Augustin_Tumacenje Ivanova Evandjelja_w

Sveti Augustin 

TUMAČENJE IVANOVA EVANĐELJA

124 govora o Evanđelju 

po sv. Ivanu 

Preveo fra Vito Smoljan, OFM 

VERBUM

Biblioteka: 

KLASICI KATOLIČKE KULTURE 21. 

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta 

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić 

Naslov izvornika: 

S. Aurelius Augustinus, In Evangelium Ioannis tractatus centum viginti quatuor 

© Copyright Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, 

reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez 

prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović 

Lektura: Anđa Jakovljević 

Grafička priprema: Diana Župić 

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja 

Republike Hrvatske. 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

ISBN 978-953-235-609-0 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180824063.

UVOD U AUGUSTINOVO 

TUMAČENJE IVANOVA EVANĐELJA 

Sveti Augustin (354.–430.) jedan je od najznamenitijih umova ne samo 

kasnoantičkoga kršćanstva, već i do naših vremena. Svojim je djelima dao 

doprinos obrani Crkve i razvoju teologije, ne samo u vremenu u kojemu je 

živio, već je ostavio traga u svim razdobljima kršćanske povijesti. Vrlo je impozantan 

opus njegovih djela, a neka od njih su doista monumentalna i nezaobilazna 

i za teologe i za vjerničku dušu koja želi dublje upoznavati sadržaje 

svoje vjere. Među takva djela svakako valja ubrojiti Ispovijesti, Trojstvo, O 

državi Božjoj, no ne smije se zaobići ni Tumačenje Ivanova Evanđelja. Augustin 

je jedan od onih teoloških velikana, uz Origena i Ćirila Aleksandrijskoga, 

koji su se upustili u tumačenje četvrtoga Evanđelja koje je smatrano tako 

uzvišenim da njegovu visinu smrtan čovjek ne može dosegnuti i tako dubokim 

da ga ljudski um ne može iscrpiti. Zato je svaki onaj tko se upuštao u 

pothvat njegova tumačenja to činio s određenim strahopoštovanjem. 

Ovaj Augustinov komentar sastavljen je od 124 propovijedi ili tumačenja 

koja je Augustin iznio u svojim propovijedima na temelju sustavna čitanja 

Ivanovih evanđeoskih odlomaka. Premda je sustavno protumačio cijelo 

Evanđelje, ipak se ne radi o propovijedima nastalima u istomu razdoblju, 

već u nekoliko navrata, ovisno o tome kako su mu dopuštale okolnosti vremena 

i pastoralne obveze da ih izgovori. Po svoj prilici prvih 16 tumačenja 

može se datirati između 406. i 407. godine, a sva ostala u kasnijemu razdoblju. 

Znanstvenici još dvoje je li to bilo između 414. i 419. ili između 418. i 

422. No osim razlike u vremenu nastanka, postoje i unutarnje razlike glede 

stila i dužine pojedinih tumačenja. Upada u oči da su prva 54 tumačenja 

mnogo duža i iscrpnija od ostalih 70, no do danas nema pouzdana obrazloženja 

zašto je to tako. Nedvojbeno je, međutim, da ih je pisao pod pastoralnim 

profilom, kao navjestitelj i tumač Božje riječi konkretnim ljudima u 

svojoj zajednici, a ne kao teološko-akademsku raspravu profesorskoga stila. 

Oduševljen Ivanovim Evanđeljem 

Poznato je da je Ivanovo Evanđelje misaono vrlo zahtjevan tekst pa su 

se mnogi pitali zašto je Augustin odlučio tumačiti baš to Evanđelje svome 

puku. Augustin sam ne daje izravna odgovora, ali se nešto može iščitavati 

između redaka njegova tumačenja. Kao izvrstan intelektualac bio je sigurno 

5

UVOD U AUGUSTINOVO TUMAČENJE IVANOVA EVANĐELJA 

oduševljen neiscrpnom dubinom koju je otkrivao u tomu tekstu. Jasno mu je 

bilo da je upravo Ivan na najuzvišeniji način objavio Kristovo otajstvo služeći 

se pojmom Logos – Verbum, Riječ. Vrhunac Božje dobrote i poniznosti koje 

se zrcale u utjelovljenju njegova Sina najbolje se sažima i izražava riječima: 

Riječ je tijelom postala. Ivan je, dakle, u odnosu na sinoptike, izabrao drukčiji 

način navještaja istoga otajstva te se Augustin opredijelio uzeti upravo ovaj 

tekst i razlamati ga kao kruh hiponskoj zajednici jer ga je držao najhranjivijim, 

to jest najkrepkijim i najbogatijim za kršćansku dušu. 

Augustin se iskreno divio svetomu Ivanu evanđelistu koji je u tradiciji 

Crkve kao evanđelist bio označen likom orla koji se vinuo u visine promatranja 

Božjih otajstava. No ono što će Augustinu dati posebno obrazloženje 

o dubini Ivanove teologije bila je Ivanova povlaštena blizina s Gospodinom. 

Ivan je za sebe rekao da je učenik kojega je Isus ljubio, a Augustin će često 

isticati Ivanovu povlasticu da se mogao Gospodinu privinuti na grudi za 

vrijeme blagovanja posljednje večere. Premda znajući da ni sam sveti Ivan 

nije mogao savršeno izreći otajstvo Božje kakvo u sebi jest, ipak je znao da je 

izrekao mnogo toga kao nadahnut od Boga (1,1). Zato je Ivana prispodobio 

uzvišenoj gori koja prenosi svoje spoznaje naniže, brežuljcima: „Ne primaju 

ipak male duše vjeru ako velike duše, nazvane gore, ne prosvijetli Mudrost, 

da mogu malenima prenijeti ono što maleni mogu shvatiti i zaživjeti od vjere 

brežuljci jer gore urodiše mirom“ (1,2). Osim toga, za Augustina Ivan je 

bio onaj “koji se je privinuo uz prsa Gospodinova, i pio iz srca Gospodinova 

ono čime je nas napojio“ (1,7). Upravo jer je istinu upijao sa srca Gospodinova 

(16,2), Ivan je bolje od svih vidio istinu i jasnije ju navijestio. To je bio 

glavni i vlastiti dar od Gospodina da izrekne o Sinu Božjemu što može potaknuti 

pozorne duše malenih (18,1). Ali evanđeoska hrana kojom sveti Ivan 

hrani vjernike nije samo za malene, već njegovo Evanđelje posjeduje tolika 

otajstva kadra hraniti glad i žeđ i onih najmudrijih i najučenijih. 

I mi se možemo poslužiti tom slikom kojom Augustin opisuje svetoga 

Ivana te usporedo s time reći da je i Augustin bio privučen likom svetoga 

Ivana jer je i sam bio takav velikan duha, gorostas koji je najprije sam primao 

od Gospodina, nakon čega je omogućivao i svojim vjernicima da shvate njegove 

dubine. Tome je svjedočanstvo i ovo Tumačenje u kojemu se Augustin 

pokazuje kao prava gora na kojoj je sagrađen čvrsti grad – Krist Gospodin. 

Upravo tomu cilju da se Krista pokaže drugima kao siguran grad, Augustin 

je podložio cijeli svoj život, što je tako očito iz ovih njegovih nagovora. Svojom 

veličinom poslužio je naraštajima malenih da barem malo više odrastu 

u Kristu i učvrste se u spoznanju vjere. 

Tumač Božjih otajstava 

Otajstvo Presvetoga Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere te 

Augustin na bezbroj mjesta ovoga komentara tumači i naviješta njegove 

6


dubine. Ne zanosi se time da će ga iscrpiti, ali vježba uši svojih vjernika 

tumačeći im ono što je njemu samome bilo dostupno shvatiti. Jednostavno 

osjeća svojom potrebom i dužnošću barem malo odškrinuti vrata otajstva i 

uvesti vjernike u spoznaju jednoga Boga koji je ujedno trojedin. Od njega 

se kao propovjednika zahtijeva velika vještina da govori na jednostavan i 

razumljiv način o velikim teološkim problemima onoga vremena i iznoseći 

istinu katoličke vjere o trojstvenome Bogu, o njegovu životu, zajedništvu 

i ljubavi. Augustin je kao propovjednik bio kreativan pa je znao pronaći 

način da dopre do svojih slušatelja pa da ih zatim povede pravim putem 

do jasnijih zaključaka. Zato im je govorio putem analogija te je poznat njegov 

„psihološki“ dokaz u kojemu Trojstvo uspoređuje s funkcioniranjem 

ljudske svijesti kao misao, spoznaja i ljubav ili na drugi način kao sjećanje, 

inteligencija i volja. Presveta Trojica nisu tri Boga, već jedan Bog u savršenu 

zajedništvu života, volje, osjećaja, znanja, ljubavi i svega što posjeduju. Oni 

su suvječni, iste biti, jednaki i nerazdjeljivi, te zajedno djeluju prema svijetu 

i čovjeku, bilo da stvaraju ili da otkupljuju. 

Druga važna tematika prisutna u Augustinovim propovijedima, koja je 

možda po učestalosti na prvome mjestu, jest trajno produbljenje spoznaje Isusa 

Krista, Božjega Sina i Božje Riječi koja se utjelovila i postala čovjekom. Svojim 

promišljanjima Augustin se trudi obuhvatiti bogatstvo Kristova života i 

protumačiti mnoštvo atributa koji ga izriču kako u njegovu božanstvu, tako 

i u pravomu i savršenom čovještvu. Kao Bog je nestvoren i Stvoritelj, Jedinorođenac 

i jednak Ocu, Svjetlo i Život, Istina i Mudrost, suvječan i istobitan 

s Ocem. A opet poslan je na svijet da kao utjelovljena Riječ bude Spasitelj i 

Otkupitelj, Posrednik i Put, Gospodin i Učitelj, liječnik i lijek, veliki svećenik i 

žrtva, pastir i vrata ovcama, kralj i prorok, hrana i okrepa učenicima. 

Kada naviješta otajstva Kristova, Augustinu riječ teče bez zaustavljanja 

jer zna da je malo i nedostatno sve što kaže te nastoji posvjedočiti što je moguće 

više o božanskoj i ljudskoj naravi Boga i čovjeka u jednoj osobi Boga 

Logosa. I koliko god s udivljenjem Augustin razmatra Kristovo uzvišeno božanstvo, 

s jednakim udivljenjem i pobožnošću razmatra i otajstvo njegove 

poniznosti u utjelovljenju. Doista čovjeku zastaje dah kada se zamisli da je 

neizmjerna Božja Riječ – Božji Sin prihvatio uzeti slabo ljudsko tijelo u kojemu 

je svjesno i slobodno trpio za spas čovječanstva. I ne samo da je Bog 

postao čovjekom i okusio ljudski život, već je učinio i veliko čudo kojim je 

čovjeka preobrazio darujući mu božanski život i omogućujući mu da dođe 

do slave nebeske. Tako je Krist postao čitav Krist (Christus totus), Glava i Tijelo, 

kada je utjelovljeni Krist postao Glavom Tijela – Crkve koja se spašava 

kao pritjelovljena njemu. Zato se Augustinova kristologija izriče po zdravoj 

ekleziologiji, a ekleziologija pretpostavlja ispravnu kristologiju. Za njega je, 

stoga, moguće autentičnoga Krista pronaći samo u Crkvi, kao što Crkva može 

biti Crkva samo ako je vjerna svojoj Glavi kojoj je Tijelo. 

7


Gorljivi Pastir 

Po svojemu profilu ovo Augustinovo djelo izrazito je pastoralnoga karaktera 

te se u njemu očituje Augustinova pastirska duša. Augustin je odgovorni 

pastir koji izgrađuje i učvršćuje vjeru svoga stada u Bogu preko Crkve 

koja je sakrament Božjega djelovanja na zemlji. On ima izniman osjećaj za 

nadnaravni dar i za istinu koju Bog svojoj zajednici i pojedinomu vjerniku 

daruje po toj teologalnoj kreposti pa ne prestaje poticati vjernike da Gospodinu 

dadnu prostora u duši i da u iskrenosti prihvate ponuđeni dar vjere 

koji im otvara nove vidike spoznanja i daje istinsku svijest o životu. Vjera je 

ključni dar kako bi se moglo pristupiti i drugim darovima Božje neizmjernosti 

te pretpostavlja vjerovati Bogu, no ne zaobilazi ulogu apostolskoga svjedočenja 

za Krista u tomu procesu. Zato za Augustina nema prave vjere bez 

zajedništva Katoličke Crkve koja čuva i prenosi autentično svjedočanstvo o 

Isusu. U tomu duhu, ne prečesto, ali kad god zatreba, on upozorava vjernike 

na pogubnost različitih krivovjerja (arijanizam, sabelijanizam, maniheizam, 

marcionizam, pelagijanizam i druga), moleći ih da ostanu u zajedništvu s 

Kristom Glavom u Crkvi koja je njegovo Tijelo. 

Augustin kao propovjednik nije ukočen ni suzdržan, već sa svojim vjernicima 

sve dijeli prenoseći im svoje bogato teološko iskustvo i znanje. Ne 

podcjenjuje njihovu jednostavnost niti prezire njihovu neukost, već im smjelo 

tumači i najveća otajstva, svjestan da će ga moći pratiti iskrenošću duše i 

čistoćom srca. Naravno, to iziskuje i njegov napor. On se trudi govoriti jednostavnim 

i prilagođenim jezikom koji je i njima razumljiv i shvatljiv, uvjeren 

kako nakon toga i unutarnji Učitelj – Krist može učiniti svoje djelujući u 

njihovim srcima iznutra. A kada se tome pridoda asistencija Duha Svetoga, 

Augustin ne dvoji da njegov puk može razumijevati istine vjere i čvrsto se držati 

vjeroispovijesti Crkve, čuvajući se zamka i zasjeda raskolnika (donatisti) i 

krivovjeraca koji su vrebali koga da ugrabe i odvuku iz Katoličke Crkve. 

Zbog toga je morao uvijek biti spreman raspraviti različite argumente 

koji su kružili u ambijentu, a mogli su zbuniti njegovo stado. Tako su donatisti 

predbacivali Katoličkoj Crkvi da nema svete službenike, a time ni 

vjernike. Čak su osporavali valjanost sakramenata podijeljenih u Katoličkoj 

Crkvi jer ih navodno dijele grešni službenici. Augustin se je morao i s time 

suočiti ne idealizirajući život i stanje u Crkvi hodočasnici na vremenitomu 

zemaljskom putu. Svoje će vjernike poučavati da je Crkva u svojoj biti sveta, 

ali dok je u vremenu, u njoj ima i dobrih i zlih te ih je nemoguće do kraja 

odijeliti. Samo će u vječnosti biti sastavljena od savršenih i čistih te na drugoj 

obali života u Crkvi neće biti pomiješani dobri i zli, već će biti samo oni 

dobri, koje je Gospodin predodredio za vječni život. 

Kako bi vjernici pouzdano došli do vječnosti, Augustin ih potiče na ćudoredan 

život. Ali njegovo propovijedanje ćudoređa nije usiljeno moraliziranje 

na neuglađen i netaktičan način, naprotiv, on ćudorednu poruku uvijek 

8


protka duhovnim sadržajem, pri čemu svoje slušatelje nastoji oduševiti za 

ljepotu Božjega otajstva. Tako ne gubi ništa od jasnoće navještaja jer zna da 

je dužan navijestiti svu istinu, već ih potiče ispravnim motivima i uzvišenim 

poticajima da promijene život i da žive u vjernosti Bogu. Kod njega nema 

jeftina moraliziranja, već iz dubine spoznaje Božjega života poziva vjernike 

i na promjenu vlastitoga življenja. Uvjeren je doista da je Kristovo otajstvo 

jedina snaga koja može motivirati vjernika na bolji život. Za njega je ćudoređe 

plod djelovanja milosti u čovjeku te on očekuje od svojih vjernika da u slobodi 

surađuju s darom koji ih oslobađa od grijeha i uvodi u prostore spasenja. 

Ćudoredni mu je život bio važan i radi toga što je bio svjestan da onaj tko ne 

živi ispravno ne može, ili ne želi, dobro razumjeti poruku Božju jer grijeh zasljepljuje 

dušu i ne dopušta joj razumijevati i prihvaćati Božju riječ. 

Ton Augustinova govora uvijek je obiteljski, pastirski, očinski. Ponekad 

se i svjesno ponavlja da ga mogu bolje razumjeti, pogotovo kada je doticao 

određene nijanse trojstvenih ili kristoloških rasprava. Takve teške i zahtjevne 

sadržaje objašnjava vrlo zorno i slikovito služeći se jezikom razumljivim 

puku i svjestan ograničenja svojih slušatelja. Trudio se uvijek privući pozornost, 

zainteresirati govorom slušatelje nekim temama i govorničkom vještinom 

pa onda opaža da ih je drugoga dana došlo više jer su čuli da je tumačenje 

bilo intrigantno. Slušatelje uvijek oslovljava s poštovanjem te se osjeća 

za njih očinski odgovoran. Premda je nastupom plijenio pozornost, to mu 

nikada nije bio cilj, naprotiv, cilj mu je bio potaknuti ih da i preko njegove 

riječi dođu do susreta s Kristom, to jest otvore se i slušaju, kako je znao reći, 

unutarnjega Učitelja – Krista. A kada se nalazio pred zamršenim pitanjima 

i nejasnim mjestima, služio se tehnikom tumačenja Biblije Biblijom. Znao je 

navoditi potom više paralelnih ili sličnih mjesta kako bi dobro protumačio 

poruku Božju koja je u prvi mah mogla djelovati čudno ili proturječno. 

Zaključno se može reći da je sveti Augustin bio velik i ustrajan tražitelj, 

ali i neumoran navjestitelj Božje istine. Kao pastir Božji potpuno odan Crkvi 

bio je odvažan borac protiv zabluda, no isto tako otvoren za razgovor i 

raspravu kako bi se došlo do jasnoće glede istine Božje koja potom obvezuje 

vjerničku dušu. Ne samo da je vjernike poučavao s radošću istinama vjere, 

već im je svojim životom nudio primjer kako ići putem poniznosti, ljubavi i 

velikodušne spremnosti za Boga i bližnjega. 

Ivan Bodrožić 

9

1. GOVOR 

U početku bijaše Riječ... (Iv 1,1–5). 

Ne udaljuj se od Krista po tijelu rođena dok ne stigneš Kristu 

od jednoga Oca rođena, k Riječi Bogu kod Boga, po kojoj sve 

postade: jer život koji je u njoj ljudima je svjetlo. 

Ivan ‒ uzvišena gora 

1. Proničući ono što smo sada čuli iz apostolskoga čitanja o tome kako naravni 

čovjek ne prima što je od Duha Božjega 1 i smatrajući kako u ovome nazočnom 

mnoštvu vaše ljubavi nužno ima mnogo naravnih, koji još tjelesno misle, koji se 

još ne mogu uzdići k duhovnome shvaćanju, veoma oklijevam kako bih, koliko 

mi Gospodin dade, mogao izreći, ili na svoj način objasniti, ono što je pročitano 

iz Evanđelja: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog 2 : što pak 

naravni čovjek ne shvaća. Što, dakle, braćo? Zar ćemo zato šutjeti? Zašto se dakle 

čita ako se prešućuje? Ili zašto se sluša ako se ne izlaže? Ali zašto se i razlaže 

ako se ne shvaća? Ali jer ne sumnjam da među vama ima nekih koji mogu ne 

samo protumačeno shvatiti, nego i razumjeti prije nego što se protumači, neću 

iznevjeriti one koji mogu shvatiti, pa i dok se bojim da bih mogao biti suvišan 

ušima onih koji ne mogu razumjeti. Na kraju će nam pomoći milosrđe Božje 

tako da svima dovoljno bude i da shvati tko god što može, a i da tko govori, 

kaže što može. Reći naime onako kako jest, tko može? Usuđujem se reći, braćo 

moja, možda ni sam Ivan nije rekao onako kako jest, nego je i sam rekao kako 

je mogao jer je o Bogu čovjek govorio: i premda je nadahnut od Boga, ipak 

je samo čovjek. Jer je nadahnut, nešto je rekao; da nije nadahnut, ne bi ništa 

izrekao: jer je ipak čovjek nadahnut, nije izrekao sve što jest, nego je rekao što 

čovjek može reći 3 . 

1 

1 Kor 2,14 

2 

Iv 1,1 

3 

Augustin je svjestan da je Bog otajstvo i da ga čovjek nikada potpuno ne može shvatiti svojim 

razumom ni izreći svojim jezikom. 

11

TUMAČENJE IVANOVA EVANĐELJA 1,2−4 

2. Ivan je bio, predraga braćo, od onih gora o kojima je pisano: Nek’ gore narodu 

urode mirom, a brežuljci pravdom 4 . Gore, to su uzvišene duše, a brežuljci, male 

su duše. Ali zato su gore rađali mirom da brežuljci mogu roditi pravdom. Koja je 

pravda kojom rađaju brežuljci? Vjera, jer pravednik će od vjere živjeti 5 . Ne primaju 

ipak male dušu vjeru ako velike duše, nazvane gore, ne prosvijetli Mudrost, 

da mogu malenima prenijeti ono što maleni mogu shvatiti i zaživjeti od vjere 

brežuljci jer gore urodiše mirom. Iste su gore proglasili Crkvi: Mir s vama 6 i iste se 

gore, navijestivši mir Crkvi, nisu razdijelile protiv onoga od kojega su primili 

mir da uistinu, a ne lažno navijeste mir. 

3. Ima drugih brodolomnih gora o koje se razbija tko god prema njima 

usmjeri lađu. Olako oni koji su izvrgnuti opasnosti, kad ugledaju zemlju, odlučuju 

u njoj potražiti spas, ali ponekad za zemlju držimo gore koji vidimo, a pod 

gorom se kriju hridine. I kad netko pokuša na goru, naleti u hridine; i ondje ne 

nađe luku nego plač. Takve su bile neke gore, i velikima su se pokazivali među 

ljudima, a proizveli su krivovjerja i raskole i razdijelili su Crkvu Božju. Ali oni 

koji razdijeliše Crkvu Božju nisu bile gore o kojima je rečeno: Nek’ gore narodu 

urode mirom 7 . Kako će uroditi mirom oni koji su jedinstvo rascijepali? 

4. Oni koji su urodili mirom koji treba navijestiti narodu razmatrali su samu 

Mudrost, koliko su ljudska srca mogla dohvatiti ono što oko nije vidjelo, ni uho 

čulo, ni u srce ljudsko ušlo 8 . Ako u srce ljudsko nije ušlo, kako je ušlo u srce Ivanovo? 

Zar Ivan nije bio čovjek? Zar možda nije ni u srce Ivanovo ušlo, već se je 

Ivanovo srce k tome uzdiglo? Što, naime, ulazi u srce čovječje, svakako je niže 

od čovjeka, a ono prema čemu se uzdiže srce čovječje iznad čovjeka je. Tako se, 

braćo, može također reći da ako ulazi u srce Ivanovo, ako se na neki način može 

tako reći, ulazi u srce Ivanovo utoliko što sam Ivan nije bio čovjek. Što znači: 

nije bio čovjek? Ukoliko je počeo biti anđelom, jer svi su sveci anđeli, glasnici su 

naime Božji. Zato putenima i naravnima koji nisu kadri shvatiti ono što je Božje, 

što kaže Apostol? Jedan govori: Ja sam Pavlov, a drugi: Ja Apolonov, niste li odveć ljudi? 

9 Što je htio da čine oni koje je prekorio kako su odveć ljudi? Želite znati što je 

htio da oni čine? Poslušajte u psalmima: Rekoh doduše: Vi ste bogovi i svi ste sinovi 

Višnjega 10 . K tome nas zove Bog, da ne budemo samo ljudi. Ali kad dođemo na 

bolje, nećemo biti samo ljudi ako prije spoznamo da smo ljudi, tj. da se na onu 

uzvišenost iz poniznosti uzdignemo da ne bismo, misleći kako smo nešto, dok 

ništa nismo, ne samo ne primili ono što nismo, nego i izgubili ono što jesmo. 

4 

Ps 72,3 

5 

Rim 1,17; Hab 2,4 

6 

Iv 20,19 

7 

Ps 72,3 

8 

1 Kor 2,9 

9 

1 Kor 3,4 

10 

Ps 82,6 

12


5. Dakle, braćo, ovim je gorama pripadao i Ivan koji je rekao: U početku bijaše 

Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Urodila je mirom ta gora, promatrao je 

božanstvo Riječi. Kakva je bila ta gora? Kako uzvišena? Nadvisila je sve zemaljske 

vrhunce, nadišla sva zračna obzorja, nadvisila sve visine zvijezda, nadišla 

sve anđeoske zborove i čete. Da nije naime Ivan nadvisio sve što je stvoreno, ne 

bi stigao k onome po kojemu je sve postalo. Ne možete zamisliti što je nadvisio 

ako ne vidite kamo je stigao. Tražiš li o nebu i zemlji? Postali su. Pitaš li o onome 

što je na nebu i na zemlji? Još više su i sami postali. Pitaš li o duhovnim stvorenjima, 

anđelima, arkanđelima, prijestoljima, gospodstvima, nebeskim silama, 

vlastima? I oni su postali. Kada je naime sve ove psalam nabrojio, zaključio je 

ovako: Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori 11 . Ako reče – i sve postade, po 

Riječi sve postade. Ako pak po Riječi sve postade: srce Ivanovo nije moglo doći k 

onome koji reče: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog, da nije 

nadišao sve što je po Riječi postalo. Kakva je dakle ta gora, kako sveta, koliko 

visoka među gorama koje su urodile mirom Božjemu narodu da su brežuljci 

mogli uroditi pravdom? 

Uzdignite pogled svoj na goru 

6. Pogledajte dakle, braćo, da nije možda od istih gora Ivan, o kojima smo 

malo prije pjevali: Ka gorama oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć 12 . Zato, 

braćo moja, ako želite shvatiti, podignite svoj pogled na tu goru, tj. uspravite 

se k Evanđelistu, uzdignite se k njegovu smislu. Ali jer te gore rađaju mirom, 

ne može biti u miru onaj koji nadu stavlja u čovjeka. Nemojte tako uzdizati 

pogled na goru misleći kako trebate svoju nadu položiti u čovjeka. Recite 

naprotiv: K gorama oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć, da odmah dodate: 

Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju 13 . Podignimo, dakle, pogled 

na gore, odakle će nam doći pomoć. Ipak nisu same gore te u koje moramo 

položiti svoju nadu. Gore naime primaju ono čime nas poslužuju: onamo dakle 

odakle gore primaju, ondje moramo položiti svoju nadu. Kada svoj pogled 

uzdižemo k Pismima, jer su ljudi pisali Pisma, uzdižemo pogled svoj k 

gorama, odakle će nam doći pomoć. Ipak, jer su isti ljudi napisali Pisma, nisu 

svijetlili sami od sebe, nego on bijaše Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog 

čovjeka koji dolazi na svijet 14 . Gora bijaše Ivan Krstitelj koji reče: Nisam ja Krist 15 . 

A da ne bi netko položivši nadu u goru otpao od onoga koji rasvjetljuje gore, 

sam je priznao: Doista, od punine njegove svi mi primismo 16 . Tako moraš kazati: 

K gorama oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć, da ne bi pripisao gorama 

11 

Ps 33,9; 148,5 

12 

Ps 121,1 

13 

Ps 121,1–2 

14 

Usp. Iv 1,9. 

15 

Iv 1,20 

16 

Iv 1,16 

13


pomoć koja ti dolazi. Zato nastavi i reci: Pomoć je moja od Gospodina koji stvori 

nebo i zemlju 17 . 

7. Dakle, braćo, u svezi s time na ovo bih upozorio, kada ste već podigli 

srce k Pismima, čim je odjeknulo Evanđelje: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše 

u Boga i Riječ bijaše Bog, i ostalo što je pročitano, da shvatite kako ste podigli 

pogled ka gorama. Da gore naime nisu rekle to o čemu razmišljate, ne biste 

pronašli. S gora vam dakle dolazi pomoć, da ovo čujete: ali još ne možete razumjeti 

što ste čuli. Zazivajte pomoć od Gospodina koji stvori nebo i zemlju jer su 

gore mogle tako govoriti, kako ne mogu sami svijetliti; budući da su i sami 

prosvijetljeni slušanjem. Odatle je, braćo, primio onaj koji je ovo rekao, Ivan, 

koji se je privinuo uz prsa Gospodinova 18 , i pio iz srca Gospodinova ono čime 

je nas napojio. Napojio nas je naime riječima. Shvaćanje pak moraš dokučiti 

sam iz vrela iz kojega je isti pio koji te je napojio. Uzdigni stoga pogled na 

gore, odakle će ti doći pomoć, da odatle kao kalež, tj. napojenu riječ primiš. A 

budući da je tvoja pomoć od Gospodina, koji stvori nebo i zemlju, a kako bi ispunio 

srce iz istoga vrela iz kojega je i on ispunio, zato je rekao: Pomoć je moja 

od Gospodina koji stvori nebo i zemlju. Tko može, neka dakle, napuni. Braćo, ovo 

rekoh: neka svatko uzdigne srce svoje kako smatra prikladnim i neka shvati 

što se govori. Ali možda ćete reći da sam vam ja prisutniji od Boga. Daleko od 

toga! On je mnogo nazočniji: ja se pojavljujem vašemu pogledu, on stoluje u 

vašim savjestima. K meni uši, k njemu srce, da oboje napunite. Evo, svoj pogled 

i tjelesna osjetila uzdižete k nama. Ne k nama kao nama, jer nismo naime 

mi spomenute gore, nego k samomu Evanđelju, k istomu Evanđelistu, a srce 

pak ka Gospodinu da ga on ispuni. I neka svatko tako uzdiže da vidi što podiže 

i kamo uzdiže. Što rekoh: što podiže i kamo uzdiže? Kakvo srce podiže, 

neka vidi. Jer Gospodinu uzdiže: da ne bi, preopterećen bremenom tjelesne 

požude, prije pao nego što bude uzdignut. Nego neka svatko vidi pritišće li 

ga teret tijela te neka se potrudi po uzdržljivosti i očisti ono što uzdiže k Bogu. 

Naime, blago čistima srcem: oni će Boga gledati 19 . 

Riječ čovječja 

8. Koja pak korist od riječi koje su odjeknule: U početku bijaše Riječ i Riječ 

bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog? I mi izgovaramo riječi dok govorimo. Zar je 

takva Riječ bila u Boga? Zar one koje smo izgovorili nisu odjeknule i prošle? 

I Božja je Riječ, dakle, odjeknula i završila? Kako je onda sve po njoj postalo 

i bez nje ništa nije postalo? Kako ona svime upravlja, što je po njoj stvoreno 

ako je odjeknula i prošla? Koja je dakle Riječ koja se izgovara, a ne prolazi? 

Neka pripazi ljubav vaša: radi se o velikoj stvari. Svakodnevno govoreći riječi 

17 

Ps 121,1–2 

18 

Iv 13,25 

19 

Mt 5,8 

14


gube na snazi jer riječi odjekujući i prolazeći gube na snazi i čini se da nisu 

ništa drugo nego riječi. Ima riječ i u samomu čovjeku, što ostaje unutra: zvuk 

naime izlazi iz usta. Postoji riječ što se doista duhovno izriče, ono što shvaćaš 

od zvuka, ne sam zvuk. Evo, izgovaram riječ kada kažem: Bog. Kako je kratko 

što rekoh: tri slova i jedan slog. Zar je to čitav Bog, tri slova i jedan slog? 

Koliko je jednostavno, toliko je i dragocjeno što se u tome razumijeva. Što se 

je dogodilo u tvojemu srcu kada si čuo: Bog? Što je nastalo u mojemu srcu dok 

govorim: Bog? Rađa se misao o velikoj i najuzvišenijoj biti koja nadilazi svako 

promjenjivo, tjelesno i naravno stvorenje. I ako ti kažem: je li Bog promjenjiv 

ili nepromjenjiv?, odmah ćeš odgovoriti: Daleko od mene da vjerujem ili pomislim 

da je Bog promjenjiv. Bog je nepromjenjiv. Tvoja duša, koliko god malena, 

premda možda još tjelesna, mogla mi je potvrditi samo nepromjenjivoga 

Boga. Svako je pak stvorenje promjenjivo. Kako si dakle mogao osvijetliti ono 

što je iznad svakoga stvorenja, da mi odgovoriš siguran o nepromjenjivu Bogu? 

Što je dakle u tvojemu srcu kada pomišljaš neku živu, vječnu, svemoćnu, 

beskonačnu, sveprisutnu, posvuda čitavu, nigdje zatvorenu bit? Kada o tome 

misliš, to je riječ o Bogu u tvojemu srcu. Zar je pak to onaj zvuk koji se sastoji 

od tri slova i od jednoga sloga? Što god se govori i prolazi, zvukovi su, slova 

su, slogovi su. Ta riječ koja odjekuje, i ona prolazi. Ono pak što zvuk naznačuje 

i nalazi se u misliocu koji je rekao, i u čovjeku koji je slušajući shvatio, riječ 

je koja ostaje dok zvukovi prolaze. 

Riječ Božja 

9. Okreni dušu k toj riječi. Ako možeš imati riječ u svojemu srcu, kao odluku 

rođenu u tvojemu duhu, da tvoj duh porodi odluku i da se odluka nalazi 

kao porod tvojega duha, kao sin tvojega srca. Najprije srce rađa odluku, da 

neku zgradu izgradiš, neku zgradu na zemlji podigneš. Time što je odluka 

već rođena, djelo još nije ispunjeno. Ti vidiš što ćeš činiti, ali drugi se ne divi, 

nego tek kada učiniš i izgradiš zgradu, i zgradu iz kamena isklešeš i do 

savršenosti izvedeš. Ljudi motre divno zdanje i dive se nacrtu graditelja. Zadivljeni 

su time što vide i ljube ono što ne vide. Tko može vidjeti naum? Ako 

se dakle s obzirom na neku veliku zgradu hvali ljudski naum, želiš li vidjeti 

kakav je naum Božji – Gospodin Isus Krist, tj. Riječ Božja? Promotri stvoriteljsko 

umijeće svijeta; vidi što je sve postalo po Riječi i tada ćeš spoznati kakva 

je Riječ. Promotri ova dva svjetska tijela, nebo i zemlju: tko će izreći riječima 

ukras neba? Tko će riječima iskazati plodnost zemlje? Tko će dostojno pohvaliti 

susljedne mijene vremena? Tko će dostojno pohvaliti snagu sjemena? Gledajte 

što ću prešutjeti da ne bih predugo govoreći možda premalo izrekao u 

odnosu na ono što vi možete misliti. Po ovomu dakle stvarateljskom umijeću 

pripazite kakva je riječ po kojoj je sve postalo, a ona sama nije postala. Sve se 

ovo pak vidi jer dopire do tjelesnoga osjetila. Po onoj su Riječi i anđeli stvore- 

15


ni; po onoj su Riječi i arkanđeli stvoreni; nebeske Sile, Prijestolja, Gospodstva, 

Vlasti. Po onoj je Riječi sve postalo: prema tome razmišljajte kakva je Riječ. 

10. Možda bi mi sada netko mogao uzvratiti: Tko ovu Riječ misli? Nemoj 

dakle sebi gotovo bezvrijedno nešto oblikovati kada čuješ Riječ i staviti zajedno 

s riječima koje slušaš svakodnevno. On mi je takve riječi govorio, takve riječi 

izricao, takve mi riječi ti govoriš: ustrajno naime izgovarajući imena riječi 

riječi su gotovo obescijenjene. I kada čuješ: U početku bijaše Riječ, da ne bi štogod 

bezvrijedno pomislio, kako si navikao misliti kada ljudske riječi običavaš 

slušati, poslušaj na što ćeš misliti: Riječ bijaše Bog. 

11. Neka iziđe ne znam koji nevjerni arijanac i neka kaže da je Riječ Božja 

postala. Kako se može dogoditi da Riječ Božja postane kada je Bog po Riječi 

sve stvorio? Ako je i Riječ Božja sama stvorena, po kojoj je drugoj Riječi 

stvorena? Ako ovo kažeš, da je Riječ od Riječi, ja nju, po kojoj je ova postala, 

zovem jedinim Sinom Božjim. Ako pak ne nazivaš Riječ od Riječi, dopusti 

onda kako ona nije stvorena po kojoj je sve stvoreno. Nije naime mogla sama 

po sebi postati ona po kojoj je sve postalo: vjeruj dakle Evanđelistu. Mogao 

je naime reći: U početku je Bog stvorio Riječ, kako je kazao Mojsije: U početku 

stvori Bog nebo i zemlju 20 . Sve je tako nabrojio: Reče Bog: Neka bude, i bi tako. Ako 

je rekao, tko je rekao? Bog, dakako. I što je postalo? Neko stvorenje. Između 

Boga koji naređuje i postaloga stvorenja što je ono po čemu je postalo ako ne 

Riječ? Bog je naime rekao: Neka bude! – i postalo je. Ova nepromjenjiva Riječ: 

koliko god promjenjivoga po Riječi postaje, ona nepromjenjiva ostaje. 

Neka te obnovi koji te je stvorio 

12. Ne vjeruj dakle da je stvorena ona po kojoj je sve postalo: da ne ostaneš 

neobnovljen Riječju, po kojoj se sve obnavlja. Već si naime postao po Riječi, ali 

treba da se obnoviš po Riječi; ako pak loša bude tvoja vjera o Riječi, nećeš se 

moći obnoviti po Riječi. Iako ti se događa da postaješ po Riječi, da si po njoj 

stvoren, po sebi nestaješ. Ako po sebi propadaš, onaj te obnavlja koji te je stvorio; 

ako po sebi gori postaješ, onaj će te obnoviti koji te je stvorio. Kako će te 

pak obnoviti po Riječi ako loše budeš mislio o Riječi? Evanđelist kaže: U početku 

bijaše Riječ, a ti kažeš: U početku Riječ je postala. On reče: Sve postade po njoj, a 

ti kažeš da je i sama Riječ postala. Mogao je Evanđelist reći: U početku Riječ je 

postala, ali što reče? U početku bijaše Riječ. Ako bijaše, nije postala, da sve postade 

po njoj i bez nje ne postade ništa. Ako dakle u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga 

i Riječ bijaše Bog; ako ne možeš shvatiti što jest, odgodi dok ne narasteš. On je 

hrana, primi mlijeko da se nahraniš, da zavrijediš dohvatiti hranu. 

20 

Post 1,1 

16


Sve je stvorenje po Riječi postalo 

13. Ispravno je, braćo, što slijedi: Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. 

Pazite da ne biste mislili da je ništa nešto. Običavaju mnogi loše shvativši, 

bez nje ne postade ništa, misliti kako je nešto ništa. Grijeh naime nije postao po 

Riječi. I očito je jer grijeh nije ništa i ništa ljudi ne postaju kada griješe. I idol 

nije po Riječi postao: ima samo ljudski lik. Samo je čovjek po Riječi postao jer 

čovječji lik na idolu nije po Riječi učinjen. Pisano je: Znamo da idol nije ništa 21 . 

Oni dakle nisu stvoreni po Riječi. Po Riječi je stvoreno što je god prirodno postalo, 

što god ima u stvorenja, sve što je posve utvrđeno na nebesima, što sjaji 

odozgor, što leti pod nebom i što se miče po cijeloj prirodi, svako uopće stvorenje. 

Reći ću otvorenije, reći ću, braćo, da razumijete, od anđela do crvića. 

Što je sjajnije od anđela u stvorenjima? Što je najniže od crva u stvorenjima? 

Tko je stvorio anđela, isti je i crva stvorio, ali anđeo dostojan neba, crv zemlje. 

Tko je stvorio, taj je i rasporedio. Da je stavio crva na nebo, ti bi ga prekorio; 

da je htio da se anđeli rađaju od raspadljivih tjelesa, ti bi ga prekorio. Ipak je 

slične stvari učinio Bog i ne smiješ ga prekoriti. A što su drugo svi ljudi koji se 

rađaju iz tijela ako ne crvi? I od crvi pravi anđele. Ako naime sam Gospodin 

kaže: A ja crv sam, a ne čovjek 22 , tko će posumnjati da izriče ono što je napisano 

u Joba: Što reći onda o čovjeku, toj truleži, o sinu čovjekovu, crviću jadnom 23 ? Najprije 

kaže, o čovjeku, toj truleži, zatim o sinu čovjekovu, crviću jadnom: jer se crv iz 

truleži rađa, zato o čovjeku, toj truleži, i o sinu čovjekovu, crviću jadnom. Evo što 

je htio postati radi tebe, on koji u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ 

bijaše Bog. Zašto je ovo postao radi tebe? Da sisaš, koji nisi mogao jesti. Uopće, 

braćo, tako primite: Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Cjelokupno 

je naime stvorenje po njoj postalo, veće, manje: po njoj su postala viša i niža 

stvorenja. Duhovna i tjelesna po njoj su postala. Nijedan oblik, nijedan zglob, 

nijedan sklad dijelova, nijedna bilo kakva supstancija koja može imati težinu, 

broj, mjeru, ne postoji osim po Riječi, i od Riječi stvarateljice, kojoj je rečeno: 

Ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri 24 . 

14. Neka vas dakle nitko ne prevari dok možda podnosite veliko dodijavanje 

zbog muha. Neke je naime đavao izrugao jer su se uhvatili na muhe. Običavaju 

naime ptičari staviti muhe u muholovke da prevare gladne ptice, tako 

je i njih đavao prevario. Bio je jednom jedan, ne znam tko, kome su dosađivale 

muhe. Pronašao ga je manihejac pogođena tim čuvstvom odvratnosti. Kada 

mu je onaj rekao kako ne može podnositi muhe i kako ih žestoko mrzi, odmah 

će mu manihejac: Tko ih je stvorio? I jer je bilo odvratno to čuvstvo, a mrzio ih 

je, a budući da je bio katolik, nije se usudio reći: Bog ih je stvorio. Onaj je od- 

21 

1 Kor 8,4 

22 

Ps 22,7 

23 

Job 25,6 

24 

Mudr 11,20 

17


mah dodao: Ako ih Bog nije stvorio, tko ih je stvorio? Jasno, reče onaj, mislim 

da je đavao stvorio muhe. I odmah će onaj: Ako je muhu stvorio đavao, kao 

što vidim da ti priznaješ, jer razborito shvaćaš, tko je pčelu stvorio koja je malo 

uglednija od muhe? Onaj se nije usudio reći kako je Bog stvorio pčelu, a muhu 

da nije učinio, jer je stvar bila bliska. Od pčele je vodio k skakavcu, od skakavca 

ka gušteru, od guštera k ptici, od ptice k ovci, odatle ka govedu, odatle k slonu, 

na kraju k čovjeku; i uvjerio je čovjeka da Bog nije stvorio čovjeka. Tako je onaj 

bijednik koji je trpio zbog muha postao muha koju je đavao zaposjeo. Beelzebulom 

tumači zovu kneza muha o kojima je pisano: Uginula muha usmrdi mirisno 

ulje... 25 

15. Što, dakle, braćo? Zašto ovo rekoh? Zatvorite uši svojega srca protiv neprijateljskih 

prijevara. Shvatite da je Bog sve stvorio i stupnjevito rasporedio. 

Zašto pak podnosimo mnogo zla od stvorenja koje je Bog stvorio? Zar smo 

uvrijedili Boga? Da li anđeli to podnose? Možda se ni mi ne bismo u onome 

životu ovoga bojali. Za svoju kaznu optuži grijeh svoj, a ne suca. Zbog oholosti 

naime ustanovi Bog ono najmanje i najodvratnije stvorenje da nas muči. 

Kada se uzoholi čovjek, i kad se protiv Boga uzjoguni i kad, premda smrtnik, 

smrtnika straši; i premda je čovjek, bližnjega ne prizna, kada se uznosi, buhe 

ga pokore. Što se napuhuješ, ljudska oholosti? Čovjek te je izgrdio, i prestrašio 

si se, i rasrdio si se; odupri se buhama da zaspiš: spoznaj tko si. Da naime 

spoznate, braćo, ona su dosadna stvorenja stvorena da ukrote našu oholost: 

oholi faraonski narod mogao je Bog ukrotiti medvjedima, lavovima, zmijama; 

poslao je na njih muhe i žabe 26 , da najbjednijim stvarima ukroti oholost. 

Sve je u njemu život 

16. Sve dakle, braćo, sve postade po njemu, i bez njega ne postade ništa 27 . Ali 

kako je sve po njemu postalo? Svemu što postade u njemu bijaše život. Mogao 

je naime tako reći: Što je postalo u njemu, život je. Sve je dakle život ako tako 

izgovorimo. Što naime nije u njemu postalo? On je Mudrost Božja i kaže se u 

psalmu: Sve si to u Mudrosti učinio 28 . Ako je dakle Krist Mudrost Božja, a psalam 

kaže: Sve si to u Mudrosti učinio, onda kao što je sve po njemu, tako je sve 

u njemu stvoreno. Ako je dakle sve u njemu, braćo predraga, i što je u njemu 

stvoreno, život je; onda je i zemlja život, onda je i drvo život. Kažemo naime i 

za drvo da je život, ali prema shvaćanju mislimo na drvo križa, s kojega smo 

primili život. Onda je i kamen život. Nepošteno je tako shvaćati da nam se opet 

ne uvuče ona najprljavija manihejska sekta, i da kaže kako kamen ima život, i 

da zid ima dušu, i da konopac ima dušu, i lan i haljina. Običavaju naime mahni- 

25 

Prop 10,1 

26 

Usp. Izl 8,2.21. 

27 

Iv 1,3–4 

28 

Ps 104,24 

18


tajući govoriti, i kada budu suzbijeni i odbijeni, kao iz Pisama iznose govoreći: 

Pisano je dapače: Što je postalo u njemu, nije li život? Ako je naime sve u njemu 

postalo, sve je život. Neka te ne zavedu. Izgovaraj ovako: Što je postalo; ovdje 

razlikuj i zatim unesi: u njemu je život. Što je ovo? Postala je zemlja, ali ista 

zemlja koja je postala nije život: u samoj se mudrosti naime nalazi na duhovni 

način neki razlog poradi kojega je zemlja postala; taj razlog je život. 

17. Kako mogu, reći ću vašoj ljubavi. Na primjer, stolar pravi kovčeg. Najprije 

u zamisli svojega umijeća ima kovčeg: da ga nema u skici umijeća, odakle 

bi ga obrađujući izradio? Ali kovčeg je tako u duhu, ali on nije onaj kovčeg 

koji se vidi očima. U duhu je na nevidljiv način, a u djelu će postati na vidljiv. 

Evo, postao je u djelu, zar je prestao biti u duhu? I postao je u djelu i ostaje 

onaj koji je u duhu: ovaj se naime može raspasti i iznova se može iz onoga koji 

je u duhu drugi izraditi. Pripazite dakle da postoji kovčeg u duhu i kovčeg 

u djelu. Kovčeg u djelu nije život, kovčeg u duhu je život; jer živi duša majstora, 

gdje su svi oni prije nego što se izrade. Tako dakle, braćo predraga, jer 

Mudrost Božja, po kojoj je sve postalo, kao stvarateljski duh sve sadrži, prije 

negoli sve izradi; ovdje ono što postaje po istome stvarateljskom umijeću nije 

odmah život, nego što god je postalo, život je u njemu. Vidiš zemlju: u stvarateljskomu 

je umijeću zemlja; vidiš nebo: u umijeću je nebo; vidiš Sunce i Mjesec: 

isti su u umijeću, ali vani su tijela, dok su u stvarateljskomu duhu život. 

Gledajte, ako na neki način možete; velika je stvar rečena: i ako ne od mene 

velikoga ili ne po meni velikome, ipak od velikoga. To nije rečeno od mene 

malenoga, ali on nije malen na koga gledam kako bih rekao. Neka shvati tko 

god kako može, ukoliko može, a tko ne može, neka hrani srce da bi mogao. 

Čime će hraniti? Mlijekom neka hrani, da stigne k jelu. Neka ne odstupa od 

Krista rođena po tijelu dok ne dođe ka Kristu od jednog Oca rođena, k Riječi 

Bogu kod Boga, po kojemu je sve postalo: jer život koji je u njemu svjetlost je 

ljudima. 

I život bijaše ljudima svjetlo 

18. Ovo naime slijedi: I život bijaše ljudima svjetlo 29 . Taj isti život ljude prosvjetljuje. 

Ovce ne prosvjetljuje jer ovce nemaju razumne duše koje bi mogle vidjeti 

mudrost. Čovjek je pak stvoren na sliku Božju, ima razumnu dušu kojom 

može primijetiti mudrost. Onaj dakle život po kojemu je sve postalo, taj život je 

svjetlost: i ne bilo kakvih živih bića nego svjetlost ljudi. Zato malo poslije kaže: 

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet 30 . To je svjetlo prosvijetlilo 

Ivana Krstitelja; isto je prosvijetlilo i samoga Ivana evanđelista. Bio je pun 

istoga svjetla onaj koji je rekao: Ja nisam Krist; onaj koji za mnom dolazi, komu ja 

29 

Iv 1,4 

30 

Iv 1,9 

19


nisam dostojan odriješiti remenje na obući 31 . Tim je svjetlom prosvijetljen onaj koji 

je rekao: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Dakle, onaj je 

život svjetlost ljudima. 

19. Možda luda srca još ne mogu shvatiti samu svjetlost jer su opterećena 

svojim grijesima toliko da je ne mogu vidjeti. Neka zbog toga ne misle da 

je svjetlost gotovo odsutna jer je ne mogu vidjeti: oni su zbog grijeha tama. 

I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze 32 . Dakle, braćo, kao što je slijepcu na 

suncu sunce prisutno, ali je on suncu odsutan, tako je svaki luđak, svaki zlikovac, 

svaki bezbožnik srcem slijepac. Prisutna je mudrost, ali kada je slijepcu 

nazočna, odsutna je njegovim očima: ne tako da je ona njemu odsutna, nego je 

on od nje odsutan. Što dakle da učini taj? Neka očisti ono čime će moći gledati 

Boga. Budući da, ako zbog toga ne može vidjeti jer ima prljave i ozlijeđene oči 

od navale prašine ili sluzi ili dima, rekao bi mu liječnik: ukloni iz svoga oka 

što god je zlo, da možeš vidjeti svjetlo svojim očima. Prašina, sluz, dim, grijesi 

su i zloća. Odstrani zato sve to i vidjet ćeš mudrost koja je nazočna jer Bog je 

sama mudrost. Rečeno je: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati 33 . 

31 

Iv 1,20.27 

32 

Iv 1,5 

33 

Mt 5,8 

20

2. GOVOR 

Bî čovjek poslan od Boga... (Iv 1,6–14). 

Ako želite pobožno i kršćanski živjeti, prionite uz Krista 

prema onomu što je radi nas postao, da dođete k njemu 

po onomu što jest i po onomu što bijaše. 

1. Dobro je, braćo, da tekst božanskih Pisama, i najviše svetoga Evanđelja, 

nijedno mjesto ne propuštajući protumačimo, koliko možemo; i prema svojoj 

sposobnosti blagujemo i poslužimo vas onim što i mi blagujemo. Sjećamo se 

da je prošle nedjelje protumačeno prvo poglavlje, tj.: U početku bijaše Riječ i 

Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po 

njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše 

ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze 1 . Mislim da je dovde 

protumačeno: sjetite se svi koji ste bili prisutni; i koji niste nazočili, vjerujte 

nama i ovima koji su htjeli prisustvovati. Sada dakle, jer ne možemo uvijek 

sve ponavljati, zbog onih koji ovo žele čuti što se nastavlja i na teret je onima 

ako se ponavlja prethodno nauštrb onoga što slijedi. Neka se udostoje i oni 

koji nisu prisustvovali prijašnje ne zahtijevati, nego s ovima koji prisustvuju i 

sada poslušati sadašnje. 

Drvo kojim prelazimo more 

2. Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan 2 . I ono naime što je prije rečeno, predraga 

braćo, rečeno je o božanstvu neizrecivoga Krista, i gotovo na neizreciv 

način. Tko će naime shvatiti: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše 

Bog? I da ti ne bi oslabilo ime Riječi, po navici svakodnevnih riječi: I Riječ bijaše 

Bog. Ova je Riječ ista ona o kojoj smo jučer mnogo govorili: i dat će Gospodin da 

toliko govoreći barem nešto u vaša srca dovedemo. U početku bijaše Riječ. Ona 

jest ista, na isti način jest; kako jest, uvijek jest tako; ne može se mijenjati: to znači: 

jest. To je svoje ime rekao sluzi svojemu Mojsiju: Ja sam koji jesam; i: Posla me koji 

1 

Iv 1,1–5 

2 

Iv 1,6 

21


jest 3 . Tko će dakle ovo shvatiti kada vidite sve smrtno promjenjivim; kada vidite 

da se ne samo tijela razlikuju po svojstvima, rađanju, rastu, nestajanju, umiranju, 

nego i same duše da se prema čuvstvu različitih volja šire i rastavljaju; 

kada vidite da ljudi mogu primijetiti mudrost ako se priklone njezinoj svjetlosti 

i toplini; i da mogu izgubiti mudrost ako od nje zlim čuvstvom otpadnu? Kada 

dakle vidite da su ta sva promjenjiva, pitate se što je ono što jest ako ne ono što 

nadilazi sve ono što je tako kao da nije? Tko bi dakle ovo shvatio? Ili tko bi mogao, 

kako god usmjerio sile svojega duha, kako bi dokučio koliko mu je u moći 

sam bitak, doći k onome što je na neki način duhom dohvatio? Tako je naime 

kao netko tko bi vidio izdaleka domovinu, ali od nje bi ga dijelilo more: vidio 

bi kamo mu je ići, ali ne bi imao čime. Tako želimo doći k onoj našoj stabilnosti 

gdje jest ono što jest, samo to je uvijek kao što jest. Po sredini je more ovoga 

svijeta kojim idemo, iako već vidimo kuda idemo, ali mnogi naime ne vide niti 

kuda bi išli. Kako bismo imali i sredstvo kojim ćemo ići, došao je zato onaj kojemu 

smo željeli ići. I što je učinio? Pribavio nam je drvo kojim ćemo more prijeći. 

Nitko ne može prijeći more ovoga svijeta, osim nošen križem Kristovim. Ovaj 

križ ponekad zagrli i slabovidan na očima: i koji ne vidi daleko kuda bi išao, 

neka ne otpadne s njega i isti će ga prevesti. 

3. Tako, braćo moja, ovo bih napomenuo vašim srcima: ako želite pobožno 

i kršćanski živjeti, priljubite se uz Krista po onomu što je za nas postao, 

da dođete k njemu po onome što on jest i po onome što on bijaše 4 . Pristupio 

nam je da radi nas čovjekom postane, a to je radi nas postao kako bi se po 

njegovu čovještvu prenosili nemoćni, prelazili morem svijeta i stizali u domovinu, 

gdje neće više biti potreban brod jer se nikakvo more ne prelazi. Bolje je 

dakle ne vidjeti duhom ono što jest, pa ipak ne otpasti s križa Kristova, nego 

ga vidjeti duhom i križ Kristov prezirati. Dobro je nad ovim i najbolje, ako 

može biti, da i vidimo kamo trebamo ići i da se držimo križa koji nosi onoga 

koji putuje. To su mogli veliki duhovi bregova, koji su nazvani gorama, koje 

najviše prosvjetljuje svjetlost pravde: mogli su i vidjeli su ono što jest. Videći 

naime Ivan je govorio: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. 

Vidjeli su to, ali da stignu k onome što su vidjeli izdaleka, od križa Kristova 

nisu otpali i Kristovu poniznost nisu prezreli. Maleni pak koji ovo ne mogu 

shvatiti, ne otpadajući od Kristova križa i muke i uskrsnuća, u samoj se lađi 

prevoze k onome što ne vide, a u toj lađi stižu i oni koji vide. 

Ohola mudrosti 

4. Bilo je nekih filozofa ovoga svijeta i tražili su Stvoritelja preko stvorenja: 

jer se može naći preko stvorenja, kako očevidno kaže Apostol: Uistinu, ono nevidljivo 

njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se 

3 

Izl 3,14 

4 

Postao je čovjekom, a bio je Bogom. 

22


po djelima razabire tako da nemaju isprike. I nastavlja: Jer premda upoznaše Boga – nije 

rekao: premda ne upoznaše Boga; nego: Premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu 

kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno 

srce njihovo. Zbog čega se pomračilo? Nastavlja i kaže otvorenije: Gradeći 

se mudrima, poludješe 5 . Vidjeli su kamo trebaju doći, ali, nezahvalni onome koji 

im je dao ono što su vidjeli, i uzoholivši se, izgubiše ono što su vidjeli i okrenuli 

su se zato k idolima i kumirima i k štovanju demona, klanjali se stvorenju i 

prezreli Stvoritelja. Ali već sami izagnani to su činili, ali da pak budu istjerani, 

uzoholiše se. Kada se pak uzoholiše, govorili su da su mudri. O njima je dakle 

rekao: Premda upoznaše Boga, vidjeli su ono što govori Ivan, kako je po Riječi 

Božjoj sve postalo. Našli su naime, i to u filozofskim knjigama: kako Bog ima 

jedinorođenoga Sina po kojemu sve postoji. Mogli su vidjeti ono što jest, ali su 

vidjeli izdaleka. Nisu htjeli zadržati Kristovu poniznost u čijoj bi lađi sigurni 

stigli k onome što su mogli izdaleka vidjeti pa su prezirali križ Kristov. Treba 

prijeći more, a drvo prezireš? O, ohola mudrosti! Ismijavaš Krista propetoga; 

on je koga si izdaleka vidio: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše 

Bog. Ali zašto je razapet? Jer je drvo njegove poniznosti tebi bilo potrebno. 

Zbog oholosti si se naime bojao, a daleko si iz one domovine izbačen. Valovima 

ovoga svijeta prekinut je put i nema ga kojim bi u domovinu prešao, osim 

da te drvo prenese. Nezahvalniče, izruguješ onoga koji je k tebi došao da se ti 

vratiš! On je postao put, i to po moru: zato je po moru hodao 6 da pokaže kako 

ima put na moru. Ali tebe, koji ne možeš kao on po moru hodati, može te lađa, 

drvo nositi: vjeruj u propetoga i moći ćeš stići. Zbog tebe je razapet, da te pouči 

poniznosti; a da je došao kao Bog, ne bi ga upoznali. Da je došao kao Bog, ne bi 

došao k onima koji Boga nisu mogli vidjeti. Bog ne dolazi, ili ne odlazi prema 

onome što on jest, budući da je posvuda nazočan i nijedno ga mjesto ne sadrži. 

Ali po čemu je došao? Time što se je pojavio kao čovjek. 

5. Budući dakle da je tako bio čovjek, dok je u njemu Bog bio skriven, poslan 

je pred njim velik čovjek kako bi prema njegovu svjedočanstvu ljudi našli 

više od čovjeka. I tko je ovaj? Bî čovjek. I kako bi taj mogao reći istinu o Bogu? 

Poslan od Boga. Kako se je zvao? Ime mu Ivan. Zašto je došao? On dođe kao svjedok 

da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. 7 Kakav je taj koji svjedoči 

za Svjetlo? Nešto veliko je taj Ivan, neizmjerna zasluga, velika milost, velika 

uzvišenost! Divi se, jasno se divi, ali kao gori. Gora je u tami ako je svjetlost ne 

zaogrne. Toliko se dakle divi Ivanu da čuješ što slijedi: Ne bijaše on Svjetlo: da 

ne bi, smatrajući goru svjetlošću, doživio brodolom na gori, ne našavši utočišta. 

Ali čemu se moraš diviti? Gori kao gori. Uzdigni se potom k onome koji 

5 

Rim 1,20–22 

6 

Usp. Mt 14,25. 

7 

Iv 1,7 

23


rasvjetljuje goru, koja je zato uzdignuta, da prva zrake primi i tvojim očima 

javi. Dakle, ne bijaše on Svjetlo. 

Prosvijetljeni čovjek 

6. Zašto je dakle došao? Da posvjedoči za Svjetlo. Zašto to? Da svi vjeruju 

po njemu. Za koje je Svjetlo posvjedočio? Svjetlo istinsko. Zašto je dodano: istinsko? 

Jer se i prosvijetljeni čovjek zove svjetlo, ali svjetlo istinsko je Svjetlost 

koja rasvjetljuje. I naše se oči nazivaju svjetlila pa ipak, ako se samo po noći 

svjetiljka ne užiže ili po danu sunce ne izađe, ta se svjetlila uzalud otvaraju. 

Tako je i Ivan bio svjetlo, ali ne Svjetlo istinsko jer nerasvijetljen bio bi tama. Ali 

prosvjetljenjem je postao svjetlo. Da pak nije rasvijetljen, bio bi tama, kao svi 

bezbožnici kojima je kao nevjernicima Apostol rekao: Nekoć bijaste tama. Sada 

pak kada su povjerovali, što? Sada ste svjetlost u Gospodinu 8 . Da nije dodao: u 

Gospodinu, ne bismo shvatili. Svjetlost, reče, u Gospodinu jer u Gospodinu niste 

bili tama. Nekoć bijaste tama, tu nije dodao: u Gospodinu. Tama dakle u vama, 

svjetlo u Gospodinu. Tako i on ne bijaše Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo 9 . 

7. Gdje je pak samo svjetlo? Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe 

na svijet. Ako prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet, onda i samoga 

Ivana. On je dakle prosvjetljivao onoga od kojega je htio da ga on pokaže. Neka 

shvati vaša ljubav: dolazio je k bolesnim dušama, k srcima ranjenim, u boj s tupoglavom 

dušom. Zato je došao. I odakle bi duša mogla vidjeti što je savršeno? 

Onako kako ponajviše biva da se na nekome ozračenom tijelu spoznaje da je 

sunce izašlo, koje očima ne možemo vidjeti. Budući da su i oni koji imaju ozlijeđene 

oči sposobni vidjeti osvijetljeni i suncem obasjani zid, ili brijeg ili stablo, 

ili nešto slično. Po drugomu osvijetljenom predmetu dokazuje im se izlazak 

onoga kojega, kad bi gledali, još manje bi vidjeli poradi slabosti pogleda. Tako 

dakle svi kojima je Krist došao bijahu nesposobniji vidjeti ga. Zasjao je Ivan, a 

po njemu koji je priznao da je obasjan i rasvijetljen, a ne da on obasjava i svijetli, 

spoznat je onaj koji rasvjetljuje, spoznat je onaj koji obasjava, spoznat je koji 

ispunja. I tko je? Onaj koji prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet. Da nije, 

naime, čovjek odonud otpao, ne bi morao biti prosvijetljen, ali zato se ovdje treba 

dati prosvijetliti jer je otpao odonud gdje je mogao uvijek biti prosvijetljen. 

Svjetiljkom tražimo dan 

8. Što dakle? Ako je došao ovamo, gdje bijaše? Bijaše na svijetu. I ovdje bijaše, 

i ovamo dođe. Bio je božanstvom, došao je ovamo po tijelu. Dok je ovdje bio po 

božanstvu, bezumnici i slijepci nisu ga mogli vidjeti. Isti su bezbožnici tama o 

kojoj je rečeno: svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Evo, ovdje je i sada, i ovdje 

8 

Ef 5,8 

9 

Iv 1,8 

24


bijaše, i uvijek je ovdje; nikada nije odstupio, nigdje nestao. Trebaš imati čime 

ćeš vidjeti njega koji ti nije nikada nestao. Nemoj ga napustiti i nećeš biti napušten. 

Ne padaj i neće ti zaći. Ako padneš, on će ti zaći; ako pak stojiš, prisutan 

ti je. Ali nisi stajao. Sjeti se odakle si pao, odakle te zbacio koji je prije tebe pao. 

Oborio te je, ne silom, ne navalom, nego tvojom voljom. Da na zlo naime nisi 

pristao, stajao bi, ostao bi rasvijetljen. Sada pak, jer si već pao i postao si ranjen 

u srcu koje može vidjeti onu svjetlost, došao ti je takav kakva možeš vidjeti. 

I pokazao se kao čovjek, da bi od čovjeka zatražio svjedočanstvo. Od čovjeka 

Bog traži svjedočanstvo i Bog ima čovjeka za svjedoka. Bog ima čovjeka za 

svjedoka, ali radi čovjeka, što znači da smo toliko slabi! Svjetiljkom tražimo dan 

jer je svjetiljkom nazvan sam Ivan, kako Gospodin reče: On bijaše svjetiljka što 

gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam 

svjedočanstvo veće od Ivanova 10 . 

9. Pokazao je dakle kako je radi ljudi htio po svjetiljci dokazati vjeru onih 

koji su povjerovali, da istom svjetiljkom zbuni svoje neprijatelje. Oni su naime 

neprijatelji koji su ga iskušavali i govorili: upitaše: Kojom vlašću to činiš?... 

I ja ću vas jedno upitati... Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi? A oni 

umovahu među sobom: Reknemo li „Od Neba“, odvratit će nam: Zašto mu, dakle, ne 

povjerovaste? (Ivan je doista o Kristu posvjedočio rekavši: Ja nisam Krist, nego 

je to on 11 .) A reknemo li „Od ljudi“, strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju 

prorokom 12 . Prestrašivši se kamenovanja, ali još više se bojeći priznanja istine, 

odgovorili su istini lažju: slaga zloća sama sebi 13 . Rekoše naime: Ne znamo. I 

Gospodin, jer su se zatvorili sami protiv sebe, zanijekavši kako ne znaju što 

su znali, ni on im ne otvori jer nisu pokucali. Rečeno je naime: Kucajte i otvorit 

će vam se 14 . Ne samo što nisu kucali da im se otvori, nego, zanijekavši, sama 

su vrata protiv sebe zagradili. I reče im Gospodin: Ni ja vama neću kazati kojom 

vlašću ovo činim 15 . I potučeni su po Ivanu. Ispunilo se je na njima: Pripravit ću 

svjetiljku za svog pomazanika. U sram ću mu obući dušmane 16 . 

Bog u svijet uliven izgrađuje ga 

10. Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta 17 . Ne misli da je tako bio na svijetu 

kako je na svijetu zemlja, na svijetu je nebo, na svijetu je sunce, mjesec 

i zvijezde, na svijetu su stabla, ovce, ljudi. Nije tako on bio na svijetu. Ali 

10 

Iv 5,35–36 

11 

Iv 1,20.27 

12 

Usp. Mt 21,23–37; Mk 11,28–32; Lk 20,2–8. 

13 

Ps 27,12. Augustin navodi svetopisamski tekst prema latinskomu prijevodu, no ovaj se dio 

retka ne nalazi u izvorniku. 

14 

Mt 7,7 

15 

Mt 21,27 

16 

Ps 132,17–18 

17 

Iv 1,10 

25


kako je bio? Kao majstor koji ravna onim što čini. Pa ipak, on nije činio kako 

čini majstor. Vani je kovčeg koji čini, i postavljen je na drugo mjesto kada ga 

izrađuje; i premda je uz njega, sjedi na drugome mjestu onaj koji ga izrađuje 

i izvan je njega koji obrađuje. Bog pak svijetu uliven stvara ga, posvuda prisutan 

izrađuje ga i ne odstupa nikamo, nije mu izvanjski kao da bi pokretao 

golemu građevinu koju izrađuje. Nazočnošću veličanstva čini što čini; svojom 

prisutnošću upravlja onim što je učinio. Tako je dakle bio na svijetu kao onaj 

po kojemu je svijet stvoren. Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne 

upozna. 

11. Što znači: svijet po njemu posta? Nebo, zemlja, more i sve što je na njima 

zove se svijet. Svijet opet drugim značenjem nazivaju ljubitelji svijeta. Svijet po 

njemu posta i svijet ga ne upozna. Zar naime nebesa nisu upoznala svojega Stvoritelja, 

ili anđeli nisu upoznali svojega Stvoritelja, ili zvijezde nisu upoznale 

svojega Stvoritelja, koga priznaju demoni? Svi su odasvud posvjedočili. A 

koji nisu upoznali? Oni koji su ljubeći svijet nazvani svijetom. Ljubeći naime 

nastanjujemo se u srcu; ljubeći, pak, zaslužili su nazvati se kao onaj u koga 

su se nastanili. Kao što kažemo: Zla je ona kuća ili: Dobra je kuća ona. U onoj 

koju nazvasmo zlom ne optužujemo zidove; ili u onoj koju nazvasmo dobrom 

ne hvalimo zidove, već zlom kućom onu koju nastavaju zli i dobrom kućom 

onu koju nastavaju dobri. Tako i svijet, koji nastavaju oni koji ljube svijet. Tko 

su? Koji ljube svijet, oni srcem borave u svijetu. Koji naime ne ljube svijet, 

tijelom se kreću u svijetu, a srcem borave na nebu, kako kaže Apostol: Naša je 

pak domovina na nebesima 18 . Svijet – dakle – po njemu posta i svijet ga ne upozna. 

12. K svojima dođe: jer su svi oni po njemu postali. I njegovi ga ne primiše. 

Koji njegovi? Ljudi koje je stvorio. Židovi koje je prvenstveno stvorio za svojinu 

između svih ljudi. Drugi su se naime poganski narodi klanjali idolima i služili 

demonima. Onaj je naprotiv narod rođen iz Abrahamova sjemena te su oni 

ponajviše njegovi jer su rodbinski vezani i po tijelu koje se je udostojao primiti. 

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Zar ga nikako nisu primili, zar ga nijedan 

nije primio? Zar se dakle nitko nije spasio? Nitko se naime neće spasiti, osim 

tko primi Krista koji dolazi. 

Jedinac nije htio ostati samac 

13. Ali je dodao: A onima koji ga primiše. Što im je dao? Velika blagonaklonosti! 

Veliko milosrđe! Jedinac se je rodio i nije htio ostati sam. Mnogi ljudi, 

kada nemaju djece, u odmakloj dobi posvoje te voljom čine što nisu mogli 

prirodom. To čine ljudi. Ako pak netko ima jedinca sina, raduje mu se više 

zato što će sam naime sve posjedovati i neće imati nekoga tko bi s njime dijelio 

baštinu, čime bi ostao siromašniji. Bog ne postupa tako: Jedinca, istoga onoga 

18 

Fil 3,20 

26


kojeg je rodio i po kojemu je sve stvorio, poslao je na ovaj svijet, ne da bude 

jedan, nego da ima posvojenu braću. Mi naime nismo rođeni od Boga, kao 

on Jedinorođenac, nego smo posinovljeni po njegovoj milosti. On je naime 

došao kao Jedinorođenac da nas odriješi od grijeha u koje smo bili upleteni. 

Sam ih je odriješio da nas posini bez njihove zapreke i učini svojom braćom i 

subaštinicima. Tako naime kaže Apostol: Ako pak sin, onda i baštinik po Bogu 19 . 

I opet: Baštinici Božji, a subaštinici Kristovi 20 . Nije se bojao imati subaštinike jer 

baština njegova naime ne ide na manje ako je mnogi posjeduju. Sigurno i oni, 

dok ga posjeduju, postaju njegova baština, a i on zauzvrat postaje njihova 

baština. Čuj kako sami postaju njegova baština: Gospodin mi reče: Ti si sin moj, 

danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti pûke u baštinu 21 . Kako on postaje baština 

njihova? Kaže u psalmu: Gospodin mi je baština i kalež 22 . I mi posjedujemo njega 

i on posjeduje nas. On nas posjeduje kao Gospodin, a mi njega posjedujemo 

kao spasenje, kao svjetlost. Što je dakle dao ovima koji su ga primili? Podade 

moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime 23 : da se drže drva i 

more prijeđu. 

14. I kako se oni rađaju? Jer postaju djecom Božjom i Kristovom braćom, 

oni se bez daljnjega rađaju. Da se naime ne rađaju, kako bi mogli biti sinovi? 

Ali djeca se ljudska rađaju od tijela i krvi, i od volje muževlje, i iz zagrljaja 

supružnika. Kako mu se pak oni rađaju? Ne od krvi: kao od muža i žene. Gramatička 

množina krvi 24 u latinskomu tekstu dolazi od množine na grčkome, 

onaj koji je tumačio više je volio tako prevesti, i gotovo manje u latinskomu 

stilu prema gramatičarima, pa ipak razjasniti istinu sluhu slabića. Da je rekao 

krv u jednini, ne bi razjasnio što je htio, to jest da se ljudi rađaju iz krvi muža 

i žene. Recimo dakle, ne bojmo se zviždaljke od trske gramatičara, dok ipak 

ne stignemo k utvrđenoj i sigurnijoj istini. Prigovara koji shvaća, nezahvalan 

što je razumio. Ne od krvi (rođeni), ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje. Riječju 

tijelo naznačuje ženu jer kad je od kosti stvorena, Adam reče: Gle, evo kosti od 

mojih kostiju, mesa od mesa mojega 25 . I Apostol veli: Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. 

Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela 26 . Tijelom se dakle naznačuje ženu, kao što 

ponekad duhom naznačuje muža. Zašto? Jer on upravlja, ona se podlaže: on 

mora naređivati, ona služiti. Gdje naime tijelo zapovijeda, a duh služi, pokvarena 

je kuća. Što ima gore od kuće gdje žena ima vlast nad mužem? Ispravna 

19 

Gal 4,7 

20 

Rim 8,17 

21 

Ps 2,7–8 

22 

Ps 16,5 

23 

Iv 1,12 

24 

U latinskomu: ex sanguinibus. 

25 

Post 2,23 

26 

Ef 5,28–29 

27


je pak kuća gdje muž zapovijeda, žena sluša. Ispravan je dakle čovjek kod 

kojega duh zapovijeda, a tijelo služi. 

15. Ovi dakle nisu od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga rođeni. 

Kako bi se pak ljudi rodili od Boga, najprije se je od njih Bog rodio. Krist je naime 

Bog i Krist je od ljudi rođen. Samo je majku tražio na zemlji jer je već imao 

oca na nebu. Po njemu kao rođenome od Boga postajemo, a po njemu koji je 

rođen od žene obnavljamo se. Ne čudi se, dakle, čovječe, da postaješ sin po 

milosti jer se rađaš od Boga po Riječi njegovoj. Najprije se je Riječ htjela roditi 

od čovjeka da bi se ti siguran rodio od Boga. Mogao bi ti sebi reći: Nije se Bog 

bez razloga htio roditi od čovjeka, već zato što me je smatrao toliko važnim da 

me besmrtnim učini i da se za me smrtan rodi. Isto tako kada je rekao: koji su 

rođeni od Boga, da se ne začudimo i ne prestrašimo tolike milosti, da nam se ne 

učini nevjerojatno što se ljudi od Boga rađaju, kao dajući ti sigurnost, dodade: 

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama 27 . Zašto se dakle čudiš što se ljudi 

od Boga rađaju? Promotri da je i sam Bog rođen od ljudi: I Riječ tijelom postade 

i nastani se među nama. 

Tijelo te je oslijepilo, tijelo te iscjeljuje 

16. Jer doista Riječ tijelom postade i nastani se među nama, samim je rođenjem 

stvorila pomast kojom se mažu oči našega srca pa možemo vidjeti njegovo 

veličanstvo po njegovoj poniznosti. Zato je time što Riječ tijelom postade i nastani 

se među nama iscijelio naše oči. A što dolazi potom? I vidjesmo slavu njegovu. 

Njegovu slavu nitko ne može vidjeti ako se ne iscijeli tjelesnom poniznošću. 

Zašto nismo mogli vidjeti? Neka pripazi vaša ljubav i gledajte što govorim. 

Čovjeku je kao neki prah prodro u oči, zasula ga zemlja, ranila oko, nije mogao 

vidjeti svjetlost. Pomazuje se ono ozlijeđeno oko. Zemlja bijaše ranjenik i 

zemlja se šalje da iscijeli. Sve su pomasti i lijekovi samo od zemlje. Prašina te 

je oslijepila, prašina će te iscijeliti: tijelo te je dakle oslijepilo, tijelo će te iscijeliti. 

Duša je postala tjelesnom pristajući uz tjelesna čuvstva, čime je oko srca 

oslijepilo. Riječ tijelom postade: isti liječnik načini ti pomast. I jer je tako došao 

da tijelom ugasi tjelesne mane i da smrt ubije smrću, zato se je dogodilo u tebi 

da, zahvaljujući Riječi tijelom postaloj, možeš reći: I vidjesmo slavu njegovu. Kakvu 

slavu? Kakav je postao sin čovječji? Njegova je poniznost, slava nije njegova. 

Ali kamo je dovedena oštrina čovječjega pogleda, iscijeljena po tijelu? 

Vidjesmo – reče – slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun 

milosti i istine. O milosti i istini na drugome ćemo mjestu u samomu Evanđelju 

tumačiti, ako nam se Gospodin udostoji dati. Ovo je sada dovoljno da se izgrađujete 

i okrijepite u vjeri i budni budete u dobrim djelima: nemojte otpasti 

od drva na kojemu možete more prijeći. 

27 

Iv 1,14 

28

3. GOVOR 

Doista, od punine njegove svi mi primismo (Iv 1,15–18). 

Od punine njegove primismo milost na milost. Koju smo milost 

najprije primili? Vjeru. Postigavši milost vjere bit ćeš pravednik 

iz vjere i zaslužit ćeš Boga živeći iz vjere. Kada zaslužiš Boga 

proživjevši iz vjere, primit ćeš nagradu besmrtnosti i život 

vječni. I to je milost. 

1. Milost i istinu Božju, kojom se u punini svetima pokazao jedinorođeni 

Sin Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist, valja razlikovati od Staroga zavjeta. 

Tu smo zbilju Novoga zavjeta primili u ime Gospodnje i obećali vašoj ljubavi. 

Budite dakle pozorni da mi dade Bog, koliko ću uspjeti shvatiti, i poslušajte 

koliko možete razumjeti. Preostalo je još, ako sjeme koje se sije u vaša srca ne 

odnesu ptice, niti trnje uguši, niti žega sažeže, uz dodatak kiše svakodnevnih 

nagovora, i s vašim dobrim mislima s kojima ovo djeluje u srcu, što djeluje na 

njivi motikama, da se gruda razbije, a sjeme zatrpa zemljom da može proklijati, 

da donesete plod kojemu se raduje i veseli zemljoradnik 1 . Ako uz dobro 

sjeme i dobru kišu ne donesemo ploda nego trnje, niti će sjeme biti optuženo 

niti će kiša biti okrivljena, nego se pripravlja oganj trnju dužan. 

Čime ponižen, time proslavljen 

2. Ljudi smo kršćani i mislim kako ne trebam to dugo dokazivati vašoj ljubavi. 

A ako smo kršćani, svakako samim imenom Kristu pripadamo. Njegov 

znak na čelu nosimo, čega se ne sramimo ako ga i u srcu imamo. Njegov je 

znak njegova poniznost. Po zvijezdi su ga mudraci upoznali 2 , a sam Gospodin 

nam je dao taj nebeski i preslavni znak. Nije htio da je zvijezda na čelu vjernika 

njegov znak, nego njegov križ. Čime ponižen, time proslavljen: odande uzdiže 

ponizne kamo je ponižen sam sišao. Pripadamo dakle evanđelju, pripadamo 

Novomu zavjetu. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po 

1 

Usp. Mt 13,3–23. 

2 

Usp. Mt 2,2. 

29


Isusu Kristu 3 . Pitamo Apostola i kaže nam da nismo pod Zakonom, nego pod milošću 

4 . Odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona 

otkupi te primimo posinstvo 5 . Zato je došao Krist da podložnike Zakona otkupi, 

da više ne budemo pod Zakonom, nego pod milošću. Tko je dakle dao Zakon? 

Onaj je dao Zakon koji je dao i milost. Ali Zakon je poslao po sluzi, s milošću je 

On sam sišao. I otkuda su ljudi bili pod Zakonom? Ne ispunjajući Zakon. Tko 

naime ispunja zakon, nije pod zakonom, nego sa zakonom: tko je pak pod zakonom, 

ne uzdiže se, nego ga zakon pritišće. Sve tako ljude pod Zakonom utvrđene 

Zakon učini krivcima i zato im je nad glavom da pokaže, a ne oduzme grijehe. 

Zakon dakle zapovijeda, zakonodavac se smiluje u onome što zapovijeda 

zakon. Ljudi, pokušavajući svojim snagama ispuniti što zakon zapovijeda, pali 

su sunovraćeni samom svojom bojažljivošću i umišljenošću. I nisu sa zakonom, 

nego pod zakonom postali krivci i jer nisu mogli svojim snagama ispuniti zakon, 

postavši krivci pod zakonom, molili su pomoć osloboditelja. A krivica zakona 

donijela je bolest na oholice. Bolest oholih postala je priznanje poniženih: 

bolesni već priznaju da boluju, pa neka dođe liječnik i iscijeli bolesne. 

3. Koji liječnik? Gospodin naš Isus Krist. Tko je Gospodin naš Isus Krist? 

Onaj kojega su vidjeli i kojega su razapeli. Onaj uhvaćeni, ispljuskani, bičevani, 

popljuvani, trnjem okrunjeni, na križ obješeni, umrli, kopljem probodeni, 

s križa skinuti, u grob položeni! On isti Gospodin je naš Isus Krist! Baš on, i 

upravo cijeli on liječnik je naših rana, onaj raspeti koji je izružen, kojemu su, 

dok je visio, glavom mahali i govorili: Ako si Sin Božji, siđi s križa 6 . Upravo on 

je naš liječnik, baš on. Zašto dakle nije pokazao onima koji ga izrugivahu da 

je Sin Božji? Kada se je već dopustio na križ podići, barem dok mu govore: 

Ako si Sin Božji, siđi s križa, zar nije mogao sići i pokazati im doista da je Sin 

Božji kojega su se oni usudili ismijavati? Nije htio. Zašto nije htio? Zar što nije 

mogao? Jasno da je mogao. Što je više: s križa sići ili iz groba uskrsnuti? Ali 

podnio je rugalice: križ naime nije dokaz moći, nego je prihvaćen kao primjer 

strpljivosti. Ondje je tvoje rane iscijelio, gdje je svoje dugo podnosio. Ondje te 

je od smrti vječne ozdravio, gdje se je vremenito udostojao umrijeti. I umro je 

ili je pak u njemu smrt umrla? Kakva je to smrt koja je smrt usmrtila 7 ? 

Gdje je slika Božja? 

4. Je li pak Gospodin naš Isus Krist čitav onaj kojega su vidjeli, uhvatili, 

razapinjali? Zar je on čitav samo to? Isti je naime, ali ne čitav ono što su Židovi 

vidjeli. To nije čitavi Krist. A što je? U početku bijaše Riječ. U kojemu početku? I 

3 

Iv 1,17 

4 

Usp. Rim 6,14. 

5 

Gal 4,4–5 

6 

Mt 27,40 

7 

Usp. Hoš 13,14. 

30


Riječ bijaše u Boga. A koja Riječ? I Riječ bijaše Bog. Zar je možda od Boga postala 

ova Riječ? Ne. Ona bijaše u početku u Boga. Što dakle? Nije li drugo što je Bog 

stvorio slično Riječi? Ne. Jer sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Kako 

je sve po njoj postalo? Jer svemu što postade u njoj bijaše život i prije nego je išta 

postalo, ona bijaše život. Što je postalo, nema život u sebi, nego život bijaše u 

umijeću, tj. u Mudrosti Božjoj, prije nego je išta postalo. Što je postalo, prolazi, 

a što je u Mudrosti, ne može proći. Život je dakle bio u onome što je postalo. I 

kakav život? I duša tijela je život. Naše tijelo ima svoj život koji, kad ga izgubi, 

smrt je tijela. Bijaše li dakle takav onaj život? Ne, ali život bijaše ljudima svjetlo 8 . 

Zar svjetlo životinja? Tvarna je naime svjetlost ljudi i životinja. Postoji neko 

svjetlo vlastito ljudima: vidimo po čemu se razlikuju ljudi od životinja i tada 

ćemo shvatiti što je svjetlo ljudi. Od životinje se razlikuješ samo razumom pa 

se nemoj ničim drugim hvaliti. Umišljaš li se u snagu, životinje će te pobijediti. 

Umišljaš li se u brzinu, muhe će te pobijediti. Umišljaš li se u ljepotu, kolika 

je ljepota u paunovu perju? U čemu si onda bolji? U slici Božjoj. Gdje je slika 

Božja? U duhu, u razumu. Ako si dakle bolji od životinje, to je zato što imaš 

dušu kojom shvaćaš što životinja ne može shvatiti. Zbog toga si čovjek jer si 

bolji od životinje. Dakle, svjetlo ljudi je svjetlo duša. Svjetlo duša je nad dušama 

i nadilazi sve duhove. Ovo je bilo ono svjetlo po kojemu je sve postalo. 

5. Gdje je bilo? Je li bilo ovdje ili je bilo kod Oca, a nije bilo ovdje? Ili, što je 

istinitije: da je bilo kod Oca i ovdje da je bilo? Ako je dakle ovdje bilo, zašto se 

nije vidjelo? Jer svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze 9 . Ljudi, ne budite tama, ne 

budite nevjerni, nepravedni, zli, grabežljivci, lakomi, ljubitelji svijeta: to je naime 

tama. Svjetlo nije odsutno, ali ste vi odsutni svjetlu. Slijepac na suncu ima 

prisutno sunce, ali je sam odsutan suncu. Ne budite dakle tama. Ovo je dakle 

milost o kojoj ću govoriti, da već nismo tama, i neka nam Apostol kaže: Nekoć 

bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu 10 . Jer se dakle nije vidjelo svjetlo ljudi, 

tj. svjetlost duša, trebalo je da čovjek posvjedoči za svjetlo, ne pak mračan, nego 

već prosvijetljen. Uostalom, iako prosvijetljen, nije bio sama svjetlost, nego da 

posvjedoči za Svjetlo. Ne bijaše on Svjetlo. A koje bijaše svjetlo? Svjetlo istinsko koje 

prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet. I gdje je bilo to svjetlo? Bijaše na svijetu. 

A kako je bilo na ovome svijetu? Zar kao ovo svjetlo sunca, mjeseca, raznih 

svjetiljaka, zar je tako ono svjetlo na svijetu? Ne. Jer svijet po njemu posta i svijet 

ga ne upozna 11 . To jest, svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svijet je naime tama 

jer su ljubitelji svijeta svijet. Zar stvorenje nije upoznalo svojega Stvoritelja? 

Posvjedočilo je nebo zvijezdom 12 , posvjedočilo je more – nosilo je Gospodina u 

8 

Iv 1,1–4 

9 

Iv 1,5 

10 

Ef 5,8 

11 

Iv 1,8–10 

12 

Usp. Mt 2,2. 

31


hodu 13 , posvjedočio je vjetar koji se je na njegovu zapovijed smirio 14 , posvjedočila 

je zemlja – potresla se je kada je on raspet 15 . Ako su oni svi posvjedočili, kako 

ga svijet nije upoznao ako ne što su svijet ljubitelji svijeta, koji srcem borave 

u svijetu? I opak je svijet jer su zli stanovnici svijeta: kao što je opaka kuća, ne 

zidovi, nego ukućani. 

6. K svojima dođe, tj. u svoj narod dođe: i njegovi ga ne primiše. Koja je dakle 

nada ako ne: onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja? Ako 

postaju djecom, rađaju se. Ako se rađaju, kako se rađaju? Nisu od krvi, ni 

od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga rođeni. Neka se dakle 

raduju jer su od Boga rođeni. Neka prime potvrdu kako su od Boga rođeni: 

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Ako se Riječ nije stidjela roditi od 

čovjeka, zar će se ljudi stidjeti roditi od Boga? Ono pak što je stvorio iscijelio 

je, a vidimo što je iscijelio. Riječ naime tijelom postavši i nastanivši se među 

nama, postala nam je lijekom da nas, koji smo zemlja i oslijepismo, zemljom 

ozdravi. A ozdravljeni što ćemo vidjeti? I vidjesmo, reče, slavu njegovu – slavu 

koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine 16 . 

7. Ivan svjedoči za njega. Viče: To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda 

mnom je jer bijaše prije mene. Poslije mene dolazi, a pretječe me. Što znači: bijaše 

prije mene? Pretekao me je. Ali ne znači da je postao prije nego što sam ja postao, 

već, pretpostavljen mi je, tj. bijaše prije mene. Zašto je postao prije tebe kad poslije 

tebe dolazi? Jer bijaše prije mene. Prije tebe, Ivane? Što je veliko ako je prije tebe? 

U redu, jer ti svjedočiš za njega: počujmo što on sam kaže: Prije negoli Abraham 

posta, Ja jesam 17 . Ali i Abraham se je rodio posred roda ljudskoga, a i mnogi prije 

njega kao i mnogi poslije njega. Čuj pak Očev glas o Sinu: Prije zore rodih te 18 . 

Tko je rođen prije zore, sam sve rasvjetljuje. Svjetlonošom je nazvan onaj koji 

je pao: bio je naime anđeo i postao je đavao. O njemu kaže Pismo: Kako pade, 

Svjetlonošo, sine Zorin 19 . Zašto Svjetlonoša? Jer je rasvijetljen svijetlio. Kako se je 

pomračio? Jer u istini nije stajao 20 . On je dakle prije zore, prije svakoga prosvijetljenog, 

jer je nužno da bude prije svakoga prosvijetljenog on koji prosvjetljuje 

sve koji se mogu prosvijetliti. 

8. Zato se ovo nastavlja: Doista, od punine njegove svi mi primismo. Što ste 

primili? I to milost na milost. Tako imaju grčke riječi, uspoređene s grčkim primjercima. 

Ne kaže: od punine njegove svi mi primismo, milost za milošću, nego 

ovako kaže: od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost, tj. primili 

13 

Usp. Mt 14,26. 

14 

Usp. Mt 8,27. 

15 

Usp. Mt 27,51. 

16 

Iv 1,11–14 

17 

Iv 8,58 

18 

Ps 110,3 

19 

Iz 14,12 

20 

Usp. Iv 8,44. 

32


smo: a ne znam što je htio da shvatimo kad reče od punine njegove mi primismo; 

i osim toga milost na milost. Od punine njegove primismo najprije milost, a potom 

opet primismo milost, dakle milost na milost. Koju smo milost najprije primili? 

Vjeru. U vjeri hodajući hodimo u milosti. Odakle smo to zaslužili? Kakvim 

svojim prethodnim zaslugama? Neka se nitko ne uznosi, neka se vraća u svoju 

savjest, neka traži skrovite svoje misli, neka se vrati k nizu svojih čina: neka ne 

pazi što jest, ako nešto jest, nego što će biti, kako bi nešto bilo. Pronaći će da nije 

bio dostojan ničega osim kazne. Ako si dakle zaslužio kaznu, a došao je onaj 

koji ne kažnjava grijehe, nego grijehe oprašta, znači da ti je dana milost, a plaća 

nije naplaćena. Odakle se zove milost? Jer se besplatno daje 21 . Nisi prethodnim 

zaslugama kupio što si primio. Ovu je dakle prvu milost primio grešnik, da se 

otpuste njegovi grijesi. Što je zaslužio? Neka pita pravednost, naći će kaznu; 

neka pita milosrđe, naći će milost. A ovo je i obećao Bog po prorocima: tako kad 

je došao dati što je obećao, nije samo dao milost, nego i istinu. Kako je iskazana 

istina? Jer se je dogodilo što je obećano. 

Vjerom ćemo zaslužiti Boga 

9. Što je, dakle, milost na milost? Vjerom ćemo zaslužiti Boga i mi koji ne 

bijasmo dostojni da nam se otpuste grijesi, zbog tolika dara koji nedostojni 

primismo. To se zove milost. Što je milost? Nezasluženi dar. Što znači da je 

nezasluženo darovana? Darovana znači da nije uzvraćena. Ako je bila dugovana, 

vraćena je kao plaća, ne kao darovana milost. Ako je ipak doista bila 

dugovana, bio si dobar. Ako si pak, kako je istina, bio opak, povjerovao si u 

onoga koji opravdava bezbožnika 22 . Što znači da Bog opravdava bezbožnika? 

Znači da od bezbožnika čini pobožnika. Pomisli što je trebalo da te po zakonu 

ugrozi i što si po milosti dobio. Dobivši pak milost vjere postat ćeš pravedan 

po vjeri. A jer pravednik će od vjere živjeti 23 , zaslužit ćeš Boga živeći od vjere. Kada 

zaslužiš Boga živeći od vjere, primit ćeš nagradu besmrtnosti i život vječni. 

I on je milost. Kakvom naime zaslugom primaš vječni život? Po milosti. Ako 

je pak vjera milost, a vječni je život gotovo plaća vjere, onda se čini da Bog 

vječni život uzvraća kao dužan. Kome je dužan? Vjerniku jer ga je zaslužio po 

vjeri? Ali jer je sama vjera milost, onda je život vječni milost na milost. 

Svoje darove Bog kruni 

10. Poslušaj Pavla apostola koji priznaje milost i kako moli poslije i ono što 

mu pripada. Na koji način Pavao ispovijeda milost? Koji prije bijah hulitelj, pro- 

21 

U latinskomu milost se kaže gratia, a besplatno gratis, te stoga razumijemo ovu Augustinovu 

tvrdnju. 

22 

Usp. Rim 4,5. 

23 

Rim 1,17; Hab 2,4 

33


gonitelj i nasilnik. Ali, reče, pomilovan sam 24 . Nazvao se je nedostojnim jer je pomilovan, 

a pomilovan ipak ne zbog svojih zasluga, nego zbog Božjega milosrđa. 

Poslušaj ga kako već uporno zahtijeva dug, koji je najprije primio nezasluženu 

milost: Ja se, kaže, već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. 

Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti. 

Već uporno zahtijeva ono što je zaslužio, već traži ono što mu pripada. 

Vidi naime sljedeće riječi: kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac 

25 . Da bi primio milost, prije je trebao milosrdnoga oca, a da primi nagradu 

milosti, sada treba pravednoga suca. Koji nije osudio bezbožnika, zar će osuditi 

vjernika? Ako ipak dobro pomisliš, Bog je dao najprije vjeru kojom si ga zaslužio. 

Nisi naime nečim svojim zaslužio da bi ti se nešto dugovalo. Što dakle 

nagradu besmrtnosti poslije daje, svoje darove kruni, ne tvoje zasluge. Braćo, 

dakle, doista, od punine njegove svi mi primismo, to jest primili smo od punine 

njegova milosrđa i od punine njegove dobrote. Što? Otpuštenje grijeha, da se 

opravdamo po vjeri. I osim toga što? Milost na milost, tj. za ovu milost u kojoj 

iz vjere živimo primit ćemo drugu, ali što drugo nego milost? Ako bih naime 

rekao da je i ovo bio dug, nešto sebi doznačujem, kao onome kome se je dugovalo. 

Ovjenčava naime u nama Bog darove svojega milosrđa, ali ako u milosti 

koju prvu primismo ustrajno hodimo. 

11. Uistinu, po Mojsiju bijaše dan Zakon, koji je držao krivce. Što naime veli 

Apostol? A zakon nadođe da se umnoži grijeh 26 . Ovo je koristilo oholicama, da se 

umnoži grijeh: mnogo su sebi pridavali i gotovo svojim snagama mnogo pripisivali. 

A nisu mogli ispuniti pravednost da im nije pomogao onaj koji ju je 

zapovijedao. Htijući ukrotiti njihovu oholost Bog je dao Zakon, kao govoreći: 

Evo, ispunite da ne mislite da nema onoga koji naređuje. Ne nedostaje onaj 

koji bi zapovijedao, nego nema onoga koji bi ispunio. 

12. Ako dakle nema onoga koji bi ispunio, odakle ta nemogućnost da ispuni? 

Jer je rođen s naslijeđem grijeha i smrti. Od Adama rođen, povukao je sa 

sobom ono što je ondje začeto. Pao je prvi čovjek, a svi koji su od njega rođeni 

od njega su navukli tjelesnu požudu. Trebalo je da se rodi drugi čovjek koji nije 

navukao nikakvu požudu. Čovjek prvi, a čovjek i drugi: prvi čovjek za smrt, 

drugi čovjek za život. Tako veli Apostol: Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće 

od mrtvih! Po kojemu čovjeku smrt, po kojemu čovjeku uskrsnuće od mrtvih? 

Ne žuri, evo nastavka: Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti 

oživljeni 27 . Koji pripadaju Adamu? Svi koji su rođeni od Adama. Koji Kristu? Svi 

koji su rođeni po Kristu. Zašto svi u grijehu? Jer nitko nije rođen mimo Adama. 

Da se pak rode od Adama, nužno je bilo iz osude, a roditi se po Kristu, pripada 

24 

1 Tim 1,13 

25 

2 Tim 4,6–8 

26 

Rim 5,20 

27 

1 Kor 15,21–22 

34


volji i milosti. Ne prisiljavaju se ljudi da se rode po Kristu, kao što se nisu ni od 

Adama rodili jer su htjeli. Svi ipak koji su od Adama rođeni s grijehom su grešnici; 

svi koji su po Kristu iznova rođeni opravdani su i pravednici, ne u sebi, 

nego u njemu. Ako naime pitaš zašto „sami u sebi“, odgovor je jer su Adamovi, 

a ako pitaš zašto samo u njemu, jer su Kristovi. Zašto? Jer glava, Gospodin naš 

Isus Krist, nije došao s naslijeđem grijeha, ali je ipak došao sa smrtnim tijelom. 

Umro si u Adamu, uskrsni u Kristu 

13. Smrt grešnika bila je kazna, a u Gospodinu ona je bila služba milosrđa, 

ne kazna grijeha. Gospodin naime nije imao ničega zbog čega bi pravedno 

umro. Sam reče: Dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa. Zašto ćeš dakle 

umrijeti? Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio 

Otac. Ustanite, pođimo odavde 28 . Nije imao nikakve krivnje poradi koje 

bi umro, a ipak je umro. Ti pak imaš zašto i snebivaš li se mrijeti? Dostoj se 

jednakim duhom trpjeti po svojoj zasluzi, što se je on udostojao pretrpjeti da 

te od vječne smrti oslobodi. Čovjek i čovjek, ali Adam, ništa drugo nego samo 

čovjek; Krist, pak, Bogočovjek. Onaj čovjek grijeha, ovaj pravednosti. Umro 

si u Adamu, uskrsni u Kristu: i jedno i drugo ti pripada. Već si povjerovao u 

Krista, vratit ćeš ipak što duguješ od Adama. Ali neće te uvijek držati okovi 

grijeha: tvoju je naime vječnu smrt ubila vremenita smrt tvojega Gospodina. 

Ona je milost, braćo moja, ona je istina jer je obećana i iskazana. 

14. Takva milost nije bila u Staromu zavjetu jer je Zakon potkopavao, nije 

pomagao: zapovijedao je, a nije ozdravljao; pokazivao je bolest, ali nije ju uklanjao. 

Pripremao joj je liječnika koji je imao doći s milošću i istinom, kao što k 

nekome kojega liječnik želi liječiti najprije pošalje svojega slugu, da ga nađe 

povezana. Ne bijaše zdrav, a nije se htio liječiti. Da se ne bi liječio, umišljao je 

da je zdrav. Poslan je Zakon koji ga je svezao. A on, otkrivši da je krivac, već 

viče protiv svezanosti. Došao je Gospodin, liječi ponešto gorkim i oštrim lijekovima. 

Govori naime bolesniku: Uzmi to; kaže: Podnesi; veli: Ne ljubi svijet, 

budi strpljiv, iscijelit će te oganj uzdržljivosti, željezo progonstva uklonit će 

rane tvoje. Strašio si se premda si bio svezan. Gospodin slobodan i nesvezan 

prvi je pio što je tebi davao, prvi je pretrpio da te utješi kao govoreći: Što se 

bojiš trpjeti za sebe, pa ja sam prije pretrpio za tebe. Ovo je milost, i velika 

milost. Tko će je dostojno pohvaliti? 

Mislite na poniznost Kristovu 

15. Govorim o poniznosti Kristovoj, braćo moja. Tko će izreći Kristovo 

veličanstvo i Kristovo božanstvo? U tumačenju i sricanju da nekako Kristovu 

poniznost izreknemo ne dostajemo, dapače oskudijevamo. Povjeravamo je 

28 

Iv 14,30–31 

35


onima koji dublje razmatraju, ne iscrpljujemo sadržaj pred onima koji slušaju. 

Mislite na poniznost Kristovu. Ali tko će nam je, veliš, protumačiti ako je ti 

ne izrekneš? Onaj iznutra neka govori. Bolje to izriče onaj koji unutra boravi, 

nego onaj koji vani viče. On neka vam pokaže slavu svoje poniznosti, koji 

je počeo boraviti u vašim srcima. Ako već u tumačenju njegove poniznosti 

zakazujemo, tko će njegovo veličanstvo izreći? Ako nas Riječ tijelom postala 

zbunjuje, tko će protumačiti: U početku bijaše Riječ? Zadržite dakle, braćo, i 

oslonite se na ovu granitnu istinu. 

16. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu 29 . 

Po sluzi je dan Zakon: učinio je krivce, a po Vladaru dano je oproštenje: oslobodio 

je krivce. Zakon bijaše dan po Mojsiju. Neka sluga ne pripisuje sebi nešto 

više, nego što je po njemu učinjeno. Izabran na veliku službu kao vjeran u 

domu, ali ipak sluga, može djelovati prema Zakonu, ali ne može odriješiti od 

prijestupa Zakona. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po 

Isusu Kristu. 

17. I da možda netko ne bi rekao: Ne nasta li milost i istina po Mojsiju koji 

je vidio Boga, odmah dodaje: Boga nitko nikada ne vidje. I kako se je Bog Mojsiju 

obznanio? Jer se je Gospodin objavio svojemu sluzi. Koji Gospodin? Sam 

Krist koji je najprije dao Zakon po sluzi, da sam dođe s milošću i istinom. Boga 

nitko nikada ne vidje. Na koji se je način pokazao sluzi da shvati koliko može? 

Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani. Što znači: u krilu Očevu? 

U Očevoj tajnosti. Bog naime nema krilo, kao što mi imamo u naborima 

haljina, niti moramo misliti da sjedi kao mi niti da je možda tako opasan da 

ima krilo. Ali jer je naše krilo unutra, Očeva se otajstvenost zove Očevo krilo. 

U Očevoj otajstvenosti, koji pozna Oca, on ga obznani. Boga, naime, nitko nikada 

ne vidje. Sam je dakle došao i obznanio je što je vidio. Što je vidio Mojsije? Mojsije 

je vidio oblak 30 , vidio je anđela 31 , vidio je oganj 32 , a svako od tih je samo 

stvorenje koje je znakovito naznačavalo Gospodina, ali nije davalo njegove 

prisutnosti. Imaš naime otvoreno u Zakonu: Tako bi Gospodin razgovarao s Mojsijem 

licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem. Slijedi isto Pismo i naći ćeš 

Mojsija koji govori: Stoga, ako uživam tvoju blagonaklonost, objavi mi svoje putove 

da te shvatim. I malo je što je rekao, primio je odgovor: Moga lica ne možeš vidjeti 

33 . Govorio je dakle, braćo moja, anđeo s Mojsijem kao pralik Gospodinov. 

I sve ono što je ondje po anđelu učinjeno obećavalo je buduću milost i istinu. 

Koji su dobro razmatrali Zakon spoznali su, a dok je prikladno da i mi nešto 

o tome reknemo, koliko Gospodin objavi, nećemo prešutjeti vašoj ljubavi. 

29 

Iv 1,17 

30 

Usp. Izl 24,15–18. 

31 

Usp. Izl 14,19. 

32 

Usp. Izl 3,2. 

33 

Usp. 33,11.13.20. 

36


Mudrost se Božja ne može vidjeti 

18. To pak znate: sve što se tjelesno vidjelo, to nije bila Božja bit. Tjelesno 

vidimo tjelesnim očima, a Božju bit, čime ćemo vidjeti? Pitaj Evanđelje: Blago 

čistima srcem: oni će Boga gledati 34 . Bilo je ljudi koji su ispraznošću svojega srca 

zavedeni govorili: Otac je nevidljiv, Sin je pak vidljiv. Kako vidljiv? Ako zbog 

tijela jer je primio tijelo, očito je. Koji su naime vidjeli tijelo Kristovo, neki su 

povjerovali, neki su ga raspeli. Koji su pak povjerovali, kada je visio na križu, 

pokolebali su se. A da ga nisu poslije samoga uskrsnuća dotaknuli, vjera se na 

njih ne bi prizivala. Ako je dakle zbog tijela Sin vidljiv, i mi se slažemo, to je 

katolička vjera. Ako je pak vidljiv prije tijela, kako oni govore, tj. prije nego što 

se je utjelovio, onda mnogo luduju i mnogo griješe. Vidljiva je pojavnost nastala 

na tjelesan način po stvorenjima, u kojima se je prikazivao pralik, ali sama se bit 

nikako nije pokazivala ni očitovala. I neka vaša ljubav svrati pozornost na ovaj 

tihi dokaz. Očima ne može čovjek vidjeti mudrost Božju. Ako je, braćo, Krist 

Mudrost Božja i Snaga Božja 35 , ako je Krist Riječ Božja, zar ćeš moći Riječ Božju 

vidjeti ako se ni ljudska ne može očima vidjeti? 

19. Odbacite dakle iz svojih srdaca tjelesne misli da doista budete pod milošću, 

da pripadnete Novomu zavjetu. Zato se vječni život obećava u Novomu 

zavjetu. Čitajte Stari zavjet i vidite kako se je još tjelesnomu narodu naređivalo 

ono što i nama. Štovanje naime jednoga Boga i nama se zapovijeda 36 . Ne uzimaj 

uzalud imena Gospodina, Boga svoga 37 , i nama se zapovijeda. Sve to je prema zapovijedi. 

Dan subotnji obdržavaj i svetkuj 38 , nama se više zapovijeda jer naređuje 

nam se da duhovno to održavamo. Židovi naime ropski opslužuju dan subotnji 

prepuštajući se obilju i pijanstvu. Koliko bi bolje njihove žene prele vunu, nego 

da u onaj dan skaču po trijemovima? Daleko od nas, braćo, da kažemo za njih 

da opslužuju subotu. Duhovno opslužuje subotu kršćanin uzdržavajući se od 

ropskoga rada. Što je pak ropski rad? Grijeh. I čime dokazujemo? Pitaj Gospodina: 

Tko god čini grijeh, rob je grijeha 39 . I nama se dakle zapovijeda duhovno opsluživanje 

subote. Sve su nam zapovijedi više zapovjeđene i trebamo ih držati: 

Poštuj oca svoga i majku svoju. Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno 

na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga 40 . 

Zar nije sve to i nama zapovjeđeno? Ali traži naplatu i naći ćeš ondje rečeno: 

U bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, i primit ćete zemlju koju je Bog obećao ocima 

vašim 41 . Jer nisu mogli shvatiti nevidljivo, privlačio ih je k sebi preko vidljivoga. 

34 

Mt 5,8 

35 

Usp. 1 Kor 1,24. 

36 

Usp. Izl 20,3. 

37 

Izl 20,7 

38 

Pnz 5,12; usp. Izl 20,10. 

39 

Iv 8,34 

40 

Izl 20,12–17; Pnz 5,16–21 

41 

Usp. Lev 26,1–13. 

37


Zašto ih je privlačio? Da sasvim ne poginu i da se idolima ne okaljaju. Učinili su 

upravo to, braćo moja, kako se čita, zaboravivši tolika čudesa koja je Bog učinio 

pred njihovim očima. More je rascijepljeno, put je učinjen posred valova, neprijatelje 

koji su im bili za petama poklopile su iste vode po kojima su oni prešli 42 . 

Kada se čovjek Božji, Mojsije, odvojio od njihovih očiju, zatražili su idole i rekli: 

Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom 43 . 

Sva je njihova nada bila položena u čovjeka, ne u Boga. Evo, umro je čovjek, zar 

je umro Bog koji ih je izbavio iz egipatske zemlje? I kada su načinili sliku teleta, 

klanjali su se i govorili: Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske 44 . 

Kako su brzo zaboravili tako očitu milost! Kojim bi se dakle načinima održao 

takav narod ako ne tjelesnim obećanjima? 

20. Ondje zapovijedi naređuje zakonski Dekalog kao i nama, ali im ne obećava 

ono što obećava nama. Što se nama obećava? Život vječni. A ovo je život 

vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista 45 . Obećava 

se spoznaja Boga: ona je milost na milost. Braćo, sada vjerujemo i ne vidimo, 

a za samu će vjeru biti nagrada: vidjeti ono što vjerujemo. Znali su ovo proroci, 

ali je bilo skriveno prije nego što dođe. Neki naime uzdišući ljubitelj u psalmima 

kaže: Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim 46 . I pitaš što traži? Možda 

naime zemlju traži kojom teče tjelesno med i mlijeko, premda to treba da čovjek 

traži i moli duhovno. Ili možda traži podložnost svojih neprijatelja, ili njihovu 

smrt, ili vlast i posjede ovoga svijeta. Gori naime od ljubavi i mnogo uzdiše, 

žeđa i čezne. Vidimo što traži: Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim. Što je 

ovo što traži? Da živim, veli, u domu Gospodnjem u sve dane života svoga. I misli: 

ako živiš u domu Gospodnjem, u čemu će ondje biti tvoja radost? Da uživam milinu 

Gospodnju 47 . 

Uvijek ćeš se nasićivati i nikada zasititi 

21. Braćo moja, zašto vapite, zašto klikćete, zašto ljubite ako ne što je ondje 

iskra ove ljubavi? Što želite, molim vas? Može li se vidjeti očima? Može li se dotaknuti? 

Zar nekakva ljepota veseli oči? Zar ne ljubimo silno mučenike i, kada 

ih spominjemo, zar ne gorimo od ljubavi? Što u njima ljubimo, braćo? Udove 

od zvijeri izranjene? Što ima odurnije od toga ako tjelesnim očima ispituješ, a 

što ljepše ako istražuješ očima srca? Kakvim bi ti se učinio najljepši mladić, ali 

lopov? Kako bi se prestrašile oči tvoje? Zar se boje tjelesne oči? Ako njih pitaš, 

ništa od tijela nije skladnije, ništa uređenije. I sklad udova i ugodnost boja na- 

42 

Usp. Izl 14,21–31. 

43 

Izl 32,1 

44 

Izl 32,4 

45 

Iv 17,3 

46 

Ps 27,4 

47 

Ps 27,4 

38

SADRŽAJ 

Uvod u Augustinovo Tumaččenje Ivanova Evanđelja .........................5 

1. GOVOR (1,1–5) 

2. GOVOR (1,6–14) 

3. GOVOR (1,15–18) 

4. GOVOR (1,19–33) 

5. GOVOR (1,33) 

6. GOVOR (1,32–33) 

7. GOVOR (1,34–51) 

8. GOVOR (2,1–4) 

9. GOVOR (2,1–11) 

10. GOVOR (2,12–21) 

11. GOVOR (2,23–25; 3,1–5) 

12. GOVOR (3,6–21) 

13. GOVOR (3,22–29) 

14. GOVOR (3,29–36) 

15. GOVOR (4,1–42) 

16. GOVOR (4,43–53) 

17. GOVOR (5,1–18) 

18. GOVOR (5,19–20) 

19. GOVOR (5,19–30) 

20. GOVOR (5,19) 

21. GOVOR (5,20–23) 

22. GOVOR (5,24–30) 

23. GOVOR (5,30–40) 

24. GOVOR (6,1–14) 

U poččetku bijaše Riječč ..........................11 

Bî ččovjek poslan od Boga .......................21 

Doista, od punine njegove svi mi primismo .......29 

Evo Jaganjca Božjega ...........................40 

Ja ga nisam poznavao ..........................49 

To je onaj koji krsti .............................60 

Gledat ćete otvoreno nebo ......................74 

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj ......88 

Ti si ččuvao dobro vino sve do sada ...............97 

On je govorio o hramu svoga tijela . . . . . . . . . . . . . . 107 

Tko se ne rodi nanovo .........................115 

Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba ..126 

Tko ima zaruččnicu, zaruččnik je .................135 

On treba da raste, a ja da se umanjujem . .........146 

Isus je umoran od puta sjedio na zdencu .........156 

Ako ne vidite znamenja i ččudesa, ne vjerujete ....169 

Tko bi prvi ušao u ribnjak pošto se je voda 

uzbibala, ozdravio bi ..........................174 

Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam ččini ....184 

Dolazi ččas – sada je! – kad će mrtvi ččuti glas 

Sina Božjega . ...............................192 

Što Otac ččini, to jednako i Sin ččini . ..............205 

Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se 

ččudom ččuditi .................................213 

Tko sluša moju riječč i vjeruje, prešao je iz smrti 

u život ......................................224 

Vi ipak nećete da dođete k meni da život imate ...233 

Isus uze kruhove, izrečče zahvalnicu pa razdijeli 

onima koji su posjedali ........................244 

777

SADRŽAJ 

25. GOVOR (6,15–40) 

26. GOVOR (6,41–59) 

27. GOVOR (6,60–71) 

28. GOVOR (7,1–13) 

29. GOVOR (7,14–18) 

30. GOVOR (7,19–24) 

31. GOVOR (7,25–36) 

32. GOVOR (7,37–39) 

33. GOVOR (7,45–53; 8,1–11) 

34. GOVOR (8,12) 

35. GOVOR (8,13–14) 

36. GOVOR (8,14–18) 

37. GOVOR (8,19–20) 

38. GOVOR (8,21–25) 

39. GOVOR (8,26–27) 

40. GOVOR (8,28–32) 

41. GOVOR (8,31–36) 

42. GOVOR (8,37–47) 

43. GOVOR (8,48–59) 

44. GOVOR (9,1–41) 

45. GOVOR (10,1–10) 

46. GOVOR (10,11–13) 

47. GOVOR (10,14–21) 

48. GOVOR (10,22–42) 

49. GOVOR (11,1–54) 

50. GOVOR (11,55–56; 

12,1–11) 

51. GOVOR (12,12–26) 

52. GOVOR (12,27–36) 

53. GOVOR (12,37–43) 

Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, 

nego volju onoga koji me posla .................248 

Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta ..259 

Riječči koje sam vam govorio duh su i život su ....269 

Na blagdan, uziđe i on, ne javno, nego potajno . ...276 

Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla .....283 

Ne sudite po vanjštini, nego sudite sudom pravednim..288 

Kamo to ovaj kani da ga mi nećemo naći? 

Da ne kani poći raseljenima? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 

To rečče o Duhu kojega su imali primiti 

oni što vjeruju u njega .........................300 

Idi i odsada više nemoj griješiti .................306 

Tko ide za mnom, imat će svjetlo života .........311 

Ako ja i svjedoččim sam za sebe, 

svjedoččanstvo je moje istinito ..................318 

A vi ne znate ni odakle dolazim ni kamo idem ...324 

I nitko ga ne uhvati jer još ne bijaše došao njegov ččas . . 332 

Ja sam poččelo koji vam i govorim ................338 

Onaj koji me posla istinit je, i što sam ččuo od 

njega, to ja zborim svijetu . .....................345 

Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi . .....350 

Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni..357 

Ja sam od Boga izišao i došao; nisam sâm od 

sebe došao, nego on me posla ..................366 

Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti 

moj Dan. I vidje i obradova se ..................374 

Prolazeći ugleda ččovjeka slijepa od rođenja ......382 

Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju ...389 

Pastir dobri život svoj polaže za ovce. 

Najamnik pak ................................398 

Ja sam pastir dobri ............................404 

Ja i Otac jedno smo . ...........................413 

Ja sam uskrsnuće i život .......................419 

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju. 

Ondje mu prirediše veččeru . ....................432 

Ako pšeniččno zrno . ...........................439 

Duša mi je sada potresena .....................445 

Iako je Isus pred njima uččinio tolika znamenja, 

oni ne povjerovaše u njega .....................452 

778

SADRŽAJ 

54. GOVOR (12,44–50) 

55. GOVOR (13,1–5) 

56. GOVOR (13,6–10) 

57. GOVOR (13,10) 

58. GOVOR (13,10–15) 

59. GOVOR (13,16–20) 

60. GOVOR (13,21) 

61. GOVOR (13,21–27) 

62. GOVOR (13,26–31) 

63. GOVOR (13,31–32) 

64. GOVOR (13,31–36) 

65. GOVOR (13,34–35) 

66. GOVOR (13,36–38) 

67. GOVOR (14,1–4) 

68. GOVOR (14,2–4) 

69. GOVOR (14,3–6) 

70. GOVOR (14,3–10) 

71. GOVOR (14,10–14) 

72. GOVOR (14,12–14) 

73. GOVOR (14,12–14) 

74. GOVOR (14,15–17) 

75. GOVOR (14,17–21) 

76. GOVOR (14,22–24) 

77. GOVOR (14,25–27) 

78. GOVOR (14,27–28) 

79. GOVOR (14,28–31) 

80. GOVOR (15,1–3) 

Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je 

rekao Otac ...................................459 

Isus je znao da je došao njegov ččas da prijeđe s 

ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje .....464 

Počče uččenicima prati noge; dođe tako do Šimuna 

Petra ........................................468 

Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge ..471 

Primjer sam vam dao da i vi ččinite kao što ja 

vama uččinih .................................475 

Tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao ..479 

Rekavši to, Isus se potrese u duhu ..............482 

Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati ..485 

On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć ..488 

Sada je proslavljen Sin Čovječčji .................491 

Dječčice, još sam malo s vama. Tražit ćete me . .....494 

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge 

kao što sam ja ljubio vas .......................497 

Kaže mu Petar: Gospodine, a zašto sada ne bih 

mogao poći za tobom? Život ću svoj položiti za 

tebe .........................................500 

U domu Oca mojega ima mnogo stanova ........503 

Idem pripraviti vam mjesto ....................506 

Rečče mu Toma: Gospodine, ne znamo kamo 

odlaziš. Kako onda možemo put znati? ..........509 

Da i vi budete gdje sam ja ......................512 

Tko vjeruje u mene, ččinit će djela koja ja ččinim; 

i veća će od njih ččiniti .........................515 

I veća će od njih ččiniti jer ja odlazim Ocu ........518 

Što god zaištete u Oca u moje ime, uččinit ću . ....521 

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga 

Branitelja ....................................524 

U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom 

i vi u meni i ja u vama .........................528 

K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti . ......531 

Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem .........534 

Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem 

Ocu jer Otac je veći od mene ...................537 

Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, 

da vjerujete kad se dogodi .....................540 

Vi ste već oččišćeni po riječči koju sam vam zborio ..543 

779

SADRŽAJ 

81. GOVOR (15,4–7) 

82. GOVOR (15,8–10) 

83. GOVOR (15,11–12) 

84. GOVOR (15,12–13) 

85. GOVOR (15,13–15) 

86. GOVOR (15,15–16) 

87. GOVOR (15,16–19) 

88. GOVOR (15,20–21) 

89. GOVOR (15,18–23) 

90. GOVOR (15,23) 

91. GOVOR (15,22–25) 

92. GOVOR (15,24–27) 

93. GOVOR (16,1–6) 

94. GOVOR (16,5–7) 

95. GOVOR (16,8–11) 

96. GOVOR (16,12–13) 

97. GOVOR (16,12) 

98. GOVOR (16,12) 

99. GOVOR (16,13–15) 

100. GOVOR (16,13–15) 

101. GOVOR (16,16–23) 

102. GOVOR (16,23–28) 

103. GOVOR (16,29–33) 

104. GOVOR (16,33–17,1) 

105. GOVOR (17,1–5) 

106. GOVOR (17,6–8) 

107. GOVOR (17,9–13) 

108. GOVOR (17,14–19) 

109. GOVOR (17,20) 

110. GOVOR (17,20–23) 

111. GOVOR (17,24–26) 

Bez mene ne možete uččiniti ništa ................546 

Ostanite u mojoj ljubavi .......................549 

To sam vam govorio da moja radost bude u vama 

i da vaša radost bude potpuna ..................552 

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj 

položi za svoje prijatelje .......................555 

Više vas ne zovem slugama ......................558 

Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas ........561 

Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge ....564 

A sve će to poduzimati protiv vas poradi 

imena moga ..................................567 

Da nisam došao i da im nisam govorio, 

ne bi imali grijeha ................................570 

Tko mene mrzi, mrzi i Oca mojega ...............573 

Mrze me nizašto ..............................576 

A kada dođe Branitelj, on će svjedoččiti za mene ...579 

I vi ćete svjedoččiti jer ste od poččetka sa mnom ....582 

Bolje je za vas da ja odem ........................586 

A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, 

što li pravednost, a što osuda ...................589 

No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas 

u svu istinu ..................................593 

Još vam mnogo imam kazati ...................597 

Ali sada ne možete nositi ......................601 

Neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što ččuje..607 

On će mene proslavljati . .......................613 

Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin ččas. .616 

Ta sâm vas Otac ljubi jer vi ste mene ljubili . ......620 

Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet . ..........624 

To vam rekoh da u meni mir imate . .............627 

A ovo je život vječčni: da upoznaju tebe ..........630 

Uistinu spoznaše da sam od tebe izišao 

te povjerovaše da si me ti poslao . ...............635 

Da imaju puninu moje radosti u sebi ............640 

Posveti ih u istini .............................644 

Ne molim samo za ove nego i za one koji 

će na njihovu riječč vjerovati u mene .............647 

Ljubio si njih kao što si mene ljubio .............651 

Da budu jedno u nama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 657 

780

SADRŽAJ 

112. GOVOR (18,1–12) 

113. GOVOR (18,13–27) 

114. GOVOR (18,28–32) 

115. GOVOR (18,33–40) 

116. GOVOR (19,1–16) 

117. GOVOR (19,17–22) 

118. GOVOR (19,23–24) 

119. GOVOR (19,24–30) 

120. GOVOR (19,31–20,9) 

121. GOVOR (20,10–29) 

122. GOVOR (20,30–31; 

21,11) 

123. GOVOR (21,12–19) 

124. GOVOR (21,19–25) 

To rekavši, zaputi se Isus sa svojim uččenicima na 

drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt ...663 

Zašto me udaraš? ...............................666 

I oni ne uđoše da se ne okaljaju ..................670 

Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta ............673 

I pljuskali su ga ...............................677 

Što napisah, napisah ..........................681 

Vojnici uzeše njegove haljine i razdijeliše ih 

na ččetiri dijela... A uzeše i donju haljinu .........685 

Uz križ je Isusov stajala majka njegova . . . . . . . . . . . . . 689 

Jedan mu od vojnika kopljem otvori bok 

i odmah potečče krv i voda .......................692 

Ne dotičči me, jer još ne uziđoh Ocu .............696 

Poslije toga oččitova se Isus ponovno uččenicima 

na Tiberijadskome moru .......................700 

Nakon doruččka upita Isus Šimuna Petra: 

Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? . .......707 

Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi 

do toga? Ti idi za mnom .........................712 

DODATAK 

Kateheze Benedikta XVI. 

Sveti Augustin – I. Život .............................................723 

Sveti Augustin – II. Posljednje godine i smrt . ...........................727 

Sveti Augustin – III. Nauk. Vjera i razum ..............................730 

Sveti Augustin – IV. Djela ............................................733 

Sveti Augustin – V. Trostruko obraćenje ...............................737 

Bilješka o prevoditelju ...............................................741 

KAZALA 

Kazalo biblijskih citata ..............................................745 

Kazalo imena ......................................................765 

Kazalo važnijih pojmova ............................................767 

Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 777 

781

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Denona d.o.o. 

Tiskano u lipnju 2020.

Augustin_Tumacenje Ivanova Evandjelja_w

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?