Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
é r i c-e m m a n u e l<br />
s ch m i t t<br />
NOĆ<br />
VATRE<br />
VERBUM
Éric-Emmanuel Schmitt<br />
NOĆ VATRE
é r i c-e m m a n u e l<br />
s ch m i t t<br />
NOĆ<br />
VATRE<br />
VERBUM
Biblioteka:<br />
Posebna izdanja 158.<br />
Urednik: mr. sc. Petar Balta<br />
Naslov izvornika: Éric-Emmanuel Schmitt, La nuit de feu<br />
© Copyright: Editions Albin Michel, Pariz, 2015.<br />
© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020.<br />
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati,<br />
reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez<br />
prethodne pisane suglasnosti nakladnika.<br />
Izvršna urednica: Katarina Gugić<br />
Prijevod: Božidar Petrač<br />
Lektura: Anđa Jakovljević<br />
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj<br />
Knjiga je objavljena<br />
uz potporu Grada Zagreba.<br />
Knjiga je objavljena uz potporu<br />
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.<br />
ISBN 978-953-235-713-4<br />
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu<br />
Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180910011.
1.<br />
Mislim da sam zavolio Tamanrasset u trenutku kad<br />
sam ga ugledao kroz prozor aviona. Prošavši Alžir, preletjeli<br />
smo mjesec i kilometrima promatrali suho pješčano,<br />
šljunčano i stjenovito tlo u koje je, poput poteza noktom<br />
u prašini, bila urezana ravna cesta kojom su prolazili<br />
džipovi, kamioni i prikolice. Već su mi nedostajala<br />
stabla, plodna polja, vijugave rijeke. Hoću li podnijeti<br />
dvotjedni hod kroz Saharu? Bojao sam se oskudice,<br />
okamenjena prostora, zraka lišena peludi, prirode koja<br />
ne poznaje godišnja doba. Je li to bilo zato što sam je<br />
promatrao iz zraka ili zbog čega drugog, tek, smatrao<br />
sam tu zemlju siromašnom. S vremena na vrijeme iskrsnula<br />
bi oaza, zeleni snop gdje su se oko brdašca miješale<br />
palme, smokve i datule; ganut, šaputao sam „Tamanrasset“,<br />
ali me moj susjed ispravljao: bila je riječ o<br />
Ghardaïji ili o El-Goléji, citadeli sa stotinu plodova, ili<br />
pak o In Salahu. Zatim je opet monotonija zaposjedala<br />
nepomične predjele…<br />
Nakon poludnevne vožnje pilotov je glas napokon<br />
najavio Tamanrasset. Iznenadila me ljupkost mjesta:<br />
grad je ležao ugniježđen između dva svinuta, okrugla<br />
granitna kraka koja su ga predstavljala i ujedno posve<br />
zaštićivala. Između strmina, majušne kockaste barake<br />
od žute gline podsjetiše me na modele iz moga djetinjstva<br />
kojima sam u igri stvarao panoramu kroz koju je<br />
zvrndao moj električni vlak.<br />
5
Čim sam izišao iz kabine, opleo me dah toga područja,<br />
pomilovao mi uši, dotaknuo mi usne i bio sam siguran<br />
kako mi je tim dodirom pustinja utisnula poljubac<br />
dobrodošlice.<br />
Odnijeli smo prtljagu u hotel; srećom, imao je loše<br />
prilijepljenu reklamu pa smo ga uspjeli naći, jer se zgrada<br />
ni po čemu nije razlikovala od okolnih, osim po preuzetnoj<br />
recepciji od žuta drva u predvorju.<br />
Ondje nas je dočekao Moussa, Tuareg s kojim smo<br />
izmijenili poruke tijekom prošloga mjeseca. Faksom i<br />
telefonom Moussa nam je davao informacije potrebne<br />
za pisanje našega scenarija. Visok, uspravan, vitak, zaogrnut<br />
crnom pamučnom tkaninom, puti boje mahagonija,<br />
Tuareg nam je uputio iskren i radostan osmijeh<br />
kakav obično namjenjujemo prijateljima i pozvao nas k<br />
sebi na večeru.<br />
Gostoljubivost me je uvijek zbunjivala jer sam odrastao<br />
u Lyonu, hladnoj, zgrčenoj metropoli, gdje čovjeka<br />
primaju u dom samo poslije mjeseci – ako ne i godina –<br />
pomna ispitivanja. Kad te prime u dom, to je kao da si<br />
dobio dopusnicu za posjećivanje. No Moussa, lišen tih<br />
informacija, samo se veselio što nas prima i spontano<br />
nam je otvorio vrata, tim spontanije što ih njegova kuća<br />
nije ni imala.<br />
Ugniježđena posred uličice u kojoj su zgrade bile<br />
jedna drugoj nalik kao ćelije u saću košnice, niska glinena<br />
nastamba imala je samo dvije tijesne sobe, kuhinju i<br />
zajedničku spavaonicu. Nisam vidio sobicu, zakrivenu<br />
pamučnim zastorom, u kojoj su Moussina žena i kćeri<br />
spremale večeru; umjesto toga proveo sam večer u praznoj<br />
prostoriji, iznimno čistoj, koja se svake noći pretva-<br />
6
ala u spavaonicu za cijelu obitelj. U opreci prema strogoj<br />
odsutnosti pokućstva, ukrasa ili slika, kuskus mi se<br />
učinio raskošnim, sočnim, meso i povrće bili su posloženi<br />
poput dragulja na podlozi od krupice. Što se čaja od<br />
mente tiče, prijao mi je više nego vrhunsko vino: zaslađen,<br />
aromatiziran mošusom, začinjen, pokrenuo mi je u<br />
ustima farandolu okusa, čas egzotičnih, čas običnih, čas<br />
osvajačkih, tako da mi se od njih zavrtjelo u glavi.<br />
Vani je naglo padala noć, a s njom i temperatura. U<br />
dvadeset minuta purpur sutonskoga neba uzmaknuo<br />
je pred povjetarcem koji je osvježavao ravnicu bez trave<br />
i grmlja, a onda je posve zavladala tama i prigušila<br />
čak i hučanje vjetra.<br />
Pri titranju plamena iz uljane svjetiljke koji je na naša<br />
lica briznuo pozlaćenu, gotovo tekuću svjetlost, mirno<br />
je tekao razgovor. Sjevši na tlo, Gérard, redatelj filma<br />
i ja, njegov scenarist, postavljali smo pitanja našemu<br />
domaćinu, a on nam je odgovarao svojim sanjivim,<br />
zvonkim i svježim glasom. Više od riječi očaravale su<br />
me Tuaregove tanke ruke i mršav dlan prstiju nježnih<br />
i dugačkih poput paukovih nogu; te su se ruke jednolikim<br />
ritmom pružale prema nama, obilno dijeleći hranu<br />
i razjašnjenja. Isprve sam povjerovao tim čudnovatim<br />
rukama.<br />
Upućivali smo se u život Tuarega… Iako je posjedovao<br />
nastambu u Tamanrassetu, Moussa je i dalje bio<br />
nomad i devet mjeseci godišnje putovao pustinjom. Boravište<br />
mu je bilo ovaj obzidani „šator“ koji je smjenjivao<br />
sa svojim platnenim šatorom i zbog toga je svu svoju<br />
imovinu – odjeću, tave, posuđe – držao u nekoliko<br />
svezanih vreća što su je on i njegovi nosili. Bez ikakve<br />
7
potrebe za stolcima, ležajima, kovčezima, vratima, bravama,<br />
ključevima…<br />
„Gdje skrivate svoj telefon, Moussa? Svoj faks?“<br />
Ushićeno mi je objasnio kako njegov šogor upravlja<br />
putničkom agencijom na deset kilometara udaljenosti,<br />
i da je onamo mnogo puta išao. Prema njegovu mišljenju,<br />
očito, jedan telefon i jedan faks dostajali su za potrebe<br />
cijele regije; busao se u prsa kako njegov rođak<br />
čuva suvremenu tehniku. Nakon što je nadugo i naširoko<br />
govorio o obiteljskom uspjehu, opisao nam je krajolike<br />
kroz koje ćemo prolaziti.<br />
„Bioutifoul!“<br />
Koristio je samo tu riječ:<br />
„Bioutifoul!“<br />
Slušajući ga, prolazili smo kroz bioutifoul mjesta! I<br />
sve drugo bioutifoul. Ako bi zakazao vokabular, pogledi<br />
kojima je pratio svoje usklike pribavljali bi tumačenje:<br />
ondje će biti lijepo, ondje će biti veličanstveno, ondje će<br />
biti zastrašujuće, ondje će biti harmonično. Mimikom je<br />
bojio sve svoje bioutifoul poput kakva velikoga slikara.<br />
Zanimanje koje smo iskazali za čudesnu tuarešku<br />
kulturu Moussi, njezinu predstavniku, činilo se prirodnim;<br />
zauzvrat, nijednom nas nije pitao o nama, našoj<br />
zemlji ili našim običajima. Otkrio sam ono što će mi potvrditi<br />
i naše putovanje: u pustinji se ne brinemo ni za<br />
što drugo jer se bavimo središtem svijeta!<br />
U dvadeset i dva sata rastali smo se od Mousse uzvraćajući<br />
mu s toliko thank you koliko nas je on obasuo<br />
s bioutifoul.<br />
„Podsjetite me, kako se zove hotel?“ upita Gérard<br />
za svaki slučaj.<br />
8
„Hotel.“<br />
„Molim?“<br />
„To je hotel Hotel“, objasni Moussa smijući se. „Sve<br />
donedavno bio je jedini… Sada je vlada sagradila i hotel<br />
Tahat, ali to neće zamijeniti hotel Hotel!“<br />
Vedra je noć okupala grad, toliko drukčija od one<br />
tmuše koja se slegla nakon sutona. Kao da se mjesto<br />
sviknulo…<br />
Uzduž vitkih tamarisa opazio sam da su neke zgrade<br />
opskrbljene električnom energijom. Poslije jednostavne<br />
miline večeri provedene uz uljanu svjetiljku taj zelenkasti<br />
neon, proizvođač prljave svjetlosti i ružne tame, daleko<br />
od toga da mi je označavao naprednu civilizaciju, učinio<br />
mi se kao rugoba… Uznemiravao me njegov sjaj. Kako<br />
može toliko bliještati, a tako malo rasvjetljivati?<br />
Posrtao sam pri svakom koraku… Čaj, razgovor,<br />
ozračje – što li? – opili su me… A možda me je i putovanje<br />
iscrpilo… ili me smela ova tuđina… kako bilo, deset<br />
sam se puta morao pridržati za zidić. Klecala su mi<br />
koljena. Neshvatljivo pomanjkanje daha ukočilo me je<br />
u mjestu.<br />
„Je li ti dobro?“ zabrinuto je upitao Gérard gledajući<br />
me iskosa.<br />
U neprilici, upregnuo sam posljednju snagu da prikrijem<br />
smetenost.<br />
„Vrlo dobro.“<br />
I iako sam to rekao samo da osujetim njegovu radoznalost,<br />
ipak nisam lagao. Koliko se god moja neravnoteža<br />
pričinjala kao slabost, dobro sam se osjećao, lagodno,<br />
i bio sam opušteniji nego u Parizu kojim smo<br />
još istoga jutra jurcali. Moja je iznenadna slabost pred-<br />
9
stavljala nejasno viđenje, intuiciju da sam prispio u važan<br />
kraj, u zemlju koja me je očekivala… Ili koju sam ja<br />
očekivao…<br />
„Laku noć.“<br />
„Do sutra.“<br />
„U sedam i pol u predvorju, Eric, ne zaboravi.“<br />
„Namjestit ću alarm!“<br />
U hotelu, dok sam prelazio unutarnje dvorište na putu<br />
do svoje sobe, podignuo sam pogled.<br />
Nebo mi se svalilo na glavu. Zvijezde su blistale,<br />
bliske, treperave, žive, nadohvat ruke. Smiješio mi se<br />
beskraj. U jednom trenu naslutio sam da sam susreo<br />
izvanredno.<br />
No onda sam posrnuo od umora i spustio pogled.<br />
Bilo je prekasno, nisam imao snage… Tvrdoglavo sam<br />
se držao svojega plana: na spavanje.<br />
Ulazeći pod tuš uznemirio sam šest žohara koji su se<br />
ljutito rastrčali po pločicama. Smrad nogu i brabonjaka<br />
zapljusnuo me iz cijevi. Ustuknem začepivši nos. Ostanem<br />
li ovdje, uprljat ću se, a ne očistiti! Na kraju krajeva,<br />
jesam li zbilja toliko prljav? Osim toga, spavam sam…<br />
Iako inače opsjednut higijenom, nisam ni dirnuo<br />
slavinu, već sam navukao drugu košulju koja mi je, jer<br />
je odisala mirisom lavande, dala privid čistoće i onda<br />
se svalio na krevet – neznatan spužvasti madrac prebačen<br />
preko cementnoga bloka – ne obazirući se na zidove<br />
zaprljane zgnječenim komarcima.<br />
Utonuo sam u san, nestrpljiv, ne zato što napuštam<br />
ovaj svijet, nego zato što ću ga tim brže ponovno naći.<br />
Očito se nisam iskrcao u nepoznatoj zemlji; sletio<br />
sam u obećanu zemlju.<br />
10
2.<br />
Nikad se ne probudim u hipu; dijelovi mene ostaju<br />
slijepljeni za san. Mozak mi miruje, muči se, ne zna<br />
gdje se nalazi; udovi mi se teško pomiču; nedostaju mi<br />
riječi, i sjećanja. Kadšto čak i vlastito ime zametnem…<br />
Izranjam iz svake noći kao nasukano truplo na plažu za<br />
oseke. Neko vrijeme, ne znam koliko dugo, prebivam<br />
kao prazan oblik, svijest koja zna samo da postoji, lišena<br />
sadržaja. Zatim se moj identitet vraća u svoj uobičajen<br />
ritam, polagano, gotovo nehajno, kao što se na bugačici<br />
širi vlaga; i u jednom trenutku otkrijem da sam<br />
konačno opet postao ja.<br />
Ni toga jutra u hotelu Hotel nisam umaknuo tome<br />
pravilu koje me pretvara u jutarnjega brodolomnika.<br />
Svjetlost me zaslijepila kao da je nahrupila u sobu u<br />
času kad sam otvorio oči. Kakve li siline! Dodirom prstiju<br />
isključio sam alarm. Oči mi preletješe po zidovima<br />
načinjenima od žućkastobijele žbuke na kojima je plesala<br />
sjena zastorâ što su se pored prozora blago njihali<br />
na lahoru. Gdje sam to spavao? Novi zvuci pristizali<br />
su izvana, tihi glasovi meka izgovora, reski krici ptica,<br />
oštri mijauci kojima su mačke nadjačavale piskave<br />
motocikle.<br />
Gdje sam?<br />
Muhe se uzvrtješe iznad mojega uzglavlja. Njuškala,<br />
nepopustljivci, ti su me odredi uhoda nadlijetali kao<br />
da nikada nisu vidjeli Francuza.<br />
11
Alžir… Tamanrasset… Putovanje s Gérardom…<br />
Uzdahnem, veseo što ću logorovati na vratima pustinje<br />
i dana.<br />
Pa ipak, nešto me je zbunjivalo. Ali što?<br />
Kada je odjeknula automobilska truba, shvatio sam:<br />
odsutnost buke koja obilježuje svaki grad. Nikakav<br />
promet nije zakrčivao ulice. Zvuk svakoga automobila<br />
raspoznavao sam jasno kao da sam na selu. Većinom<br />
gradski metež više nameće buku negoli tišinu, no ovdje<br />
se svaki zvuk isticao na pozadini tišine. Tamanrasset, ta<br />
nizina koja je do pred stotinu godina bila samo pojilište<br />
s nomadskim šatorima, sačuvao je svoje dostojanstvo<br />
neobičnoga grada.<br />
Sada kad mi je krv opet prokolala pod kožom, osjetih<br />
bolove u zglobovima, rukama, vratu. Komarci su se<br />
pogostili mnome. Kakva gozba…<br />
No zbog moje uobičajene jutarnje obamrlosti ti mi<br />
ubodi nisu zadavali muka pa sam sklopio oči da malo<br />
ljenčarim. Sedam sati ujutro! Zašto? Zabunio sam se,<br />
bez sumnje… Polegnut na trbuh, pomaknuo sam glavu,<br />
noge i ruke koje kao da su težile cijelu tonu. Hoću<br />
li ih uspjeti opet podići? Kao da su vodile neovisan život.<br />
Hoću li imati hrabrosti prisiliti ih da se zajedno pomaknu?<br />
Iz hodnika odjekne krepak Gérardov glas:<br />
„Eric! Ne zaboravi da jutros idemo k trgovcima nakitom.“<br />
Prekinem razmišljanje koje je prije svega smjeralo<br />
racionalizirati moje ljenčarenje, žurno iziđem iz kreveta<br />
i uđem u kupaonicu sablaznivši žohare koji su uzmicali<br />
preda mnom pa se, cijelo ih vrijeme motreći jednim<br />
12
okom, operem poput svojih djedova, frotir-rukavicom,<br />
stojeći ispred umivaonika.<br />
Pridružio sam se Gérardu. Predvorje je služilo kao<br />
restoran. Progutao sam gorku kavu, namazao kruh slatkim<br />
od datula koje je, iako je na ambalaži pisalo da sadrži<br />
voće, imalo samo okus šećera. Dok sam žvakao, Gérard<br />
je pregledavao različite knjige o ovome kraju pa<br />
sam, virnuvši u njih, uvidio da je još prerano da bih išta<br />
mogao pročitati.<br />
Uto se pojavio Moussa, živahan, radostan, veseliji<br />
nego jučer. Odveo nas je do žutosmeđega džipa što<br />
ga je uzajmio od svoga šogora, vozila koje je ponosno<br />
predstavio kao da je riječ o živom rođaku. Sjedoh straga,<br />
još uvijek smeten, i krenusmo.<br />
Mislio sam da sam izlaskom iz djetinjstva nadvladao<br />
mučninu od vožnje, ali sada mi se vraćala. Od neravnina<br />
na cesti, rupa i načina na koji je Moussa naglo<br />
skretao da ih zaobiđe tresla mi se utroba. Želudac mi<br />
se penjao do usana. Iako sam cijelo vrijeme želio izaći,<br />
morao sam grčevito stiskati ručke na vratima da ne ispadnem<br />
iz džipa. Od silne buke i poskakivanja mislio<br />
sam da se vozimo barem sto kilometara na sat, a vozili<br />
smo najviše dvadeset…<br />
Moussa je zakočio pored niza rahitičnih stabala.<br />
„Evo nas, prijatelji!“<br />
Tržnica nakitom nije nimalo sličila onoj na trgu Vendôme.<br />
Smješten na rubu grada, bio je to tek pravokutnik<br />
nabijene zemlje među grmljem. Šatori podignuti na<br />
prašini. Prostrte tkanine na kojima leže predmeti. Plastične<br />
vreće mjesto škatulja i kutija s nakitom.<br />
13
Bili su tu samo prodavači tako da sam pomislio da<br />
smo mi jedini kupci. Bilo je još čudnije što su se tuda<br />
motali muškarci, dolazili i odlazili, ali bez ženskoga<br />
društva; iako je većina nakita namijenjena njima, žene<br />
ga nisu birale.<br />
Moussa nas je doveo trgovcima koji su nam ponudili<br />
čaj dobrodošlice i izložili narukvice, ogrlice, dijademe,<br />
prstenje, vjerujući da ćemo nešto kupiti. Kako im<br />
objasniti da samo želimo pronaći lokaciju za film pa da<br />
ćemo se zadovoljiti samo divljenjem? Nije lako graditi<br />
se da ništa nećemo kupiti, nakon što se zanesemo ljepotom<br />
predmeta! Strpljivo i tvrdoglavo Tuarezi su hvalili<br />
svoju robu. Pojačavali su pritisak. Uvjeravali su da<br />
ćemo tim darovima priuštiti silnu radost svojim ženama,<br />
zaručnicama, sestrama, majkama… Počeo sam se<br />
osjećati kao loš mužjak: nije li mi dužnost iskazati svoju<br />
mušku snagu donoseći kući te sitnarije?<br />
Kad je Moussa shvatio da nismo zainteresirani, odveo<br />
nas je zanatlijama, pripadnicima inadenske kaste, *<br />
koji su kovali ukrašene bodeže: možda želimo muške<br />
ukrase? Oči su mu svjetlucale od nestrpljenja i silne brige<br />
da otkrije što želimo.<br />
Situacija je bila neugodna. Bilo zbog straha, bilo<br />
zbog uljudnosti, vratio sam se i izabrao naušnice. Gérard<br />
se cjenkao za bodež s obrađenom drškom.<br />
To je Moussu, po svemu sudeći, smirilo.<br />
„Jeste li zadovoljni?“<br />
„Jesmo.“<br />
„Zaista zadovoljni?“<br />
* Inadeni – među Tuarezima, svojevrsna gilda zanatlija i kovača,<br />
nap. prev.<br />
14
„Svi će u Parizu izgubiti glavu za ovim nakitom!“<br />
„Onda sam i ja zadovoljan!“<br />
Sumnjao je u sebe, ne u nas…<br />
Vratili smo se u džip da se odvezemo do novoga<br />
odredišta: do kapele i pustinjske utvrde u kojoj je živio<br />
Charles de Foucauld.<br />
Dok nam je sunce peklo leđa, Gérard i ja izmijenili<br />
smo ganut pogled. Charles de Foucauld... Obuzela<br />
nas je bojažljivost... Charles de Foucauld, junak kojemu<br />
smo posvetili sate i sate čitanja, rada i sanjarenja…<br />
Charles de Foucauld o kojemu smo sve htjeli znati…<br />
Charles de Foucauld, bijeli pustinjak… Posjetit ćemo<br />
mjesta na kojima je prije stotinu godina živio taj junak<br />
o kojemu pišemo scenarij.<br />
Istinsko putovanje uvijek se sastoji od uspoređivanja<br />
zamišljene slike sa stvarnom; sâmo je putovanje smješteno<br />
između ta dva svijeta, te dvije slike. Ako se putnik<br />
ničemu ne nada, vidjet će samo ono što vidi očima;<br />
a ako je već oblikovao mjesta u umu kao u snu, vidjet će<br />
više od onoga što se nadaje njegovim očima, uvidjet će<br />
čak i prošlost i budućnost s onu stranu datoga trenutka;<br />
a doživi li razočaranje, ono će se pokazati bogatijim,<br />
plodnijim od obična zapisnika.<br />
Unatoč drndanju upravio sam pogled prema nebu,<br />
izložio lice toplini dana i, sklopivši oči, usredotočio se<br />
na događaje koji su me ovamo doveli.<br />
Kakva me je pustolovina dovela u Saharu?<br />
Imao sam dvadeset i osam godina i predavao sam filozofiju<br />
na Savojskom sveučilištu. Bio sam mladi profesor<br />
na početku obećavajuće karijere, jer već sam se istaknuo,<br />
već sam bio izvanredni profesor s doktoratom i po<br />
15
svoj prilici – ako je bilo vjerovati laskama starijih kolega<br />
– smiješila mi se Sorbonne, ili čak Collège de France.<br />
Međutim, koliko god volio svoju struku, ograđivao<br />
sam se od toga puta što su mi ga predviđali... Je li to bio<br />
moj put ili logičan nastavak mojih studija? Je li bila riječ<br />
o mojemu životu ili životu koga drugog?<br />
Tu bi se snašao odrastao čovjek, ali ne i dijete. Od<br />
najmanjih sam nogu pokazivao stvaralački nagon, izrađivao<br />
sam lutke, črčkarao stripove, skladao na glasoviru,<br />
pisao priče, krao ocu kameru ili fotoaparat, priređivao<br />
i postavljao komedije u srednjoj školi. A studij me<br />
je, oblikujući me, i iskvario. Učio sam. Puno sam učio.<br />
Samo učio. Učvršćivali su mi pamćenje, znanje, sposobnost<br />
za analizu i sintezu; a ostavili su na ugaru fantaziju,<br />
zanos, maštu, spontanu domišljatost.<br />
Već sam se godinu dana gušio.<br />
Iako sam naporno radio da pobijedim na natječajima<br />
i steknem priznanja, osjećao sam se taocem tih uspjeha.<br />
Iako su me smirivali, udaljavali su me od mene.<br />
Od mene?<br />
Ne! Čak ni to nisam mogao tvrditi.<br />
Ja…<br />
Tko sam to ja?<br />
Što bih trebao raditi na zemlji?<br />
U takvu stanju, uz predavanja koja sam držao, započeo<br />
sam i jedan paralelni proces. Iz moga pera je, po<br />
svršetku pisanja, lako izišao komad, Valognska noć; niz<br />
pastiša za nagradu, priču o Otelu ispripovijedanu u<br />
stilu različitih dramskih pisaca * . Nakon što sam te svo-<br />
* Pastiš (franc. pastiche), u književnosti je postupak korištenja fraza,<br />
motiva, slika, epizoda itd. iz djela drugoga autora (obično<br />
16
je književne pokušaje poslao Edwige Feuillère, slavnoj<br />
glumici čiju sam adresu imao, ona mi je, očarana, dobrohotno<br />
otvorila vrata kazališnoga i audiovizualnog<br />
svijeta.<br />
Pročitavši te tekstove, telefonirao mi je Gérard V.,<br />
kazališni i filmski redatelj.<br />
„Jeste li zainteresirani za rad na filmu o Foucauldu?“<br />
„Kojem? Misliocu ili svećeniku?“<br />
„Koji je vama draži?“<br />
„Oba me zanimaju, i Michel i Charles.“<br />
„No jedan s drugim nemaju ništa zajedničko.“<br />
Kako je Gérard imao pravo! Michel Foucault, Charles<br />
de Foucauld… Jedan je bio u modi, drugi nije. Jedan<br />
je bio filozof, drugi mistik. Jedan ateist, drugi obraćenik.<br />
Jedan se borio za prava homoseksualaca, a drugi<br />
je, nakon odnosa s brojnim ženama, prigrlio krepost<br />
čistoće. Nismo mogli pronaći dvije oprečnije osobe. Jedino<br />
im je zajedničko bilo to što su obojica izgubila život<br />
u strašnim okolnostima, Michela Foucaulta uništila<br />
je sida, Charlesa de Foucaulda ubio je bliski suradnik.<br />
Ipak sam priznao Gérardu da su me, zbog različitih<br />
razloga, privlačila obojica i svaki me za sebe tjerao<br />
na razmišljanje.<br />
„Riječ je o Charlesu de Foucauldu“, napokon će<br />
Gérard.<br />
„Zašto želite snimati film o njemu?“<br />
vrlo poznatog). U prošlosti je pastiš podrazumijevao skrivanje<br />
neoriginalnosti i odsutnost mašte, ali u postmodernizmu obilježava<br />
svjesno nastojanje da se „tuđim riječima” rekreira atmosfera<br />
koja obilježava neka poznata književna djela, nap. prev.<br />
17
Izvrnuo sam uloge i postavio se za ispitivača i ne<br />
uviđajući svoju drskost.<br />
Gérard mi je poetskim, dubokim, a ipak jednostavnim,<br />
autentičnim riječima objasnio svoju privrženost<br />
Charlesu de Foucauldu, bivšemu vojniku kolonijalne<br />
Francuske koji je, dodirnut milošću, otišao u Alžir, ne<br />
radi osvajanja ni zbog katehizacije nego zato da živi s<br />
Tuarezima i da svijetu pokaže njihove pjesme, legende<br />
i zakone i zato da načini prvi rječnik njihova jezika.<br />
Sutradan smo se susreli i dugo razgovarali o pustinjaku<br />
Foucauldu. Navečer je Gérard pozvao agenta i<br />
dobio sam ugovor za scenarij – ja, koji nikada nisam napisao<br />
ni retka za film ili televiziju.<br />
Eto zašto smo Gérard i ja došli u Saharu nakon punih<br />
šest mjeseci prikupljanja dokumentacije, raspravljanja<br />
i pisanja.<br />
Kakav paradoks!<br />
Dva umjetnika idu stopama jednoga mistika! Dva<br />
Parižanina nastoje shvatiti kako se bogati nasljednik,<br />
snob, mogao zavjetovati na siromaštvo, ljubiti svoga<br />
bližnjega ustrajno i bez prestanka, zatim se zbližiti s Tuarezima<br />
koji su u njegovo vrijeme bili zastrašujuć narod<br />
– nepoznat narod, lutalački, tajanstven, nepristupačan.<br />
Ni Gérard ni ja nismo pripadali nijednoj religiji;<br />
pratili smo Foucauldove stope do središta pustinje iz<br />
ljubavi prema njemu kao ljudskoj osobi, osobi univerzalnoga<br />
mudraca, mudraca koji nije uvjetovao da postanemo<br />
kršćani da nas nadahne, mudraca prepoznatljiva<br />
svakom pojedincu i svakoj civilizaciji.<br />
Džip se zaustavio ispred La Frégate.<br />
18
Jednooki je pas mokrio uz palmu. Kokoši su kokodakale.<br />
Dva dječaka prekinula su igru pokušavajući dokučiti<br />
što to ova dvojica stranaca, oslonjena na džip, s tolikim<br />
zanimanjem gledaju.<br />
Bili su u pravu… Što je to bilo pred nama? Blok loše<br />
sastavljena kamenja, dug šest metara, širok metar sedamdeset<br />
pet, s krovom od granja podignutim otprilike<br />
na čovjekovoj visini. Svuda uokolo grad je nudio na<br />
stotine prostranijih, bolje sagrađenih zgrada.<br />
No taj vrlo nespretno sazidani paralelepiped bio je<br />
prva kuća u Tamanrassetu 1905. godine, podignut u toj<br />
oazi kada se ondje nalazilo samo dvadeset „ognjišta“,<br />
kako se govorilo, ili dvadeset koliba od trstike. Charles<br />
de Foucauld izabrao je to mjesto jer mu se činilo da ga<br />
je napustila francuska kolonijalna civilizacija – i želio je<br />
da takvim i ostane. Uvjeren da tu nitko neće smjestiti ni<br />
misiju, ni garnizon, ni poštu, posvetio se starosjediocima<br />
živeći prema svojem idealu.<br />
U čast svojemu Bogu podigao je La Frégate, napola<br />
crkvicu, napola sakristiju, a pored nje kolibu od slame<br />
koja mu je služila kao spavaonica, refektorij (blagovaonica),<br />
kuhinja, soba za razgovore i gostinjska soba – ali<br />
nje više nije bilo.<br />
Tamanrasset, svojedobno selo od četrdeset duša, sada<br />
je imalo više od sto tisuća stanovnika; kamioni su<br />
drndali među devama, asfaltirane avenije prekrivale su<br />
zemlju hrđave boje, plastične vreće valjale su se oko suhih<br />
stričaka koji su dopirali iz pustinje, a isklesane fontane<br />
štrcale su u zrak dragocjenu vodu. Charles de Foucauld<br />
bio je u krivu kad je 1905. ovdje zamislio usamlje-<br />
19
ni kućerak u dolini suhe zemlje, ali ipak sam pokušao<br />
vidjeti ovo područje njegovim očima.<br />
„Treba iznova sagraditi!“ zaključi Gérard.<br />
„Molim?“<br />
„Kulise. Za film…“<br />
Snaga imaginacije: ako sam ja vidio prošlost, Gérard<br />
je vidio budućnost, snimanje svojega dugometražnog<br />
filma…<br />
Otišli smo do utvrde.<br />
Vrućina je postala nesnosna. Imao sam mrlje od<br />
znoja pod pazusima, u dnu leđa, na trbuhu; hlače su mi<br />
stiskale bedra i palile međunožje. Gérard je loše podnosio<br />
klimu, koža mu je jako pocrvenjela. Shvativši da je<br />
naša odjeća potpuno neprimjerena za podneblje, počeo<br />
sam zavidjeti ljudima u dželabama kraj kojih smo prolazili<br />
zato što su bili slobodni u pokretima, žega ih nije<br />
toliko pritiskala i bili su slobodni pod tom haljinom koja<br />
im nije mučila nijedan dio tijela. Jednostavno su šetali,<br />
čisti i uredni, dok je meni, ovako oblivenu znojem,<br />
s prašinom koja mi se slijepila za kožu, to bio nemoguć<br />
podvig. Kako im samo uspijeva? Čak su im i noge<br />
u otvorenim sandalama njegovane! I onda se mi, Europljani,<br />
smatramo boljima…<br />
Utvrda se uznosito uzdizala. Mala građevina od crvene<br />
gline, zatvorena, bez prozora, s puškarnicama na<br />
vrhu, upućivala je na nasilje svijeta: Charles de Foucauld<br />
nije mogao slijediti svoj ideal jednostavna života,<br />
morao je podignuti ovu utvrdu da zaštiti seljake od horda<br />
pljačkaša koje su odasvud pristizale. Je li to bila pobjeda<br />
razuma? Nije, nego sile. Lude, surove, divlje sile<br />
koja želi prisvojiti dobra drugih za čiji život slabo mari.<br />
20
Bordž je bio spomen na neuspjeh i tragediju. Tu je<br />
1916. Charlesa de Foucaulda ubio hitcem u glavu dječak<br />
kojega je poznavao i kojemu je pomagao. Zapravo,<br />
koliko god bila neobična, ta je ponosita građevina pripovijedala<br />
samo jednu priču: o neskladu među ljudima.<br />
„Moguće je!“ poviče Gérard.<br />
„Što?“<br />
„Bit će dovoljno da mudro postavimo kameru. Izbrisat<br />
ćemo neke pojedinosti… Besprijekorno!“<br />
Gérardu se sviđao taj patetični kraj – kraj njegova<br />
filma i Foucauldov kraj – i više puta me je tjerao da ga<br />
pišem ispočetka kako bi što bolje istaknuo svršetak. A<br />
ja sam htio poništiti, ne detalje, nego upravo ono najbitnije…<br />
nepravednu smrt pravednika.<br />
„Znam o čemu razmišljaš“, reče mi vadeći čačkalicu<br />
iz usta.<br />
„Bravo, jer ja ne znam…“<br />
„Razmišljaš o Foucauldovoj sudbini i htio bi da je<br />
ljubav promijenila svijet.”<br />
„A ti ne bi?“<br />
Pomaknuo je komad drvca u desni kut usana i pažljivo<br />
promotrio debelu oblogu od maltera koja je priječila<br />
ulaz u utvrdu.<br />
„Želim da dobri osjećaji pobijede jednako koliko i ti,<br />
ali prihvaćam da je to neizvedivo.“<br />
„Odlučuješ se za neuspjeh?“<br />
„Odlučujem se za neprestanu borbu. Po mojem mišljenju,<br />
pobjeda je u borbi, a ne u njezinu ishodu. Zato,<br />
ne gubim svoj cilj, gubim iluziju o pobjedi.”<br />
„I ja bih volio tako misliti.“<br />
21
„Ne možeš tako misliti s dvadeset osam godina! Ali<br />
kad prijeđeš pedesetu… Ljepota bitke nije ni u uspjehu<br />
ni u porazu, nego u razlogu za bitku.“<br />
Ušutio sam kako bih prikrio da mi je dozlogrdila<br />
njegova rezignacija. Kakvu mi to budućnost predviđa?<br />
Budućnost umjerena buntovnika?<br />
„Skoro će deset sati“, upozori nas Moussa. „Moramo<br />
dostići skupinu.“<br />
Gérard je progunđao. Volio bi da smo na putovanju<br />
samo nas dvojica, ali stvarnost je nametnula svoje uvjete:<br />
pješačit ćemo zajedno s osmero drugih ljudi koji su<br />
se u Parizu prijavili u specijaliziranu putničku agenciju.<br />
Nakon samotničkoga bijega koji smo ostvarili došavši<br />
dan ranije, sada ćemo se, čim avion sleti, pridružiti<br />
skupini.<br />
Moussa nas je doveo do Hotela gdje smo preuzeli<br />
svoje naprtnjače. Osjetio sam ubod nostalgije izlazeći iz<br />
sobe koju prije toga uopće nisam cijenio; zatvorivši vrata,<br />
stisnulo mi se srce. Evo, napuštam svoje orijentire,<br />
izgrađeni svijet, zaštićeni svijet, čvrste krevete, kupaonice<br />
s tekućom vodom, zatvorene zahode, intimnost i<br />
slobodu. Deset dana bit ću dio stada, neprestano ću hodati,<br />
jest ću na otvorenom, prazniti se na zemlji, rijetko<br />
ću se prati i spavat ću pod zvijezdama, izložen škorpionima<br />
i drugim divljim stvorenjima. Poput nomada.<br />
Ja, nomad?<br />
Sledim se od straha i noge mi zadrhte.<br />
Nomad… Hoću li to moći podnijeti?<br />
22
PREPORUČUJEMO<br />
„Ponekad se okrećemo teorijama koje o Bogu govore<br />
apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje<br />
pokazati njegovo postojanje kao da je matematički<br />
problem. […] Sveci… su shvatili što znači vjerovati u<br />
Boga koji je Otac, a ne u Boga – čarobnjaka s čarobnim<br />
štapićem.“ Da bi ljudima našega vremena približio što<br />
uistinu znači vjerovati, papa Franjo u ovoj jedinstvenoj<br />
knjizi jednostavnim i razumljivim jezikom tumači<br />
drevnu kršćansku molitvu Vjerovanja koja na sažet i<br />
pročišćen način sadrži životvornu limfu kršćanske vjere.<br />
176 str. Tvrdi uvez.<br />
www.verbum.hr
Nakladnik:<br />
VERBUM d.o.o.<br />
Sinjska 2, 21000 Split<br />
Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270<br />
E-mail: naklada@verbum.hr<br />
www.verbum.hr<br />
Tisak:<br />
Grafički zavod Hrvatske<br />
Tiskano u kolovozu 2020.
„Rođen sam dvaput: prvi put 1960. u Lyonu,<br />
drugi put 1989. u Sahari.“<br />
Jedna noć može iz temelJa<br />
promiJeniti lJudski život.<br />
Godine 1989., u svojoj dvadeset osmoj godini, francuski sveučilišni<br />
profesor filozofije Éric-Emmanuel Schmitt krenuo je na putovanje na<br />
jug Alžira. Tijekom putovanja kroz pustinju odvojio se od skupine i<br />
izgubio u beskraju Hoggara. Ostao je sam, bez vode, hrane i pokrivača,<br />
ali nije iskusio nikakav strah: naprotiv, u ledenoj noći osjetio<br />
je kako se u njemu podiže goruća snaga. Preplavio ga je osjećaj mira,<br />
duboke radosti, vječnosti. Taj racionalistički filozof pokolebao se u<br />
svim svojim sigurnostima. Tijekom te čudesne, iznimne noći susreo<br />
je Snagu, Vatru. Obratila mu se. Izmijenila ga je. Bio je to dodir vječnosti.<br />
Zašto tu Vatru ne nazvati Bogom?<br />
Éric-Emmanuel Schmitt, svjetski poznati francuski književnik,<br />
u ovoj knjizi prvi put pripovijeda o svojemu pascalovskom iskustvu,<br />
o svojoj pustinjskoj „noći <strong>vatre</strong>“, iskustvu nadnaravnoga koje je iz<br />
temelja promijenilo njegov život i potaknulo ga da ostvari svoj životni<br />
poziv i postane pisac. Otkrivajući duhovnu intimu i unutarnji put<br />
suvremenoga intelektualca ova iznimna autobiografska proza ujedno<br />
donosi duboka promišljanja o naravi ljudske spoznaje i vjerovanja.<br />
Noć <strong>vatre</strong> dobitnik je nagrade na književnoj manifestaciji La Forêt<br />
des livres 2015. godine.<br />
„Konkretna, živa, koncizna pripovijest koja osvjetljuje okolnosti<br />
njegova obraćenja i svega što je potom uslijedilo, bez nastojanja da<br />
koga uvjerava ili pridobije.“<br />
Astrid de Larminat, Le Figaro<br />
„Éric-Emmanuel Schmitt u stanju milosti. Duboko i radosno<br />
razmatranje o smislu postojanja.“<br />
Francois Lestavel, Paris Match
Change language