Postoji jedan drugi svijet_w

ANDRE FROSSARD 

DUGO OCEKIVANI NASTAVAK KNJIGE 

"BOG POSTOJI, JA SAM GA SUSREO" 

VERBUM

André Frossard 

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET

a n d r é frossard 

postoji jedan 

drugi svijet 

dugo očekivani nastavak knjige 

“bog postoji, ja sam ga susreo” 

VERBUM

Biblioteka: 

Posebna izdanja 157. 

Urednik: mr. sc. Petar Balta 

Naslov izvornika: Il y a un autre monde 

© Librairie Arthème Fayard, 1976. 

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, 

fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, 

mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Lidija Piskač 

Prijevod s francuskoga: Lidija Paris 

Lektura: Danijela Dragun 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

ISBN 978-953-235-712-7 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180824060.

Za Simone

Ulazim u tvoju napuštenu crkvu, Bože moj, gledam izdaleka 

kako u polumraku pored svetohraništa treperi malo 

crveno svjetlo i prisjećam se svoje radosti. 

Kako da je zaboravim! 

Kako da čovjek zaboravi dan kada se unutar zidova jedne 

kapele u koju je odjednom prodrla svjetlost, objavila nepoznata 

ljubav po kojoj čovjek ljubi i diše, u kojoj otkriva da nije 

sam, da ga prožima, okružuje i čeka nevidljiva prisutnost, 

da onkraj osjetila i mašte postoji jedan drugi svijet pored kojega 

je ovaj materijalni svemir, koliko god bio lijep i privlačan, 

zapravo tek nejasna izmaglica i daleki odraz ljepote koja 

ga je stvorila? 

Jer postoji jedan drugi svijet. O njemu ne govorim hipotetski, 

razumski, po čuvenju. Govorim iz iskustva.

POSTOJI JEDAN DRUGI SVIJET 

1. 

Između željeznoga mosta i skladišta, u lučici na Jadranu 

gdje provodim odmor s djecom, stoji crkva posvećena 

svetomu Anti u kojoj iz dana u dan nalazim 

nešto od emocija koje sam iskusio pri prvome susretu 

s neočekivanim. Do polovice je izgrađena od cigle 

boje franjevačkoga habita, a ostatak je prekriven debelom 

štukaturom boje vanilije i pistacije čime podsjeća 

na napuljski sladoled 1 ostavljen poslije samo nekoliko 

zalogaja. U Italiji se nisu gradila samo remek-djela. 

Na ulazu u oltarni prostor dva su majušna anđelčića 

od pozlaćena drva nad kojima se uzdiže trijumfalni 

luk koji kao da bruji na vrućini; sa strana kip Djevice 

Marije i Srca Isusova od obojena gipsa; pred njima dva 

tuceta svijeća nekoga zastupaju u molitvi. 

Tko ih pali? Nikada se nitko ne pojavljuje na ovome 

mirnom mjestu. Htio sam reći čak ni mačka. Ali ne, 

s vremena na vrijeme jedan se mačak pridruži mojim 

pobožnostima sklupčan na klecalu na koje je lakše skočiti 

nego na klupu. Čini se, Bože moj, da oboje molimo 

na isti način, s istim nevinim užitkom: lagano se prepuštamo 

polumraku, bez traga ikakve misli puštamo 

da nas obuzme tvoja tajnovita privlačnost, približavamo 

ti se snagom inercije zaklonjeni tišinom. 

1 

Sladoled u bojama talijanske zastave. 

9

ANDRÉ FROSSARD 

Nitko. Zar su ti u ovoj primorskoj župi ostali samo 

ovaj mačak, koji podsjeća na monaha koji drijema pod 

svojom kapuljačom s dva vrška, i ovaj koji stoji u dnu 

crkve, poput zadnjega u razredu, i koji vidi tolike znakove 

da se svijet odvaja od tebe i koji izgara za time da 

ustane i izrecitira lekciju koju si ga učio, a tako slabo 

zna? 

Sjećam se. Bilo je to 1935., imao sam dvadeset godina 

i Francuska je još uvijek bila vječna, ali ne zadugo. 

Zajedno s cijelom Europom polako je klizila prema 

novomu krvoproliću. Predosjećala ga je, odbacivala, 

odbijala vjerovati u tu mogućnost, ali već je osjećala 

njegovo jezivo približavanje. Radijske postaje najbliže 

istočnoj granici cvrčeći i pucketajući prenosile su 

govore katastrofalnoga kaplara koji je u cijelomu životu 

pročitao samo Versajski ugovor i svojim je glasom 

kao gudalom svirao po žicama najnižih ljudskih emocija. 

Kroz puškarnice svoje obrane, zaprepaštena Francuska 

gledala je kako mnoštvo usred bijela dana maše 

bakljama ispred lica blijedih kao krpa i pred čijim 

se staklastim očima čovjek naježi i naglo okrene glavu. 

Poslije plimnoga vala bjesnila koje je uvelo desnicu 

u Burbonsku palaču 2 i godinu dana prije vala Narodnoga 

fronta, posljednje povijesne šanse za radničku 

klasu, u zemlji je vladalo zatišje. Vjetar se smirio, ali 

su vlade ipak glavinjale. Prigodom velikih „blagdana” 

Početka školske godine, Predlaganja proračuna i Proljetnog 

zasjedanja, izabrani zastupnici ritualno su žr- 

2 

Palača Bourbon sjedište je francuske Nacionalne skupštine 

(parlamenta), nap. prev. 

10


tvovali ministre koji su uskrsavali u svojim klupama u 

hramu zakona, spremni za novo žrtvovanje. Govornici, 

svjesni nužnosti da ništa ne kažu u Republici temeljenoj 

na parlamentarnome kompromisu, u svojim su 

izlaganjima obilno koristili džokere lišene precizne definicije, 

riječi kao što su „demokracija“ ili „napredak“, 

koje u govoru mogu zamijeniti bilo koju nedostajuću 

kariku. Pa ipak, moralno i kulturno tlo na kojemu se 

Francuska stoljećima gradila počelo je polako nestajati 

pod njezinim nogama; osjećala je lagane vrtoglavice 

i prolazne nesvjestice koje je pripisivala umoru ili godišnjemu 

dobu. 

Moj otac nemirna duha s nekolicinom disidenata iz 

Francuskoga ogranka radničke internacionale 3 utemeljio 

je novu parlamentarnu skupinu čija je namjera bila 

spojiti socijalizam i učinkovitost. Kao prvi generalni 

sekretar u povijesti Francuske komunističke partije 

sa samo trideset godina dao je ostavku 1923. kako 

bi se vratio u „Staru kuću“ (tako su nazivali francuski 

ogranak Internacionale) i u ugodnu sjenu Léona Bluma, 

divna čovjeka savršeno plemenitih osjećaja, okružena 

aristokratskim odgojem kao nekom zlatnom balustradom 

poput kreveta s baldahinom Luja XIV., koji 

je – kad se obraćao Republici – uvijek pomalo davao 

dojam da nazdravlja s vodoinstalaterom. Moj otac 

ostao je dvanaest godina u „Staroj kući“, nakon čega 

je uvidio da stranačka rutina, loše dogmatske navike 

i posvemašnji nedostatak mašte, usprkos jasnoj svije- 

3 

S.F.I.O. – Section française de l’internationale ouvrière (Francuski 

ogranak radničke internacionale), nap. prev. 

11


sti o tome kako su fašizam i nacizam opasni za demokraciju, 

ne dopuštaju nikakav oblik suprotstavljanja, 

pa je otišao. Briljantnim umovima živo svjesnima promjena 

političkih situacija i mnoštva mogućnosti koje iz 

toga proizlaze, često je teško skrasiti se. To je bio njegov 

slučaj. Na događaje je reagirao okretnošću vjeverice, 

no znao je promašiti granu; ona koju bi odabrao 

znala je biti nedovoljno čvrsta. Možda bi mu bilo bolje 

da je ostao u partiji; smatrali su ga nestalnim, a zapravo 

je bio osjećajan, živio je u stanju uzbune od Hitlerova 

dolaska i očajavao gledajući kako njegova zemlja 

slabi dok protivnik jača. 

Inače, kada bi netko i napustio partiju, nije napuštao 

socijalizam. S trinaest godina bio se pridružio 

Jaurèsu 4 , sačuvao netaknutom tu svoju vjeru, a pod 

njegovim utjecajem cijela je obitelj – dijelom iz uvjerenja, 

a dijelom iz divljenja prema njemu – pristupila 

toj religiji spasenja čovjeka po čovjeku koja je, prema 

Marxu, bila pozvana pobijediti najrazličitije oblike ugnjetavanja 

kako bi „u vječnome životu na Zemlji”, čovjek 

konačno bio slobodan i mogao se vrtjeti oko samoga 

sebe kao oko Sunca. Mora se priznati da je rijetko 

koji aktivist razmišljao o tomu konačnom cilju socijalizma, 

iako je za njega čuo. Trebalo je proći kroz mnoge 

metamorfoze da bi se postiglo to idealno stanje u 

kojemu čovjekova volja, koja hoće samo sebe i hrani 

4 

Jean Jaurès, predsjednik Francuske socijalističke partije 

od 1902., koja se 1905. spojila sa Socijalističkom partijom 

Francuske i postala Francuski ogranak radničke internacionale 

(S.F.I.O.), nap. prev. 

12


se samom sobom, postaje posve otporna na zov svake 

druge ljubavi. 

Ne treba ni naglašavati da smo bili ateisti. Socijalizam 

nije ekonomija, to je metafizika koja se temelji na 

odbijanju: na odbijanju čovjekova stanja kakvo se oblikovalo 

tijekom stoljeća navodnoga mračnjaštva i ugnjetavanja, 

na odbijanju „stvoritelja“ i vrhovnoga zakonodavca, 

na odbijanju nametnutoga reda čak i kada 

ga nameće sama narav, i kada se zbroje sve redukcije 

bitnoga, na odbijanju čovjeka da bude na sliku drugoga 

kao što tvrdi Biblija („Načinimo čovjeka na svoju 

sliku, sebi slična“ 5 ), pa bio taj drugi čak i blistavo biće 

koje su kršćani nazivali Bogom i smatrali vrijednim 

obožavanja prije nego što su mu dali ime Omega i počeli 

se klanjati samo sebi. 

Intelektualno, moralno i koliko je moguće tjelesno 

odsutan po naravi i po zvanju – moja tadašnja mudrost 

svodila se na tri riječi: „Ne biti tu“, a nisam siguran da 

sam se promijenio – rastreseno sam promatrao političku 

i parlamentarnu zbrku iz kuta kulisa iz kojega se, 

iskreno rečeno, ne vidi puno. Nakon tri udarca što ih 

je pomiren sa sudbinom povremeno zadavao režiser 

Albert Lebrun 6 , koji je poznavao sve varijante komada, 

velika imena Države napuštala su svoje lože probijajući 

se kroz molitelje i izgubljene zalutale kako bi 

otišli igrati pred praznim gledalištem tko zna koju po 

5 

Post 1,26 

6 

Albert Lebrun, francuski predsjednik od 1932. do 1940., bio 

je posljednji predsjednik Treće republike, nap. prev. 

13


redu predstavu Marijanine mušice 7 , ne propuštajući nijednu 

repliku i skrupulozno poštujući pravila, a ponekad 

i satnicu. Naime, prva vlada u kojoj je sudjelovao 

moj otac poslije odlaska iz socijalističke partije, vlada 

pod vodstvom Fernanda Bouissona 8 , veseloga varijetetskog 

radikala s bradicom u obliku grba od snijega, 

trajala je dvadeset i četiri sata. Ministri su izašli iz Elizejske 

palače 9 samo kako bi u Burbonskoj palači saznali 

da su u nemilosti. 

Usponi i padovi u karijeri mojega oca nisu ni na koji 

način utjecali na stanje našega obiteljskog života. Da 

je bio predsjednik Republike ili kineski car, mi bismo 

i dalje stanovali na petomu katu bez dizala u četvrti 

Volontaires s pogledom – ukoso – na polovicu Eiffelova 

tornja, večerali salatu i pečeni krumpir, novosti 

o njemu doznavali iz novina i s njime ručali one dvije 

ili tri nedjelje u godini koje nije provodio s rudarima u 

Ronchampu. 

Što se mene tiče, bio sam novinar crne kronike s, 

nažalost, izrazitim manjkom znatiželje i najradije sam 

neumorno crtao grčke hramove, što je ujedno bila jedina 

predispozicija za kasniji mistični susret koju mogu 

pronaći u svojoj adolescenciji koja se uglavnom bavila 

arhitekturom općenito i ženskom arhitekturom pojedinačno. 

Tu dvostruku strast ublažavala je lijenost, a 

poticala neograničena sposobnost za pozornost koja je 

graničila s tupošću ili čistom pasivnošću. Tomu treba 

7 

Marijana je personifikacija Francuske, nap. prev. 

8 

Fernand Bouisson, predsjednik vlade od 1. do 4. lipnja 1935. 

9 

Elizejska je palača službena rezidencija francuskoga predsjednika, 

nap. prev. 

14


dodati da sam šetao svoj besposleni skepticizam nekom 

vrstom unutarnjega otoka okružena maglom i tako 

dobro odvojena od napučene zemlje da je moja komunikacija 

s bližnjima ispostavljala nerješive probleme 

transmisije. Bio sam siguran da ću se uzalud zadihati 

pa sam šutio, a ono što je do mene dopiralo dolazilo 

je iz takve daljine da se nisam ni trudio dati odgovor, 

jer bi moj sugovornik prije promijenio adresu ili 

temu nego što bi odgovor uspio stići do njega. 

Najveće od svih iznenađenja predstavljalo bi neko 

pismo. Više me zanimala kuverta nego sadržaj. Okretao 

sam je, vrtio, čitao i iščitavao adresu sav u čudu što 

se taj maleni četverokut zalijepljena papira probio kroz 

tolike izmaglice, došao do mene, nosio moje ime, točnije 

rečeno, ime koje me trebalo obilježavati i pod kojime 

sam se trebao prepoznavati. Mislio sam da me se 

ne može naći. 

Mnogo kasnije shvatio sam zašto me moja adresa 

toliko zbunjivala. Bio sam bez identiteta. Prvi koji me 

imenovao bio je Bog, kao što i vas imenuje u tajnosti, 

vas koji me čitate i koje, bili vi veliki ili mali, slavni ili 

neznani, poznaje samo On. 

15


2. 

Tada sam, slučajno ili slijedom slučajnih okolnosti, 

ušao u jednu parišku kapelu jednako bezličnu i još manje 

slikovitu od napolitanskoga trobojnog sladoleda 

gdje provodim svoje talijanske matineje, i tada mi se 

dogodilo ono što sam opisao u jednoj knjizi 10 : nekoliko 

minuta poslije izašao sam kao katolik, što je kartezijanske 

čitatelje potaknulo na pretpostavku da bih možda 

bio izašao kao protestant iz neke dvorane ili kao musliman 

iz neke džamije. Može li se dekoru pripisivati tako 

velika magična moć? Sve što mogu reći je da sam toga 

dana postao katolik, katolik od glave do pete, uvjereni 

cjeloviti katolik (rekao bih: kakvih danas više nema), 

a ne protestant ili musliman ili židov. Bio sam tako 

iznenađen što sam po izlasku iz te kapelice bio katolik 

kao što bih bio iznenađen da sam po izlasku iz zoološkog 

vrta bio žirafa. 

Nijedna mi ustanova nije bila tako strana kao Katolička 

Crkva, pa iako ta riječ za mene nije sadržavala 

ni mrvicu aktivnoga neprijateljstva, rekao bih da mi je 

bila antipatična. Za mene je bila Mjesec, planet Mars; 

Voltaire mi o njoj nije rekao ništa dobra, a od svoje sam 

dvanaeste godine čitao samo njega i Rousseaua. A bio 

10 

Dieu existe, je L’ai recontré, Fayard, 1969. Hrvatsko izdanje: 

Bog postoji, ja sam ga susreo, FTI Družbe Isusove, Zagreb, 

2011. 

16


sam poslan, predan ili, ne znam, povjeren njoj i nikomu 

drugom kao novoj obitelji koja ostatak mojega života 

može računati sa mnom. Poslije sam se čak čudio 

što postoji nastavak, što moram i dalje putovati, a već 

sam bio stigao u luku, pred to svjetlo koje mi je pružalo 

nezamislivu radost i za koje, vidjevši ga iz takve blizine, 

nisam mogao ni pomisliti da je još tako daleko. 

Kako je moguće da mladić sličan milijunima drugih 

kojemu je vlastita samo prilično živa sklonost bojanju 

bijelih površina u crno i ugrađivanju svih svojih 

snova u krovni vijenac grčkih hramova, mladić kojega 

nije odgojila obitelj nego lektira i to u najkrutijim 

predrasudama o kršćanstvu (kao nagovještaju socijalizma, 

samo što su ga svećenici već odavno izobličili), 

o Crkvi (povezanoj s neznanjem i nazadnošću) i o Bogu 

(činjenica da Bog prethodi čovjeku samo po sebi je 

nepravda koja čini njegovo postojanje nedopustivim) 

– sve su to stajališta koja su on i njegova okolina čvrsto 

usvojili, stajališta koja su postala opća mjesta čiji sadržaj 

više nitko nema potrebu ni provjeravati – kako je, 

dakle, moguće da se taj mladić u trenutku promijeni 

u toj mjeri da više ne može prepoznati sama sebe i da 

nađe katolika na mjestu podrugljiva nevjernika koji je 

ostao na vratima? 

Kako se moglo dogoditi da miran ateist, kojega ništa 

ne muči, ravnodušno uđe u crkvu i nakon nekoliko 

minuta izađe urličući – naravno u sebi – od radosti 

što je istina tako lijepa da je teško u nju povjerovati, ali 

da nije tako teško ljubiti je, prepun nestrpljenja da podijeli 

svoju sreću s cijelim svijetom, jedva se susprežući 

da prolaznicima ne kaže da hodaju rubom beskonač- 

17


nosti i da bi mogli upasti u svjetlo, konačno uvjeren da 

na ovome svijetu nema dostojnije, slađe, nužnije i žurnije 

zadaće od slavljenja Boga, slavljenja Boga zato što 

jest i zato što jest ono što jest? 

„To nije bio Bog“, kaže jedan veoma renomirani 

njemački teolog. Taj sjajni mladić intuitivno je prodro 

„u dubine Bitka“. 

Taj negdašnji mladić dobro zna da nije prodro ni u 

što. Da je bio sposoban proizvoditi blistave intuicije takve 

snage, ne bi ih sam sebi uskraćivao sljedećih četrdeset 

godina. Nije otkrio neodređeni i anonimni Bitak 

o kojemu govori filozofija; otkrio je ono biće koje sklad 

svijeta sugerira, koje ljepota nudi, za kojim misao žudi, 

ali ga ni sklad, ni ljepota ni misao ne mogu pružiti; 

otkrio je takvo biće da mu od trenutka kada ga je sreo, 

priroda, ma što učinila i ljudi, ma što rekli, govore samo 

o Njemu. 

„To nije moguće“, kaže jedan drugi. Boga se ne susreće, 

napose ne u crkvama, ne postoje „osobne objave“. 

No gdje su te kolektivne objave, gdje su Nürnberzi 

Obećane zemlje? Zar netko misli da je Božja inteligencija 

slična našoj, da je u službi statistike i da Bog ljude 

broji kao mnoštvo, poput grožđica ili haringa? Zašto 

je bila uništena Babilonska kula? Zar je ta mala izbočina 

u Šinearskoj dolini zasjenjivala Božju svemoć? 

Kula babilonska bila je uništena zato što kule ne teže 

prema gore nego prema dolje; one ne prijete nebu, nego 

gaze čovjeka i svode ga na nulu. U Babilonu su se 

pomiješali jezici kako se ne bi pomiješale osobe. Čita- 

18


va judeokršćanska povijest neprekidan je niz osobnih 

objava koje se ponavljaju onoliko puta koliko ima vjernika; 

Bog broji samo do jedan. 

„Nemoguće“, tvrdi treći osporavatelj, zaljubljen u 

psihoanalizu; „ne postoje nagle mutacije“. Sažeto rečeno: 

u gostinjac u Emausu ne spušta se kroz dimnjak, 

svakomu obraćenju prethodi svjestan ili nesvjestan 

hod; trebalo bi ga opisati ili barem nagovijestiti. 

No kako postati svjestan vlastite podsvijesti i kako opisati 

kretanje koje te dovelo u Crkvu kada si mislio stići 

negdje drugdje? Psihoanalizi se može udovoljiti samo 

ako se unaprijed isključi svaku intervenciju božanskoga 

u svakodnevni život. Kada je riječ o kršćanskoj 

psihoanalizi, ona prihvaća da Bog postoji, ali pod uvjetom 

da se ne pokazuje. Obračunala se čak i s obraćenjem 

velikoga svetog Pavla – što znači da moje obraćenje 

nema velike šanse da je uznemiri – u knjizi koja 

sve pripisuje mašti, od snažnoga svjetla o kojemu govori 

apostol pa do glasa koji je rekao: „Savle, Savle, zašto 

me progoniš?“ To svjetlo bilo je Sunčevo svjetlo, a 

glas je dolazio iz izmučenih dubina njegove podsvijesti; 

bio je kršćanin, a da to nije ni znao. Čitanje te knjige 

ostavlja komičan dojam da apostol nije pao s konja na 

putu za Damask nego s kauča nekoga psihoanalitičara. 

Kao što iz opravdana razloga postoje osobne objave 

– ljudi se ne okupljaju često u velikim mnoštvima 

(iako se i to događa) kako bi primili Božje poruke, nego 

kako bi ratovali i jedni druge istrjebljivali, kako bi 

gradili babilonske kule koje uklanjaju njih same, kako 

bi pravili zlatnu telad koja metalizira njih same, kako 

19


bi vrijeđali nedužnoga i doveli ga na stratište ili budili 

najniže ljudske instinkte šireći laži i razorne delirije – 

tako postoje i nagle mutacije, nepredviđeni preokreti, 

i kada bi se, što je malo vjerojatno, nenadanim sprezanjem 

morskih struja i vjetrova uspjelo na prirodan način 

objasniti te promjene smjera, još bi trebalo objasniti 

radikalnu momentalnu transformaciju bića i kako se 

brod kada je već krenuo uz vjetar promijenio u sasvim 

drugu vrstu. 

Ako se te nagle mutacije mogu nazvati čudesima, 

onda ja kažem da čudesa postoje, iako se ta riječ ne sviđa 

nekim propovjednicima koji je, gdje god mogu, zamjenjuju 

izrazom „izvanredno“, zato što derogacijom 

žele umanjiti njihovu veličinu ili zato što se bolje osjećaju 

kada nam nude izvanrednost umjesto čudesa. 

O svemu tome pisao sam u Bog postoji, ja sam ga 

susreo, skrupulozno, s mješavinom straha i pouzdanja 

svojstvene čovjeku koji zna pred kime govori i koji je 

progovorio tek nakon trideset i četiri godine šutnje samo 

zato što je svaki kršćanin u svoje vrijeme pozvan 

posvjedočiti i zato što svaki doista svjedoči, govorio on 

ili šutio. Kada netko zna da na Zemlji nema i nikada 

neće biti druge nade za ljude osim kršćanske, onda to 

treba i reći. 

20


3. 

„Jedan svjedok k’o nijedan“, kaže poslovica. U pravosuđu 

svjedočanstvo samo jednoga čovjeka nije dokaz. 

No što kada bi nas u nekome neobičnom slučaju bilo 

dvojica koji nisu mogli biti u dosluhu, i s razlogom 

jer smo rođeni u razmaku od jednoga stoljeća, i kada 

onaj drugi u trenutku događanja ne bi ništa znao o prvome? 

Kada bi dva čovjeka gotovo istih godina doživjela 

istu duhovnu pustolovinu i iskusila isti nepredviđeni 

obrat razuma i srca u sličnim psihološkim uvjetima 

i materijalnim okolnostima? Što kada bi se moglo 

prikazati dva momentalna obraćenja, dva nagla prodora 

svjetla u dvije egzistencije okrenute prema svijetu, 

kojima je podjednako malo stalo do religije? 

Dugo poslije mojega obraćenja prvi put sam čuo za 

Alphonsea Ratisbonnea čije prezime za mene, kao uostalom 

i za Petit Larousse, 11 nije značilo ništa više od zasjedanja 

Carskoga sabora u Bavarskoj, i tek zahvaljujući 

jednoj nedavno objavljenoj duboko misaonoj knjizi 

Jeana Guittona 12 saznao sam pojedinosti o tome što 

mu se dogodilo. Bio sam neizrecivo iznenađen: osim 

11 

Renomirani francuski rječnik za djecu, nap. prev. 

12 

Rue du Bac ou la superstition dépassée, Éditions S.O.S., 1973. 

21


nekih razlika u obiteljskome stablu, činilo mi se da čitam 

što se meni dogodilo. 

Alphonse Ratisbonne bio je mladi Židov iz Strasbourga, 

bogat, kultiviran, besposličar, bankarev sin; to 

su razlike. 

Iako u mojoj obitelji ima Židova, oni nisu bili bankari 

nego seljaci i sedlari; tu je jedna vlasnica seoskog 

špeceraja i jedan učitelj; o svojim precima ne znam ništa 

više od toga; nismo bili bogati, a moja kultura bila je 

puna manjkavosti. Sada dolaze sličnosti. Godine 1842., 

Ratisbonne se između putovanja na Istok i kratkoga 

boravka u Palermu besposleno i nonšalantno turistički 

šetao Rimom, što izdaleka podsjeća (to je još jedna razlika 

koju sam trebao navesti) na neki Stendhalov lik; 

mogao je utjeloviti Luciena Leuwena. 

Godine 1935., ja sam se šetao Parizom s nešto manje 

elegancije i društvenih veza, ali s unutarnjom prazninom 

koja je, jednako kao i njegova, bila lišena svake 

religiozne težnje. 

Ratisbonne je bio zaručen i svojim se brojnim putovanjima 

pripremao na mirniji život. 

Ja nisam imao zaručnicu, ali sam poznavao djevojku 

koja je to mogla postati. 

On je bio ateist, ja ništa manje, no on je posjedovao 

podrugljiv skepticizam i s Crkvom i kršćanstvom vodio 

rasprave u koje se ja, zbog svoje prirođene lijenosti, 

nisam upuštao. Imao je vrlo pobožna prijatelja, baruna 

de Bussièresa, koji ga je nagovarao na obraćenje, 

za to molio i davao mnoge zavjete. 

Ja sam imao prijatelja, i više nego prijatelja, brata, 

Andréa Willemina koji nije bio ni barun ni posebno po- 

22


božan, i koji me s istim žarom i istim neuspjehom želio 

istrgnuti iz ruku ateističkoga socijalizma. 

Ratisbonne je prethodno, iz čiste ljubaznosti i jer tome 

nije pridavao doista nikakvu važnost, pristao nositi 

medaljicu koju mu je poklonio njegov prijatelj; u tome 

istom duhu ja sam pristao pročitati jednu Berdjajevljevu 

knjigu koja me nije uvjerila ništa više nego što 

je medaljica obratila Ratisbonnea. 

Možemo naći nebrojene takve sličnosti i sve do sada 

paralela nije nimalo uzbudljiva. Postat će. Nastavak 

se događa prema istoj shemi s razmakom od stotinu 

godina, istom brzinom, poput onih prometnih nesreća 

koje se događaju dvaput na isti način i na istome mjestu. 

Jednoga dana, prijatelj poziva Ratisbonnea na šetnju 

kočijom; mene moj poziva na večeru, i ovdje se naziru 

sinoptička poklapanja. 

Ratisbonne se vjerojatno uspinje u kočiju kakve viđamo 

na romantičarskim gravurama; ja ulazim u simpatičnu 

krntiju čija vrata ostaju zatvorena samo ako ih 

se pridržava laktom. 

Kočija baruna de Bussièresa zaustavlja se na malome 

rimskom trgu pred crkvom Sant’Andrea delle Fratte; 

naš auto zaustavlja se u ulici Ulm pred kapelom Klanjateljica 

Presvetoga Sakramenta od koje se iznad željeznih 

ulaznih vrata vidi tek zabat. 

Crkva Sant’Andrea delle Fratte građevina je skromnih 

dimenzija, toplo-hladna na talijanski način: tlocrt 

je strog, dekor topao, a obilje svijeća na raznim mjestima 

poput gorućih grmova osvjetljava crkvu; pseudo- 

23


gotička kapela u ulici Ulm siva je i tomu se nema što 

dodati. Sva je dekoracija usredotočena na glavni oltar 

iznad kojega se uzdižu lusteri, zelene biljke i armatura 

u obliku križa čija je svrha držati sunce pokaznice u 

zenitu. Iako jedna posjeduje koketne dekoracije a druga 

ne, obje su jednako banalne i ne bi se reklo da mogu 

potaknuti ljudsku maštu. 

Barun, koji mora nešto obaviti u crkvi, silazi i poziva 

suputnika neka pričeka ili neka pođe s njim; kaže 

da je riječ o nekoliko minuta posla; ista stvar u ulici 

Ulm, gdje André Willemin meni predlaže isto navodeći 

da će biti odsutan jednako tako kratko. 

Ratisbonne, umjesto da se dosađuje u kočiji, odlučuje 

posjetiti crkvu, naravno bez ikakve druge namjere 

osim da je pridoda svojoj kolekciji rimskih spomenika 

koje je obišao; u istome trenutku, odnosno gotovo 

stotinu godina poslije i tisuću i petsto kilometara dalje, 

ja razmišljam na isti način. Pogledajmo tu kapelu i što 

prijatelj tamo radi. 

U trenutku kada je svatko od nas dvojice gurao vrata 

svoje crkve, nismo bili izmučene duše u potrazi za 

nekim idealom, nego savršeni nevjernici koje zanima 

samo arhitektura, odnosno što nam radi prijatelj. Ne 

znam što se u tome trenutku događalo u Ratisbonneovoj 

„podsvijesti“, za razliku od nekih koji misle da 

znaju što se u sličnom događaju odvijalo u Pavlovoj 

podsvijesti, ali ako je moja podsvijest tada radila, djelovala 

i spremala se našaliti na moj račun, ja o tome ništa 

nisam znao. 

Ratisbonne je ostao blizu ulaza, pored jednoga od 

pokrajnjih oltara, drugoga po redu, uvučena u zid s 

24


njegove lijeve strane; ja ostajem u dnu kapele s lijeve 

strane, ali gledam glavni oltar čiji sadržaj izaziva moju 

radoznalost: nikada do tada nisam vidio Presveti oltarski 

sakrament. 

Još uvijek smo bili dvojica nevjernika koji samo hoće 

ispuniti dvije ili tri prazne minute, koji nisu skloni 

mističkim emocijama niti žele vjerovati, no naša će nevjera 

prestati upravo ovdje, pobit će je nepobitnost; još 

smo uvijek zazidani u vlastitu ravnodušnost, ali naši 

će se zidovi otvoriti i poput slomljene brane propustiti 

svjetlo. Dvije objave koje će uslijediti imaju različite 

oblike – jedna je slikovita, druga bez slika – no istovjetne 

su po naglosti, silovitosti i beskrajnome čuđenju koje 

će izazvati. 

Kapela koju Ratisbonne gleda rastresenim pogledom 

koji se ne zaustavlja ni na kakvu remek-djelu, jer 

ga nema, naglo nestaje: on vidi Djevicu Mariju kakva je 

na medaljici koju nosi oko vrata i kakva je danas izložena 

u bojama i osvijetljena u kapeli Sant’Andrea delle 

Fratte. 

Obuzima ga sreća koja ga baca na tlo; zamišljam 

da mu je bilo jednako teško podijeliti tu sreću s drugima 

kao što je Bernardici iz Lourda bilo teško uvjeriti 

biskupijsko svećenstvo ili objasniti gospođama u prefekturi 

da se osoba iz finoga društva kao što je Djevica 

Marija može osamnaest puta zaredom pojaviti u istoj 

haljini. 

Što se dogodilo meni u tome životnom trenutku, 

ispričat ću malo kasnije. Pogledajmo najprije što kaže 

Ratisbonne o tome 20. siječnju 1842. 

25


„Da mi je netko toga jutra bio rekao: ‘Ustao si kao 

židov, a leći ćeš kao kršćanin’, da mi je to netko bio rekao, 

smatrao bih ga najvećim luđakom. 

Poslije doručka u hotelu, nakon što sam svoja pisma 

osobno odnio na poštu, otišao sam prijatelju, pijetistu 

Gustaveu, koji se vratio iz lova, s izleta koji je trajao 

nekoliko dana. 

Čudio se što sam u Rimu. Objasnio sam mu razlog: 

želim vidjeti papu. 

‘Ali otići ću neobavljena posla’, rekao sam mu, ‘jer 

nije sudjelovao u obredima na blagdan Katedre svetoga 

Petra na kojima je, prema mojim saznanjima, trebao 

biti’. 

Gustave me pokušao ironično utješiti spominjući 

jedan drugi, vrlo zanimljiv obred, koji se trebao dogoditi, 

čini mi se, u Svetoj Mariji Velikoj. Riječ je o blagoslovu 

životinja. Na to se sjurila prava lavina šala kakve 

se mogu naći samo u razgovoru između jednoga židova 

i jednoga protestanta. 

Razgovarali smo o lovu, o užitcima, o karnevalskome 

veselju, o sjajnome primanju što ga je prethodne 

večeri organizirao vojvoda od Torlonije. Nisam zaboravio 

ni svoje vjenčanje, pozvao sam G. de Lotzbecka 

koji je obećao doći. 

Da mi se u tomu trenutku (jer bilo je podne) približio 

treći sugovornik i rekao: ‘Alphonse, za četvrt sata, 

prostrijet na podu jedne siromašne crkve klanjat ćeš 

se Isusu Kristu, svome Bogu i Spasitelju, udarat ćeš se 

u prsa do nogu svećenika u isusovačkomu samostanu 

gdje ćeš provesti karneval i pripremati se za krštenje 

spreman umrijeti za katoličku vjeru; i odreći ćeš se 

26


svijeta, njegova sjaja i njegovih užitaka, vlastitoga bogatstva, 

težnji i budućnosti, ako treba i zaručnice, privrženosti 

obitelji, poštovanja prijatelja, veza sa Židovima… 

i samo ćeš htjeti služiti Isusu Kristu i nositi svoj 

križ sve do smrti!’, kažem, da mi je neki prorok izrekao 

takvo proročanstvo, smatrao bih da samo jedan čovjek 

na svijetu može biti luđi od njega – onaj koji bi povjerovao 

u takvu ludost! A upravo ta ludost danas je moja 

mudrost i moja sreća. 

Na izlasku iz kavane naišao sam na kočiju G. Théodorea 

de Bussièresa. Zaustavila se, pozvao me na šetnju. 

Vrijeme je bilo predivno i s veseljem sam prihvatio. 

G. de Bussières me zamolio da mu dopustim zaustaviti 

se na nekoliko minuta kod crkve Sant’Andrea 

delle Fratte, koja se nalazila u neposrednoj blizini, kako 

bi obavio neki posao; predložio mi je da ga pričekam 

u kočiji, no ja sam radije izašao da pogledam tu 

crkvu. Bile su u tijeku pripreme za sprovod i raspitao 

sam se tko je pokojnik kojemu će se iskazati posljednje 

počasti. G. de Bussières mi je odgovorio: ‘Jedan od mojih 

prijatelja, grof de La Ferronays; njegova smrt razlog 

je mojoj žalosti koju sigurno primjećujete već dva dana’. 

Nisam poznavao G. de La Ferronaysa; nikada ga 

nisam vidio, nisam osjećao ništa osim prilično nejasne 

tuge koju čovjek osjeti kada sazna za nečiju naglu smrt. 

G. de Bussières ostavio me nakratko kako bi rezervirao 

mjesta za pokojnikovu obitelj. ‘Strpite se časkom’, reče 

mi ulazeći u klaustar, ‘bit će riješeno za dvije minute…’ 

Crkva svetoga Andrije malena je, siromašna i pusta; 

mislim da u njoj osim mene nije bilo nikoga; (…) nikakvo 

umjetničko djelo nije mi privlačilo pogled. Mehanič- 

27


ki sam gledao oko sebe, nisam ni na što mislio, sjećam se 

samo jednoga crnog psa koji je skakutao preda mnom… 

Uskoro je pas nestao, cijela je crkva nestala, nisam vidio 

više ništa, ili bolje, o moj Bože, vidio sam samo jedno!!! 

Kako objasniti neobjašnjivo; svaki opis, pa i onaj 

najuzvišeniji, bio bi oskvrnuće neizrecive istine. Bio 

sam ovdje, prostrt na tlu, obliven suzama, izvan sebe, 

kad me G. de Bussières vratio u ovaj svijet. 

Zasuo me pitanjima na koja nisam mogao odgovoriti; 

na kraju sam zgrabio medaljicu koja je visjela na 

mojim prsima; obasuo sam poljupcima sliku Djevice 

koja je sjala u milosti… Oh! To je bila ona! 

Nisam znao gdje sam, nisam znao jesam li Alphonse 

ili netko drugi; osjećao sam takvu posvemašnju promjenu 

da sam pomislio kako sam neki drugi ja… Pokušao 

sam se pronaći i nisam se pronalazio… Najžarča 

moguća radost planula mi je u dubini duše; nisam 

mogao govoriti; nisam htio ništa otkriti; osjećao sam u 

sebi nešto svečano i sveto zbog čega sam zatražio svećenika… 

Odveli su me k jednomu i tek nakon što mi je 

naložio, progovorio sam kako sam mogao, na koljenima 

i potresena srca. 

Prve riječi bile su izrazi zahvalnosti G. de La Ferronaysu 

i bratstvu Gospe od Pobjede. Znao sam sigurno 

da je G. de La Ferronays molio za mene, ali ne znam 

kako sam to znao, kao što nisam znao govoriti ni o istinama 

koje sam spoznao i u koje sam sada vjerovao. 

Sve što mogu reći je da je u djeliću sekunde povez pao 

s mojih očiju; ne samo jedan, nego mnoštvo poveza koji 

su me omatali spali su naglo jedan za drugim, kao 

što se snijeg i led tope pod žarkim suncem. 

28

Sadržaj 


Poglavlje 1. ................................... 9 

Poglavlje 2. .................................. 16 

Poglavlje 3. .................................. 21 

Poglavlje 4. .................................. 37 

Poglavlje 5. .................................. 42 

Poglavlje 6. .................................. 47 

Poglavlje 7. .................................. 51 

Poglavlje 8. .................................. 55 

Poglavlje 9. .................................. 64 

Poglavlje 10. ................................. 71 

Poglavlje 11. ................................. 81 

Poglavlje 12. ................................. 92 

Poglavlje 13. ................................ 101 

Poglavlje 14. ................................ 110 

Poglavlje 15. ................................ 119 

Poglavlje 16. ................................ 121 

Poglavlje 17. ................................ 127 

135

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Denona d.o.o. 

Tiskano u kolovozu 2020.

Postoji jedan drugi svijet_w

Transform your PDFs into Flipbooks and boost your revenue!

Delete template?

Save as template ?