Kako biti dzentlmen_w

Sam Guzman

Sam Guzman 

KAKO BITI DŽENTLMEN

VERBUM

Biblioteka: 

Posebna izdanja 150. 

Urednik: mr. sc. Petar Balta 

Naslov izvornika: The Catholic Gentleman: Living Authentic 

Manhood Today 

© Ignatius Press, San Francisco, 2019. 

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, 

fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, 

mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Katarina Gugić 

Prijevod: Mijo Pavić 

Redaktura: Boris Beck 

Lektura: Anđa Jakovljević 

Fotografija na naslovnici: Mary Grace Pingoy 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

ISBN 978-953-235-692-2 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171028031.

Ovu knjigu posvećujem Bezgrješnoj Djevici Mariji 

i svojoj supruzi i djeci.

PREDGOVOR 

PREDGOVOR 

Riječ džentlmen došla je na zao glas, jednako kao 

i riječ muškarac. Tu postoji neka veza. Džentlmeni su 

prestali biti džentlmeni istodobno kada su muškarci 

prestali biti muževni. Sve je počelo kada su džentlmeni 

počeli zanemarivati svoje džentlmenske dužnosti. 

Paradoksalno, pojam džentlmen tradicionalno se 

odnosio na čovjeka čiji se život, da tako kažem, nije 

neposredno povezivao s plemenitošću. Tako se nekada 

nazivalo vitezove. Vitez je dobivao naslov „sir“ 

kada bi učinio neko junačko djelo, dokazavši se hrabrim 

i zaslužnim u svakom pogledu, što se obično 

odnosilo na hrabrost u bitki i na postupke koji su bili 

sve samo ne plemeniti. Uz taj naslov vitez je dobivao 

i zemljišni posjed. On nije branio samo utvrdu već i 

određeni posjed. I obitelj, naravno. 

Vitez je bio vičan sadnji i graditeljskomu umijeću, 

jednako kao i vještini ratovanja. Znao se zabaviti, priređivati 

gozbe, pjevati i recitirati poeziju. Uz to, znao 

je moliti. Uvijek je bio primjer drugima – dok je stajao 

na mjestu, dok je hodao, dok je sjedio, dok je s nekim 

razgovarao i dok je klečao pred svojom gospodaricom 

i pred svojim Bogom. 

Rijetko je nosio oklop, samo kada je to bilo neizbježno. 

Vitezova je najveća snaga bila u njegovu 

obuzdavanju. Ljubav i poštovanje drugih stjecao je 

7

PREDGOVOR 

tako da se ne razmeće svojom moći. Držao se utvrđenih 

pravila ponašanja. Znao je da sloboda postoji 

unutar tih pravila – vlastita sloboda i sloboda onih 

koji su o njemu ovisili. Bio je uljuđen; nije bio barbar. 

Bio je plemenit zato što je bio pristojan. G. K. Chesterton 

ističe zaboravljenu vezu između riječi pristojan 

(engl. polite) i riječi policija. Obje te riječi upućuju 

na obuzdavanje sama sebe, na nastojanje oko očuvanja 

reda, na pridržavanje pravila. Uljudnost bdije 

nad polisom, gradom. 

Osim po uljudnosti, tj. nastojanju oko očuvanja reda, 

džentlmena prepoznajemo i po uslužnosti, tj., kako 

će Chesterton reći, po učtivu ophođenju što odlikuje 

ponašanje u nazočnosti kralja ili koga drugog iz 

kraljevske obitelji. Pokazati uslužnost, a džentlmen 

je uvijek uslužan, znači ophoditi se prema svakom 

muškarcu kao prema kralju i prema svakoj ženi kao 

prema kraljici. Uslužnost je krajnja poniznost i najviši 

oblik ljubavi prema bližnjemu. Kao što Chesterton 

primjećuje, sv. Franjo Asiški ophodio se uslužno čak 

i sa životinjama. 

Oboje, i uljudnost i uslužnost, oslanjaju se na obuz 

davanje sebe. No kao što Chesterton također ističe, 

ljudi imaju „snagu u pričuvi“ koju katkada nazivamo 

lijenošću. Da, vrlinu obuzdavanja sama sebe moguće 

je, kao i sve što je dobro, upotrijebiti pogrješno, 

kao što je i druge vrline moguće iskvariti i učiniti od 

njih poroke; a uobičajena slabost muškaraca, lijenost, 

očituje se u sklonosti da prepuštaju drugima da učine 

ono što su dužni učiniti sami. Džentlmen, nasuprot 

tome, ne prepušta svoje obveze drugima, već ih 

sam izvršava. Zato je on vođa i primjer. I zato su žene 

8

PREDGOVOR 

reagirale s nezadovoljstvom kada su džentlmeni počeli 

iskorištavati svoj položaj. Muški privilegij, koji se 

očitovao u njihovoj ulozi vođe (a vođa bi trebao služiti 

drugima), davao je muškarcima priliku da otimaju 

i zlorabe, da ugađaju vlastitim hirovima i strastima, 

da bezobzirno provode svoju volju. Džentlmeni 

su izgubili osjećaj za odgovornost, osjećaj za čast i 

osjećaj za stvarnost. 

Kada su se muškarci prestali ponašati kao džentlmeni, 

žene su se prestale ponašati kao dame. Počele 

su tražiti svoja prava zato što ih muškarci nisu više 

priznavali. Žene su počele raditi muške poslove zato 

što su te poslove prestali raditi muškarci. Žene su 

se otuđile od vlastitoga doma jer su se muškarci otuđili 

od doma. 

Iskvarenost viteštva dovela je do jačanja feminističkoga 

pokreta. Kada su se džentlmeni počeli brinuti 

isključivo za svoju moć i prestiž koji im je osiguravao 

njihov položaj, prestali su biti džentlmeni. 

A muškarci koji su slijedili njihov primjer prestali su 

biti muškarci, nisu se više ponašali odgovorno i postali 

su sebični; više nisu predvodili s uljudnošću nego 

s moći. Nisu više obuzdavali sebe, već su se počeli 

šepiriti svojom čistom snagom. Postali su ratoborni, 

ali ne tako da bi uzimali u zaštitu slabije i time 

pokazali svoju plemenitost, već su se priklonili 

kukavnoj agresivnosti. Feministkinje su samo slijedile 

njihov loš primjer. Ne nalazeći oko sebe džentlmena 

koji bi se s njima ophodili kao s damama prestale 

su se ponašati kao dame i počele oponašati ono najgore 

i najneobuzdanije u muškomu ponašanju. Da- 

9

PREDGOVOR 

me su prestale biti kraljice kada su džentlmeni prestali 

biti uljudni. 

Ljudi su prestali biti uljudni. Nedostatak uljudnosti 

najlakše je primijetiti na internetu, u neobuzdanosti 

kojom se ljudi obraćaju jedni drugima. Virtualni 

svijet nije svijet krjeposti, što se može lijepo vidjeti iz 

poruka što ih ljudi preko interneta šalju svojim neprijateljima, 

poruka koje ne bi nikada izrekli nekome 

tko sjedi s njima za stolom. Barem ne za sada. Takve 

ljude ništa ne može spriječiti da takvu komunikaciju 

prenesu u stvarni svijet. 

Internet nije jedini medij u kojemu se muškarci ne 

ponašaju kao džentlmeni; muškarci su se prestali ophoditi 

sa ženama kao s damama. Muškarac koji u ženi 

vidi isključivo erotsku sliku bez duše, koja postoji 

samo radi njegova zadovoljstva, postao je barbar, biće 

protiv kojega se krjepostan i plemenit vitez nekoć 

morao boriti. Moramo vratiti takve vitezove. Moramo 

vratiti prave džentlmene. 

Guzman nam nudi nešto što nam je potrebnije od 

ičega drugog: dragocjenu i čitku knjigu koja mladim 

muškarcima može pomoći da postanu džentlmeni. 

Dale Ahlquist 

10

UVOD 

UVOD 

Mudri je kralj Salomon nekoć davno s određenom 

gorčinom rekao da nema kraja pisanju mnogih 

knjiga (usp. Prop 12,12 1 ). Premda je živio tri tisuće 

godina prije pojave masovnoga izdavaštva, elektronskih 

čitača knjiga i Amazona, bio je u pravu. Nove 

knjige objavljuju se svakoga dana – stotine, možda tisuće 

njih. Gledajući ovu knjigu možda se pitate: zašto 

bih ovo čitao? 

Pitanje je na mjestu i na njega postoji samo jedan 

pravi odgovor: ova knjiga nešto ti nudi – određenu 

istinu, određeni uvid, nakon kojega ćeš biti bolji, sretniji 

i potpuniji čovjek. 

Neki ljudi pišu knjige jer su istinski mudri i nude 

dubokoumne uvide. Ja sam, međutim, samo običan 

suprug i otac. Ovu sam knjigu napisao ne zato što 

posjedujem posebnu mudrost koju želim podijeliti s 

vama, već zato što vjerujem da tu mudrost posjeduje 

Katolička i apostolska Crkva. 

Iz iskustva znam da katolička vjera nije tek prašnjavi 

izložak u muzeju religija, prikladan samo za 

bake i zanesenjake. Iako nam je prenošena dvadeset 

i jedno stoljeće, ona nije okamenjeni relikt prošlosti. 

Preživjela je ratove i progone, despote i bolesti te nebrojene 

opasnosti, unutarnje i vanjske. Preobražavala 

je grješnike u svece i bila duhovna hrana nebroje- 

11

KAKO BITI DŽENTLMEN 

nu mnoštvu ljudi poput vas koji se borite na ovomu 

hodočašću koje zovemo životom. 

Uvjerio sam se da Katolička Crkva, unatoč svim 

karikaturalnim prikazima i kritikama što se na njezin 

račun upućuju, posjeduje nešto neobično važno 

i stvarno – vjeru koja je istodobno „tako stara i tako 

nova“. 2 Čvrsto sam uvjeren da ta vjera ima što reći 

tebi kao muškarcu koji živi u današnjemu vremenu 

i da ono što ona nudi može promijeniti tvoj život. 

Jer srž te vjere nije tek neka apstrakcija iz bjelokosne 

kule odvojene od života niti je ona beživotna doktrina 

iz nekoga glomaznog teološkog priručnika, već je 

ona susret sa živom osobom, Isusom Kristom. Samo 

te on može učiniti muškarcem kakav želiš biti i kakav 

bi trebao biti. 

Možda si skeptičan. Možda ti se sve ovo čini tek 

jednom u nizu otrcanih trivijalnosti. Možda ti je svega 

dosta i jedva čekaš da čuješ o čemu je riječ. Ovako 

ili onako, pozivam te na ovo putovanje katoličkom 

muževnošću. To je put avanture i borbe, neuspjeha i 

trijumfa, bitke i romantike. Taj put nije lagan, ali je jedini 

vrijedan da se njime krene – jer je njegov cilj kudikamo 

privlačniji nego što možeš zamisliti. 

Ova knjiga trebala bi te dovesti do toga cilja. Ona 

nije iscrpan prikaz svih vidova muževnosti, starih ili 

novih, kao što nije ni temeljita teološka rasprava o tome 

što znači biti muževan. Drugi su već obavili sjajan 

posao pišući takve knjige (kao što je knjiga Evo 

čovjeka, Behold the Man koju je napisao Deacon Harold 

Burke-Sivers). Za razliku od njih, ova knjiga nudi 

razmjerno kratka poglavlja u kojima će biti riječi o 

različitim vidovima muževnosti. 

12

UVOD 

Ta su poglavlja samostalne cjeline, usredotočene 

na samo jednu ideju, zamišljena da ih se pročita u 

nekoliko minuta. Uzdam se da je svako od njih poput 

pouzdana kompasa, referentna točka koja će te 

usmjeriti prema onome što je doista važno. 

Krenimo, dakle. 

13

POTRAGA ZA AUTENTIČNOŠĆU 


Autentično. Izvorno. Rukom izrađeno. Drevno. 

Istinsko. Nešto u tim riječima pokreće snažne osjećaje 

u našoj nutrini. Ne volimo krivotvorine. Sviđa nam 

se ono što je solidno i izdržljivo, sposobno izdržati 

provjeru vremena. 

Evo dobra primjera: stari tipovi automobila očaravaju 

me još od malih nogu. Moj poočim vodio je 

nas klince na izložbe oldtajmera koje su se obično 

održavale na nekomu od McDonald’sovih parkirališta, 

masnih od ulja, s prženim krumpirićima posutim 

po pločnicima, na kojima su stajali zvučnici iz kojih 

su treštali The Beach Boysi. Starinski auti s nabrijanim 

motorima, koji su postizali nevjerojatna ubrzanja, bili 

su ondje poredani u redovima nudeći prizor divlje 

snage i ljepote. 

Ti automobili bili bi dovoljni da vlasnike hibridnih 

automobila, koji za doručak jedu zobenu kašicu s 

orasima i fanatično se zalažu za čist okoliš, natjeraju 

da počnu užasnuto vrištati. Brujanje, podrhtavanje i 

režanje njihovih golemih osamlitarskih motora i njihova 

potmula grmljavina bila je toliko moćna da ste 

njihovo vibriranje mogli osjetiti u grudima. Pretjerano 

veliki kompresori cviljeli su i zavijali, usisavajući 

zrak u drhtave četverodifuzorske rasplinjače. Dimilo 

se iz treskavih ispušnih cijevi, a gume su se topile 

u pramenovima jetka dima kada bi vozači otpusti- 

15


li kvačilo, oslobađajući stotine konjskih snaga na podrhtavajućemu 

kolniku. 

Bilo je fantastično. 

I sada volim moćne osmocilindraše sa stražnjim 

pogonom. Mustange, Chargere, Challengere, Road 

Runnere – sve živo. U meni uzavre krv već na sam 

spomen njihova imena. 

No znate li što mi se najviše sviđa kod tih starih 

auta? Ne, nisu to samo njihovi „mišićavi“ motori i 

bučni auspusi. Sviđa mi se što su stvarni – sav onaj 

čelik, sva ona guma i benzin. U njima nema plastike 

koja imitira krom; nema šminkerske fasade; u njihovim 

vratima nema sintetskih ploha; nema lažnih usisnih 

otvora; nema nikakvih trikova i varki. Ono što 

vidiš to i dobiješ. 

Dakako, današnji športski automobili puno su brži, 

postižu bolja vremena na utrkama i imaju snažnije 

motore. Ali u tim starim vatrenim kočijama ima 

nešto čarobno, nešto što ne možete nadoknaditi navigacijskim 

sustavima s ekranom što reagira na dodir, 

diferencijalima s optimalnim zakretnim momentom 

ili ekonomičnom potrošnjom goriva. Ti „mišićavi“ 

automobili govore o vremenu kada je čelik bio 

zaista čelik, a ne tek njegova jeftina imitacija – prije 

nego što je sve postalo prazno i bezdušno i prije nego 

što je sve uškopljeno prekomjernim vladinim uredbama. 

Samo pogledajte prizor utrke automobila u filmu 

Bullitt i bit će vam odmah jasno o čemu govorim. 

Ovo nije knjiga o automobilima. Ona govori o ljudima. 

No mislim da je moguće povući jednu važnu 

paralelu. Ljude se već desetljećima kljuka falsifikatima 

– i mi to mrzimo iz dna duše. Uče nas odmalena, ek- 

16


splicitno ili implicitno, kako je svrha života nagomilati 

što više masovno proizvedenih artikala, počevši s golemom 

kućerinom u predgrađu, s golemim ekranom 

u dnevnoj sobi i najnovijim modelom SUV-a u dvorištu. 

Uvjeravaju nas da je život nezamisliv bez hladnjaka 

spojena s internetom, kućanskih aparata koje uključujemo 

i isključujemo glasom i najnovijega modela 

pametnoga telefona i tableta. A ni jedan od spomenutih 

masovno proizvedenih artikala nije pravi. Imitacija 

kože, umjetni okus, plastika, daske od iverice – sve 

sami falsifikati, roba za jednokratnu upotrebu koja se 

lako zamjenjuje. Nedavno sam vidio radnike koji su 

pročelje kuće oblagali imitacijom kamena. Smiješno. 

Čini se da je čitav svijet postao veličanstvena iluzija 

u kojoj je sve napravljeno tako da našemu osjetilu 

vida, opipa i okusa izgleda kao da je jedno, a zapravo 

je nešto sasvim drugo. Okruženi smo sve samim lažima: 

svijet u kojemu danas živimo nije više onaj stari 

svijet otvorenosti, izravnosti i poštenja kakav je bio 

dok su se proizvodili oni stari automobili. 

I, što mnogi ljudi rade? Postaju buntovnici. 

Oni bradati hipsteri s istetoviranim rukama, u kariranim 

košuljama kakve viđamo na drvosječama – 

oni se bune protiv nečega. Njih ne privlače ni konvencionalna 

predgrađa u kojima su živjeli njihovi roditelji 

ni goleme lažne i razmetljive kuće s profesionalno 

njegovanim tratinama i pretjerano velikim 

SUV-ovima. Oni ne mare za kult falsifikata. 

Čemu se oni okreću? Svemu što je autentično, 

što je izrađeno rukom, što zrači lokalnim šarmom, 

što je izvanserijsko. Bilo čemu što kazuje neku priču, 

što uključuje umijeće ili podsjeća na tradicije „staro- 

17


ga svijeta“. Žive u velikim potkrovljima industrijskih 

zgrada, u nekadašnjim tvornicama, i često zalaze u 

dućane s antiknim predmetima. Voze se biciklom i 

čitaju stare knjige. Daju podršku malomu lokalnom 

biznisu. Nerijetko puše lulu i kupuju pisaće strojeve. 

Nije mi namjera reći da su hipsteri pravi odgovor 

na stanje u kojemu se svijet nalazi. Njihova potraga 

za autentičnošću često poprima krajnje apsurdne 

oblike. Mlad čovjek s dugim zavrnutim brkovima, na 

starinskome biciklu s velikim prednjim kotačem, koji 

pedalira pretrpanom gradskom ulicom, nesumnjivo 

će u vama izazvati dobronamjeran osmijeh. Reakcionarni 

pokreti uvijek pronađu način da brzo izmaknu 

nadzoru. Istina je i da su starinski kićeni ili ukrasni 

odjevni predmet i tetovaža katkada i sami neprirodna 

zamjena – isprazna vanjska politura koja prikriva 

infantilan stav. Unatoč tome, činjenica je da takvi 

trendovi, koliko god neumjesni bili, ukazuju na 

glad za nečim što posjeduje istinsku vrijednost. Oni 

pokazuju nezadovoljstvo jeftinim komercijalizmom i 

umjetnim pročeljima prigradskih naselja. 

Hipsteri u Brooklynu i Portlandu nisu jedini koji 

odbacuju falsifikate i robu proizvedenu na pokretnoj 

traci. Ne kreću svi u potragu za autentičnošću na 

isti način. Jedni postaju motoristi, drugi pankeri, treći 

vegani. Subkulturâ ima gotovo koliko i ljudi. Ali 

poenta ostaje uvijek ista. Ljudi, napose mladi, žude 

za autentičnim, provjerenim i dokazanim te odbacuju 

lažne alternative što izlaze s tekuće vrpce. 

Evo pravoga pitanja: kako možemo znati da smo 

mi autentični, kako možemo biti sigurni da nismo 

prosječni? 

18


Blagoslov automobila ili nekoga drugog vozila 

Izgleda da Crkva ima blagoslov za sve, pa tako i 

za vaš automobil. Imate li dodgea iz 1968. ili vam je u 

dvorištu nešto prozaično poput kombija, evo blagoslova 

što ga vaš svećenik može izgovoriti nad njim: 

SVEĆENIK: Pomoć je naša u imenu Gospodina 

O: koji je stvorio nebo i zemlju. 

SVEĆENIK: Gospodin s vama. 

O: I s duhom tvojim. 

SVEĆENIK: Svemogući Bože, Stvoritelju neba i 

zemlje, u svojoj si mnogostrukoj mudrosti povjerio 

čovjeku da napravi velike i lijepe stvari. Neka svi oni 

koji se budu služili ovim vozilom svoj put prijeđu s 

opreznom sigurnošću te tako svojom razboritošću i 

drugima učine put sigurnim. Bilo da idu na posao ili 

odmor, neka uvijek osjećaju da im je pratitelj na putu 

Krist koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. 

Amen. 3 

19


DAR MUŽEVNOSTI 

Muškarci ne prihvaćaju neautentičnost, no istodobno 

je se boje. Bojimo je se zato što se bojimo da bismo 

mogli biti neautentični. Nitko ne želi biti obmanjivač, 

lažnjak, varalica. Drugim riječima, želimo biti 

istinski muškarci. Želimo vjerovati da smo ono pravo. 

Kada nastupamo agresivno, hrabro ili samouvjereno, 

želimo biti sigurni da to nije simuliranje. Ne želimo 

biti prazne ljušture koje pod maskom muževnosti 

skrivaju nesigurnost. Tijekom najvećega dijela 

našega dozrijevanja pokušavamo sebi i drugima dokazati 

da smo istinski, nepatvoreni muškarci. No postoji 

mali problem: nitko nam ne može reći kada smo 

ostvarili ovaj svoj cilj. 

Nitko ne postaje muškarac sam. Koliko god se 

trudili, ne možemo sami sebe učiniti muškarcima. 

Muževnost nam uvijek priznaje ili podaruje šira zajednica 

muškaraca. Sve dok nam netko drugi, snagom 

svojega autoriteta, ne kaže: „Sinko moj, sada si 

postao muškarac“, sumnja nas slijedi kao sjena i ne 

prestajemo dvojiti. Nikada nismo do kraja sigurni jesmo 

li doista ono pravo ili smo obične varalice. 

Gotovo sve tradicionalne kulture imale su posebne 

obrede za dječake, najčešće u obliku tegobna iskušavanja 

ili izazova kao što je dugotrajan post, sposobnost 

preživljavanja u osami bez ikakvih pomagala, 

dugotrajna samoća ili blizak susret sa smrću. Premda 

20

DAR MUŽEVNOSTI 

su inicijacijski obredi bili namjerno mučni, čak i opasni, 

oni su i iskušavanomu dječaku i drugim muškarcima 

u dotičnoj zajednici dokazivali da je kandidat 

uspješno položio ispit. Nije moglo biti nikakve sumnje: 

dječak je prestao biti dječak i postao muškarac. 

Neki inicijacijski obredi krajnje su zastrašujući. Pleme 

Sateré-Mawé u Brazilu poznato je po tome što u 

inicijacijskim obredima, kojima njihovi mladići postaju 

ratnici, koriste posebnu vrstu mrava, paraponera clavata. 

Ako se dosada niste susreli s tim mravima, možete 

se smatrati sretnikom. Smatra se da je ugriz toga 

mrava najbolniji ugriz nekoga kukca na svijetu. 

Bol što ju ugrizeni osjeća ravna je boli prouzročenoj 

puščanim zrnom (zato se još naziva i bullet ant; mrav- 

-metak), a strašna agonija traje dvadeset četiri sata. Ali 

bol ne znači da su vaše muke prestale – samo jedan 

ugriz izaziva mučninu, paralizu, halucinacije, povraćanje 

i srčanu aritmiju. Najstrašnije od svega je, međutim, 

što to pleme ne koristi samo jednoga mrava u inicijacijskome 

obredu. 4 Koristi ih tridesetak. 

Omamljeni mravi stave se u rukavicu izrađenu 

od lišća, žalaca okrenutih prema unutra. Kada mravi 

dođu k svijesti, očajnički i bjesomučno pokušavaju 

izići iz rukavice. Baš u tome trenutku dječak mora 

uvući ruku u rukavicu i desetak minuta trpjeti gnjev 

tridesetak mrava te pritom plesati i pjevati kako bi 

ublažio bol. 

No jedan obred nije dovoljan. Ovu bolnu ceremoniju 

mladić mora ponoviti dvadeset puta: tek će ga 

tada zajednica prihvatiti kao muškarca i ratnika. A 

vi ste mislili da je odlazak na pouku za krizmu gnjavaža. 

21


Morbidni inicijacijski obredi možda nam se čine 

bizarnim, čak sadističkim. No pokušajte razmisliti o 

tim obredima iz perspektive dječaka. Koliko god ispit 

kojemu se mora podvrgnuti bio zastrašujuć, jednom 

kada ga položi, on više ne sumnja da je postao 

muškarac kao što ne sumnja ni zajednica kojoj pripada. 

Dokazao je da ima sve što je potrebno i nitko ne 

može osporiti njegovo postignuće. Kad god čuje da 

netko dovodi u pitanje njegovu muževnost, dovoljno 

mu je podsjetiti sumnjičavca na to da je položio ispit. 

Inicijacijski obred plemena Sateré-Mawé nije jedini 

primjer okrutnosti kada se proglašava mladića 

muškarcem. Postoje i drugi takvi inicijacijski obredi 

kojima se dokazuje sposobnost za poziv ratnika. Uzmite, 

na primjer, napornu obuku koju prolaze novaci 

u vojarni-poligonu američke mornarice, poznatu 

pod zloglasnim nazivom Pakleni tjedan (Hell Week). 

Sve kulture, kako one tradicionalne tako i moderne, 

znaju da je kandidat za ratnički poziv, koji izdrži fizičke 

i psihičke muke, sposoban zaštititi i druge od 

zla kada dođe do najgorega. 

Priča se tako o mladiću koji je nazvao oca da mu 

se požali na surovost vojne obuke kroz koju je prolazio. 

Otac ga je strpljivo slušao, no nije pokazivao 

bogzna kakvo razumijevanje za sinovljeve patnje. 

„Pokušava li te netko ubiti?“ upitao ga je. 

„Pa, ne baš“, odgovorio mu je sin. 

„Tako sam i mislio. Nastoje te pripremiti za suočavanje 

s onima koji će to htjeti.“ 

22

OČEVI I SINOVI 


Kriza suvremene muževnosti nije posljedica samo 

toga da ne postoje inicijacijski obredi, već i toga 

da ne postoje oni koji mlade ljude uvode u muževnost. 

Prema statistikama američkoga Ureda za popis 

stanovništva, samo 23,5 posto američkih domova 

ima stabilne obitelji s oba roditelja. 5 Približno dvadeset 

milijuna djece u Sjedinjenim Američkim Državama 

živi u obiteljima bez oca. 6 

Nesudjelovanje očeva u podizanju vlastite djece, 

napose sinova, ima katastrofalne posljedice. Sociološka 

istraživanja pokazuju da odrastanje djeteta bez 

oca štetno utječe na sve aspekte djetetova razvoja, 

uključujući i njegovo tjelesno i emocionalno zdravlje, 

uspjeh u obrazovanju i ekonomski položaj. 7 

Premda je za ovu epidemiju sve većega broja obitelji 

bez oca lako okriviti seksualnu revoluciju iz 1960-ih, 

ona ne objašnjava u potpunosti sve što danas gledamo 

oko sebe. U svojoj knjizi o muževnosti Divlji čovjek 

(Iron John) Robert Bly uvjerava nas da uzroke pravoj 

krizi očinstva treba tražiti u industrijskoj revoluciji 

– eksploziji mehanizirane tehnologije krajem devetnaestoga 

stoljeća koja je potpuno promijenila dinamiku 

obiteljskoga života. Komentirajući tu promjenu 

Bly primjećuje: 

„Tradicionalni način podizanja sinova, kakav 

je trajao tisuće godina, ogledao se u tome što su 

23


24 

očevi i sinovi živjeli u prisnoj – ubitačno prisnoj – 

blizini, sve dok je otac podučavao sina nekom zanimanju: 

možda poljodjelstvu, stolariji, kovačkom 

umijeću ili krojačkom zanatu... Čimbenik ljubavi, 

kojemu je industrijska revolucija nanijela najveću 

štetu, bila je ta veza između oca i sina... Industrijska 

revolucija, kojoj su bili potrebni uredski službenici 

i tvornički radnici, odvojila je očeve od njihovih 

sinova, štoviše, sinove je smjestila u obvezne 

škole u kojima su predavale najčešće žene.“ 8 

Industrijska revolucija izbacila je mnoge očeve iz 

njihovih domova prepuštajući dječake skrbi njihovih 

majki i, sve češće, učiteljica koje su neizbježno težile 

tome da ukrote njihovu muškost. Očevi više nisu bili 

u prilici intenzivno poučavati svoje sinove umijeću 

muževnosti, ni riječju ni primjerom, jer ih, osim nekoliko 

sati uvečer, najčešće nije bilo kod kuće. 

Odsutnost oca iz obitelji vrlo je problematična jer 

su očevi tijekom cijele povijesti poučavali svoje sinove 

društveno korisnomu i poželjnom ponašanju te ih 

uvodili u svijet muškaraca. Otac je, posebno u zapadnomu 

društvu, bio odgovoran za stvaranje slike muževnosti 

u sinovljevu duhu i on mu je obznanjivao da 

više nije dječak, već da je izrastao u muškarca. Odsutnost 

oca iz doma značila je da pouke više nema, 

da ne postoji inicijacija, a taj nedostatak imao je za 

posljedicu nekoliko generacija „izgubljenih dječaka“ 

koji ne znaju trebaju li s ponosom nositi značku muževnosti 

ili su osuđeni da zauvijek ostanu djeca. 

Kada je otac odsutan, teret inicijacije prelazi na 

očinske figure koje nas, premda neslužbeno, testiraju 

i iskušavaju – možda na narednika koji strogo obuča-


va svoje vojnike, nogometnoga trenera ili poslovnoga 

mentora koji nas tjera da postignemo što bolji rezultat. 

Ma tko bio, mora biti netko tko nas može provjeravati, 

postavljati kriterije uspješnosti i prihvatiti 

nas u svijet muškaraca. Nažalost, očinska figura nedostaje 

mnogim muškarcima. 

Bez snažnih uzora i odgovarajuće pouke u umijeću 

muževnosti danas bezbroj muškaraca ulazi u zrelo 

doba s nesigurnošću, bez jasne svijesti o tome u čemu 

se sastoji muževnost i bez jasne spoznaje o tome 

po čemu se zreo muškarac razlikuje od dječaka. Tako 

mnogi muškarci s trideset i više godina žive vrlo slično 

preraslim tinejdžerima kojima je muževnost ideal 

što ga ne uspijevaju ostvariti. 

Dodajte tome sadašnju zbrku oko pitanja postoji 

li muškost uopće kao spolna stvarnost ili je to samo 

društveno konstruirani rod koji možemo odabrati 

po svojoj volji, predrasude školskoga sustava prema 

dječacima te sve manje zanimanje muškaraca za 

visokoškolsko obrazovanje i imate na djelu posvemašnju 

krizu značenja muškosti. 

Lako je uprijeti prstom u sve ono što podriva muževnost 

u ovo naše suvremeno doba. O tome bih mogao 

napisati još mnoštvo stranica. Ali sve te teškoće 

ukazuju na puno krupniji problem – na gubitak muškoga 

identiteta. Ne znamo kako možemo biti muškarci 

zato što više ne znamo što znači biti muškarac. 

Prije no što se prepustimo snovima o tome kako 

da postanemo džentlmeni, moramo razumjeti što je 

muškarac i kako se postaje muškarcem. 

25


KAKO MUŠKARCA PRETVORITI 

U DŽENTLMENA 

Radim u marketingu, a jedna od temeljnih činjenica 

vezanih uz marketing (i uz život općenito) glasi 

da je značenje određeno kontekstom. Način na koji 

oblikujemo neki predmet uvelike određuje kako će 

ga ljudi percipirati i koliko će ga koristiti. 

Uzmite, na primjer, cigarete Marlboro, najprodavaniji 

brend na svijetu. Cigarete Marlboro najprije su 

se pojavile u Engleskoj 1870-ih, gdje su plasirane kao 

cigarete za žene. Uspjeh je potpuno izostao. Ne dajući 

se zbuniti vlasnici Marlborova brenda odlučili su 

ih prodavati u Americi, namijenivši ih i opet ženama. 

Odašiljanje reklamnih poruka imalo je za cilj privući 

žene s profinjenijim senzibilitetom pa se isticalo da 

je Marlboro cigareta blage arome, prikladna za finije 

društvo. Cigarete su ponovno pretrpjele neuspjeh i 

pred Drugi svjetski rat povučene su s tržišta. 

Brend je vraćen u život 1950-ih kada se u javnosti 

počelo govoriti o opasnosti pušenja za zdravlje, i 

opet su ciljana skupina bile žene. Ovoga puta isticala 

se prednost novoga filtra koji je navodno umanjivao 

rizik za zdravlje. I opet je prodaja išla loše. 

Zatim se, neočekivano, sve promijenilo. Marketinški 

tim odlučio je prestati s porukama koje su ciljale 

na ženske kupce i predstavio Marlboro kao cigarete 

idealne za muškarce. Izbacili su na tržište niz re- 

26

KAKO MUŠKARCA PRETVORITI U DŽENTLMENA 

klama koje su prikazivale markantne kauboje izbrazdana 

lica. Na prvoj reklami osvanuo je kauboj s tetovažom 

koji škilji u kameru pogledom kakvim bi se 

ponosio i sam Clint Eastwood. Slika kauboja osigurala 

je Marlboru uspjeh s kojim se nije mogao mjeriti ni 

jedan drugi brend. Proizvod je ostao isti, ali kontekst 

je promijenio njegovo značenje jer ono što neka stvar 

znači ima jednaku važnost kao i ono što ona jest. 

Što znači muškarac? Velika kriza suvremenoga svijeta 

nije kriza teologije, ni njezina pomanjkanja, već 

je to prije svega antropološka kriza – kriza značenja 

ljudskosti. 

Ključ za razumijevanje nekoga predmeta leži u 

poznavanju njegove svrhe. Za što je nešto napravljeno? 

Razmisli o čekiću u kutiji za alat. Izvanzemaljcu 

bi se on učinio neobičnom mješavinom gume, čelika 

i drveta. Vrlo je čudnovata oblika. Težak je i pomalo 

nezgrapan. Čemu služi? Možda je to neki obredni 

predmet, možda dio pribora za jelo? Nekom tko 

ne zna ništa o njemu sigurno bi se učinio vrlo zagonetnim. 

Nama, međutim, čekić ima smisla: znamo da se 

njime zabijaju čavli. Znamo njegovu svrhu i jasan 

nam je njegov širi kontekst – nama ima smisla. 

Ali koja je svrha muškarca? Čemu on služi? Koji 

je to širi kontekst koji određuje muškost? Da bismo 

to razumjeli, prvo moramo razumjeti što znači biti 

čovjek. 

Prije svega, ljudska bića stvorena su za zajedništvo, 

za odnose. Naši životi nemaju smisla ako su odvojeni 

od drugih. Nitko ne nastaje spontano, iz praznine. 

Svi smo mi začeti iz zajedništva naše majke i 

27


našega oca, a naša su se tijela oblikovala i razvijala u 

tijelu majke. Rođeni smo u zajednicu, u povezanosti 

s drugima od prvoga trenutka života. 

Time ne želim reći da su ti početni odnosi uvijek 

idealni. Djeca se prečesto rađaju u tragičnim okolnostima, 

žrtve su pakosti i zanemarivanja. No iako su ti 

odnosi s nebrižnim roditeljima katkada poremećeni, 

ipak su odnosi. 

Naravno, možemo se, hotimice ili nehotice, izdvojiti 

od drugih. Neki dragi i topli ljudi izdvojili 

su se iz ljudske zajednice, kao što je to učinio mladi 

Chris McCandless 9 koji je napustio svoju obitelj i živio 

u napuštenu autobusu u aljaškoj divljini. Pa ipak, 

odustajanje od svakoga oblika komunikacije i dalje 

je svjestan izbor, a kada do toga dođe, rijetko je kada 

zdrav – mentalno, duhovno i fizički. Mnogi koji su 

krenuli putem izbjegavanja svakoga dodira s ljudima 

završili su u ludilu. Zato zatvorska samica i djeluje 

tako razorno na čovjekov duh. McCandless je umro 

od gladi jer je bio odsječen od drugih ljudi. 

Nadalje, naša tjelesna muškost otkriva nam da 

smo koncipirani kao u sebi nedovršena bića. Da bi 

imala smisla, muškoj biologiji potrebna je ženska biologija, 

što znači da su odnosi urezani u samu srž naše 

anatomije. Mi smo polovica jednadžbe, komadić 

veće slagalice. 

Naši životi nemaju smisla izvan konteksta odnosa 

s drugima. Čak je i Adam, prije no što je stvorena 

Eva, imao Oca – Boga samoga – s kojim je bio u određenomu 

odnosu i kome duguje svoje postojanje. 

Takvo gledanje na čovjeka, obilježeno usmjerenošću 

na druge, blijedi u prisutnosti individualizma ko- 

28

SADRŽAJ 

SADRŽAJ 

PREDGOVOR.................................7 

UVOD.......................................11 

Potraga za autentičnošću ......................15 

Dar muževnosti ..............................20 

Očevi i sinovi.................................23 

Kako muškarca pretvoriti u džentlmena ........26 

Sva lica muževnosti ...........................32 

Modni savjet jednoga sveca ....................36 

Krjepost .....................................40 

Kratak vodič da budemo sretni u piću ..........46 

Očinstvo .....................................50 

Kodeks ......................................55 

Tijelo ........................................60 

Tradicija .....................................64 

Patnja .......................................67 

Uljudnost ....................................72 

Poziv da štitimo ..............................76 

Svetost braka .................................81 

Vrijednost rada ...............................86 

Tko želi biti svetac? ...........................91 

Tri duhovne službe ...........................95 

173

Bit svetosti ..................................105 

Što je važno znati ............................110 

Iskaži se ....................................114 

Kakav je katolik džentlmen? ..................117 

Računaj na neuspjeh .........................122 

Nitko nije spašen sam ........................128 

Molitva .....................................132 

Čistoća .....................................136 

Sreća i svetost ...............................143 

Dar vjere....................................147 

Marijin put..................................150 

Žive slike ...................................154 

Križ ........................................158 

DODATCI 

Dodatak A: 

Životna pravila katolika džentlmena...........163 

Dodatak B: 

Popis literature za katolika džentlmena ........165 

BILJEŠKE ...................................169 

174

Ovo klasično djelo sa područja obiteljske tematike upućeno 

je svima koji žele znati više o onome što bi otac trebao 

biti. Ono je svojevrstan priručnik namijenjen očevima, 

ali i daleko više od toga. Ono prodire do svijesti čitatelja 

tražeći od njega da promišljeno preispita ulogu koju ima 

kao otac i suprug. U tom smislu ono služi kao autentičan 

vodič svim muškarcima kršćanima, u kojem se njihova 

uloga kao očeva, supruga, učitelja, skrbnika, u potpunosti 

ispituje s biblijske, psihološke i društvene perspektive. Uz to, 

ova knjiga posjeduje i bogato životno iskustvo autora, oca 

mnogobrojne obitelji, koji pruža mnoštvo praktičnih savjeta. 

166 str. Meki uvez.

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Grafički zavod Hrvatske 

Tiskano u siječnju 2020.

Sveobuhvatan i praktičan vodič za 

autentično življenje istinske muževnosti! 

„Biti muško pitanje je rođenja. 

Biti muškarac pitanje je godina. 

Biti džentlmen pitanje je izbora.“ 

Edwin Louis Cole 

„U ovom nam je trenutku više nego 

ikada potrebna knjiga za promišljanje, knjiga 

kojom možemo poučiti muškarce i pružiti im 

izazov za autentičnu muževnost – i to je upravo 

ova knjiga! Svesrdno je preporučujem!“ 

o. Larry Richards 

„Sam Guzman svojom nam je knjigom 

dao nešto što nam je očajnički potrebno: 

vrlo dobar i pitak vodič koji će pomoći 

mladićima da postanu pravi muškarci.“ 

Dale Ahlquist 

ISBN 978-953-235-692-2 

VERBUM 9 789532 356922 

98 kn www.verbum.hr

Kako biti dzentlmen_w

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?