Hanif Kureishi - Buddha iz predgrađa

Hanif Kureishi
Buddha iz predgrađa

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 526.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Hanif Kureishi
Buddha iz predgrađa
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik knjige:
Stjepan Ravić
lektura:
Franko Lotić
korektura:
Marija Bošnjak
grafički urednik:
Siniša Kovačić
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
GZH d.o.o., Zagreb
studeni 2019.

Hanif
Kureishi
Buddha iz
predgrađa
S engleskoga preveo:
Borivoj Radaković
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 526.
naslov izvornika:
Hanif Kureishi
The Buddha of Suburbia
copyright © Hanif Kureishi, 2017.
All rights reserved.
copyright © za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, kopirati
i prenositi u bilo kojem obliku, elektronskim ili mehaničkim
sredstvima, uključujući i fotokopiranje, presnimavanje ili
bilo kakvo pohranjivanje podataka, bez prethodnog
nakladnikova pismenog dopuštenja.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Prevoditelj zahvaljuje na suradnji i sugestijama Niti Lidiji Jain,
Vukanu Lazareviću i Davidu Warnu.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001051583.
ISBN 978-953-52-0247-9 (meki uvez)

PRVI DIO
U predgrađu

PRVO POGLAVLJE
Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i odgojem, gotovo.
Počesto me smatraju jednom neobičnom vrstom Engleza, odnosno
novim sojem koji je proistekao iz dviju starih povijesti.
Pa što me briga − ja Englez jesam (premda se time ne ponosim),
iz predgrađa Južnog Londona i nekamo idem. Moguće
je da sam baš zbog te čudnovate mješavine kontinenata i krvi,
ovoga ovdje i onoga tamo, pripadanja i nepripadanja, nemiran
i lako me obuzima dosada. A možda je tome razlog to što sam
rođen u predgrađu. Uostalom, zbog čega istraživati neki unutarnji
prostor kad je dovoljno reći da sam tražio gužvu, bilo kakvo
kretanje, djelovanje i seksualnu korist koji su se mogli naći,
jer stvari su bile vrlo mučne, tako spore i teške, u našoj obitelji,
ni sam ne znam zašto. Iskreno govoreći, zbog svega toga bio
sam potišten i spreman na sve.
A onda se jednoga dana sve promijenilo. Stvari su ujutro bile
jedno, a pred počinak drugo. Bilo mi je sedamnaest godina.
Toga je dana otac s posla dojurio kući u ne baš tmurnom
raspoloženju. Raspoloženje mu je, kad je on u pitanju, bilo
uzvišeno. Dok je odlagao torbu iza ulaznih vrata i skidao kišni
ogrtač, pa ga prebacivao preko ograde na stepeništu, mirisao
mi je po vlaku. Pograbio je mog malog brata Allieja, koji mu je
htio pobjeći i poljubio ga; Mamu i mene izljubio je razdragano
kao da smo netom spašeni u zemljotresu. Još običnije, pružio je
Mami večeru: zamotak s ćevapima i chapatijem*, tako mastan
* Chapati (čapati) – vrsta indijskog beskvasnog hljepčića pljosnata oblika poput
lepinje, nap. prev.
7

da mu se papirnati omot raspadao. Potom, umjesto da se baci
u naslonjač kako bi odgledao vijesti na televiziji i tako pričekao
dok Mama postavi podgrijanu večeru na stol, otišao je u njihovu
spavaću sobu koja se nalazila u prizemlju odmah do dnevne
sobe. Hitro se svukao do potkošulje i gaća.
„Donesi mi onaj roza ručnik“, rekao mi je.
Tako sam i učinio. Otac ga je prostro po podu u spavaćoj
sobi i spustio se na koljena. Baš sam se pitao je li se to iznenada
latio religije. Ali ne, stavio je ruke uz glavu i odbacio se u zrak.
„Moram vježbati“, rekao je prigušenim glasom.
„Što moraš vježbati?“ umno sam ga pitao i pogledao ga sa
zanimanjem i podozrenjem.
„Pozvali su me na onu prokletu olimpijadu u jogi“, rekao je.
Vrlo je lako znao biti sarkastičan, Tata.
Sada je dubio na glavi, savršeno održavajući ravnotežu. Trbuh
mu se uleknuo. U gaćama su mu se ispupčili jaja i pimpek.
Na rukama su mu se napeli poprilični mišići, disao je energično.
Poput mnogih Indijaca bio je onizak, ali moj Tata bio je
elegantan i zgodan, profinjenih ruku i ponašanja. Uz njega su
mnogi Englezi izgledali nespretni kao žirafe. Bio je prsat i snažan.
Kao mladić bio je boksač i fanatični vježbač s ekspanderima.
Ponosio se svojim grudnim košem koliko i naši susjedi svojim
kuhinjama. Na prvi sunčev smiješak skidao bi košulju, pa s
platnenim naslonjačem i primjerkom New Statesmana izlazio
u vrt. Pričao mi je da je u Indiji redovito brijao prsa kako bi mu
dlake u kasnijim godinama rasle bujnije. Rekao bih da su mu
prsa bila jedino područje gdje je razmišljao unaprijed.
Majka, koja je kao i obično radila po kuhinji, ubrzo je ušla
u sobu i ugledala Tatu kako vježba za olimpijadu u jogi. Mjesecima
to nije radio pa joj je bilo jasno da je nešto u zraku. Imala
je pregaču na cvjetove, a ruke je neprestance brisala o kuhinjsku
krpu, suvenir iz Woburn Abbeyja. Mama je bila gojazna i
8

netjelesna žena, blijeda i obla lica te dobrodušnih smeđih očiju.
Pretpostavljam da je svoje tijelo smatrala neprikladnim predmetom
što je okružuje, kao da je nasukana na neistražen pusti
otok. Uglavnom je bila plašljiva i popustljiva osoba, no kad bi
je tko izazvao, znala bi postati nervozno nasrtljiva, kao sada.
„Allie, idi u krevet“, oštro je rekla bratu kad je promolio
glavu kroz vrata. Na glavi je nosio mrežu kako bi spriječio kosu
da mu ne podivlja dok spava. Rekla je Tati: „Pobogu, Haroone,
sve ti je ispalo van i svi te vide!“ Okrenula se prema meni. „Ti
ga podržavaš da bude takav. Daj barem navuci zavjese!“
„Ne treba, mamice. Na sto metara odavde nema ni jedne
kuće iz koje nas mogu vidjeti, osim ako ne gledaju kroz dvogled.“
„Baš to i rade“, rekla je.
Navukao sam zavjese prema stražnjem vrtu. Soba kao da se
istog trena sabila. Napetost je rasla. Jedva sam čekao da izađem
iz kuće. Uvijek sam želio biti negdje drugdje, ne znam zašto.
Kad je Tata progovorio, glas mu je bio suspregnut i bezizražajan.
„Karime, čitaj mi iz one knjige o jogi, ali vrlo razgovijetnim
glasom.“
Odjurio sam i donio knjigu o jogi koju je Tata najviše volio
− Joga za žene, sa slikama zdravih žena u crnim trikoima
− koja je stajala među ostalim knjigama o budizmu, sufizmu,
konfucijanizmu i zenu što ih je kupovao u Orijentalnoj knjižari
na Cecil Courtu blizu Charing Crossa. Čučnuo sam pokraj
njega s knjigom. Udahnuo je, zadržao dah, ispustio zrak, pa
opet zadržao disanje. Ja inače nisam loše čitao i čak sam sâm
sebe zamišljao na pozornici Old Vica* kako uzvišeno dekla-
* Old Vic Theatre – nezavisna londonska kazališna kuća osnovana 1818., s namjerom
da izvodi popularni repertoar; 1960-ih i 1970-ih bila je poznata po izvođenju
suvremenih dramskih autora, nap. prev.
9

miram: „Salamba Sirsasana oživljuje i dosiže duh mladosti,
neprocjenjivu blagodat. Divno je znati da si spreman suočiti
se sa životom i iz njega crpsti svu onu pravu radost što je nudi.“
Na svaku je rečenicu progunđao u znak odobravanja, pa je
otvorio oči i pogledom potražio majku, koja je, pak, zatvorila
oči.
Čitao sam dalje: „Ovaj položaj također sprečava opadanje
kose i smanjuje sklonost sijeđenju.“
To je bio ubod: izbjeći sijede. Sav zadovoljan, otac ustane i
navuče odjeću.
„Bolje mi je. Nekako osjećam da pomalo starim, razumiješ.“
Smekšao se. „Usput, Margaret, idemo li večeras do gospođe
Kay?“ Otresla je glavom. „Hajde, zlato. Hajdemo skupa
malo van da se provedemo, a?“
„Pa nisam ja ta koga Eva želi vidjeti“, rekla je Mama. „Ona
mene ignorira. Zar ne vidiš? Haroone, ona se prema meni ponaša
kao prema psećem govnu. Nisam joj dovoljno Indijka.
Samo obična Engleskinja.“
„Znam ja da si ti obična Engleskinja, ali možeš obući sari.“
Nasmijao se. Volio je peckati, ali Mama nije bila prikladna žrtva
za peckanje, nije shvaćala da se od čovjeka, kad se s njime
našale, očekuje da se nasmije.
„Osim toga, večeras je“, rekao je Tata, „posebna prilika.“
Bilo je očito da nas navodi. Čekao je da ga pitamo.
„Tata, a o čemu se radi?“
„E, vidiš, vrlo sam ljubazno zamoljen da govorim o dva-tri
aspekta istočnjačke filozofije.“
Tata je progovorio brzo, a onda pokušao prikriti ponos
zbog te počasti, zbog te potvrde važnosti, tako da je stao marljivo
uvlačiti potkošulju.
„Mogu ja s tobom kod Eve ako želiš. Inače sam mislio do
šahovskog kluba, ali ako hoćeš, mogu i izostati.“
10

Rekao sam to nevino kao vikar, jer nisam htio uprskati
stvar ispavši pretjerano zagrijan. Otkrio sam da u životu, ako
si pretjerano zagrijan, drugi bivaju manje zagrijani. A ako si ti
manje zagrijan, događa se da drugi bivaju još zagrijaniji. I tako,
što sam bivao zagrijaniji, to sam se pravio manje zagrijanim.
Tata je izvukao potkošulju iz hlača i objema se rukama hitro
pljesnuo po trbuhu. Pljesak je bio tako glasan i neugodan
da je našom malom kućom odjeknuo kao pucanj pištolja.
„Okej, Karime“, rekao mi je Tata, „idi se presvući.“ Okrenuo
se Mami. Htio je da i ona bude s njime, da bude svjedokom
kako ga drugi poštuju. „Margaret, kad bi samo još i ti pošla.“
Odjurio sam gore da se presvučem. U mojoj sobi, čiji su zidovi
inače od stropa do poda bili prekriveni tapetama, čulo se
kako se dolje svađaju. Hoće li je nagovoriti da pođe? Nadao sam
se da neće. Tata je bio mnogo taštiji kad Mame ne bi bilo u blizini.
Stavio sam jednu od meni najdražih ploča, Dylanovu „Positively
4th Street“ kako bih se uveo u raspoloženje za tu večer.
Spremao sam se nekoliko mjeseci: triput sam izmijenio cjelokupan
izgled. Dolje sam sišao u sedam sati u odjeći za koju
sam znao da je prava za Evinu večer. Nosio sam tirkizne trapezice,
prozirnu plavo-bijelu košulju na cvjetiće, antilop čizme s
kubanskom petom i grimizni indijski prsluk sa zlatnim opšavom
po rubovima. Oko glave sam navukao povez da ukrotim
svoju kovrčavu kosu koja mi je bila do ramena. Lice sam natopio
Old Spiceom.
Tata me čekao na vratima, s rukama u džepovima. Nosio je
crnu dolčevitu, crnu jaknu od lažne kože i sive samtene hlače
iz Marks & Spencera. Kad me ugledao, odjednom je postao
nestrpljiv.
„Pozdravi se s Mamom“, rekao je.
Mama je u dnevnoj sobi gledala „Steptoea i sina“, grickala
puslice s orasima što ih je pred sobom poslagala po jastučiću.
11

To je bio njezin ritual: dopuštala bi sebi samo po jedan griz
svakih petnaest minuta. Zbog toga je pogledom letjela između
sata i TV-a. Katkad bi se ipak raspalila, pa bi cijelu stvar
smlatila za dvije minute. „Pa valjda sam zaslužila svoje puslice“,
branila bi se.
I ona se sva napela kad me vidjela.
„Karime, nemoj nas sramotiti“, rekla je i dalje gledajući TV.
„Izgledaš kao Danny La Rue.“
„A teta Jean?“ rekoh. „Njoj je kosa skroz plava.“
„Starijim ženama doliči imati plavu kosu“, rekla je mama.
Tata i ja izišli smo iz kuće što smo brže mogli. Dok smo na
vrhu ulice čekali autobus 227, mimo nas je prošao jedan moj
nastavnik koji je imao samo jedno oko, ali prepoznao me. I veli
taj Kiklop: „Ne zaboravi, fakultetska diploma vrijedi 2000
funti godišnje cijelog života!“
„Ništa vi ne brinite“, rekao je Tata. „Ići će on na fakultet,
itekako. Bit će glavni liječnik u Londonu. I moj otac bio je liječnik.
Nama je medicina obiteljska stvar.“
Do Kayevih nije bilo daleko, svega pet kilometara, ali Tata
tamo nikada ne bi stigao bez mene. A ja sam poznavao sve ulice
i autobusne linije.
Tata je u Britaniji od 1950. − više od dvadeset godina − a
petnaest godina proživio je po južnolondonskim predgrađima.
Svejedno je i dalje tumarao u tom kraju kao Indijac koji je tek
sišao s broda i postavlja pitanja poput: „Je li Dover u Kentu?“
Mislio sam da kao službenik Britanske vlade, kao činovnik u
državnoj službi, uostalom kao netko tako slabo plaćen i beznačajan
kao što je bio on, naprosto te stvari mora znati. Sav
sam se znao preznojiti od nelagode kad bi na ulici zaustavljao
nepoznate ljude i raspitivao se kako da stigne do mjesta udaljenog
tek stotinjak metara, i to još u kraju u kojem živi skoro dva
desetljeća.
12

Zbog te njegove naivnosti ljudi su se odnosili zaštitnički
prema njemu, a žene je dodatno privlačila njegova nevinost.
Došlo bi im da ga privinu na grudi, što već, onako izgubljena
i dečkolika kako je katkad znao izgledati. A nije da je to
bilo sasvim nepromišljeno ili da je ostajalo neiskorišteno. Kad
sam bio mali i kad bismo nas dvojica otišli sjesti u Lyon’s Cornerhouse
na frape, slao me k ženama za drugim stolovima kao
goluba glasonošu i nalagao mi da im izjavim: „Moj tata bi vas
htio poljubiti.“
Tata me učio da očijukam sa svakim koga sretnem, i s djevojkama
i s dečkima, bez razlike, i tako sam došao do toga da u
šarmu – a ne u pristojnosti i časti, ili pak ugledu – vidim prvenstveno
društveni probitak. A samom su mi se počeli sviđati čak
ljudi bešćutni ili opaki, uz uvjet da su zanimljivi. Ali bio sam
siguran da Tata tu svoju nježnu karizmu ne koristi da spava i s
kim drugim osim s Mamom, dok su u braku.
Sada sam pak posumnjao da ga gospođa Eva Kay − koja se s
Tatom upoznala prije godinu dana na tečaju „pisanja radi užitka“
u prostoriji na katu King’s Heada u Bromley High Streetu
− želi uzeti u svoje ruke. Puka radoznalost bila je razlog zbog
kojeg sam tako žarko žudio ići k njoj, a nelagoda razlog zbog
kojega je Mama to odbijala. Eva Kay je bila odrješita, bila je
drzovita, bila je oštroumna.
Na putu do Eve natjerao sam Tatu da nakratko svratimo u
Three Tuns u Beckenhamu. Samo sam sišao s autobusa; nije
mu bilo druge nego da pođe za mnom. Pub je bio pun klinaca
odjevenih poput mene, svi iz moje škole ili iz škola u tom kraju.
Većina momaka, preko dana toliko neprimjetnih, sada je nosila
kaputiće od samta i satena svijetle boje; neki su na sebi imali
plahte i zavjese. Mali šminkeri ezoterično su razgovarali o
Sydu Barrettu. Imati starijeg brata koji živi u Londonu i bavi se
modom, glazbom ili reklamama, u školi je imalo neprocjenjivu
13

prednost. Da bih bio u toku, morao sam proučavati Melody
Maker i New Musical Express.
Poveo sam starog za ruku u stražnju prostoriju. Tamo je Kevin
Ayers iz Soft Machinea sjedio na zahodskoj školjci i šaptao
u mikrofon. Dvije Francuskinje koje su bile s njim neprekidno
su se valjale po cijeloj pozornici. Tata i ja uzeli smo svaki po
jedno gorko pivo. Nisam bio naviknut na alkohol pa sam se
začas napio. Tata je postao sjetan.
„Mama me srdi“, rekao je. „Ne priključuje se ni u što. Obitelj
je na okupu samo zato što se ja toliko trudim. Nije ni čudo
što neprekidno moram prazniti mozak u stalnim lakim meditacijama.“
Priskočio sam mu s prijedlogom: „Pa što se onda ne rastanete?“
„Zato što ti to ne bi volio.“
Ali njima rastava nije ni padala na pamet. U predgrađima
ljudi rijetko sanjaju o tome da se odmetnu za srećom. Sve je bilo
u familijarnosti i podnošenju: za zatupljenost su bili nagrađeni
izvjesnošću i sigurnošću. Stisnuo sam šake pod stolom. Nisam
htio o tome razmišljati. Još mi treba mnogo godina dok ne pobjegnem
u grad, u London, gdje životnim iskušenjima nema
kraja.
„Imam tremu zbog ovoga noćas“, rekao je Tata. „Još nikada
nisam radio takvo što. Ništa ne znam, bit ću sav sjeban.“
Kayevima je išlo mnogo bolje nego nama i imali su veću
kuću s malim prilazom, garažu i auto. Kuća im je stajala sama
na trotračnoj cesti točno uz Beckenham High Street. Imala je i
izbočene prozore, potkrovlje, staklenik, tri spavaće sobe i centralno
grijanje.
Evu Kay nisam prepoznao kad nas je pozdravila na vratima
i na trenutak sam pomislio da smo skrenuli na krivom mjestu.
Na sebi je imala samo šareni kaftan do poda, a kosa joj
14

je bila malo spuštena, malo raščupana, malo zadignuta. Oči je
zatamnila krajonom pa je izgledala kao panda. Noge su joj bile
bose, nokti obojeni naizmjence zeleno i crveno.
Kad su se ulazna vrata sigurno zatvorila i kad smo ušli u
tamu hodnika, Eva je zagrlila Tatu i izljubila ga po cijelom licu,
uključujući i usne. To je bilo prvi put da sam vidio da ga ljube
sa zanimanjem. Iznenađenje, iznenađenje, od gospodina Kaya
ni traga ni glasa. Kad se Eva odmaknula, kad se okrenula prema
meni, doimala se kao svojevrsni ljudski sprej koji odašilje
oblak istočnjačkog miomirisa. Nastojao sam dokučiti je li Eva
najintelektualnije biće koje sam ikada sreo, ili najpretencioznije,
kadli − i mene poljubi u usta. Stegnulo me u želucu. A onda
me rukom zadržala na udaljenosti kao da sam kaput koji upravo
namjerava obući, odmjerivši me od glave do pete, pa rekla:
„Karime Amire, tako si egzotičan, tako izvoran! To je takav
doprinos! Toliko si svoj!“
„Hvala vam, gospođo Kay. Da sam znao prije da ću doći,
obukao bih se bolje.“
„I još si na tatu, divan, a razorno bistar.“
Osjetio sam da me netko promatra, a kad sam digao pogled,
opazio sam da Charlie, njezin sin koji je išao sa mnom
u školu, šesti razred*, i koji je bio skoro godinu dana stariji od
mene, sjedi na vrhu stepenica, djelomično zakriven ogradom
na stepeništu. Bio je to momak kojem je priroda udahnula takvu
ljepotu – nos mu je bio ravan, obrazi upali, usne kao ružini
pupoljci – da su mu se ljudi bojali prići, pa je često bivao
sam. Muškarci i dečki dobivali su erekciju od samog boravka u
istoj prostoriji s njim; na druge je isti učinak imalo to što s njim
žive u istoj zemlji. U njegovoj su prisutnosti žene uzdisale, a
* U Engleskoj, kao i nekim zemljama Commonwealtha, šesti razred (sixth form) odnosi
se na završne godine (obično dvije) srednjoškolskog obrazovanja koje pohađaju
učenici između 16 i 18 godina, nap. prev.
15

nastavnice bi se naježile. Prije nekoliko dana, za vrijeme školskog
zbora s nastavnicima koji su kao jato vrana sjedili na pozornici,
ravnatelj je razglabao o Vaughanu Williamsu. Trebali
smo slušati njegovu „Fantaziju o zelenom lišću“. Dok je Ćifut,
nastavnik vjerskog odgoja, pobožno spuštao iglu na prašnjavu
ploču, Charlie, koji je stajao samo jedan red od mene, počeo se
cimati, tresti glavom i šaptati: „Ajmo, ajmo, glavonje.“ „Što se
događa?“ obraćali smo se jedni drugima. I uskoro smo shvatili,
jer čim je ravnatelj zabacio glavu kako bi se što bolje prepustio
zrelim zvukovima Vaughana Williamsa, iz zvučnika je začegrtalo
uvodno šuškanje „Come Together“. Dok se Ćifut gurao
između ostalih nastavnika ne bi li preuzeo gramofon, pola
škole već je pjevalo riječi: „… groove it up slowly… he got ju-ju
eyeballs… he got hair down to his knees…“* Charlie je zbog
toga bio išiban pred svima.
Sada je nagnuo glavu za djeličak milimetra, pokazujući da
me vidi. Na putu prema Evi namjerno sam ga potisnuo iz svijesti.
Nisam vjerovao da je kod kuće, i zbog toga sam uostalom
otišao u Three Tuns, za slučaj da svrati na ranovečernje piće.
„Čovječe, drago mi je što te vidim“, rekao je dok je polako
silazio niz stepenice.
Zagrlio je Tatu i zazvao ga po imenu. Kakvo je samo pouzdanje
imao, i stil, kao i uvijek. Dopratio nas je do dnevne sobe,
a ja sam uzdrhtao od uzbuđenja. Nije to bilo kao u šahovskom
klubu.
Mama je često za Evu govorila da je pokvarena razmetnica
i blebetuša, a čak sam i ja primijetio da je donekle luckasta, ali
ona je bila jedina osoba starija od trideset s kojom sam mogao
razgovarati. Bila je neizostavno dobre volje ili obuzeta strašću
za nečime. Barem na svoja osjećanja nije stavljala oklop poput
* „Fura se polako… oči su mu omamljene… kosa mu do koljena“, skladba The Beatlesa
s albuma „Abbey Road“, nap. prev.
16

ostatka otužnih nemrtvih oko nas. Sviđao joj se prvi album
Rolling Stonesa. Obarao ju je The Third Ear Band. U našem
je dnevnom boravku izvodila plesove Isadore Duncan, a onda
mi pričala tko je bila Isadora Duncan i zbog čega ona voli velike
rupce. Eva je bila na posljednjem koncertu Creama. Charlie
nam je, prije nego što ćemo krenuti u razred, na školskom igralištu
pričao o njezinu najnovijem svetogrđu: njemu i njegovoj
djevojci donijela je u krevet jaja sa slaninom i pitala ih je li im
bilo lijepo dok su vodili ljubav.
Kad nam je dolazila u kuću da pokupi Tatu i poveze ga u
Književni krug, uvijek bi prvo dojurila gore u moju sobu narugati
se mojim slikama Marca Bolana. „Što čitaš? Pokaži mi
nove knjige!“ tražila bi. A jednom: „Kako možeš voljeti tog
Kerouaca, jadni djevče? Znaš li za onu sjajnu opasku Trumana
Capotea o njemu?“
„Ne.“
„Rekao je: To nije pisanje, to je tipkanje.“
„Ali, Eva…“
Da joj očitam lekciju, pročitao sam joj posljednje stranice
romana Na cesti. „Dobra obrana!“ uskliknula je, ali promrmljala
− uvijek je morala imati posljednju riječ: „Najokrutnija
stvar koju možeš učiniti Kerouacu jest da ga ponovno pročitaš
s trideset osam godina.“ Na odlasku je otvorila torbu-radosnicu,
kako sam je ja zvao. „Evo ti još nešto za čitanje.“ Bio je to
Candide. „Nazvat ću te sljedeću subotu da te provjerim!“
Najuzbudljiviji trenuci s Evom bili su kad bi ležala na mome
krevetu i slušala ploče koje sam joj ja puštao po svojoj želji, a
tada bi bivala prilično prisna i svašta, i govorila bi mi o tajnama
svoga ljubavnog života. Muž ju je tukao, rekla je. Nikada
nisu vodili ljubav. A ona želi voditi ljubav, to je najzanosnije
osjećanje koje se nudi. Upotrebljavala je riječ „jebati“. Hoće živjeti,
rekla je. Plašila me; uzbuđivala me; ona je na neki način
narušila cijelo naše domaćinstvo od trenutka kada je ušla u nj.
17

Što je sada smjerala s Tatom? Što se zbiva u njezinu boravku?
Eva je odgurala pokućstvo uza zid. Naslonjači s uzorkom
i stolovi sa staklenim pločama bili su pridignuti uz police s
knjigama. Zavjese navučene. Četiri sredovječna muškarca i četiri
sredovječne žene, sve bijelci, prekriženih su nogu sjedili na
podu, jeli ananas i pili vino. Malo postrance, naslonjen leđima
uza zid, sjedio je neki čovjek neodredivih godina − mogao je
biti bilo koje dobi između dvadeset pet i četrdeset pet − u izlizanom
crnom sakou od samta i teškim staromodnim crnim
cipelama. Donji dio nogavica na hlačama bio mu je uvučen u
čarape. Kosa mu je bila plava, prljava; džepovi su mu bili natrpani
iskrzanim džepnim knjigama. Nije se činilo da poznaje
ikoga od ostalih, a ako jest, nije bio voljan s njima razgovarati.
Sjedio je tako i pušio i doimao se zainteresirano, ali na neki
znanstvenički način. Bio je vrlo napet i uzrujan.
Čula se neka jednolična glazba koja me podsjećala na pogreb.
Charlie je prošaptao: „Bacha jednostavno moraš voljeti, je
l’ da?“
„Pa, nije baš moja krvna grupa.“
„To je u redu. Tamo gore imam nešto što je, mislim, više
tvoja krvna grupa.“
„Gdje ti je stari?“
„Upravo proživljava slom živaca.“
„Znači da ga nema?“
„Otišao je u neko lječilište gdje im se pušta na volju.“
U mojoj obitelji slom živaca bio je nešto egzotično koliko i
New Orleans. Pojma nisam imao što je to povlačilo za sobom,
ali Charliejev tata me se i doimao kao neki živčani lik. Jedini
put kada je bio u našoj kući sjeo je sam-samcat u kuhinju i plačući
popravljao nalivpero moga Tate, dočim je u dnevnoj sobi
18

Eva pričala o tome da mora kupiti motocikl. Od toga se, sjećam
se, Mami počelo zijevati.
Tata je sada sjeo na pod. Razgovaralo se o glazbi i knjigama,
o imenima kao što su Dvořák, Krishnamurti i eklekticizam.
Promotrivši ih malo pomnije, ocijenio sam da su ti ljudi bili iz
marketinga ili dizajna, ili nekih sličnih, gotovo umjetničkih,
poslova. Charliejev je tata dizajnirao reklame. Ali čovjeka u
izlizanom crnom sakou nisam nikako mogao dokučiti. Tko
god da su bili ti ljudi, tu je bila prisutna užasna količina umišljenosti
− u samoj toj sobi više negoli u cijelom ostatku južne
Engleske.
Da smo kod kuće, Tata bi se svemu tome smijao. Ali sada,
u samoj srži svega toga, izgledao je kao da provodi najveličanstvenije
trenutke čitava svoga života. Vodio je razgovor, govorio
glasno, prekidao ljude i dodirivao sve najbliže oko sebe. Muškarci
i žene − osim onog Izlizanog Sakoa − pomalo su se na
podu oko njega okupljali u krug. Zašto je za nas čuvao samo
mrzovolju i prijekorno gunđanje?
Primijetio sam kako se čovjek koji je sjedio pokraj mene
okrenuo čovjeku do sebe i pokazao na mog oca koji je upravo
bio u punom izljevu priče o važnosti postizanja ispražnjene
svijesti ženi koja je na sebi imala samo dugačku mušku košulju
i crne hulahupke. Žena je poticajno kimala prema Tati. Jedan
od muškaraca glasnim je šapatom rekao svome prijatelju: „Što
je bilo našoj Evi da dovede tog smeđeg Indijca? Sve će nam sjebati.“
„Pokazat će nam mistična umijeća.“
„A devu je parkirao vani, a?“
„Ne, došao je na letećem tepihu.“
„Cyril Lord ili Debenhams?“
Bocnuo sam čovjeka laktom oštro u bubreg. Digao je pogled.
19

„Karime, dođi sa mnom u moju rupu“, rekao je Charlie, na
moje olakšanje.
Ali prije nego što smo uspjeli izići, Eva je ugasila glavno
svjetlo. Preko jedine preostale lampe navukla je velik prozirni
rubac pa je tako sobu osvjetljivalo samo slabašno rozikasto
svjetlo. Pokreti su joj postali baletski. Jedan po jedan ljudi zašutješe.
Eva im se svima smiješila.
„Da se malo opustimo?“ rekla je. Otkimali su pristanak.
Ona žena u košulji rekla je: „Zašto ne.“ „Da, da“, rekao je netko
drugi. Jedan je muškarac pljesnuo rukama kao praznim
rukavicama i koliko je mogao razjapio usta, pa isplazio jezik i
iskolačio oči kao vodoriga.
Eva se okrenula mom ocu i naklonila mu se na japanski način.
„Ovo je moj dobri i dubinski prijatelj Haroon, on će nam
pokazati put. Put.“
„Isusa ti Boga“, šapnuo sam Charlieju jer sam se sjetio kako
Tata ne zna ni put kroz Beckenham.
„Pazi, pazi dobro“, promrmljao je Charlie i čučnuo.
Tata je sjedio u dnu sobe. Svi su pomno i s iščekivanjem
gledali u njega, iako su se ona dva čovjeka pokraj mene kratko
pogledala kao da bi se najradije nasmijali. Tata je govorio
sporo i uvjerljivo. Čini se da mu je uzrujanost što ju je ranije
pokazivao sada nestala. Doimao se kao da zna da posjeduje svu
njihovu pažnju i da će oni činiti sve što zatraži od njih. Bio
sam siguran da nikada ranije nije radio ništa takvo. Upravo se
spremao početi.
„Stvari koje će vam se večeras dogoditi donijet će vam mnogo
dobra. Čak vas mogu donekle i promijeniti, ili vas navesti da
poželite promjenu kako biste kao ljudska bića dosegnuli svoj
puni potencijal. Ali ima jedna stvar koju ne smijete raditi. Ne
smijete se opirati. Ako se opirete, sve će ispasti kao vožnja automobilom
pod ručnom kočnicom.“
20

Zastao je. Oči su im bile na njemu.
„Izvest ćemo neke vježbe na podu. Molim vas, sjednite razdvojenih
nogu.“
Svi su raširili noge.
„Podignite ruke.“
Podigli su ruke.
„A sada, ispuštajte zrak i protegnite se prema desnom stopalu.“
Nakon nekoliko osnovnih joga-položaja naveo ih je da legnu
na leđa. Slijedeći njegove blage naredbe, opuštali su prste,
jedan po jedan, potom zapešća, nožne prste, gležnjeve, čela i,
začudo, uši. U međuvremenu, Tata nije gubio vrijeme nego je
skinuo cipele i čarape, a onda − mogao sam i misliti − košulju
i čistu rastezljivu potkošulju. Tapkao je oko kruga sanjara, podignuo
koju ruku, pa nogu, opipavao jesu li napeti. Eva, koja je
također ležala na leđima, škiljila je na jedno zločesto oko koje
se polako širilo. Je li ikada dotad vidjela tako tamnoput, čvrst,
rutav grudni koš? Kad je Tata prolepršao pokraj nje, rukom
mu je dodirnula stopalo. Čovjek u crnom izlizanom sakou nikako
se nije mogao opustiti: samo je ležao kao snop štapova,
prekriženih nogu, sa zapaljenom cigaretom među prstima i zamišljeno
buljio u strop.
Pisnuo sam Charlieju: „Hajdemo odavde da i nas ne hipnotizira
kao te idiote.“
„Zar nije čudesno?“
Na polukatu su stajale ljestve koje su vodile u Charliejevo
potkrovlje.
„Skini sat, molim te“, rekao mi je. „U mome prostoru vrijeme
nije nikakav faktor.“ I tako sam spustio sat na pod i popeo
se ljestvama u potkrovlje koje se prostiralo cijelim gornjim dijelom
kuće. Sav taj prostor pripadao je Charlieju. Po iskošenim
zidovima i niskom stropu bile su naslikane mandale i dugokose
21

glave. Nasred sobe stajao je bubnjarski komplet. Uza zid su bile
prislonjene četiri gitare − dvije akustične i dva stratocastera. Na
sve strane bili su porazbacani veliki jastuci. Gomile ploča, a četvorica
Beatlesa iz razdoblja „Sergeant Peppera“ stajala su na
zidu kao božanstva.
„Jesi li čuo što dobro u zadnje vrijeme?“ pitao me dok je
palio svijeću.
„Aha.“
Nakon one smirenosti i tišine u dnevnoj sobi glas mi je zazvučao
besmisleno glasno.
„Novi album Stonesa. Puštao sam ga danas u glazbenoj
sekciji i rulja je poludjela. Poskidali su jakne i kravate i počeli
plesati. Ja sam se popeo na stol! Kao neki paganski obred. Čovječe,
trebao si to vidjeti.“
Po Charliejevu izrazu lica istog sam časa znao da sam ispao
životinja, malograđanin, dijete. Charlie je zabacio kosu koja
mu je padala do ramena, neko me vrijeme trpeljivo gledao, a
onda se nasmiješio.
„E, pa, Karime, mislim da je vrijeme da ispereš uši nečime
što je zbilja probavljivo.“
Stavio je ploču Pink Floyda koja se zvala „Ummagumma“.
Prisilio sam se slušati, a Charlie mi je sjeo nasuprot, posuo osušene
listiće po duhanu i počeo motati džoint.
„Tata ti je odličan. Zakon. Pametan. Svakog jutra radiš te
meditacije?“
Kimnuo sam. Kimanje ne može biti laž, je l’ tako?
„I poješ?“
„Ne pojem baš, bar ne svaki dan.“
A pomislio sam na jutra u našoj kući: Tata jurca po kuhinji
i traži maslinovo ulje da namaže kosu; brat i ja jagmimo se za
Daily Mirror; mama se jada što mora na posao u prodavaonicu
obuće.
22

Charlie mi je pružio pljugu. Povukao sam, pa mu vratio, a
lijepo sam uspio istresti pepeo po prednjoj strani majice i na
njoj progorjeti rupicu. Toliko me puknulo i ošamutilo da sam
naglo ustao.
„Što ti je?“
„Moram na zahod!“
Sjurio sam se niz ljestve potkrovlja. U kupaonici Kayevih
stajali su uramljeni plakati za Genetove predstave. Svitci od
bambusa i uštavljene ovčje kože s podebljim istočnjacima koji
su se na njima parili. Imali su bide. Dok sam tako sjedio spuštenih
hlača i sve razgledavao, doživio sam izvanredno otkrivenje.
Prvi put sam jasno vidio svoj život: budućnost, ono što želim
raditi. Želio sam uvijek živjeti tako intenzivno: misticizam,
alkohol, seksualne pustolovine, pametni ljudi, droga. Nikada
se dosada nisam toliko odvalio, a u tom trenutku nisam ništa
drugo ni želio. Otvorila su mi se vrata budućnosti: vidio sam
kojim putem treba poći.
A Charlie? Moja ljubav prema njemu bila je neobična kao
što to s ljubavlju i biva: nije bila nesebična. Divio sam mu se
više no ikome, ali nisam mu želio dobro. Nekako sam ga stavljao
iznad sebe i htio sam biti on. Želio sam njegovu obdarenost,
lice, stil. Želio sam da se jednog jutra probudim, a da sve
to bude preneseno na mene.
Stajao sam u hodniku na gornjem katu. U kući je utihnulo
sve osim udaljenih zvukova albuma „A Saucerful of Secrets“
koji su dopirali s vrha kuće. Netko je zapalio mirisne štapiće.
Spuznuo sam niz stepenice do prizemlja. Vrata dnevne sobe
bila su otvorena. Provirio sam kroz njih u prigušeno osvijetljenu
sobu. Muškarci iz marketinga i njihove žene sjedili su uspravno,
prekriženih nogu, ravnih leđa, zatvorenih očiju i disali pravilno
i duboko. Izlizani Sako sjedio je svima okrenut leđima, čitao
i pušio. Eve i Tate nije bilo u sobi. Kamo su mogli otići?
23

Ostavio sam te hipnotizirane Buddhe i prošao kroz kuću
pa do kuhinje. Stražnja su vrata bila širom otvorena. Zakoračio
sam van u mrak. Večer je bila topla; mjesec pun.
Spustio sam se na koljena. Znao sam da tako treba učiniti
− nakon Tatina izlaganja postao sam iznimno intuitivan.
Prošao sam četveronoške kroz sjenicu. Sigurno su nedavno tu
vani priredili roštilj jer su mi se u koljena zabile kao britva oštre
ugljene krhotine, ali ipak sam bez ozbiljnije povrede stigao do
ruba travnjaka. Mutno sam vidio da se na kraju travnjaka nalazi
jedna vrtna klupa. Dopuzao sam bliže, a mjesečina je bila
taman dovoljna da na klupi vidim Evu. Povlačila je kaftan preko
glave. Ako napregnem oči, mogao bih joj vidjeti grudi. Pa
sam se i napregnuo; naprezao sam se dok mi se oči nisu osušile
u dupljama. Napokon sam saznao da sam u pravu. Eva je imala
samo jednu grud. Na mjestu gdje se tradicionalno trebala nalaziti
druga nije bilo ničega, barem koliko sam ja mogao vidjeti.
A pod svom tom kosom i tijelom, gotovo potpuno sakriven
mom pogledu, bio je moj otac. Znao sam da je to Tatica jer
je, ne mareći previše za susjede, vriskao ponad beckenhamskih
vrtova: „O, Bože, o moj Bože, moj Bože.“ Umišljam li ja sve to,
pitao sam se pod prigradskim noćnim nebom, to izvikivanje
kršćanskih psovki iz usta muslimanskog otpadnika koji se izdaje
za budista?
Uz rezak prasak Eva je ocu rukom zaklopila usta. Pravi završni
touché, pomislio sam i skoro poskočio naprijed da ga branim.
Ali, tako ti Boga, što se Eva bacaka! Glave unatrag, pogleda
prema zvijezdama, poskakivala je s trave kao nogometaš, a
kosa joj je lepršala. Kakvo je to negdje bilo opterećenje Tati za
dupe. Sigurno će mu usjeci od klupe danima ostati utisnuti u
jadne guzove kao pruge roštilja na odresku.
Eva mu je smaknula ruku s usta. Počeo se smijati. Sretni se
jebač samo smijao i smijao. Bilo je to veselje nekoga koga nisam
24

poznavao, punog požudne radosti i sebe sama. To me potpuno
spustilo.
Odvukao sam se odatle. U kuhinji sam nalio čašu skoča i
strusio je niz grlo. U uglu kuhinje stajao je Izlizani Sako. Oči
su mu gadno poigravale. Izvadio je ruku. „Shadwell“, rekao je.
Charlie je ležao poleđuške na podu u potkrovlju. Uzeo sam
od njega džoint, skinuo čizme i legao.
„Dođi i lezi kraj mene“, rekao mi je. „Bliže.“ Stavio mi je
šaku na ruku. „Čuj, nemoj ovo uzeti za zlo.“
„Neću, Charlie, nikad, što god bilo.“
„Moraš manje toga nositi.“
„Kako, Charlie, manje nositi?“
„Manje odijevati. To.“
Pridigao se na lakat i usredotočio se na mene. Usta su mu
bila blizu. Bio sam osunčan njegovim licem.
„Predlažem ti levisice, košulju s kragnom na zakopčavanje,
možda roza ili ljubičaste, i uzak smeđi remen. Baci taj povez s
glave.“
„Da bacim povez?“
„Baci ga.“
Strgnuo sam povez s glave i odbacio ga na pod na drugi kraj
sobe.
„Za tvoju mamu.“
„E, vidiš, Karime, sada polako počinješ nalikovati na bisernu
kraljicu.“
Ja, koji sam samo želio biti kao Charlie − tako pametan,
tako pravi u svakom dijelu svoje duše − te sam njegove riječi
utetovirao u mozak. Levisice s košuljom na zakopčavanje,
možda blago roza ili ljubičaste. Cijelog života neću izlaziti u
ičemu drugome već samo u tome.
Dok sam ja s gađenjem kontemplirao o sebi i svojoj garderobi,
da bih se najradije pomokrio po svakom komadu odjeće,
Charlie je legao natrag zatvorenih očiju i s istinskim modnim
25

azumijevanjem u svijesti. Praktički svatko u toj kući bio je u
raju osim mene.
Stavio sam Charlieju ruku na bedro. Bez odgovora. Pustio
sam je da mu tamo počiva nekoliko trenutaka sve dok mi na
vrške prstiju nije izbio znoj. Oči su mu i dalje bile zatvorene,
ali u trapericama mu se dizao. Počeo sam se osjećati samopouzdano.
Poludio sam. Posegao sam za njegovim remenom, za
šlicom, za njegovim kurcem, pa ga izvadio na zrak da ga rashladim.
Odao je znak! Trznuo se! Razumjeli smo jedan drugog
kroz snažan ljudski elektricitet.
I prije sam u školi izdrkao mnoge penise. Stalno smo jedni
druge mazili, trljali i stiskali. To je razbijalo jednoličnost nastave.
Ali nikada se nisam poljubio s muškarcem.
„Gdje si, Charlie?“
Pokušao sam ga poljubiti. Izbjegao mi je usne okrenuvši glavu
na drugu stranu. A kad mi je svršio u ruci, to je bio, kunem
se, jedan od vrhunskih trenutaka mog mladenačkog života. U
meni su se rasplesale ulice. Zavijorile su moje zastave, zatrubile
moje trube!
I dok sam oblizivao prste, razmišljajući gdje ću kupiti roza
košulju, začuo sam zvuk koji nisu bili Pink Floyd. Okrenuo
sam se i na drugoj strani potkrovlja ugledao plamteće oči moga
Tate, njegov nos, vrat i čuveni grudni koš kako se provlači kroz
četverokutnu rupu na podu. Charlie se hitro okrenuo. Ja sam
skočio. Tata je pojurio prema meni, a za njime, sva ozarena,
Eva. Tata je pogledao Charlieja, pa mene. Eva je omirisala zrak.
„Što su dečki zločesti.“
„Što je, Eva?“ rekao je Charlie.
„Pušite domaćicu.“
Eva je rekla da je vrijeme da nas odveze kući. Spuštali smo se
natrag niz ljestve. Kako je bio prvi, Tata je u podnožju nagazio
na moj sat, zdrobio ga na komadiće i posjekao nogu.
26

Pred kućom smo izišli iz automobila, pozdravio sam se s
Evom za laku noć i krenuo. S trijema sam vidio Evu kako pokušava
poljubiti Tatu, a on se pokušavao s njom rukovati.
Kad smo se umorni ušuljali u kuću, unutra je sve bilo u
mraku i hladno. Tata je trebao ustati u pola sedam, a ja sam u
sedam morao raznositi novine. U predsoblju je Tata zamahnuo
rukom da me udari. Više je on bio pijan nego što sam ja bio
odvaljen, pa sam nezahvalnog dripca čvrsto ščepao.
„Kog si to vraga radio?“
„Šuti!“ rekao sam što sam tiše mogao.
„Karime, vidio sam te. Bože moj, pa ti si pravi prljavi govnar!
Nabiguz! Moj rođeni sin − pa je li to moguće?“
Bio je razočaran mnome. Poskakivao je od bijesa kao da je
netom saznao da mu je cijela kuća spaljena do temelja. Nisam
znao što da radim. Pa sam počeo oponašati njegov glas dok je
bio s onom marketinškom ekipom i Evom.
„Opusti se, Tata. Opusti cijelo tijelo od vršaka prstiju na rukama
do prstiju na nogama i pošalji svoju svijest u neki mirni
perivoj u kojem…“
„Ma poslat ću ja tebe doktoru da ti malo pregleda ta sjebana
jaja!“
Morao sam zaustaviti tu dreku prije nego što iziđe Mama i
sjate se susjedi. Prošaptao sam: „Ali, Tata, i ja sam tebe vidio.“
„Ništa ti nisi vidio“, rekao je s krajnjim prezirom. Znao je
biti vrlo osoran. Sigurno zbog aristokratskog podrijetla. Ali
imao sam ga u šaci.
„Mama barem ima dvije sise.“
Tata je ušao u zahod a da nije zatvorio vrata i počeo povraćati.
Ušao sam za njim i trljao mu leđa dok je on izbacivao utrobu.
„Ovo noćas neću nikada spominjati“, rekao sam. „A nemoj ni ti.“
„Što si ga takva doveo kući?“ rekla je Mama. Stajala je iza
nas u dugoj kućnoj haljini koja je dosezala skoro do poda, pa je
27

zbog nje izgledala sva kockasta. Bila je umorna. Podsjetila me
na stvarni svijet. Došlo mi je da se izderem na nju: Nosi mi se
s tim svijetom!
„Zar nisi mogao malo pripaziti na njega?“ rekla je. Stalno
me vukla za ruku. „Satima sam vas čekala i gledala kroz prozor.
Zašto niste nazvali?“
Naposljetku se Tata uspravi i progura između nas.
„Napravi mi krevet u dnevnom boravku“, rekla mi je. „Ne
mogu spavati kraj čovjeka koji smrdi na bljuvotine i cijelu noć
povraća.“
Kad sam joj napravio krevet i kad se uvukla u nj − a bio je
preuzak i prekratak da bi joj bilo udobno − rekao sam joj nešto.
„Ja se nikada neću ženiti, okej?“
„Ne zamjeram ti“, rekla je pa se okrenula i zaklopila oči.
Pomislio sam da se baš neće naspavati na tom kauču i bilo mi
je žao. Ali razljutila me zbog načina na koji je kažnjavala samu
sebe. Zašto ne može biti jača? Zašto mu se ne suprotstavi? Ja
bih bio jači, zaključio sam. Te noći nisam otišao u krevet nego
sam sjedio i slušao Radio Caroline. Nazirao sam svijet radosti i
mogućnosti što sam ga želio zadržati u svijesti i protegnuti kao
obrazac za budućnost.
Cijeli tjedan nakon te večeri Tata je bio potišten i nije govorio,
premda bi katkada pokazao na nešto, primjerice na sol i
papar. Katkad bi ga takva gestikulacija uvela u malo složeniji
pantomimičarski jezik na način Marcela Marceaua. Posjetitelji
s drugih planeta koji bi provirili kroz prozor pomislili bi da se
igramo obiteljske igre pogađanja jer smo se tako brat, Mama i
ja okupljali oko Tate i jedni drugima izvikivali odgonetke dok
nam je on, bez previše kompromitacije riječima, nastojao pokazati
da je lišće blokiralo kosilicu, da je bočni dio kuće navukao
vlagu pa hoće da se Allie i ja popnemo na ljestve i to sredimo, a
28

Mama neka nam ih pridrži. Uz večeru smo sjedili i u tišini jeli
goveđe hamburgere, krumpiriće i sitne ribice. Mama je jednom
briznula u plač i dlanom tresnula po stolu. „Život mi je grozan,
grozan!“ kriknula je. „Zar to nitko ne shvaća?“
Na trenutak smo je svi iznenađeno pogledali, a onda smo
nastavili s jelom. Mama je kao i obično oprala posuđe i nitko joj
nije pomagao. Čim smo popili čaj, svi smo se brže-bolje razbježali.
Moj brat Amar, mlađi od mene četiri godine, sam je sebe
prozvao Allie da bi izbjegao rasističke neugodnosti. Uvijek je
u krevet odlazio što je ranije mogao i sa sobom nosio modne
magazine kao što su Vogue, Harper’s and Queen, i sve europsko
što bi mu došlo pod ruku. U krevetu je nosio uzanu pidžamu
od crvene svile, sako smokinga što ga je uzeo na humanitarnoj
rasprodaji, te mrežicu za kosu. „Što fali tome da dobro izgledaš?“
govorio bi dok bi se penjao na kat. Ja sam, pak, uvečer
često odlazio u park, sjedao pod nadstrešnicu, gdje je smrdjelo
na mokraću, i pušio s drugim dečkima koji su odbjegli od kuće.
Otac je imao vrlo krute stavove o raspodjeli poslova između
muškaraca i žena. Oboje mojih roditelja radilo je: Mama se
zaposlila u prodavaonici cipela na High Streetu ne bi li tako
financirala Allieja koji je odlučio postati baletan, pa je pohađao
skupu privatnu školu. Ali Mama je obavljala i sve kućne
poslove i kuhala. U vrijeme pauze za ručak odlazila bi u kupnju
i svake večeri pripremala jelo. Potom bi do pola jedanaest gledala
televiziju. TV je bilo jedino područje njezina posvemašnjeg
autoriteta. Nepisano pravilo kuće bilo je da se uvijek gleda
što ona želi; ako je tko od nas i htio gledati nešto drugo, uopće
nije imao izgleda. Posljednjom energijom za taj dan sasula bi
takav napad gnjeva, samosažaljenja i frustracije da se nitko nije
usuđivao sukobiti s njom. Ginula je za „Steptoeom i sinom“, za
„Skrivenom kamerom“ i „Bjeguncem“.
29

Ako su na TV-u bile samo reprize ili politički program, tada
je voljela crtati. Ruka joj je samo klizila: bila je išla u umjetničku
školu. Godinama nas je sve crtala, naše glave, po tri na stranici.
Tri sebična muškarca, kako nas je nazivala. Rekla je da nikada
nije voljela muškarce jer su muškarci mučitelji. Prema njoj, nisu
žene te koje su puštale plin u Auschwitzu. Niti su bombardirale
Vijetnam. Za vrijeme one Tatine šutnje crtala je mnogo, a blok
za crtanje ostavljala je iza naslonjača zajedno s pletivom, svojim
ratnim dnevnikom iz djetinjstva („Noćas je zračna uzbuna“)
i romanima Catherine Cookson. Često sam je pokušavao nagovoriti
da počne čitati prave knjige kao što su Blaga je noć i
Dharmine skitnice, ali uvijek bi govorila da su joj slova presitna.
Jednoga poslijepodneva, nekoliko dana usred Velike Mrzovolje,
napravio sam sebi sendvič s maslacem od kikirikija,
pod gramofonsku iglu stavio Who, „Live at Leeds“, i odvrnuo
do daske − da što bolje osjetim Townshendove moćne akorde
u „Summertime Bluesu“ − i otvorio Mamin blok za crtanje.
Znao sam da ću naići na nešto. Letio sam preko stranica dok
nisam stigao do crteža gologa Tate.
A pokraj njega, malčice viša, stajala je Eva, također gola, s
onom njezinom jednom velikom sisom. Držali su se za ruke
kao preplašena djeca i gledali prema nama bez taštine i ukrasa,
kao da kažu: Evo, mi samo to, ovo su naša tijela. Izgledali su
kao John Lennon i Yoko Ono. Kako je Mama samo mogla biti
toliko suzdržljiva? Kako je uopće znala da se njih dvoje jebu?
Nije bilo te tajne koja će biti sigurna od mene. Svoja istraživanja
nisam ograničavao samo na Mamu. Zato sam znao i da
su Tati, unatoč mirnoći pluća, oči bile dobrano ispaćene. Zavirio
sam u njegovu aktovku i odande izvukao knjige Lu Poa,
Lao Tzua i Christmasa Humphreysa.
Znao sam da bi najzanimljivije što se bi se uopće moglo dogoditi
u našoj kući bilo to da zazvoni telefon za Tatu i tako mu
30

stavi šutnju na kušnju. I kad je tako jedne večeri oko pola jedanaest
zazvonilo, pobrinuo sam se da ja prvi stignem. Začuvši
Evin glas, shvatio sam da sam i sam jako žudio da je opet čujem.
Rekla mi je: „Zdravo, slatki, zločesti dječače, gdje ti je tata?
Što me nisi zvao? Što čitaš?“
„Što mi preporučuješ, Eva?“
„Najbolje da dođeš k meni, pa ću ti napuniti glavu razornim
idejama.“
„Kad mogu doći?“
„Ne moraš pitati − samo bani.“
Otišao sam po Tatu, koji je slučajno stajao u pidžami iza
vrata spavaće sobe. Zgrabio je slušalicu. Nisam vjerovao da će
više progovoriti u vlastitoj kući.
„Halo“, rekao je hrapavo kao da je nenaviknut na rabljenje
svoga glasa. „Eva, tako mi je drago razgovarati s tobom, ljubavi.
Ali glas mi je otišao. Sumnjam na otekline u grlu. Mogu te
nazvati iz ureda?“
Otišao sam u svoju sobu, uključio veliki smeđi radio, pričekao
da se zagrije i dao se na razmišljanje o cijeloj stvari.
Mama je te noći opet crtala.
Druga stvar koja se dogodila, stvar po kojoj sam shvatio da
„Bog“, kako sam sada zvao Tatu, nešto ozbiljno spletkari, bio
je čudnovat zvuk što sam ga čuo iz njegove sobe kad sam se
penjao gore na spavanje. Prislonio sam uho uz bijelo oličena
vrata. Da, Bog je govorio sam za sebe, ali ne intimno. Govorio
je polako, glasom dubljim no inače, kao da se obraća mnoštvu.
Piskutao je svoje „s“-ove i pojačavao indijski naglasak. Proveo
je godine pokušavajući biti što više Englez, što manje smiješno
upadljiv, a sada se vraćao u svoje prapočetke. Zašto?
Jedne subote ujutro, a nekoliko tjedana kasnije, pozvao me u
sobu i tajanstveno mi rekao: „Vrijedi za večeras?“
31

„Što večeras, Bože?“
„Nastupam“, rekao je, ne mogavši smanjiti gordost u glasu.
„Zaista? Opet?“
„Jest, zvali su me. Potražnja javnosti.“
„To je sjajno. Gdje?“
„Odredište je tajno.“ Veselo se potapšao po trbuhu. To je
bilo ono što je sada zaista volio, nastupati. „Cijeli Orpington
jedva čeka da me vidi. Bit ću popularniji od Boba Hopea. Ali
nemoj ništa spominjati svojoj majci. Ona nimalo ne razumije
moje nastupe, čak ni time uzrokovane istupe. Jesmo li za?“
„Jesmo, Tata.“
„Dobro je, dobro je. Pripremi se.“
„Što da pripremim?“
Nježno me nadlanicom dodirnuo po obrazu. „Oduševljen
si, je li?“ Ništa nisam rekao. „Tebi se sviđaju sva ta okupljanja.“
„Da“, rekoh sramežljivo.
„A ja volim kad si i ti sa mnom, momče. Veoma te mnogo
volim. Mi odrastamo zajedno, je li tako?“
Bio je u pravu − jedva sam čekao taj njegov drugi nastup.
Uživao sam u aktivnosti, ali postojalo je i nešto važno što sam
morao saznati. Htio sam vidjeti je li Tata šarlatan ili zaista ima
istine u onome što radi. Konačno, zadivio je Evu, a onda izveo
tešku stvar − oborio je Charlieja. Njegova magija je djelovala
na njih, pa sam mu i dao nadimak „Bog“, ali sa zadrškom. Još
nije potpuno stekao pravo na to ime. Htio sam vidjeti ima li
Tata, otkako je počeo cvjetati, zaista nešto ponuditi drugim
ljudima ili će ispasti da je samo još jedan od čudaka iz predgrađa.
32