.

Kao čovjek odlikovao se velikom radnom

energijom, pedantnošću i čeličnim zdravljem.

Nositelj je brojnih visokih odlikovanja

za vojno i političko djelovanje. Dobivao

ih je od Vatikana, Pruske, Rusije, Turske,

Belgije, Francuske, Rumunjske… Bio je

oženjen barunicom Leoninom Joëlson s

kojom je imao tri kćeri: Gizelu, Paulu i Olgu.

Najmlađa kći Olga nije ga nadživjela. Rado

je pomagao rodni kraj pa je tako zajedno s

bratom Franjom inicirao otvaranje gimnazije

u Gospiću 1. X. 1878. koja će kasnije postati

rasadište kulturnih i obrazovnih kadrova. Bio

je i veliki zagovornik stipendiranja siromašnih

nadarenih gimnazijalaca. Umro je iznenada,

noću, između 5. i 6. VIII. 1889. najvjerojatnije

od moždanog udara, u snu. Pokopan

je na Karlinskom vojnom groblju kod Praga

uz nazočnost visokih predstavnika vojne,

civilne i crkvene vlasti.

LIT.: J.S.: Slavlje osloboditelju Bosne i Dalmacije, Narodni

list (Il Nazionale) 17 (1879.) 97, str; 98, str. 1; 99, str. 1; 100,

str. 1 – Z.: Josip barun Filipović, Pučke novine 2 (1878.) 39,

105


Filipović

str 308 – 309 – Josip barun Filipović: Koledar i ljetopis društva

svetojeronimskog za prestupnu godinu 1880, Zagreb,

1879., str. 78 – 79 – M.S.: Dva junačka brata, Smilje, 9 (181)

4, str. 50 –52 – A. Vidaković: Josip Filipović, Napredak

33 (1892.) 9, str. 142 – 43 – A. Makanec: Dva proglasa iz

vremena okupacije, Večernja pošta, 7 (1927.) str. 1761. –

Zaslužni Hrvati XIX. st., Rijeka, 1992. – R. Horvat: Barun

Josip Filipović, Jutarnji list, 17 (1928.) 5919, str. 22 – A.

Makanec: Okupacija Bosne i Hercegovine, Novosti, 22

(1928.), 222, str. 18 – R. Kadić: 60 godina od Švabskog

ulaska u krvlju natopljeno Sarajevo: uspomeni boraca

protiv austrijske najezde, Jugoslavenski list 21 (1938.) 190,

str. 9 – (S.P.), Kroz našu slavnu vojničku prošlost: Hrvati

kao vojskovođe i ratnici tokom vjekova, Hrvatski narod, 3

(1941.) 119, str. 6 –7. – S. Juzbašić: Slavni hrvatski vojskovođa

Josip barun Filipović u operacijama zapadne Bosne

i Hercegovine. Pripremni raspored austro-ugarske vojske

za tu operaciju, Nova Hrvatska 3 (1943.) 302, Pr., str. XIII-

XIV – M. Valentić: Dvije predstavke generala Filipovića o

prilikama u Dalmaciji (1866.), Časopis za suvremenu povijest

8 (1976.) 1, str. 82 – D. Pavličević: Hrvatsko novinstvo

o Bosni s posebnim osvrtom na Bosansku Krajinu i Banju

Luku u doba okupacije 1878. godine (u Banja Luka u novoj

istoriji 1878. – 1945.), zbornik, Sarajevo, 1978., str. 40 – 43,

48, 51, 54 – 55 – J. Karakaš: Mačevi, topovi, muze i popovi,

Zagreb, 2004. J.K.

FILIPOVIĆ, Nikola, podmaršal, (okolica

Gospića, 25. XI. 1795. – Beč, 18. IV. 1858.).

Potomak je one loze Filipovića koji su

prebjegli iz Bosne u Liku, dok je druga

ostala u Bosni i prešla na islam. Otac mu

je vjerojatno bio krajiški časnik jer ga je

nakon završene osnovne škole u Gospiću

upisao 1809. u Vojnu akademiju u Beču u

trajanju od četiri godine. Nakon Akademije

upisao je kadetski tečaj u Tullnu na Dunavu

i vratio se opet u Beč 1814., gdje je promaknut

u čin poručnika. Sudjelovao je u ratu

protiv Francuske 1813. – 14. kao bataljunski

ađutant. Početkom 1816. premješten

je u Gornju Austriju u kartografski

odjel i tu ostao do 1818. usavršavajući se

u izradi zemljovida. Radeći kao kartograf

postao je član Komisije za granicu između

Austrije i Bavarske. Komisija je imala sjedište

u Salzburgu. Za to vrijeme promaknut

je u čin natporučnika (siječanj, 1821.) Pošto

je 1824. završio posao u Komisiji, vratio

se u Beč i do 1826. radio u Statističkom

uredu. Za njega je znakovit događaj kad su

ga odredili za pratnju maršalu Pantucciju

koji je putovao u Tursku. Za vrijeme putovanja

vodio je dnevnik od 4. V. 1826. do 2.

XI. 1828. i u svojim bilješkama opisao Krf,

Kretu, Rodos, Cipar, Smirnu, Aleksandriju i

druga manje poznata mjesta. U Carigradu je

proučavao organizaciju turske vojske i učio

turski jezik. Kad se vratio u Beč odigrao je

značajnu ulogu u uspostavi izravne poštanske

veze između Beča i Carigrada preko

Beograda. Od 1828. do 1834. radio je različite

poslove za potrebe generalštaba. S obzirom

da je imao iskustva s putovanjima, a

ujedno je bio i vrhunski kartograf, pozvao

ga je grof Istvan Széchény kad je odlučio

poduzeti plovidbu od Beča preko Banata

do Đerdapa parobrodom Argo Dunavskog

parobrodarskog društva Filipović se ukrcao

na brod i 6. IV. 1835. s grofom i njegovom

ekspedicijom prošao kroz Đerdap. Ova je

misija imala prvenstveno trgovački karakter

u pronalaženju jeftinijeg prijevoza riječnim

putem, ali nije zanemariv ni vojnostrateški

cilj. U ožujku 1835. unaprijeđen je

u čin majora i preuzeo direkciju za izradu

karata u Mariboru. Poslije Maribora premješten

je u Prag, odakle je nakon izvjesnog

vremena ponovo prešao u Beč, 1837. Nakon

106


Francetić

povlačenja konzula Antuna Mihanovića iz

Beograda, bečka vlada odlučila je na njegovo

mjesto poslati Nikolu Filipovića i on je u

srpnju 1838. postao konzulski zastupnik.

Poslije je službovao u Hrvatskoj u Vojnoj

krajini, a krajem 1840. opet je u jednoj misiji

išao u Carigrad i Malu Aziju. Nakon maloazijske

turneje ponovo je bio konzul u Srbiji,

a od listopada 1843. zapovjednik pukovnije

u Bjelovaru s kojom je 1847. bio poslan u

nemirnu Italiju. U vrijeme previranja 1848.

u jednom pohodu protiv Mađara bio je zarobljen.

Godine 1849. postao je podmaršal. U

mirovinu je otišao 1852. i za stalno se nastanio

u Beču.

LIT.: I. Tomičić: Rod Filipovića, Prosvjeta, 7 (1899.) 10,

str. 320 – 323 – M. Zebić: Nikola Filipović (Uspomeni

jednog austriskog oficira), Delo, Beograd, 18 (1913.) 59,

str. 275 – 283 – Hrvatski biografski leksikon, 4 (E-Gm),

Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1998. J.K.

FRANCETIĆ, Jure, ustaški časnik, (Prozor

kod Otočca, zaselak Vivoze, 3. VII. 1912. –

Slunj, 27. XII. 1942.).

Rođen je u skromnoj ličkoj seljačkoj, ali

uglednoj obitelji od oca Jurja, seoskog stariješine

i majke Kate, rođ. Žubrinić koji su

osim njega imali još trojicu sinova. Pučku

školu završio je u Otočcu, Gimnaziju započeo

u Senju, ali se nakon prvog polugodišta

petog razreda vratio u Otočac i tu nastavio

školovanje do šestog razreda, nakon čega

je gimnaziju završio i maturirao 24. VI.

1931., prema nekim vrelima, u Križevcima

gdje mu je živio stric. Studij prava upisao je

u jesen 1931. u Zagrebu gdje se učlanio u

Hrvatsku pravašku republikansku omladinu.

U to se vrijeme počeo zanimati i za novinarstvo,

a zbog jednog je članka objavljenog

u Vjesniku hrvatskih sveučilištaraca osuđen

i proveo četrnaest dana u zatvoru. Nakon

toga je zbog političke protudržavne agitacije

po zagrebačkoj okolici protjeran iz Zagreba

i onemogućen mu je nastavak studija. Vratio

se kući i očito indirektno sudjelovao u

Brušansko-velebitskom ustanku zbog čega

je bio i pritvoren. Nakon toga je bio uključen

u tzv. Senjsku aferu, kako je vlast nazvala

otkrivanje senjske ustaške grupe i naoružanja,

poslije koje je 14. IV. 1933. pobjegao

preko jugoslavensko-talijanske granice i 24.

IV. u talijanskom mjestu Borgataru položio

ustašku zakletvu. U emigraciji je bio

do 1937., a boravio je u Austriji, Italiji te

u Mađarskoj, u logoru Janka pusta. S obzirom

da je bio talentiran, brzo je svladavao

vojne vještine i postao instruktor ustašama

u rukovanju oružjem. Od 1. V. 1933. imenovan

je prvim ustaškim dorojnikom, a od

1934. postao je pobočnik u logoru Janka

pusta. Tu je dobio konspirativno ustaško ime

Lazslo. Poslije atentata na kralja Aleksandra

u Marseilleu 1934., pod diplomatskim pritiskom

iz Beograda, mađarske su vlasti raspustile

logor i Francetić se 1936. opet vratio

u Italiju. Nakon amnestije Stojadinovićeve

vlade vratio se u Hrvatsku, u Zagreb, 17.

XI. 1937. S obzirom da je i dalje nastavio

antidržavne političke aktivnosti, ponovo je

107


Francetić

uhićen i protjeran iz Zagreba u Otočac gdje

je, zajedno s Delkom Bogdanićem, razvijao

ustašku propagandnu aktivnost i formirao

ustaške skupine. Zbilježeno je da je u tom

razdoblju u Otočcu i glumio na domaćim

zabavama društava Hrvatska žena i Hrvatska

čitaonica. U Zagreb je ponovno otišao 1938.

i namjeravao nastaviti započeti studij, no

dobio je poziv za vojsku koju je služio u

Nišu. Tamo je služio studentski vojni rok

i položio sve ispite za dočasnički čin te iz

vojske izišao kao podnarednik. Zaposlio

se u Zagrebu gdje je nastavio promidžbene

aktivnosti, a djelovao je i u Lici učlanjujući

nove članove ustaškog pokreta. U tom

je razdoblju objavljivao u Budakovom listu

Hrvatski narod, ali je ubrzo uhićen nakon

što je u ime svojih istomišljenika, prigodom

osnutka Slovačke Republike (koja je bila pod

snažnim Hitlerovim utjecajem), poslao brzojavnu

čestitku prvom predsjedniku Jozefu

Tisi. Zatvorsku je kaznu, zajedno s D.

Bogdanićem, 1940. služio u zatvoru u Senju.

Krajem iste godine održao je antirežimski

govor nakon što mu je već bio uručen poziv

za vojnu vježbu. S obzirom da mu je prijetio

vojni sud, opet je 12. I. 1941. pobjegao u

Njemačku, kasnije prešao u Grac. U emigraciji

je ostao do uspostave NDH u koju se

vratio 12/13. travnja. Već 15. IV. Pavelić ga

je imenovao za ustaškog povjerenika istočne

Hrvatske, tj. BiH, pa je u Sarajevu uspostavljao

i osiguravao vlast NDH. Nakon

pogibije ustaškog satnika Bećira Lokmića

u četničkoj zasjedi kod Maglaja, preuzeo je

zapovjedništvo nad dragovoljačkim logorom

u kojem je formirao Prvu ustašku

pukovniju Crnu legiju koja je tako prozvana

prema svojim crnim odorama budući da

za njihovu izradu nije bilo na raspolaganju

sukna odgovarajuće boje. Brzo je napredovao

u vojnoj hijerarhiji NDH i 20. VI.

1941. promaknut je u čin ustaškog satnika,

15. XI. 1941. u čin bojnika, 6. III. 1942.

u čin dopukovnika, a 24. VI. 1942. u čin

pukovnika Poglavnikove tjelesne bojne. Za

jačanja četničkog i partizanskog pokreta u

BiH borio se sa svojom legijom u Kasindolu,

potkraj 1941. kod Vareša te u okolici Doboja

i Konjica. Početkom 1942. ratovao je protiv

partizana kod Olova i uz rijeku Krivaju, u

veljači se borio na Romaniji, a u ožujku kod

Han Pijeska, nakon čega je odbacio preko

Drine ubačene Nedićeve odrede. Uspostavio

je straže na Drini, borio se u Bratuncu kod

Srebrenice i neprekidnim pokretima širio

granice NDH od Srebrenice do Zvornika

i Višegrada. Sudjelovao je u protjerivanju

četnika iz doline Neretve i osvajanju

terena na Kozari. Istaknuo se u borbama

na Kalniku, u dolini Vrbasa, u borbama oko

Kupresa, Livna i Tomislavgrada. U svibnju

1942. jednu bojnu Crne legije bio je rasporedio

u Makarsku i Vrgorac, a kako su oni

bili pod upravom talijanske vojske, morao

se povući u Sarajevo. Te godine, u pauzi

između dvije bitke, vjenčao se u Sarajevu

s Beatrice Zorina, djevojkom koja je s njim

došla iz Italije. Zbog uspjeha na bosanskom

ratištu odlikovan je 5. VII. 1942. vojničkim

redom željeznog trolista III. stupnja

s grančicama hrastovog lista. Kad je preustrojena

ustaška vojska, imenovan je potkraj

kolovoza 1942. zapovjednikom njenih stajaćih

djelatnih zdrugova, a zapovjednik Crne

legije postao je njegov dotadašnji zamjenik

Rafael Boban. U rujnu 1942. bio je u pratnji

Ante Pavelića prigodom njegova posjeta

Adolfu Hitleru i hrvatskim legionarima koji

su se borili na istočnom bojištu. Sredinom

prosinca 1942. boravio je u Gospiću gdje je

sudjelovao u organizaciji obrane grada kome

je, nakon određenih talijanskih manevara i

učestalijih poraza, prijetio pad u partizanske

ruke. Nakratko se vratio u Zagreb i 22.

XII. krenuo zrakoplovom natrag u Liku da

preuzme zapovjedništvo nad Operativnim

područjem Lika. U zračnoj luci u Gospiću

čekao ga je domobranski časnik Milan

Naglić kojem se javio neposredno prije

108


Franić

polijetanja iz Zagreba. Zrakoplov tipa Potez

2 kojim je upravljao domobranski zastavnik

Mijo Abičić prizemljio se zbog kvara

na motoru u mjestu Močila, gdje su ga

nakon borbe u kojoj je ostao bez municije

zarobili i sjekirom teško ozlijedili lokalni

srpski seljaci. Teško ranjenoga, partizani su

ga premjestili u Slunj gdje se tad nalazio

Glavni štab NOV i PO Hrvatske i pokušali

ga spasiti želeći ga razmijeniti za zarobljene

partizane. Operirao ga je dr. Franz

Kleinhappel, i dr. Boško Božović. Umro

je 27. XII. 1942. Sljedećeg je dana njegovo

mrtvo tijelo odvezeno kamionom u nepoznatom

pravcu te se ni danas ne zna gdje

mu je grob. O njegovim su posljednjim

trenutcima u svojim memoarskim zapisima

kasnije svjedočili partizani Lazo Dujić, dr.

Franz Kleinhappel, fotograf Georg (Žorž)

Vladimirović Skrigin, Slavko Goldstein,

Vladimir Dedijer i Danijel Ivin. Dva dana

nakon Nove godine u Zagrebu je objavljeno

da je Francetić nestao, a da je poginuo,

službeno je objavljeno tek 29. III. 1943.

Posthumno je odlikovan Zlatnom kolajnom

za hrabrost s pravom na naslov viteza

i naslovom ustaškog krilnika. Bio je jedan

od najuspješnijih i najsposobnijih vojnih

zapovjednika NDH. Već za života o njemu

su se pjevale pjesme koje su objavljivane po

novinama, a u Zagrebu je 1945. tiskana knjižica

pod naslovom Narodna pjesma o vitezu

Juri Francetiću. U Slunju su mu, 2. VI. 2000.,

članovi udruge Hrvatski domobran iz Slunja,

Rakovice i Cetingrada, na Trgu Zrinskih i

Frankopana, postavili spomen-ploču koja je

u kolovozu 2004. uklonjena temeljem članka

107. Ustava RH, zajedno sa spomen-pločom

dr. Mili Budaku u Svetom Roku. Ploča je

nakon dva mjeseca bila ponovno postavljena

i opet uklonjena.

LIT.: Vjestnik ustaške vojnice br. 1 od 1. III. 1941., str

24 – isto: br. 1 od 1. III. 1942., str. 44 – isto: br. 2 od 15.

V. 1942. – I. Softić: Čišćenje iztočne Bosne: Što sam vidio

uz Francetićevu Crnu legiju, Spremnost, Zagreb, 1 (1942.)

14, str. 3 – Narodne pjesme o Juri Francetiću, Zagreb,

1945. – B. Krizman: Ustaše i Treći Reich, Zagreb, 1945.

– Hrvatski biografski leksikon, 4 (E-Gm), Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1998. – K. Devčić: Intervju:

Danijel Ivin, Globus, Zagreb (2007) 858, od 15. V. 2007.,

str.30. – Željko Karaula: Prilozi za biografiju zapovjednika

ustaške Crne legije Jure Francetića (1902. – 1942.). Između

ustaške ideologije i stvarnosti. Prilozi, Sarajevo, 2013. str.

103 – 132. J.K. i I.M.

FRANIĆ, Dragutin, pedagog, stručni pisac,

publicist, planinar i geograf, (Smiljan, 11. VII.

1864. – Zagreb, 11. IV. 1924.).

Krsnog imena Karlo, osnovnu školu

pohađao je u Smiljanu, gimnaziju u Gospiću

i Zagrebu, studirati je počeo na sveučilištu u

Zagrebu, a završio u Beču 1887. Profesorske

ispite položio je iz zemljopisa i povijesti, a u

gimnazijama u Gospiću, Osijeku i Zagrebu

predavao je još njemački i hrvatski jezik te

krasnopis. Pisao je geomorfološke, hidrološke

i pedagoške radove te putopise kojima

je poticao uvođenje đačkih izleta kao redovitog

oblika nastave. Bavio se kartografijom,

bio je i strastveni planinar, u Osijeku član

PD Bršljan, prvi povjerenik Hrvatskog planinarskog

društva u Gospiću 1876., suosnivač

i tajnik PD Visočica, prve podružnice HPD

izvan Zagreba. Članke s planinarskom tematikom

objavljivao je u Hrvatskom planinaru i

Sportu. Njegovom zaslugom otkriveno je i

istraženo japodsko groblje u Smiljanu pod

Miljačom, blizu njegove rodne kuće, jedino

u ovom dijelu Like, a zahvaljujući njegovom

planinarskom prijatelju dr. Radivoju

Simonoviću iz Sombora imamo prve fotografije

Smiljana i Smiljančana iz 1904.

Predsjednik Ličke gospodarske podružnice

u Gospiću bio je oko 1907. Njegovi članci

odaju svestrano obrazovanu osobu širokih

interesa: pedagoga, prirodoslovca, znanstvenika

i još mnogo toga. Podjednako ga okupiraju

briga za odgoj i budućnost srednjoškolske

mladeži, gospodarske mogućnosti Like (s

obzirom na Plitvička jezera i planinarstvo), od

svojih je učenika skupljao i objavljivao ličke

»narodne pripovječice« i narodne zagonetke,

109


Fras

balkanskog poluostrva na osvitku XIII. vijeka, Glasnik

Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 1895., 1. –

Školski izleti od Osijeka do Željeznih vrata (1895.) – O

Bosni i Hercegovini na Milenijskoj izložbi u Budimpešti

(1897.), – Ulaz na velebitsku Visočicu (1898.) – Hrvatska

u starim arkivima, Narodne novine, br. 1910, br. 176,

177./1910. – Stručni i poučni izleti osiečkih učenika više

trgovačke škole 1897., Zagreb, 1897. – Narodno gospodarska

važnost Plitvičkih jezera - Stanje balkanskog poluostrva

na osnutku 13. vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja

u Bosni i Hercegovini, 1895., 1. – S đacima kroz Bosnu -

Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru

(Trst, Mletke, Rijeku) i Hrvatsku, u kojoj je spomenuo i svoj

Smiljan. Najznačajnije djelo je Plitvička jezera i njihova

okolica, Zagreb, 1910.

uživao u otkrivanju prirodnih ljepota opisujući

školske izlete s učenicima. Surađivao je

u raznim stručnim i beletrističkim časopisima:

Narodne novine, Nastavni vjesnik, Školski

vjesnik, Glasnik hrvatskog naravoslovnog društva,

Nada, Starčevićanac, Pobratim, Hrvatstvo, Narodna

obrana, Narodna zaštita, Podravac, Trgovac, Sloga

(Karlovac), Jugoslavenski Lloyd, Školski vjesnik

(Sarajevo), Hrvatski učitelj, Kršćanska škola,

Srbin i niz drugih. Bavio se i kartografijom.

Izradio je i objavio nekoliko karata Hrvatske i

Slavonije. Veći dio svoga života i rada posvetio

je Plitvičkim jezerima, čiji je posljedak

njegovo kapitalno djelo Plitvička jezera i njihova

okolica s posvetom Ljepoti i slavi Hrvatske!

Riječ je o jedinstvenoj riznici sveobuhvatnog

tadašnjeg znanja o Plitvičkim jezerima i

Lici, u kojoj je prikupljeno sve što je do tada

bilo poznato o jezerima. Pretisak je objavljen

u Zagrebu 1994. povodom obilježavanja

45. obljetnice proglašenja Plitvičkih jezera

Nacionalnim parkom Republike Hrvatske.

Njegova unuka Vlasta Franić – Orlić objavila

je u Buenos Airesu 1981. skraćenu verziju

knjige, pod naslovom Plitvice.

DJELA (najvažnija): Orometrija Ličko-Gackog ili Gornjohrvatskog

visočja i njegovih orografskih sastavina, Nastavni

vjesnik/1884., str. 14 – 34., 109 – 123. – S gjacima kroz

Bosnu i Hercegovinu, Crnu goru, Dalmaciju, Jadransko

more (Trst, Mletke, Rijeku) i Hrvatsku, Donja Tuzla 1901.

(Prikaz knjige, Podravac br. 35 – 36./1894.) – Stanje

LIT.: Srbin (Gospić, 1905.). – D. Franić: S đacima kroz

Bosnu-Hercegovinu, Crnu goru, Jadransko more (Trst,

Mletke, Rijeku) i Hrvatsku (reprint izdanja: Donja Tuzla,

1901.) – Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925., Zagreb,

1925., 83. – Sušačka revija, god. 1 (1993.), br- 2 – 3, 25 – 28.

– Hrvatski biografski leksikon 4 (E – GM), Zagreb, 1998.

376.-377. – Milenijski leksikon, Poznate ličnosti s područja

Ličko-senjske županije i Gospićko – senjske biskupije, Vila

Velebita, 4-6 (96 – 98), Zagreb, 2001., 35. – A. Tomljenović:

Smiljan i okolica, 172 – 173. – Arhiva Leksikografskog

zavoda »Miroslav Krleža«.

A.T.

FRAS, Franjo Julije, pedagog i pisac,

(Jarenina kraj Maribora, 11. VIII. 1794 —

Vransko kraj Žalca, 11. III. 1868).

Od 1820. službuje kao nadučitelj u

Glini, a 1822. imenovan je školskim ravnateljem

Karlovačkog generalata te je upravljao

krajiškim školstvom do umirovljenja

1849. Na njegov prijedlog osnovane su prve

opetovnice (1827) te je umnogome pridonio

njihovu napretku. Bio je dopisni član nekoliko

gospodarskih društava u Štajerskoj i

Kranjskoj i redoviti član vrtlarskog društva

u Bavarskoj. Priredio je za učitelje nekoliko

pedagoških informativnih djela, od kojih

se osobito ističu ona na njemačkom jeziku.

Kao iskusan pedagog daje upute za rad u

svakom nastavnom predmetu i govori o

ženskom obrazovanju. Na hrvatskom jeziku

napisao je upute za rad u opetovnicama i

upute za provođenje nastavne osnove. O

vrtlarstvu i voćarstvu napisao je na njemačkom

jeziku više rasprava, tiskanih većinom u

Karlovcu. Kapitalno mu je djelo Vollständige

110


Frković

Topographie der Karlstädter-Militärgrenze tiskano

u Zagrebu 1835. i 1988. u hrvatskom prijevodu

u Gospiću pod naslovom Topografija

Karlovačke Vojne krajine. To je djelo pouzdan

izvor mjestopisnih, zemljopisnih, povijesnih,

arheoloških, etnografskih, vojnih,

crkvenih i političkih podataka zapisanih

na temelju stanja 1830-ih, dijela Hrvatske

od Kupe i Une preko Kapele i Velebita do

Jadranskoga mora i Zrmanje te se stoga

stavlja uz bok Hiezingerova, Vitezovićeva,

Valvasorova i Ratkajeva djela o Hrvatskoj.

DJELA: Belehrende und unterhaltende Geschichten zur

Bildung des Verstandes für die zarte Jugend beiderlei

Geschlechts. Karlstadt 1830. — Merkwürdigkeiten oder

Historisch- statistisch topographische Beschreibung d.

Karlstädter Militärgrenze. Karlstadt 1830. — Entwurf zur

politischen Verfassung der deutschen Schulen zum Gebrauch

der Militär Grenze mit Rücksicht auf ihre Verfassung,

Verwaltung und sonstige Verhältnisse. Karlstadt 1832. —

Vollständige Topographie der Karlstädter-Militärgrenze.

Mit besonderer Rücksicht auf die Beschreibung der

Schlösser, Ruinen, Inscriptionen und andern dergleichen

Ueberbleibseln von Antiquitäten. Agram 1835, 1850 2 . —

Erste Grundlagen der Obstbaumzucht zum Gebrauche für

die Landjugend. Karlstadt 1846.

LIT.: V. Dominković: Julije Fras. Napredak, 43(1902) 46,

str. 732–735; 47, str. 748–751; 48, str. 765–766. — A. Cuvaj:

Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije,

2. Zagreb 1910, str. 469, 482, 494, 523; 3, str. 248, 260, 317,

483, 489. — D. Franković i dr.: Povijest školstva i pedagogije

u Hrvatskoj. Zagreb 1958, 67. — T. Sabljak (T. S.):

Karlovačka vojna krajina. Matica, 39(1989) 1/2, str. 41.

Branko Pleše (1998)

Preuzeto iz: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6377

FRKOVIĆ, Ante Drago, pravnik i političar,

prvi ličko-senjski župan, (Zagreb, 21. II.

1943. – Zagreb, 11. VIII. 2011.).

Rođen je u obitelji Ivana i Jele, rođ.

Stilinović. Rano djetinjstvo proveo je u

Zagrebu i Rijeci gdje je krenuo u osnovnu

školu koju je završio u Gospiću. Daljnje školovanje

nastavio je u gimnaziji u Gospiću, treći

razred srednje škole završio je u Beogradu,

u VI. beogradskoj gimnazija na Zvezdari,

a maturirao je u gimnaziji u Gospiću. Po

završetku srednje škole otišao je na služenje

vojnoga roka u Banja Luku, a nakon toga se

zaposlio kao učitelj u Kosinjskom Bakovcu

gdje je predavao njemački jezik i matematiku.

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu upisao

je 1967., a diplomirao je 24. VI. 1975. U

tadašnjoj Upravi prihoda Općine Trešnjevka,

zaposlio se 1975., a 1991. prešao na rukovodeću

dužnost u Upravi prihoda Općine

Centar. Nakon toga je radio u Ministarstvu

financija, Republičkoj upravi prihoda (1992.

– 1993.) gdje je, između ostaloga, bio zadužen

za uspostavu Financijske policije. Za ličkosenjskog

župana izabran je 1993. Dužnost

župana obnašao je u dva mandata (1993. –

2001.). U tom je razdoblju bio i zastupnik u

Županijskom domu Hrvatskoga sabora (1997.

– 2001). Postavši prvi ličko-senjski župan, još

u ratnom razdoblju, razvio je sve županijske

institucije, oblikovao demokratske procese i

presudno utjecao na tijek obnove ratom razorenih

ličkih gradova i općina. Bio je najprepoznatiljiviji

lički domicilni političar čiji je ugled

umnogome pomogao tadanjem razvoju županije.

Nakon umirovljenja, u razdoblju 2001. –

2005., bio je član Županijske skupštine Ličkosenjske

županije i predsjednik Kluba vijećnika

HDZ-a. Odlikovan je Redom hrvatskog

trolista 1995., Spomenicom domovinske

zahvalnosti 1996., Redom Danice hrvatske s

111


Frković

likom Blaža Lorkovića 1997. i Redom Ante

Starčevića 1999. Dobitnik je i brojnih drugih

priznanja i plaketa, uključujući Javno priznanje

Ličko-senjske županije 2002.

IZVOR: Biografski upitnik za osobe uvrštene u Leksikon

Ličana i obiteljska arhiva. I.M.

FRKOVIĆ, Ivica, inženjer šumarstva, političar,

ministar u Vladi NDH, emigrantski

politički aktivist, (Lički Novi, 3. II. 1894. –

Buenos Aires, 21. XI. 1980.).

Sin je Jure Frkovića Gűce (1863. – 1943.)

i Marice rođ. Zdunić (1869. – 1898.), oboje

iz Ličkog Novog. Gimnaziju je završio u

Gospiću, a studij šumarstva na Šumarskoj

akademiji u Zagrebu. Kao student sudjelovao

je u Prvom svjetskom ratu kao časnik austrougarske

vojske na najžešćim bojišnicama talijanske

fronte (Soča, Piava) gdje je bio zapovjednik

satnije i bojne. Za vojničku hrabrost

odlikovan je s više odlikovanja. Bio je zapovjednik

počasne satnije koja je postrojena na

Markovu trgu u Zagrebu 22. X. 1918. kad

je Hrvatski sabor raskinuo državno-pravne

veze s Austro-Ugarskom te sudionik sukoba

5. XII. 1918., kad su pale Prosinačke žrtve na

Jelačićevu trgu, zbog protivljenja hrvatskih

domobrana jugounitaristima. Po povratku s

ratišta završio je studij 1919. i iste se godine

zaposlio kao šumarski vježbenik u Direkciji

šuma u Sušaku. Zatim je premješten u Škare za

upravitelja šumarije, pa u Rudopolje, Ogulin,

Otočac i 1925. u Pitomaču. Nakon osnivanja

Vlade Pašić-Radić u ljeto 1925., postavljen

je za ravnatelja Osobnog odjela Ministarstva

šuma i ruda u Beogradu, Odsjek za iskorištavanje

šuma, u svojstvu savjetnika Odjela za

šumarstvo, i tu ostao do 1934. Promjenom

Vlade prešao je, kao viši šumarski savjetnik,

u Direkciju državnih šuma u Sušaku, a

nakon nekoliko mjeseci u Direkciju šuma u

Zagrebu. Osnivanjem Banovine Hrvatske

došao je 1939. u Bansku upravu za predstojnika

Odjela za šumarstvo na poziv bana Ivana

Šubašića kojemu je bio školski kolega. Kao

visoki Vladin činovnik, održavao je veze s

kraljevskim dvorom i oporbenim političarima

u Zagrebu služio kao pouzdan izvor informacija

s najvišeg mjesta. Pripadao je skupini

Hrvata koja se okupljala u Hrvatskom klubu

u Beogradu i bila angažirana u vezama između

Dvora i Vlade s jedne te Vladka Mačeka i

njegovih pristaša s druge strane, dok je Maček

1934. bio u zatvoru. Prije toga, nakon atentata

na Stjepana Radića, u njegovu su se beogradskom

stanu sklanjali članovi obitelji Pavla

Radića i Vladka Mačeka. God. 1940. sukobio

se s banom Šubašićem, koji mu je zamjerio

posjet braći Jurici i Martinu u zatvoru u

Lepoglavi gdje su bili zbog sudjelovanja u

Brušansko-velebitskom ustanku 1932., te daje

ostavku. Uskoro je, kao nepoćudan, upućen

na vojnu vježbu u Sarajevo odakle se izvukao

početkom 1941. predočivši liječničko uvjerenje

da je srčani bolesnik. Premješten je u Zagreb,

u bolničku izolaciju u Vlaškoj ulici, gdje je

boravio sve do proglašenja NDH. Zahvaljujući

velikom stručnom, političkom i obiteljskom

ugledu, u prvoj Vladi NDH imenovan je

ministrom šuma i ruda. U tom je ministarstvu

ostao do 11. X. 1942., kad je ministarstvo

ukinuto. Pavelić ga je početkom 1943.

imenovao opunomoćenikom Hrvatske vlade

kod 369. pješačke divizije, poznate kao Vražja

divizija, koja se borila u Bosni protiv partizana

i četnika, a početkom rujna 1943. već je

kod 264. lovačke divizije s kojom se zatekao u

Drnišu u vrijeme kapitulacije Italije. Sudjelovao

je u razoružanju talijanskih postrojbi i uspostavi

hrvatske vlasti u Šibeniku i Zadru. Od

rujna 1943. obnašao je dužnost glavara građanske

uprave u Sarajevu i za područje velikih

župa Vrhbosna, Usora i Soli, Lašva i Glaž,

a od veljače 1944. i za župu Hum te kotare

Bijeljina, Brčko, Gradačac i Derventa. Nositelj

je visokog naslova viteza i više drugih odličja.

Godine 1944. ušao je u zadnju Vladu NDH

kao ministar bez lisnice. S obzirom na sve

težu ratnu situaciju, kao čovjek od velikog

112


Frković

Pavelićeva povjerenja, odlazi početkom svibnja

1945. generalu L. Rupniku u Ljubljanu

radi dogovora o zajedničkom otporu partizanima,

no za to je bilo prekasno. Hrvatsku

je napustio 6. V. 1945. zajedno sa suprugom

Ljerkom i obitelji. Njegova supruga bila je

nećakinja glasovitog admirala Janka Vukovića

Podkapelskog koji je u listopadu 1918. postao

prvi zapovjednik hrvatske ratne mornarice

nakon raspada Austro-Ugarske. Do tada su

zapovjednici uvijek bili stranci. Uspio se sa

suprugom skloniti u Austriju, a djeca su se

u metežu razdvojila od roditelja. Kći Mirna,

koja je tada imala 22 godine, najvjerojatnije

je ubijena u mjestu Crngrob u Sloveniji gdje

je bio partizansko skupljalište zarobljenika.

Druga kći Vesna, koja je imala 16 godina,

dospjela je kao zatvorenica u Zagreb, a kad

joj je otkriven identitet, ubijena je na nekom

izletu u Hrvatskom zagorju. Sin Vladimir

se uspio priključiti roditeljima te je s njima

otišao u Argentinu gdje ima brojno potomstvo.

Okružni sud u Zagrebu osudio je Ivicu

Frkovića 1945. u odsutnosti na deset godina

zatvora. Kao izbjeglica skrivao se po raznim

mjestima u Austiji do 1948., odakle se prebacio

u Argentinu. S njim je tamo dospjela još nekolicina

istaknutih hrvatski šumarskih stručnjaka

(J. Balen, M. i S. Hranilović, D. Milinković,

K. Uhrin, J Petrak, L. Poduje). Nakon što se

tu skrasio pod imenom Andre Jose, ostao je

i dalje jedan od najbližih Pavelićevih suradnika

te bio predsjednik organizacije Hrvatski

domobran. U Argentini je, s novim identitetom

i zajedno sa spomenutim stručnjacima,

dobio posao u Ministarstvu poljodjelstva i

stočarstva, Direkcija za šume, organizacijska

jedinica Narodnog šumskog instituta (IFONA

Instituto Forestal Nacional). Angažirani su u

stručnim poslovima istraživanja i registriranja

prirodnih osobitosti Argentine. Frković

i njegova ekipa prvi su šumarski stručnjaci u

Argentini, jer su do tada šumarske poslove

obavljali agronomi. Hrvatski su šumari tako

obavili znatne poslove uređivanja argentinskih

šuma te sudjelovali u osnivanju i organizaciji

tamošnjeg šumarskog fakulteta na kojem su bili

i prvi predavači. Frković je isključivo radio na

uređivanju šuma. Radeći na terenu, nailazili su

na mnoge predjele, rijeke, jezera i slapove bez

imena te su ih imenovali hrvatskim zemljopisnim

imenima (rijeke Lika, Bosna, Una, Sava,

Korana, Cetina, Drava, Mura i dr., jezera Jasna

i Mirna po ubijenim Frkovićevim kćerima,

slapovi Budak i Mime po ustaškim dužnosnicima

i Frkovićevim prijateljima iz Like). Sva

ta imena unijeta su i u službene zemljopisne

karte. Na tom poslu ostao je sve do umirovljenja.

Toliko ga je zavolio da ga nije htio napustiti

ni kad su mu nuđeni bolje plaćeni poslovi.

Ujedno je osposobljavao mlade stručnjake i

uvodio ih u istraživački posao te su oni kasnije

nastavili rad njegove ekipe. Frković je i u

vrijeme najjače političke aktivnosti za vrijeme

NDH pisao stručne članke po raznim časopisima:

Hrvatsko gospodarstvo (1941.), Nezavisna

Država Hrvatska (1941.), Željeznar - spomen izdanje

(1942.), Gospodarstvo (1943.), Novi list (1944.).

LIT.: J. Borošić: Šematizam i status osoblja u resoru

Ministarstva šuma i rudnika, Beograd, 1933. – A.

Abramović: Ing. Ivica Frković nakon odlaska u mirovinu,

Jutarnji list 31, 20. II., 1941. str. 17. – Uredništvo: Prvi naš

ministar šuma i ruda i njegovi najbliži suradnici, Šumarski

list 65, 6, 1941, str. 209 – 212. – I. Rojnica: Prikaz povijesti

Argentine i doprinos Hrvata, Buenos Aires, 1974., str. 207

113


Frković

– 211. – Vitez Ivica Frković (zbornik), Buenos Aires, 1982. –

N. Bićanić: Frkovići iz Gospića, Vila Velebita br. 6, od 15. II.

1993., str. 12 – Slavko Hranilović i Oskar Piškorić: Doprinos

hrvatskih šumara argentinskom šumarstvu – s biografijom

šestorice šumara, Šumarski list, 119, br. 11 – 12,

1995., str. 415 – 427. – Z. D.: Tko je tko u NDH - Hrvatska

1941. – 1945., Minerva, Zagreb, 1997. – Hrvatski biografski

leksikon, sv. 4, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

Zagreb, 1998. – A. Bežen i Vesna Grahovac-Pražić: Dobri

duh Gospića – život i djelo Manje Kovačević i njezin rod

Frkovića, Ogranak Matice hrvatske u Gospiću i Stajergraf,

Zagreb, 2016. J. K. i A. B.

FRKOVIĆ, Juraj (Jurica), veliki župan

Velike župe Gacka i Lika i stožernik u

vrijeme NDH, (Lički Novi, 28. VIII. 1910.

– Povlje blizu Jablanca, 22. II. 1944.).

Sin je Jure Frkovića Gűce (1863. – 1943.)

i Mande rođ. Kosović (1879. – 1950., pokopana

u Buenos Airesu), oboje iz Ličkog

Novog. Najprije je izučio remenarski zanat

kod oca Jure koji je svoje sinove odgajao

tako da su najprije kod njega završili zanat

i dobili osnovno zanimanje, a kasnije im je

omogućio da nastave školovanje po vlastitoj

želji i sposobnostima. Nakon završenog

zanata radio je u očevoj trgovini mješovite

robe u Gospiću. Trgovina se nalazila velikoj

obiteljskoj kući Frkovića u blizini nekad

poznate gospićke place (danas Trg Stjepana

Radića). Još kao mladić »zarazio se politikom«,

ogorčen atentatom na Stjepana Radića

i diktaturom kralja Aleksandra, i, slijedeći

stariju braću Ivicu, Martina i Matu, uključio

se u rad hrvatske nacionalističke mladeži u

Gospiću. Priključio se ustaškom pokretu i

kao dvadesetjednogodišnji mladić sudjelovao

u Brušansko-velebitskom ustanku 1932.

Zbog toga je osuđen, zajedno s bratom

Martinom, na pet godina robije. Kaznu je

odležao u Lepoglavi, no tu je s brojnim istomišljenicima

razvijao političke ideje o oslobođenju

Hrvatske od velikosrpskog terora.

U zatvoru je prosvjedovao protiv neljudskih

postupaka uprave nad robijašima pa je dobio

još deset mjeseci robije. Nakon odslužene

kazne vratio se u Gospić i postao jedan od

vodećih ljudi ustaškog pokreta u Lici. Kad je

osnovana Banovina Hrvatska 1939., osudio

je sporazum Cvetković-Maček smatrajući

da tim sporazumom nije riješeno hrvatsko

pitanje. Zbog javnog isticanja antidržavnog

raspoloženja uhićen je po nalogu bana Ivana

Šubašića i u ožujku 1941. interniran u logor

Krušćica kod Travnika. Tu ga je zatekao rat i

proglašenje NDH. Vratio se u Gospić i stavio

na čelo brojne i jake ustaške organizacije.

Početkom svibnja 1941. imenovan je privremenim

ustaškim povjerenikom za Liku, a

mjesec dana kasnije postao je veliki župan

Velike župe Gacka i Lika. Od jeseni i ustaški

stožernik te županije. Smatra se da je jedan

od osnivača logora Jadovno, ali o tome nisu

objavljeni sigurni podatci. Početkom srpnja

1942. premješten je za velikog župana Velike

župe Livac i Zapolje u Novoj Gradiški gdje

ostaje do kolovoza 1943. te se opet vratio na

staro mjesto velikog župana Gacke i Like.

Kad je podignut ustanak u Srbu i okolici,

27. VII. 1941. te spaljen Boričevac i protjerano

hrvatsko stanovništvo, Frković se intenzivno

brinuo o zaštiti i obrani šireg područja

Gospića. Imao je značajnu ulogu u obrani

Gospića kad su ga partizani opkolili 1943., a

talijanski vojni zapovjednici predlagali evakuaciju

stanovništva i potpuno povlačenje, što

je odbio. Nekoliko je puta odlazio u Zagreb

sa zahtjevom za podrškom i bezuvjetnom

114


Frković

obranom grada. Gospić je tada obranjen, ali

je bio prenapučen izbjeglicama iz cijele Like.

Frkovićeva je tada glavna preokupacija bila

obrana i opskrba grada osnovnim prehrambenim

i drugim potrepštinama. Upravo organizirajući

prehranu brojnog stanovništva

Gospića, izgubio je život. Kad se vraćao iz

Rijeke, kamo je putovao po pomoć u hrani,

dočekan je u zasjedi i ubijen kod mjesta

Povlje blizu Jablanca pod Velebitom. Bio je

jedan od najuspješnijih i popularnih političkih

i vojnih operativaca u Lici, a nakon

pogibije priređen mu je veličanstven sprovod

u Gospiću, gdje je pokopan u obiteljskoj

grobnici. Dobio je naslov viteza. God. 1941.

oženio se Dragicom rođ. Ugarković iz tada

također poznate gospićke obitelji, s kojom je

imao sina Marka i kćer Jurju.

LIT.: Hrvatsko jedinstvo, 11. III. 1944. – N. Bićanić:

Frkovići iz Gospića, Vila Velebita, Zagreb, br. 6 od 15. II.

1996. – N. Bićanić: Jurica Frković – lički čelik značaj, Vila

Velebita br. 34/1995. – Z. D.: Tko je tko u NDH, Minerva,

Zagreb, 1997. – A. Bežen – V. Grahovac – Pražić: Dobri

duh Gospića – život i djelo Manje Kovačević i njezin rod

Frkovića, Ogranak Matice hrvatske u Gospiću i Stajer-graf

Zagreb, Gospić-Zagreb, 2016. J. K. i A. B.

FRKOVIĆ, Mate, liječnik, stožernik i ministar

u Vladi NDH i emigrantski politički

aktivist, (Lički Novi 31. XII. 1901. – Buenos

Aires, 7. IX. 1987.).

Sin je Jure Frkovića Gűce (1863. – 1943.) i

Mande rođ. Kosović (1879. – 1950., pokopana

u Buenos Airesu), oboje iz Ličkog Novog. U

Gospiću je počeo, a u Zagrebu 1919. završio

gimnaziju. Studij medicine završio je

na Medicinskom fakultetu u Zagrebu gdje

je diplomirao 1929. Još je kao sveučilištarac

bio je pristaša HSS-a, a djelovao je i u radu

Hrvatskog akademskog kluba Kvaternik. Zbog

političkog djelovanja često je bio proganjan i

zatvaran. Nije se mogao zaposliti u Zagrebu

jer je bio politički nepodoban, ali je uspio

dobiti liječnički posao u Varaždinu. Tamo

je radio do 1934. kada je otpušten iz službe

jer nije htio položiti prisegu kralju Petru

Karađorđeviću. Ide u red značajnijih pojedinaca

koji su radili na organizaciji ustaškog

pokreta u domovini potkraj 1930., a naročito

1938., poslije povratka većeg boja ustaških

emigranata u Hrvatsku. Koncem 1935. radio

je na pokretanju tjednika Hrvatsko jedinstvo u

kojem je objavio velik broj članaka. Kad je u

travnju 1941. proglašena NDH, imenovan je

ustaškim povjerenikom Vlade za Varaždin

i šire područje. Radio je na uspostavljanju

civilne vlasti, što je rezultiralo osnivanjem

Velike župe Zagorje sa sjedištem u Varaždinu

15. VII. 1941. Zbog predanog rada na osnivanju

i ustroju ustaških organizacija imenovan

je ustaškim stožernikom za područje te župe.

Od kolovoza 1942. bio je na dužnosti pročelnika

zdravstvenog odjela u Zapovjedništvu

Ustaške vojnice s činom ustaškog zdravstvenog

pukovnika. U srpnju 1943. Pavelić ga

je imenovao doglavnikom, čime je postao

član Doglavničkog vijeća najužeg državnog

tijela uz poglavnika. U rekonstrukciji Vlade

potkraj kolovoza 1944. postavljen je za ministra

unutarnjih poslova, umjesto smijenjenog

Mladena Lorkovića, i na toj je dužnosti

ostao do kraja rata. Postavljen je za pročelnika

ustaškog suda Poglavnikove tjelesne

bojne (PTB) koji je Lorkovića i Vokića

osudio na gubitak časti, isključenje iz PTB i

strogu izolaciju u kućnom pritvoru, ali ne i za

veleizdaju, što su tražili Nijemci. Napustio je

Hrvatsku 6. V. 1945. zajedno s ostalim članovima

Vlade NDH i ustaškim dužnosnicima.

Iz Zagreba su se, preko Zaprešića i Slovenije,

prebacili u Austriju. Tu su preko Klagenfurta

dospjeli najprije u Turracher Höhe, a 15. V.

1945. u Tamsweg. Englezi su ga uhitili 18. V.

1945. i zatvorili u logor Spital na Dravi, ali su

ga pustili u srpnju. U proljeće 1946. počeo je

raditi na prikupljanju državnog zlata iz domovine

i s lažnim dokumentima prelazi u Italiju.

Britanske ga vlasti ponovo uhićuju u Cortini

d’ Ampezo i nakon mjesec dana premještaju

u zatvor u Bellunou te poslije dva mjeseca u

zatvor u Trevisu. Englezi nisu znali njegov

115


Frković

pravi identitet pa je oslobođen na intervenciju

vještih hrvatskih rodoljuba. Odlazi u Rim

gdje se sastaje s Pavelićem koji je osnovao

Hrvatsko državno vodstvo na čelu s Matom

Frkovićem, Lovrom Sušićem i Božidarom

Kavranom, povjerivši im organizaciju otpora

u domovini. Kad se uvjerio da od njegove

misije neće biti ništa (kao ni od zlata koje

je netragom nestalo), a učestale su i provale,

1947. se vratio u Austriju. U Salzburgu 26.

VI. 1948. dva pripadnika jugoslavenske tajne

službe UDBA omamljuju ga i pokušavaju

oteti iz hotela, ali se on uspijeva osloboditi

te su napadači morali pobjeći. Odvojio se od

Pavelića te zajedno s Brankom Jelićem i S.

Bućom osnovao u Münchenu Hrvatski narodni

odbor u kojemu je postao član izvršnog vijeća,

a poslije i glavni tajnik. Osnovali su i poluvojničku

organizaciju Hrvatska obrana te tiskali

list Hrvatska država. Šezdesetih godina dolazi

do nesuglasica među članovima Hrvatskog

narodnog odbora i Frković napušta Jelića te

se pridružuje Ujedinjenim Hrvatima Njemačke.

Naposljetku odlazi u Argentinu gdje mu se

odmah nakon rata sklonila obitelj te je doživio

duboku starost. Napisao je veći broj novinarskih

tekstova i dvije knjige. Pod skrivenim

imenom Matijas Hrvatinić objavio je u

Buenos Airesu opsežnu publicističku knjigu

Srpska nacionalna i vjerska nastranost, a u rukopisu

je ostala knjiga Lika, Gacka i Krbava nekad

i danas. Člancima i sjećanjima surađivao je u

Hrvatskom jedinstvu (1938.), Hrvatskom narodu

(1944.), Novom dobu (1944.) te u emigraciji u

Hrvatskoj državi, Hrvatskoj slobodi i Hrvatskoj

reviji (1955., 1971. 1983. – 84.). Bio je u najužem

vodstvu vlasti NDH i ustaškog pokreta

te u vrhu borbene protujugoslavenske hrvatske

emigracije nakon Drugog svjetskog

rata. S Dragicom rođ. Orešković (Gospić,

21. II. 1908. – Buenos Aires, 3. XII. 2004.)

imao je tri kćeri (Vesna, Vlasta, Dubravka)

i sina (Hrvoje) te u Argentini ima brojno

potomstvo.

DJELA: Srpska nacionalna i vjerska nastranost (pod

skrivenim imenom Matijas Hrvatinić), Escuela de Artes

Grfaicas »Federico Grote«, Buenos Aires, 1973. – Lika,

Gacka i Krbava nekad i danas (1981., u rukopisu).

LIT.: J. Jareb: Političke uspomene i rad dr. Branimira

Jelića, Cleveland, 1982. – B. Krizman: Ustaše i treći Reich,

2, Zagreb, 1983. – I Cerovac: Hrvatski politički leksikon,

London, 1988. – N. Bićanić: Frkovići iz Gospića, Vila

Velebita br. 6, od 15. II. 1993., str. 12 – Hrvatski biografski

leksikon, sv. 4, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

Zagreb, 1998. – G. Vuković: Operacija Gvardijan, Mladost,

Zagreb, 1958. – Bože Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskog

iseljeništva, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva,

Zagreb, 2002. – A. Bežen – V. Grahovac – Pražić: Dobri

duh Gospića – život i djelo Manje Kovačević i njezin rod

Frkovića, Ogranak Matice hrvatske u Gospić i Stajer-graf,

Gospić – Zagreb, 2016. – Z. Zidar: Frković Mate, Internet,

www.google.hr:croatasar.blogspot.com/2008. J. K. i A. B.

116


Gavazzi

G

GABELICA, Milivoj, pedagog, (Karlobag,

17. V. 1929. – Zagreb, 15. IV. 2003.).

Njegov otac Leon, rođen u Podbablju

kod Imotskog, bio je financijski kontrolor

(umro u 39. godini), a majka Lucija,

rođ. Budak, podrijetlom je iz Karlobaga.

Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završio

je u Zagrebu, a u Gospiću učiteljsku

školu 1948. tako da se izdržavao kao građevinski

i šumski radnik u Velebitu. Radio je

kao učitelj u Čazmi i Brestu pod Učkom

odakle je, kao uspješan učitelj, premješten u

Ministarstvo prosvjete na mjesto referenta

za tisak, dječju literaturu i film. Odatle je

upućen na studij pedagogije na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu, a kao student radio

je u Školskim novinama poslove novinara,

lektora i korektora. Kao apsolvent radio je

1954. – 1956. kao učitelj u Vježbaonici zagrebačke

Učiteljske škole i tada je proglašen za

najboljeg učitelja u Zagrebu. Diplomirao je

pedagogiju 1956. Nakon odsluženog vojnog

roka radio je kraće vrijeme kao učitelj u

Osnovnoj školi Nikola Demonja u Zagrebu

koja je bila vježbaonica Filozofskog fakulteta

za studente pedagogije, a odatle je prešao u

Republički zavod za osnovno školstvo gdje

je postao prosvjetni savjetnik i republički

prosvjetni inspektor i bavio se istraživanjima

pravopisne pismenosti, nastave matematike

i slobodnih aktivnosti i uređivao i zavodski

časopis. God. 1963. primljen je za asistenta

na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta

u Zagrebu, katedra za didaktiku i metodike.

God. 1970. doktorirao je na istom

fakultetu disertacijom Metodika usmenog izlaganja

u suvremenoj nastavi. Docent je postao

1971., a redoviti profesor 1993. i radio taj

posao do umirovljenja predajući metodičke

kolegije studentima pedagogije i razredne

nastave, a bio je i šef Odsjeka za pedagogiju

i voditelj poslijediplomskog studija. Bio je

vrlo aktivan u Hrvatskom pedagoško-književnom

zboru kojemu je bio potpredsjednik

i predsjednik te dugogodišnji glavni urednik

časopisa Pedagoški rad (Napredak). Bio je

i u uredništvu dječjeg časopisa SMIB i časopisa

Roditelji i škola. Nagrađen je godišnjom

državnom nagradom Ivan Filipović i nagradom

za prosvjetne novinare Tone Peruško.

Objavio je niz priloga u časopisima Umjetnost

i dijete, Školske novine te nekoliko metodičkih

priručnika. Glavna njegova djela su Razgovori

s roditeljima (1978.), Razgovori tobom (1983.),

Domovina i vjera (1994.). U mirovini je pisao

haiku poeziju osobito inspiriran velebitskim

primorjem, Likom i Velebitom. Često je

boravio u svojoj kući za odmor u Karlobagu

sa suprugom Zdenkom, kćeri Majom, zetom

Lacijem i unucima Leonom i Lucijanom.

LIT.: H. Vrgoč: Naših sto trideset godina, 1871. – 2006.,

Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 2007. –

Hrvatska enciklopedija – osobna arhiva A.B.

GAVAZZI, Milovan, etnolog, (Gospić, 18.

III. 1895. – Zagreb, 20. I. 1992.).

Etnolog, muzikolog, slavist, erudit, utemeljitelj

i profesor studija etnologije na zagrebačkom

Filozofskom fakultetu, kustos i upravitelj

Etnografskog muzeja, dekan i prodekan,

član Odbora za folklor i antropogeografiju

JAZU (od 1948.; dopisni član 1952.,

a sedam godina poslije daje ostavku zbog

neslaganja oko uređivačke politike Zbornika

za narodni život i običaje južnih Slavena),

dobitnik Herderove nagrade za etnologiju

1970. (za naročite zasluge i doprinos širenju

europskog kulturnog blaga i razumijevanje

među narodima). Godišnja nagrada za

izuzetna ostvarenja u promicanju etnološke

117


Gavez

struke, kao i Nagrada za životno djelo koje

dodjeljuje Hrvatsko etnološko društvo,

nose njegovo ime. Obitelj je venecijanskog

podrijetla, doselila u Dalmaciju, a djed je u

Šibeniku posjedovao tvornicu svijeća. Otac

Artur, profesor gospićke Gimnazije i majka

Katarina iz ličke obitelji Lovrić, ubrzo po

njegovu rođenju odlaze u Rijeku i Zagreb.

Nakon mature, studirao je na Zagrebačkom

sveučilištu filozofiju i kroatistiku povezanu

sa studijem slavenskih jezika i kultura

(sedam semestara, 1913. – 1917.), a slavenske

jezike, starine i folklor na Praškom (posljednji

semestar 1917.). Ispite za srednjoškolskoga

profesora položio je 1918. i 1919., a 1919. na

Zagrebačkom sveučilištu doktorirao je tezom

Ritmika hrvatskih narodnih pjesama. Isprva

nastavnik na učiteljskoj školi, 1921. pridijeljen

je Etnografskom muzeju gdje je 1923.

postao kustos. Nakon četiri godine osnovao

je i ustrojio studij etnologije na Filozofskom

fakultetu gdje je 1930. imenovan redovitim

profesorom. Potaknuo je izdavačku i sakupljačku

djelatnost, bavio se etnološkom kinematografijom

i kartografijom. Znanstveni

interes mu je kulturnopovijesno usmjeren, a

osobito se posvetio »kulturnoj analizi« pučke

kulture. Polazište mu je hrvatsko naslijeđe

koje smješta u vremenski i prostorni okvir,

no istraživanje je proširio i na područje srednje

i jugoistočne Europe. Knjige Godina dana

hrvatskih običaja (193-/1988.) i Baština hrvatskog

sela (1937./1940. – 1991.) nezaobilazna su literatura

hrvatske etnologije. Svojih ličkih korijena

sjetio se pri posjetu Kaluđerovcu 3. VI.

1929. gdje je opisao tehniku izrade lonaca, uz

snimljene fotografije i nekoliko crteža kotura,

peći i žrvnja. Njegov članak Kaluđerovački

lončari objavljen u Ličkom kalendaru 1937. i

danas je osnovno djelo za poznavanje lončarstva

ručnoga kola u Hrvatskoj.

LIT.: Ivan Šestan: Milovan Gavazzi: proživljeno stoljeće,

Zagreb, 1995. – Vitomir Belaj: In memoriam prof.

dr.Milovan Gavazzi, Etnološka tribina, vol. 22, no. 15.,

1992. – Mario Stipančević: Korespondencija Milovana

Gavazzija u HDA, Arhivski vjesnik, vol. 48, no.1, 2005. –

Mirjana Randić: Svi lički lončari, Etnološka tribina 22, vol.

29., 1999. T.K.

GAVEZ, Eduard, veterinar-patolog,

(Gospić, 20. II. 1913. – Sarajevo. 2. V. 1995.).

Gimnaziju je završio u Zagrebu 1933., a

studij veterine na Vetrinarskom fakultetu također

u Zagrebu. Na istom je fakultetu i doktorirao

1945. obranivši disertaciju Usporedbena

histopatološka slika tuberkuloze kod različitih vrsta

životinja. Od 1941. bio je asistent u Zavodu za

patologiju i patološku anatomiju Veterinarskog

fakulteta u Zagrebu na kojem je 1950. završio

specijalizaciju iz komparativne patologije.

Godine 1951. pozvan je u Sarajevo gdje je

izabran za docenta na Veterinarskom fakultetu

Univerziteta u Sarajevu. Tu je utemeljio

i organizirao Institut za patomorfologiju. Bio

je izvanredni profesor od 1957., a redoviti

od 1967. za opću patologiju, socijalnu patijsku

morfologiju, histološku i mikroskopijsku

anatomiju i ontologiju te specijalnu morfologiju

infektogenih, parazitogenih i drugih

bolesti. Od 1951. do umirovljenja (1981.) bio

je predstojnik Instituta za patomorfologiju, a

1966. – 1970. bio je i šef Odjela za patologiju

naučno-istraživačkog i dijagnostičkog instituta

u Sarajevu. Predavao je i na stranim fakultetima,

primjerice u Münchenu i Brnu. Glavno

118


Gerovac

Početkom rujna 1943. imenovan je stožernikom

Ustaškog stožera Vuka-Posavje sa sjedištem

u Vukovaru i na tom položaju ostaje do

sloma NDH. U svibnju 1945. povukao se iz

Hrvatske, uspio izbjeći zarobljavanje i prebacio

se u Španjolsku. U Madridu je nastavio

pravno usavršavanje te položio doktorat. Bio

je aktivan u Zajednici Hrvata u Španjolskoj,

držao predavanja po španjolskim gradovima.

Umro je u Madridu.

LIT.: Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,

Zagreb, 1997. J.K.

područje njegovih znanstvenih istraživanja

bila je patologija životinja, posebno komparativna

biologija animalnih tuberkuloza, ontogenetika

i teratologija te patologija endokrinih

žlijezda. Objavio je više od 80 znanstvenih i

60 stručnih radova. Objavljivao je u sljedećim

časopisima: Vetreinarski arhiv (1946., 1950.– 52.),

Vetreinar (1947., 1949.– 50, 1972.), Vetrinaria

(1951. – 52., 1954., 1956. – 60., 1973., 1984.),

Vetrinarski glasnik (Beograd. 1951., 1958., 1967.-

68., 1970. – 71., 1975., 1983.), Deutsche tierärztliche

Wochenschrift (Hanover, 1954.), Tuberkuloza

(1957., 1960.) Bulletin da l’Office international des

épizooties Pariz, 1968. – 69.), Tierärztliche Umschau

(Konstanz, 1960.) Objavio je više skripti iz

patologije za svoje studente. Bio je član World

Asociation of Veterinary Pathologists u

Zürichu.

LIT.: 50 godina Veterinarskog 1919. – 1969., Zagreb, 1969,

337 – 361 – Bibliografija 50 godina Veterinarskog fakulteta

u Zagrebu 1919. – 1969., Zagreb, 1971., 173 – 174, –

A.Džuvić: Prof. dr. Eduard gavez – emeritus Veterinaria

31(1982) 1/2, str. 281 – 285. – Hrvatski biografski leksikon,

tom 4 (E – Gm), Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

Zagreb, 1988. A.T.

GEC, Marijan, stožernik, (Otočac, 21. VI.

1912. – Madrid, ?).

Studij prava završio je na Pravnom fakultetu

u Zagrebu. Nakon uspostave NDH

izabran za predstojnika Kotarskog suda

i određen za logornika u Staroj Pazovi.

GEROVAC, Ljubica, politička aktivistica,

sudionica partizanskog pokreta i jugoslavenski

narodni heroj, (Jezerane, 20. IX 1919. –

Jezerane, 16. IV. 1942.).

Potječe iz seljačke obitelji. Otac joj se

uz zemljoradničke poslove bavio i zidarskim

obrtom. Osnovnu školu završila je u

Jezeranama, a građansku školu nastavila

u Zagrebu. Još kao djevojčica priklanjala

se ljevičarski nastrojenoj omladini. Bila je

nakratko i uhićena 1936. kao sumnjiv antidržavni

element. Poslije završene građanske

škole upisala se u Trgovačku akademiju

u Zagrebu. Kao studentica okupljala je oko

sebe omladinu komunističke orijentacije i

agitirala protiv starojugoslavenskog režima.

Policija i školske vlasti uočile su njezine antidržavne

političke aktivnosti pa je uhićena i

zatvorena 1937. Policija joj nije mogla dokazati

subverzivne djelatnosti. Puštena je nakon

nekoliko dana i još je žešće nastavila ljevičarsku

djelatnost. Uskoro je primljena u SKOJ.

U jesen 1937. izbačena je iz Trgovačke akademije

u Zagrebu, ali se nije odrekla ljevičarskog

djelovanja. Školovanje je nastavila u

Banja Luci. Tijekom 1939. nekoliko je puta

zatvarana, ali se uvijek uspijevala izvući. U

jesen 1940. upisala se na Visoku ekonomskokomercijalnu

školu u Zagrebu gdje i dalje uz

studiranje nastavila svoju političku djelatnost.

Istovremeno nije gubila vezu s rodnim

119


Glavaš

krajem, a surađivala je u Seljačkoj misli. Godine

1940. primljena ja u članstvo KPJ. Kao već

iskusan komunistički kadar postala je sekretar

partijske ćelije u Visokoj ekonomsko-komercijalnoj

školi. Kad je započeo Drugi svjetski

rat, Jugoslavija okupirana i stvorena NDH, po

partijskom je zadatku došla u Liku i odmah

se uključila u pripreme za dizanje oružanog

ustanka. Obilazila je sela, okupljala omladinu

i žene i agitirala za dizanje pobune protiv

Nijemaca i Pavelićeva režima.Već od samog

početka ustanka sudjelovala je u oružanim

akcijama zajedno s partizanskim grupama. U

jesen 1941. izabrana je za člana KK KPH za

kotar Brinje i sekretara KK SKOJ-a za Brinje.

U borbama je bila neobično hrabra te je zbog

toga postala vrlo omiljena među omladinom,

naročito ženskom. Prilikom napada ličkih i

primorsko-goranskih partizana na ustaške

postrojbe u Jezeranama, predvodila je vod

bataljuna Marko Orešković i uspjela ga neopaženo,

pored svih bunkera, dovesti do seoske

crkve gdje su borci zauzeli položaje, a kad

se vraćala po drugi dio boraca da ih uvede

u selo, bila je primijećena i ubijena 16. IV.

1942. Brinjski partizani su u njezinu čast svoj

bataljun prozvali bataljunom Ljubice Gerovac.

Pod tim se imenom borio do završetka rata.

Za narodnog heroja proglašena je 27. XI. 1953.

LIT.: Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975.

– Ljubica Gerovac, Wikipedija J.K.

GLAVAŠ, Milan, šumarski inženjer i sveuč.

profesor, (Krasno, 3. XI. 1945.).

Jedno je od desetero djece Nikole i Marije

rođ. Vukelić, također iz Krasna. Osnovnu

školu završio je u rodnom mjestu, srednju

šumarsku u Delnicama 1965., a studij

šumarstva i to šumsko-gospodarski smjer na

Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Diplomiravši 1971., postao je asistent za predmet

šumarska fitopatologija na istom fakultetu.

Na poslijediplomskom studiju specijalizirao

je predmet Zaštita šuma. Magistrirao je

1980., a doktorat znanosti obranio je 1988. U

znanstveno-nastavno zvanje docenta za predmet

Šumarska fitopatologija, izabran je 1990., za

višeg znanstvenog suradnika 1991., izvanrednog

profesora 1992., a redovitog profesora

1996. Od 14. I. 2016. je professor emeritus

Zavoda za zaštitu šuma i lovno gospodarenje

Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Na istom je fakultetu bio predstojnik Zavoda

za zaštitu šuma i lovstva, a predavao je tri

kolegija: Šumarska fitopatologija, Šumarska entomologija

i Zaštita šuma. Na poslijediplomskoj

nastavi iz predmeta Zaštita šuma sudjelovao

je na predmetima Sistematika gljiva, Biologija,

Fiziologija i Ekologija gljiva, te suzbijanje štetnih

biljaka. Bio je mentor više od 100 diplomskih

te brojnih magistarskih i doktorskih

radova. Obavljao je brojne stručne i znanstvene

zadatke od kojih spominjemo: voditelj-koordinator

projekta Ministarstva znanosti

i tehnologije Zaštita i obnova eko sustava i

potprojekta JP Hrvatske šume i Izloženost šuma štetnim

utjecajima i povećanje njihove zaštite. Stručno

se usavršavao u Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj

i Slovačkoj. Bio je dugogodišnji član uredništva

Šumarskog lista i aktivan član niza znanstveno-stručnih

udruga. Bio je organizator

i voditelj znanstvenih i stručnih skupova u

zemlji i inozemstvu, voditelj 6 nacionalnih

znanstvenih projekata, koji se odnose na

zaštitu i obnovu šuma, šumskih eko sustava

te integralnu zaštitu bilja u šumskim rasadnicima.

Za znanstveni rad i dostignuća dobio

120


Gojtan

je brojne nagrade i priznanja (zlatne plakete,

povelje i priznanja).

DJELA: Objavio je samostalno ili u suautorstvu više od

120 znanstvenih i stručnih radova, među kojima su dvije

autorske knjige: Osnove šumarske fitopatologije te Gljivične

bolesti šumskog drveća. Suautor je 10 znanstvenih radova,

sudjelovao je u pisanju 3 monografije i bibliografije, objavio

je recenzije 16 knjiga, jedan projekt i brojne stručne i znanstvene

radove u časopisima, knjigama, zbornicima radova i

drugim publikacijama. Recenzirao je više od sto radova koji

se odnose na zaštitu šuma. Suradnik je popularnog časopisa

Lički planinar u kojemu piše o velebitskom ljekovitom bilju.

U tisku je njegova Enciklopedija domaćeg ljekovitog bilja.

LIT.: A. Tomljenović: Pčelarstvo i ljekovito bilje - neiskorištene

mogućnosti Like i Velebita (intervju), Vila Velebita,

br. 79/80, travanj/svibanj 1999. – Krasno (monografija,

grupa autora), Krasno – Rijeka, 2007. – http.//imenik.

sumari.hr; http://dizbi.hazu/linked/c20/11195; CROSBI –

Hrvatska znanstvena bibliografija (beta.bib.irb.hr/pregled/

znanstvenici/13513. A.T.

GLAVINIĆ, Sebastijan, senjski biskup,

(Pićan, 18. I. 1689. – Slovenske Konjice, 5.

XII. 1697.)

Obitelj Glavinić doselila se u Istru iz

Glamoča. Zato se Glavinić često potpisivao

kao »de Glamoch«. Kršten je 18. I. 1632. u

pićanskoj katedrali, što znači da je taj dan,

ili koji prije, rođen od Nikole zvanog Sfožer

i majke Margarete rođene Veljan. Filozofske

i teološke nauke pohađao je u Grazu, Beču

i Trnavi. Za svećenika je zaređen 20. III.

1660. Nakon toga bio je dvorski kapelan

u Beču, a 1661. sudjelovao je kao tumač u

carskome poslanstvu u Rusiju, o čemu je

napisao izvješće (Relatio de rebus moscoviticis).

Za vrijeme biskupa Smoljanovića bio je

kraće vrijeme modruški arhiđakon, a nakon

te službe preuzeo je upravu župe Slovenske

Konjice (Gonovicensis). Tu je ostao sve do

imenovanja za biskupa. Carsko imenovanje

nosi nadnevak 19. travbha 1689., a papinsko

8. V. 1690. Kao biskup obišao je mnoga

područja svojih biskupija, ostavivši nam

dragocjene podatke. Godine 1695. poslao

je u Rim opširno izvješće o stanju Senjske

i Modruške biskupije. Nakon oslobođenja

Like i Krbave od Turaka, ta područja su mu

kao senjskome biskupu dana na upravu. Slao

je onamo svećenike i misionare, ali osobno

nije obišao Liku, što je pri kraju života sam

potvrdio, pa je neopravdano pripisivati njemu

onaj opis Like i Krbave u kojemu se govori o

glagoljskim brevijarima tiskanima u Kosinju.

Pri kraju života upleo se u neugodan spor,

napustio biskupiju i vratio se ponovno u

Slovenske Konjice, gdje je župnik bio njegov

sinovac, također imenom Sebastijan. Ondje

je i umro. Sa sobom je odnio neke dragocjenosti

iz biskupijskoga inventara pa je njegov

nasljednik Brajković pokrenuo postupak da

se one vrate.

LIT.: D. Farlati: Illiricum sacrum, IV, Venetiis, 1769., 147

– 148 – J. Belić Ligatić: Nacionalna i sveučilišna knjižnica,

rukopisi pod sign. R 4171 – Archivio Segreto Vaticano,

Nunziatura di Vienna, Processi cannici, n. 247 i 265 –

Hrvatski biografski leksikon IV, str. 740 – 742 – M.

Sladović: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske,

1856., 29 – 39, 43, 45 – 46, 53, 105, 108, 111, 113 – 115,

128, 151, 154, 179 – 181, 212, 291, 301 – 306, 310 – 316, 328,

364, 437. – M. Bogović: Vinodol i njegova crkva, Rijeka –

Gospić, 2015, str. 103 – 105. – Zvona, 1982./5, 4. M.B.

GOJTAN, Ivan, prevoditelj, pisac i planinar,

(Petrinja, 3. I. 1869. – Zagreb, 19. II. 1939.).

Osnovnu školu je polazio u Dalju i

Osijeku gdje je završio i gimnaziju. God.

1886. upisao je pravo na bečkom sveučilištu,

nastavio 1888. na zagrebačkom sveučilištu,

gdje je diplomirao. Dvije godine radio je u

Zemaljskom statističkom uredu u Zagrebu.

God. 1896. boravio je u Rusiji gdje se i snažnije

susreo s ruskim klasicima čija je djela

kasnije i prevodio. Tako je za Društvo sv.

Jeronima preveo roman N. P. S. Wisemana

Fabiola ili drevni kršćani (Zagreb, 1893.), a na

molbu I. Kršnjavoga je uređivao (1892. –

96.), prevodio s ruskog te pisao basne i crtice

za čitanke pučkih i šegrtskih škola. Godine

1902. dolazi u Gospić gdje je živio i radio

kao bilježnik i odvjetnik gotovo četiri desetljeća.

Vrlo brzo je postao društveno aktivan u

novoj sredini pa je tako postao već 1906. starješina

Hrvatskog sokola, potom je osnovao

121


Golac

i Starčevićevu župu i Starčevićev klub, a

od 1907. uređivao je i financijski pomagao

Starčevićanac. Bio je član i gospićke čitaonice

Lička vila, Društva za poljepšanje i uređenje

Plitvičkih jezera i Braće Hrvatskog Zmaja

noseći pridjev »Zmaj Velebitski«. Poseban

interes je pokazivao prema planinarstvu pa

je 1912. potaknuo ponovni osnutak podružnice

HPD Visočica, kojemu je bio na čelu 25

godina. Pripadao je tzv. Velebitašima, najznačajnijim

planinarima između dva svjetska

rata. Jedan je i od osnivača podružnice HPD

Crnopac iz Gračaca. Tako je na obližnjem

planinskom masivu 1928. sagradio planinarski

dom. Najznačajniji njegov poduhvat

u planinarstvu bio je u 1929. kad je sagrađen

planinarski dom na Visočici. Planinarske

domove sagradio je gotovo u cijelosti vlastitim

sredstvima i kasnije je dvije zgrade podno

Crnopca darovao građanstvu. Uvodnike,

feljtone, prikaze knjiga, crtice, basne,

epigrame, publicističko-povijesne priloge i

teme iz planinarstva objavljivao je u listovima

Obzor, Vienac, Nada, Narodne novine, Hrvatski

planinar, Hrvatska njiva, Lički Hrvat, Napredak,

Lički kalendar, Lička sloga i dr. Uvršten je u

antologiju Hrvatska planinarska književnost

(Zagreb, 1994.). Potpisivao se šifrom I.Z.G.

i Ivan Gojtan Velebitski.

DJELA: Fabijola ili drevni kršćani, Zagreb, 1893. – Čitanka

za šegrtske škole, Zagreb, 1896.

LIT.: Željko Poljak i Jagoda Splivalo-Rusan: »Ivan Gojtan«,

u: Hrvatski biografski leksikon, br. 5., http://hbl.lzmk.hr/

clanak.aspx?id=7076 (posjećeno 20. VIII.2017.), Zagreb,

2002. – Miroslav Hirtz: »Jubilej Ivana Gojtana«, Hrvatski

planinar, god.24. br.1., Zagreb, 1928., nasl. – 4. – Dane

Vuković: »Gojtanov dom na Visočici«, u: Lički kalendar,

br.3., 1935., 90 – 92., »U spomen Ivanu Gojtanu. Lička

sloga, br.6., 1939., nasl.–2. – Ivan Brlić: Lička i senjska

građanska društva od 1835. do 1945. godine, Gospić, 2017.,

201 – 205. I.B.

GOLAC, Stipe, slikar i likovni pedagog,

(Lički Ribnik, 13. IV. 1939.).

Završio školu primijenjene umjetnosti

1961. u Zagrebu (V. Gliha Selan) i Akademiju

primenjenih umetnosti 1966. u Beogradu (M.

Petrov). Bio je od 1966. profesor u gimnaziji

Nikola Tesla i predavač na Pedagoškoj

akademiji u Gospiću. Od 1977. radi kao

viši predavač, potom docent, izvanredni i

od 1997. redoviti profesor metodike likovne

kulture pri gospićkom odsjeku riječkoga

Pedagoškog fakulteta. Slika u ulju, akvarelu

i pastelu, uglavnom krajolike iz Like i

s Velebita. Izrazit kolorist, razvio je osebujan

izraz snažne ekspresivnosti koji se kreće

između figuracije i apstrakcije (Tulove grede,

1972.; U Ribniku, 1980.; Kameni cvjetovi, 1983.;

Plitvička rapsodija, 1988.; Velebitski krajolik,

1995.; Paklenica, 1997.). Samostalno je izlagao

u Gospiću (1966., 1972., 1976., 1982., 1986.,

1993., 1997.), Bihaću (1975., 1989.), Zagrebu

(1976., 1980., 1984., 1990. – 92., 1996.),

Kumrovcu (1976.), Otočcu (1978., 1996.),

Zadru (1980.), Kninu, Drnišu, Šibeniku i

Apatinu (1981.), Pančevu (1982.), Rijeci i Izoli

(1983.), Karlovcu i Splitu (1985.), Dubrovniku

i Nišu (1986.), Karlobagu (1987.), Senju (1987.,

1996.), Novom Vinodolskom i Novoj Gorici

(1988.), Petrinji i Sisku (1989.), Velikoj Gorici

(1989., 1994.), Samoboru (1992.), Beču (1993.),

122


Goritz-pavelić

Ležaja: Oblikovanje papira. Vjesnik, 53(1992) 19. VIII,

str. 17B. — G. Milić: Sve bez mržnje, slike bez crne boje.

Novi list, 46(1992) 27. II, str. 13. — Đ. Vanđura: Stipe Golac

(predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1992. — M. Vuković:

Antologija hrvatskog aforizma. Split 1993. — Ž. Kliment:

Još aforizam ni propao. Vjesnik, 55(1994) 31. VIII, str. 12.

— J. Škunca: Vatromet boja u pejzažu Stipe Golca (predgovor

katalogu izložbe). Velika Gorica 1994. — I. Gajin:

Velebitski ekspresionizam. Glas Slavonije, 78(1997) 14. VII,

str. 31. — Đ. Vanđura: Stipe Golac (monografija s opširnijom

lit.). Zagreb 1999.

Preuzeto iz Hrvatski biografski leksikon, http://hbl.lzmk.

hr/clanak.aspx?id=7077 (posjećeno 7. VII. 2017.), Ksenija

Matanić-Živanović (2002).

Pagu i Sinju (1994.), Novalji (1995.), Osijeku

i Vinkovcima (1997.), Bjelovaru (1999.) i dr.

Sudjelovao na skupnim izložbama u domovini

(od 1966. na Ličkom likovnom analu) i

inozemstvu. Znatno je pridonio popularizaciji

likovne kulture u Lici. Jedan je od organizatora

godišnjih izložaba Lički likovni anale i

Slikari amateri Like. U Ličkom Ribniku otvorio

je 1989. privatnu galeriju Slavica (srušena

1991. u Domovinskom ratu). Pedagoške

članke, reagiranja na društvena i politička

zbivanja te aforizme objavljuje u Novom

listu (od 1982.), Školskim novinama (od 1984.),

Vjesniku (od 1987.), Večernjem listu (od 1990.)

i Vili Velebita (od 1991.). Napisao je knjigu o

likovnom oblikovanju papira te četiri knjige

aforizama.

DJELA: Čovjek i život, Zagreb 1984. – Oblikovanje papira.

Zagreb, 1991. – Školski aforizmi. Zagreb 1991. – Izabrani

aforizmi. Zagreb, 1994. – Ulaz na mala vrata. Zagreb, 1996.

– Život naš svagdašnji. Gospić, 2001. /Za spas tijela nahranite

dušu, Gospić, 2014. – Molitvenik za malog čovjeka,

Zagreb, 2006. – Krivo živite, ispravite se, Velika Gorica,

2008. – Život koji to nije, Velika Gorica, 2010. – Ovaj ludi

svijet, Zagreb, 2012. – Ovce i vukovi, Zagreb, 2014. – U

korak s nevremenom, Zagreb, 2015. – Uski interesi široko su

zavladali, Zagreb, 2017., nadopuna bibliografije prema Uski

interesi široko su zavladali, Zagreb, 2017., I. M. /

LIT.: V. Zlamalik: Stipe Golac (predgovor katalogu

izložbe). Zadar 1980. — J. Baldani: Stipe Golac. Lički

krajolici (predgovor katalogu izložbe). Zagreb (1984). —

E. Cvetkova: Stipe Golac (predgovor katalogu izložbe).

Karlovac 1985. — S. Kljajić: Privatna galerija Stipe Golca.

Novi list, 44(1990) 19. VI, str. 5. — G. Rupčić: Krajolik

slikan srcem. Marulić, 24(1991) 5, str. 675–676. — M.

GORITZ-PAVELIĆ, Mercedes, balerina,

koreografkinja, baletna pedagoginja i spisateljica,

(Gospić, 24. V. 1907. – München, 1.

V. 2003.).

Rođena je u imućnoj obitelji trgovca

Mirka Pavelića i Valerije rođ. Fink. Gospić

je napustila s roditeljima kao desetogodišnja

djevojčica. Kao talentirana učenica prvog

razreda gornjogradske gimnazije angažirana

je u HNK za dječje baletne uloge i ujedno

pohađala baletnu školu. Na očevu želju

prekinula je s baletom, postala članica sportskog

društva Hrvatski sokol, igračica i kapetanica

hazene (vrsta rukometa) ženske ekipe

HAŠK-a. Ljubav prema baletu bila je jača od

zabrana pa je klasični balet učila u Zagrebu

i Beču, a u Grazu je diplomirala i moderni

balet, koji su postavili Rudolf fon Laban i

Mary Wigman. Dvije godine pohađala je i

Dramsku školu u Zagrebu. Tu je 1934. osnovala

vlastiti plesni studio i Zagrebačku komornu

plesnu grupu, a nastupala je i kao solo plesačica

i koreografkinja stvarajući vlastiti plesni stil,

kao sintezu modernog plesnog izraza i elemenata

narodnog folklora. U novinama Lička

sloga zabilježeno je da je u programu zabave

Društva Ličana u Zagrebu plesala zajedno s

Miom Čorak - Slavenskom. U svakoj prigodi

do kraja života isticala je da je Hrvatica

i Ličanka. S baletom HNK u Zagrebu

nastupila je na XI. Olimpijskim igrama u

Münchenu 1936. u suiti iz baleta Licitarsko

123


Grbić

srce, dobivši za solistički nastup ocjenu odličan,

diplomu i zlatan prsten. U jednoj solističkoj

točki nastupila je i u ličkoj narodnoj

nošnji. Veliki uspjesi u Grazu, Beču i Berlinu

donijeli su joj nove pozive i gostovanja u

domovini i europskim metropolama (1934. –

1939.). Godine 1939. Zatvorila je svoj baletni

studio u Zagrebu jer je dobila angažman kao

plesačica i predavačica u Berlinu. Nju i muža

(Nijemca iz Sedmogradske u Rumunjskoj) II.

svjetski rat zatekao je u Rumunjskoj, prilikom

posjeta muževim roditeljima i tu su bili

prisiljeni ostati 34 godine. Bila je angažirana

u Temišvaru gdje je rodila sina jedinca, zatim

u Brašovu i to kao balerina, šefica baleta i

koreografkinja. U Hrvatsku je smjela doći tek

1964. Posredstvom negdašnje učenice, slavne

balerine Sonje Kastl, radila je koreografije i

bila 1969./1970. pedagog na baletnoj školi u

Zagrebu. Također je radila kao gost docent

za klasični i povijesni ples na Akademiji za

glazbu i kazališnu umjetnost u Beču, a zatim

na Glazbenoj akademiji u Münchenu. Nakon

svakog posla vraćala se suprugu i sinu u

Bukurešt. Tek je 1973. cijela obitelj dobila

dozvolu za odlazak u Njemačku. Tada su ona i

suprug već bili umirovljenici. U Münchenu je

sve do 1980. vodila studio za klasični ples po

ruskom sustavu, a onda se posvetila pisanju.

Baletu je, kao reproduktivac, koreograf i pedagog,

posvetila 70 godina života. Vrlo je veliki

popis njenih plesova iz solističkih programa,

repertoar otplesanih baletnih uloga u cjelovečernjim

baletima, baletnim divertismanima

u operama i operetama, baletnih koreografija

i popis baletnopedagoških institucija na

kojima je bila predavač. U Europskoj i hrvatskoj

baletnoj povijesti, kao i u Hrvatskoj baletnoj

enciklopediji, zauzima ugledno mjesto.

DJELA: Romani s baletnom tematikom: Danas nije umrla

tako lijepo (1982.), Marina Gorska (1986.), Poslijepodnevna

oluja (1986.); stručna knjiga Balet u Europi 20. st.

LIT.: A. Tomljenović: Tko je Mercedes Pavelić-Goritz – N.

Rukavina: Moj je otac dovezao prvi auto u Gospić (razgovor

s Mercedes Pavelić Goritz) – Vila Velebita br. 74, /X.

1998., str. 11 – A. Tomljenović: Pavelić-Goritz, Mercedes u

Leksikon milenijskih ličnosti – Balet, Vila Velebita, 4-6.

(96 – 98.), lipanj/prosinac 2001. – M. Đurinović: Mercedes

Goritz-Pavelić, Zagreb, 2000. – S. Kastl i J. Martinčević

(urednice): 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj,

Zagreb, 2002. – B. Magdić: Život zap ples, Maja Đurinović:

Mercedes Goritz – Pavelić, Hrvatsko slovo, Zagreb, str.

21.; 2000. – Hrvatski leksikon, II (L-Ž), str. 394. – M. M.

Vučković: Umrla je Mercedes Goritz – Pavelić, Vjesnik on

line, Kultura, 3. V. 2003.

A.T.

GRBIĆ, Manojlo (Mane), pravoslavni

svećenik i povjesničar srpske pravoslavne

crkve, (Široka Kula, 19. XII. 1844. –

Karlovac, 16. IV. 1899.).

I otac i djed su mu bili svećenici, a po

obitleljskoj predaji bio je dvanaesti svećenik

po muškoj liniji u obitelji koja se u Široku

Kulu doselila iz Prokika. Otac, Marko, svećenik

u Širokoj Kuli, umro je 1855. od kolere

sahranjujući umrle od epidemije koja je u

to vrijeme harala u Lici. Bio je najstariji od

šestoro djece, o kojima je djelomično brigu

preuzeo djed po majci, Isak Prica, također

svećenik iz Mekinjara u Krbavi. Manojlo je

pomagao majci Milici u podizanju četiri brata

i jedne sestre, a u školi se isticao kao marljiv

učenik. Osnovnu školu je završio u Krbavici,

a gimnaziju i bogosloviju u Srijemskim

Karlovcima. Od 1868. bio je nastavnik Srpske

narodne osnovne škole u Karlovcu. Zaređen

124


Grgurić

je za svećenika 1870. Njegovim je zalaganjem

otvorena u Karlovcu 1875. Srpska učiteljska

škola, na kojoj je bio prvi vjeroučitelj. Pravom

nošenja crvenog pojasa odlikovan je 1882., a

u čin protojereja je promoviran 28. VI. 1892.

u Vojniću. Članke različite tematike, od vjersko-moralnih,

vjersko-didaktičkih, literarnih i

onih povijesne tematike objavljivao je po različitim

onodobnim pravoslavnim vjerskim listovima:

Srbsko-dalmatinski magazin (1868.), Glas

istine (Novi Sad 1888., 1890.), Istina (1888),

Bosansko-hercegovački istočnik (1891.), Glasnik

Pravoslavne dalmatinske crkve, Letopis Matice srpske,

Brankovo Kolo, Pčelica (Novi Sad 1893.), Srpski

Sion (Srijemski Karlovci 1893.), Mir (Beograd

1895.), Naša prošlost (Srijemski Karlovci 1901.).

itd. Najvažnije mu je djelo Karlovačko vladičanstvo

s podnaslovom Prilog k istoriji Srpske pravoslavne

crkve, (Karlovac, 1891., 1893.). U njemu obrađuje

povijest Srba u Mitropoliji karlovačkoj

od doseljena, koncem 17. st. do 1824. Tema je

obrađena kronološki prema razdobljima pojedinih

vladika: Atanasija Ljubojevića (1696. –

1712.), Danila Ljubotine (1713. – 1739.), Pavla

Nenadovića (1744. – 1749.), Danila Jakšića

(1751. – 1771.), Josifa Stojanovića (1771. –

1774.), Petra Petrovića (1774. – 1784.), Jovana

Jovanovića (1784. – 1786.), Genadija Dimovića

(1786. – 1796.), Stevana Avakumovića (1798. –

1801.), Petra Jovanovića Vidaka (1801. – 1806.)

i Mojsija Miokovića (1807. – 1823.). To je djelo

poslužilo i kasnijim autorima kao uzor i predložak

(Đerić, Ruvarac, Radeka), no ostalo je

nedovršeno. Nedostaje mu četvrta knjiga u

kojoj je namjeravao detaljnije opisati životopise

vladika i školske prilike na predmetnom

području. Kritičari napominju da je u

prikazivanju povijesti Karlovačkog vladičanstva

otišao previše u širinu, da je politički

sklon Mađarima i Habsburgovcima na štetu

Hrvata te da nije iskoristio mnoge podatke

iz Plaščanskog ni eparhijskog arhiva. God.

1892. bio je izaslanik na crkvenom saboru

u Srijemskim Karlovcima, a njegov govor

o crkvenoj hijerarhiji i položaju svećenstva

tiskan je u više publikacija (Novo vreme, Zemun

1892.; Narodne novine, 1893.; Srpski Sion, 1893.)

te kao posebna brošura (Zemun 1893.). Bio je

član Županijskoga školskog odbora u Zagrebu,

referent Eparhijskoga školskog odbora u

Karlovcu i član Književnog odjela MS u

Novom Sadu. Posmrtno je objavljena njegova

korespondencija iz 1888. – 93. s učiteljem mu

i uzorom, arhiepiskopom I. Ruvarcem.

DJELA: Unija u Tržiću i pogibija popa Nikolle Gaćeše 9.

(21.) juna 1820., Istina – list za bogoslovsku nauku i pastirsku

praksu, Zadar 1888., str. 385 – 401, 433 – 442, 481 –

492, 529 – 549 – Povjestnica pravoslavne (srbske) obćine u

Karlovcu, Srbsko-dalmatinski magazin, Zadar 1868, str.

1 – 39 – Beseda Manojla Grb