Marko Tomaš - Nemoj me buditi

Marko Tomaš
Nemoj me buditi

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 528.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Marko Tomaš
Nemoj me buditi
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Draèevièka 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik:
Kruno Lokotar
lektura i korektura:
Marija Bošnjak
grafički urednik:
Siniša Kovačić
grafièka priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Denona d.o.o., Zagreb
ožujak 2020.

Marko
Tomaš
Nemoj
me buditi
2020.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 528.
copyright © 2020. Marko Tomaš
All rights reserved.
Copyright © za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o.
Zagreb
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001058403.
ISBN: 978-953-52-0266-0

sadržaj
9 VISOKI PROZOR
35 POROTA
57 MRTVI IMAJU ISTU KOŽU
83 NOĆNI VLAK
111 SAMOTNO MJESTO
139 O autoru

Mogao sam sve shvatiti kao upozorenje. Ali nisam
mario za upozorenja. Ništa se strašno u životu ne može
dogoditi. Život je strašan sam po sebi. Sve drugo je
nedostatak sna. Umor. Izmaglica. Mučnina. Snažna
potreba za pišanjem u autobusu punom ljudi na međugradskoj
liniji. Dreka na tržnici. Tisuću zapjenjenih
zubala. Još jedno jutro. Volio bih znati tko si, ali, molim
te, ipak, nemoj me buditi.

VISOKI PROZOR

Prije nego sam i dirnuo šalicu s espressom, stresao
sam pelinkovac. Tako mi počinju dani ako se ne
probudim u svom stanu. Već dugo. Muče me grčevi u
želudcu. Crijeva luduju. Puna su zraka. Plešu i kao da
se prepliću u toj igri. Tjeraju me da grčim lice i blago
se savijam u struku. Koraci moraju biti jednaki, ritam
hoda precizan kao vojni marš. Sve rjeđe se usuđujem
izaći u šetnju. Tegobe sa stomakom me plaše. Svakog
trena očekujem iznenadni crijevni napadaj. Zato volim
sjediti i biti blizu toaleta. Razlog je to što sam si prepisao
terapiju pelinkovcem. Patim od neke unutarnje
drhtavice. Nisam siguran dolazi li ona od želučanih
problema ili nekog čudnog predosjećaja da neću još
dugo živjeti. Katkad mi se čini da je to signal koji mi
šalje moj želudac. Smrt šeta među prolaznicima na
glavnom gradskom trgu, ulazi u kavane, vrzma se po
supermarketima, nikada ništa ne naručuje, ne kupuje
namirnice, samo vreba i prezrivo se smiješi. Ponekad,
kad se očešem o nekog prolaznika, kosti mi se okuju
u led. Onda nastavim dalje uvjeren da sam se upravo
očešao o smrt. Osvrnem se tada i sa žaljenjem pogledam
tog čovjeka koji ni ne sluti da je s njim svršeno. Neki
su mi poznanici, jer prijatelja i nemam, rekli da taj
11

predosjećaj obuzme svakog čovjeka na pragu četrdesetih.
Ne vjerujem nikomu. Istovremeno, vjerujem u sve. Ali
najviše me muče neodređene, nejasne, nedefinirane
stvari. Predosjećaji, slutnje, to me plaši više od svega
jasno izrečenog ili nekog konkretnog događaja.
Otpio sam malo kave. Volim taj okus na usnama
i miris koji se iz šalice prinesene usnama uzdigne u
nosnice. To je rijedak trenutak topline i sigurnosti koje
osjećam. Svakodnevno ponavljanje rituala. Poznati miris
koji me tješi i budi, ispunjava praznine u mojoj lubanji.
Život mi je mimo tih rituala bio izvan dosega. Nisam
ga razumijevao. Nisam razumio svu tu mahnitu strku.
Kao da je duševni mir bio obećan samo onima koji
pregaze preko drugih. Bilo je bitno pobijediti. Samo
meni nije bilo jasno zbog čega. Fingirao sam ipak da
kužim stvari. Moram od nečega živjeti. To podrazumijeva
socijalne kontakte. Oni, pak, podrazumijevaju
laž da imam stav o bilo čemu i jasnu predstavu o tomu
kako život funkcionira.
Mahnuo sam konobaru da mi donese još jedan
pelinkovac. Na prostranoj hotelskoj terasi nije bilo
nikog izuzev mene. Imao sam konobara samo za
sebe. To je bilo dobro. Obećavalo je da će pratiti moj
ritam ispijanja pelinkovca. Okrenuo sam se prema
suncu. Naslonio lijevi lakat na stol. Cigareta je veselo
poskakivala u mojim drhturavim prstima. S uzbuđenjem
ubojice. S naklonošću prijatelja. Čekao sam taj
čudni susret. Još jedan u životu za koji mi nije bilo
jasno zašto se događa i što se od mene, nakon svega,
očekuje. Ne znam ni zašto se uvijek odazivam. Valjda
12

iz dosade. Ponekad se toliko jadno osjećam da mislim
da pristajem na svašta zato što se nadam da će neki
događaj unijeti malo smisla u ovo dugačko čekanje
neke konačne nesreće. Možda je i to rezultat dosade.
Sklopim oči. Pustim sunce da ovlada mojim tijelom.
Toplina ulazi u mene. S njom u tijelo ulazi i blaga
nervoza. Dosadno je sve to. Beskrajna dosada ušla je u
moje tijelo kao blaga nervoza izazvana toplinom sunca.
Sjedio sam na rubu kreveta kad je zazvonio telefon.
Soba je vonjala na alkoholna isparenja. Prvi put u životu
osjećao sam mamurluk. Nikada prije nije mi bilo
jasno o čemu ljudi govore kada govore o mamurluku.
Zato tebi nije problem piti, govorili su mi, blago tebi.
Blago meni. Uistinu. Zvonjava telefona potpomogla
je glavobolju. Došla je kao neslana šala iz pakla. Nisam
se htio javiti. U pravilu sam mrzovoljan nakon
buđenja. Nikada se nisam radovao novom danu. Ni
u djetinjstvu. Uvijek je trebalo nešto raditi. To me
frustriralo. Jednostavno ničemu nisam nalazio svrhu.
Ali trebalo je živjeti. Valjalo se osmjehivati ljudima.
Valjalo je surađivati s njima. Planirati stvari. Držati
sudbinu u svojim rukama kao mobilni telefon. Na
zaslonu se prikazivao meni nepoznat broj. Odlučio
sam se ne javiti. Trebao sam čašu vode. Žudio sam za
kavom kao što se žudi za ljubavlju. Zvonjava je prestala
ostavivši za sobom eho u mojoj glavi.
Kosa mi se dobrano prorijedila. Zato me svakog
jutra, kad prođem pored zrcala i ogledam se u njemu,
začudi uvijek drugačija raščupanost. To me zabavlja.
13

Ne izgledati onako kako bi trebalo je zabavno. Zato
se nikada ne češljam prije nego što imam namjeru
napustiti kuću. Želim zabaviti samog sebe. Jedino
se tako iskreno osmjehnem. Zabavlja me i razvučena
potkošulja u kojoj spavam i nad kojom je moja čupavost
neka vrsta kape na glavi ofucane dvorske lude. Ne
udovoljavam nijedan uvjet da me se nazove pristojnim
članom ljudskog društva. To me čini zadovoljnim.
Napio sam se vode. Sasuo sam dvije velike čaše
mlake vode u grlo. Trebalo je oprati kafetijeru. To me
uznemirilo. Nisam bio siguran u svoje prste. Kao da
su od želatina. Tako sam se osjećao. Pitanje je mogu
li moje ruke obaviti posao. Pogotovu jer se kafetijera
malo zapekla. Moj omiljeni predmet. Jedini predmet
u kući koji iskreno volim. Kafetijera koju sam za male
novce kupio na akciji u supermarketu. Glupo je voljeti
neki predmet, ali ja, zapravo, volim ritual u kojega je
kafetijera neizostavni dio. Život se ionako sastoji od
malih rituala. U njima je moguće uživati. Sve oko
toga živa je muka.
Uložio sam svu snagu kojom sam raspolagao da
rastavim kafetijeru. Istresao sam jučerašnji talog kave
u kantu za smeće tako što sam udario spremnikom
za kavu o rub kante. Od tog me zvuka na trenutak
zaboljela glava. Gurnuo sam sva tri dijela kafetijere pod
toplu vodu. I dalje nisam vjerovao prstima. Prao sam
metalne dijelove s posebnim oprezom. Strahovao sam
da će mi svakog trena ispasti. Njihov zvonak udarac o
dno sudopera ne bi dobro došao tupoj glavobolji koju
sam osjećao. Nekako sam uspio iskontrolirati tu radnju.
14

Napunio sam spremnik za vodu vodom, a spremnik za
kavu kavom. Kavu sam poravnao, stisnuo i onda sastavio
cijelu skalameriju. Upalio sam plin na šporetu i stavio
kafetijeru na vatru. Voda je i dalje tekla u sudoperu.
Gurnuo sam glavu pod mlaz, zavrnuo slavinu i vratio se
na rub kreveta. Niz leđa mi je curila topla voda. Išla mi
je na živce, ali je istovremeno pomagala da zaboravim
na glavobolju. Odlučio sam ignorirati sve to i zapaliti
cigaretu. Nisam palio radio. Prvi dim cigarete dignuo
mi je želudac. Zakašljao sam se i ne ispuštajući cigaretu
prešao nekoliko koraka do kupaone. S gađenjem sam
pljunuo u WC školjku. Smećkasti gusti komad nečega
što sigurno ne pripada normalnom ljudskom biću
skliznuo je niz stjenke u vodu. Pritisnuo sam gumb na
vodokotliću i dio mene zauvijek je nestao u bespućima
gradske kanalizacije. Kod drugog dima već je sve bilo
u redu. Treba samo inzistirati i stvari dođu na svoje.
Vratio sam se do kreveta, uzeo telefon i još jednom
pogledao nepoznati broj na čiji se poziv nisam javio.
Nisam imao ni namjeru uzvratiti poziv. Ako me netko
stvarno treba, nazvat će ponovno. Za nekoliko minuta
čuo sam tiho ključanje vode u kafetijeri. Uskoro je
garsonijeru u kojoj živim ispunio miris svježe kave.
To me malo smirilo. Pavlovljev refleks. Glavobolja
je počela nestajati već s naznakom da ću za nekoliko
minuta usnama prinijeti šalicu s vrućom kavom.
Recept za sreću je jednostavan. Žličica smeđeg
šećera i preko toga gusta crna tekućina čiji me miris
budi od kada znam za sebe. Iako sam kavu počeo piti
tek u srednjoj školi, oduvijek sam volio njen miris.
15

On je ispunjavao jutra mog djetinjstva. Oduvijek sam
htio da ljudska koža, koža neke žene koju ću jednom
voljeti, miriše na jutarnju kavu. Onu prvu, koja vam
pomogne natjerati se krenuti u dan. Šteta da se život
ne može tako organizirati. Samo sitna uživanja. Bez
ikakvog cilja. Unatoč tomu što ima dana kada nisam
obvezan raditi, nekad u prošlosti programiran sam tako
da ne smijem dan provesti u izležavanju, da se moram
pokrenuti makar nemao nijedan razlog za to. Inače me
grize savjest, muči me moja beskorisnost makar sam u
teoriji velik protivnik bilo kakvog ljudskog djelovanja.
Pogotovu onoga što se mora. Ali moranje je pravilo
kojemu nas prvo nauče. Time smo nepovratno oštećeni
i rijetko se umijemo istinski opustiti. Barem je u mom
slučaju tomu tako. Samo beskrajna dosada u svijetu
proklamirane akcije.
Eto me opet na rubu kreveta. Privukao sam nahtkasnu
i na nju spustio šalicu s kavom. Razmak između
kreveta i nahtkasne u trenutku mi se učinio kao neki
duboki pakleni ponor. Uplašio sam se da bih mogao
upasti u ta zjapeća usta ništavila i beskrajno padati.
Zgrabio sam šalicu s kavom u ruke, otpio prvi smirujući
gutljaj i blenuo u zid na kojem je visjela slika
koja me je zapala sa stanom. Nisam puno mario za
pejzaže. Pogotovu ravničarske. Jablan pored nekakvog
potoka, povijena trava, a u daljini đeram, kućica i još
dalje sunce na blijedoplavom nebu. Ne znam zašto
sam ostavio tu sliku da visi na zidu. Vjerojatno jer
sâm nisam imao ništa čime bih ukrasio zid kad bi mi i
bilo stalo do ukrašavanja životnog prostora. Uostalom,
16

neka slike, neka visi poput razbojnika čije nedjelo
nikada nije dokazano, ali je obješen voljom sadističke
rulje koja i nije zaista trebala zadovoljenje pravde, već
samo čovjeka koji visi pred njima. Htjela je gospodariti
barem nečijom sudbinom kad joj već ne ide od ruke da
gospodari vlastitom. Ne znam otkud ovaj Divlji zapad
u mojoj glavi. Možda je to sve rezultat mamurluka
inače ne bih bio tako surov prema običnoj pejzažnoj
slici. Odlučio sam ipak upaliti radio. Ne znam zašto
mi je to potrebno. Radim stvari po inerciji.
Ne znam što me više uznemiruje, loša glazba ili
vijesti. Sve pjesme zvuče kao da netko prijeti nekomu
prstom i usput ga psuje. Gospoda umjetnici zvuče kao
da neprestano nekomu prijete pištoljem. Ljubavnici ili
nekomu tko im je zbog nečega konkurencija u životu.
Ne mogu se poistovjetiti s lošom glazbom. Vijesti me,
također, ne dodiruju. Ne mogu se poistovjetiti ni s
čijom patnjom ili borbom. Dugo je trebalo da mi
počne smetati vonj sobe u koju se stisnuo moj život.
Otvorio sam prozor. Rezak ranoproljetni zrak ošinuo
me po obrazima. Prijao mi je taj šamar. Još uvijek
nisam oblačio odjeću. I dalje sam raščupan sjedio na
rubu kreveta obučen u potkošulju i bokserice. Stopala
su mi bila bosa. Ugurao sam ih tek u poluraspadnute
papuče koje nikako da zamijenim. Srkao sam kavu, a
glavobolja je svakim sitnim gutljajem nestajala. Prijala
mi je hladnoća koja je činila da moje slabo obučeno
tijelo utrne. Zurio sam u onu sliku i nisam imao
pojma što bih s danom koji se pružao ispred mene
kao cesta koju treba progutati onako kako već ceste
17

gutaju automobili. A onda sam začuo žubor potoka i
šum jablana. Toliko sam buljio u onu sliku da je oživjela.
Pripišalo mi se. Otišao sam u kupaonu i tek što
sam počeo, telefon je opet zazvonio. Nisam se žurio.
Obavio sam posao uz neprestanu zvonjavu telefona.
Nasapunao sam i oprao dlanove i osušio ih na vlastitom
licu. Vratio sam se u sobu i nekoliko sekundi zurio
u svijetleći zaslon mobilnog telefona. Uzeo sam ga u
ruke i pritisnuo zelenu slušalicu na zaslonu.
Eto, tako je to bilo prekjučer. A jučer? Eh, jučer! I jučer
je bio nekakav dan! Vrijeme koje je trebalo potrošiti.
Jučer sam, nakon buđenja u dlaku istog kao i
prekjučer s obzirom, jel, da sam prekjučerašnji dan
opet propio, odlučio krenuti na sastanak koji ima
biti epilogom telefonskog poziva koji me uznemirio
prethodnog jutra. Stvar je bila ozbiljna. Nužna je bila
i diskrecija. Zato je sastanak zakazan dvjestotinjak
kilometara daleko od Grada u kojem sam trošio vrijeme.
– Ne bi bilo umjesno da nas netko vidi zajedno.
Tako mi je rekla žena koja me pozvala. Poznavao
sam je iz viđenja. Upala je u neke ozbiljne probleme.
U novinskoj redakciji, u koju sam rijetko odlazio, ali
u kojoj sam se vodio kao zaposlen, po cijeli se dan
pričalo o njenom slučaju. Dosadni mali gradovi živnu
kad se takvo što događa. Ljudima život odjednom dobije
sadržaj pa svi skupa proživljavaju tuđu dramu. A
provincijski novinari u tome vide svoju životnu šansu.
Svi skupa nečim ucijenjeni, svi skupa na neki način
korumpirani. Tako se namjestilo. Moja duša nije se
18

inula za to. Znao sam siže priče. Jedino − nisam imao
pojma kako bih joj ja mogao biti od pomoći. Bio sam
besposlen zadnjih nekoliko dana pa sam odlučio prihvatiti
poziv. Novi oblik dosade nikada nije na odmet.
Prije nego sam napustio stan, stresao sam u sebe
nekoliko pelinkovaca neodređene zapremine. Uzeo sam
tri limenke piva iz malog frižidera u kojemu je rijetko
bilo nešto drugo izuzev piva, pelinkovca i, katkada,
viskija. Čovjek mora voditi računa o svom kemijskom
sastavu. Stavio sam pivo u vrećicu. Trebalo me držati
koncentriranim u vožnji. Trebalo je voziti nekoliko
sati. Pelinkovac mi je ublaživao grčeve u stomaku.
Možda bih trebao potpuno prestati piti pivo. Često
sam imao osjećaj da mi upravo ono radi nered u probavnom
traktu, ali nisam mogao zamisliti večer bez
sedativnog utjecaja piva. Volio sam ga piti i po danu,
u manjim dozama nego uvečer, ali ipak. Ionako sam
se osjećao besmisleno. To što se osjećam i fizički loše
nije me pretjerano uznemiravalo. Dapače, nekako se sve
uklapalo. Bio sam potpun i pun gađenja prema svijetu.
Što se mene tiče, bio sam spreman na sve i istovremeno
nezainteresiran za bilo što. Ideal suvremenog čovjeka.
Kad god izlazim autom iz grada, osjećam se zatvorenim
u teglu koja klizi po tvorničkoj traci. Taj me
osjećaj pratio i ovaj put. Klizimo svijetom zatvoreni u
kapsule, ne primjećujući jedni druge. To mi je odgovaralo
iako sam osjećao da je nešto duboko pogrešno sa
svim tim. Puno je stvari oko kojih se osjećam dvojako.
Izašao sam na autocestu ušavši tako u pejzaž za koji
mi se činilo da se nalazi iza onog krajolika naslikanog
19

na slici koja je krasila zid mog skromnog doma. Bio
je sunčan proljetni dan. Zrak je još uvijek bio svjež.
Ali svjetlost kao da se trudila probuditi i unijeti živost
u sve što dodiruje. Ledine koje su se pružale prema
brdima izgledale su mekano kao neki proliveni zeleni
puding koji bi i dijete moglo zagrabiti žlicom. Neka
od brda djelovala su kao da su zaustavljena u svom
rastu. Bog je rekao dosta. Inače bi ljudi pješice mogli
stići na nebesa.
U playeru je bio zaglavljen disk s najboljim pjesmama
Cheta Bakera. Poželio sam besciljno voziti dok
se ne umorim, dok ne odustane automobil ili moje
srce. Nisam imao nikakvog dodira s čovječanstvom
i to me smirivalo. Otvorio sam pivo, otpio gutljaj i
odložio limenku u stalak predviđen za čaše s kavom
ili vodom. Stalak nije imao ništa protiv limenke s
pivom. Tvornička greška. Cesta se ispred mene odmotavala
kao izlizani tamnosivi tepih. Bila je gotovo
prazna. Tek tu i tamo zaobišao bi me netko kome
se, iz meni nepoznatog razloga, neobično žuri. Ja
sam zaobilazio samo cisterne i kamione koji su me
podsjećali na magarce koje je netko batinom natjerao
da nose teret umjesto da ih se na miru ostavi da pasu
iza kuće ili u obližnjem šumarku. Vukli su se nekako
lijeno, bezvoljno. Ali valjda ih je tamo negdje čekala
mrkva, te velike, pretovarene metalne magarce koji
su me činili nervoznim i zaklanjali mi pogled. Moj
automobil nije imao pepeljaru pa sam je napravio
od prve ispijene limenka piva. Brzo sam je punio.
Napolju je bilo vedro, bistro poput leda, a u mojoj
20

kapsuli dizala se bjeličasta magla duhanskog dima.
Čovjek i cigareta imaju nešto zajedničko. Izgaraju
bez ikakvog smisla. Potpuno beznadno. Četrdeset i
prvo proljeće u mom životu. Spektakularno dosadno.
Osjećam se poput hrčka. Trčim, a uvijek nabasam
na isto mjesto, ista godišnja doba. Budim se u istom
krevetu. Pijem ista pića u uvijek istim kavanama
okružen istim ljudima koji iz dana u dan pričaju
iste priče. U kaveze s hrčcima treba postaviti male
konope zavezane u omču. Ostaviti ih da vise u sredini
kaveza. Hrčak koji skuži da je sve besmisleno može
se tako objesiti za nagradu.
Vozio sam nekih sat vremena kad mi se učinilo da je
vrijeme za stanku. Bio sam na pola puta. S preostalom
limenkom piva i stanjenom zalihom cigareta. Odlučio
sam stati na prvom narednom odmorištu. Osjetio sam
i glad. Događalo mi se to jednom dnevno. Nisam
imao običaj doručkovati i ogladnio bih tek kad bi mi
pivo, pelinkovac i cigarete potpuno isprale želudac.
Za nekog tko malo jede, imam zavidnu masu. Valjda
jer hranu nadomještam velikom količinom tekućine.
Pio sam i puno vode. Obično uz pelinkovac i kavu.
Dobro. Trebao sam, dakle, kupiti pivo i cigarete, neki
sendvič ili nešto tomu slično i trebao sam na toalet.
Grčevi u stomaku su alarmirali, upozoravali na moguću
nezgodu koju neću moći kontrolirati. Nekada bi
se to ispostavilo istinitim, nekada bi ispalo da se moje
tijelo šali sa mnom i da želi tek da mi bude nelagodno.
Valjda mi je vraćalo milo za drago. Imali smo dobar
odnos. Moje tijelo i ja. Recipročan.
21

Ugledao sam znak na kojem je pisalo da ću do
narednog odmorišta stići nakon što pređem još dvije
tisuće metara. Anksioznost koju su mi izazivali grčevi
u želudcu malo je splasnula. Vozio sam kroz dolinu
rijeke. S obje strane ceste dizala su se prijeteća tamna
brda. Sunčeve zrake na ovu su dolinu padale kao da
dopiru kroz rolete. Uske trake svjetlosti rezale su malu
udolinu i podnožja brda. Sličile su ožiljcima na licu
nakon nevještog brijanja. Na tamnoj koži prirode bila
je to roskasta tek zarasla koža. Chet Baker kao da je
dopirao iz samog srca tog prizora. Njegova truba je
bila te tanke zrake sunca. Nisam otvarao posljednje
pivo. Trebao sam i kavu. Makar da je pomirišem.
Odjednom kao da sam jedva milio niz cestu. Ugledao
sam odmorište, ali ono kao da se udaljavalo. Jedan
žestok udarac napeo je moj stomak. Stisnuo sam oči
na trenutak i brzo ih otvorio. Usporio sam i naglo
skrenuo na parking odmorišta. Stisnuo sam obraze
među zube. Grizao sam ih. Parkirao sam na prvom
slobodnom parkirnom mjestu. Ispustio sam obraze iz
ugriza. Napuhao ih kao balon. Nekoliko kaplji hladnog
znoja kliznulo mi je niz čelo i skotrljalo se u rub očiju.
Ugasio sam automobil i snažno izdahnuo. Okrenuo
sam se, pokupio kaput sa stražnjeg sjedala, izašao iz
auta i krenuo prema benzinskoj crpki i café-restoranu
i supermarketu i tko zna što sve nije bilo nakalemljeno
jedno na drugo na odmorištima uz autocestu.
Hodao sam ujednačeno kao da marširam. Vidio sam
natpis za toalet kod stražnjeg ulaza u objekt. Izgledao
mi je beskrajno daleko. Nisam ubrzavao korak. To je,
22

prema mojim proračunima, moglo izazvati katastrofu.
Na odmorištu je bilo tek nekoliko automobila. Po
ovakvom danu malo će ljudi odabrati odmor na najsjenovitijem
odmorištu u cijeloj zemlji. Izbrojio sam svega
tri automobila. Jedan od njih vjerojatno je pripadao
nekomu od radnika na odmorištu. A bio je tu i jedan
policijski automobil. Tim sam mislima odvraćao vlastitu
pažnju od stomačnih tegoba. Nekako sam se dovukao
do toaleta. Sa stropnih zvučnika dopirala je histerična
radijska glazba. Pogledao sam u zrcalo. Izgledao sam
izmučeno. Lice naduto i tamno. Krvave bjeloočnice
stopile su se s duboko smeđom bojom rožnjača. Nisam
se brijao danima. Rijetke sijede dlake štrčale su po licu
svaka u svom pravcu. Imam bradu poput petnaestogodišnjaka.
Rijetka je i mekana. Ali sijeda. Čelo mi
je svijetlilo od znoja. S olakšanjem, kao da izlazim s
dugogodišnje robije, ušao sam u WC kabinu.
Ruke sam prao kao da su kužne. Umivao sam se
dugo. Hladnom vodom. Obrisao sam ruke, a licu
dozvolio da pomalo upija vodu. Gledao sam u zrcalo.
Nisam osjećao ništa. Nisam se mogao povezati s tim
likom. Tijelo i ja surađujemo, ali smo, zapravo, primorani
jedno na drugo. Moje lice lako bi moglo pripadati
nekom potpuno drugom karakteru. Uostalom, takvo
je da kada progovorim, većina ljudi taj grubi, spori,
duboki glas ne može povezati s tim licem prerano
ostarjelog dječaka.
Ušao sam u market i već na vratima na sebi osjetio
nečije poglede. Dva policajca koji su ispijali kavu u
pripadajućem caféu buljili su u mene. Uvijek izgledam
23

pripito. Vjerojatno zato što to i jest istina, ali ja za
drugo stanje svijesti i ne znam. Pobjegao sam od tih
pogleda među police marketa. Nisam dugo razgledavao.
Uzeo sam generički sendvič s tunjevinom, tri piva i
bocu vode. Otišao sam na blagajnu, naručio kratki
espresso i popio ga s nogu. Iskapio sam čašu vode.
Uzeo sam kutiju cigareta i platio. Dečko koji je radio
na blagajni i ujedno bio šanker izgledao je kao da je
na pogrešnom mjestu. Govorom tijela odavao je da
želi biti negdje drugo. Ali ništa nije poduzimao oko
toga. Sve vrijeme policajci su me pratili pogledima.
Uniforme čine da ljudi izgledaju bezlično. Pogledao
sam ih tek ovlaš s dozom paranoje, ali nisam zapazio
ništa po čemu bih razlikovao jednog od drugog. Vidio
sam tijela koja nose uniforme. Lica bez posebnih značajki.
Zakon nema karakterne crte. Na mjestu voljno!
Pojma nemam zašto sam pomislio na vojsku. Stavio
sam stvari koje sam kupio u vrećicu, pozdravio tipa
s blagajne i odmarširao van, prema autu, što dalje od
policije koja bulji u mrzovoljne građane.
Došao sam do auta. Otključao ga, iz vrećice sam
izvukao sendvič, a nju s ostalim kupljenim stvarima
bacio na suvozačko sjedalo. Nalaktio sam se na krov
automobila. Skinuo najlon s pakiranja, izvukao jedan
trokutasti sendvič i zagrizao. Žvakao sam sporo. Inače
mi je žvakanje predstavljalo neviđen napor. Zato sam
i volio generičke sendviče. Mogu se jesti i bez zuba.
Buljio sam u autocestu. Tu i tamo proletio bi neki
automobil. Sjetih se da nisam skužio čiji je onaj treći
automobil na parkingu odmarališta. Pretpostavio sam
24

da na crpki radi barem još jedan radnik kojeg nisam
vidio. Vjerojatno je negdje u prostorijama za radnike
jeo, pio ili pušio cigaretu. Možda je razmišljao da se
objesi. Siroti mali hrčak.
Kanta za otpatke bila je predaleko za moj ukus.
Bacio sam prazan omot sendviča na pod automobila.
Skliznuo sam na sjedalo. Upalio motor i pokrenuo
auto. Truba Cheta Bakera propela se iz ništavila i
pomiješala sa štektanjem motora. Prešao sam preko
dugačkog, prostranog parkinga i izašao na autocestu.
Uska dolina je, nakon dodatnih nešto kilometara,
završavala tunelom. Taj sfinkter planine ispljunuo je
mene i moj automobil ravno u široku dolinu zasađenu
vinogradima. Trsovi loze bili su postrojeni kao disciplinirana
vojska koja čeka poziv na pokret. Kad sam
izletio iz tunela, sunce se razbilo o moje vjetrobransko
staklo. Pio sam pivo i uživao u dosadi.
Sat vremena i tri piva poslije izašao sam s autoceste.
Na kružnom toku u gradiću u koji me odvela cesta
skrenuo sam prema serpentinama koje su se naglo
penjale prema Brdima. Poznati vinorodni i turistički
kraj pomalo je odvojen od svijeta. U zaleđu je zid
velike neprohodne planine. A tamo negdje, ispod
svih tih vinograda, maslinika i voćnjaka bilo je more.
To je bila jedina cesta koja je vodila k njemu. Bila je
uska i vijugava. Jedva da su se na njoj mogla mimoići
dva automobila. Nakon autoceste djelovalo mi je
kao da stojim u mjestu. Srećom, turistička sezona
još nije počela i cesta je bila prazna. Uz nju je listalo
meni nepoznato drveće. Nešto kao predimenzionirani
25

grmovi tankog stabla i istih takvih grana budili su se
s proljećem. Oči sam morao zakovati na cestu. Chet
Baker kao da je bio u dosluhu s vegetacijom, ali ja
to nikako nisam razumijevao. Mjesto u njemu, ono
s kojeg je dopirala njegova glazba, bilo je samotno i
mračno i nisam mogao shvatiti kakve bi to veze moglo
imati s listanjem drveća u proljeće. Činjenica da
mnoge stvari ne shvaćam nekad me znala deprimirati.
Sad me jednostavno nije bilo briga. Dovođenje stvari
u uzročno-posljedičnu vezu vidio sam tek kao običnu
dječju igru. Nipošto kao nešto od čega mi zavisi život.
Vozio sam kroz malena sela smještena na vrhovima
brežuljaka i konačno stigao pred izolirani hotel pored
jednog od seoskih drumova. Nalazio se na obronku
brežuljka. Oko njega su se prostirali vinogradi, voćnjaci
i gazdinstva. Sve je bilo okupano suncem. Ja sam bio
pripit. Škiljio sam u prizore oko sebe koji su u nekom
rječniku mogli ilustrirati idilu. Tih, dostojanstven mir
isparavao je iz svega što sam vidio. Ispred hotela rasla je
smokva. Preko puta se prostirao velik maslinik. Mjesto
ima nekakvu čudnu mikroklimu u kojoj se miješaju
zrak koji dolazi s planine i onaj koji se penje s mora.
Neobično, jedinstveno mjesto s pitoresknim starim
selima i prekrasnim vinom. Tako su Brda opisana u
turističkim brošurama. Bio mi je to prvi put u životu
da sam došao u tu malu izoliranu pokrajinu. Navodno
nisu imali policijsku postaju, a u cijelom kraju postojao
je samo jedan jedini dućan. Zemljopisna izoliranost
dala im je mogućnost da žive po svojim pravilima. Onaj
užurbani, neurotični i isprazni život na koji sam trošio
svoje vrijeme nije dopro do Brda. Nisam znao što misliti
26

o tome. Zlobnik u meni govorio je da bi i ovo trebalo
okupirati, a neko davno izgubljeno dobrodušno dijete
da je baš lijepo što veliki mračni kaput planeta Zemlje
ima ovakve džepove. Nisam volio biti u nesporazumu
sa samim sobom pa sam se odlučio ignorirati. Ušao
sam u hotel. Na recepciji nije bilo nikoga pa sam dlanom
lupio o zvono na pultu. Ponovio sam to nekoliko
puta. Nakon desetak minuta pojavio se recepcionar.
Kretao se tromo i djelovao nezainteresirano. Pružio
sam mu osobnu kartu. Pronašao je moju rezervaciju i
pružio mi ključeve.
– Doručak je od sedam do deset sati, dolje u restoranu,
tamo vam je i kavana.
Soba broj 7. Bio je to mali obiteljski hotel i gledajući
ga spolja, teško da bi čovjek pretpostavio da u njemu
ima više od tri-četiri sobe. Zaputio sam se u sobu da se
istuširam i odmorim. Vožnja nije bila posebno dugačka,
ali me iscrpila s obzirom da nisam imao vremena
za višesatno jutarnje razbistravanje. Bila je sredina
popodneva i preda mnom je bilo previše vremena za
moj ukus. U ruci sam nosio mali ruksak s vešom i
higijenskim potrepštinama te vrećicu s onim jednim
preostalim pivom i bocom vode. To mi je bila zaliha
za sutrašnje buđenje.
Shvatio sam da je na snazi racionalizacija. Kako
drugačije objasniti činjenicu da jedan te isti čovjek
radi dva-tri posla istovremeno. Dečko s pumpe, onaj
s mislima koje su bile daleko od radnog mjesta, radio
je na blagajni marketa, bio je šanker, po potrebi je
točio i naplaćivao gorivo. Sve zato što mu se kolega
27

možebitno opijao u stražnjoj sobi iza vrata na kojima
je pisalo – samo za osoblje. Recepcionar, koji me
jučer dočekao u hotelu, točnije kojeg sam ja dočekao
na njegovom radnom mjestu, bio je posvuda. Jutros
je služio doručak. Sinoć mi je sipao piće za šankom
hotelskog restorana. Bilo mi je nepodnošljivo piti sâm
u sobi. Uostalom nisam volio bočice iz minibarova.
Makar su cijene pića u minibaru i na šanku hotelskog
restorana bile iste. Soba je bila uredna, ne pretjerano
prostrana, bijela i dosadna. Izazivala mi je tjeskobu,
pa je i to bio razlog da se nakon tuširanja spustim do
hotelskog bara. Glazba je bila očekivano grozna pa
sam ga zamolio da je ugasi. I tako smo u tišini proveli
vrijeme. Ja sam sjedio na barskoj stolici i buljio u čašu
kao da iz nje čitam sudbinu. On je stajao s unutarnje
strane šanka i blenuo kroz veliku staklenu stjenku u
mrak u kojem su se skrivali brežuljci zasađeni vinogradima,
maslinicima i voćnjacima. Iza ponoći se prenuo
i rekao mi da bi trebao zatvoriti šank. Sad mi nije bilo
jasno kad je ova momčina što stoji za šankom uopće
spavala. I zašto mi je dao sobu broj 7 kad je očito da
sam trenutno jedini gost u hotelu? Recepcionari imaju
čudnu logiku, ako je uopće imaju. Nisam se nikada
raspitivao o sustavu dodjele soba gostima.
Konobar recepcionar izgleda kao tipična ljenčina.
Ima sitne nasmijane oči kao da stalno priprema neku
opačinu. Vuče se tromo, doslovno klizi stopalima po
podu. Nikuda se ne žuri. Očito je da radi jer mora. A i
kada ne bi bio u hotelu, vjerojatno bi sjedio ispred kuće
i isto ovako buljio u krajolik. Do priče mu, također,
28

nije bilo. Teško da mašta i o čemu. Možda me zato
podsjeća na drvo koje je netko natjerao da se kreće
vukući svoje duboko korijenje za sobom. U trećoj je
deceniji života. Mislim da mu je vrijeme da se propije,
ali njemu bi vjerojatno i to bilo lijeno. I u opijanju
postoji neki sustav. Mora se uložiti nešto entuzijazma
i energije. Zato sam naručio još jedan pelinkovac
mahnuvši s terase rukom prema šanku. Kad bi se
ikako mogao kretati sam, pelinkovac bi vjerojatno brže
došao do mene. Momku je odgovaralo što ima tako
tihog gosta. To sam još sinoć primijetio. Dobro smo
se slagali. Izgledalo je da sam mu simpatičan. On je
meni svakako bio. Dragi su mi ljudi koji imaju nešto
sabotersko u sebi. Kad bi ga odveli u vojsku, ovaj bi
vjerojatno dezertirao. Ne iz nekih uvjerenja, nego samo
zato što ga mrzi da bude u vojsci. Ovako slobodan
odlučio je otvoreno pokazivati svoj lijeni karakter. Nije
želio poduzimati ništa posebno. To je bio njegov način
podrivanja čovječanstva. Makar on i ne bio svjestan
toga. Prošlo je nekoliko minuta od podneva. Šanker
se lijeno vukao prema mom stolu na osunčanoj terasi
s koje je pucao pogled na brežuljke koji su se spuštali
prema moru. S njim se lijeno vukao i moj pelinkovac.
Dečko je djelovao kao da hoda u ritmu topljenja leda
u mojoj čaši. Voda se u drugoj čaši jednako lijeno
ljuljuškala. Gledao sam te čaše i osjetio nešto nalik na
ljubav. Iskrenu, dječju, nepatvorenu ljubav.
– Jebiga, aj mi donesi i pivo, oprosti.
– Oh, gospodin je baš žedan! – oči su mu se dodatno
nasmijale.
29

– Uvijek.
Procijenio sam da ću uvelike popiti pelinkovac dok
mi donese pivo. Izabrao sam štedljiv pristup. Tek vlaženje
usana pelinkovcem i preko toga gutljaj vode. Plavokoso,
rumenoobrazno lijeno biće koje je obavljalo sve funkcije
u hotelu kretalo se po šanku sporo kao smola. Zamišljao
sam kako mu se oči smiju i dok vadi bocu piva iz rashladne
vitrine. Ne bih se iznenadio da promućka bocu
i onda je otvori preda mnom. Izgledao je kao tip koji
radi takve stvari. Već sam vidio kako pjena prvo u mlazu
izbija, a zatim kulja iz boce ravno u moje krilo. Ne bih
se ljutio da to uradi. Mogao bih živjeti ovako zauvijek.
Ja i šutljivi konobar. Mrzovoljne i nasmijane oči. Sklad
i tišina. Besprijekorno strujanje ništavila. Dosada kao
suština, smisao. Obično ljudsko postojanje.
Bio sam na pola piva kad je kroz prazne hotelske
hodnike do terase počeo dopirati zvuk štikle koja se
dodiruje s pločicama. Pogledao sam pored šanka prema
hodniku iz kojeg je dopirao taj zvuk. Šanker je lijeno
okrenuo glavu u istom pravcu. Vrijeme se razvuklo.
Kroz njega se čuo zvuk potpetica. Djelovali smo nezadovoljno.
Netko je remetio naš prešutno uspostavljeni
sklad. Koliko god očekivao dogovoreni susret, u ovom
sam trenutku htio da se još malo odgodi. Pogotovu
jer nisam imao pojma čemu sve to. Tek, pustio sam
događajima da se odvijaju onako kako je to netko drugi
htio. Činjenica da sam ja nemotiviran za bilo što nije
igrala nikakvu ulogu u svemu tomu.
Iz hodnika je pred nas istupila sitna plavokosa žena.
Znao sam da ima pedeset i koju godinu, ali na prvu
30

se činila dosta mlađom. Tomu je doprinosila i njezina
odjeća. Torba i čizmice imale su nekoliko zakovica.
Nosila je ljubičasti kaput. Crne uske hlače i lagani
zagasito žuti džemper. Decentno, ali smjelo. Uostalom,
pojma nemam o odjeći. Njoj je odgovarao taj pomalo
mladenački stil. Dobro se držala. Pogotovu jer sam
znao da prolazi kroz pravosudni pakao. Pozdravila je
dečka za šankom i pogledala u mom pravcu. Ustao
sam od stola i kimnuo. Krenula je prema meni.
Bio sam učtiv. Dočekao sam je na nogama, stolicu
koja je bila preko puta mene odmaknuo od stola i
pokazao rukom prema njoj. Pružila mi je ruku i predstavila
se. Zove se Andreja. Sjela je za stol. Naručila je
kavu, a ja još jedan pelinkovac s obzirom da sam već
imao pola piva. Odmjeravao sam je blago nepristojno.
Zaboravio sam se. Tišina je bila blago neugodna. Prije
desetak godina, dok sam se još zanimao za ljudski rod,
a samim tim i za žene, tko zna, vjerojatno bih joj se
pokušao udvarati. Bila je lijepa. Oči su joj bile bistre.
Krasila ih je blaga sjena tuge. Imala je pune, ali pomalo
kao u bijesu stisnute usne.
– Zvala sam vas. Vi vjerojatno znate situaciju... –
prekinula je tim riječima moje misli.
– Nešto sam načuo... – uzvratio sam gotovo potpuno
nezainteresirano.
– Vama očito nije jasno što se tu događa?
– Nisam se puno interesirao. Drugi pokrivaju stvar...
– Donijela sam. Uzmite ove papire. Možda vam
bude jasnije. Ja bih to voljela.
– Ne znam zašto.
31

– Samo uzmite, molim vas, sve je suludo, neke
stvari... neke stvari se moraju znati. Ne vjerujem kroz
što prolazim, a vaši kolege...
– Što s njima?
– Njih, čini se, sve to zabavlja.
– Vjerojatno ste u pravu.
– Ja se bojim da su dio igre.
– Ja mislim da ne smijete biti paranoični. Ljudi
samo izvještavaju, ne tumače stvari.
– Ja bih voljela da pročitate ovo što sam vam donijela.
Tu sve piše, moja strana priče.
– Ne znam što bih ja s tim mogao uraditi.
– Ne znam ni ja. Možda je ovo loša ideja, ali lakše će
mi biti da barem netko, bilo tko, zna kako stoje stvari.
– Sigurno nećete neko piće uz kavu?
Već sam ostao bez piva. Tijekom našeg kratkog
razgovora otpijao sam ga kao što nervozan čovjek
puši cigaretu. Zato sam je prekinuo. Htio sam još
jedno pivo. Mahnuo sam dečku za šankom i prstom
mu pokazao na praznu bocu. Pogledao sam u gomilu
papira naguranih u plastičnu vrećicu. Nisam imao
pojma što da učinim ili barem kažem. Ona je spustila
pogled prema stolu pa ga okrenula prema brežuljcima.
Nije djelovala ni očajno ni uplašeno. Licem joj je titrao
diskretan ponos, spremnost na borbu.
Šutke smo gledali krajolik. Preko nas se slijevala
toplina ranoproljetnog sunca. Nisam bio zbunjen. I
dalje sam bio potpuno miran. Ni sunce me više nije
uznemiravalo. Dečko za šankom zijevao je i blenuo
kroz nas prema vinogradima. Trudio sam se osjetiti
32

nešto prema cijelom prizoru. Pokušao sam se iskreno
zainteresirati za ženu koja je sjedila preko puta mene
i njene papire. Negdje u meni moralo je biti još nešto
preostale ljudske slabosti. Shvaćao sam da gledam
rijedak sklad prirode i ljudskog djelovanja. Da možda
pred sobom imam nečuvenu priču. Ali sve što sam
osjećao bila je dosada. Ravnodušnost. Sjetio sam se kako
sam nedavno imao napadaj grižnje savjesti zbog toga.
Odlučio sam otići u šumu nadomak grada u kojem
živim. Šetnja kroz šumu trebala je u meni pobuditi
neke emocije. Tako sam mislio. Bio sam već dobrano
pripit pa to objašnjava taj nalet entuzijazma. Dovezao
sam se nadomak šume. Parkirao i izašao iz auta. Stajao
sam tako nekih desetak minuta. Preda mnom su bile
bezbrojne krošnje koje su se preplitale visoko iznad mog
pogleda. Bio je vedar zimski dan. Tu i tamo naletio
bi hladnjikav vjetar. Odnekud iz šume. Po zemlji su
u bile razbacane krpe snijega. Zemlja je bila mokra i
smrdjela je na groblje. Svjež zrak tjerao me na kašalj.
Osjećao sam se glupo. Kao da me netko nasamario.
Zamislite – gledam u šumu i ne osjećam baš ništa.
Ne bih mario ni da je netko posiječe ili spali.
33