Kruh andjeoski_w

TESSA
AFSHAR
Kruh
anđeoski

Tessa Afshar
KRUH ANĐEOSKI
Roman

Biblioteka
POPULUS
11.
Naslov izvornika:
Tessa Afshar, Bread of Angels
Knjiga je prvi put objavljena na engleskom jeziku u SAD-u.
Copyright © 2017 by Tessa Afshar
Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020.
Objavljeno uz dopuštenje Tyndale House Publishers, Inc.
Sva prava pridržana.
Prijevod: Mijo Pavić
Lektura: Anđa Jakovljević
Split, 2020.
Nakladnik:
VERBUM d.o.o.
Sinjska 2, 21 000 Split
Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270
e-mail: naklada@verbum.hr
www.verbum.hr
Glavni urednik: Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj

TESSA
AFSHAR
Kruh
anđeoski
POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati,
reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez
prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
CIP - Katalogizacija u publikaciji
SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU
UDK 821.111(73)-31=163.42
AFSHAR, Tessa
Kruh anđeoski : / Tessa Afshar ;
. - Split : Verbum, 2020. -
(Biblioteka Populus ; 11)
ISBN 978-953-235-693-9
171105035

Beth i Robertu Bullu,
istinskim prijateljima i doživotnim dragim suputnicima

Pa ozgo naredi oblaku
i otvori brane nebeske,
k’o kišu prosu na njih manu da jedu
i nahrani ih kruhom nebeskim.
Čovjek blagovaše kruh Jakih.
Ps 78,23–25

Prolog
AD 51.
Nikad nisam bila u vojničkoj službi, ali imam neobičan osjećaj
da sam najveći dio života bila tjerana da gledam oštricu mača
i da me je progonilo lice mog neprijatelja. Moj prijatelj, general
Var, jednom mi je rekao da rimski vojnici, kad se spremaju zadati
smrtni udarac, najčešće koriste mač s jednom oštricom koji zovu
makhaira: mač s kratkom oštricom prisiljava ih da se približe žrtvi
tako da, kad vam tijelo klone pod udarcem neumoljive oštrice, vidite
samo lice svojeg ubojice. U tom trenutku zaboravite svijet, zaboravite
svoje drage, zaboravite nadu, izgubite čak i zadnje ostatke
potrebe da se borite, što je još tinjala u vašem srcu. Vidite samo
lice svojeg neprijatelja.
Znam kako je to kad vam prislone oštricu makhaire na grlo. Poznajem
lice svog neprijatelja. Poznajem miris njegova daha, znan
mi je ujed njegovih riječi, otrov njegovih podsmijeha. Nejednom me
je probo svojim kratkim mačem. Znam njegovo ime.
Ime mu je Strah.
Progoni me poput psa tragača otkad me je prvi put pronašao
na livadi, prilijepivši se za ruku mog oca. Moj neprijatelj ima jedinstven
dar za hajkanje.
Sjećaš li se što si mi šapnuo u uho onog dana pored rijeke? Kad
sam prignula glavu da privežem vezicu na cipeli, nagnuo si se prema
meni i rekao: „Nitko te ne će razdvojiti od ljubavi Božje. Nikakva
nevolja, tegoba ni pogibelj. Čak ni makhaira.“
Zamalo sam ti slomila nos, tako sam se naglo uspravila; sjećaš se?
9

Kako si znao? Kako si znao da sam vidjela sliku Straha, živopisnije
nego što sam vidjela lice Božje. Da mi se uvijek činio stvarnijim,
moćnijim, neposrednijim od tvorca Sunca i Mjeseca? Da sam
Boga mogla vidjeti iza koprene Straha, da sam se uvijek osjećala
pomalo odvojena od njegove ljubavi?
Pitao si me kako mogu vjerovati Bogu s takvom spremnošću,
pripravna skočiti u onu rijeku i umrijeti. Ostaviti iza sebe svoje staro,
umorno ja i iznova ustati.
Mislim da je počelo s tvojim riječima. Poimanjem da je Božja
ljubav sposobna nadvladati makhairu tako da mi čak ni udarac mača
Straha ne može oteti Božju ozdravljujuću nazočnost.
Ili sam možda pobrkala stvari. Možda je moje putovanje počelo
davno prije toga, dok sam još živjela u Tijatiri i vjerovala da je moja
budućnost čvrsto posađena u tu dragu zemlju. Možda nikad ne bih
bila zagazila u tu rijeku da me Bog nije lišio doma i nade. Trebalo je
uništiti moju budućnost prije no što sam bila spremna zakoračiti na
put što je vodio prema novoj budućnosti. Budućnosti svjetlijoj od
bilo koje koju sam mogla zamisliti.
Sjećaš li se, dragi Pavle, kako si mi govorio o svom nezadovoljstvu
prije dolaska u Filipe, dok si sjedio u Troadi, zbunjen što ti je
Bog zalupio vrata u lice? Bio si spreman zgužvati svoje zemljovide
i zaboraviti svoje namjere; tvoje putovanje nejedanput je uništilo
tvoje planove. Najprije ti je Duh zabranio ulazak u provinciju Aziju
te si bio primoran napustiti udobnost dobro popločane ceste i zamijeniti
je izazovima uzanih blatnih staza, a zatim, kad si se pokušao
probiti u Bitiniju, ponovno te je onemogućio u tvojim planovima.
Ostao si, dakle, sjediti u Troadi, nakon što su ti dvaput pomršeni
računi, proučavati svoje zemljovide, češući se po glavi i pitajući
se kamo bi sljedeći put trebao krenuti.
Da si otišao u provinciju Aziju, kao što si bio naumio, bio bi
naišao na moj nekadašnji dom. Ali ne bi me bio našao ondje jer sam
davno prije toga otišla iz Tijatire. Tvoja vizija dovela te je k meni na
onu riječnu obalu. Zar je otada prošla samo godina dana?
Bog te je u svojoj milosti doveo k meni po snazi svog Duha.
Kako se smiješnim katkad doimaju naši planovi u svjetlu vječnosti!
Kako su blagoslovljeni kad bivaju osujećeni!
Mjesec sjaji odveć blještavo ove noći i ja ne mogu zaspati. Glava
mi je prepuna davnih uspomena – sjenâ i prikaza onog što je nekad
10

ilo. One mi izazivaju osmijeh i tjeraju me na plač. Tjeraju me da
vidim ruku Božju.
Nikad ti ne ću poslati ovo pismo kojem nedostaje čak i ljubaznosti
dolična pozdrava. Ali misli na tebe ispunjaju mi srce, dragi
Pavle, a kako si previše daleko, utjehu nalazim u ovom pismu kojim
ti se obraćam.
Izgubila sam sve dok sam još jedva bila žena. Izgubila sam sve i
našla Boga. Ali to se nije dogodilo prije no što si ti ušao u moj život
i rekao mi Istinu da sam pronašla mir.
11

Prvo poglavlje
DVADESET I ŠEST GODINA RANIJE
AD 25.
Sva djela umješna,
ogrnuta ljubičastim i crvenim grimizom.
Jr 10,9
Grimizna pređa visjela je o narijetko posađenim stablima, njišući
se na lahoru poput voća neobična oblika; tkanina boje stare
masnice bijaše razastrta preko dviju grubo klesanih kamenih klupa,
sušeći se na suncu; velik mozaik s geometrijskim šarama dominirao
je inače jednostavnim vrtom. U hladu, u golemoj kaci veličine omanjega
rimskog kupatila, brčkala je tamnoljubičasta boja, tako gusta
da se doimala crnom, osim u trenutcima kad bi zraka sunca pronašla
svoj put preko površine, bacajući svjetlo na njezinu pravu boju.
Vladarica ovoga tamnoljubičastog kraljevstva, mlada žena u labavoj
i zakrpanoj odjeći, stajala je pogrbljena nad kacom, čela vlažna
od znoja. Već je ranije bila pripremila formulu po očevu naputku.
Došlo je vrijeme kad je platno trebalo namočiti. Ovim dijelom postupka
najčešće je upravljao otac. On je bio onaj duh koji je stvorio
boju. Zahvaljujući njegovoj vještini i umijeću obična pređa pretvarala
se u bogatu grimiznu ljepotu. Lidija nikad nije bojila pređu bez
njegove pomoći. Otac joj je bio majstor u bojanju. Ona je bila tek njegov
pomoćnik, i ta joj je uloga prijala. No strašila ju je već i pomisao
da bi sama bojila vunu.
Eumen je kasnio. Trebao je doći još prije sat vremena.
12

Lidija je obrisala znoj što joj je kapao sa sljepoočnica i zagledala se
u kacu. Razmišljala je o neuobičajeno velikoj narudžbi koju su morali
podmiriti tijekom sljedeća dva tjedna. Vremena za odgađanje nije
bilo. Svaki sat bio je važan ako su htjeli isporučiti robu na vrijeme.
Grizlo ju je u želudcu dok je razmišljala o kratkim rokovima.
Većina njihovih lokalnih mušterija ponašala se krajnje nedosljedno.
Nije ih grizla savjest ako su kasnili s plaćanjem poštenu trgovcu, ali
kad bi njihova roba stigla s nekoliko dana zakašnjenja, ponašali su
se kao da je smak svijeta. Tražeći sve vrste odštete prijetili su uništenjem
trgovčeva istinskog blaga: njegova ugleda.
Kad su, jedna za drugom, stigle ove dvije narudžbe, Lidija je
prigovorila ocu tražeći od njega da odgodi bar jednu od njih. „Previše
je toga“, rekla je. „Ne ćemo moći udovoljiti objema narudžbama
u tako kratku vremenu.“
Smijao se njezinim prigovorima. „Očajavaš kad nemamo narudžbi,
zamišljajući da ćemo osiromašiti i izgubiti dom. Kad dobijemo
dvije odlične narudžbe, brineš se da je previše posla i da ne
ćemo moći udovoljiti očekivanjima. Moraš se odlučiti, kćeri. Kako bi
trebalo biti? Treba li da umiremo od gladi ili od prezaposlenosti?“
Lidija nije vidjela problem u tome što strepi od ovih dviju mogućnosti,
no to joj nije pomoglo u njezinoj tadašnjoj situaciji. Gdje je
u svemu ovom bio njezin otac?
Donijela je nekoliko velikih košara prepunih lanene pređe iz
radionice smještene u istočnom kraju vrta. Košare su bile teške,
preteške za šesnaestogodišnju djevojku. Lidija je s naporom napola
vukla, napola nosila košare, vukući nogu za nogom, dovukavši ih
na kraju nadohvat kace s bojom.
Na drugoj strani vrta, tri minute hoda od radionice, nalazio
se njihov skromni dom s tri sobe, nakrivljenim zidovima, krovom
što je prokišnjavao, koji otac nikad nije imao vremena popraviti, i
izblijedjelim namještajem koji nikakva količina ljubičaste boje nije
mogla pretvoriti u bilo što nalik bogatstvu. Ali bio je njihov i ona
se ni na jednomu drugom mjestu na svijetu nije osjećala tako sigurnom
kao kad bi se ugnijezdila u njemu, zaštićena njegovim zidovima,
s ocem u blizini.
Lidija je metnula košare s uredno posloženom platnenom pređom
blizu kace, nalik goloj novorođenčadi koju čeka kupanje. Istinu
govoreći, znala je što joj je činiti. Otac joj je nejednom dao odobrenje
da može završiti posao bez njega. „Tvoj problem nije u nedostatku
13

znanja,“ stalno joj je govorio, „već u nedostatku samouvjerenosti.
Plašiš se da ćeš pogriješiti. Siguran sam da ćeš uspjeti.“
Šćućurila bi se od straha kad god bi joj to rekao. „Ako u svom
neznanju pogriješim i uništim pripremljenu boju ili tkaninu, tko
će platiti moju grješku? Ta znaš da si ne možemo priuštiti tako
skupu pogrješku.“
Nikad nije inzistirao. Bio je previše blag da bi si dopustio takvo
što. I sad se pitala nije li ovo odgađanje možda neka provjera. Odlučio
je udaljiti se od kuće ne ostavivši joj drugog izbora doli da sama
završi što je započela?
Grizla je suhe usne. Mučnina joj je izjedala želudac dok je razmišljala
o gomili pređe što se nalazila pred njom. Hotimice ili ne,
morala je donijeti odluku. Jednom kad počne namakati pređu, povratka
više nema. Bit će primorana do kraja gledati kako se pređa
namače u boji. Zaustavljanje u pogrješnu trenutku uništilo bi posao.
Posegnuvši za debelom balom pređe počela ju je odmatati kako
bi je mogla na propisan način uroniti u tekućinu. Previše je bojadisača
stavljalo preveliku količinu pređe u kacu misleći da će tako
uštedjeti na boji. Ali to je značilo da pređa ne će upiti dovoljno boje
i da će iz kace izići nejednako obojena, bez ujednačenosti koju je
postizao njezin otac.
Kad je platno bilo pripremljeno, duboko je udahnula, a ispružene
su joj se ruke tresle dok je nepomično čučala pored kace, spremna
da započne postupak bojenja. Neočekivana buka natjerala ju je da se
još više umiri. Odnekud izvana, duž uzanog puteljka što se protezao
tik uz njihov posjed, tišinu je prekinulo stenjanje nekog muškarca,
za kojim je uslijedio težak topot koraka. Vrtna vrata iznenada su se
uz tresak otvorila, udarivši bučno o zid. Lidija je skočila.
Privinuvši zaboravljeno platno uz grudi osovila se na noge. U
dvorište je, vukući jednu nogu, banuo njoj nepoznat muškarac, noseći
nekoga prebačenog preko ramena.
Prije no što se dala u bijeg, vidjela je dvoje. Prvo, krv. Presavijeni
muškarac bio je obliven krvlju: kosa, lice i noge bili su mu prekriveni
krvlju. Drugo, s užasom je razabrala da lice s kojeg se cijedila krv
ne pripada nikom drugom nego njezinu ocu.
„Oh, bogovi.“ Glas koji joj se oteo iz grla nije se razlikovao od
kreštanja. „Oče! Što se dogodilo?“ Pređa joj je, a da to nije ni primijetila,
pala iz mlitavih prstiju na pod popločan kamenom.
Otac joj se prenuo tek toliko da joj se mogao slabašno osmjehnuti.
„Izgleda gore nego što jest. Ovaj mi je mladić spasio život.“
14

Lidija je muškarcu koji joj je čvrsto držao oca uputila kratak
pogled. Imao je svijetlozelene oči i lice koje bi poželio i sam Apolon,
prije nego što je pažnju ponovno usmjerila prema ozlijeđenom
roditelju.
Drhtavim prstima dodirnula je očev topli obraz i ugušila u sebi
želju da ga otrgne iz snažnih ruku mladog Apolona. Bila je svjesna
da sama ne može odnijeti oca u kuću. Srušila bi se pod njegovom
težinom.
„Ovuda. Pođite za mnom. Moramo ga spustiti da vidim njegove
rane“, rekla je. Mladić je pošao za njom bez riječi.
Tanka očeva prostirka ležala je na podu njegove sobe, s prekrivačima
uredno složenim u podnožju. „Položite ga na krevet“, rekla
je glasom tankim poput niti. „Molim vas“, dometnula je pokušavajući
prizvati u sjećanje pravila lijepog ponašanja usred strave koja
ju je obuzimala.
„Ozljeda nije velika, Lidijo“, prostenjao je Eumen. „Ne zabrinjavaj
se.“ Glasno i bolno stenjanje koje mu se otelo s usana dok ga je Apolon
polijegao na prostirku slabo je potkrjepljivalo njegovu tvrdnju.
„Što se dogodilo?“ ponovno je upitala razgrćući tuniku što mu
se omotala oko bedara. Lecnula se osjećajući nelagodu kad je vidjela
dugačku posjekotinu duž cijelog bedra. Miris krvi, pogled na
ranu, toplina sobe – sve to oduzimalo joj je dah.
Vrijeme kao da je stalo.
Na trenutak joj se činilo da se svijet promijenio i da nije više u
ovoj sobi, već u odaji sanja, da kleči pored žene čije lice skriva sjena.
Krv je prekrivala sve – ženinu odjeću, plahte – i kapala u krupnim
kapima na pod od siva kamena. Lidija je drhtavo udahnula, pokušavajući
odagnati iz uma ovo neobično preklapanje, sve dok joj se
pogled nije vratio očevoj postelji i dok joj misli nisu ponovno zadobile
fokus.
Eumen je zatvorio oči. Škripeći zubima promrsio je: „Ludi konj.“
„Konj ti je ovo učinio?“
„Ne baš“, upleo se Apolon. „Vidio sam što se dogodilo. Neki je
muškarac vodio konja za uzde kad se životinja počela propinjati
na stražnje noge. Valjda ga je nešto preplašilo. Životinja se otimala
svom gospodaru i nije se dala s mjesta, propinjući se i dalje na stražnje
noge. Otac vam se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Konj ga je udario kopitima postrance. Slučajno sam se zatekao pri
ruci, uspio umiriti konja i povući ga natrag.“
15

„Poput Herkula, jednim je dodirom obuzdao čudovište“, dometnuo
je otac.
Apolon se nasmiješio. „Otac vam je povratio ravnotežu. Ne bi se
bio toliko ozlijedio da, na nesreću, nije stajao blizu vrha brježuljka.
Noga mu se u posljednjem trenutku okliznula i prevrnuo se preko
ruba. Otkotrljao se naniže i zadobio posjekotine od kamenja i trnovita
grmlja. Većinu rana dobio je pri padu, ne od konja.“
16

Drugo poglavlje
Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša,
kao da vam se događa štogod neobično!
1 Pt 4,12
„Nije to bio običan konj, kažem ti“, promrmljao je Eumen uhvativši
se za bok. „Hotimice je nasrnuo na mene. Pomislio sam da mi
je došao kraj dok sam piljio u njegove podmukle crne oči.“
Lidija je progutala žuč. „Neka je hvala bogovima što su te poštedjeli.“
„Tu zvijer ne ću zaboraviti dok sam živ. Dlaka mu je bila neuobičajeno
crna, sjajna i dobro istimarena. A ovdje mu se“ – Eumen
pokaza prstom prema sredini svog čela – „nalazio bijeli biljeg nalik
polumjesecu, a tik do njega majušna pjega nalik zvijezdi. Zapanjujuće
je to kako upamtiš te budalaste pojedinosti kad misliš da je s
tobom gotovo. Uspomenu na taj bijeli mjesec i zvijezdu odnijet ću
sa sobom u grob. Bili su u savršenu uzajamnom odnosu, baš kao da
ih je izradila ruka umjetnika. Zvijer je gledala u mene sa zlobom u
pogledu i nasrnula na mene.“
Njihov se gost smijuljio. „Konj je bio samo preplašen.“
„Konj opsjednut zlodusima, kažem ti. Da nije bilo ovog mladića,
bio bi me gazio do smrti. Ne znam kako, no ovaj moj prijatelj
ovdje začarao je životinju i smirio je. Dovoljna je bila jedna njegova
riječ i konj me je prestao gaziti. Pomislio sam da sam na sigurnu, a
onda mi se okliznula noga i sunovratih se nizbrdo. No moj me zaštitnik
ni tada nije napustio, već je poletio za mnom da mi pomogne
i nosio me je cijelim putem do kuće.“
17

Apolon se čedno nasmiješio. „Najbolje je da odem po liječnika.
Vašem će ocu trebati zašiti ranu.“
„Čekajte!“ poviče za njim Lidija. „Kako se zovete? Ne mogu vas
stalno nazivati...“, zastala je usred rečenice jer je malo falilo da ga,
licem u lice, nazove Apolonom. „Hoću reći, moram znati kako se
zovete jer smo vaši veliki dužnici.“
„Jazon, zovem se Jazon.“
Nimalo čudno što mu je majka dala ime heroja, pomislila je Lidija.
„Od srca vam zahvaljujem, Jazone. A sad požurite, molim vas.
Ne bih htjela da iskrvari do smrti.“
„To je samo ogrebotina“, rekao je njezin otac.
„Da, a Nil je barica koju djevojčice preskaču bosih nogu. Nađite
iskusna liječnika, molim vas“, rekla je preko ramena Lidija.
„Samo da ne bude skup“, slabim je glasom rekao otac.
„Dovest ću vam ne odveć skupa...,“ Jazon joj je potajice dobacio
pogled, „ali iskusna liječnika.“
Lidija uze čistiti očeve rane toplom vodom. Protrnula je, a cijelo
tijelo nekontrolirano joj se treslo. „Mogla sam te izgubiti“, rekla je
vrteći glavom.
Eumen ju je potapšao po ruci. „Konj mi nije dorastao.“
Čisteći mu ranu na kojoj se skupila prljavština otkrila je duboke
masnice koje su već bile ostavile grdne tragove na njegovoj koži; lijevo
oko bilo mu je otečeno i zatvoreno, a desno je i dalje krvarilo iz
posjekotine u kutu. Unatoč obilju krvi Lidiji se nije bilo teško složiti
s njegovom tvrdnjom da rane nisu smrtonosne. Nije otkrila ni jednu
slomljenu kost, premda će liječnik morati to potvrditi. Laknulo joj
je, nakon čega se osjećala malko slabašnom.
Najdublja rana bila je na Eumenovu bedru i Lidija je pomislila
da će na njoj biti velik broj šavova. Donijela je vino zaslađeno medom
i pridržavala mu glavu dok je halapljivo otpijao.
„Kako se osjećaš?“
„Zdrav sam kao gladijator.“
Lidija je zabrektala kroz nos. „Vidim da ti pad nije oduzeo sposobnost
pretjerivanja.“
„Ne pretjerujem kad ti kažem da ćeš morati početi raditi na
platnu bez moje pomoći. Dan ili dva ne ću moći raditi.“
Lidija je slegnula ramenima glumeći nonšalantnost, iako je bila
daleko od toga da bi je osjećala. „Ne plašim se posla dok si ti uza
me i vodiš me.“
18

Tapkao je po zraku iznad njezina ramena. „Znao sam da mogu
računati s tobom, hrabra djevojko“, rekao je nerazgovijetnim glasom.
Vjeđe su mu se sklopile i lagano je zahrkao. Predah joj je dobro
došao jer je bila sigurna da će brižnost liječnika biti bolna.
Jazon se vratio iznenađujuće brzo, vukući za sobom kirurga.
Ako je suditi po čovjekovoj skupoj odjeći i zlatnoj kopči na ogrtaču,
Jazonovo poimanje skupoće potpuno se razlikovalo od njezina.
Lidija je bila previše zbunjena da bi pitala za cijenu njegovih
usluga. Doimao se iskusnim u svom zanatu i to je donekle ublažilo
njezinu zebnju.
Oca je držala za ruku posutu ljubičastim masnicama dok je liječnik
obavljao svoj posao. Eumen je morao uložiti velik trud da ne bi
zastenjao dok mu je liječnik iglom probadao meso.
„Nekoliko dana i bit će opet kao ptičica“, rekao je liječnik nakon
što je utrljao melem u Eumenove rane. Lidiji se zavrtjelo u glavi zbog
mirisa izmirne, pomiješane s krvlju.
„Nema polomljenih kostiju, iako je zadobio teške masnice i vrlo
je uzdrman.“ Liječnik je obrisao ruke čistim ubrusom.
„Njegovo lice... bilo je puno krvi.“
„Posjekotine na licu i glavi su površinske. Neka prespava ostatak
dana i noć. Trebat će mu mir da dođe k sebi od sveg ovog uzbuđenja.“
„Da prespava cijeli dan?“ Lidijin se glas doimao slabašnim.
Nisu smjeli dopustiti sebi da izgube cijeli dan posla. Morat će nastaviti
s bojanjem bez očeva nadzora.
„Vratit ću se ujutro s Jazonom da ga još jednom pogledam i očistim
mu rane. Rane se ne smiju inficirati.“
„Ujutro?“ Lidija je progutala pljuvačku. Još jedan posjet iskusnog
liječnika stajat će ih cijelo bogatstvo. Osjećala je krivnju zbog
trivijalnih briga nakon što joj je otac ostao na životu. Valjda će
moći nekako platiti troškove, kao i uvijek dosad. Trebalo joj je
da upamti da je ovaj dan mogao završiti tragedijom koja bi joj
razdrla život.
Odjednom joj je sinulo još nešto i to nešto potisnulo je u pozadinu
sve druge misli iz njezine glave. „S Jazonom?“
„S ovim ugodnim druškanom.“ Kirurg je potapšao Apolona po
ramenu. „Želi se vratiti i uvjeriti se da je vašem ocu dobro.“
„Ako nemate ništa protiv?“ Oko Jazonovih zelenih očiju pojavili
su se sitni nabori, a na njegovim usnama, koje kao da bile
19

urezane dlijetom umjetnika, bljesnuo je povjerljiv smiješak. Lidija
je duboko sumnjala da bi bilo kojoj ženi, mladoj ili staroj, smetao
posjet ovog mladića.
Ne čudi što se konj umirio na njegovu zapovijed. Vjerojatno je
bila kobila.
„Naravno da nemam“, odgovorila je Lidija želeći se udariti nogom
jer je osjetila kako joj je vrućina navalila u obraze. „Ja ću biti
zauzeta bojanjem lana. Otac mi se bavi tim poslom. Moram raditi
na narudžbama dok se ne oporavi. Ali vi slobodno možete posjetiti
mog oca kad god želite. Nisam vam čak ni propisno zahvalila što
ste mu priskočili u pomoć. Uvijek ćemo biti vaši dužnici.“
„Vi radite?“
Lidija je tek tad prvi put primijetila njegovu togu izrađenu od
skupocjena platna, što je značilo da je rimski građanin. Na srednjaku
je nosio prsten pečatnjak, načinjen od zlata i blještava zelena
kamena koji nije poznavala. Jazon nije bio samo zgodan i junačkog
karaktera; bio je i bogat. Toliko bogat da nije mogao zamisliti da
žena radi u očevoj radionici.
Podigla je glavu i bahato ga osmotrila. „Naravno. Zar vi ne
radite?“
Trenuo je okom. „Zar nemate braće?“
„Jedinica sam. A vi?“
„Imam dvije mlađe sestre. Kod kuće su.“
Lidija mu je uputila dražestan osmijeh. „Gdje bi inače bile?“
20

Treće poglavlje
Pribavlja vunu i lan,
i vješto radi rukama marnim.
Izr 31,13
Lidija je ušuškala usnulog oca pod vunenim pokrivačem, utisnula
mu poljubac u čelo, nečujno izišla iz sobe i vratila se u vrt.
Promiješala je boju u kaci i pažljivo je pregledala pri sunčevoj svjetlosti
kako bi bila sigurna da je pogođena i postojana.
Kao kod svih drugih boja što ih je njezin otac proizveo tijekom
godina bavljenja ovim poslom, tako ni u pripravljanju ove nije koristio
morske puževe i zato je ona bila upola jeftinija od drugih. Grimiz
proizveden dragocjenim izlučevinama morskih puževa imao
je previsoku cijenu i mogli su si ga priuštiti samo najbogatiji klijenti
dok je boja njezina oca bila dostupna mnogima.
Grimiz-u-jednoj-kaci – tako je Eumen nazvao ovu boju. Odlučili
su koristiti ovu formulu za jednu od velikih narudžaba zato što je
djelovala brže od ostalih.
Obično je Eumen koristio složeniji postupak i grimiznu je boju
dobijao uranjajući platno u nekoliko kupki različitih boja, započinjući
s indigom i završavajući s rastvorom dobivenim od korijena
broća. Eumen je usavršio ovaj postupak i postigao kvalitetu lijepe
umjetnosti. Ni jednom drugom trgovcu u Tijatiri nije polazilo za
rukom proizvesti Eumenove titrave nijanse grimiza niti ih učiniti
postojanim bez korištenja morskih puževa. Dio njegove tajne bio je
u tome što je koristio primjesu cinobera dajući svojoj grimiznoj boji
dublju nijansu, sličniju crvenoj nego plavoj, zbog čega je ta boja bila
na visokoj cijeni kod Rimljana.
21

Iz praktičnih razloga, međutim, on se uz to dosjetio ovom rijetkom,
jednostavnom postupku proizvodnje grimiza bez korištenja
opetovanih kupki, zbog čega je ovu boju bilo lakše prodati
trgovcima tkanine širom carstva. Jedan zamotak boje. Jedna kaca
vode. Malo sredstva za izjedanje. Svaki majstor bojadisar mogao
je uspjeti s tim. Iako grimiz nije bio vrhunske kvalitete, njegova
praktičnost i pristupačna cijena učinili su da to bude njihov najpopularniji
proizvod.
Lidija nikad nije uspjela proniknuti u tajnu zašto se nisu obogatili.
S obzirom na neporecivu kvalitetu očevih proizvoda nije mogla
razumjeti zašto se i dalje moraju boriti iz mjeseca u mjesec, u neprekidnoj
brizi zbog stanja njihovih financija.
Istina, njezin je otac slabo mario za račune. Nije vodio evidenciju
o troškovima i kupovao je ono što je godilo njegovu umjetničkom
srcu, ne ono što mu je govorio razum trgovca. Da je imao i samo
polovicu talenta za baratanje novcem koji je imao za proizvodnju
grimiza, mogli su izgraditi raskošnu vilu na svojoj zemlji, povući se
u mirovinu i proživjeti ostatak života u luksuzu.
Pokazalo se, međutim, da su raskošne vile puke sanje i Lidija
nije mogla čekati cijeli dan da joj se otac oporavi od zadobivenih
rana. Prvi put morat će raditi sama.
Zgrabila je oveći smotak pređe, pripremila ga brižnim kretnjama
i uronila u kacu. Znoj joj je oblijevao lice dok je miješala boju
dugačkim drvenim štapom. Pokreti su joj bili prespori, znala je to.
Njezin bi otac napravio dvostruko više posla.
Procijenivši da je platno spremno, izvadila ga je iz kace, izažela
višak boje i zatim ga potopila u drugu kacu u kojoj je bilo sredstvo
za izjedanje što ga je smislio njezin otac, koje je boji davalo postojanost.
Rastvor je imao oštar miris. Radeći godinama s njim Lidija
se navikla na njegov kiseo, oštar vonj. Pa ipak, za sparnih dana bez
daška vjetra čak ni njezina pluća nisu mogla podnijeti vonj što se
dizao iz kace.
Platno je na kraju trebalo isprati. Lidija je svježe bojanu pređu
bacila u košaru i odnijela do bunara.
Uz vrhunske sposobnosti i očevu okretnost ovaj je bunar bio
njihova velika prednost. Malo se tko mogao podičiti takvim bunarom.
U bojadisarskom zanatu pristup vodi bio je od ključne važnosti.
Imati pristup vodi u vlastitom dvorištu, pak, bila je doista
rijetka pogodnost.
22

Lidija je već ranije bila pripremila vodenu kupku. Potopila je
platno i promatrala kako se višak boje cijedi u vodu, pretvarajući
je u ljubičastu. Ponovno je izažela pređu i pažljivo je objesila na
granu da se suši. Ovaj postupak morat će ponoviti više puta, sve
dok ljubičasta boja ne prožme vunu u potpunosti i ona dobije potrebnu
nijansu.
Sat za satom ponavljala je ovaj postupak sve dok nije osjetila bol
u leđima, a njezina se bedra počela buniti pri svakom sagibanju.
U pravilnim razmacima između potapanja pređe otrčala bi u kuću
provjeriti u kakvu je stanju otac. Na njezino olakšanje, otac je spokojno
spavao, dišući duboko i pravilno.
S poslom je prestala tek kad je suton ustupio mjesto mrkloj
noći. Uz pomoć treperave svijeće pregledala je preostale svežnjeve
platna. Bila je previše spora. Brda lanene pređe ležala su u košarama,
svinuta u uzlove, čekajući da ih netko razmrsi i pripremi ih
za bojenje.
Ujutro će morati započeti s novom turom boje i sredstva za izjedanje
i taj posao uzet će joj dva ili tri sata. Tek tada moći će ponovno
početi postupak bojenja. Nikad ne će moći završiti na vrijeme i isporučiti
robu kako je njezin otac obećao.
Te su je noći pohodili zloslutni snovi. Zbrkane slike nekog tko
se previja od boli i moli za pomoć. Snovi o krvi koja se širi u jezero.
I, na kraju, stari, dobro poznati san o ženi s dražesnim smiješkom.
Lidija je pružila ruku da joj dodirne lice, srca ispunjena čežnjom.
Na njezin užas, ženin smiješak prometnuo se u bolnu grimasu.
Potom je uslijedilo vrištanje, naricanje što razdire dušu, nezaustavljivo,
bez kraja. Lidija se trgnula i probudila, tijela drhtava na
toplu ljetnom zraku.
23

Četvrto poglavlje
Što si mi, dušo, klonula
i što jecaš u meni?
Ps 43,5
Iz iskustva je znala da ne će moći zaspati poslije ovog sna.
Donijela je svježu vodu u glinenom krčagu, umila se, odjenula i
splela dugačku kosu u pletenicu, pustivši je da joj visi niz leđa.
Predmnijevajući da će joj otac ogladnjeti, uvježbanim je pokretima
umijesila i ispekla kruh, ne prestajući razmišljati o poslu što ju je
čekao. Prije no što se dala na posao, ušla je na prstima u očevu
odaju i zatekla ga budna.
Zijevnuo je. „Koliko sam dugo spavao?“
„Nekoliko sati. Kako se osjećaš?“
Eumen se počešao po obrazu. „Bolje. Je li vrijeme za večeru?“
Lidija se osmjehnula. „Zvijezde blijede. Uskoro će zora. Donijela
sam ti topla kruha sa sirom i maslinama za doručak.“
Eumen je protrljao ruke. „Bogovi su me blagoslovili onog dana
kad si se rodila. Kako napreduje bojenje?“
„Sve što sam obojila djeluje ljubičasto.“
Eumen je prasnuo u smijeh. „Zvuči obećavajuće.“ Rukom je
dodirnuo prostirku što je ležala tik do njega. „Doručkuj sa mnom.
Pred tobom je još jedan dug dan. Trebat će ti snaga.“
Jela je šutke, a on je pažljivo proučavao njezino poniknuto lice.
„Zabrinuta?“
Protrljala je svoj bolni vrat. „To je zato što dosad nisam radila taj
dio posla. Sad se moram snalaziti bez tvoje pomoći.“
24

„Siguran sam da ćeš sjajno obaviti posao. Kad završiš, shvatit
ćeš da ti tvoj stari otac nije više uopće potreban i poslat ćeš me u
pašu.“
Lidijine oči napunile su se suzama. Spustila je vjeđe da bi ih
sakrila od njega. „Razočarat ću te.“
Rukom joj je podupro bradu. „Znaš više od većine majstora u
glasovitim cehovima Tijatire.“
„Ako je tako, tad su velike nevježe.“
Eumen se samodopadno nasmiješio. „Jesu, u usporedbi s tobom
i sa mnom. Ali to mora ostati naša tajna. Ne želimo da nas
smatraju oholicama.“
Lidija se slabašno nasmijala.
„Tako je bolje“, na to će njezin otac. „Poslušaj me, Lidijo. Ne bih
te pustio da radiš s mojom bojom i dovodiš u pitanje moj ugled da
ne vjerujem da ćeš obaviti posao kako treba. Odgodio bih ga. Ali
ne prezam pred tim. Kad se to platno isporuči mušteriji, na njemu
će biti moj pečat. Moje ime. Povjeravam ti posao bez trunke oklijevanja.
Zadovoljan sam što ćeš posao obaviti jednako dobro kao
što bih ga sam obavio. Učim te ovom poslu još otkako si bila dijete
i ne bojim se reći da boljeg učenika još nisam vidio, izuzimajući
mene, naravno.“
„Za tebe nema nade. Postao si pravi hvalisavac.“
Načas je podigao Lidijinu pletenicu i nježno je povukao. „Nažalost,
tvoj talent za boje ravan je tvom talentu za zabrinutost. Čim zakašljem
i dobijem malenu groznicu, misliš da sam dobio kopnicu.
Dobijem sitnu ogrebotinu,“ pokazao je na nekoliko šavova u nozi,
“a ti odmah zaključiš da umirem. Treseš se već na samu pomisao da
ću nekamo otputovati.“
„Ali, Lidijo, unatoč tome što se toliko bojiš za mene, još uvijek
si najhrabrija osoba koju poznajem. Ideš dalje i ne daš se, boriš se
protiv svojih zebnja i spremna si uvijek iznova uhvatiti se ukoštac
s izazovima. Ne bih mogao voditi ovaj posao bez tebe. Da nije tebe,
ne bih mogao putovati. Poput stijene, stojiš uza me i ni jedan strah
ne može te pokolebati. Ti si moja hrabra plašljiva djevojka.“
„I jeftina radna snaga“, dometnula je, no njene bockave riječi
nisu mogle sakriti zamku.
Povukao joj je tuniku, ispravivši pomnjivo zavinuti ovratnik.
Njegov dodir bio je očitovanje bez riječi. Očitovanje ljubavi. Zaštite.
Razumijevanja. Očitovanje pripadanja. „Katkad me neodoljivo
25

podsjećaš na svoju majku. Isti bockav jezik. Poput tebe, vrlo lijepa.
Imaš njezino rumenilo. Jantarna kosa, oči boje tirkiza. Toga u mojoj
obitelji nije bilo.“
Lidija se nasmiješila. „Samo me ti smatraš lijepom. Obična sam
kao jogurt i jednako blijeda.“ Igrala se poderotinom na tunici koja
je čekala na krpanje. „Noćas sam usnula neobičan san. Nije prvi put
da ga sanjam. Čini mi se da je bio u vezi s mojom majkom. Ne sjećam
se pojedinosti. Bila je to bezoblična masa nepovezanih sjećanja.
Znam da je bila bolesna. Sjećam se njezinih krikova. Kratke slike
koje mi se vraćaju u noćnim morama. Što joj se dogodilo, oče?“
Eumen je kratko udahnuo, zagrcnuvši se zalogajem mekana
sira što ga je upravo bio stavio u usta. Lidija ga je lagano udarala po
leđima pokušavajući umiriti napadaj kašlja.
„Umrla je nesretnim slučajem, kao što znaš“, rekao je kad je došao
do daha.
„Dok sam bila dijete?“
Kimnuo je glavom. Izraz lica iznenada mu je postao kamen i
zatvoren.
Lidija je navaljivala. „Ali kako? Kako je umrla?“
„Bila je to užasna tragedija. Lidijo, nije vrijeme da govorimo o
tome. Imaš pune ruke posla. I ja... Nanosi mi bol kad počnem čeprkati
po tom danu. Taj tvoj san. Izbaci ga iz glave.“
Lidiju je spopalo grizodušje i odustala je. Njezinu je ocu bilo
loše i osjećao je bolove, a ona je znatiželjom samo pogoršavala njegovo
stanje. Potisnula je u pozadinu slike koje su joj dolazile u san,
kao što je uvijek činila. „Oprosti mi, oče.“
Eumen je povukao vuneni prekrivač do brade, doimajući se
krhkim u njegovim naborima. „Nisi učinila ništa loše, dijete. Ja sam
kriv. Ne mogu podnijeti pomisao na taj dan. Draže mi je sjećati je se
onakvom kakva je bila.“
26

Peto poglavlje
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek’ uspije.
Ps 90,17
Lidija se zgranula vidjevši koliko je sati. Sunce je, dižući se na
nebeskom svodu, pravilo plamene pruge na sve svjetlijem nebu.
Pospremila je oskudne ostatke doručka i dala ocu brz cjelov u bljedunjavi
obraz. „Moram početi s novom kacom boje.“
„Eto me uskoro k tebi; sjest ću i gledati te kako radiš.“
Lidija je odmahnula glavom. „Moraš ostati u postelji dok liječnik
ne odredi drukčije.“
„Kad već spominješ liječnika, jesi li vidjela kolika mu je zlatna
igla? Bit će bolje da mu pokušaš prodati nešto grimiznog platna,
kad je već ovdje. Što bi bilo da su se moljci prošlog ljeta zavukli u
sve to platno? Bila bi to poštena razmjena s obzirom na to koliko
mi je rupa napravio iglom.“
„Bolje ti je da se ponašaš kako treba, da ti jučerašnjim rupama
ne doda još koju.“
Na bunaru Lidija je napunila dva krčaga čistom vodom. Po
običaju, prstima je opipala grubi kamenorez s unutarnje strane
staroga kamenog zida. Prsti su joj našli grčko slovo theta i iza njega
ipsilon; krenula je prstima dalje sve dok nije napipala ime Themistius.
Bilo je to ime oca njezine majke, prvog vlasnika ovog posjeda.
Urezao je svoje ime u kamen dok je još bio dječak.
Lidija je voljela dodirivati taj nepostojani potpis, sačuvan u kamenu.
Činilo joj se da dodiruje dio sebe kad je doticala taj kameni
trag što je vodio natrag, do njezinih krvnih korijena.
27

Njezin djed rođen je u staroj obitelji čiji su korijeni sezali duboko
u prošlost Tijatire. Članovi njezine obitelji ovdje su živjeli,
radili i podizali naraštaje djece još od vremena kad je grad bio pod
vlašću Lidijaca. Nakon što su zemlju osvojili Grci, njezina se obitelj,
poput drugih Tijatirana, miješala s osvajačima, prihvatila njihov
jezik i njihove bogove i postala praktički grčka. Grčku Tijatiru,
s njezinim profinjenim i jedinstvenim primjesama lidijske kulture,
naslijedili su Rimljani. Mnoge stare obitelji nalik Lidijinoj preživjele
su promjene vladara i ostale vjerne svojim tradicijama.
Njezin djed rođen je u bogatoj obitelji koja je, prema riječima
njegova oca, nekoć posjedovala velike komade zemlje širom Tijatire.
Unatoč dobrim namjerama, Themistus je u svojoj razuzdanoj
mladosti uspio potraćiti najveći dio svoje baštine. Zahvaljujući napornu
radu zadržao je samo ovaj komad imanja.
Prema obiteljskoj predaji, nakon rođenja jedinog djeteta, Lidijine
majke, užasnuo se vidjevši koliko je malo ostavio u naslijeđe
svojoj kćerki. Prvi put u životu stavio je ruke na muke i zadivljujućom
moralnom čvrstinom počeo fanatično raditi, nastojeći sačuvati
ovaj posljednji dio baštine, znamenit po bunaru.
Na samrtnoj postelji Themistius je ovaj posjed darovao svojoj
kćerki; bio je to skroman, ali veličanstven dar čiji je svaki lakat nosio
ne samo uspomenu na brojne naraštaje predaka, već i njegov
znoj i žuljeve te očinski ponos.
Roditelji su joj, poput njezinih djedova, donijeli na svijet samo
jedno dijete, i opet kćerku. I sad je na Lidiji bio red da se bori
za posljednji komad obiteljske baštine, za ovaj sićušni komadić
zemlje koji je predstavljao sve ono što je bilo dobro, i sigurno, i
plemenito na ovom svijetu. Za dom, za svog oca i za grimiz. Lidija
je bila posve zadovoljna s ovim, makar joj svijet ne nudio ništa
više od toga.
Do podneva Lidijine su ruke bile ljubičaste kao platno, a lice
joj se zarumenjelo od napora. Umor ju je već počeo uhoditi poput
tamne sjene, koja ne će posustati.
Kao i dan ranije, vrtna su se vrata iznenada otvorila, natjeravši
je da skoči drugi put u dva dana. Izbrisala je namrštenost s lica
i zaputila se prema gostima trudeći se namjestiti na nj izraz dobrodošlice.
Sa zabrinutošću je primijetila da liječnikova vanjština i
dalje prijeti velikim izdatcima dok je, s druge strane, Jazon zračio
dražešću i ljupkošću koju je zapazila još pri prvom susretu s njim.
28

Mehanički i bez razmišljanja skrila je svoje ružne obojene ruke
pod nabore tunike.
„Kako je mom pacijentu?“ upitao je liječnik.
„Pođete li za mnom u kuću, vidjet ćete da se dobro oporavlja.
Već je dvaput jeo i inzistira na tome da iziđe iz kuće i pomogne mi
u poslu.“
„Vidjet ćemo“, rekao je liječnik.
Jazon je opipao pređu što je visjela o grani. „Radite?“
Lidija je kimnula glavom. „Moj je otac majstor. Ja mu samo
pomažem. Prvi put pokušavam raditi sama.“
„Čini se da ste dobro izučili njegov zanat. Grimizna je boja tamna
i bogata. A ne koristi puževe, kažete?“
Lidija ga je pogledala u čudu. „Mnogo ste naučili o nama od
jučer.“
Slegnuo je ramenima. „Koliko vidim, svi znaju za Eumena.
Možda kupim nekoliko komada od vas. No mislim da ću malo
pričekati dok ne izradite komad tkanine svojim nježnim ručicama.“
Lidija je prasnula u smijeh. Trudeći se suzbiti sujetu koja zamalo,
poput zmije, nije izmigoljila na površinu, pokazala mu je
svoje ljubičaste ruke. „Teško da su nježne. Ovdje je sve ljubičasto,
vidjet ćete, pa tako i moji prsti.“
Jazon je na trenutak ostao zatečen njezinom iskrenošću. „Nijansa
je prekrasna“, rekao je kavalirski.
Lidija je frknula kroz nos. „Drago mi je da vam se sviđa.“
„Otac vas je očito naučio svojim tajnama posla.“
„Ni jedan majstor ne odaje sve tajne svog zanata“, rekla je Lidija.
Tiho je i s olakšanjem odahnula kad su stigli pred vrata očeve
sobe. „Otac vas čeka. Donijet ću vina i ostaviti vas da ga u miru
pregledate.“
„Bit će ugodnije ako nam se pridružite“, rekao je Jazon.
„Hvala. Moram se vratiti poslu. Budući da se moj otac oporavlja,
zaostajemo s poslom.“
Liječnik je unišao u Eumenovu odaju, a Jazon se zadržao pred
vratima. „Zašto ne zaposlite upravitelja? Ili još jednog majstora?
Dobro bi vam došao bar još jedan radnik. Tako biste se rasteretili.“
Lidija je osjetila prigovor u njegovu glasu. Nisu svi muškarci u
Tijatiri mislili da bi žene trebale igrati neku ulogu u ovom ili bilo
kojem obrtu. Prekrižila je ruke. „Zato što volim raditi s grimizom.
29

Osim toga, znam više od većine upravitelja.“ S lakoćom je zaboravila
vlastite prosudbe od jutros, koje su išle u sasvim suprotnom
smjeru. „Ispričajte me, molim vas. Moram donijeti vino.“
Njegov grohotan smijeh izmamio joj je osmijeh. Očekivala je
da će mu zasmetati to što je iskreno priznala da je majstor u svom
poslu. Ne bi se začudila da kod njega ima još nečeg, ne samo pristale
vanjštine i herojskog držanja.
30

Prije nego što je srela Krista i krišom „ukrala“ ozdravljenje dotičući rub
njegove haljine, djevojka Eliana bila je shrvana krivnjom. Njezin se svijet
urušava, a ona raskida zaruke s muškarcem kojega voli svim srcem… Kada
je nestalo svake nade, počele su kružiti glasine o čovjeku koji samim
dodirom ozdravlja bolesnike. Nakon tolikih godina trpljenja i razočaranja
je li moguće da jedan čovjek može zaliječiti rane njezina tijela… i duše?
276 str. Meki uvez.

Nakon velikoga uspjeha romana prvijenca Biser u pijesku Tessa Afshar
svojim čitateljima donosi jednu od najljepših ljubavnih priča iz Svetoga
pisma. Napisana na temelju detaljna istraživanja knjiga Polje milosti
oživljava nježnu i osjećajnu Rutu, koja će zacijelo osvojiti sve ljubitelje
dobrih romana.
236 str. Meki uvez.

Može li kanaanska bludnica Rahaba, čiji se život sastoji u tome da bude
poželjna muškarcima, biti prikladna žena jednom od izraelskih vođa? Može
li muškarac vjere voljeti ženu poput nje? Što žena uništene prošlosti treba
učiniti kada želi prihvatiti ljubav, ali u nju više ne vjeruje? Ovo je ljubavna
priča kakvu samo Bog može potaknuti i zamisliti!
278 str. Meki uvez.

Tisak:
Kerschoffset d.o.o.
Tiskano u siječnju 2020.

Grimizna tkanina bila je temeljni proizvod vrlo unosne trgovine u Rimskome
Carstvu u kojemu su glavnu ulogu imali muškarci. U takvu svijetu jedna
se žena odvažila krenuti putem hrabrosti, snalažljivosti i prijateljstva, izdignula
se do uspjeha i pritom – promijenila cijeli svijet.
Ali prije nego što je postala poznata prodavačica grimiza, Lidija je bila obična
kći iz trgovačke obitelji koja je najviše na svijetu voljela svojega oca, rodnu
kuću i proizvodnju grimiza. No kada je doživjela strašnu izdaju, ostala je
bez ičega i Lidijin je život postao pustoš. Bila je prisiljena pobjeći u Filipe noseći
sa sobom jedino očeve tajne formule za dobivanje grimizne boje. Stigavši
u Filipe borila se svim snagama te zahvaljujući znanju, odlučnosti i poduzetnu
duhu uspjela postati jedan od najuspješnijih trgovaca u gradu. Ipak,
svaki je njezin uspjeh, svaku radost uporno pratila sjena sve do dana kada
je upoznala apostola Pavla i čula od njega poruku nade i ljubavi, postavši
prva kršćanka u Europi. No njezine su je tajne ipak kad-tad morale sustići, a
kada je taj trenutak došao, Lidija je morala donijeti presudnu odluku – hoće
li ostati čvrsta i nepokolebljiva u vjeri ili će se predati strahu koji je do tada
upravljao cijelim njezinim životom?
Tessa Afshar donosi nam nezaboravnu priču
o predanosti, izdaji i otkupljenju koja u svojoj završnici
postaje bogato svjedočanstvo Božjih čudesa i milosrđa.
Publishers Weekly
Tessa Afshar jedna je od najomiljenijih suvremenih autorica popularne
književnosti i zvijezda inspirativne literature. Čitatelje je osvojila već svojim
prvim romanom Biser u pijesku te je proglašena „novim autorom godine“
pod pokroviteljstvom magazina Family Fiction, a velik je uspjeh postigla
i romanom Polje milosti koji je bio nominiran za Grace Award, kao i
romanom Mjesto tišine koji je dobitnik nagrade INSPY za najbolje vjerski
nadahnuto književno djelo i finalist RT Book Reviewsa
za najinspirativniji ljubavni roman. Sva tri romana
ISBN 978-953-235-693-9
objavljena su u Verbumovu izdanju u biblioteci Populus
i naišla su na odličan prijam hrvatske publike.
/bibliotekapopulus
119 kn