Ivica Prtenjača - Plivač

Ivica Prtenjača
Plivač

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 520.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Ivica Prtenjača
Plivač
izdavač:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik knjige:
Drago Glamuzina
lektorica:
Jadranka Lukačić
ilustracija na naslovnici:
Dominik Vuković
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Denona d.o.o., Zagreb
studeni 2019.

Ivica
Prtenjača
Plivač
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 520.
copyright © 2019. Ivica Prtenjača
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Knjiga je objavljena uz potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Rijeke.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001046056.
ISBN: 978-953-52-0209-7 (meki uvez)

Tek k ad su mu gladne i smrznute ribe počele gristi i onu tanku
kožu oko kostiju na stopalima, kad su ga hladne ruke iz dubine
počele stezati oko gležnjeva i pružati prste prema njegovim
koljenima, kad su ga stale povlačiti u zemlju spore krvi, ledenih
kaplji koje se jedva pokreću kroz zatvorenu petlju krvotoka, kad
je snažno, kroz tu hladnoću, kroz niske oblake iz kojih je počela
sipjeti tiha kišica stvarajući na površini vode mnoštvo koncentričnih
krugova koji su se sudarali i raspadali pred njegovim očima,
osjetio miris mora pomiješan s peludom i ovčjim izmetom,
čučnuo je, oprao masku, nabio je preko neuredne i guste kose, hitro
poravnao disalicu i bacio se u plitki bezdan, još u zraku zamahujući
rukama i otiskujući se od obale, kao bjegunac.
Najprije je potonuo i voda ga je prekrila kao što prekriva plosnati
kamen bačen s visine, naglo i neumitno, mekani ga je trbuh
povukao dolje, a onda su djetinja, gotovo paperjasta ramena ipak
dobila tu bitku i njegove su lopatice sad već izvan namreškane površine
pravilno grabile naprijed.
Stao je već nakon desetak metara, zadihan i smrznut, uronjen
do očiju u zelenkasto plavu želatinu vlastitog očaja. Lovio je
zrak, pluća su mu se nadimala, a mokri čuperak kose na tjemenu
podrhtavao na laganom vjetru odozgo i na silini straha odozdo.
Suze koje su se miješale s hladnom vodom Jadranskog mora, uz
obale što su ih prije više stoljeća tako svečano i ponosito zaposjeli
njegovi preci, pregazivši Karpate na čistim i uhranjenim konjima,
jašući sve do ovih obala a da se niti jednom nisu zaustavili da
5

pišaju ili da razmisle, ovdje su, barem tako slike govore, izašli svijetlih
lica i blještavih mačeva, ponositi na to bezvremensko postignuće,
oni su se, ti preci, napokon riješili tog hladnoga blata i tih
ledenih šuma u koje su nekom drugom rukom sudbine bili bačeni,
posijani kao zrna raži koja će morati niknuti u nekom drugom
svijetu, e te suze u ovom sarkofagu slane hladnoće, u ovoj zaboravljenoj,
pitomoj i strašnoj uvalici, na rubu pitomog i strašnog
sela, točnije njegova vikendaškog apendixa, dakle u samom srcu
zabune po pitanjima slobode i smisla, desetak metara od obale, a
posve sam na svijetu ne plače potomak tih zgodnih i neustrašivih,
pravednih i hrabrih konjanika, ne, ovo su suze dječaka koji se prvi
put rasplakao gledajući neku crno-bijelu američku filmsku utopiju,
a kasnije, kad je očvrsnuo, činio je to povremeno i nerazumno
iz krajnjih ganuća koje je moglo poroditi bilo što i bilo tko. I uvijek
na pjesmu Gospodar samoće. Baš uvijek na tu pjesmu koja mu
i sad curi niz obraze i vuče njegove smrznute niti na dva metra dubine,
vuče ga natrag na tvrdu zemlju, u tvrdi i stvarni trenutak još
jednog njegovog poraza.
6

PLIVAČ

Kraj je travnja i u selo smo došli liječiti očevu kostobolju,
majčine strahove od tramvaja, kolegica s posla, otkaza, propasti
tvornice, boga i vraga, naravno i Boga samoga, strahova za mene
koji su se mogli mjeriti u tužnim tonama, njihovu težinu ne bi podignula
ni dizalica u obližnjem brodogradilištu iz čijih se zatvorenih
hala odnedavno čuju neobični zvukovi, kao da netko ravna
i nabija teške metalne ploče, turira motore ili samo nešto podvikuje,
okušava svoju naglost i mušku moć.
To je posljednje brodogradilište na ovoj obali Jadranskog
mora koje još zna sagraditi drveni brod, popraviti drvenu kobilicu
ili neku skupocjenu krmu obući u tikovinu, jedino mjesto na kojem
se još blanjaju trupci koji će se kasnije mjeriti i pomno savijati
u drvo što će ploviti i svojom lijepom mokrom težinom utiskivati
brazde na mirnom ili oštrice na olujnom moru. Vlasnik tog brodogradilišta
očev je prijatelj, on mu je i pomogao oko kupnje terena
za vikendicu, tome je ravno dvadeset godina. U selo sam prvi
put došao kao tromjesečna beba, spavao sam u jedinoj ožbukanoj
prostoriji, bez vrata, samo s drvenim okvirom koji bi moji radosni
roditelji preko noći podignuli i iznutra konopcem privukli da se
zatvori ta rupa na budućnosti svih naših ljetovanja. Otad, u ovu
nedovršenu i skrovitu kućicu, opasanu starim suhozidom uz koji
rastu smokve i pokoji bor, dolazimo redovito i veoma tiho. Naši
dolasci i odlasci postali su posve nalik onome kako to čine domaći
ljudi, bez velike pripreme i bez mnogo stvari. Nakon što je moj
otac u ovu kuću donio svoj stari brijaći aparat, a u gradu ostavio
9

novi, još neraspakiran, tajnovito prošvercan u jednom od pohoda
moje majke na kavu i traperice u Trst, znao sam da smo sad u raskoraku
između dviju kuća, ali da smo na neki čudan način u savršenoj
ravnoteži. Majka je za grad kupila novi komplet tanjura,
na svom obrubu imali su malenu talijansku zastavu i natpis tutti
gusti, one stare, ponegdje okrhnute, zapakirala je u kartonsku kutiju,
između tanjura umetnula starih novina i pokoju čašu, zdjelicu,
a na dnu dva lonca i tavu, sve to odnijela pred zgradu i ostavila
uz auto, jer je bila zaboravila ključeve. Kasnije će zaboraviti i na
tu kutiju, točnije zaboravit će da ju je ostavila na pločniku pokraj
našeg bijelog fiata 131 mirafiori. Ujutro, kad budemo kretali na
otok, naći ćemo od noćne kiše posve razmočen karton iz kojeg
vire tanjuri, čaše i novine, na jednom komadiću debelim crnim
slovima piše Gazimestan. Pa dobro, Jelena, reći će otac mrzovoljno,
a dobro, Vlado, odvratit će Jelena. Pomogao sam joj povaditi
sve iz kutije, ugurali smo tanjure u bunker između naših torbi, a
zdjele i tavu nasadili (to je njegov izraz) između blatobrana i metalne
kutije za alat. Cijelim putem ta će tava lupkati, ali on se neće
zaustavljati jer žuri na trajekt. Ionako ćemo zakasniti. A nećemo
ni stati. I strancima je vikend kao i nama. A s vas dvoje nesposobnih
se ne isplati nigdje ići. Pa dobro, Jelena. A dobro sad, Vladimire.
Ja se ljuljam na stražnjem sjedištu i šutim, čekam da se ukaže
uska cesta koja se s brda spušta dolje, u trajektno pristanište, da
ugledam more, obližnji otok, crni oblak dima nad trajektom koji
je upalio motore, oborio svoju rampu i počeo gutati. Količina zamora
bivanjem na jednom mjestu bila je u savršenoj ravnoteži s
količinom žudnje za onim drugim; vozili smo uvijek, ne zaustavljajući
se, sve do trajektne luke u kojoj bismo kupili karte, odmah
i povratnu, vraćali smo se u grad noću. Otac je jednom rekao da
je tako najbezbolnije, s puta odmah ujutro otići na posao i tamo
sačekati kućno popodne za san. Tek navečer, kad tijelo, a posebno
10

duša, već pomalo oživi i namjesti svoje gradsko gnijezdo, mi bismo
pristali na činjenicu da više nismo na otoku, nego u gradu,
da se više ne odmaramo, nego patimo i propadamo u svojim životima,
kako to i svi oko nas uporno čine i nikad se oko toga niti
malo ne kolebaju.
Ispalo je baš zgodno, govori ona susjedi, spojit ćemo vikend s
praznikom, pa sam uzela još jedan dan slobodno da nešto obavimo
u općini, imamo pet punih dana, a uvijek nam je premalo. Susjeda
stoji kraj grma kapara i kima glavom, ona govori jako malo,
tek je kraj travnja i u njoj je još zima, mutava i duga otočna zima.
U općinu ne moramo svi, samo ja, otkad me je otac nagovorio
da ovdje prijavim svoje prebivalište i otkad imam osobnu iskaznicu
s adresom Put škvera bb, ukazala se zgodna prilika za studentsku
stipendiju, naime, ja sam sad tek jedan od trojice studenata iz
ovog malenog mjesta. Ta mogućnost bila je jedini razlog da svu tu
birokratsku gnjavažu uopće obavim, majka me je nagovarala da
se upišem i u Zajednicu Talijana, jer, kako je govorila, i oni uvijek
nešto daju. Ali ja ne znam talijanski, pa što onda, odvratila je.
No to ipak nisam, smatrao sam to prevarom, moja Italija sezala
je područjem oko ulice Carducci u Trstu, završavajući kraj robnih
kuća Coin i Upim, te su bogate i šarene trgovine bile krajnja
mjesta moga talijanizma, u njih, zbog njihove raskoši i blještavila,
nikad nisam ušao. Moja Italija bio je Ponte Rosso, pravoslavna
crkva u njegovoj blizini (u koju nikad, opet zbog raskoši, nisam
ušao) nekoliko manjih butika u kojima su se prodavale traperice,
dvije trgovinice s kavom i jedna s autodijelovima. Stvarno, premalo
je toga u Italiji da bih ukaljao svoje hrvatstvo kakvim dvojnim
državljanstvom ili stipendijom ispisanom na jeziku od kojeg
razumijem tek nekoliko riječi. U redu, dvojio sam jedno cijelo
popodne; mogućnost da pobjegnem odavde, iz ove zemlje i od
ovih ljudi, pa makar i u Zajednicu Talijana, bila je zanosna, lijepa
11

sanjarija kojoj sam posvetio, rekoh, nekoliko sati. A onda, najviše
zbog straha od krhkih naravi i još krhkijeg odnosa svojih roditelja,
pokolebao sam se i zauvijek odustao. Oni su imali samo mene,
svojim su morem tuge i sredovječnog ravnodušja plovili oko mene
kao oko oštre i visoke hridi, neprestano. Imali su cijelo vrijeme
osjećaj da su u blizini kopna, ali na to kopno, šutljivo i šturo, kakvi
su doduše i oni, nije bilo moguće pristati. Naše zajedništvo
bila je ta plovidba, njihov pokušaj da se usidre u mom srcu bez
prikladne luke, niti su oni znali kako toj hridi prići, niti je hrid
znala kako se umiriti, otvoriti neku malenu uvalicu, neki plićak u
kojem će sve biti pitomo i moguće, mjesto na kojem će moji roditelji
veselo poskakati iz barke i kroz mirno i zrcalno more potrčati
k meni. Nikad nismo uspjeli ni trčati, ni biti prostodušno veseli,
naših skoro dvadeset godina bilo je čekanje, briga, sahranjivanje
dana i noći, strah od budućnosti i pokatkad mučnina zbog visokih
valova koji su gotovo prekrivali hridi na otvorenom moru.
U općinu nosim zelenu vojnu knjižicu, formalnost koju moram
obaviti je prijava u vojni odsjek. I molbu za stipendiju, upisao
sam veterinu, ali već nakon prvog semestra vidim da od toga neće
biti ništa. No, stipendija bi mi dobro došla. Mogao bih se godinu,
dvije odmoriti, uživati malo tuđeg novca pa onda upisati nešto
pametnije, status studenta gubi se teško, dok se svi ti činovnici
snađu i shvate da ja ne idem na fakultet i ne polažem ispite proći
će neko vrijeme. Ionako sam već izgubio jednu godinu, bila je siva
i maslinastozelena.
I da, ubili su mi sva četiri mačića.
12

Ovih dana u mjestu se otvorio kamp, nekoliko stalnih gostiju,
onih koji su na svojim kamp prikolicama odavno skinuli
kotače, dogradili ih nekakvim šatorima i pred njih posadili betonske
roštilje, već su ovdje. Jutros, dok sam odlazio prošetati do
benzinske pumpe, vidio sam kako starac sjedi na krovu kućice i
namješta satelitsku antenu, dolje stoji žena sa sijedom kosom zamotanom
u punđu i dodaje mu alat. Čovjek je neobično spretan,
okreće onaj golemi tanjur u smjeru svoga satelita negdje visoko
u svemiru, bez nekih dvojbi, poslije šarafi, učvršćuje i spušta se
sklopivim aluminijskim ljestvama do volva iz kojeg izvadi naočale
za sunce, pa se zavali u plastičnu stolicu pred vratima i povuče
nekoliko gutljaja piva iz boce. U ležaljci ovješenoj između dva
bora netko čita, vidim samo rub knjige i veliki pramen plave kose
kako vijori na toplom proljetnom povjetarcu.
13

Vojna pošta 5703, gdje je to… U Vojvodini. Aha, tamo, u
redu, moraš dvije nove slike donijeti, ova zelena knjižica ti više ne
vrijedi, to ti je jasno. Jasno mi je, izlazim iz općine i penjem se blagom
uzbrdicom do lokalnog fotografa, na zaključanim vratima
iznutra neuredno prilijepljen papirić s crnim flomasterom nažvrljanim
tekstom – vraćam se odmah, torno subito, moment bitte,
just a moment. Sjeo sam pod murvu u dvorištu i čekao da se netko
pojavi i otključa, posjedne me na niski okrugli stolac, s dva prsta
jedne ruke podigne moju bradu i namjesti me, zaledi u toj sekundi,
a onda moj pogled slobodnom rukom pozove negdje ustranu,
na kraju škljocne tim velikim aparatom i tutne mi papirić na
kojem će opet crnim flomasterom ispisati vrijeme u koje moram
doći po fotografije.
Kad ih dođem preuzeti, on će ih upravo velikim škarama
obrezivati, vitlat će tim dugačkim oštricama kao kratkim mačem
ponad tupog pogleda jednog mladića, odsutnog s te fotografije
kako se i priliči; na rijetkim obiteljskim fotografijama na kojima
se pojavljujem, svejedno smijem li se ili sam ozbiljan, ja bih najviše
volio da sam negdje drugdje, da me nema u toj inscenaciji, u
tom trenutku. Tako i ovdje, na ovom ishođenom portretu za vojnu
knjižicu Hrvatske vojske, ja ustvari ne postojim. To je samo
faktografija jednog lica, njegovih kostiju i kože na kojem su u pravilnoj
razdaljini skamenjena dva smeđa oka, pravilan nos, pune
usnice i obli obrazi. Obrve su jake, ali nisu znak. Lice je skladno,
ali nije neobično i pamtljivo. Oči su, rekoh već, skamenjene, smeđa
se na ovom polaroidu pomiješala sa sivom, čini se.
14

Dođi sutra, dobit ćeš raspored. Raspored? Nego šta, jedinicu i sve
te stvari, vidim da imaš vozačke kategorije, ali to ti je sad za kurac,
vozača imamo koliko oćeš. A onda je preko polovine lica u
vojnoj knjižici udario okrugli pečat sa slovima čija se tinta razlila
po mojim ustima.
Jelena i Vlado dočekali su me na dvorištu naše kuće, jest ćemo
vani jer je toplo i jer u gradu za to nemamo priliku. Sjeli smo, a
sunce se prolilo po čistoj žlici kraj moga tanjura i onda odskočilo
u moje oko, nakratko me zaslijepivši. Sačekao sam nepomičan,
možda minutu, dvije, i kut između sunca i žlice se promijenio, Zemlja
se neumitno okretala, a ja nisam znao da li da se zbog toga
radujem ili patim. Ravnodušan svakako ne mogu biti, previše je
to sunca što se u svojoj divnoj okomici spustilo na nas, u još jednu
roditeljsku šutnju, na veliku keramičku zdjelu s vrućim tripicama
prema kojoj je moj nevoljni otac napokon pogledao s malo zanimanja,
ne smijem reći radosti, to je prevelika riječ za njega. To turobno
jelo od janjećih crijeva moja je majka kuhala svaki put kad
bi netko u selu zaklao ovcu ili janje, domaći ljudi više nisu imali
volje za ta mukotrpna ispiranja, za istiskivanje zelenih, samljevenih
travki iz tih dugačkih i mekih cjevčica, za pranje, kako je pravilo,
u pet voda, i sve ostalo što ovoj zdjeli na našem stolu prethodi.
Ali Vlado, suhi i nesretni referent u Elektroturopolju, volio je
tripice, pa Jelena, tiha i dobra žena koja je odavno prestala svoje
želje osjećati kao volumen, kao toplu šalicu na kojoj se griju prsti,
nije imala mnogo izbora. Ta su kuhana crijeva bila jedna od posljednjih
stvarnih veza između ovo dvoje ljudi, ja sam im se zbog
toga, uz tone sažaljenja, i iskreno divio. S toliko malo smisla, a s
toliko mnogo upornosti, njihov je zajednički život bio gotovo savršen
perpetuum mobile, struja kojom su maleni i zastarjeli roboti
Jelena i Vlado pokretani curila je kroz uska i vruća janjeća crijeva.
15

Jutros je nebo posve sivo, kiša će, jugo je i dolje u luci barke
natežu konope, sudaraju se svojim bokovima i propinju pramcima
sve do ruba kamenog mola. Nije za plivanje, valovi su visoki,
a ja bih toliko želio oprati noćašnji znoj, nesanicu, zategnuti
u hladnoj vodi svoju kožu, prikupiti malo svoj uznemirujući volumen.
Metar osamdeset i tri, devedeset i šest kilograma. A dvadeset
godina. Prezrivo i lijeno, jer ja sam čak i prezirao usporeno
i lijeno, pogledao sam u ogledalo dok mi je iz ustiju kapala pjena
zubne paste i dok mi je zaležana kosa činila glavu još širom, a oči
još manjima, nekako izgubljenima. Možda bih se trebao pokrenuti,
naći neko sunce oko kojeg ću se zavrtjeti. Ili biti barem ona
glatka žlica iz koje se svjetlost odbija i umnožava.
Uzeo sam debeli ručnik i zaputio se prema kampu, tamo je nekoliko
uvalica zaštićenih od juga, tamo ću zaplivati jer večeras se
vraćamo u grad i sve do ljeta nećemo više dolaziti. Dok hodam uz
brodogradilište pa poprijeko kroz jedan zarasli maslinik, počinje
sipjeti sitna kišica i ja se zaklanjam ručnikom, kao da je tih nekoliko
kapi stvaran problem, pa ionako sam se namjerio okupati. No,
tada još ne znam da će u tih desetak minuta moga hoda do kampa
vjetar na komadiću neba razmaknuti sivi i teški oblak i da će
kroz tu pukotinu granuti sunce čije će zrake, kao snop svjetla na
pozornici, osvijetliti jedan par ruku koji se u pravilnom ritmu izdiže
iz vode točno na mjestu gdje sam se ja odlučio, posljednji put
ovoga proljeća, samotnički okupati. Isto tako ne znam da ću s tim
16

ukama, točnije njihovom vlasnicom, zapodjenuti kratak razgovor
o užitku kretanja kroz vodu, o soli u očima, kampiranju, njezinom
djedu i baki, satelitskim programima i studiju dizajna u
Stockholmu. Još ne znam da će se, u toj mirnoj i skrovitoj uvalici,
natkriljenoj pognutim borovima kroz koje šumi vjetar i ljuljaju se
šiške, roditi netko sasvim nov i neobičan, mladić koji cvokoće zubima
u vodi do brade i na slabom engleskom ćaska s nepoznatom
djevojkom, pokatkad udarajući svojim prstima u njezine, dok se
oboje održavaju na moru tek nešto dubljem od njih samih.
17

Dok smo ulazili u naš fiat, unosili tek jednu torbu sa zajedničkim
stvarima, neku kutiju s uljem i medom što ga je moja majka
kupila od jednog otočnog pčelara koji na ovdašnjim sahranama
obično puše u izudaranu trubicu i spaja nebo i zemlju na groblju
do kojeg se mora ploviti, prenula nas je buka iz brodogradilišta.
Na ovom su otoku živi i mrtvi razdvojeni morem, premda nikome,
posebno u zimskim mjesecima, nije jasno gdje je više ili manje
života, preko na otočiću s kamenim spomenicima, zmijama,
miševima i galebovima, ili ovdje, u mjestu, rahlom poput tek započete
križaljke, sa starcima i tek ponekom obitelji s djecom, razbacanima
po praznim poljima osmosmjerke. Ja ću voziti, jer oca
boli glava. Ja dobro vozim. Cijelu godinu dana proveo sam u ogromnom
vojnom kamionu proizvedenom u nekom sovjetskom zavodu
1964., njegova kabina još uvijek je, za mene, najljepše mjesto
na kojem sam se mogao sakriti, biti sam, čekati svoj život, daleko
od nasrtljivaca i svih oblika ljudske niskosti. Kroz rupu u blatobranu
jedna se siva mačka uselila i vozila sa mnom. Njezini su bili
oni mačići.
Takav kamion sad, dok palim svjetla na autu, ulazi kroz otvorena
vrata brodogradilišta, natovaren je velikim crnim gumama koje
radnici u polutami i tišini brzo iskrcavaju, voze ih u unutrašnjost
hangara iz kojeg se širi oštar miris boje i miješa se s mirisima otoka
na već tamnoj morskoj površini.
18

Moja soba gleda na sjever, na Sljeme i visoki dimnjak gradske
toplane, na druge zgrade u kojima još gori poneko svjetlo. Ne
mogu zaspati, ležim u krevetu, malo podignut na jastuke, i zurim
u stup dima što se povija pod istočnim vjetrićem, obasjan mjesečinom
i svjetlima, u tamno brdo, niz krovove s antenama. Nikad
ne mogu spavati kad se vratimo s otoka. Noćna vožnja kroz šume
i planine, pa ulazak u grad koji vibrira i pomalo plaši, pa taj stan
u neboderu sa svima ostalima i njihovim životima koji, glasno ili
tiho, ali svakako u blizini, prolaze poput praznih tramvaja, nikad
nisam doživio svojim mirnim domom, svojim utočištem. Zato je
moja soba najmanja, tek krevet, radni stolić i jedan ormar. Jedna
polica s nekoliko knjiga, kasetofon, ispod prozora jedan ormarić
sa sitnicama. Majka me mnogo puta nagovarala da pređem u veću
sobu, onu koja od početka služi za skladištenje starog namještaja,
automobilskih guma i sličnih stvari, da se ne gužvam u ovom
ćumezu, kako bi rekla, a meni se to jednostavno nije dalo. Svaka
promjena je zamorna, mislio sam, svako preuređenje je loše.
Ako ti bude djevojka dolazila, tu će vam biti nemoguće boraviti,
govorila je kao da ne zna da meni nitko nikad nije dolazio,
da se moji dječji rođendani nisu slavili jer su padali u nezgodno
ljetno doba, da me nikad nisu posjećivali prijatelji, a da bližih rođaka
nemam. Tko bi mi dolazio? Djevojka, kaže Jelena. A ja mislim
tko je ona, kako se zove i kojim jezikom govori. Nema nikoga,
tako je oduvijek, stup dima na istočnom povjetarcu, mladić
koji nepomično leži i zuri preko krovova, sve je to isto, oblici se
mijenjaju i neko vrijeme plove, a onda raspršeni nestaju zauvijek.
19

Bila je sredina rujna kad sam se vratio iz pustare, u svojoj sam
dječačkoj sobi već mjesecima a da se skoro nisam niti pomaknuo,
u međuvremenu u mojoj zgradi ovješene su tri osmrtnice, dvije
za starce, jedna za mladića koji je poginuo od bombe bačene na
zgradu u gradiću gdje je bio u posjetu djedu i baki. Mi smo u to
vrijeme bili na otoku, ja sam se u taj sat fotografirao za vojnu knjižicu,
kako se s njegovog tijela cijedila krv po asfaltu, tako se s mog
lica cijedila plava tinta žiga po knjižici Hrvatske vojske. Sad, dok
stojim pred liftom i gledam u njegovo lice iznad imena tugujućih,
vidim da se niti on nije volio fotografirati, crta bijega je na tom
licu, neki pomak. Riječ je o mrtvom čovjeku koji se već rastao sa
svojom dušom, pomislio sam, pa zato tom licu nedostaje simetrija
običnog, ona dimenzija koja razdvaja živi od neživog svijeta. Pa
onda pogled upravim prema jedinoj preostaloj fotografiji starice
na osmrtnici. Ruža Abramović. Tu mi se učini da je sve u redu, da
je to lice pomireno, kao da gledam dugačku kolonu na šarenom
mramornom podu u banci, ta starica stoji na svome mjestu i pomiče
se po pola koraka, uglas, ukorak s kolonom prema visokom
šalteru s uskim izrezom u staklenom zidu. Kroz tu pukotinu gurnut
će, kad dođe na red, sve što je u svome životu skupila, učinila
ili nije dospjela učiniti jer se taj red pomicao malo brže, kao što
mu je i priroda, nego što je ona mogla pratiti. Na njezinom licu
nema one čudne iskrivljenosti kao na mladom licu. Ona miruje
na papiru s dva čavlića pribodenom na plutenu ploču kraj lifta,
u prizemlju moje zgrade, mladić drhti. Iznad te, tankom jelovom
20

letvicom uokvirene ploče, ovješene na ribarski flaks, stoji natpis
OGLASI. Eto, oglašeno je, pomislim, da su dvije duše napravile
onaj koračić prema šalteru i da sad čekaju ruku koja će pokupiti
sve ono što su kroz prorez na staklu uspjeli ugurati, mladić je donio
vruće i silovito ubrzanje jednog gelera u srcu, gospođa Ruža
tek cvijeće koje je dugo i neumitno venulo. Sve to ona ruka iza stakla,
kao da briše prašinu sa staklenog stola, povući će u duboko i
tamno grotlo otvoreno pod svima nama.
Vjetar je opet promijenio smjer i oblak iz dimnjaka toplane
sad putuje nadesno, puć puć, prema istoku.
21