Rodney Stark - Lažna svjedočanstva

Rodney Stark
LAŽNA SVJEDOČANSTVA

Raskrinkavanje stoljećâ
protukatoličke povijesti
VERBUM

Biblioteka:
Posebna izdanja 145.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Naslov izvornika:
Bearing False Witness: Debunking Centuries of Anti-Catholic History
Izvorno objavio Templeton Press, 2016
Copyright © 2016 by Rodney Stark
© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati,
fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički,
mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.
Prijevod: dr. sc. Mate Penava
Redaktura: dr. sc. Boris Beck
Lektura: Anđa Jakovljević, prof.
Grafička priprema: Diana Župić
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva
znanosti, Ministarstva kulture Republike Hrvatske
i Grada Splita.
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-235-650-2
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171008036.

U sjećanje na
Andrewa M. Greeleyja
i Richarda Johna Neuhausa

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
Protiv zloporabe povijesti Crkve
„Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio
Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.“ Tim riječima završava
svoj uvod autor knjige koju držite u rukama. Čitatelja će možda iznenaditi
da je knjigu koja se čita kao apologija povijesti Katoličke Crkve napisao
ne-katolik (odgojen kao luteran, Stark se najveći dio života deklarirao
agnostikom), koji uz to nije povjesničar (po izvornome obrazovanju Stark
je sociolog). No u vrijeme kada mnogi katolici – bilo u strahu od progona,
bilo u želji da ugode svojoj svjetovnoj okolini, bilo pak iz neznanja – nekritički
prihvaćaju protukatoličke mantre o prošlosti Crkve, glas ne-katolika
koji podsjeća na bogatstvo katoličke povijesti zvuči gotovo proročki.
Povijesni trenutak u kojemu psiholog poput Jordana Petersona katoličku
duhovnu tradiciju opisuje kao „najzdraviju moguću“, a protestantski
agnostik napiše knjigu poput ove, poziva katolike da se zapitaju o poznavanju
i poštovanju vlastite povijesti i tradicije.
Rodney Stark je po struci sociolog sa snažnim akademskim zaleđem:
nakon doktorata na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, zavidne karijere u
sklopu više prestižnih istraživačkih centara i predavanja na Washingtonovu
sveučilištu i Sveučilištu Baylor, dobitnik je brojnih nagrada na području
istraživanja sociologije religije. Široko područje njegova interesa
pokriva teme poput pitanja podrijetla i naravi religije i njezina mjesta u
suvremenomu društvu, oblikovanja ranoga kršćanstva, doprinosa Katoličke
Crkve razvoju zapadne civilizacije, moderne percepcije povijesti
Crkve sve do položaja kršćana u suvremenoj Kini. Mnoge su njegove
7

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
teorije postale predmetom akademske rasprave pa mu i oni koji se ne
slažu s njim pripisuju inovativnost, a njegovim tezama relevantnost. U
najširemu smislu zacijelo su najpoznatije Starkove studije o ranomu kršćanstvu
u kojima je koristeći se sociološkim metodama pokušao doprinijeti
razumijevanju širenja kršćanstva u Rimskome Carstvu (The Rise
of Christianity: A Sociologist Reconsiders History, 1996., The Triumph of
Christianity: How The Jesus Movement Became The World’s Largest Religion,
2011.). Tijekom posljednja dva desetljeća Stark se nije libio hvatati ukoštac
s kontroverznim povijesnim pitanjima što možda ponajbolje ilustriraju
njegova apologija križarskih ratova (God’s Battalions: The Case for the
Crusades, 2009.) ili pohvala usponu zapadne civilizacije (How the West
Won: The Neglected Story of the Triumph of Modernity, 2014.).
Lažna svjedočanstva (izvorno objavljena 2016. s podnaslovom Raskrinkavanje
stoljećâ protukatoličke povijesti) plod su autorova istraživanja
povijesti kršćanstva tijekom kojega je, kako sam bilježi, „nailazio na ozbiljna
iskrivljenja utemeljena u očitu antikatoličanstvu“ čiji su „autori
često izravno izražavali mržnju prema Crkvi“. Zaključivši da je „pitanje
izrazite antikatoličke povijesti previše važno, a njegove posljedice previše
prisutne“, poduzeo je zadatak uobličiti dio onoga što je prikupio tijekom
višedesetljetnoga istraživanja. Ne želeći pri tom zatvoriti oči pred
zastranjenjima članova Crkve tijekom povijesti, Starkov je cilj obračunati
se s „ekstremnim pretjerivanjima, lažnim optužbama i očitim prijevarama“
koje su se uvukle ne samo u javni govor o povijesti Crkve već i
dio ozbiljne historiografije. Meta njegove kritike ponajprije su teze, kako
ih naziva, „zadrtih znanstvenika“ – znanstvenika i intelektualaca koji
su otvoreno neprijateljski raspoloženi prema Katoličkoj Crkvi i koji svojim
znanstvenim ili javnim radom promiču protukatoličke izmišljotine
i objede. U svojim ranijim radovima s područja sociologije religije Stark
je ponudio više teorija o razvoju i nastanku religije koje poput njegove
„teorije racionalnoga izbora“ teško mogu biti prihvatljive vjernicima te
su ga mnogi kršćanski autori s pravom kritizirali. No ušavši u zreloj
dobi u arenu povijesne publicistike, privukao je pozornost širega kruga
čitatelja svojim stilom, britkošću i uvjerljivošću argumenata. Da ne
bi bilo zabune, Stark nije uvijek u pravu niti (zacijelo to nije potrebno
8

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
naglašavati) pohvala svakoj njegovoj knjizi znači prihvaćanje svega što
je u njoj napisano. Pa ipak, odvažnost da se uhvati ukoštac s osjetljivim
temama iz povijesti kršćanstva namrli su mu status istinoljubiva znanstvenika,
a brojne su njegove knjige dospjele na police kako stručnjaka,
tako i najširega kruga čitatelja svih svjetonazora.
Protukatolički mitovi
Velik dio protukatoličkih mitova proizvod je protestantske kulture.
Od „Crne legende“ o Španjolskoj kao egzemplarnoj katoličkoj monarhiji
začete u jeku katoličko-protestantskoga sukoba, preko širega prosvjetiteljskog
napada na organiziranu religiju, sve do najnovijih sekularističkih
objeda „novih ateista“, protukatolički mitovi postali su dio kulturne
prtljage popularnoga pogleda na povijest oblikujući „kolektivno
društveno pamćenje“. U tomu kontekstu čitav niz poluistina ili neistina
(slobodno se može reći mitova) poput onoga o Hipatijinu mučeništvu,
Ivaninu papinstvu, progonima vještica ili križarskim ratovima reciklira
se u popularnoj kulturi putem filmova i knjiga dosežući brojnu publiku.
Neki od tih mitova imaju svoje podrijetlo u srednjovjekovlju i kao
takvi istraživačima povijesti vrlo su interesantni, neki su gotovo zabavni,
no mnogi su svjestan proizvod propagande protiv Crkve. Kojoj god
vrsti te neistine pripadale, one pridonose uništavanju ugleda Crkve, a
oni koji ih šire (bilo iz neznanja, zlonamjernosti ili kojega god razloga)
stvaraju pomutnju i uzrokuju nemalu duhovnu štetu udaljujući ljude od
Crkve. Potreba da se na sustavan način obradi problem takvih zloporaba
povijesti potakla je u novije vrijeme više povjesničara da se pozabave
tim fenomenom. Naime, bez obzira na to što ozbiljna historiografija
već desetljećima odbacuje mnoge od takvih mitova kao predrasude i
neistine, spomen (stvarnih ili izmišljenih) pojava iz crkvene povijesti u
javnome je govoru i dalje vrlo često protkan neprovjerenim, neistinitim,
ako ne i zlonamjernim iskrivljavanjima od čega nisu oslobođene ni visoko
obrazovane javne osobe. Iako proizišli iz protestanstske polemike,
razvijeni u prosvjetiteljskim krugovima i potencirani od dvadesetostoljetnih
totalitarnih režima – protukatolički mitovi posljednjih desetljeća
9

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
dobivaju i novu publiku u islamskome svijetu, ali i među kršćanstvu
nesklonim pripadnicima drugih religija. Pa ipak, kao što je istaknula
jedna od recenzentica Starkove knjige, najvatreniji konzumenti protukatoličkih
mitova danas su gorljivi sekularisti koji, usprkos načelnomu
prizivu na racionalnost, u raspravama o povijesti često koriste zastarjele
dezinformacije. Starkova knjiga dobrodošao je prilog toj raspravi. Lažna
svjedočanstva nisu prva knjiga srodne tematike na hrvatskome 1 , no ona
su najcjelovitiji i dosada najuspješniji pokušaj da se problem sagleda i
razotkrije na razumljiv i pristupačan način.
Apologija povijesti – obrana zdravoga razuma
Povjesničari se počesto žale, ponekad s dobrim razlozima, da se povijest
kao disciplina podcjenjuje, omalovažava i zlorabi. Uznemiruju se
kada se studiju humanističkih znanosti pretpostavlja studij prirodnih i
tehničkih znanosti upozoravajući na važnost povijesti u službi disciplinirana
i racionalna „pročišćavanja“ kolektivnoga pamćenja. Ruku na srce,
povjesničari se najčešće uznemiruju kada se podcjenjuje ili propituje nešto
što oni drže istinitim i vrijednim pa očitom pristranošću dodatno potpiruju
javno uvjerenje o ideologiziranosti svakoga bavljenja prošlošću. Jedna
od ključnih psovki na jeziku „liberalnih“ ili „progresivnih“ povjesničara
danas jest revizionizam. Oni, naime, upozoravajući na ponekad uistinu
groteskne reinterpretacije i zloporabe prošlosti, često kao da zaboravljaju
da je u samoj naravi povijesne znanosti neprestano revidirati pogled na
prošlost. Otkrivanje novih izvora i uklanjanje okolnosti koje nisu dopuštale
slobodno istraživanje (npr. otvaranje pristupa nekada zabranjenoj
arhivskoj građi) spadaju na temeljne pokretače povijesnoga istraživanja.
U tome smislu upravo su temeljita istraživanja arhiva španjolske ili rimske
inkvizicije posljednjih godina pokazala u kojoj mjeri popularna slika
tih institucija predstavlja groteskno iskrivljavanje njihova djelovanja. Kako
god bilo, Starku je predbačeno da svojim povijesnim „revizionizmom“
brani „konzervativnu“ svjetonazorsku poziciju kao da bi to samo po sebi
bio prijestup. Štoviše, optužen je da razotkrivajući povijesne zablude zapravo
napada liberalne vrijednosti poistovjećujući ih s mitovima koje de-
10

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
konstruira. Taj je prigovor, opravdan ili ne, vrlo poticajan. Naime, svjetonazorska
pozicija koju si sa znatnom dozom samozadovoljstva pripisuju
mnogi „liberali“ danas, kako je primijetio američki novinar Irving Kristol
još 70-ih godina 20. st., ima vrlo malo veze s liberalnom pozicijom kako
su je shvaćali njezini ideološki oci (i općenito mislioci preko dva stoljeća).
Kristolov prijedlog da se takve „liberale“ radije nazove „socijalistima“ ili
„neosocijalistima“ osobito je prikladan za posttranzicijska društva poput
hrvatskoga gdje je s propašću komunizma upravo velik dio socijalističke
intelektualne elite spremno uskočio u kaput „liberalizma“. Posljedica
je toga da znatan dio današnjih napada na Crkvu iz navodnih liberalnih
pozicija ima svoje korijene u sustavnoj institucionalnoj komunističkoj
propagandi. Ocrnjivanje bl. Alojzija Stepinca u tomu je smislu znatnim
dijelom naslijeđe širega propagandnog rata koji su tajne službe komunističkoga
bloka vodile protiv pape Pija XII. 2
Uz prigovor njegovu konzervativizmu Starku je predbačen i manjak
kompetencije na nekim od područja kojima se bavi. Knjiga Lažna
svjedočanstva djelo je autora opsežne naobrazbe i širokih obzora te odlučnih
nakana i jasnih ciljeva. No tako široko zacrtan pothvat nije bez opasnosti.
Radi se, naime, o knjizi koja pokriva toliko široko područje da bi je se malo
koji stručnjak (za pojedino područje povijesnoga istraživanja) usudio napisati.
Istina je da Stark kao sociolog u mnogim temama o kojima piše nije u
potpunosti „na svojemu terenu“. Lažna svjedočanstva nisu akademsko štivo
u usku disciplinarnomu smislu, no prigovor da nije riječ o povijesti nego o
apologetici ipak je nepravedan. Stark se uspješno koristi radom relevantnih
stručnjaka (u mjeri u kojoj to potpisnik ovih redaka može razaznati) i njegovi
zaključci počivaju na recentnim istraživanjima pojedinih područja. Ako i
nije najbolji primjer pisanja povijesti, ona je svakako uspješno pobijanje loše
povijesti. U svakom slučaju, vrijednost knjige nije toliko u detaljima koliko
u cjelokupnoj slici. Starku bi se ponegdje moglo predbaciti i (ipak nužno)
pojednostavljivanje složenih problema, no kako je nedavno uočio Michel
Houellebecq, „ako ne pojednostavljujemo, ne možemo zaključivati“. Stoga
Stark, čak i kada pojednostavljuje, ponajprije razbijajući niz uvriježenih
neistina često tretiranih kao ono “što svi znaju i što je svima jasno“,
čini ne samo uslugu raspravi o prošlosti Crkvi već i – zdravomu razumu.
11

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
Pročišćavanje pamćenja
Prigovor da Stark piše iz „konzervativne pozicije“ može biti poučan
na još jedan način. Naime, ako „konzervativizam“ shvatimo kao
izraz poštovanja prema tradiciji i nastojanje oko očuvanja dobrih institucija,
i katolički odnos prema vlastitoj povijesti u nekoj mjeri mora biti
„konzervativan“. Danas popularno naglašavanje „mladoga lica Crkve“
ne bi se tomu trebalo suprotstavljati jer Crkva po definiciji mora biti
i mlada i stara istovremeno. Mlada jer vodi, kako je Thomas Merton
zabilježio, „trajnu revoluciju protiv smrti“, stara pak u svojoj tisućljetnoj
mudrosti. Naglašavati jedno nauštrb drugoga vodi opasnu gubitku
ravnoteže. Crkva ne postaje „mlada“ korištenjem stroboskopa u bogoslužju,
zaboravljanjem vlastite prošlosti ili općenito bilo kojim oblikom
dodvoravanja podivljalomu modernitetu, već vjernošću svojemu vječnom
božanskom izvoru o kojemu je znanje sačuvano poviješću obogaćenom
tradicijom.
Povijest je discipliniran oblik njegovanja društvenoga pamćenja i
kao takva važna sastavnica identiteta. Iako je to možda sve manje očito,
za kršćane je općenito, a na osobit način za katolike, povijest nevjerojatno
važna. Kršćanstvo je, naime, za razliku od nekih drugih vjerskih
tradicija, čvrsto ukotvljeno u povijesti i stoga misterij povijesti spasenja,
barem se tako može učiniti, na neki način stoji ili pada sa svjedočanstvom
koje Crkva daje u svijetu. U tomu je kontekstu važno uočiti
da protukatolički mitovi zaogrnuti ruhom prividne „povijesne činjeničnosti“
nisu tipični ili uobičajeni samo za protestantsku kulturu, već
su našli svoje mjesto i među neupućenim (pa često i dobronamjernim)
katolicima. Zdrav poziv na preispitivanje koji vodi čišćenju pamćenja i
odražava trajnu potrebu za obraćenjem jedna je od temeljnih sastavnica
katoličkoga odnosa prema vlastitoj povijesti još od početaka Crkve.
Takav odnos koji podrazumijeva odvažnost za pokajanje za vlastite
grijehe i pogrješke svoje korijene ima u proročkome poslanju Crkve.
Svijetao primjer takva odnosa prema prošlosti ponudio je sv. papa Ivan
Pavao II. prigodom priprave za proslavu Velikoga jubileja 2000. godine.
No kao što pokazuje stanje Crkve u svijetu danas, sklonost posipanja
12

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
pepelom bez kraja i konca može skliznuti i u nezdrav samoprijezir. Crkva
je tu u napasti da sklizne u, kako je to nazvao E. L. Gans, „bijelu
krivnju“ preuzimajući na sebe krivnju i za ono za što nije odgovorna.
Opasnost je u tome da postaje žrtvom mrzitelja koje nikakvo „posipanje
pepelom“ u konačnici ne može zadovoljiti. U tomu je kontekstu vrlo
zanimljivo i Starkovo opažanje da najsvježiji doprinos protukatoličkoj
histeriji dodaju „otuđeni katolici, otpali sjemeništarci, bivši svećenici
ili redovnice“ poput Johna Cornwella, Jamesa Carrolla ili Karen Armstrong.
Popis imena mogao bi se proširiti, a tema apostata od katoličke
vjere i utjecaja njihova otpada na pisanje o Crkvi zavrjeđivala bi posebnu
pozornost. Kako god bilo, Stark ispravno upozorava da znatan dio
onoga za što se Katolička Crkva optužuje jednostavno nije istina. Stoga
povijest Crkve, često bolnu, ponekad i vrlo neugodnu, valja promatrati
sa svom poniznošću, ali i imajući na umu Isusove riječi upućene sluzi
velikoga svećenika: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li
pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,23).
Cui bono?
Razmišljajući o koristi čitanja Lažnih svjedočanstava, uz nešto pojednostavljivanja
može se reći da Stark uspostavlja vezu između tri svjetonazorske
pozicije. Kritički se osvrćući na (vlastitu) protestantsku tradiciju,
on razbija niz neutemeljenih predrasuda sekularista da bi branio
Katoličku Crkvu. Upravo u tome trokutu naziru se temeljne konture tri
različita (a ipak povezana) cilja Starkove knjige.
Ponajprije, u određenoj „ekumenskoj dimenziji“ ona podsjeća protestante
na činjenicu da je povijest prvoga tisućljeća i pola kršćanstva
razdoblje zajedničke povijesti koja ih se itekako tiče. Naime, iako pripadnici
raznih protestantskih skupina i danas nerijetko raspiruju i šire
neutemeljene zablude o Katoličkoj Crkvi, kao što je uočila recenzentica
Starkove knjige, u svijetu koji je sve neprijateljskije raspoložen prema
bilo kakvu obliku kršćanstva protestanti si „ne mogu priuštiti luksuz“
pljuvanja po katoličkim institucijama i povijesti bez očite štete po vlastiti
položaj. Sukob između katolika i protestanata izvorno i jest proizlazio
13

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
iz različita odnosa prema povijesti Crkve. Protestanti su bili skloni držati
da povijest spasenja iznova počinje (radikalna ideja „mlade Crkve“)
upravo s njima. Razumljivo je da tako shvaćeno kršćanstvo „nema potrebe
za poviješću“ pa ne čudi ni to da su se kršćani iz te tradicije lakše
odricali zajedničke prošlosti, pače često se i sami uključivali u svjetovnu
harangu protiv Katoličke Crkve. Shvaćanje da je riječ o zajedničkoj povijesti
i da javno uništavanje ugleda Katoličke Crkve na kraju prijeti i
drugim kršćanima nešto je čega, osobito govoreći o američkome kontekstu,
postaju svjesni i brojni evanđeoski kršćani. Crkva i danas ima svoje
mrzitelje, no to su sve manje protestanti, a sve više sekularisti svih vrsta.
Njima je upućena druga dimenzija ove knjige.
Dobronamjerne nekršćane koji (kao žrtve neistina) oblikuju svoj
pogled na svijet netrpeljivošću prema Crkvi knjiga bi mogla upozoriti
na neutemeljenost mnogih uvjerenja. Kako je zabilježio sv. Augustin u
svojim Ispovijestima, nije „susreo čovjeka koji bi želio biti prevaren“. Ljubav
prema istini (barem za one koji još uvijek vjeruju ili žele vjerovati u
mogućnost njezina postojanja) čini se urođenom, no ona se u čovjekovu
srcu nadmeće (s brojnim drugim slabostima) i sa željom da se bude u
pravu. Ta sklonost, uz neznanje, zacijelo objašnjava i velik dio zloporabe
povijesti o kojoj govori Starkova knjiga. Zašto je to važno? Nepoznavanje
i prijezir koji prema povijesti Crkve osjećaju mnogi na Zapadu
danas ima šire katastrofalne posljedice za sudbinu civilizacije. Očito je
koliku štetu kulturi i društvu čine nepovjerenje i odbojnost prema vlastitoj
povijesti. Naime, kako je sjajno opazio Marcello Pera, kršćanin po
kulturi – iako ne dijeli s vjernikom iskustvo vjere u jednu Osobu – ipak
„zna da je kršćanstvo preobrazilo svijet, vjeruje da ta kultura ima vrijednost
za sebe i za druge, da je civilizacijsko naslijeđe, da je jedno dobro
u sebi“ 3 . Razbijanje predrasuda i uklanjanje laži ostaje preduvjet ne
samo za upoznavanje zajedničke civilizacijske baštine, već i preduvjet
poštena razgovora među katolicima i nevjernicima – osobito baštinicima
zajedničke civilizacijske baštine. U tome smislu Starkovi ponekad
provokativni zaključci mogu biti pretjerani, no – čak i kada nije potpuno
u pravu – mogu pridonijeti uspostavi ravnoteže na polju na kojemu je
ona u dramatičnoj mjeri poljuljana.
14

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU
Konačno, za katolike (a za koje valja pretpostaviti da će, osobito u
slučaju hrvatskoga prijevoda knjige, biti većina čitatelja) Starkova će knjiga
raspršiti dio oblaka proširenih tlapnja o povijesti i time ih učvrstiti u
opravdanu ponosu zbog pripadnosti Crkvi koja je, i uza sve slabosti i
promašaje svojih članova, tijekom čitave povijesti (do danas) ipak sačuvala
prebogato duhovno naslijeđe. Naime, čak i ako se povijest Crkve
promatra potpuno „ljudskim očima“, ne treba zaboraviti da se radi o
najstarijoj živućoj instituciji na svijetu i da „preobilje prošlosti“ karakteristično
za povijest Crkve podrazumijeva bezbrojne pogrješke i zastranjenja.
Pa ipak, drevna i raznovrsna institucija poput Katoličke Crkve očito
je mnogo više od zbroja djelovanja njezinih članova. Stoga je i njezino
svođenje na karikaturu, kao što to čine mnogi suvremeni autori, izraz
u najmanju ruku intelektualne skučenosti, ako već ne i grube zadrtosti.
Stoga je, govoreći o katoličkome razumijevanju Crkve, važno podsjetiti
i na činjenicu da Stark kao sociolog religije, pa (dopustimo mu to) i kao
povjesničar kršćanstva, promatra tek vidljivu (i na neki način mjerljivu)
dimenziju višestoljetnoga života Crkve. Lažna svjedočanstva u tome smislu
nude ponajprije sliku onoga što Crkva nije. Punina stvarnosti Crkve
u vremenu nije tek društvena i povijesna činjenica (iako jest i to). Ona nije
tek ljudska institucija niti je njezina fascinantna prošlost tek plod ljudskoga
djelovanja. Za vjernika Crkva je mnogo više od svega toga. Kao
čuvarica Misterija, učiteljica mudrosti i majka vjernika ona jest Kristova
zaručnica i kao takva može sa Šulamkom iz Pjesme nad pjesmama ponavljati:
„crna sam, ali lijepa“ (Pj 1,5). Iako zastrta koprenom ljudske nesavršenosti,
ograničenosti, pa i zloće, onome koji je ugleda licem u lice Ona
nudi odsjaj Kristove vječne ljepote. Takvo razumijevanje nutarnje naravi
Crkve danas često izaziva čuđenje i podsmijeh mnogih, nesumnjivo na
njihovu vlastitu štetu. Stoga se valja nadati da će dobronamjernu čitatelju,
kojega god uvjerenja bio, Starkova knjiga ukloniti barem djelić te
koprene i pomoći u potrazi za ljepotom i istinom o kojoj Crkva tijekom
svoje povijesti, svim slabostima usprkos, postojano svjedoči.
dr. sc. Trpimir Vedriš
Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
15

Mit o katoličkomu barbarstvu: Ova gravura iz 1598., objavljena u Nizozemskoj,
prikazuje španjolskoga plemića kako baca indijansku djecu psima. To je tipičan
primjer protušpanjolske i protukatoličke propagande toga doba.

PROTIV ZADRTIH ZNANSTVENIKA
UVOD
Protiv zadrtih znanstvenika
Odrastao sam kao američki protestant s intelektualnim pretenzijama
i uvijek sam se pitao zašto katolici prave toliku pompu oko Kolumbova
dana. Zar ne vide ironiju u tome da je Kolumbovo putovanje,
iako je i sam bio katolik, postignuto unatoč beskompromisnu protivljenju
rimskih katoličkih prelata koji su navodili biblijske dokaze da je
Zemlja ravna ploča – i da će svaki pokušaj da dosegne Aziju tako da
plovi zapadno kao posljedicu imati to da brodovi padnu s ruba svijeta?
To su opće poznate činjenice o katolicima i Kolumbu. Ne samo
da smo ih učili u školi, nego je priča o Kolumbovu dokazivanju da
je Zemlja okrugla ispričana i u filmovima, brodvejskim predstavama 1 ,
pa čak i u zabavnim pjesmama. 2 Ipak, oni su radili isto svakoga 12.
listopada: mnoštvo Kolumbovih vitezova, praćeno svećenicima, u mimohodu
slavi dolazak „velikoga moreplovca“ u Novi svijet. Kako apsurdno.
A kako sam se zapanjio nakon mnogo godina kada sam otkrio da
je cijela priča o tome zašto su se katolički prelati suprotstavili Kolumbu
bila laž. 3
Do 15. stoljeća (a i mnogo stoljeća prije) svaki obrazovani Europljanin,
uključujući i rimske katoličke prelate, znao je da je Zemlja okrugla.
Kolumbo je naišao na otpor zbog toga što je silno pogriješio oko opsega
zemaljske kugle. Po njegovoj procjeni Kanarski otoci bili su od Japana
udaljeni 2800 milja, iako udaljenost u stvarnosti iznosi 14 000 milja.
Njegovi crkveni protivnici poznavali su stvarnu udaljenost i protivili
17

LAŽNA SVJEDOČANSTVA
su se njegovu putovanju jer su vjerovali da će Kolumbo i svi njegovi
ljudi pomrijeti na moru. Da zapadna polukugla nije bila tu i da nitko
nije znao da postoji, Niña, Pinta i Santa Maria mogle su i pasti s ruba
Zemlje jer bi svi na brodovima već bili pomrli od gladi i žeđi.
Začudo, u Kolumbovu dnevniku nema ni naznake o tome da mora
dokazati da je Zemlja okrugla, a ništa slično nema ni u knjizi njegova
sina Povijest admirala. Priča je bila nepoznata i idućih tri stotine godina
sve dok se nije pojavila u Kolumbovoj biografiji objavljenoj 1828.
Washington Irving (1783.–1859.), autor te biografije, najviše je poznat
po svojim maštovitim pričama – u Legendi o Sanjivoj dolini uveo je bezglava
konjanika 4 . Iako je priča o Kolumbu i ravnoj Zemlji jednako izmišljena,
Irving ju je predstavio kao činjenicu. Gotovo odmah priču su
revno prihvatili povjesničari koji su bili toliko sigurni u zlobu i glupost
Rimokatoličke Crkve da nisu osjećali potrebu tražiti bilo kakvu dodatnu
potvrdu, iako su barem neki od njih morali uvidjeti da se priča pojavila
niotkuda. U svakom slučaju, tako se tradicija po kojoj je Kolumbo
dokazao da je Zemlja okrugla našla u svim udžbenicima.
Do vremena u kojemu je Washington Irving živio to je već postala
uhodana praksa jer su mnoga zlobna iskrivljenja i laži ušli u povijesni
kanon zahvaljujući ugledu istaknutih učenjaka – sve dok su bacali loše
svjetlo na Katoličku Crkvu (treba imati u vidu da se katolicima nije dopuštao
upis na Oxford i Cambridge do 1871., a neki američki koledži
nisu ih ni tada primali). Nažalost, za razliku od priče o Kolumbu, mnoge
od sličnih podmetnutih antikatoličkih optužaba i dalje su prihvaćeni
dio zapadnoga povijesnog naslijeđa. Naime, istraživanje njemačkih
i austrijskih udžbenika provedeno 2009. godine pokazalo je da se laži o
Kolumbu i ravnoj Zemlji još uče u tim zemljama. 5
Sve je počelo europskim ratovima nakon reformacije kada su se sukobili
katolici i protestanti, što je uzelo milijune života. Tijekom tih ratova
Španjolska se nametnula kao najveća katolička sila. Kao odgovor
na to Britanci i Nizozemci poticali su intenzivne propagandne kampanje
koje su prikazivale Španjolce kao krvožedne i fanatične barbare.
Istaknuti medijevalist Jeffrey Burton Russell objašnjava: „Bezbrojne
knjige i pamfleti izlazili su iz sjevernih tiskara, optužujući Španjolsko
18

PROTIV ZADRTIH ZNANSTVENIKA
Carstvo za neljudsku izopačenost i užasna zvjerstva… Španjolska je
prikazana kao mjesto tame, neznanja i zla.“ 6 Upućeni moderni znanstvenici
ne samo da odbacuju ovu pakosnu sliku, nego su joj čak i dali
ime: „Crna legenda“. 7 Bez obzira na to, taj dojam o Španjolskoj i španjolskim
katolicima ostaje prilično prisutan i u našoj kulturi – samo
spominjanje „španjolske inkvizicije“ izaziva gađenje i bijes.
No nisu samo ljuti protestanti izmišljali i prihvaćali ove priče.
Mnoge neistine o kojima će biti riječ u sljedećim poglavljima poticali
su protuvjerski pisci, pogotovo tijekom takozvanoga prosvjetiteljstva,
čiji je rad bio odobravan zato što ga se gledalo kao antikatolički, a ne
kao ono što je stvarno bio – iako su u novije vrijeme takvi znanstvenici
jasno isticali svoju bezbožnost, a ne samo prijezir prema katoličanstvu.
8 Edward Gibbon (1737.–1794.) zasigurno bi u svoje vrijeme bio u
velikim neprilikama da se njegovi žestoki protuvjerski stavovi koje je
izrazio u Propadanju i padu Rimskoga Carstva nisu krivo tumačili kao da
vrijede samo za rimokatolicizam. Budući da je za vrijeme Rimskoga
Carstva katoličanstvo bila jedina kršćanska vjera, Gibbonovi čitatelji
pretpostavili su da su njegovi napadi usmjereni samo na katoličanstvo,
a ne na religiju uopće.
Iako je Gibbon bio jedan od pionira među „zadrtim znanstvenicima“,
u izvrsnu je društvu – popis proslavljenih antikatoličkih znanstvenika
(od kojih su neki još živi) prilično je dug. U sljedećim poglavljima
susrest ćemo se s mnogima od njih, s nekima i mnogo puta. Još
gore, neki od najzluradijih doprinosa antikatoličkoj povijesti došli su
nedavno od otuđenih katolika – od kojih su mnogi otpali sjemeništarci,
bivši svećenici ili redovnice, kao što su John Cornwell, James Carroll i
Karen Armstrong. U normalnim okolnostima napadi prebjega na skupinu
iz koje su izišli promatraju se s dozom opreza. No napadi „palih“
katolika na Crkvu naširoko se smatraju posebno pouzdanima!
Kako bilo, ako sumnjate da je vaše znanje zapadne povijesti iskrivljeno
radom ovih zadrtih znanstvenika, razmislite vjerujete li ijednoj
od sljedećih izjava:
• Katolička Crkva motivirala je i aktivno sudjelovala u gotovo
dva tisućljeća antisemitskoga nasilja, opravdavajući ga kriv-
19

LAŽNA SVJEDOČANSTVA
njom Židova za raspeće Isusa, sve dok Drugi vatikanski sabor
nije posramljeno povukao to učenje 1965. No Crkva još nije nadoknadila
štetu nastalu činjenicom da se papu Pija XII. s pravom
naziva „Hitlerovim papom“.
• Tek nedavno postali smo svjesni iznimno prosvijećenih kršćanskih
evanđelja koja su uskogrudni katolički prelati davno potisnuli.
• Nakon što su postali službena religija Rimskoga Carstva, kršćani
su brzo i brutalno progonom istrijebili pogane.
• Pad Rima i uspon Crkve jako je ubrzao poniranje Europe u tisućljeće
neznanja i zaostalosti. To mračno doba trajalo je sve do
renesanse/prosvjetiteljstva kada su se svjetovni učenjaci probili
kroz stoljeća katoličkih prepreka razumu.
• Papom potaknuti križarski ratovi samo su prvo krvavo poglavlje
u povijesti ničim izazvana i brutalna europskoga kolonijalizma.
• Španjolska inkvizicija mučila je i ubila golem broj nevinih ljudi
za „izmišljene“ zločine kao što su vještičarenje ili bogohuljenje.
• Katolička Crkva bojala se znanstvenika i progonila ih, što je
jasno na slučaju Galileja. Stoga se znanstvena „revolucija“ dogodila
uglavnom u protestantskim društvima jer samo unutar
njih Katolička Crkva nije mogla suzbiti neovisnu misao.
• Budući da joj uopće nije smetalo ropstvo, Katolička Crkva nije
učinila ništa da se suprotstavi njegovu uvođenju u Novi svijet
niti da ga se učini humanijim.
• Sve donedavno katoličko se viđenje idealne države svodilo na
frazu o „božanskomu pravu kraljeva“. Slijedom toga Crkva se
žestoko protivila svim pokušajima uspostave liberalnijih oblika
vladanja, zdušno podržavajući diktatore.
• Upravo se protestantskom reformacijom slomilo represivno katoličko
kočenje napretka te uvelo kapitalizam, religijsku slobodu
i moderni svijet.
Svaka od tih izjava dio je opće kulture, široko je prihvaćena i često
se ponavlja. No svaka je od njih neistinita, a mnoge su potpuna
20

PROTIV ZADRTIH ZNANSTVENIKA
suprotnost istini. Jedno poglavlje bit će posvećeno pregledu njihovih
nedavnih ponavljanja te će se pokazati da je svaka zasigurno neistinita.
Važno je istaknuti da ovu knjigu nisam počeo pisati od nule. Zapravo,
za vrijeme pisanja drugih knjiga o srednjovjekovnoj povijesti, 9
kao i o ranomu kršćanstvu, 10 neprestano sam nailazio na ozbiljna
iskrivljenja utemeljena u očitu antikatoličanstvu, a autori su često
izravno izražavali mržnju prema Crkvi. Budući da sam u tim knjigama
usputno pisao o mnogim spomenutim primjerima, konačno sam
zaključio da je pitanje izrazite antikatoličke povijesti previše važno, a
njegove posljedice previše prisutne da bi ga se prepustilo raštrkanim
opovrgavanjima. Tako sam prikupio, pregledao i znatno proširio svoje
prijašnje rasprave, dodajući i nove. Dok sam to radio, nisam se trudio
„izbijeliti“ crkvenu povijest. U već spomenutim knjigama opsežno sam
pisao o pokvarenu kleru, surovim napadima na „heretike“ te o novijim
nedjelima i nedostatcima Crkve kao što su prikrivanje svećenika
pedofila i promašeno zastupanje teologije oslobođenja. No bez obzira
na to koliko se važnosti pridaje tim negativnim vidovima crkvene povijesti,
to ne opravdava ekstremna pretjerivanja, lažne optužbe i očite
prijevare o kojima se govori u poglavljima što slijede. Suočen s tom
opsežnom literaturom laži, vodio sam se riječima Garretta Mattinglyja
(1900.–1962.) sa Sveučilišta Columbia: „Mrtve uopće ne zanima hoće li
dobiti zadovoljštinu od naraštaja koji slijede. No živima pravda, koliko
god zakašnjela, mora biti važna.“ 11
Možda se pitate zašto takve notorne neistine opstaju, ako su doista
neistine. Dijelom zbog toga što se jako međusobno podupiru i što su
duboko utkane u našu opću kulturu tako da se čini nemogućim da
ne budu istinite. Lako se pretpostavlja da bi se u našim „prosvijećenim“
vremenima takve tvrdnje zasigurno odavno odbacile kada bi bile
neistinite. Kada sam prvi put čuo tvrdnju da je španjolska inkvizicija
prolila jako malo krvi, a usto bila i jaka potpora umjerenosti i pravdi,
priznajem da sam je odbacio kao još jedan pokušaj zaostala i pažnje
željna revizionizma. Bio sam šokiran kada sam nakon daljnjega istraživanja
otkrio da je u stvari, između ostaloga, inkvizicija spriječila da
se ubilačka manija proganjanja vještičarenja, koja je cvjetala u većini
21

LAŽNA SVJEDOČANSTVA
Europe tijekom 16. i 17. stoljeća, proširi na Italiju i Španjolsku. Umjesto
spaljivanja vještica inkvizitori su poslali nekoliko ljudi na vješala jer su
spaljivali vještice.
Budite sigurni da ne ću tražiti da mi oko ovih opovrgavanja povjerujete
na riječ. Ponekad sam osobno radio temeljna istraživanja potrebna
da se preokrene neka od ovih podmetnutih antikatoličkih tvrdnja te
sam u tim slučajevima svoja otkrića tako cjelovito dokumentirao da ih
može svatko provjeriti. No u većini slučajeva samo prenosim prevladavajući
stav među kvalificiranim stručnjacima. Iako ti stručnjaci često
gunđaju kako je određena antikatolička izmišljotina i dalje na životu,
većina ih nažalost nastavlja pisati samo jedan za drugoga te ne pokušavaju
podijeliti svoje znanje sa širokom čitalačkom publikom. Mit o
Kolumbu ostao je u udžbenicima i popularnoj kulturi desetljećima
nakon što su znanstvenici razotkrili njegov izmišljeni izvor. 12 Pokušao
sam djela tih izvrsnih znanstvenika učiniti široko dostupnim, brinući
se usput da citiram i u potpunosti odam priznanje njihovu radu. U
svakom poglavlju donijet ću kratku biografiju glavnih prinosnika.
Napokon, nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih
obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.
22

Mit o Crkvi koja svjesno zanemaruje nasilje potaknuto antisemitizmom: Ova slika,
koja se može pronaći na internetu, gotovo se uvijek tumači kao fotografija pape
Pija XII. kako pozdravlja Adolfa Hitlera, unatoč činjenici da katoličkomu prelatu
ovdje prikazanom nedostaje Papin veoma osobit nos. U stvari je riječ o fotografiji
Cesarea Orseniga, vatikanskoga veleposlanika u Njemačkoj.

GRIJESI ANTISEMITIZMA
1.
Grijesi antisemitizma
„Stoljećima se progon Židova opravdavao u ime Boga. Nadahnuće
za srednjovjekovna geta i za krvava etnička čišćenja tijekom povijesti
pronađeno je u učenju da su Židovi ubili Krista i tako izazvali vječni
Božji gnjev i kaznu.“ 1
Ovo je prvi odlomak knjige koju sam objavio prije mnogo godina.
Čini se prikladnim započeti ovo poglavlje objašnjenjem kako sam došao
do toga da je napišem.
Dok sam bio na prvoj godini diplomskoga studija na Berkeleyju,
ravnatelj Centra za društvena istraživanja angažirao me na velikomu
istraživačkom projektu posvećenom proučavanju antisemitizma, a koji
je financirala Liga protiv klevete B’nai B’ritha. Ubrzo mi je dodijeljen
dio istraživanja posvećen učincima kršćanskih učenja na negativna
vjerovanja i osjećaje prema Židovima. Iako još nisam bio ni završio diplomski
studij, ubrzo sam preuzeo glavnu odgovornost za sastavljanje
i provođenje velikih ispitivanja javnoga mišljenja posvećenih ovoj
temi, analiziranje rezultata i pisanje knjige Christian Beliefs and Anti-
-Semitism (Kršćanska vjerovanja i antisemitizam).
Podatci su očekivano pokazali da postoji znatna veza između vjerovanja
i predrasuda; oni američki kršćani koji su okrivljavali „Židove“
za Isusovo raspeće također su bili skloniji prihvatiti standardne
antisemitske stereotipe po kojima su Židovi pohlepni, škrti, rodbinski
povezani, nemoralni i nedomoljubni. Slijedom toga zamoljen sam da
pripremim sažetak rezultata koji će se podijeliti biskupima nazočnima
25

LAŽNA SVJEDOČANSTVA
na Drugomu vatikanskom saboru – izvrsnu ekumenskomu saboru koji
je sazvao papa Ivan XXIII. 1962. godine. Kardinal Augustin Bea izjavio
je za New York Times 2 da je taj moj sažetak igrao znatnu ulogu u stvaranju
koncilske izjave o Židovima koja je glasila:
Premda su židovske vlasti sa svojim sljedbenicima čvrsto ustrajale
na Kristovoj smrti, ipak se ono što je počinjeno u njegovoj muci
ne može uračunati ni svim Židovima bez razlike koji su tada živjeli
ni današnjim Židovima. Iako je Crkva novi Božji narod, neka se
ipak Židovi ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i prokleti,
kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma. Stoga neka svi paze da u
katehezi i u propovijedanju Božje riječi ne naučavaju nešto što se
ne slaže s evanđeoskom istinom i Kristovim duhom. Osim toga,
Crkva koja osuđuje sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjećajući se
zajedničke baštine sa Židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom
ljubavlju, a ne političkim razlozima, žali mržnju, progone i
očitovanja antisemitizma, kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje
strane Židovi bili pogođeni. (Nostra aetate, br. 4)
Bio sam jako zadovoljan što je Sabor nešto učinio i ponosan što sam
bio dio toga. Međutim, u to vrijeme nisam bio ni izbliza dovoljno širok
da bih cijenio svu finoću saborskoga teksta, a nedostajalo mi je i dovoljno
povijesne pozadine da bih shvatio da tu u stvari nema ništa novo
– da Crkva nikada nije naučavala da su Židovi izvan Božje ljubavi.
Prošlo je mnogo godina prije nego što sam postao svjestan koliko je opsežno
Katolička Crkva stala kao čvrsta prepreka protiv antisemitskoga
nasilja, iako su kršćani koji su napadali Židove često opravdavali svoje
postupke religioznim povodima. Moja svijest o tim stvarima rasla je
kako sam radio na različitim vidovima antičke i srednjovjekovne povijesti
– u jednomu slučaju za vrijeme pisanja duge analize svih znanih
izljeva antisemitskoga nasilja u Europi i islamskomu svijetu u razdoblju
od 500. do 1600. godine. 3 Taj me rad konačno natjerao da ponovno
promislim o povezanosti kršćanstva i antisemitizma.
26

GRIJESI ANTISEMITIZMA
Imajte na umu da je tijekom stoljećâ bilo vrlo mnogo rimokatoličkih
svećenika i redovnika – od kojih su neki sveci, neki oportunisti,
neki pobožni, neki pokvareni, neki neznani, nekolicina ateisti, a pokoji
i potpuni luđak. Neki pripadnici klera vjerovali su da Bog mrzi sve
Židove, što i nije neko iznenađenje, a nekolicina je možda i sudjelovala
u izljevima antisemitskoga nasilja. No, kako ćemo vidjeti, takva gledišta
i postupci nisu imali status službenih i nisu odražavali normalno
ponašanje katoličkoga klera prema Židovima. Upravo suprotno, kler
je često branio mjesne Židove od napada, pritom ponekad riskirajući i
vlastite živote.
Izmišljanje antisemitizma
Pođimo od početka: mnogi suvremeni znanstvenici optužuju Crkvu
za uzrokovanje antisemitizma. 4 Proslavljena feministička teologinja
Rosemary Ruether čak je ustvrdila da „Crkva mora snositi znatan
dio odgovornosti za tragičnu povijest Židova u kršćanskomu svijetu,
što je bilo temelj za izgradnju političkoga antisemitizma i njegove nacističke
provedbe“. 5 Jules Isaac u istomu tonu tvrdi da „bez stoljeća
kršćanskoga poučavanja, propagande i uvrjeda, hitlerovska učenja,
propaganda i uvrjede ne bi bili mogući“. 6 A prema Robertu T. Osbornu:
„Kršćani su, izgleda, otpočetka bili antižidovski i antisemitski
raspoloženi.“ 7
Te optužbe utemeljene su na odlomcima Novoga zavjeta koji napadaju
Židove zbog odbijanja Krista i zbog progona kršćana, iako svi
znanstvenici koji vjeruju da su kršćani izmislili antisemitizam znaju da
je duboko neprijateljstvo prema Židovima postojalo i puno prije Isusova
rođenja. Znanstvenici su, možda zbog svojega antagonizma prema
ranoj Crkvi, odbacivali ono što su narodi staroga vijeka ponekad osjećali
prema Židovima tek kao „antipatiju“. 8 Ona nije predstavljala ništa
trajno i temeljno, što bi se moglo nazvati antisemitizmom, nego je bila
trenutačna i nastajala je isključivo zbog političkih sukoba, kao što je
Makabejski ustanak. U stvari, ti negativni osjećaji prema Židovima bili
27

LAŽNA SVJEDOČANSTVA
su „povremeni“ i samo „izdvojeni džepovi političkih nemira“. 9 Nasuprot
ovome, tvrdili su kako je pravi antisemitizam dubok i trajan, nešto
posve novo što uvodi kršćanstvo, a rađa se iz kršćanske arogancije i
ambicije. Da je tako, onda su mnogi vodeći rimski intelektualci morali
tajno bili kršćani!
Upravo je veliki rimski filozof i državnik Lucije Anej Seneka (4.
pr. Kr. – 65. po. Kr.) za Židove izjavio da su „najprokletiji rod“ 10 te
osudio njihov utjecaj. Marko Tulije Ciceron (106.–43. pr. Kr.), kojega se
smatra najvećim rimskim govornikom, žalio se da su židovski rituali i
običaji „u proturječju sa slavom našega Carstva [i] dostojanstvom našega
imena“ 11 . Cijenjeni rimski povjesničar Kornelije Tacit ogovarao je
Židove jer „preziru bogove“ i nazivao njihove religijske prakse „zlobnim
i odvratnim“. I ne samo to, prema Tacitu Židovi su se „ukopali samom
svojom zloćom“ te su tražili „sve veće bogatstvo“ „tvrdoglavom
vjernosti“ jednih drugima. Ustvrdio je: „Ali ostatak svijeta dočekuju s
mržnjom predviđenom za neprijatelje.“ 12 Ne mogu razaznati po čemu
se Tacitove opaske razlikuju od ustaljenoga modernog antisemitizma,
kako ga se najčešće definira i mjeri.
Ovo nije ostalo samo na riječima. Židovi su bili protjerani iz Rima
139. pr. Kr. ediktom koji ih je optužio za pokušaj „uvođenja vlastitih
obreda“ Rimljanima, čime bi „zarazili rimski moral“. 13 Nakon toga, 19.,
car Tiberije naredio je rimskim Židovima da spale sve svoje obredno
ruho i prebacio sve židovske muškarce dovoljno stare za vojnu službu
da služe na Sardiniji kako bi suzbio razbojništvo. A tamo, kako Tacit
piše, „ako i podlegnu pogubnoj klimi, bit će to jeftin gubitak“. 14 Uz to,
svi drugi Židovi bili su prognani ne samo iz grada, nego i iz Italije „uz
prijetnju doživotnoga ropstva ako ne poslušaju“, kao što prenosi Gaj
Trankvil Svetonije (oko 71.–135.). 15 Car Vespazijan 70. nameće poseban
porez svim Židovima u carstvu, čime je zaplijenio njihove doprinose
koje su godišnje davali Hramu u Jeruzalemu. A 95. car Domicijan
pogubio je svojega rođaka Flavija Klemensa i „mnoge druge“ zbog
„poprimanja židovskoga načina života“, kao što donosi Kasije Dion
(163.–229.). 16
28

GRIJESI ANTISEMITIZMA
Pa ipak, Rimljani nisu izmislili antisemitizam. Postoji više sačuvanih
verzija izvješća o izgonu gubavaca i nepoželjnih stranaca iz Egipta,
koji su usporedni s Izlaskom. Neki znanstvenici tumačili su ta izvješća
kao prvu pojavu antisemitizma. U prvomu stoljeću pr. Kr. i kod Grka
može se pronaći prilično neprijateljskoga govora o Židovima kao o
bezbožnim mizantropima, uključujući i Diodora Sicilskoga (oko 90. pr.
Kr. – 30. pr. Kr.), Strabona (oko 63. pr. Kr. – 24. po. Kr.) i Apiona (20. pr.
Kr. – 45. po. Kr.), koji je Židove optužio čak i za ritualno ljudožderstvo. 17
Jasno je, dakle, da antisemitizam nije proizišao iz sukoba kršćana i
Židova oko Isusova božanstva. Zapravo, izrastao je iz žarke predanosti
koju isključive religije bez iznimke stvaraju među svojim sljedbenicima
i neprijateljskih odgovora koje ta predanost izaziva kod stranaca. Kao
što kaže cijenjena E. Mary Smallwood, židovska „isključivost izazvala
je nepopularnost, što je dalje izazvalo antisemitizam“, 18 baš kao što je
kršćanska isključivost kasnije izazvala antagonizam Rimljana i prema
njima. U stvari, nisu Rimljani progonili samo Židove i kršćane, nego i
neka isključiva poganska štovanja, uključujući i zajednice odane Izidi
ili Kibeli (Velikoj majci). 19
Izumiranjem tih poganskih štovanja i usponom kršćanstva od svih
antičkih predrasuda preživio je jedino antisemitizam. Ne postoji razlog
zbog kojega bi trebalo pretpostaviti da se to naslijeđe predkršćanskoga
antisemitizma nije nastavilo u zapadnoj civilizaciji, osim ako se
ne vjeruje da je Crkva bila jedini kanal kulturnoga prenošenja – vjerojatno
ga se često vezalo uz definiciju Židova kao religijskih autsajdera,
no ono nije ovisilo o toj vezi. To jest antagonizam prema Židovima
vjerojatno je postojao neovisno, ukorijenjen u klasičnim vremenima i
osjetljiv na stalnu židovsku isključivost. Na primjer, Novi zavjet ne prikazuje
Židove kao bogate škrtce, ali ova slika zauzima središnje mjesto
u srednjovjekovnoj mržnji prema Židovima kao što je to bilo kod Tacita
i drugih Rimljana. Uz to je, naravno, antisemitizam neodvojiv od
teološkoga sukoba između dviju vjera.
29

LAŽNA SVJEDOČANSTVA
Rani vjerski sukob
U Novomu zavjetu raštrkana su brojna oštra, strašna i neprijateljska
spominjanja Židova. Jedno od najzapaljivijih i najčešće citiranih
jest odlomak iz Evanđelja po Mateju 27,24–26: „Kad Pilat vidje da ništa
ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred
svjetinom govoreći: ‘Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!’ Sav narod
nato odvrati: ‘Krv njegova na nas i na djecu našu!’ Tada im pusti Barabu,
a Isusa, izbičevana, preda da se razapne.“ 20
Slični su primjeri:
• Mt 23,37: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ
one što su tebi poslani!“
• Iv 5,16–18: „Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to
radi subotom. Isus im odgovori: ‘Otac moj sve do sada radi pa i
ja radim.’ Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je
ne samo kršio subotu, nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući
sebe s Bogom.“
Razumljivo je da su takvi odlomci uzrokovali veliku tjeskobu kod
mnogih modernih kršćana, ali i izazvali ogorčenost kod mnogih Židova.
Nažalost, u osudi tih i sličnih odlomaka Novoga zavjeta i kršćanski
apologeti i židovski kritičari prečesto ih tumače izvan konteksta te na
potpuno neusporedive načine. Što se konteksta tiče, ove retke napisali
su ljudi koji su sebe još smatrali Židovima, iako prosvjećenije vrste, i
govorili su o Židovima koji nisu uspjeli ili su odbili prepoznati „napredak“.
Tako se oštri kršćanski kritičari, kao što je J. T. Sanders, 21 ne
bi trebali usredotočivati na Novi zavjet, nego bi trebali njegove izjave o
Židovima usporediti sa starozavjetnim polemikama protiv drugih Židova
koji nisu uspjeli ispuniti zahtjeve nekoga proroka o pravoj vjeri.
Npr. Jeremija (18,23) zamoli Gospodina: „Ne oprosti im bezakonja njihova,
ne izbriši im grijeha pred sobom. Neka padnu pred licem tvojim,
obračunaj s njima u dan gnjeva svoga!“ Zatim, zanijevši se, Jeremija
(19,7–9) citira Gospodinov odgovor: „Izjalovit ću na ovom mjestu naum
Judeje i Jeruzalema i učiniti da svi poginu od neprijateljskog mača,
od ruku onih što im rade o glavi. A trupla ću njihova dati za hranu pti-
30

GRIJESI ANTISEMITIZMA
cama nebeskim i zvijerima poljskim… I dat ću im da jedu meso sinova
i kćeri svojih.“
U Staromu zavjetu može se pronaći na desetke sličnih redaka što
pružaju kontekst unutar kojega se novozavjetne polemike mogu promatrati
kao tipične „proročke kritike unutar kuće“. 22
Na sličan način nastaje mnogo tjeskobe vezane za protužidovske
izjave jer ih se anakrono uzima kao izjave opake i nasilne kršćanske
većine. U obzir se ne uzima činjenica da su kršćani, u vrijeme kada su
ovi redci napisani, bili sićušna progonjena manjina, i to ne samo usred
golema grčko-rimskoga carstva, nego i u odnosu na velik broj Židova,
uključujući i one u Palestini, a i one koji su sačinjavali mnoge zajednice
židovske dijaspore raštrkane po raznim većim grčko-rimskim gradovima.
Upravo su na te židovske zajednice rani kršćani usmjerili svoje
napore za obraćenjem. 23 Još oko 100. godine, kada su evanđelja već bila
u optjecaju, na svijetu je vjerojatno bilo malo manje od 8000 kršćana,
a i puno stoljeće kasnije bilo ih je samo oko 200 000. 24 Nasuprot tome,
Židova je bilo sedam milijuna – od čega samo milijun u Palestini. 25 U
ranim danima okolni Židovi, a ne Rimljani, bili su najozbiljniji izvor
opasnosti za kršćane.
Dokazi o židovskomu progonu kršćana raštrkani su i očito veoma
nepotpuni, no postoje uvjerljivi razlozi za vjerovanje da su progoni bili
česti i da su se nastavili više stoljeća. 26 Jedan je razlog taj da je kršćanstvo
u očima revnih Židova bilo grozota koju se ne može trpjeti. Za razliku
od pogana, čiji su se grijesi mogli odbaciti kao neukih stranaca, kršćansko
nepoštivanje Zakona promatralo se kao pad onih koji su tvrdili da
su istinski nasljednici cijele židovske tradicije, a mnogi su od njih bili i
odgojeni kao Židovi. Još gore, kršćani su zastupali nečuvenu herezu, ne
samo tvrdeći da je Isus obećani mesija, nego se činilo da, proglašavajući
ga Božjim sinom, razrješuju i s monoteizmom. 27 U očima religioznih
Židova to su bili užasni prekršaji koji su tražili nasilne odgovore. 28
Što se tiče dokaza da su Židovi stvarno pokušali kazniti te zločine,
znamo da Pavao u Djelima apostolskim 22,4–5 priznaje da je prije obraćenja,
oko 35. godine, kršćane izručivao „velikom svećeniku i vijeću
starješina“ kako bi ih se kaznilo, a Djela donose i više primjera u kojima
31

LAŽNA SVJEDOČANSTVA
su „apostoli“ bičevani. Đakona Stjepana kamenovali su na smrt oko
35. godine po naredbi Velikoga vijeća. Nakon što je Pavao preusmjerio
svoje misijsko djelovanje zapadno, mjesni židovski vođe iz raznih
gradova više su ga puta izbičevali te jednom neuspješno kamenovali.
Nadalje, prema velikomu židovskom povjesničaru Josipu Flaviju
(37.–101.), a što potvrđuje i kršćanski povjesničar Euzebije (263.–339.),
židovski vođe su Jakova, „brata“ Isusova i glavu crkve, javno ismijavali
i pogubili u Jeruzalemu 61. ili 62. Židovi su bili stvarna prijetnja.
Slijedom toga, mnogi znanstvenici istaknuli su kako protužidovske
odlomke iz Novoga zavjeta treba tumačiti kao samo jednu stranu jako
burna vjerskoga sukoba. Međutim, nedostaju čvrsti dokazi s druge
strane, izrazi protukršćanskoga prijezira u židovskim izvorima kao
što je Talmud, zbirka spisa učenih rabina započeta u prvomu stoljeću.
Neke žestoko protukršćanske odlomke za koje se smatralo da potječu
iz Talmuda objavio je španjolski dominikanac u 13. stoljeću (tvrdio je
da mu ih je prenio židovski obraćenik na kršćanstvo), a kasnije ih je
citirao Martin Luther. 29 Slično dvosveščano djelo objavljeno je u Njemačkoj
1700. godine. Oba djela privukla su pažnju antisemita koji su
ih citirali u svojim ljutim pamfletima, no i kršćani i Židovi opovrgli
su njihovu autentičnost – vlast je zaplijenila njemačke primjerke zbog
pritužaba frankfurtske židovske zajednice. 30 Tako je opće mišljenje
znanstvenika da u Talmudu ne postoje autentični spomeni Isusa 31 te
da nije bilo znatnoga židovskog progona kršćana, izuzevši nekoliko
izdvojenih slučajeva. 32 Stoga je James Everett Seaver uvjereno ustvrdio
da židovska mržnja ranih kršćana „nema utemeljenja u povijesnim
činjenicama“. 33
To je viđenje u potpunosti pobijeno studijom Petera Schäfera vrijednom
divljenja. Posjedujući besprijekornu vjerodostojnost kao ravnatelj
Židovskih studija na Princetonu, Schäfer je radio i s Jeruzalemskim
i Babilonskim Talmudom – prvi su napisali rabini tijekom prvoga
i drugoga stoljeća dok je drugi vjerojatno nastajao od trećega do šestoga
stoljeća. U ovim opsežnim kompendijima raštrkano je mnoštvo
opaski o Isusu. Kao što ih Schäfer opisuje:
32

SADRžAJ
Sadržaj
Predgovor hrvatskomu izdanju ...............................7
Uvod .....................................................17
1. Grijesi antisemitizma .....................................25
2. Zabranjena evanđelja .....................................51
3. Progoni tolerantnih pogana................................67
4. Nametanje mračnoga srednjeg vijeka .......................87
5. Križarski pohodi za zemlju, plijen i obraćenike ..............107
6. Čudovišta inkvizicije ....................................129
7. Znanstvena krivovjerja...................................147
8. Blaženo bilo ropstvo .....................................179
9. Sveta autoritarnost ......................................197
10. Protestantska modernost ................................217
Post scriptum..............................................237
Bilješke ..................................................239
Bibliografija i preporuke za čitanje...........................258
Izvori za ilustracije ........................................278
Kazalo ...................................................280
Bilješka o autoru ..........................................294
295

Nakladnik:
VERBUM d.o.o.
Sinjska 2, 21000 Split
Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270
E-mail: naklada@verbum.hr
www.verbum.hr
Tisak:
Denona d.o.o.
Tiskano u listopadu 2019.

O kontroverzama crkvene povijesti – je li inkvizicija bila jedno
od najkrvavijih poglavlja u zapadnoj povijesti, je li papa Pio XII.
bio antisemit i s pravom nazivan „Hitlerovim papom“, je li mračni
srednji vijek značio zaustavljanje napretka znanja koje će spasiti
tek sekularni duh prosvjetiteljstva – vodile su se i vode se mnogobrojne
rasprave, no počesto pri tome bivaju vidljive neobjektivnost
i nemogućnost odmaka od vlastitih pozicija ili pak nedostatak
znanstvenoga i stručnog autoriteta.
Od takva pristupa bitno odudara knjiga Lažna svjedočanstva:
raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti. Njezin autor Rodney
Stark nije katolik, deklarira se kao agnostik te, kako je sam istaknuo,
nema nikakvih razloga mijenjati ili iznositi činjenice na način
koji bi išao u prilog Katoličkoj Crkvi. S druge pak strane Stark
je vrhunski znanstveni autoritet i jedan je od najcjenjenijih modernih
sociologa religije koji je dugi niz godina predavao sociologiju
i komparativnu religiju na Sveučilištu u Washingtonu te trenutno
vodi katedru humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor.
U Lažnim svjedočanstvima Stark utemeljeno i argumentirano
osvjetljava kontroverzne teme iz prošlosti Crkve te iznosi malo
poznate činjenice o povijesti zapadne kulture i civilizacije. U svakomu
poglavlju govori o dobro utvrđenu protukatoličkomu mitu,
daje fascinantnu povijest o tome kako je svaki mit postao uvriježen
i pruža zapanjujuću sliku o pravoj istini. Tako čitatelj ove knjige ne
će samo dobiti uvid u istinu o povijesnim kontroverzama, nego će
saznati i kako one nastaju i šire se. Postat će mu razvidno i zašto
laži tako dugo opstaju te kako ideologija, zloba i sebeljublje pri tome
učinkovito surađuju.
„Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih
obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.“
Rodney Stark
„Lažna svjedočanstva nisu prva knjiga srodne tematike na
hrvatskomu, no ona su najcjelovitiji i dosada najuspješniji
pokušaj da se problem sagleda i razotkrije na razumljiv i
pristupačan način.“
dr. sc. Trpimir Vedriš
Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
ISBN 978-953-235-650-2
VERBUM
168 kn www.verbum.hr