Alex North - Šaptač

Alex North
Šaptač

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 508.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Alex North
Šaptač
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, faks: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednica knjige:
Sandra Ukalović
lektura i korektura:
Jadranka Lukačić
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Znanje d.o.o., Zagreb
lipanj 2019.

Alex
North
Šaptač
s engleskoga prevela:
Andrea Šimunić
3
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 508.
naslov izvornika:
Alex North
THE WHISPER MAN
Original English language edition first published by Penguin Books Ltd, London.
Copyright © Alex North 2018
The author has asserted his moral rights.
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001035130.
ISBN 978-953-52-0167-0 (meki uvez)

Za Lynn i Zacka

Jake.
Toliko ti toga želim reći, ali nama je uvijek bilo teško razgovarati,
zar ne?
Zato ću ti umjesto toga morati pisati.
Sjećam se kad smo te Rebecca i ja prvi put donijeli kući iz bolnice.
Bilo je mračno i padao je snijeg, i nikad u životu nisam vozio tako
oprezno. Imao si dva dana i bio privezan u nosilici na stražnjem sjedalu,
Rebecca je drijemala pored tebe, a ja sam svako malo pogledavao u
retrovizor da provjerim je li sve u redu s tobom.
Jer, znaš zašto? Bio sam potpuno jebeno prestravljen. Odrastao sam
kao jedinac, posve nenaviknut na bebe, a ipak sam se našao tu – odgovoran
za vlastitu bebu. Bio si tako nemoguće malen i ranjiv, a ja
tako nepripremljen, pa se činilo suludim što su te pustili iz bolnice sa
mnom. Od samog početka nismo se povezali ti i ja. Rebecca te držala
lako i prirodno, kao da je ona tvoja, a ne obratno, dok sam se ja
uvijek osjećao nelagodno, u strahu od tog krhkog tereta na mojim rukama
i nesposoban shvatiti što si želio kad si plakao. Nisam te uopće
razumio.
To se nikad nije promijenilo.
Kad si malo narastao, Rebecca mi je rekla da je to zato što smo ti i
ja tako slični, ali ne znam je li to istina. Nadam se da nije. Uvijek sam
ti želio bolje od toga.
No, svejedno ne možemo razgovarati, što znači da ću umjesto
toga morati pokušati sve to zapisati. Istinu o svemu što se dogodilo u
Featherbanku.
Gospodin Mrak. Dječak u podu. Leptiri. Djevojčica u čudnoj
haljini.
I Šaptač, naravno.
7

Neće biti lako, a moram započeti isprikom. Tijekom godina toliko
sam ti puta rekao da se ne trebaš ničega bojati. Da čudovišta ne
postoje.
Žao mi je što sam lagao.
8

PRVI DIO
Srpanj

1.
Otmica djeteta čiji je počinitelj stranac najgora je noćna
mora svakog roditelja. Međutim, statistički je to iznimno rijedak događaj.
Djeca su zapravo najviše izložena riziku od ozljede i zlostavljanja
od člana obitelji iza zatvorenih vrata, a premda vanjski svijet može
djelovati prijeteće, istina je da su većina stranaca pristojni ljudi, dok je
dom često najopasnije mjesto.
Čovjek koji je uhodio šestogodišnjeg Neila Spencera preko pustopoljine
znao je to jako dobro.
Krećući se tiho, usporedno s Neilom iza živice, stalno je držao dječaka
na oku. Neil je hodao sporo, nesvjestan opasnosti u kojoj se nalazi.
Povremeno bi šutnuo prašnjavu zemlju, podižući oko tenisica maglicu
bijelu poput krede. Čovjek je, koračajući mnogo opreznije, čuo
to struganje nogama svaki put. I nije ispuštao ni zvuka.
Bila je topla večer. Sunce je veći dio dana žestoko i neobuzdano pržilo,
ali sada je bilo šest sati i nebo je bilo mutnije. Temperatura je pala
i zrak je dobio zlatnu nijansu. Bila je to jedna od onih večeri kad možete
sjediti na verandi, možda pijuckajući rashlađeno bijelo vino i promatrajući
zalazak sunca, ne razmišljajući o tome da uzmete jaknu sve
dok ne postane premračno i prekasno da biste se time zamarali.
Čak je i pustopoljina bila prekrasna, okupana jantarnim svjetlom.
Bio je to komadić šipražja na čijem je rubu s jedne strane bilo selo Featherbank,
a s druge stari, nekorišteni kamenolom. Neravna zemlja bila je
uglavnom sasušena i beživotna, premda je grmlje tu i tamo raslo u otpornom
guštiku, dajući tom području izgled labirinta. Seoska djeca
ponekad su se ovdje igrala, premda to nije bilo naročito sigurno. Godinama
su mnoga od njih dolazila u iskušenje da se spuste u kamenolom,
11

čije su strme strane bila na rubu raspadanja. Vijeće je podiglo ograde i
znakove, ali mišljenje zajednice bilo je da se treba učiniti više. Na kraju
krajeva, djeca su nalazila puteve preko ograda.
I imala su običaj zanemarivati znakove upozorenja.
Čovjek je znao mnogo toga o Neilu Spenceru. Pomno je proučio
dječaka i njegovu obitelj, poput projekta. Dječak je postizao slab
uspjeh u školi što se tiče učenja i ponašanja i poprilično je zaostajao za
svojim vršnjacima u čitanju, pisanju i matematici. Odjeća mu je uglavnom
bila rabljena. Ponašao se malo previše odraslo za svoju dob –
već je pokazivao gnjev i zamjeranje prema svijetu. Za nekoliko godina
smatrali bi ga nasilnikom i izgrednikom, ali zasad je još bio dovoljno
malen da mu ljudi oproste problematično ponašanje. “Ne misli on to”,
rekli bi. “Nije on kriv.” Nije još došlo do točke da bi se Neila smatralo
isključivo odgovornim za njegova djela, tako da su ljudi umjesto toga
bili prisiljeni tražiti krivce negdje drugdje.
Čovjek je gledao. Nije bilo teško vidjeti.
Neil je proveo današnji dan u očevoj kući. Njegova majka i otac bili
su razdvojeni, što je čovjek smatrao dobrom stvari. Oba roditelja bili
su alkoholičari, funkcionalni u slaboj mjeri. Oboje su mislili da je život
znatno lakši kada je njihov sin u kući onoga drugoga i oboma je bilo
teško baviti se njime kad je bio s njima. Uglavnom, Neila bi ostavili da
sâm boravi u kući i brine se sâm o sebi, što je očito donekle objašnjavalo
grubost koju je čovjek primijetio kod dječaka. Neil je bio usputna
pomisao u životu svojih roditelja. Po svemu sudeći, nije bio voljen.
Ne prvi put, Neilov otac bio je te večeri previše pijan da ga odveze
do majčine kuće i očito isto tako previše lijen da ga otprati. Dječak je
imao gotovo sedam godina, vjerojatno je razmišljao njegov otac, i bilo
mu je dobro samome cijeli dan. I tako je Neil išao kući sâm.
Nije još znao da će ići jednoj posve drugoj kući. Čovjek je pomislio
na sobu koju je pripremio i pokušao potisnuti uzbuđenje koje je
osjetio.
Na pola puta preko pustopoljine, Neil je zastao.
Čovjek se zaustavio u blizini, zatim provirio kroz drač da vidi što je
privuklo dječakovu pažnju.
Stari televizor bio je odbačen pored jednog grma, izbočena, ali neoštećena
sivog ekrana. Čovjek je promatrao kako ga Neil, da ga bolje
12

istraži, gurka nogom, ali bio je pretežak da ga pomakne. Ta je stvar
dječaku sigurno izgledala kao nešto iz drugog vremena, s rešetkama i
dugmadi s jedne strane ekrana i stražnjim dijelom veličine bubnja. S
druge strane staze bilo je nešto kamenja. Čovjek je promatrao, zadivljen,
kako Neil odlazi onamo, odabire kamen i baca ga svom snagom
prema staklu.
Tuk.
Glasan zvuk na ovom inače tihom mjestu. Staklo se nije rasprsnulo,
ali kamen je prošao kroz njega, ostavivši rupu zvjezdastih rubova
poput metka. Neil je podigao drugi kamen i ponovio radnju, ovaj
put promašivši, zatim pokušao ponovno. Pojavila se još jedna rupa na
ekranu.
Činilo se da mu se sviđa ova igra.
A čovjek je mogao razumjeti zašto. Ovo usputno uništavanje dosta
je nalikovalo sve većoj nasilnosti koju je dječak pokazivao u školi.
Bio je to pokušaj da djeluje na svijet koji se doimao tako ravnodušnim
prema njegovu postojanju. Proizlazio je iz želje da ga vide. Da ga primijete.
Da ga vole.
To je sve što svako dijete uistinu želi.
Čovjekovo srce, koje je sada tuklo ubrzanije, stisnulo se na tu pomisao.
Tiho je iskoračio iz grmlja iza dječaka, a zatim prošaptao njegovo
ime.
13

2.
Neil. Neil. Neil.
Inspektor Pete Willis oprezno se kretao po pustopoljini, slušajući
kako policajci oko njega zazivaju ime nestalog dječaka u unaprijed
utvrđenim razmacima. U razdobljima između toga vladala je potpuna
tišina. Pete je podigao pogled, zamišljajući riječi kako lepršaju u crnini
tamo gore i nestaju na noćnom nebu, baš kao što je Neil Spencer nestao
s lica zemlje ispod njega.
Prešao je svjetlom svjetiljke u stožastom snopu preko prašnjava
tla, provjeravajući kuda hoda, ali isto tako tražeći bilo kakav trag
dječaka. Plavi donji dio trenirke i gaćice, majicu Minecraft, crne tenisice,
vojničku torbu, bocu za vodu. Obavijest je stigla baš dok je
sjedio kako bi pojeo večeru nad kojom se mučio, a sada mu je od pomisli
na tanjur tamo na njegovu stolu, nedirnut i sve hladniji, zakrčao
želudac.
Ali dječak je nestao i trebalo ga je pronaći.
Drugi policajci bili su nevidljivi u mraku, ali vidio je njihove svjetiljke
kad su se raširili područjem. Pete je pogledao na sat: 8.53. Dan
je bio na izmaku, a iako je toga popodneva bilo vruće, temperatura je
u posljednjih nekoliko sati pala i zbog hladnog je zraka drhtao. U žurbi
da krene zaboravio je jaknu, a košulja koju je nosio nudila je slabu
zaštitu od hladnoće. Stare su to kosti, osim toga – ipak je imao pedeset
i šest godina – a ovo nije bila noć ni da mladi budu vani. Pogotovo
izgubljeni i sami. Najvjerojatnije ozlijeđeni.
Neil. Neil. Neil.
Pridonio je traženju i svojim vlastitim glasom: “Neil!”
Ništa.
14

Prvih četrdeset i osam sati nakon nestanka najznačajniji su. Dječakov
nestanak prijavljen je u 7.39 te večeri, otprilike sat i pol nakon što
je napustio očevu kuću. Trebao je doći kući u 6.20, ali roditelji su bili
slabo usklađeni o točnom vremenu njegova povratka, tako da je nedolazak
njihova sina otkriven tek kad je Neilova mama konačno nazvala
bivšeg supruga. Do trenutka kad je policija stigla na mjesto događaja
u 7.51, sjene su bile sve dulje, a dva od onih četrdeset i osam sati već su
bila izgubljena. Sada se već bližio i treći sat.
U velikoj većini slučajeva, znao je Pete, nestalo dijete pronađu brzo
i sigurno i vrate ga obitelji. Slučajevi su bili podijeljeni u pet različitih
kategorija: napušten; odbjegao; nesreća ili nezgoda; otmica unutar
obitelji; otmica izvan obitelji. Zakon vjerojatnosti trenutačno je govorio
Peteu kako će se pokazati da je nestanak Neila Spencera nesreća
neke vrste i da će dječaka uskoro pronaći. A ipak, što je dalje hodao, to
mu je više predosjećaj govorio drugačije. Neki nelagodan osjećaj uvijao
mu se oko srca. S druge strane, kad je u pitanju bilo nestalo dijete,
uvijek se osjećao tako. To nije ništa značilo. To su samo izranjala
ružna sjećanja od prije dvadeset godina, donoseći za sobom zle slutnje.
Svjetlost njegove svjetiljke prešla je preko nečeg sivog.
Pete je odmah zastao, a zatim je ponovno usmjerio svjetiljku na isto
mjesto. Stari televizor bio je odložen u podnožju jednog grma, ekrana
razbijena na nekoliko mjesta, kao da ga je netko koristio za vježbu gađanja.
Nakratko se zagledao u njega.
“Nešto si našao?”
Nepoznat glas zazvao je s jedne strane.
“Ne”, doviknuo je.
Došao je do udaljenog dijela pustopoljine u isto vrijeme kad i drugi
policajci. Potraga nije donijela ništa. Iza sebe je ostavio popriličnu
tamu i Peteu se sada izblijedjeli sjaj uličnih svjetiljki učinio neugodno
razdražljivim. Čuo se i tihi žamor života kojeg nije bilo u tišini
pustopoljine.
Nekoliko trenutaka kasnije, ne znajući što bi drugo mogao učiniti,
okrenuo se i uputio natrag putem kojim je došao.
Nije bio posve siguran kamo ide, ali skrenuo je u stranu, u pravcu
starog kamenoloma koji se pružao uz rub puta. Bio je to opasan teren
u mraku, pa je krenuo prema svjetlu mnoštva svjetiljki, gdje se ekipa
15

za potragu u kamenolomu spremala početi s radom. Dok su drugi policajci
napredovali po rubu, obasjavajući svjetlom strme strane i zazivajući
Neilovo ime, ovi ovdje proučavali su karte i pripremali se spustiti
niz teško prohodnu stazu koja je vodila dolje. Kad je došao do njih,
nekolicina ih je podigla pogled.
“Gospodine?” Jedan od njih prepoznao ga je. “Nisam znao da ste
večeras na dužnosti.”
“Nisam.” Pete je povukao žičanu ogradu prema gore i provukao
se da im se pridruži, sada još više pazeći na to gdje staje. “Živim u
blizini.”
“Da, gospodine.” Policajac je zvučao sumnjičavo.
Bilo je neobično da se inspektor pojavi zbog ovakva, naizgled nevažna,
posla na terenu. Inspektorica Amanda Beck upravljala je sve većom
istragom iz ureda, a prisutna ekipa za potragu bila je uglavnom
sastavljena od običnih redarstvenika. Pete je pretpostavljao da ima više
godina iskustva od bilo koga od njih, ali večeras je bio dio mnoštva.
Dijete je nestalo, što znači da ga treba pronaći. Ovaj policajac bio je
možda premlad da bi se sjećao što se dogodilo s Frankom Carterom
prije dvadeset godina i da bi razumio zašto nimalo ne iznenađuje to
što se Pete Willis nalazi na terenu u ovim okolnostima.
“Pripazite, gospodine. Tlo je ovdje pomalo nesigurno.”
“Sve je u redu, dobro sam.”
Bio je dovoljno mlad da ga otpiše kao nekog starca, očito. Vjerojatno
nikad nije vidio Petea u policijskoj teretani, koju je ovaj posjećivao
svako jutro prije nego što bi krenuo na posao. Usprkos razlici u godinama,
Pete bi se kladio da bi nadmašio tog mlađeg čovjeka na svim
spravama. Pazio je on na tlo. Paziti na sve – uključujući na sebe samoga
– bilo mu je prirođeno.
“Dobro, gospodine. Dakle, spremamo se spustiti. Samo izvještavam.”
“Ne zapovijedam ja ovdje.” Pete je usmjerio svjetiljku niz stazu,
proučavajući grubi teren. Zraka svjetlosti probila se samo na kratku
udaljenost. Podnožje kamenoloma koji se dolje prostirao bilo je tek golema
crna rupa. “Odgovarate inspektorici Beck, a ne meni.”
“Da, gospodine.”
Pete je nastavio gledati prema dolje, razmišljajući o Neilu Spenceru.
Otkrili su najvjerojatnije rute kojima je dječak mogao krenuti.
16

Pretražili su ulice. Već su kontaktirali s većinom njegovih prijatelja,
sve uzalud. A pustopoljina je bila prazna. Ako je dječakov nestanak
doista bio posljedica nesreće ili nezgode, onda je kamenolom jedino
preostalo mjesto na kojem ga mogu naći.
A ipak, crni svijet dolje činio se potpuno praznim.
Nije mogao pouzdano znati – ne rasuđivanjem. Međutim, instinkt
mu je govorio da Neila Spencera ovdje neće pronaći.
Da ga možda uopće neće pronaći.
17

3.
“Sjećaš li se što sam ti rekla?” kazala je djevojčica.
Jake se sjećao, ali trenutačno je davao sve od sebe da ne obraća pažnju
na nju. Sva druga djeca u Klubu 567 bila su vani i igrala se na
suncu. Čuo je dovikivanje i zvuk lopte koja se kotrljala po asfaltu, a
svako malo lupnula bi o zid zgrade. A on je sjedio unutra, radeći na crtežu.
Radije bi da ima malo mira i dovrši ga.
Ne može se reći da se nije volio igrati s djevojčicom. Naravno da jest.
Većinu vremena ona je bila jedina koja se željela igrati s njime i obično
je bio jako sretan što je vidi. Ali ovog popodneva nije djelovala posebno
zaigrano. Zapravo, bila je sva ozbiljna, a njemu se to uopće nije sviđalo.
“Sjećaš li se?”
“Valjda.”
“Onda reci.”
Uzdahnuo je, odložio olovku i pogledao je. Kao i uvijek, nosila je
plavo-bijelu kariranu haljinu, i vidio je ranu od pada na njezinu desnom
koljenu koja nikako nije zacjeljivala. Dok su druge djevojčice ovdje
imale urednu kosu, podrezanu u visini ramena ili svezanu straga
u čvrsti rep, kosa ove djevojčice bila je neuredno zabačena na stranu i
izgledala kao da je dugo nije počešljala.
Po njezinu sadašnjem izrazu lica bilo je očito da neće odustati, pa je
ponovio što mu je kazala.
“Ostaviš li vrata otvorena...”
Zaista je trebalo biti iznenađujuće što se ipak sjetio svega, jer se
nije posebno trudio zapamtiti te riječi. Ipak, iz nekog ih je razloga zapamtio.
Bilo je tu nečega u vezi s ritmom. Ponekad bi čuo pjesmu na
CBBC-ju i satima bi mu se vrtjela po glavi. Tata je to zvao pjesmama
18

koje ti ne izlaze iz glave, zbog čega je Jake zamišljao kako mu se zvukovi
ukopavaju u glavu i migolje po mozgu.
Kad je to izgovorio, djevojčica je zadovoljno kimnula. Jake je ponovno
uzeo olovku.
“Što to uopće znači?” rekao je.
“To je upozorenje.” Nabrala je nos. “Ili... neka vrsta upozorenja...
Djeca su to govorila kad sam bila mala.”
“Da, ali što znači?”
“To je samo dobar savjet”, rekla je. “Uostalom, ima mnogo zlih ljudi
na svijetu. Mnogo loših stvari. Tako da je to dobro zapamtiti.”
Jake se namrštio, a zatim ponovno počeo crtati. Zli ljudi. Ovdje u
Klubu 567 bio je jedan malo stariji dječak Carl, za kojeg je Jake mislio
da je zao. Prošli tjedan Carl ga je stjerao u kut dok je gradio tvrđavu
od Lego kockica i zatim mu stao preblizu, nadvijajući se nad njim poput
velike sjene.
“Zašto po tebe uvijek dođe tata?” pitao je Carl, premda je već znao
odgovor. “Je li zato što ti je mama mrtva?”
Jake nije odgovorio.
“Kako je izgledala kad si je našao?”
Opet nije odgovorio. Osim u noćnim morama, nije razmišljao o
tome kako je to bilo kad je pronašao mamu onoga dana. Zbog toga
mu je disanje postajalo čudno i isprekidano. Međutim, ono od čega
nije mogao pobjeći bila je spoznaja da nje više nema.
To ga je podsjetilo na davno proteklo vrijeme kad je izvirio kroz
kuhinjska vrata i vidio je kako presijeca veliku crvenu papriku napola
te izvlači sredinu.
“Hej, moj divni dječače.”
To je bilo ono što mu je rekla kad ga je vidjela. Uvijek ga je tako
zvala. Kad bi se sjetio da je mrtva, taj bi se osjećaj pojavio uz zvuk sličan
onome koji se čuo kad je rezala papriku, kao da se nešto trga uz
krc i ostavlja prazninu.
“Baš te volim gledati kako plačeš kao mala beba”, izjavio je Carl i
zatim odšetao kao da Jake i ne postoji.
Nije bilo lijepo zamišljati da je svijet pun takvih ljudi i Jake nije
htio vjerovati u to. Sada je crtao krugove na komadu papira. Zaštitna
polja oko nacrtanih čovječuljaka koji su se tamo borili.
19

“Jesi li dobro, Jake?”
Podigao je pogled. Bila je to Sharon, jedna od odraslih koji su radili
u Klubu 567. Prala je suđe u udaljenom dijelu prostorije, ali sada je
prišla k njemu i nagnula se, položivši ruke na koljena.
“Da”, rekao je.
“To je lijepa slika.”
“Nije još gotova.”
“Što će to biti?”
Mislio je o tome kako da objasni bitku koju crta – sve različite strane
koje se u njoj bore, s crtama između njih i žvrljotinama preko onih
koji su izgubili – ali bilo je preteško.
“Samo bitka.”
“Jesi li siguran da ne želiš ići van i igrati se s drugom djecom? Tako
je lijep dan.”
“Ne, hvala.”
“Imamo još kreme za sunčanje.” Osvrnula se. “Vjerojatno je negdje
i šešir.”
“Moram završiti crtež.”
Sharon se ponovno uspravila, tiho uzdahnuvši, ali s ljubaznim izrazom
lica. Bila je zabrinuta za njega, i premda nije trebala biti, mislio je
da je to ipak nekako lijepo. Jake je uvijek znao kad su ljudi zabrinuti
za njega. Tata je često bio zabrinut, osim u onim trenucima kad bi izgubio
strpljenje. Ponekad je vikao i govorio stvari poput: „To je samo
zato što želim da razgovaraš sa mnom, želim znati što misliš i osjećaš“
i bilo je strašno kad se to događalo, jer se Jake osjećao kao da je razočarao
tatu i činio ga tužnim. Ali nije znao kako da bude drugačiji
nego što je bio.
Okolo-naokolo – još jedno zaštitno polje, crte su se preklapale. Ili
je to možda ipak bio portal? Tako da figurica u njemu može nestati iz
bitke i otići na neko bolje mjesto. Jake je okrenuo olovku i počeo pažljivo
brisati osobu sa stranice.
Tako.
Sad si sigurna, gdje god bila.
Jednom, nakon što je tata izgubio živce, Jake je našao poruku na
krevetu. Na njoj je bila, morao je priznati, jako dobra slika njih dvojice
nasmijanih, a ispod nje je tata napisao:
20

Žao mi je. Želim da znaš da se nas dvojica jako volimo čak i kad
se svađamo. Xxx
Jake je stavio poruku u svoju Kutiju Posebnih Stvari, zajedno sa
svim drugim važnim stvarima koje je morao sačuvati.
Sada je provjerio. Paket je bio na stolu ispred njega, odmah do
crteža.
“Uskoro ćeš se preseliti u novu kuću”, rekla je djevojčica.
“Hoću li?”
“Tvoj tata je danas otišao u banku.”
“Znam. Ali kaže da nije siguran hoće li se to dogoditi. Možda mu
neće dati stvar koju treba.”
“Hipoteku”, strpljivo je rekla djevojčica. “Ali hoće.”
“Kako znaš?”
“On je poznati pisac, zar ne? Dobar je u izmišljanju stvari.” Pogledala
je sliku koju je crtao i osmjehnula se. “Baš kao i ti.”
Jake je razmišljao o tom osmijehu. Bio je čudan, kao da je ona istodobno
sretna i tužna zbog nečega. Kad malo razmisli, tako se i on osjećao
zbog seljenja. Nije mu se više sviđalo u kući i znao je da to i tatu
čini nesretnim, ali selidba se ipak činila kao nešto što možda ne bi trebali
učiniti, premda je on bio taj koji je primijetio novu kuću na tatinu
iPadu kad su zajedno pregledavali oglase.
“Vidjet ću te kad se preselim, zar ne?” rekao je.
“Naravno da hoćeš. Znaš da hoćeš.” A tada se djevojčica nagnula i
rekla mu ozbiljnim glasom. “Što god se dogodilo, zapamti što sam ti
rekla. Važno je. Moraš mi obećati, Jake.”
“Obećavam. Ali što to znači?”
Na trenutak je pomislio da se možda sprema malo bolje mu to
objasniti, ali tada se u udaljenom dijelu prostorije oglasilo zvonce.
“Prekasno”, prošaputala je. “Tvoj tata je stigao.”
21

4.
Kad sam stigao, činilo se da se većina djece igra ispred Kluba
567. Čuo sam pomiješani dječji smijeh kad sam parkirao. Svi su oni
izgledali tako sretno – tako normalno – i na trenutak je moj pogled
prešao preko njih, tražeći Jakea, jer sam se nadao da ću ga vidjeti
među njima.
Ali, naravno, moj sin nije bio tamo.
Umjesto toga, našao sam ga unutra, kako sjedi leđima okrenut
meni, nagnut nad crtežom. Srce me malo zaboljelo kad sam ga vidio.
Jake je bio sitan za svoje godine, a tada je zbog držanja izgledao sitnije
i ranjivije nego ikad. Kao da je pokušavao nestati u slici pred sobom.
Tko ga je mogao kriviti? Mrzio je ovo mjesto, znao sam, iako se
nikad nije bunio zbog dolaska ovamo ni poslije žalio na svoj boravak
ovdje. Međutim, činilo se da nemam izbora. Bilo je tako mnogo nepodnošljivih
situacija nakon Rebeccine smrti: prvo šišanje na koje sam
ga morao odvesti, naručivanje njegove školske odjeće, petljanje sa zamatanjem
božićnih darova jer nisam dobro vidio od suza. Beskrajan
popis. Iz nekog razloga, školski su praznici ipak bili najteži. Koliko
sam god volio Jakea, bilo mi je nemoguće provesti s njim cijeli dan,
svaki dan. Nije se činilo da ostaje dovoljno mene da ispuni sve te sate,
i premda sam prezirao sâm sebe zato što nisam uspijevao biti otac kakvog
treba, istina je bila da sam ponekad trebao vremena za sebe. Da
zaboravim na ponor između nas. Da zanemarim svoju sve veću nesposobnost
da izađem sa svime na kraj. Da budem u stanju raspasti se
i plakati neko vrijeme, znajući da on neće ući i vidjeti me.
“Hej, kompa.”
Stavio sam mu ruku na rame. Nije podigao pogled.
22

“Hej, tata.”
“Što radiš?”
“Ništa posebno.”
Ramena su mu gotovo neprimjetno potonula pod mojom rukom.
Njegovo tijelo kao da je jedva bilo prisutno, nekako lakše i mekše čak
i od tkanine majice koju je nosio.
“Malo se igram s nekim.”
“S nekim?” rekao sam.
“Jednom djevojčicom.”
“To je lijepo.” Nagnuo sam se i pogledao komad papira.
“I crtaš, vidim.”
“Sviđa li ti se?”
“Naravno. Jako.”
Zaista nisam imao pojma što je to trebalo predstavljati – nekakvu
bitku, premda je bilo nemoguće razlučiti koja je koja strana i što se događa.
Jake je rijetko crtao nešto statično. Njegove slike kao da su oživljavale,
animacija se razvijala na stranici, tako da je krajnji rezultat bio
nalik filmu u kojem vidite sve scene odjednom, naslagane jednu povrh
druge.
Ipak, bio je kreativan i to mi se sviđalo. Bio je to jedan od načina na
koji mi je bio sličan: veza koju smo imali. No činjenica je bila da sam
jedva napisao i riječ u deset mjeseci otkad je Rebecca umrla.
“Hoćemo li se preseliti u novu kuću, tata?”
“Da.”
“Znači, osoba u banci te poslušala.”
“Recimo da sam bio uvjerljivo kreativan u opisu kritičnog stanja
mojih financija.”
“Što znači ‘kritično’?”
Gotovo me iznenadilo da to ne zna. Rebecca i ja davno smo se dogovorili
da razgovaramo s Jakeom kao s odraslim, a kad ne bi znao
neku riječ, objasnili bismo mu je. Upijao je sve i stoga često smišljao
čudne stvari. Međutim, ovo nije bila riječ koju sam mu baš sada želio
objasniti.
“Znači da je to nešto zbog čega se trebamo brinuti ja i osoba u banci”,
rekao sam. “Ne ti.”
“Kada idemo?”
23

“Čim bude moguće.”
“Kako ćemo nositi sve?”
“Unajmit ćemo kombi.” Pomislio sam na novac i suzbio nagovještaj
panike. “Ili ćemo jednostavno prevoziti stvari autom – stvarno
ga dobro natrpati i napraviti nekoliko tura. Možda nećemo moći ponijeti
sve sa sobom, ali možemo razvrstati tvoje igračke i vidjeti što želiš
zadržati.”
“Sve ih želim zadržati.”
“Vidjet ćemo, ha? Neću te tjerati da baciš nešto što ne želiš, ali
mnoge od njih sad si već prerastao. Možda bi se više sviđale nekom
drugom dječaku.”
Jake nije odgovorio. Možda je prerastao igračke da bi se i dalje igrao
njima, ali svaka od njih bila je povezana s nekim sjećanjem. Rebecca
je uvijek u svemu bila bolja s Jakeom, uključujući igranje s njim, i još
sam je mogao zamisliti kako kleči na podu dok pomiče figurice. Beskrajno,
predivno strpljiva s njim na sve načine na koje je to meni bilo
tako teško. Njegove igračke bile su stvari koje je ona dodirnula. Što su
bile starije, to je više njezinih otisaka prstiju bilo na njima. Nevidljivo
nakupljanje njezine prisutnosti u njegovu životu.
“Kao što sam rekao, neću te tjerati da baciš nešto što ne želiš baciti.”
To me podsjetilo na njegovu Kutiju Posebnih Stvari. Bila je tamo
na stolu, pored crteža, istrošeni kožni torbak, velik otprilike poput
knjige tvrdih korica, koji je imao patentni zatvarač preko tri strane.
Nisam imao pojma što je bio u prethodnom životu. Izgledao je poput
velikog rokovnika bez stranica, i samo bog zna zašto je Rebecca imala
taj jedan primjerak.
Nekoliko mjeseci nakon što je umrla pretražio sam neke njezine
stvari. Moja je žena bila doživotna sakupljačica stvari, ali praktična, i
mnogo njezine prijašnje imovine bilo je spremljeno u kutije naslagane
u garaži. Jednog dana unio sam neke od njih i počeo ih pregledavati.
U njima je bilo stvari još iz njezina djetinjstva, posve nepovezanih s
našim zajedničkim životom. Činilo se da bi mi to trebalo olakšati doživljaj,
ali nije. Djetinjstvo jest – ili bi trebalo biti – sretno vrijeme, a ja
sam svejedno znao da su ti predmeti koji su odavali bezbrižnost i nadu
u budućnost doživjeli nesretan kraj. Počeo sam plakati. Jake je došao
i stavio mi ruku na rame, a kako nisam odmah reagirao, obgrlio me
24

svojim malim rukama. Nakon toga zajedno smo pregledali neke stvari,
a on je pronašao ono što će postati Kutija i pitao me može li je uzeti.
Naravno da može, rekao sam. Mogao je dobiti što god je htio.
Kutija je u tom trenutku bila prazna, ali počeo ju je puniti. Neke od
stvari u njoj probrane su iz Rebeccinih kutija. Bilo je pisama i fotografija
i sitnih drangulija. Crteža koje je nacrtao i predmeta koji su njemu
bili važni. Poput kakva duha zaštitnika, Kutija ga je rijetko napuštala,
a osim za nekoliko stvari, nisam znao što je u njoj. Ne bih pogledao
čak ni da sam mogao. Uostalom, to su bile njegove Posebne Stvari
i imao je pravo na njih.
“Hajde, kompa”, rekao sam. “Uzmimo tvoje stvari i hajdemo
odavde.”
Savio je crtež i dao ga meni da ga nosim. Što god slika trebala predstavljati,
očito nije bila dovoljno važna da uđe u Kutiju. Nju je pokupio
on i nosio je kroz prostoriju do vrata, gdje je njegova boca za vodu
visjela na kuki. Pritisnuo sam zeleno dugme kako bih otvorio vrata,
zatim pogledao natrag. Sharon je bila zauzeta pranjem suđa.
“Želiš li se oprostiti?” pitao sam Jakea.
Okrenuo se na vratima i na trenutak izgledao tužno. Očekivao sam
da će se oprostiti od Sharon, ali umjesto toga mahnuo je prema praznom
stolu za kojim je sjedio kad sam stigao.
“Bok”, doviknuo je. “Obećavam da neću zaboraviti.”
I prije nego što sam mogao išta reći, provukao mi se ispod ruke.
25

5.
Ja sam otišao po Jakea onoga dana kada je Rebecca umrla.
To poslijepodne trebalo je biti jedno od onih kada pišem i isprva
sam se naljutio kad me Rebecca pitala mogu li umjesto nje otići po
Jakea. Rok za moju sljedeću knjigu bio je za samo nekoliko mjeseci i
proveo sam veći dio dana u bijednom pokušaju pisanja, u tom trenutku
računajući da će posljednjih pola sata posla donijeti čudo. No, Rebecca
je bila blijeda i slaba, pa sam ipak ja otišao.
Dok sam vozio natrag jako sam se trudio ispitati Jakea kako je proveo
dan, ali posve neuspješno. To je bilo uobičajeno. Ili se nije sjećao,
ili nije želio razgovarati. Kao i obično, činilo mi se da bi Rebecci odgovorio,
zbog čega sam se, kad se tome doda i moj trenutačni neuspjeh
u pisanju, osjećao tjeskobnije i nesigurnije nego ikad. Kad smo došli
kući, izašao je iz auta brzinom munje. Smijem li odmah otići vidjeti
mamu? Naravno, rekao sam mu. Siguran sam da će joj se to svidjeti.
Ali ne osjeća se dobro, pa budi pažljiv prema njoj – i nemoj zaboraviti
izuti cipele, jer znaš da mama ne podnosi nered.
A zatim sam se malo zadržao u autu, ne žureći se, jer osjećao sam
se loše zato što sam takav bijedni promašaj. Dovukao sam se u kuću
sporo, odložio stvari u kuhinju – i primijetio da moj sin nije izuo i
pospremio cipele kao što sam tražio. Jer mene, naravno, nikad nije
slušao. U kući je bilo tiho. Pretpostavio sam da je Rebecca malo prilegla
na gornjem katu, da ju je Jake otišao vidjeti i da je sve kako treba
biti.
Osim mene.
Tek kad sam konačno ušao u dnevnu sobu, vidio sam Jakea kako
stoji u udaljenom dijelu prostorije, pored vrata koja su vodila do
26

stepenica, i zuri u nešto na podu što nisam mogao vidjeti. Činilo se da
je potpuno miran i gleda u to kao hipnotiziran. Dok sam mu polako
prilazio, primijetio sam da uopće ne stoji mirno, nego da se trese. Tada
sam vidio Rebeccu kako leži u podnožju stepenica.
Nakon toga sve je bilo u magli. Znam da sam odmaknuo Jakea.
Znam da sam nazvao hitnu. Znam da sam napravio sve što je trebalo.
Ali ne sjećam se da sam to napravio.
Najgore je bilo to što sam bio siguran da se Jake svega sjeća, premda
nikad nije htio sa mnom razgovarati o tome.
Deset mjeseci poslije zajedno smo prošli kroz kuhinju u kojoj su gotovo
sve površine bile prepune tanjura i šalica, a malo vidljive radne
površine zaprljane mrljama i mrvicama. Igračke rasprostrte po golom
podu u dnevnoj sobi izgledale su razbacano i zaboravljeno. Usprkos
svim mojim napomenama o odabiru igračaka prije seljenja, doimalo se
da smo već razvrstali sve svoje stvari, uzeli što nam treba, a ostale ostavili
razbacane poput smeća. Nad mjestom se već mjesecima nadvijala
sjena i postajala sve tamnija, poput dana koji polako zamire. Činilo se
da se naš dom počeo raspadati kad je Rebecca umrla. Ipak je ona uvijek
bila njegovo središte.
“Mogu li uzeti svoju sliku, tata?”
Jake je već klečao na podu, skupljajući flomastere koji su se jutros
otkotrljali po cijeloj sobi.
“Koja je čarobna riječ?”
“Molim te.”
“Da, naravno da možeš.” Stavio sam sliku pored njega. “Sendvič sa
šunkom?”
“Mogu li umjesto toga dobiti slatkiš?”
“Poslije.”
“U redu.”
Raščistio sam nešto prostora u kuhinji i namazao maslacem dvije
šnite kruha, zatim stavio tri komada šunke u sendvič i narezao ga na
četvrtine. Pokušavao sam se othrvati depresiji. Korak po korak. Samo
nastavi.
Nisam mogao prestati misliti o onome što se dogodilo u Klubu
567: Jake je mahao prema praznom stolu. Koliko se sjećam, moj je sin
27

oduvijek imao neke izmišljene prijatelje. Uvijek je bio povučeno dijete;
bio je tako zatvoren u sebe i zamišljen, da je time odbijao drugu djecu
od sebe. Kad je sve bilo dobro, mogao sam se pretvarati da je to zato
što je zatvoren, ali i sretan u svojoj glavi, i uvjeriti se da je to u redu.
No većinu vremena bio sam zabrinut.
Zašto Jake nije bio više nalik drugoj djeci?
Zašto nije bio normalniji?
Bila je to ružna misao, znao sam, ali samo zato što sam ga želio
zaštititi. Svijet može biti okrutan kada si tih i usamljen kao što je on
bio, a nisam želio da prolazi kroz ono kroz što sam ja morao prolaziti
u njegovim godinama.
Svejedno, dosad su se izmišljeni prijatelji pojavljivali nenametljivo –
više u obliku kratkih razgovora koje je ponekad vodio sâm sa sobom
– i nisam bio siguran da mi se sviđa novi tijek događaja. Nisam sumnjao
da je djevojčica za koju mi je rekao da je cijeli dan s njom razgovarao
postojala samo u njegovoj glavi. Ovo je bio prvi put da je otvoreno
priznao takvo što, da razgovara s nekim pred drugim ljudima, i
to me pomalo plašilo.
Naravno, Rebecca se nikad nije brinula. “On je dobro – pusti ga da
bude onakav kakav on jest.” Uvijek sam davao sve od sebe da se pridržavam
toga jer bolje se od mene razumjela u većinu stvari. Ali sada?
Sada sam se pitao treba li mu možda prava pomoć.
Ili je možda samo bio onakav kakav on zaista jest.
Bila je to još jedna važna stvar s kojom sam se trebao znati nositi, a
nisam znao kako. Nisam znao što trebam učiniti ni kako mu biti dobar
otac. Bože, da je barem Rebecca još ovdje.
Nedostaješ mi...
No ta misao tjerala mi je suze na oči, pa sam je zatomio i uzeo tanjur.
Kad sam to učinio, začuo sam Jakea kako tiho govori u dnevnoj
sobi.
“Da.” I zatim, kao odgovor na nešto što nisam čuo: “Da, znam.”
Zadrhtao sam.
Tiho sam otišao do vrata, ali nisam još ušao – samo sam tamo stajao
i osluškivao. Nisam mogao vidjeti Jakea, ali sunce je kroz prozor na
udaljenom dijelu sobe bacalo njegovu sjenu na kauč: bezobličan oblik,
28

neprepoznatljivo ljudski, ali u laganu pokretu, kao da se klečeći ljulja
naprijed-natrag.
“Zapamtio sam.”
Na nekoliko sekundi nastala je tišina koju su razbijali samo otkucaji
moga srca. Primijetio sam da zadržavam dah. Kad je progovorio,
bilo je to puno glasnije i zvučao je uznemireno.
“Ne želim ih izgovoriti!”
Nakon toga ušao sam u sobu.
Na trenutak nisam bio siguran što ću vidjeti. No, Jake je čučao na
podu točno ondje gdje sam ga ostavio, osim što je sada zurio u stranu,
odbacivši crtež. Pratio sam njegov pogled. Nije bilo nikoga, naravno,
ali činio se tako zaokupljen praznim prostorom da je bilo lako zamisliti
prisutnost nekoga ondje, u zraku.
“Jake?” rekao sam tiho.
Nije me pogledao.
“S kim si razgovarao?”
“Ni s kim.”
“Čuo sam te kako govoriš.”
“Ni s kim.”
A zatim se lagano okrenuo, uzeo flomaster i ponovno počeo crtati.
Zakoračio sam.
“Možeš li to ostaviti i odgovoriti mi, molim te?”
“Zašto?”
“Zato jer je važno.”
“Nisam ni s kim razgovarao.”
“Kako bi bilo da ostaviš flomaster jer sam ja tako rekao?”
No, nastavio je crtati, ruka mu se kretala grozničavije i flomasterom
stvarala mahnite krugove oko figurica na papiru.
Moja ljutnja prerasla je u gnjev. Često mi se činilo da je Jake problem
koji ne mogu riješiti i mrzio sam sebe jer sam tako beskoristan
i neučinkovit. Istodobno sam mu zamjerao što mi nikad nije dao nikakav
znak. Nikad mi nije izašao ususret. Želio sam mu pomoći; želio
sam biti siguran da je dobro. A mislio sam da to ne mogu sâm.
Shvatio sam da previše stišćem tanjur.
“Tvoj sendvič je gotov.”
29

Stavio sam ga na kauč, ne pričekavši da vidim je li prestao crtati ili
nije. Umjesto toga, otišao sam natrag u kuhinju, naslonio se na pult i
zatvorio oči. Iz nekog razloga srce mi je divlje lupalo.
Tako mi nedostaješ, u mislima sam se obratio Rebecci. Volio bih da
si ovdje. Razloga je puno, ali trenutno zato što mislim da ja ovo ne mogu.
Počeo sam plakati. Nisam se ustručavao. Jake će neko vrijeme crtati
ili jesti sendvič i neće doći ovamo. Zašto i bi, kad sam ovdje bio
samo ja? I da, bilo je to u redu. Moj sin je katkad mogao tiho razgovarati
s ljudima koji ne postoje. Sve dok sam bio jednako tih, mogao
sam to i ja.
Nedostaješ mi.
Te noći, kao i uvijek, odnio sam Jakea u krevet. Tako je bilo još od
Rebeccine smrti. Odbijao je gledati mjesto na kojem je vidio njezino
tijelo, već bi se priljubio uz mene, zadržao dah i spustio glavu na moje
rame. I tako svako jutro, svake noći, svaki put kad je trebao u kupaonicu.
Razumio sam zašto, ali postajao mi je pretežak, u doslovnom i u
prenesenom značenju.
Nadao sam se da će se to uskoro promijeniti.
Kad je zaspao, vratio sam se u prizemlje i sjeo na kauč s čašom vina
i iPadom, učitavši detalje o našoj novoj kući. Pogled na fotografiju na
web stranici u meni je izazivao sasvim drugačiju vrstu nelagode.
Moglo se reći da je Jake odabrao tu kuću. Ja isprva nisam shvaćao
njezin šarm. Bila je to mala, samostojeća kuća – stara, na kat, s ozračjem
trošne ladanjske kuće. No, bila je pomalo čudna. Činilo se da su
prozori neobično postavljeni, tako da je bilo teško zamisliti raspored u
njoj, a nagib krova bio je lagano pomaknut, tako da se pročelje kuće
doimalo kao da se radoznalo, možda čak i ljutito, naginje naprijed. No
izazivala je ona i sveobuhvatniji osjećaj – male trnce i škakljanje u potiljku.
Na prvi pogled kuća me uznemiravala.
Ipak, Jake se odlučio za nju onog trenutka kad ju je vidio. Nešto
u vezi s tom kućom posve ga je opčinilo, toliko da je odbijao gledati
druge kuće.
Činio se gotovo hipnotiziranim tim mjestom kad me pratio na prvo
razgledavanje. Ja još nisam bio uvjeren. Unutrašnjost je bila prostrana,
ali i prljava. Bilo je ondje prašnjavih ormarića i stolaca, hrpa starih
30

novina, kartonskih kutija, madrac u gostinjskoj sobi u prizemlju. Vlasnica,
starija žena koja se zvala gospođa Shearing, ispričavala se; sve je
to pripadalo stanaru kojem je iznajmljivala kuću, objasnila je, i koji će
otići kad kuća bude prodana.
No, Jake je bio neumoljiv, pa sam organizirao drugo razgledavanje,
ovaj put sâm. Tada sam je počeo gledati drugim očima. Da, izgledala
je čudno, ali to joj je davalo nekakav, iako ne baš profinjen šarm. A
ono što je u početku izgledalo kao gnjevan izgled sada je više nalikovalo
oprezu, kao da je kuća u prošlosti bila povrijeđena i morate se potruditi
da zadobijete njezino povjerenje.
Ima karakter, pomislio sam.
Svejedno, pomisao na selidbu užasavala me. Zapravo, tog popodneva
jedan dio mene nadao se da će upravitelj banke prozreti poluistine
koje sam napričao o svojoj financijskoj situaciji i jednostavno odbiti
zahtjev za hipotekom. No, sada sam odahnuo. Gledajući po dnevnoj
sobi odbačene ostatke života koji smo nekoć imali, bilo je očito da nas
dvojica ne možemo nastaviti po starom. Kakve god poteškoće nas čekale,
morali smo otići odavde. A koliko god će mi biti teško u sljedećim
mjesecima, mome je sinu ovo trebalo. Trebalo nam je obojici.
Morali smo krenuti iz početka. Negdje gdje ga neće trebati nositi
uz stepenice i niz njih. Negdje gdje može pronaći prijatelje koji postoje
izvan njegove glave. Negdje gdje ja ne vidim svoje vlastite duhove u
svakom uglu.
Ponovno pogledavši kuću, pomislio sam da na neki čudan način
odgovara Jakeu i meni. Da je, poput nas, stranac koji se teško uklapa.
Da ćemo se dobro slagati. Čak je i ime sela bilo toplo i utješno.
Featherbank*.
Zvučalo je poput mjesta gdje ćemo biti na sigurnom.
* eng. feather – pero; bank – nanos, ležište
31