Božji-šapat-u-Dolini-blagoslova

lausdeo

Vlado Pšenko - Motivacijske poruke


Božji šapat u Dolini blagoslova

Motivacijske poruke | Vlado Pšenko


Nakladnik: Kristova Crkva – Kušlanova, Kušlanova 21, 10 000 Zagreb (Misija Vukovar)

Fotografija naslovnice: Marko Balaži

Fotografije: Marko Balaži, Dragan Olđe, Nikola Krizmanić, Mislav Ilić

Tisak: Istočnoeuropska misija (Eastern European Mission), Perfektastrasse 55/1, 1230 Beč, Austrija

Naklada: 1000

Zahvaljujemo Istočnoeuropskoj misiji, koja je omogućila izdavanje ove knjige.

Nije na prodaju. Dar je slušateljima radijskih poruka DOLINA BLAGOSLOVA (www.dolina-blagoslova.com).

Svi su biblijski citati preuzeti iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2006. godina.

ISBN: 978-953-97911-6-0

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem XXX.

Vukovar, 2017. godine


Zahvaljujem Nenadu Jambroviću i drugima koji su me poticali na pisanje ovih tekstova.

Autor


LJUBIM TE LJUBAVLJU VJEČNOM 8

SIGURNO TE NEĆU OSTAVITI 15

PROMIJENIT ĆU TI IME 22

JEREMIJIN POZIV – TVOJ POZIV 34

IZMOLITI OD GOSPODINA 40

NEKA TE NE OSTAVLJAJU DOBROTA I VJERNOST 46

DOPUSTIO SAM DA JE POGLEDAŠ SVOJIM OČIMA 53

JOŠ SE NISI VRATIO KUĆI 61

BOŽIĆ U NEČIJEMU SLOMLJENOM SRCU 67

USKRSLI KRIST: ZAŠTO PLAČEŠ? 73


NADOKNADIT ĆU TI GODINE 79

NE DAJ SE SMESTI VANJSKIM STANJEM STVARI 88

SLUŽIŠ LI NA BOŽJEM DVORU 95

PROLAZI VANJSKI OBLIK OVOGA SVIJETA 101

GAVRANIMA SAM ZAPOVJEDIO DA TE ONDJE HRANE 108

NEKA SE NE UZNEMIRUJE TVOJE SRCE 118

SEDAM PUTA OKO JERIHONA 125

NE BOJ SE, JA TI POMAŽEM 135

DAJEM TI JOŠ JEDNU PRILIKU 143

JESI LI NA SAMOTNOME MJESTU U MOLITVI? 151

ROSA SVJETLOSTI U DOLINI BLAGOSLOVA 158


Znam te po imenu, i ti uživaš moju blagonaklonost.

(Knjiga Izlaska 33:12)

Knjiga je dar

Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.

(Knjiga proroka Jeremije 31:3)


BOŽJI ŠAPAT U DOLINI BLAGOSLOVA

Četvrti se dan sakupiše u Dolini blagoslova: ondje su hvalili Gospodina…

(2 Ljet 20:26)

Dragocjena dušo, pripadaš li onima koji – prema riječima pjesnika psalama – siju u suzama? (Ps 126:5) Ako

je tako, kao duša za srodnu dušu, upućujem ovu molitvu Onome koji otire suze s očiju (Otk 7:17): „Gospodine,

neka i ova dolina suza postane tvojim dodirom i zahvatom Dolinom blagoslova!“ Neka ti Gospodin udijeli

blagoslov da tvoje suze postanu suzama radosnicama te se i po tebi ostvari obećanje: „Išli su plačući noseći

sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje“. (Ps 126:6)

Neka nas Sveto pismo i osobna iskustva vjere, koja slijede u ovoj knjizi, potaknu na promišljanje. Neka

nam pomognu razumjeti ponekad zbrkane, često nesređene i zamršene okolnosti: hoćemo li se sami hrvati sa

svakodnevnim životnim izazovima ili ćemo se prepustiti Božjem zahvatu i poželjeti da On dovede naš život u

red? Naša je molitva da primiš utjehu i ohrabrenje te poticaj za produbljenje vjere i potpuno predanje Gospodinu

Isusu Kristu kao osobnom Spasitelju i Otkupitelju.

U molitvi smo da nas Sveti Duh povede iz ‘doline suza’ prema Dolini blagoslova (2 Ljet 20:26), u Božju

prisutnost – tamo gdje naša nutrina može čuti tihi šapat Božje riječi.

- Autor


1

LJUBIM TE LJUBAVLJU VJEČNOM

Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.

Jer 31:3


Jeste li ikada uskliknuli: „Otkako sam voljen, znam svoje mjesto u svijetu?“ (L. Vahira) Na prvi se pogled čini

kao da će te riječi oduševljenja prije svega izgovoriti mladić nakon što mu djevojka kaže da ga voli. Poželimo

da taj usklik dođe kako od nas tako i s usana i srca svakoga ljudskog bića! Ljubav ima snagu i značenje. Ovaj

svijet postaje našim predivnim kutkom za svrhoviti život – pogotovo osjetimo li da nas voli osoba do koje nam

je stalo. Ponekad to doživljavamo kao krunu ljudske potrage za ljubavlju. Izgleda nam da više ne stojimo na

mjestu tjeskobe, straha, sive svakidašnjice ili borbe za bolje sutra, već na vrhuncu ostvarenja svojih nadanja i

snova. No, ostvaruju li se uistinu životni snovi o ljudskoj ljubavi i čovjekovoj zamisli?

U većini primjera to nije slučaj. „Vrijedan si one prave ljubavi”, izgovorio je netko. Ali te prave ljubavi kao da

nema ni u odnosima mladića i djevojke, muža i žene, ni među ljudima uopće. Prava je ljubav zasjenjena. Čovjek

više gleda na privlačnost vanjštine nego na ljepotu nutarnjeg bića. Vanjski sjaj odnosi pobjedu. Stoga nepoznati

autor zasigurno u nekom očaju upućuje poticaj: „Ne gledaj ljepotu koja će te zanijeti, nego iskrenu dušu koja

će te voljeti.” Čini se da je u ovome svijetu umjesto prave i istinske ljubavi na površini ljudskog srca često

ona izobličena i unakažena ljubav: sebična i prevrtljiva. Ljudskom je biću teško voljeti bližnjega bezuvjetnom i

čistom ljubavlju. Stoga Gospodin šalje poruku: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jer 31:3)

Ta je ljubav, dragocjena dušo, namijenjena tebi, bilo da si gladna prave ljubavi ili si zapletena u kandžama

one uništavajuće izopačene ljubavi. Svevišnji iščekuje radostan odjek u tvojoj nutrini: „Otkako znam da me Bog

ljubi, znam i svoje mjesto u svijetu!“ U Evanđelju po Ivanu ta Ljubav vječna progovara još snažnije. Netko je

pošao u smrt iz ljubavi prema tebi i meni:

9


Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne

pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao

svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.

Iv 3:16–17

Voljena si, dragocjena dušo, ti imaš svoje mjesto u ovome svijetu, štoviše, milošću Božjom možeš biti

izbavljena od smrtne privlačnosti grijeha. Voljena si ljubavlju čistom, vječnom i bezuvjetnom.

Sveto pismo, ali i svakodnevne okolnosti, svjedoče o tome da te Bog vidi, On te poznaje, On te ljubi i brine

se o tebi. Poslužit ću se riječima Augustina, autora nadaleko poznatog djela Ispovijesti: „Bog te ljubi kao da si

jedino biće na svijetu.“

Podijelit ću s tobom dva osobna iskustva. Putovao sam s prijateljem na cjelodnevni seminar koji se održavao

u malom slavonskom mjestu. Unatoč žurbi i htijenju da stignemo na vrijeme, ipak smo zakasnili. U prepunoj

smo dvorani našli dva slobodna mjesta u zadnjem redu. Voditelj je još uvijek držao uvodni govor. Primijetio je

i naš dolazak te nas pozdravio imenom i prezimenom pred cijelim skupom. S mene je curio znoj. Bilo je ljetno

doba i vruće je bilo od samog jutra.

Predavač je dolazio iz većega grada. Bio je poznat i meni bliskim krugovima, no nisam ga imao priliku

osobno upoznati. Pokušavao sam misli usredotočiti na predavanje. Nije išlo. Govorio je vrlo zanimljive stvari,

10


no zbog umora od putovanja te zbog sparine u dvorani jedva sam oči držao otvorenima. Sve sam se vrijeme

borio kako bih ostao budan. Znao sam da ću se strašno osramotiti ako na predavanju utonem u san.

Osjetio sam ogromno olakšanje kad je predavač najavio stanku. Spas! „Umit ću se“, pomislio sam, „i valjda

mi se u nastavku neće toliko spavati.“ U tom trenutku nisam ni slutio da mi za bijeg iz pospanosti neće trebati

umivanje. „Prije nego što odemo na odmor“, izustio je predavač, „želim vam još nešto reći.“ „Izdržat ću i ovaj

dodatni govor samo da ne bude predug…“, pomislio sam u sebi.

Predavač je počeo govoriti pred svima o tome kako je prije mnogo godina prenoćio kod prijatelja u Zagrebu.

„Zašto je to tako važno?“ pitao sam se. Nastavio je. Kako nije mogao zaspati, prelistavao je knjige s polica

u sobi. I u ruke mu je došla zbirka duhovne poezije Ljubav i vjernost. Trgnuo sam se jer sam ja zaslužan za

tu zbirku! Godinama sam skupljao izvornu poeziju pjesnika koji su pisali za dušu i tako uredio jednu jedinu

zbirku poezije u životu. Tiskana je petnaestak godina prije tog seminara u manjem broju primjeraka. Tada je

predavač izgovorio moje ime, usmjerio pogled prema meni i upitao me: „Hoćeš li na početku drugog dijela mog

predavanja izrecitirati neku od tih pjesama ako znaš napamet?“

To mi je bilo toliko šokantno i neočekivano da sam samo gledao u čudu. „Da, svakako,“ odgovorio sam,

„nešto ću pripremiti“. Nisam ni u najluđim snovima mogao naslutiti da me taj predavač poznaje po imenu

zahvaljujući zbirci poezije! Potpuno sam se razbudio. Recitirao sam jednu pjesmu iz te zbirke pred cijelim

skupom odmah nakon stanke. Mislim da sam bio najbudniji čovjek u dvorani. Moje se nutarnje biće sasvim

razbudilo i predavanje sam nastavio pratiti svjež i usredotočen.

11


Ali osim one poruke sa zemaljske razine, taj mi je događaj zasvijetlio i nebeskom svjetlošću. Bila je to

poruka poput one koju je Gospodin Isus uputio Natanaelu dok mu se približavao: „Vidio sam te“. (Iv 1:47–48)

„Da, ja te vidim. Ja te poznajem. U središtu si mog zanimanja“.

Upotrijebit ću zanos autora 139. psalma da iskažem svoje osjećaje u trenucima dublje Božje spoznaje:

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem,

izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su

ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, sve već

znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.

Ps 139:1–4

Da, moj Stvoritelj i Otkupitelj me ne poznaje samo po zbirci poezije, na koju me nadahnuo, nego i po

cjelokupnoj nutrini moga bića! On poznaje mene – ja poznajem Njega.

Isti sam taj zanos osjetio prije mnogo godina tijekom kratkog boravka u Beču. Prolazio sam razdoblje

potištenosti i sjete. Čak ni znamenitosti toga grada te veličanstvene zgrade nisu me mogle razvedriti. Šetao

sam. Primijetio sam skupinu mladih ljudi kako pjevaju na ulici. Prišao sam im bliže. Iznenada mi je netko iz

njihova okruženja pružio naljepnicu na kojoj je pisalo: Got Liebt dich – Bog te ljubi. „Ovo je uistinu poruka od

tebe, Gospodine“, pomislio sam. „Nisam jedan od mnoštva šetača u ovome gradu. Ja sam onaj kojega ti vidiš

i onaj čije srce poznaješ, jer ti si stvorio moje bubrege, satkao me u krilu majčinu“ (Ps 139:13). Bilo je to kao da

12


Bog kaže: „U stranome si gradu i ovdje te nitko od mnoštva ljudi ne poznaje pa ni onaj tko ti je dao tu naljepnicu.

Bilo kome da se obratiš, nitko neće ništa znati o tebi. Ali ja te poznajem, znam tvoju tugu i tvoju radost. I ja te

ljubim!“

Dragocjena dušo, Bog te poznaje i ljubi te ljubavlju vječnom. Nije potrebno čekati na naljepnicu s natpisom:

Bog te ljubi. Dovoljno je otvoriti Sveto pismo. Ono je osobna poruka tebi i meni. Božji je prst spreman ugravirati

riječi Ljubim te u tvoje srce. Natanael je bio zapanjen što ga Isus poznaje iako se nikada prije nisu susreli.

Njegov je odgovor Isusu bio: „Ti si Sin Božji.“ (Iv 1:49) Je li to i naš odgovor? Hoće li Isusovo djelo na križu,

sa značenjem Ja te ljubim, vrijediti više od tvoje i moje čežnje za ljubavlju prema zemaljskim postignućima i

sjajem? Njegov je poziv upućen tebi, kao što je bio i meni.

„Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti.“ (Ef 5:14) Može li taj poziv u nama proizvesti

raskajano srce i čežnju da ga slijedimo?

Vjerujem da su i osobna iskustva koja sam podijelio zajednička svima koji traže Gospodina. I kroz teške

okolnosti Bog nam želi objaviti: „Ja te vidim, znani su mi tvoji putovi – i ja te ljubim.“ Od trenutka kada osjetiš

da te Bog voli, svoje ćeš okruženje gledati u svjetlu neba, a ne kroz prizmu sive zemaljske svakidašnjice. No,

vidimo li mi Gospodina očima srca i vjere? Poznajemo li ga u zemaljskim okolnostima? Osjećaš li se voljenom,

dragocjena dušo? Ili smo – kao što piše meni nepoznati autor – „… poput čovjeka koji je zamolio šapatom:

‘Bože, govori mi.’ I ptica je zapjevala. No, čovjek je nije čuo. Stoga je čovjek zavapio: ‘Bože, govori mi!’ Grom i

munja zatutnjali su nebom.

13


No, čovjek to nije čuo. Okrenuo se oko sebe i rekao: ‘Bože, daj da te vidim.’ Zvijezda je zasjala punim sjajem.

No, čovjek to nije zamijetio. Stoga je zavapio u očaju: ‘Dotakni me, Bože, i daj mi da znam da si ovdje!’ Nakon

toga, Bog se spustio i dotakao čovjeka. No, čovjek je samo stresao leptira sa sebe i pošao dalje.“

14


2

SIGURNO TE NEĆU OSTAVITI

Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti.

Heb 13:5


Dragocjena dušo, postoji Netko tko neprestano govori nutrini tvoga bića: „Sigurno te neću ostaviti; nipošto

te neću zapustiti“. (Heb 13:5) I taj se Netko drži svoje riječi, jer On je Gospodin Bog tvoj. On je s tobom u sve

vrijeme tvoga zemaljskog putovanja. „Gle, u dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 49:16), slikovito ti progovara. I

postavlja pitanje:

Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje?

I daje odgovor: Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.

Iz 49:15

Nosim to iskustvo Božje skrbi i u dubini svoga bića. Vjerujem da je ono zajedničko svima onima koji se

svakodnevno utječu Gospodinu i traže Njegovo vodstvo. Gospodin te neće ostaviti. Gospodin te neće zapustiti.

Govorim ti to kao onaj koji se zbog svoje krhkosti često osjećao ostavljenim i napuštenim. „Ta dokle, Gospodine,

dokle ćeš me zaboravljati?“ (Ps 13:2) jadikovao sam poput psalmista. Osjećaj napuštenosti često je zahvaćao

moju nutrinu. Ali u isto vrijeme, iz dubine bića, Bogu je odlazio i snažan vapaj za Njegovom rukom pomoći.

Jednom je prilikom Gospodin po Duhu Svetome usmjerio moje misli na događaj u Svetome pismu koji je umirio

moju dušu – ne samo za taj trenutak nego i za mnoge buduće dane.

To je bilo ovako. Otvorio sam Bibliju i čitao o Josipu. Volim što su ga nazivali sanjarom. Sanjao je kako je

vezao snopove u polju.

16


Pomislite, ushićeno je govorio mnogobrojnoj braći, vezali smo nasred

polja snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade uzgor. Uto se

vaši snopovi okupe okolo i duboko se poklone mome snopu.

(Post 37:7)

Braća mu na to nisu odgovorila: „Josipe, drži se snopova, a ne snova, i nas ostavi na miru.” Njihova je

reakcija bila puno oštrija. U Josipovom su nastupu prepoznali opasnost. „Kaniš li se nad nama zakraljevati?“

bilo je njihovo pitanje. „Hoćeš li nam biti gospodar?“ (Post 37:8) Ta bojazan nije bila bez razloga. Vrlo su lako

uočavali kako njihov otac pokazuje puno više naklonosti najmlađem sinu nego njima. A Josipovim znakovitim

snovima nije bilo kraja.

Znamo i sami da sanjari ne prolaze najbolje u životu. Pola u šali, pola u istini mogu reći da sam to i sam

osjetio na vlastitoj koži. U Josipovoj sam dobi i ja bio neka vrsta sanjara. Dok sam s roditeljima na seoskom

polju okopavao kukuruz, na trenutak bih ostavio posao, prišao majci, koja je neumorno zamahivala motikom, te

bih joj uzbuđeno govorio: „Mama, jednog ću dana vidjeti Englesku. Jednog ću dana posjetiti Ameriku. Jednog

ću se dana popeti na najviši neboder na svijetu – Empire State Building u New Yorku!“ Otac me prekoravao

riječima: „Sine, drži se motike!“ Ipak, dok sam s roditeljima radio po polju, više sam sanjao nego mahao motikom

ili srpom. No, za razliku od Josipa, moji su snovi bili maštarije, a njegovi su bili Bogom nadahnuti snovi. Stoga,

vratimo se njemu.

17


Josip je svoje snove platio visokom cijenom. Više je puta bio ostavljen: prvo na dnu jame, ostavljen na

milost i nemilost putujućih trgovaca; zatim je na vrhuncu životnih iskušenja i poniženja lažno optužen za preljub

i bačen u tamnicu, prepušten okrutnoj zbilji. Našao se sam u beznadnoj situaciji. Bio je zatočen u Egiptu, daleko

od svoga doma. Nije mogao računati na oca jer je on mislio da mu je sin mrtav – da ga je rastrgala divlja zvijer.

Nije mogao očekivati pomoć braće jer su oni zapravo bili začetnici postojećeg stanja. Ali baš tu u tamnici činilo

se da je zasjao tračak svjetlosti.

Josipu je povjereno nadgledanje i posluživanje drugih utamničenika. Ubrzo je zamijetio da su u zatvor

dospjela dva velikodostojnika: peharnik i pekar egipatskoga kralja. Svaki je od njih usnuo san koji ih je učinio

potištenima. U tom je podneblju bilo rašireno vjerovanje da su snovi usko povezani sa stvarnošću. Pekar je

sanjao tri bijele košare, a peharnik lozin trs s tri mladice na njemu. Bog je obdario Josipa mudrošću tumačenja

snova, stoga je i pekaru i peharniku otkrio značenje snova. Pekaru je predvidio nepovoljan ishod, a peharniku

je rekao sljedeće:

Poslije tri dana faraon će te pomilovati i vratiti na tvoje mjesto; opet ćeš

stavljati pehar faraonu u ruke, kao i prije, dok si mu bio peharnik.

(Post 40:13)

18


Tako je Josip utješio peharnika i dao mu nadu.

Na kraju ga je zamolio za uslugu:

Kada ti bude opet dobro, molio je Josip, sjeti se da sam i ja bio s tobom: spomeni me

faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuće. Jer, zbilja, vapio je mladić, bio sam silom

odveden iz zemlje Hebreja; ni ovdje nisam ništa skrivio, a baciše me u tamnicu.

Post 40:14–15

Sve što je Josip pretkazao u vezi s peharnikom i pekarom ispunilo se. Pekar je obješen, a peharnik vraćen u

službu. Josipu je ostala nada da će se peharnik zauzeti za njega.

Nakon svih stradanja koja je doživio zbog ljudske zavisti, zlobe i požude, Josip se ponadao da će mu

peharnik – nakon što je oslobođen – uzvratiti za dobro. Ali nije bilo tako. Ipak se glavni peharnik nije sjetio

Josipa – zaboravio je na nj. (Post 40:23) Zaboravio je na nj! Josip je još jednom bio zaboravljen i ostavljen

na cjedilu! Zar je moguće da ljudi tako lako zaboravljaju učinjeno dobro? Udubljen u misli o ovome događaju,

razmišljao sam: „Istina je, Gospodine, ljudi zaboravljaju. Evo, nisam zatočen i u puno boljem sam položaju od

Josipa, ali unatoč tome, i ja se, Gospodine, osjećam napušteno.“ Počeo sam jadikovati: „Evo, taj i taj se čovjek

nije zauzeo za mene, osjećam se potpuno sam u tome i tome“. Nakon svih tih jadikovka, u dubini bića osjetio

sam, vjerujem, snažno utisnute misli Duha Svetoga. „Vidiš“, otprilike se takva misao oblikovala u meni, „tako

izgleda kada ljudi zaborave. Ali sada gledaj kako Bog djeluje tamo gdje čovjek zakaže!”

19


U nastavku ovoga biblijskog događaja piše: „Poslije dvije godine usni faraon da stoji pokraj Nila.“ (Post 41:1)

Dvije godine nakon peharnikova izlaska iz tamnice faraon je usnuo dva sna: jedan se odnosio na sedam ružnih i

mršavih krava koje su proždrle sedam debelih i lijepih krava. Drugi se san odnosio na sedam šturih klasova koji

su proždrli sedam jedrih i punih klasova. Snovi su uznemirili faraona. Nitko od njegovih čarobnjaka i mudraca

nije umio protumačiti njegove snove. Te su okolnosti natjerale peharnika da se sjeti Josipa. Priznao je svoj

propust i ispričao kako je mladi utamničenik ispravno protumačio njegov i pekarev san. To je ponukalo faraona

da pozove utamničenog Josipa i izloži mu svoje snove.

Josip je ponovno, uz Božje nadahnuće, dao pravo tumačenje faraonovih snova: pretkazao je sedam godina

obilja i sedam godina gladi. Faraon je uočio Josipovu Bogom nadahnutu mudrost. Stoga mu je podario ne samo

slobodu nego ga i uzvisio na visoki položaj. Nakon toga, slika Božjeg zauzimanja i upravljanja okolnostima bila

mi je jasna kao dan. Bog je nadahnuo faraona snovima koje nitko nije mogao protumačiti. I jedno i drugo bilo je

Božje djelo kako bi peharnika stjerao u kut i snažno ga ponukao da se sjeti propusta.

Taj je događaj Josipova rukom Božjom izbavljenja iz tamnice i snažan zahvat Duha Svetoga i meni donio

oslobođenje od osjećaja napuštenosti. „Sigurno te neću ostaviti“, odjekivalo je u nutrini bića, „nipošto te neću

zapustiti!“ (Heb 13:5) Zakažu li ljudi u zauzimanju za tebe, Bog ima drugi novi način da čudesno uzvisi prijatelja

svoga (Ps 4:4), kako kaže psalmist. Ti se samo trudi potpuno biti predan Bogu.

Gospodin Isus, Božji Sin, pretrpio je daleko veće patnje i poniženja od Josipa. Pred svoje uhićenje pretkazao

je da će ga napustiti njegovi najbliži učenici. Ali dobro je znao da neće ostati sam: „Ja nisam sam“, govorio im je,

„jer je Otac sa mnom“. (Iv 16:32) Na jednak način i ti, dragocjena dušo, možeš reći: „Nisam sama, Gospodin Isus

20


je sa mnom!“ On poziva cijelo tvoje biće da se prepustiš njegovu vodstvu i strpljivo čekaš njegov zahvat. Josip

je strpljivo čekao dvije godine. I ti si pozvana na strpljenje, molitvu i nadanje za neke tvoje „dvije godine“. Bogu

je potrebno tvoje vrijeme za iščekivanje Njegova pobjedonosnog djelovanja. Božja providnost upravlja tvojim

okolnostima. Osloni se na Njegovu zaštitu i zavapi mu: „Sjeti me se, Gospodine!“ Otvori svoje srce djelovanju

Duha Svetoga da čuješ odgovor na taj vapaj: „Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!“ (Heb 13:5)


3

PROMIJENIT ĆU TI IME

Prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta

Gospodinova. Neće te više zvati Ostavljenom…

Iz 62:2b,4a


Volim pjesmu Myre Brooks o staroj i raštimanoj violini. Voditelj dražbe nastojao je i nju prodati – pa makar za

sitniš. Ali nije išlo. Uz sav voditeljev trud, nije bilo zainteresiranih. Činilo se da nikome ne treba stara, oštećena

i raštimana violina. Prošla bi potpuno nezapaženo da se u posljednji trenutak nije dogodio neobičan obrat.

Ustao je neki stariji gospodin i pošao prema naprijed. Uzeo je violinu, stresao s nje prašinu, zatim ju je neko

vrijeme ugađao i zasvirao. Taj je starac bio poznati violinist i svirao je u zanosu. Prisutni su se pogledavali u

čudu, pitajući se kako je moguće da čuju tako divnu melodiju? Nakon toga, vlasnik je prodao violinu za cijelo

bogatstvo. „Što je povećalo njezinu cijenu”, mnogi su znatiželjno ispitivali vlasnika, “i otkud sada ti predivni

zvuci?” On je jednostavno odgovorio: „To čini dodir majstorove ruke.”

Cijelim bićem stojim iza toga da je vrijedno iskusiti onaj živi dodir – dodir Majstorove ruke. Vjerujem da je

po milosti Božjoj onaj Violinist nebeskog podrijetla spreman naše raštimano i grijehom oštećeno srce uzeti u

svoje naručje kako bi naša nutrina dala novu melodiju – remek-djelo Majstora. Izvrstan primjer takva nebeskog

djelovanja u Svetome pismu nalazim u apostolu Pavlu. Dok se sa svojim suputnicima kretao prema Damasku,

gradu u tadašnjoj rimskoj provinciji Siriji, za sebe zasigurno ne bi rekao da mu je srce ‘raštimano’. Imao je jasan

cilj i sve je bilo ugođeno da taj cilj i ostvari – samo nije slutio da se kreće u pogrešnom smjeru. Pripadnike

novonastale skupine vjernika smatrao je zakletim neprijateljima. Cilj njegova pohoda bio je pronaći ih, staviti

u lance, i muškarce i žene, te ih otpremiti u tamnice. Mislio je da to čini u ime Božje. Tada još nije iskusio Božji

zahvat i sav se bio posvetio ostvarenju svojih ljudskih poriva.

Ali baš na tom putu prema Damasku iznenada ga je obasjala svjetlost s neba; pao je na zemlju i čuo Isusov

glas: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 9:4) Proganjajući Isusove sljedbenike, proganjao je upravo i onoga

23


koga su oni naviještali. Oslijepio je, suputnici su ga morali uzeti za ruku i povesti za Damask. Vjerojatno od šoka

koji je doživio, Savao tri dana nije ni jeo ni pio. I onda slijedi obrat. U kuću u kojoj je boravio došao je čovjek

imenom Ananija, kojega je Bog poslao. Znate li što je učinio? Položio je ruke na Savla i rekao mu:

Brate Savle, poslao me Gospodin Isus, koji ti se ukaza na putu kojim

si išao ovamo, da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.

Dj 9:17

Ananija je položio ruke na čovjeka koji je već tri dana bio slijep. Ali to zasigurno nije bio zahvat čovjeka nego

Boga. Zapravo je to bio, slikovito rečeno, dodir Božje majstorske ruke. Kao što kaže poznata kršćanska pjesma:

„Ruka na ramenu mom bila je Kristova…“, Savao je progledao, počeo je jesti i vratio je snagu. Novim očima i

novim srcem gledao je na svijet. Shvatio je da je itekako bio ‘raštiman’ te da je njegovo prijašnje djelovanje

u Božjim očima bilo grješno. No, nakon susreta s Kristom, Pavao (Savao) je bio neki drugi čovjek; ne više

neustrašivi progonitelj zaslijepljen mržnjom. Naprotiv, imao je novo poslanje: u blagosti Duha Svetoga i u ime

Onoga koji mu se ukazao i čiji je dodir iskusio oslobađati ljudske duše iz tamnica i okova grijeha.

Promišljajući o tom Božjem zahvatu, ispunja me divljenje. Osjećam da je cjelokupni život i djelovanje apostola

Pavla zapravo Božje čudesno postignuće. To nije poput nekoga glazbenog ili slikarskog remek-djela koje se

može čuti ušima ili vidjeti očima. To nije ni poput nečijega veličanstvenog uspjeha koji izaziva oduševljenje

zbog pobjede ili dolaska na visoki položaj. To je nešto iznad ljudskog shvaćanja i nešto što duboko prožima

24


naše nutarnje biće. Od trenutka Božjeg dodira pa nadalje, Pavlov je život neprestano iskustvo boli i trpljenja,

uspona i padova, nutarnjih previranja, svladavanja svakojakih smrtnih opasnosti. Za čovjeka previše. Samo je

Božji dodir i zahvat mogao od duboko osjećajnog, shrvanog, opterećenog i slabašnog ljudskog bića, kao što

je bio Pavao, učiniti smisleno djelo u novim okolnostima. Nebeski je Violinist izvrsno ugodio Pavlove slabosti

u izvor snage za naviještanje Evanđelja. „Dosta ti je moja milost“, govorio mu je Gospodin, „jer se moja snaga

savršeno očituje u slabosti.“ (2 Kor 12:9)

Pavao priznaje nebesko podrijetlo svoga poslanja:

Evanđelje koje sam propovijedao nije ljudska stvar, niti ga ja primih

niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista.

Gal 1:11–12

U svim je okolnostima Pavao imao čvrstu misao vodilju. On izjavljuje:

Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku – službu

koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje Božje.

Dj 20:24

25


On priznaje ovisnost o nebeskom vodstvu. Govori da njegov život nije toliko priča o njemu samome, nego da

je to ponajprije priča o Bogu koji mu se smilovao i iskazao naklonost. On priznaje: „Milošću sam Božjom ono što

jesam.“ (1 Kor 15:10) Unatoč tome što je progonio Crkvu i činio zlodjela, Bog mu je iskazao naklonost. Susret

sa živim Kristom odredio je novi životni pravac. Predao se Božjem vodstvu i On je upravljao njegovim koracima

– ne više on sam ni ljudi u okruženju. Postao je poslanikom Kristovim koji u svim okolnostima naviješta da je

„plaća za grijeh smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu…“ (Rim 6:23)

Uvjeren sam da milošću Božjom i mi možemo doživjeti dodir Božje majstorske ruke kao izraz dubokih

želja da Bog upravlja našim koracima. Svatko od nas ima posebno iskustvo. Taj je Božji zahvat okosnica i

moje životne priče. Davne 1985. godine, u doba mladosti, moje je srce bilo slomljeno, a životne okolnosti,

slikovito rečeno, potpuno ‘raštimane’. Sa sela sam stigao u grad, tjeran nesređenim stanjem u obitelji. Bio sam

tih, stidljiv i povučen, nesnalažljiv u praktičnim stvarima, ljudski rečeno, bez ikakvih izgleda za uspjeh. Radio

sam honorarni posao koji mi nije omogućavao ni zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Na nekoj zamišljenoj

dražbi nitko ne bi uložio ni novčića u moju budućnost – pa ni ja sam. Hodajući ulicama grada, mjesecima sam

u sebi plakao.

No, s vremenom se dogodio neobičan obrat. Isus, Violinist nebeskog podrijetla (tako bih to mogao opisati

u skladu s pričom na početku), počeo je ugađati moje srce, voditi me u pokajanje i ulijevati mi nadu u novi

početak. Poput psalmista, radosno sam prihvatio Božje putove: „Al’ ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati

desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem…“ (Ps 73:23–24) Pred izazovima grube stvarnosti i životnim

preprekama te kad god nemam snage, izgovaram tu molitvu s pouzdanjem u Onoga čiji sam dodir doživio:

26


„Neka mi, Gospodine, bude moguće po milosti što mi se čini nemoguće po naravi.“ (Toma Kempenac) Radije

se pouzdajem u Božju milost i Njegov naum nego u vlastita htijenja i nastojanja. Bog mijenja moju nutrinu, Bog

mijenja moje okolnosti!

Na jednom sam glazbenom susretu čuo pjesmu koju je moja duša odmah prisvojila. Kao da je govorila

upravo meni. Lijepo se uklapa u djelovanje nebeskog Violinista. Žao mi je da nisam upamtio svaku riječ, no

pripjev je išao otprilike ovako: „Promijenit ću ti ime. Više se nećeš zvati Ranjeni, Odbačeni, Usamljeni, Ostavljeni.

Tvoje će novo ime biti Radosni, Prijatelj Božji, Onaj koji gleda lice Božje…“

Vjerujem da je autor pronašao nadahnuće za pjesmu u riječima biblijskog proroka Izaije. Taj je prorok

nagovijestio veličanstvenu obnovu Jeruzalema, odnosno Božjeg naroda, kao plod Božjeg zahvata. Izaija je ulio

snažnu nadu svojim proroštvom o Jeruzalemu:

Prozvat će te novim imenom, Božje su riječi za njegov narod, što će ga odrediti

usta Gospodinova… Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom,

govori Gospodin, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata…

Iz 62:2,4

Novo je ime, kojim će Gospodin nazvati svoj narod, uključivalo korjenitu promjenu ljudskoga srca. Obnovljen

rukom Božjom iznutra, narod će Božji u Gospodinovoj ruci biti „kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga

svoga“ (Iz 62:3), kako piše na početku 62. poglavlja Izaijine knjige.

27


Bog je promijenio ime i Jakovu, starozavjetnom patrijarhu od kojeg potječe 12 izraelskih plemena. Doslovno

je promijenio njegovo ime i dao mu novo. Dogodilo se to uoči susreta s Ezavom, njegovim bratom. To je bilo

teško razdoblje za Jakova. Nalazio se pred velikim iskušenjem. U mladosti je prevario brata i zamjerio mu se do

te mjere da mu je Ezav zaprijetio smrću. Jakov je pobjegao. No, nakon mnogo godina boravka u tuđini, zaputio

se natrag svome domu. Putovao je s obitelji i velikim stadom. Prije nego što će doći onaj trenutak sučeljavanja,

Jakov se nakratko povukao u samoću. Bio je pritisnut tjeskobnom brigom: Hoće li se sukobiti s bratom? Hoće

li brat iz osvete poubijati žene i djecu?

I te ga je noći iznenada napao neki čovjek, u kojemu je on poslije prepoznao Boga u obličju anđela. Nakon

hrvanja, koje je trajalo sve do zore, anđeo je izrekao značajne riječi:

Više se nećeš zvati Jakov, rekao mu je, nego Izrael, jer si se

hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.

Post 32:29

Jakov je dobio novo ime. Za Izraelca ime je označavalo čovjekovu osobnost i narav. Imao je novo srce. Kao

da mu je tim novim imenom Bog htio reći: „Nekada si bio Jakov, varalica. Do svojih si ciljeva stizao prijevarom.

Ali to je razdoblje iza tebe. Sada te nazivam novim imenom: Izrael. Nakon te borbe i hrvanja, koje je bilo i znak

tvoje nutarnje borbe, tvoje je srce drukčije – ono sada pripada Bogu.“

28


Božje obećanje Jeruzalemu i Božjem narodu, kao i zahvat na Jakovu, u isto je vrijeme i veličanstveni poticaj

nama da mu dopustimo rad na srcu. Plačemo li u samoći ili na ruševinama nutarnjeg bića – nebeski je Violinist

spreman biti u našem društvu i graditi na ruševinama. Kao što je Gospodin djelovao na biblijske heroje vjere i

korjenito zahvatio u njihove sveukupne okolnosti, evo ga i danas u tvojoj blizini s čvrstim obećanjem: „Promijenit

ću ti ime.”

Da, svjedočim da je Bog promijenio ime i meni, jednomu od mnogih koji su putovali dolinom suza! Vraćajući

se na onu priču s početka, slikovito mogu još jednom potvrditi da je Gospodin Isus, Violinist nebeskog podrijetla,

uzeo moje slomljeno i ‘raštimano’ srce u svoje naručje. Začuo sam dirljivu melodiju: „Promijenit ću ti ime: više

se nećeš zvati: Ranjeni, Odbačeni, Usamljeni, Ostavljeni… Tvoje će novo ime biti: Radosni, Prijatelj Božji, Onaj

koji gleda lice Božje…“ Postao sam Nađeni, onaj kojega je našao Gospodin Isus i onaj koji je, zahvatom Božje

majstorske ruke, našao mnoge. Doživio sam to kao odgovor na molitvene suze, raskajano srce i duboke čežnje.

I kako nisam imao ništa osim dubokih čežnji, znam da je zahvat u moj život došao odozgo.

Evo i primjera koliko je ta promjena bila velika. Tijekom božićnih blagdana sa suprugom Renatom posjetio

sam moje prve stanodavce. Gazda Mato i gazdarica Zdenka, kako sam ih nazivao u vrijeme podstanarskog

života, silno su se obradovali što me vide nakon toliko godina. Ne mogu ni danas zaboraviti začuđene izraze

njihovih lica. Radosno sam im predstavio suprugu, živahno pričao o mnoštvu prijatelja koje sam stekao, o

malim i velikim gradovima po svijetu koje sam u međuvremenu posjetio. Ushićeno sam im darovao zbirku

poezije proizišle sa susreta pjesnika. Imao sam osjećaj da su me moji bivši stanodavci gledali u čudu. Kao da

gledaju neko priviđenje. Kao da ne mogu vjerovati svojim očima. Gospodin Mato obilazio je oko stola te sve

29


vrijeme radosna lica i s izrazima čuđenja gledao prema meni. Naime, on i supruga Zdenka poznavali su me u

sasvim drugim okolnostima.

U njihovoj sam dvorišnoj sobici živio kao u samostanu: tiho i povučeno. Svakodnevno su mogli zapaziti

da su moji jedini prijatelji bile knjige. U slobodno sam vrijeme na starom pisaćem stroju pisao pjesme i priče,

prepisivao lijepe misli i izreke iz knjiga. „Ti si mladić koji živi u bajkama“, jednom su mi rekli. A gle, pred njima

je odjednom bila sasvim druga osoba. Više nisam ni tih, ni stidljiv, ni povučen, ni osamljen i kao kruna svega

– stojim pred njima sa svojom suprugom! Taj mi je božićni susret s prvim stanodavcima podsjetnik na veliku

prekretnicu nastalu Božjim djelovanjem i dodirom Njegove majstorske ruke.

Dragocjena dušo, možda je i tvojoj nutrini potreban Božji zahvat, kao što je on potreban svakomu od nas.

Hodaš li dolinom suza, poput mene u danima mladosti, zasigurno bi se i ti htjela zvati Nađena, ona koja gleda

Božje lice ili ona koja je našla mnoge. Milosti Božjoj potrebna je tvoja duboka čežnja, pokajanje i dopuštenje

da s tvoga nutarnjeg bića skine prašinu, zaliječi rane, popravi slomljena i oštećena mjesta i ugodi ga svojom

majstorskom rukom. Ovo ti pišem, uz molitvu, da Božjim djelovanjem – unatoč protivnim i nesklonim

okolnostima – tvoja nutrina u konačnici postane vrhunskim Božjim djelom, da poput pjesnika psalama kličeš

Stvoritelju:

Hvala ti što sam stvoren(a) tako čudesno, što su djela tvoja predivna!

Ps 139:14

30


U zaključku mogu reći da je na tebi i na meni odgovoriti hoćemo li se sami svakodnevno hrvati s postojećim

stanjem i tražiti izlaz vlastitim nastojanjem, poći stranputicom i još više se zaplesti ili duboko u duši poželjeti

da nam Bog dovede život u red, da nas nebeski Violinist ugodi te se prepustiti Njegovu zahvatu i vodstvu te

tako poći stazom Božje milosti i providnosti. Hoćemo li nastaviti mukotrpno činiti napore u pogledu zemaljskih

potreba ili ćemo se dati Bogu na raspolaganje do te mjere da dodir Božje majstorske ruke od nas učini svoje

remek-djelo?


POSTAO SAM NAĐENI – ONAJ KOJI JE NAŠAO MNOGE!



4

JEREMIJIN POZIV – TVOJ POZIV

Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;

prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih.

Jer 1:5


Dragi prijatelju, što si po zanimanju? Možda automehaničar, vozač autobusa? Ili si učitelj, glazbenik,

poljoprivrednik, trgovac? Lijepo je kad čovjek ima posao, pogotovo ako radi ono što voli te kad može reći:

„Posvetio sam se tome i tome – to je moj poziv.“ Posao koji radimo omogućuje nam kruh naš svagdašnji i krov

nad glavom. Divno je kada možemo skrbiti o obitelji, a i o svojim bližnjima. Bog nam je za to dao sposobnosti.

No, je li naš život i cjelokupno naše djelovanje samo odgovor na svakodnevne obveze i dužnosti? Svodi li se

on samo na promišljanje o uobičajenim životnim potrebama ili se pak naše nutarnje biće nada nekom snažnijem

i dubljem poticaju? Pisac Poslanice Hebrejima obraća se vjernicima kao dionicima nebeskoga poziva:

Zato, sveta braćo, piše on, koji ste dionici nebeskog poziva, promatrajte

poslanika i velikog svećenika naše vjere, Isusa.

Heb 3:1

I što reći na to? O ti, dragocjena dušo, čija nutrina čezne potpuno se predati u Božje ruke, znaj da nisi

proizvod zemaljskoga djelovanja nego si plod proizišao iz Božjeg poziva, Njegova vodstva i Njegove ljubavi.

Plod si nebeskog ostvarenja!

Biblijski prorok Jeremija u prvom poglavlju svoje knjige opisuje trenutak Božjega poziva u službu: „Dođe mi

riječ Gospodinova“, govori prorok i nastavlja: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije

nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te… Idi k onima kojima te

šaljem i reci sve ono što ću ti narediti.“ (Jer 1:4–5,7)

35


Jeremija je živio u malome mjestu Anatotu. Nalazilo se nedaleko od Jeruzalema, glavnoga grada Judeje.

Poziv koji je primio od Boga nije bio poput dolaska nekoga bogatog rođaka koji ti kaže: „Sinko, hajde sa mnom

u grad. Vidjet ćeš mnoge lijepe stvari, naći ću ti dobar posao pa ćeš i raditi, ali se i dobro provoditi. Tvoji će biti

sretni što se nećeš morati mučiti poput njih!” Bog daje Jeremiji vrlo težak zadatak: govorit će u Njegovo ime

narodu koji je postao neposlušan i nepokoran. To prvotno neće biti poruka nade, koja se uglavnom s radošću

prima. Ne, zadatak je iznimno težak:

Gle, postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuješ

i rušiš, da zatireš i ništiš, da gradiš i sadiš.

Jer 1:10

Prije poruke nade za narod trebala je doći poruka osude. Stoga se mladić uplašio tako odgovornog zadatka

te se kolebao preuzeti ga. Odgovorio je Bogu plaho: „Ah, Gospode, Gospode, gle, ja ne umijem govoriti: dijete

sam.“ (Jer 1:6) No, Bog je obećao Jeremiji da će biti uz njega te ga izbavljati iz opasnih situacija. Mladiću je to

bilo dovoljno: kročio je na težak put k ispunjenju Božjeg zadatka.

Dragi prijatelju, ti i ja možemo nakon ovoga reći: „Pa što mi imamo s tim. Jeremiju je Bog pozvao na zadatak.

On je zasigurno čuo glas Božji ili glas Njegova anđela koji mu je jasno rekao što treba činiti. A ja niti čujem glas

Božji niti vidim Njegova anđela. Meni nitko ništa ne govori. Kakve ja imam veze s Jeremijom?” Unatoč tome,

mislim da smo snažno povezani s ovim Jeremijinim pozivom. Uvjeren sam da Bog i tebi i meni poručuje: „Prije

36


nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih…“ I

dodaje: „Dodijelio sam ti i zadaću na ovome svijetu, no još uvijek čekam na tvoj odgovor.“

Sveto pismo daje pregršt poticaja da se pokrenemo na Božje djelo. Svijet u našem okruženju treba jednako

Božje djelovanje kao i u Jeremijino doba – doba nemorala i duhovne krize. Iz Božjeg kuta gledanja, nepravda je

dosegla vrhunac jer Bog na prorokova usta izgovara ovu vijest:

Pođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima

pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu…

Jer 5:1

Prošla su mnoga stoljeća. Možda taj sud jednako vrijedi i za današnje doba. Stoga Bog s velikom pozornošću

očekuje tvoj i moj odgovor u pogledu poslanja.

Jeremija je strahovito patio i trpio progonstva dok je izvršavao zadatak. Jadikovao je pred Bogom: „Zašto

je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste?“ (Jer 15:18) Vapio je i pitao se: „O

zašto iziđoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju, i u sramoti da dokončam dane!“ (Jer 20:18) Čak je došlo

do toga da je htio odustati: „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime.“ (Jer 20:9) Ipak,

Jeremijina je knjiga svjedočanstvo da taj Božji čovjek nije odustao nego je u potpunosti ispunio svoj zadatak.

Ti možeš reći: „Ah, takav zadatak ne bih nikako htio prihvatiti, kakav je to život u kojem te stalno proganjaju i

37


odbacuju, a ti moraš jadikovati i vapiti za milost?” Takvo je razmišljanje sasvim razumljivo. Jeremijin je život

imao dubinu i bogatstvo kakvo nam je teško razumjeti.

U prvom redu, Jeremija je bio svjestan da služi Stvoritelju neba i zemlje te da ima Njegovu potporu. Stoga

je i mogao uzvikivati:

Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce

moje. Jer sam se tvojim zvao imenom, o Gospodine, Bože nad Vojskama.

Jer 15:16

Jeremiju je zatim vodila ljubav prema njegovu narodu. Nakon poruke o kazni, uslijedila je poruka nade:

„Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam!“ (Jer 31:9) i “Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i

razveseliti nakon žalosti.“ (Jer 31:13) Jeremija je imao jasan cilj u životu. Martin Luther King, poznati crnački

vođa za građanska prava u Americi, rekao je: „Ako čovjek u svom životu ne nađe nešto za što je voljan umrijeti,

njegov život nije vrijedan življenja.“ Jeremija je imao upravo ono za što je bilo vrijedno umrijeti.

I ti i ja imamo potporu Spasitelja svijeta u želji da budemo izvršitelji Njegova poslanja – kakvo god ono bilo.

Gospodin Isus govori i tebi i meni, jednako kao što je to činio i svojim učenicima: „Niste vi mene izabrali, nego

sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane…“ (Iv 15:16) O, dioniče nebeskog poziva,

i ti imaš Spasiteljevu potporu u naviještanju Radosne vijesti o spasenju ako je tvoje srce posvećeno Njemu.

Ljiljana Gehrecke, draga gospođa iz Vukovara koja je srcem i dušom bila posvećena službi mirotvorstva, ovako

38


je jednom izjavila: „Sve što sam do sada u životu uradila dobro – Božje je djelo. Neprestano molim da mi povjeri

teške zadaće i da me usmjeri. Neizmjerno sam zahvalna za osjećaj da On to doista čini. Svatko od nas kome

Gospodin povjerava zadaće – sretan je čovjek.“

Majka Tereza živjela je u redovničkoj zajednici u Calcutti u Indiji. Bila je sretna što je mogla podučavati

djecu. Nakon što je krenula na odmor u jedno planinsko mjesto, primila je novi poziv od Gospodina, „poziv

unutar poziva“, kako ga je nazvala. Osjetila je da Gospodin govori nutrini njezina bića: „Moraš otići iz svoje

udobnosti i pomoći siromašnima živeći s njima.“ Napustila je ugodno okruženje u kojemu se nalazila te se u

potpunosti posvetila najsiromašnijima. Bila je potresena prizorima bijede i molila: „Ako nikako ne budem mogla

pomoći tim jadnim ljudima, onda mi barem daj da umrem s njima i da im svjedočim o Tvojoj ljubavi.”

Dragocjena dušo, ti čiju nutrinu ushićuje i raduje Riječ Božja, možda unutar svojega zemaljskog poziva i

zvanja trebaš i onaj nebeski poziv koji će se odnositi na spasenje ljudskih duša po Isusu Kristu, nešto za što ćeš

moći reći: „Sad znam za što sam rođena! Sad znam koji je smisao toga što sam došla na ovaj svijet! Moj život

nije samo svakodnevno ustajanje, odlazak na posao, povratak i spavanje. On je daleko smisleniji i svrhovitiji!”

Premda nas Sveto pismo na mnogim mjestima već potiče na takvo poslanje, Duh Sveti nam ga može snažnije

utisnuti i upisati u nutrinu našega bića, kao što je to učinio gospođi Ljiljani ili Majci Terezi. No, potrebno je

povući se u molitvu, čitati Sveto pismo i promišljati. Kao što je rekao Izidor Seviljski: „Tko želi biti stalno s

Bogom, mora često i moliti i čitati Bibliju. Kad, naime, molimo, mi razgovaramo s Bogom, a kad čitamo, Bog

govori nama.” I još nešto. Potrebno je Bogu dopustiti da govori. Baš kao što je to izrekao Parker Palmer: „Ne

možeš sam izabrati svoj poziv; moraš dopustiti da ti život govori.“ S tobom sam u molitvi.

39


5

IZMOLITI OD GOSPODINA

… koga nazva imenom Samuel: Jer sam

ga izmolila od Gospodina.

1 Sam 1:20


Dragocjena dušo, želim ti skrenuti pozornost na dva dramatična događaja povezana tankom niti. Poveznica

je snažno htijenje da se ostvari željeni cilj. U prvome se rodilo dijete, u drugome je dijete umrlo.

Prvi je događaj biblijski zapis o Ani, supruzi čovjeka koji se zvao Elkana. Uz Anu, imao je još jednu ženu:

Peninu. Prema tadašnjim običajima Izraelaca i okolnih naroda, mnogoženstvo se dopuštalo, stoga je Elkanin

slučaj s dvije žene bio sasvim uobičajen. Ana nije mogla roditi dijete. No, Penina, druga žena, rađala je suprugu

djecu pa joj je to davalo značajnu prednost u odnosu na ženu bez djece. U tadašnjem društvu plodna je žena

dobivala na ugledu i poštovanju. Za ženu koja nije rađala smatralo se da je, u neku ruku, pod prokletstvom.

Elkana je ljubio Anu više nego Peninu, no njegova joj ljubav nije bila dovoljna utjeha.

Ana je doživljavala poniženja od suparnice. Koristila bi svaku priliku kako bi Anu izvrgla ruglu zbog

neplodnosti. Elkana je bio religiozan čovjek, vrlo revan prema mjerilima onoga doba. Svake je godine odlazio

u obližnje svetište kao čin štovanja Boga. Vodio je sa sobom i svoje žene. Vjerovalo se da je u svetištu Božja

prisutnost snažnija. Stoga bi Ana tijekom tih posjeta svetištu uvijek iznova iznosila Bogu što joj leži na srcu.

Ponižena i nesretna, najdublje je čežnje svoga bića i sva svoja stremljena vezala samo uz jedno: dobiti dijete.

Na vrhuncu svoga jada, Ana je gorko plakala i izlijevala molitvu Bogu u svetištu:

Gospodine nad vojskama! Ako pogledaš na nevolju službenice svoje, i opomeneš

se mene, i ne zaboraviš službenice svoje te dadeš službenici svojoj muško

dijete, ja ću ga darovati Gospodinu za sve dane njegova života…

1 Sam 1:9–11

41


Njezina je molitva bila toliko osjećajna, snažna i puna zanosa da je Eli, svećenik u svetištu, pomislio da je ta

žena pijana. Ali kad je shvatio o čemu je riječ, ispratio je Anu ovim blagoslovom: „Pođi u miru! A Bog Izraelov

neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila.“ (1 Sam 1:17)

Obećala je Bogu darovati dijete ako molitva bude uslišena. Možda je Gospodin samo na to čekao: da Anino

srce zaželi posvetiti dijete Bogu. Možda je godinama prije molila: „Bože, želim dijete jer me sram pred ljudima,

svi me preziru!“ Možda je otišla stepenicu više: „Bože, želim dijete zbog sebe i muža!“ No, Bog je mijenjao

njezinu nutrinu, sve dok nije izrekla: „Ja ću ga darovati Gospodinu za sve dane njegova života. Bože, želim

dijete kao dar tebi! Želim da ti budeš na prvom mjestu u mome životu!” Nakon nekog vremena, Ana je doživjela

uslišenje. Rodio se dječak. Nazvala ga je Samuel: „Jer sam ga“, rekla je Ana, „izmolila od Gospodina.“ (1 Sam

1:20)

Drugi je događaj o starozavjetnom kralju Davidu, poznatom po tome što je bio čovjek po Božjem srcu. Bog

ga je okružio odanim prijateljima i vojnicima, učinio je da bude omiljen među narodom te je mogao uživati

mnoge pogodnosti. Ipak, David je poželio tuđu ženu. Bat-Šeba je bila žena jednog od njegovih vojnika – Urije

Hetita. Njemu je ona toliko zapela za oko da je odlučio silom i prijevarom doći do nje. Nakon što nije uspio

drukčije, poslao je u rat njezina supruga, u prve bojne redove, ne bi li ovaj poginuo.

To se i dogodilo. Odani je vojnik poginuo na bojnom polju, a kralj se mogao nesmetano oženiti njegovom

ženom. Bat-Šeba mu je rodila sina. Bog, koji je podržavao Davida u njegovim pravednim pothvatima, nije prešao

preko ovog zločina. Preko proroka Natana objavio je Davidu grijeh koji je počinio. Posljedicu toga strašnog

zlodjela prenio je prorok ovim riječima:

42


Ali jer si tim djelom prezreo Gospodina, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!

2 Sam 12:14

U prvome opisanom događaju dijete se rodilo kao plod duboke i ustrajne molitve. Drugi događaj govori o

djetetu koje je umrlo kao posljedica ljudskog nastojanja da se do cilja dođe silom i prijevarom.

Pred nama je jednak izbor: poći Aninim putem u ostvarenju cilja ili postupiti poput Davida. I u jednom i

drugom slučaju suočit ćemo se s posljedicama. Čovjek često bira Davidov način u želji da se domogne časti,

moći, vlasti ili onoga što mu ne pripada. David se gorko kajao što je na podmukao način preoteo ženu svome

bližnjemu. Bog mu je oprostio, ali posljedice su ostale. I Ana je mogla poći tim putem. Mogla je vrijeđati suparnicu

riječima: „Što ti vrijede djeca kad me muž voli više od tebe!?“ Mogla joj je uzvraćati na uvrede, pakostiti joj na

razne načine, čak joj silom i prijevarom ugroziti život. To je sastavni dio ljudskog srca i promišljanja. Ali ona nije

pošla tim putem. Pošla je putem poniznosti, ustrajnosti i žarke molitve.

Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj, ispjevao je taj isti kralj David, koji

je prošao teška iskustva, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka koji

spletke kuje. Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe da zlo ne učiniš.

Ps 37:7–8

43


Dok se David gorko kajao jer je dijete umrlo, dotle se Ana radovala zbog rođenja djeteta. „Samuel je rastao“,

napisano je za njezino dijete, „a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.

Sav Izrael, od Dana do Beer Šebe, spozna da je Samuel postavljen za proroka Gospodinovog“. (1 Sam 3:19–20)

Zapis o Ani podsjeća i na Moniku, majku Augustina, ranokršćanskog učitelja i pisca nadaleko poznatih

Ispovijesti. Majka je mnoge godina izlijevala suze pred Bogom ne bi li se njezino dijete obratilo od grješnog

načina života i puta koji je vodio u propast. I ona je imala ‘svećenika Elija’, jednoga Božjeg čovjeka kojemu je

odlazila. Jednom joj je prilikom rekao da pođe od njega u miru. Gledajući suze koje je prolijevala za spasenje

duše svoga djeteta, još je dodao: „Sin tolikih suza neće propasti!“ Uskoro je Augustin doživio obraćenje.

Evanđelja spominju dvanaestogodišnju djevojčicu, jedinicu nadstojnika sinagoge. Otac je pao Isusu pred

noge te ga usrdno molio: „Evo mi kći umrije. Dođi, stavi svoju ruku na nju pa će oživjeti!“ (Mt 9:18–19) Ukućani

su javili nadstojniku sinagoge da nije potrebno dovoditi Isusa: djevojčica je mrtva i tu nema pomoći. Ali Isus

je došao k djevojčici. Dok su drugi oplakivali njezinu smrt, Isus ju je uzeo za ruku i djevojčica je ustala i počela

hodati. (Mt 9:23–25).

Dragocjena dušo, poput Anine ili one nadstojnika sinagoge, Bog treba i naše ustrajne i usrdne molitve.

Očekuje tvoj i moj poziv: „Dođi, Gospodine, i uzmi me za ruku.“ I kada nas Gospodin – slikovito rečeno – uzme

za ruku, novi će život biti udahnut u naše biće. Nećeš morati silom otvarati vrata pred sobom niti nasilno

pokušavati doći do željenog cilja, već će Gospodin upravljati tvojim koracima. Njegov dodir oživljuje.

44


Neka Gospodin oživi naše nutarnje biće kako bismo prošli kroz vrata koja On otvara! Netko je rekao: „Ne

ulazi na ona vrata koja ti Gospodin nije otvorio!“ Bog zasigurno poručuje: „Sin tolikih vapaja i uzdaha neće

propasti. Kći tolikih suza i čežnji neće propasti!“ Kao i kod Ane, Gospodin možda čeka da konačno izgovorimo:

„Bože, neka plod moje molitve bude tebi na čast i slavu, tebi darujem svoje želje i htijenja. Gospodine, ti se

proslavi – to je moja najveća želja!“ Ako je to i tvoja želja, dragocjena dušo, pođi u miru. Neka ti Bog, Otac

Gospodina Isusa Krista, ispuni molitvu kojom si ga molila.

45


6

NEKA TE NE OSTAVLJAJU DOBROTA I VJERNOST

Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih

sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga.

Izr 3:3


Jeste li možda podstanar? Ili ste to nekad bili? Zasigurno vam je poznat onaj strah od povećanja stanarine?

Doživio sam ga. Moji su stanodavci, zajedno s njihovom odraslom djecom, bili draga i srdačna obitelj. Radovao

sam se što sam imao svoj mir u njihovoj obiteljskoj kući, u lijepo uređenoj sobi. A i njima se sviđalo što sam ja

tih i miran pa je radost bila obostrana.

Sobu sam unajmljivao vrlo povoljno. Ali nakon godinu-dvije, ta se obitelj našla u novčanoj stisci pa sam

načuo da će, htjeli-ne-htjeli, morati povećati stanarinu. Za mene je to značilo da ću biti prinuđen tražiti stan

negdje drugdje. Svaki sam dan strepio da će se stanodavci pojaviti s takvim zahtjevom.

U to sam vrijeme imao priliku otići u Varšavu na jedan susret mladih. Smještaj je bio besplatan – u velikoj

sportskoj dvorani s vrećama za spavanje. Put je bio organiziran po iznimno niskoj cijeni pa je to valjalo iskoristiti.

Željno sam iščekivao putovanje. Tih sam dana razmišljao otprilike ovako: „Da, smještaj je besplatan, put sam

uspio nekako platiti, još kad bih samo imao neki novac za džeparac!”

Dan-dva uoči puta uobičajeno sam krenuo na posao. Toga me jutra stanodavka Anđela pričekala kod

izlaznih vrata. Stajala je na kraju hodnika i gledala prema meni. Nakon jutarnjeg pozdrava počela je bojažljivo:

„Znate, nešto bih vam htjela reći…” „Gotovo je”, munjevito mi je prošla misao, “dogodit će se ono najgore baš

pred polazak na put, reći će mi za povećanje stanarine!”

Gospođa Anđela je nastavila: „Molim vas, nemojte se ljutiti…” Srce mi se stegnulo. „Kud baš sad pred put”,

potišteno sam razmišljao. Anđela mi je pružila kuvertu: „Zaista vas molim da se ne ljutite, no čula sam da idete

47


na put pa vam želim ovo dati. Nemojte se, molim vas, uvrijediti.” U kuverti je bio željeni džeparac za Varšavu!

Stanodavki čak nisam ni spominjao put, vjerojatno je čula od moga prijatelja.

Mnogo godina poslije, tijekom jednog posjeta, shvatio sam da se gospođa Anđela ni ne sjeća tog događaja,

no to djelo ljubavi čuvam u srcu. Kao da uživo gledam gospođu Anđelu gdje pred Božjim prijestoljem izgovara:

Gospodine, kad te vidjesmo gladna pa ti

dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti?

Mt 25:37

A onda kao da čujem Gospodina Isusa koji joj odgovara: „I onda kada si onom mladiću, putniku za Varšavu,

dala džeparac, učinila si veliko djelo ljubavi prema meni. Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili

jednomu od ove moje najmanje braće.“ (Mt 25:40)

Dragocjena dušo, možda se pitaš zašto ti ovo pričam. To činim u snažnoj želji da ti Duh Sveti upiše u srce

sljedeću misao vodilju:

Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost,

objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga.

Izr 3:3

48


U knjigama ovoga svijeta govori se o velikim filmskim zvijezdama, uspješnim sportašima, bogatim poslovnim

ljudima i karizmatskim političarima. Heroji naših dana su hrabri, nepokolebljivi i neustrašivi ljudi. Opisuju se

njihovi junački pothvati, velike bitke. Uvjeren sam da je sasvim drukčije sa zapisima u nebeskoj „Knjizi života“.

Sveto pismo daje nam naslutiti da je u njoj zapisano ono što je promaklo ljudskoj pozornosti; mnoga djela

ljubavi na koja se ljudska povijest nije ni osvrnula. Slikovito rečeno, tamo je djelo Božje dobrote kroz gospođu

Anđelu upisano zlatnim slovima.

Baš kao što Gospodin Isus opaža u hramu siromašnu udovicu i za nju kaže:

Uistinu, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od sviju, jer su svi

ovi od svoga viška dali za dar određen Bogu, a ona od svoje neimaštine.

Lk 21:3–4

Dok su drugi možda obraćali pozornost na znamenite ljude koji su se zatekli u hramu, Isus je uzdigao

siromašnu udovicu na Božje prijestolje i zapis o njoj našao se u Svetome pismu. Tako i tebi želim da je Božje

djelovanje u tebi, kao i tvoje ime, zapisano u Knjizi života. (Otk 3:5)

Stoga, dragocjena dušo, pogledaj oko sebe i razmisli. Možda u tvome okruženju postoji netko kome će

tvoj mali dar mnogo značiti, kao što je meni značio dar gospođe Anđele. Martin Luther je rekao: „Ono što sam

zadržao u svojim rukama, izgubio sam. Ono što sam stavio u Božje ruke, još uvijek imam.“

49


Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost. Ali u svemu tome nemoj zaboraviti da „sva snaga naše dobrote

dolazi od Boga”. (Ciprijan) Apostol Pavao upozorava na dvije stvari. Piše crkvi u Efezu: „Da, milošću ste

spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas, to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.“ (Ef 2:8–9)

Svojim djelima dobrote nećeš zadobiti Boga ni Njegovo spasenje. Ali ako tvoje srce osjeća Božju milost, ako

cijelim svojim bićem u vjeri prihvaćaš Kristovo djelo na križu kao izraz njegove ljubavi prema tebi, tada dobro

znaš da je dobrobit drugih tvoj veliki cilj.

U toj istoj poslanici apostol Pavao naglašava:

Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela

ljubavi koje Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.

Ef 2:10

Nisi stvoren samo zbog onoga što ćeš učiniti za sebe, nego mnogo više – zbog onoga dobra koje će Bog

učiniti po tebi za tvoje bližnje, u ispunjenju one ljubavi za koju je Krist umro na križu. Imaj u vidu da je „zlo u

svijetu gordo i veliko, no Bog ga podnosi. Dobro u svijetu je slabašno, no Bog ga podržava” (Veuillot). Budi uz

ono što Bog podržava.

Na pitanje židovskog učitelja koja je najveća zapovijed u Zakonu, Gospodin Isus je odgovorio: „Ljubi

Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva

zapovijed.“ (Mt 22:37–38) No, Isus tu nije stao. Nastavio je: „Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao

50


samoga sebe!“ (Mt 22:39) U ovom je snažnom poticaju sadržano i iskustvo Božjeg čovjeka koji je rekao:

„Dajemo li drugima, obogaćujemo sebe.“

Na kraju, imam još jednu priču za tebe, dragocjena dušo. Tijekom srednje škole stiglo je pismo da mi za

mjesec-dva stiže u posjet teta Marija. Ah, kakvo je to bilo veselje! Zahvaljujući njoj i tetku Đuri mogao sam

živjeti u velikom gradu i ići u željenu školu. Plaćali su moje školovanje i to je bila velika žrtva s njihove strane.

Stoga je moje srce sve vrijeme bilo ispunjeno zahvalnošću prema to dvoje ljudi.

„Teta Marija će me posjetiti“, odjekivalo je u mome srcu. „Kakve li radosti!“ skakutao sam i uzvikivao u

zanosu. Teta mi je, u međuvremenu, poručila da do njezina dolaska razgledam trgovine i izaberem lijepu jaknu

za tetka Đuru, kako na to ne bi gubila vrijeme kad stigne. Svaki sam dan na putu prema školi gledao u izloge.

„Ova bi jakna bila dobra za tetka Đuru! Uh, ova druga bila bi još bolja! Ne, predložit ću ipak jednu drugu. Moram

naći onu najljepšu!”

Danima sam bio ushićen što mogu za tetu i tetka učiniti tu neznatnu uslugu i tako na skroman način zahvaliti

za njihovu ljubav. Konačno je došao i trenutak dolaska tete Marije. Zanimala se za različite stvari, no ja sam

jedva dočekao da joj pokažem izloge i jakne. Vodio sam ju od trgovine do trgovine. Teta je svaki put ljubazno

zamolila prodavačicu da mi dopusti isprobati jaknu. Rekla bi: „Slične si građe kao tvoj tetak Đuro pa tako mogu

vidjeti koja će mu veličina odgovarati.“ Toliko sam isprobavao jaknu za jaknom da mi je već postalo sumnjivo.

Teta je konačno kupila jaknu, pružila ju meni i rekla: „Za tebe je!“

51


Shvatio sam da se poslužila trikom. Htjela je meni kupiti jaknu. No, znala je da ne bih ni za sve blago svijeta

prihvatio tražiti jaknu za sebe. Kako su mi teta i tetak plaćali učenički dom, strogo sam vodio računa da nemaju

nijedan drugi izdatak za mene. No, jakna je bila kupljena, nisam ništa mogao učiniti jer me teta dovela pred

gotov čin. Sve to vrijeme dok sam u izlozima tražio najbolju jaknu, misleći da tako njoj činim uslugu, ja sam,

ustvari, uslugu radio sebi: ta je jakna bila dar meni.

Da, Bog upravo tako djeluje. Pozivajući me kroz Sveto pismo da ljubim bližnje, da upirem svoje oči u Njega

i živim u skladu s Njegovom Riječi, to ne čini zbog toga što me želi u nečemu uskratiti, već naprotiv – želi

ono najbolje za mene. On ima toplu jaknu za hladne zimske dane – za svako svoje dijete. Stoga, neka te ne

ostavljaju dobrota prema bližnjima ni vjernost prema Bogu!

52


7

DOPUSTIO SAM DA JE POGLEDAŠ SVOJIM OČIMA

Ta Gospodin, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potoka

i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima…

Pnz 8:7


Mojsije je stajao na vrhu brda i gledao preko rijeke Jordan. S one strane bila je zemlja, obećana izabranom

narodu. Nakon dugogodišnjeg lutanja pustinjom, umorni su putnici bili nadohvat dobre zemlje – kako ju opisuje

Sveto pismo – „zemlje potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima…“ (Pnz 8:7) Da, vođa

Božjeg naroda promatrao je zemlju obilja i blagostanja. Ali on nije ušao u nju.

Dok je gledao taj predivni krajolik, njegove su se oči polako zatvarale jer se njegov zemaljski put tu završavao.

„Dopustio sam da je pogledaš svojim očima…“ (Pnz 34:4), bilo je sve što je Bog nakanio za njega u tom trenutku.

Mojsije je umro, a narod je krenuo preko Jordana.

Vjerujem da mnogi u mladenačkoj dobi imaju neku svoju ‘obećanu zemlju’. I ja sam ju imao. Kao zaljubljenik

u američke filmove iz četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, gledao sam u mislima preko Atlantika

na ‘obećanu zemlju’. Filmovi poput Divnog života, božićnog filma s Jamesom Stewartom, bili su čarobni napitak

za moju dušu. Na krilima mašte, zamišljao sam da ću jednoga dana, poput mojih filmskih junaka, iz maloga

mjesta, siromašan i pun mladenačkih ideala, stići konačno u neki veliki grad. I tamo ću – kao što se to ponekad

događa u filmovima s Garyjem Cooperom, Ingrid Bergman, Gregoryjem Peckom i drugima – nakon mnogo

uspona i padova doći do željene sreće i radosti. No, kao što znamo, želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim

drugo. Poći preko Atlantika bilo mi je neizvedivo.

Stoga sam se u dobi od 21 godine zaputio prema bližim i dostižnijim odredištima. Na putu prema nekoj svojoj

‘obećanoj zemlji’, vlakom sam se približavao Parizu. Padao je sumrak, a veliki se grad nazirao u daljini. Srce mi

se odjednom počelo stezati u mučnoj neizvjesnosti pred sutrašnjicom. Preplavili su me osjećaji neopisive tuge

i osamljenosti. Nalazio sam se u stranoj zemlji, bez poznanstava i sredstava za prenoćište – stranac i tuđinac.

54


Nakon mjesec dana lutanja po tuđini, odlučio sam vratiti se kući, prolijevajući gorke suze zbog razočaranja u

snove i uzaludnih pokušaja da dosegnem ‘obećanu zemlju’.

I danas moje oči gledaju prema Obećanoj zemlji. Gledam je očima vjere i pouzdanja. To pouzdanje više ne

proizlazi iz nekoga mladenačkog maštanja ili zanosa. Ono je nastalo kao plod Božjeg prodora u moju nutrinu i

kroz iskustvo vjere. Duboko je usađeno u moje nutarnje biće. Na kraju mladenačkih lutanja zemaljskim stazama,

Isus Krist je zadobio moje srce za onu Obećanu zemlju koja je u mom srcu stvarnija nego svijet u kojem živim.

U toj Obećanoj zemlji – kako nagoviješta Sveto pismo – neće biti pokvarenosti i zloće. To je zemlja u kojoj neće

biti smrti, ubijanja ni ratova, stradanja ni bolesti.

„U kući Oca moga ima mnogo stanova“ (Iv 14:2a), govorio je Isus učenicima. Vjerujem da su te riječi upućene

svakome vjerniku čije srce gori u čežnji za predanjem Bogu.

Kad odem te vam pripravim mjesto, nastavio je Gospodin, vratit ću

se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.

Iv 14:3

Vječno boravište nije mjesto zemaljskoga blagostanja prema kojemu se kretao izabrani narod pod Mojsijevim

vodstvom. To je mjesto prema kojemu svako zemaljsko boravište blijedi i gubi sjaj. Stoga su oči biblijskih heroja

vjere bile uprte u nebo – prema nebeskoj domovini. Kao što je Mojsije samo u daljini vidio Obećanu zemlju,

55


tako su i oni nebesku domovinu gledali iz daljine, hodajući zemaljskim putovima. U vjeri umriješe svi ovi, ističe

novozavjetna Poslanica Hebrejima, govoreći o Noi, Abrahamu i drugim vjernima koji

ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te

priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji… Zato ih se Bog ne stidi, ne

stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.

Heb 11:13,16

Toma iz Kempena, redovnik i autor poticajnog djela Nasljeduj Krista, ovako je iskazao željno iščekivanje

vječnoga života: „O, preblaženi boravak u nebeskome gradu! O, presjajni dane vječnosti što ga noć ne zamračuje,

nego uvijek rasvjetljuje vječna istina; dane uvijek veseli, uvijek sigurni, što se nikada ne mijenjaš u protivno!…

O kamo sreće kad bi zasvijetlio već jednom taj dan i kad bi svršilo se sve ovo vremenito! Svetima, doduše, on

svijetli neprestanim sjajnim svijetlom, ali putnicima na zemlji samo izdaleka i u zrcalu.“

Putovanje prema nebeskome gradu – slikovito rečeno – sasvim je drukčije od onoga mog puta vlakom. U

ono doba moje mladosti mrak se spuštao nad gradom, a tuga nad srce. Ah, kakva li je to bila teška neizvjesnost:

bio sam u stranom gradu i svatko mi je bio stranac. Ovdje, naprotiv, dok se bližim danu susreta s Gospodinom,

moje se srce puni nadom koju poznaju svi vjerni. Stoga možemo reći zajedno s biblijskim herojem vjere Jobom:

56


Ja znadem dobro — moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se

probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega

gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.

Job 19:25–27

Znate li kako je Gospodin, između ostaloga, učinio da mi nebeska domovina bude tako vidljiva i bliska te

da na nju izdaleka gledam pun pouzdanja? Upravo uspoređujući ono doba mladosti i ovo današnje. Nakon što

sam se predao Gospodinu cijelim bićem i zamolio ga iz dubine srca za Njegovo vodstvo, On je preokrenuo moj

udes. Iz okova osamljenosti poveo me putem susreta s ljudima. Kad se prisjećam svih dragih lica koja danas

poznajem, svih čudesnih susreta, znam da je Gospodin bio na djelu. I znam da je to samo predokus Neba. Tek

ćemo se tamo vidjeti u pravoj svjetlosti – pod daleko većim sjajem i u punom ispunjenju čežnje za susretom!

Jedni drugima moći ćemo reći, kao što je to neki pjesnik ispjevao: „Već sam te vidio u svjetlosti zemlje i u

ljubavi ljudskoj.“ Moje će ih srce vidjeti u trajnoj nebeskoj radosti koja će se samo uvećavati i u ushićenju

koje će samo rasti. Neću se – kao u vrijeme zemaljskoga postojanja – plašiti rastanka s bližnjima ili njihova

gubitka. Gospodin mi je dopustio, kao što to čini svakome vjerniku, gledati očima vjere prema Obećanoj zemlji

u nebeskoj domovini.

Poznavao sam jednu dragu osobu koja je imala problema sa živcima. Često nije uzimala lijekove pa s njom

nije bilo lako kada je imala ‘žutu minutu’, što je bilo često. Tada bi bila gruba i otresita. U sjećanje mi se usjekao

dan kad me nazvala telefonom. Njezin je glas tada bio tako blag, a njezin govor toliko suosjećajan, radostan i

57


miran. Činilo mi se da na liniji imam samo Nebo i nekog anđela s druge strane žice. Shvatio sam da je počela

uzimati lijekove te da je ta blagost i radost njezino pravo lice.

Duboko vjerujem da će susret u Nebu biti upravo takav: onu zemaljsku grubost, kojom se povremeno štitimo,

zamijenit će čudesna radost i vidjet ćemo ono pravo lice koje imamo – nebesko lice. Apostol Pavao je zapisao:

Postoje i nebeska i zemaljska tjelesa, ali drugi sjaj imaju nebeska, a drugi zemaljska…

I kako smo nosili sliku onoga zemljanoga (čovjeka), nosit ćemo sliku i ovoga nebeskoga.

1 Kor 15:40,49

Koja je razlika između zemaljskoga i nebeskoga? Poslužit ću se mislima nekih ljudi: „Naš sadašnji život, ako

ga se usporedi s vječnim blaženstvom, više je smrt nego li život.“ (Grgur Veliki) Ili još bolje: „Tjeskobe, pomutnje

i brige s kojima živimo prolaze kao neugodni snovi i mi se budimo da bismo novim očima vidjeli i novim ušima

čuli ljepotu i sklad stvarnoga Božjeg svijeta.“ (Nepoznati autor)

I kad god susrećem ljude, osobito drage i srdačne, zahvaćene Božjim žarom i ljubavlju, kažem samome sebi:

„Na blagoslov ste mi u ovom trenutku zemaljskoga hoda i ja se radujem. Ali kako ću se tek radovati kad vas

budem – po Božjoj milosti – gledao u svjetlosti Neba!” Nemoguće je a da ne postoji mjesto ponovnog susreta

i vječnog zajedništva!

Dragocjena dušo, zašto ti ovo govorim? Možda si i ti osamljena, na putu prema nekom „stranom gradu, nad

kojim se spušta mrak“. Bez Gospodina i Njegove svjetlosti svi smo na putu prema tami. Stoga ti ovo govorim

58


u želji da i tvoja nutrina osjeti duboki ushit i čežnju za domovinom vječne slave i sjaja! To ni u kojem slučaju

nije zato da ti skrenem pogled sa svakodnevne zemaljske zadaće, obveze i dužnosti. Baš naprotiv, potičem i

tebe i sebe da svakidašnji posao obavljamo još marljivije i odgovornije, ali u sjaju i svjetlosti Obećane zemlje.

Gospodin kao da nam kaže kroz Sveto pismo: „Za vrijeme tvojih zemaljskih dana dopustit ću da Obećanu

zemlju pogledaš očima vjere i srca. Ali prije toga dopusti ti meni da svakodnevno preobražavam i čistim tvoju

nutrinu sve dok ne postane primljiva na sjaj neba.

Dragocjena dušo, po svojoj riječi u Svetome pismu, Gospodin nam šalje i veliko upozorenje da olako ne

shvatimo vječni život i ne zaboravimo cijenu koja je plaćena za nas. Znaj da je cijenu platio onaj koji te čeka s

one strane rijeke Jordan, u nebeskoj domovini. Ti nisi otkupljena nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nečim

što se tiče zemaljskoga prolaznog sjaja, već skupocjenom krvi Krista, kao nevina i bez mane Janjeta (1 Pt 1:18)

Tvoji te zemaljski koraci mogu svaki dan voditi bliže nebeskoj domovini.

„Ako si okrenut u ispravnome smjeru“, rekao je netko, „trebaš samo nastaviti hodati. Ali ako nisi, promašit

ćeš cilj.“ Hodanje stranputicom zatvara nebo i vodi u vječnu propast. Stoga pazi kako hodaš, dragocjena dušo.

Sjeti se da ti ovaj život nije dan za ispunjenje tvojih čežnji, nego kao hod u skladu s voljom Božjom. A za one

najdublje čežnje srca, koje su u skladu s Njegovom voljom, Gospodin daje odgovor: daje ti da očima vjere

pogledaš preko rijeke Jordan… da izdaleka pogledaš na Obećani grad i postaneš Njegovom stanovnicom –

prije nego što se oči zatvore nad ovim svijetom. A do tada nam je ispunjati Njegovo poslanje. Nastavi hodati

– ako ideš u ispravnom smjeru. Ili učini zaokret. Pogledamo li na Zemlju, hvata se sumrak. Pogledamo li prema

Nebu – sviće jutarnja svjetlost.

59


60


8

JOŠ SE NISI VRATIO KUĆI

Kako je dobar Bog čestitima, Bog onima koji su čista srca!

Ps 73:1


Dragi prijatelju, negdje sam naišao na priču Još se nisi vratio kući. Govori o postarijem bračnom paru

misionara koja me odmah osvojila. Ne znam je li opisani događaj istinit, ali ga u svakom slučaju želim podijeliti

s tobom. Dakle, jedan je bračni par putovao brodom s afričkog na američki kontinent. Muž i žena proveli su

mnoge godine u Africi, nastojeći služiti tamošnjem stanovništvu i navijestiti im poruku spasenja po Isusu

Kristu. No, pod stare dane željeli su vratiti se u svoj zavičaj i posljednje godine provesti u svojoj zemlji. Nisu

imali nikakva primanja. Vraćali su se bez novčanih sredstava i narušena zdravlja.

Brod je plovio pučinom. Prvo što su zamijetili jest da imaju znamenitog suputnika. Na brodu je bio i

predsjednik njihove domovine. Vraćao se također u svoju zemlju, ali sa safarija u Africi. Znaš li, dragi prijatelju, u

koga su, prema ovoj priči, bile uprte oči putnika i posade? Nije teško pogoditi: u predsjednika i njegovu pratnju.

Oni stariji ljudi, muž i žena, stajali su negdje u prikrajku promatrajući strku oko predsjednika. Okupljeni su se

putnici naguravali oko tog značajnog čovjeka, pokušavajući mu stisnuti ruku ili barem uhvatiti njegov pogled da

mogu reći: „Čak me pogledao! Oči su mu se na trenutak zaustavile na meni!“

No nitko, nastavlja priča, baš nitko nije obraćao pozornost na usamljenog starca i staricu. Stari je misionar

uzdahnuo i prošaptao ženi: „Nešto mi tu nije jasno. Ti i ja smo tolike godine vjerno služili Bogu i ljudima u Africi,

a na kraju smo ostali sami. A ovaj čovjek ovdje vraća se iz lova i sav se svijet skupio oko njega. Nas nitko ni da

pogleda!“ Žena ga je umirivala i poticala da pokuša drukčije razmišljati. Ali starac si nije mogao pomoći. I dalje

je mrmljao: „To mi se stvarno ne čini poštenim.“ Brod je napokon uplovio u veliku njujoršku luku, a kad tamo

novinari, TV ekipe, gradonačelnik i ostali dostojanstvenici. Mnoštvo je – pogađaš – pozdravljalo predsjednika.

Stari je bračni par misionara i ovdje prošao nezamijećeno.

62


Sišli su s broda, potražili jeftino prenoćište u nadi da će već idući dan pronaći neki posao za preživljavanje.

No, te noći, duh se starog čovjeka slomio. Rekao je svojoj ženi: „To više ne mogu podnijeti. Osjećam se

obeshrabreno i poraženo. Bog ne postupa s nama pošteno.“ Žena mu je predložila da ode u spavaću sobu,

klekne i sve to kaže Bogu. Nakon kraćeg vremena starac se vratio iz sobe, ozarena lica. Supruga nije mogla

vjerovati. „Dragi,” upitala je, „što se dogodilo?“ I on joj je ispričao svoju priču. „Gospodin je izravnao račune sa

mnom”, odgovorio je misionar. „Rekao sam Bogu“, nastavio je, „kako sam duboko ogorčen što je predsjednik

doživio tako srdačnu dobrodošlicu po povratku kući, a nas nitko nije dočekao. Kad sam završio s jadikovkom,

osjetio sam kao da Bog stavlja svoju ruku na moje rame i jednostavno mi kaže: ‘Ali ti se još nisi vratio kući.’“

Dragocjena dušo, bračni par misionara iz priče nije jedini koji se još nije vratio kući. Sveto pismo upoznaje

nas s nekima koji s ove strane života nisu doživjeli dobrodošlicu. Dopusti mi da te upoznam sa psalmistom.

Za Asafa se vjeruje da je ispjevao 73. psalam te da je bio voditelj jednoga od zborova slavnoga starozavjetnog

kralja Davida.

Asaf je u svojoj jadikovci sličan misionaru iz naše priče. Osjeća se izigranim. S ove strane života doživio je

teška razočaranja i nepravde. Poslušaj na trenutak njegov vapaj:

63


A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše jer zločincima zavidjeh

motreći sreću grešnika. Nikakvu patnju ne snose, pretilo je tijelo njihovo. Ne žive u

mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju. Stoga je oholost ogrlica vratu njihovu,

a nasilje haljina koja ih pokriva… Ustima na nebo nasrću, a jezik se njihov obara na

zemlju. Zato moj narod za njima leti i srče obilne vode pa veli: „Kako da dozna Bog?

Spoznaje li Svevišnji?“ Eto, takvi su grešnici: Uvijek spokojni, bogatstvo zgrću.

Ps 73:2–6, 9–12

Vidiš, dok promatra sreću pohlepnih ljudi i nasilnika, psalmist na tom mjestu kao da kaže: „Bog ne postupa

pošteno sa svojim izabranicima. Drugi se bogate, a ja ostajem praznih ruku. Drugi čine grijeh za grijehom, a ja

čuvam čisto srce. Drugi varaju i dobro im ide. A ja ni ne pomišljam na krađu, ali jedva spajam kraj s krajem!“ Isus

u jednoj od usporedbi govori o siromašnom Lazaru. Započinje ovako:

Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno

gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se

nasiti onim što je padalo s bogataševa stola… Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Lk 16:19–22

64


Zar ljudima, koji žive poput Lazara iz ove prispodobe, ne dođe da i sami promrmljaju: „Bog ne postupa

pošteno sa mnom. Siromašan sam i gladan, a pokraj mene su ljudi koji se razbacuju bogatstvom!“ Zar vrhunac

nepravdi i poniženja nije doživio sam Isus? U ovom svijetu zasigurno se nije osjećao kao kod kuće, dok je

mnoštvo vikalo: „Razapni ga!“ (Mk 15:13) ili dok su mu se prolaznici i velikodostojnici njegova vremena rugali

povicima: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo

vjerovati u njega!“ (Mt 27:41–42) Odgovor je isti: „Još se nisi vratio kući.“ Isus je rekao: „Moje kraljevstvo ne

pripada ovomu svijetu.“ (Iv 18:36) Njegova je ‘kuća’ drugdje.

U zaključku se želim osvrnuti na psalmista Asafa. Premda osupnut prividnom srećom nepravednika, taj je

Božji čovjek ipak pun pouzdanja. „Prozreh kakav im je svršetak“ (Ps 73:17), zaključuje psalmist o bezbožnima,

oholima i nepravednima te kliče: „Kao što čovjek prezire san kad se probudi, tako ćeš, Gospode, prezreti lik im

kada ustaneš.“ (Ps 73:20) Unatoč nepravdama koje vidi uokolo, Asaf izjavljuje: „Kako je dobar Bog čestitima,

Bog onima koji su čista srca!“ (Ps 73:1)

Govoreći o herojima vjere, pisac Poslanice Hebrejima piše o njihovu iščekivanju povratka kući:

U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i

pozdraviše te priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji… A sad, oni teže

za boljom, to jest za nebeskom domovinom. Zato ih se Bog ne stidi, ne

stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.

Heb 11:13,16

65


A ti, dragocjena dušo, osjećaš li se među onima koji se još nisu vratili kući?

Evo onih koji ti pripremaju dobrodošlicu: bezbrojni anđeli, svečani zbor, sastanak prvorođenaca koji su

upisani na nebesima, Bog, sudac svega, duše pravednika koje su učinjene savršenima, Isus, posrednik Novoga

saveza… (vidi Heb 12:22–24) Istina je da te tamo neće dočekati novinari, fotografi ni gradonačelnici jer to

pripada zemaljskoj stvarnosti. Ali primit ćeš vijenac pravednosti koji će ti u onaj Dan dati Gospodin, pravedni

sudac. (2 Tim 4:8) Stoga, kakav je današnji izbor tvoga srca? Želiš li primiti nagradu iz ljudske ruke? Ako je

tako, nastavi se boriti za ljudsku pozornost i potporu. Pripast će ti slava i čast po mjerilima ovoga svijeta. Želiš

li primiti nagradu iz Božje ruke? Tada ne smatraj ovaj svijet svojom kućom već prilikom Božjeg djelovanja kroz

tebe.

Vjeruješ li da te tamo, gdje te čeka srdačna dobrodošlica, može povesti Isus? Imaš li dovoljno vjere i

pouzdanja u onoga koji je u ovome svijetu doživio osudu, trpljenje i poniženje?

66


9

BOŽIĆ U NEČIJEMU SLOMLJENOM SRCU

Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru.

Lk 7:50


Dragi prijatelju, zasigurno ti je poznato da se Isus rodio u judejskome gradiću Betlehemu. Lukino nas

evanđelje odvodi u to malo naselje, kazujući nam da su Josip i Marija, zbog obveznoga popisa stanovništva,

pošli iz galilejskoga grada Nazareta u mjesto njihova podrijetla. Starozavjetno je proročanstvo proroka Miheja,

više od sedam stoljeća prije dolaska Josipa i Marije u Betlehem, pretkazalo veliki događaj: „A ti, Betleheme

Efrato, riječi su proroka, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom;

njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.“ (Mih 5:1)

Kako se dvoje putnika približavalo Betlehemu, Mihejevo se proroštvo bližilo ostvarenju. Također i ispunjenje

onoga što je anđeo Gabriel navijestio Mariji u Nazaretu:

Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina, zapisuje evanđelist Luka riječi anđela, komu

ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se sin Previšnjega.

Lk 1:31

Vođeni okolnostima Božje providnosti, Marija i Josip stigli su na odredište, u Betlehem. Ne našavši

primjereniji smještaj, sklonili su se u štalu, ili možda špilju koja je služila kao štala. U Lukinu je evanđelju

Isusovo rođenje opisano na vrlo jednostavan način, tek s nekoliko riječi: „I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga

povije u pelenice i položi u jasle…“ (Lk 2:7) Tako se na planetu Zemlji, u vrlo skromnim uvjetima, rodio Isus, Sin

Previšnjega, kako ga je najavio anđeo Gabriel, i onaj koji je, prema Mihejevu proročanstvu, od vječnih vremena.

68


U božićno su vrijeme zasigurno i tvoje misli, dragocjena dušo, s Isusom. Vjerujem da su ti pred očima slike

one štale s djetetom u jaslama. Zamišljaš brižnu Mariju i pokraj nje Josipa. Možda čuješ i anđele koji pastirima

najavljuju Kristovo rođenje. No, znaš li da to nije jedino mjesto na kojemu se Isus rodio? Uvjeren sam da postoji

još jedno, vrlo zanimljivo mjesto koje također možemo smatrati mjestom Isusova rođenja. Zasigurno si u čudu!

Nije moguće da postoji još jedno mjesto! Kako se Isus može roditi u Betlehemu i – još negdje drugdje?

Na takvu me pomisao naveo Charles Spurgeon, poznati propovjednik iz 19. stoljeća. U nekoj sam knjizi

naišao na njegovu misao koja glasi otprilike ovako: „I na nebu se slavi Božić. Tamo na nebu, na svečanoj

božićnoj misi, Krist se također slavi i uzvisuje – ali ne zato što se rodio u jaslama, u štali, nego zbog toga

što je rođen u nečijemu slomljenom srcu.“ Ne čini li se i tebi da bi to mogla biti istina? Ako se netko pita

zašto u slomljenom srcu, odgovor je jednostavan: slomljeno srce u sebi nema prepreka prepoznati i prihvatiti

Gospodina, ono je otvoreno za nebeski zahvat.

O, da, Kristovo rođenje u slomljenom srcu možda je onaj pravi Božić koji treba slaviti i naviještati. Pozivam

te, prijatelju, da u svoje ruke uzmeš Bibliju. Želim te odvesti malo dalje, tamo gdje je na djelu odrastao Isus.

Kad jedno slomljeno srce prigrli Isusa, Sina Božjega, koji je hodao zemaljskom stazom, čini mi se da je to onaj

pravi smisao Božića. Barem prema već navedenoj misli poznatoga propovjednika. U sedmom poglavlju Lukina

evanđelja u zadnjem odlomku govori se o neuobičajenom danu u životu nekog Šimuna i neimenovane žene. Na

kraju se može zaključiti da je za Šimuna taj dan bio vrlo dramatičan, ispunjen neočekivanim događajima i pun

razočaranja. Za ženu je on značio prekretnicu – i pravi Božić. Promotrimo to zajedno.

69


Neka je žena, slomljena srca, potražila Isusa. Do tada je živjela životom bludnice. Tako prezrena i odbačena,

za mnoge nije bila vrijedna pozornosti. Tekst nam ne govori gdje je upoznala Isusa ni kako je čula za njega. No to

što je Isus postojao, što je ona u njemu prepoznala Boga koji ljubi i prašta, vodilo ju je u potragu za njim. Grijeh s

kojim se borila i blizina Božje praštajuće ljubavi nagnali su je da potraži novi život. Ušla je u kuću čovjeka koji se

zvao Šimun jer je saznala da je Isus kod njega na objedu. Prišla je Isusu i njezino mu je slomljeno srce izrazilo

dirljivu dobrodošlicu. Držeći posudu skupocjene pomasti, stala je pokraj Isusovih nogu te plačući – naglašava

Evanđelje – počela mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću. (Lk 7:38)

Čak i sam dolazak u Šimunovu kuću bilo je hrabro djelo. U podneblju u kojem je živjela žene su bile u

podređenom položaju. Osim toga, Šimun je pripadao farizejskoj sljedbi, čiji su pripadnici naglašavali vanjsku

pobožnost i prijezir prema onima koji se ne pridržavaju krutih propisa i vjerskih obreda. Evanđelje navodi

Šimunovu reakciju na dolazak te žene. „Kad bi ovaj bio prorok, pomislio je Šimun o Isusu, znao bi tko je i kakva

je ova žena što ga se dotače: da je grešnica.“ (Lk 7:39)

Isusov odnos prema toj ženi djelovao je zapanjujuće i razočaravajuće za domaćina. To je bilo tek prvo

iznenađenje. Šimun je u svoju kuću pozvao Isusa jer su ga i farizeji donekle priznavali za utjecajnog učitelja

i proroka, a ovaj se sasvim nedolično ponio prema grješnoj ženi, dopuštajući da ga ona dotiče i iskazuje mu

naklonost. Zamisli kako se tek Šimun osjećao kad mu je Isus, poznavajući njegove misli, rekao sljedeće riječi:

70


Vidiš li ovu ženu? –upitao je Isus Šimuna. Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge,

a ona mi suzama opra noge i otre kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako

uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza

pomašću. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.

Lk 7:44–47

Bilo je to kao da Isus kaže: „Šimune, ti si me pozvao u svoj dom da bi dobio na ugledu. Tvoj ponos, kruti i

bešćutni stav prema ljudima poput ove žene sprječavaju te da me primiš u srce. Gledaš u meni utjecajnu osobu

zbog koje ti može porasti ugled, ali ne vidiš u meni Boga koji se želi roditi u tvome srcu. A ta žena došla je po

nadu u novi život. Istina je da je njezino srce pod teretom grijeha, ali je lišeno ponosa, bešćutnosti i častohleplja.

Takvo me slomljeno srce vidi i prihvaća. Ti si me pozvao u svoj dom, a ona u svoje srce.“ Evanđelje navodi da

je Isus otpustio ženu riječima: „Oprošteni su ti grijesi“ (Lk 7:48) i „Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru.“ (Lk 7:50)

Mogli bismo reći da se Bog rodio u srcu te žene. I tamo na nebu – prema onoj divnoj misli Charlesa Spurgeona

– održana je svečana božićna misa jer je Krist bio rođen u nečijemu slomljenom srcu.

Vidiš, dragocjena dušo, za Božić je ključno čovjekovo srce. Dok pratiš Isusov zemaljski hod, zapisan u

evanđeljima, vidiš li u njemu Boga koji ljubi i prašta? Pozivaš li ga u svoj dom ili u svoje srce? Čuješ li da i on

tvome slomljenom srcu kaže: „Hajde u miru.“ Ako je tako, onda se u ovom trenutku i na nebu slavi Božić. Ali,

ne zaboravi, tamo na nebu, na svečanoj božićnoj misi, razlog slavlja Isusovo je rođenje – u tvome slomljenom

srcu.

71


Želim te blagosloviti molitvom: „Oče nebeski, u imenu Isusa Krista, tvoga Sina, blagoslivljam ovu dragocjenu

dušu tvojom dobrotom, radošću i mirom. Molim te da obrišeš svaku suzu s njezinih očiju tako da ju toplina

Božića ispuni nadom i vječnom svjetlošću. Neka osjeti i blizinu tvojih anđela koji na nebu slave rođenje tvoga

Sina u njezinu srcu. Amen.“


10

USKRSLI KRIST: ZAŠTO PLAČEŠ?

Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i

jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se

žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.

Iv 16:20


Marija iz Magdale naišla je na prazan grob. Umjesto Isusova tijela, primijetila je dva anđela. Pokraj nje stajao

je netko tko ju je zapitao: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?“ (Iv 20:14)

Nije ga odmah prepoznala. Tada ju je pozvao po imenu: „Marijo!“ Okrenula se prema njemu i shvatila da je to

Gospodin. Gledala ga je nedavno razapetog na križu, a toga ga je trena vidjela živa i čula njegove riječi:

Nemoj me dulje držati jer još nisam uzišao k Ocu, nego idi braći mojoj i reci

im: „Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu svome Bogu i vašemu Bogu.“

Iv 20:17

Isus se pridružio i dvojici učenika na putu za selo Emaus. Bili su žalosni što je Isus osuđen i razapet, a imali

su itekako velika očekivanja od njega. Ni oni ga nisu odmah prepoznali. Mislili su da je neki stranac. No taj im

je ‘stranac’ ovako govorio: „Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?“ (Lk 24:26) I nastavio im

je putem govoriti o Božjem planu za Mesiju, onako kako je to bilo zapisano u Pismima. Tek kad su se zaustavili

da blaguju, dok im je pružao kruh, nakon što ga je razlomio, prepoznali su da je on Gospodin. Reagirali su

uzbuđeno i radosno: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!“ (Lk 24:32)

Nakon uskrsnuća Gospodin je i ostale svoje bliske prijatelje i učenike zatekao uplašene, tjeskobne, pune

nepovjerenja i žalosti. Kao da je njegovo razapinjanje na križu označilo nesretan svršetak i neuspjeh velikog

poslanja. Svoje su živote snažno vezali uz njega kao prijatelja, učitelja i Sina Božjega. Nadali su se velikim

postignućima. Ipak, posjet praznome grobu pobudio je nadu. Anđeli su jasno poručili: „Zašto tražite živoga

74


među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je!“ (Lk 24:6) Tek je Isusovo pojavljivanje kao uskrslog Gospodina

raspršilo svaku sumnju i vratilo radost i vjeru.

Kao i Mariji iz Magdale, uskrsli se Gospodin i tebi obraća imenom. On te pita: „Dragocjena dušo, tebi govorim,

zašto plačeš?“ Isus kao da ti poručuje da nema razloga za žalost, očajanje, tjeskobu i strah. Ne gledaj sve

vrijeme u grob, gdje nitko više ne leži, već se okreni onomu tko stoji uz tebe i govori tvojemu nutarnjem biću:

„Mir tebi, draga dušo. Ne boj se! Ja sam s tobom.“ Reći ću ti nešto što sam čuo od prijatelja. Na pogrebu mladog

čovjeka, koji je iznenada izgubio život, čuo je duboku i dirljivu misao. Ožalošćena majka mladića ponavljala je

riječi: „Nisam ga rodila za grob, već za nebo.“ To želim reći i tebi, draga dušo: nisi rođena za grob, već za živu

nadu u Božje moćno djelovanje.

Neka je hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista koji nas po svome

velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu, za

neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu koja vam stoji sačuvana u nebesima…

1 Pt 1:2

Prije više godina upoznao sam pjesnika Marka. Često je pričao o tome kako je mladenačko doba provodio u

potrazi za životnim užicima. Sanjao je o bogatstvu i zabavama. Samo je to imao u mislima. Ali sve se promijenilo

kad je doživio tešku prometnu nesreću i ostao zatečen novim okolnostima. Najgora je stvar bila ta što je morao

započeti živjeti u invalidskim kolicima. No, umjesto da se prepusti očaju, zavapio je Bogu kajući se iskreno i

75


duboko za grijehe mladosti. I osjetio je da mu Gospodin prašta i prihvaća ga u svoje sveto zajedništvo. Cijelim

je srcem prihvatio Isusa Krista kao onog koji „uskrsnu radi našeg opravdanja“, kako piše apostol Pavao u

Poslanici Rimljanima. (Rim 4:25)

Novi je smisao života našao u pisanju pjesama. Kroz stihove često govori o nedokučivim Božjim putevima.

Izložen zemaljskim poteškoćama i stradanjima, on ovako vapi Bogu za ljubavlju i prihvaćanjem: „Kada umrem,

Gospodine, zamoliti bih te htio – da budem netko, jer na zemlji jednom nitko ja sam bio. Kada umrem, Gospodine,

zamoliti bih te htio – daj mi ljubav, jer na zemlji jednom bez nje ja sam bio! Kada umrem, Gospodine, zamoliti

bih te htio – daj mi nježnost, jer na zemlji grubost ja sam iskusio. Kada umrem, Gospodine, zamoliti bih te htio,

prigrli me, jer sam, evo, dušu tebi darovao.“

Uskrsli Krist nada je za Marka koji je dušu darovao Bogu, ali i za svako pokajničko srce u kojem stanuje Božji

duh! Ako zbilja u vama stanuje „Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih“, pisao je apostol Pavao u Poslanici

Rimljanima, „onaj koji uskrisi Krista Isusa oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.“

(Rim 8:11) Markovo tijelo više neće trebati invalidska kolica.

Sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti; tada će

hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati.

Iz 35:5–6

76


Po uskrsnuću u vječni život, u slavi uskrsloga Krista, više te neće boljeti zemaljske nutarnje rane srca, dragi

pjesniče. Surovosti i grubosti života sučeli molitvom, revnošću u svakodnevnim zadaćama i pouzdanjem u

moćna Božja djela. „Misli, sinko,“ piše Toma iz Kempena kao da odgovara na Markovu sjetu, „na plod ovih

napora, na brzi konac i na preveliku nagradu pa ti to neće biti muka, nego najjača utjeha tvojoj strpljivosti. Jer i

za ovo malo volje koje se sada dragovoljno odrekneš, imat ćeš uvijek svoju volju u nebu. Tamo ćeš naći što god

budeš htio, sve što budeš mogao poželjeti… Imat ćeš obilje svakoga dobra bez straha da ćeš ga izgubiti. Tamo

tvoja volja… neće željeti ništa izvanjsko ili posebno. Tamo ti se neće nitko opirati, nitko se neće žaliti na tebe,

nitko ti neće smetati niti se suprotstaviti, nego će sve što zaželiš biti odmah tu i zasitit će svaku tvoju čežnju i

napuniti do vrha.“

Dragocjena dušo, Onaj koji je podigao Krista iz mrtvih, jednako je moćan da u tvome životu djeluje ne samo

sutra kad završi tvoj životni put nego i danas dok si još na putu. „Još sam malo s vama“ (Iv 13:33), govorio je

Isus svojim učenicima, pripremajući ih na zemaljski rastanak. „Zaista, zaista, kažem vam“, Isusove su riječi

zapisane u Ivanovu evanđelju,

vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se

žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.

Iv 16:20

77


Uistinu, njihova je žalost postala velikom radošću kad su shvatili da grob nije zadržao Gospodina. Dok slušaš

o Božjem obećanju da će tvoja žalost postati radost, gori li tvoje srce poput srca učenika na putu za Emaus?

Da! Isus je spreman djelovati i danas, da svaka žalost postane radost u onima koji su svoj život snažno

vezali uz njega kao prijatelja, Spasitelja, uskrsloga Gospodina i živoga Boga!

Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, piše apostol Pavao u Poslanici Filipljanima,

da Krista dobijem i da budem u njemu… da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća.

Fil 3:8,10

Dragocjena dušo, uskrsli je Krist tvoja prilika da danas iskusiš njega i silu uskrsnuća, u velikoj preobrazbi

svoje nutrine. Za tvoj hrabri iskorak pouzdanja u živoga Boga, Božja će se sila pokazati djelotvornom u tebi.

Znaj, Isus Krist je živ! No, je li tvoje srce toliko vezano uz Gospodina, toliko predano i vjerno, da i tvoja žalost

uskrsne u radost te da mir i radosno iščekivanje potisnu tjeskobe, nemire i strahove?

Ovo je moja molitva za tebe: „O, nebeski Oče, Bože svemogući, čudesni i moćni, pogledaj milostivo na ovu

dragocjenu dušu koja čezne za tobom. Daj da se u njoj rodi živa nada u vječnu radost, ali i radost sadašnjeg

trenutka! Daj da čuje tvoj umirujući glas: ‘Ne boj se!’ I snažno joj uputi poziv u novi život, u život zajedništva

s tobom, život mira i pouzdanja. Neka se u ovoj dragoj duši očituje sila uskrsnuća po kojoj već danas žalost

uskršava u radost, beznađe u nadu, očaj u radosni polet. Neka se uskrsli Krist nastani u njezinoj nutrini i oživi je

za novo jutro tvojega moćnog djelovanja!“

78


11

NADOKNADIT ĆU TI GODINE

Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica,

ljupilac i šaška, silna vojska moja što je poslah na vas.

Jl 2:25


Osjećam da sam izgubio neke godine života. Kao da su prošle uzalud. Silan napor ulagao sam u ostvarenje

snova i nauma, a sve se srušilo poput kule od karata. Sjećam se kako sam u mladosti pisao stihove i priče,

zapostavljajući sve drugo, u nadi da ću postati pjesnik. Propuštao sam druge prilike ne bih li došao do pjesničkih

postignuća. Mislio sam: pisat ću pjesmu za pjesmom i kad-tad ću uspjeti. Ipak, nisam uspio u svojim nakanama.

Nisam bio ni blizu toga. Kajem se što sam bio toliko zaokupljen pjesničkom strašću. Uzdahnem pri pomisli na

te dane. Da sam barem u to vrijeme radio nešto drugo, a pjesme pisao usput, ne bih izgubio nekoliko godina

života.

Nebo mi je, barem djelomično, nadoknadilo izgubljeni san. Kad sam vidio da s pjesmama ne ide, ovako sam

se molio: „Gospodine, nisam postao pjesnik. Ako već nemam pjesničkih sposobnosti i umijeća, onda mi barem

daj da drugim pjesničkim dušama omogućim mjesto susreta i sastajanja. Upotrijebi me za to.“ Vjerovali ili ne,

1991. godine dobio sam priliku započeti službu koja je bila odgovor na ovu molitvu. Od te godine pa nadalje, sve

do kraja tog desetljeća, u Zagrebu sam – zajedno s dragim suradnicima – organizirao Večeri poezije i glazbe.

Pjesnici i glazbenici, mnogi tada i po prvi put, predstavljali su svoja stvaralačka postignuća. To me učinilo

radosnim. Više se nisam ni sjećao da sam jednom u mladosti htio postati pjesnik.

Dragi prijatelju, ako i ti tuguješ nad izgubljenim snovima, razumijem te. Ovo je moja molitva: „Neka ti

Gospodin nadoknadi godine koje si izgubio!“ Vjerujem da te dobri Bog može dovesti do toga da poput pjesnika

psalama izgovoriš ove riječi:

80


O, Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim

ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio, i upokojio dušu svoju.

Ps 131:1–2

Poznajem vrlo dragu osobu, gospođu Mariju, koja je mnogo toga izgubila. U mladosti je voljela recitirati

stihove pjesnika. Putovala je u razna mjesta i družila se s pjesnicima. Iz Slavonije se preselila u Bosnu.

Mukotrpno je radila i sagradila poveću katnicu. Ali izgubila je i jedno i drugo – i ljubav prema poeziji i kuću.

Biblija nam također govori o ljudima koji su iz raznih razloga postali gubitnicima. U doba proroka Joela,

gubitnikom je postao sam Božji narod. Prorok je govorio o izgubljenom urodu na polju zbog najezde skakavaca.

Da, Joel je najavljivao dane gladi u Izraelu kao posljedicu navale skakavaca, gusjenica i drugih štetočina koji su

se spremali poharati i opustošiti polja. Na početku svoje proročke knjige govori ovako:

Što ostavi šaška, proždrije skakavac, što ostavi skakavac, proždrije

gusjenica, što ostavi gusjenica, proždrije ljupilac.

Jl 1:4

U pozadini je ove poruke Božji sud nad Izraelcima – Božjim narodom koji je ostavio Boga. Dok su Izraelci

bili u sužanjstvu u Egiptu, Bog je slao skakavce na izraelske tlačitelje. No, taj ih je put poslao u polja koja su

obrađivali sami Izraelci. Joel zapisuje što se dogodilo kao posljedica te pošasti. On kaže: „Opustošeno polje,

81


zemlja poharana.“ (Jl 1:10) Svi koji su obrađivali polja i sijali, izgubili su sav urod. Izgubili su godinu dana

napornoga rada i našli se pred danima gladi.

Bila je to samo Božja poruka opomene. Bog kao da kaže: „Napustili ste me. Zašli ste s moga puta. Pošli ste

putem nepravde i nepoštenja. Stoga vas opominjem. Ostavljam vam život, ali vaša polja ostavljam bez uroda,

kao opomenu, da zastanete i zapitate se gdje stojite preda mnom.“ Prorok Joel pozvao je Izraelce na pokajanje

i priopćio im Božju riječ: „Al’ i sada – riječ je Gospodinova – vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć

i kukajuć“. (Jl 2:12) Skakavcima opustošena polja bila je opomena poslana Izraelcima. No, ja vjerujem da

su ‘skakavci’ na djelu svakodnevno. Oni dolaze u naš život kao Božja opomena, možda kao posljedica naših

grijeha ili grijeha palog čovjeka. Svatko od nas to može iskusiti. Pustošili su i moje srce, ne samo u pogledu

pjesničkih stremljenja. I u drugim situacijama vidio sam opustošene snove i usahle nade. Ali Bog je voljan

nadoknaditi izgubljenoj duši koja ga traži i koja mu se želi vratiti.

Želim se vratiti gospođi Mariji iz uvoda ove priče. Mnogi je od milja zovu baka Marija. Napunila je skoro

osam desetljeća. Slikovito rečeno, prva se najezda ‘skakavaca’ dogodila još u mladim danima. Baka Marija

se zaposlila u velikoj trgovini. Potpuno je prionula uz posao. Rad i samo rad! Pretjerana predanost radu bili su

skakavci koji su poharali njezino srce i lišili je mladenačke ljubavi prema stihovima i druženju s pjesnicima te

dragim prijateljima. I ona je bila pjesnička duša. Ipak, vrijedno je radila i uz velike napore sagradila ogromnu

kuću u bosanskome selu kamo se preselila. Kao samohrana majka, odgojila je dvoje djece i poslala ih na

studij u Zagreb. Onda je nova najezda ‘skakavaca’ poharala njezin dom. Ratna zbivanja i strahote učinile su

82


da u šezdesetoj godini ostane bez svoga imetka te da se kao izbjeglica sa zavežljajem u ruci i ranjena nađe u

velikome gradu. Nakon oporavka, ostala je u Zagrebu, živeći kod jednog od sinova i njegove obitelji.

Možda ćeš pomisliti: „O, jadna baka Marija! Kako mi je žao takve osobe! Sigurno ju je to sve slomilo!“ No,

podsjećam te na proroka Joela! U njegovoj je proročkoj knjizi postojalo i obećanje za ljude koji se okrenu Bogu

i zavape mu cijelim bićem. Prorok Joel ovako prenosi Božju riječ:

Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica, ljupilac i šaška,

silna vojska moja što je poslah na vas. Jest ćete izobila, jest ćete do sita, slavit

ćete ime Gospodina, svojeg Boga, koji je s vama čudesno postupao.

Jl 2:25–26

U baki Mariji vidim ispunjenje toga Božjeg obećanja. Kako je Bog nadoknadio izgubljene snove? Krenimo

redom. Čim se malo oporavila od rana zadobivenih u ratu, baka Marija javljala se na oglase za pomoć u kući.

Jednom je došla pred vrata gospođe koja je dala takav oglas. Gospođa je malo ustuknula kad je ugledala

postariju osobu. Ipak je baki Mariji dala priliku čistiti stan. Već nakon nekoliko dana stekla je takvo povjerenje

u baku Mariju da joj je dala ključeve stana kako bi mogla čistiti i u njezinoj odsutnosti. Nakon nekog vremena,

baku Mariju preporučila je svojim prijateljima i znancima.

Danas baka Marija ima takvih šest-sedam obitelji kojima pomaže u kućanstvu, čuva stan ili čisti sobe. Baki

Mariji iznimno su vrijedna prijateljstva koja je na taj način stekla. Dok je prije radila kao poslovođa u trgovini,

83


trudila se pošteno raditi, ali je teško sklapala prijateljstva. Danas za ove ljude, kojima pomaže u kući, kaže:

„Da me pozovu u ponoć, ja bih odmah pošla raditi kod njih, što god treba. Ali i da meni bilo što ustreba, oni će

mi pomoći. Zahvalna sam Bogu za to!” Dok je prije više gledala na rad, danas više gleda na ljude i to smatra

prekretnicom u načinu promišljanja o životu.

Ipak, najznačajnija stvar u životu bake Marije bila je ta što je upoznala Krista kao osobnog Spasitelja. U

Zagrebu je upoznala ljude, predane Kristu, i oni su postali njezinom duhovnom obitelji. Osjeća se puno snažnije

jer je u okrilju Božjem. Prije je bila zaokupljena radom i uspjehom, a o Bogu nije puno razmišljala. Zajedništvo

s vjernicima potaklo ju je da svoj život preda Bogu na upravljanje. Od tada znatno dublje doživljava Njegovo

djelovanje u svome životu. Ona sama kaže: „Da se nije dogodilo to što se dogodilo, nikada ne bih bila okružena

dragim kršćanskim prijateljima. Nikada Boga ne bih upoznala na dublji način.“ Prije je jutrom i večerom znala

izgovoriti kratku molitvu: „Bože, čuvaj me!“ i odmah bi nastavila dalje.

Ali danas, kad se hrani poticajima iz Svetoga pisma, zapaža jasnije Božje vodstvo u svome životu, osjeća

da joj svakodnevno obnavlja snagu pred novim izazovima života. U njezinu srcu nema ni traga mržnje prema

ljudima koji su joj srušili kuću. Niti osjeća veliku žal za onim što je izgubila. Baka Marija vratila se Bogu svim

svojim srcem i svom se snagom usmjerila prema novim mogućnostima i prilikama. U svome okruženju postala

je primjerom u služenju, požrtvovnosti i neumornom nastojanju da svojim rukama zaradi za kruh, kako za

sebe tako i za bližnje. Bog je baki Mariji nadoknadio i onu mladenačku ljubav – želju za recitiranjem poezije.

Godinama je redovito sudjelovala na pjesničkim susretima. I to baš na Večerima poezije i glazbe, onim susretima

pjesnika i glazbenika koja sam – uz Božje nadahnuće – organizirao dok sam živio u Zagrebu. Baka Marija tada

84


je neumorno blagoslivljala druge, recitirajući njoj drage stihove ili tople ljudske poruke. Često je znala reći:

„Nikada nisam mogla ni pretpostaviti da ću pod stare dane recitirati poeziju!“

Dragocjena dušo, osjećaš li da si i ti među onima koje je zahvatilo pustošenje ‘skakavaca’? Sam je Gospodin

Isus govorio o nadoknadi. Možda nešto drukčijoj od one koju spominje Joel.

Zaista, kažem vam – odgovori Isus (učenicima) – nema nikoga tko ostavi radi mene

i radi Radosne vijesti kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili njive,

koji ne bi primio stoput toliko – iako s progonima – kuća, braće, sestara, majki,

djece i njiva, već sada u ovom svijetu, a u budućem svijetu život vječni.

Mk 10: 29–30

Gospodin te želi snažno uvjeriti da će ti biti nadoknađeno za sve izgubljeno ako se ispravno postaviš u

odnosu na Božje prioritete: bilo da izgubiš godine zbog najezde ‘skakavaca’, bilo da pretrpiš gubitak zbog

odanosti prema Njemu. Vrati se Gospodinu jer on je dao obećanje: „Ja ću ti nadoknaditi. Primit ćeš više no što

si izgubila.“ Kažeš li: „Ah, izgubila sam toliko toga da mi nitko to ne može nadoknaditi“, sjeti se da Bog ima na

raspolaganju za tebe i ovaj zemaljski i onaj vječni život. On ti je voljan u ovome zemaljskome životu pokazati

predokus vječnoga života tako što će nadoknaditi i izgubljene godine i propuste vrijednim stvarima, baš kao

što je to učinio za baku Mariju.

85


Najezda ‘skakavaca’ zna oteti mnoge stvari do kojih nam je stalo. Ali Božje ‘skakavce’ prihvati kao opomenu,

poticaj i poziv da mu se vratiš. Uvijek imaj na umu da je Bog voljan manje vrijedne stvari nadoknaditi vrjednijima.

Bog je baki Mariji dao prijateljstva i priliku služiti drugima, što nadilazi vrijednost mnogih prijašnjih godina

života. Ona je gubitke prepustila prošlosti. Prihvaćajući ruku Božje pomoći i spasenja, primila je mnogo više

nego što je izgubila i ostavila iza sebe. Vrati se Gospodinu, Božji je poziv i danas. Pođi s njim na zajednički

put. On daje obećanje: „Nadoknadit ću ti! Primit ćeš više.“ To znači da će manje vrijedne stvari nadoknaditi

vrjednijima i dragocjenijima. Želiš li mu se vratiti svim srcem i prihvatiti Njegove vrijednosti i Njegovo vodstvo?

86


VEČERI KRŠĆANSKE POEZIJE I GLAZBE, ZAGREB (1991.-2004.)

87


12

NE DAJ SE SMESTI VANJSKIM STANJEM STVARI

Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak

na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem.

Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog.

Post 45:7


Ne daj se smesti vanjskim stanjem stvari. Neka te ne zbune nesređene prilike u svijetu ili u bližem okruženju.

Neka te ne uznemiruju razdori, poremećeni ljudski odnosi i pad moralnih vrednota. Da, sačuvaj prisebnost

usred sveopćeg nereda koji možda zahvaća i tvoj vlastiti život. Nemoj reći: „Ne mogu se snaći u svemu tome.

Kao da sve to nema smisla.“ Dragocjena dušo, ne kloni duhom! Konačni sud o smislenosti i besmislenosti

svijeta u onom njegovom vanjskom obličju prepusti Božjem sudu i prosuđivanju.

Potičem te da svoju nutrinu otvoriš za Božji utjecaj i zahvat. Dopusti Njemu da uvede red u tvoje nutarnje

biće. Neka Gospodin osnaži i utvrdi tvoje pouzdanje do te mjere da ga potresi izvana neće moći uzdrmati.

Prepusti Bogu da i tvoje vanjske okolnosti uskladi prema svojoj providnosti.

Ima jedan biblijski događaj koji mi je u mnogome pomogao razumjeti Božje djelovanje usred nerazumljivih i

zbunjujućih okolnosti. Podijelit ću ga s tobom, dragocjena dušo, uz molitvu da nas Gospodin nadahne na veću

otvorenost Njegovim nedokučivim nakanama. Knjiga Postanka donosi zapis o putovanju Jakovljevih sinova u

Egipat po žito. U vrijeme strašne gladi, desetorica braće, na očev poticaj, pošla su u nabavku hrane iz Kanaana,

gdje su bili nastanjeni, u stranu zemlju. Otac Jakov zadržao je samo najmlađeg sina Benjamina jer ga nije htio

izlagati opasnostima puta. Šimun, Ruben, Juda i ostali očekivali su da će put proći bez većih zapleta. Ali po

dolasku u Egipat, bili su vrlo zatečeni.

Upravitelj egipatske zemlje, odgovoran za raspodjelu žita, bio je vrlo strog. Štoviše, optužio je došljake

iz Kanaana da su uhode. Ali tu nije bio kraj nedaćama. Taj se egipatski visoki dostojanstvenik neprestano

raspitivao o njihovoj obitelji. Tako je čuo da još imaju oca Jakova i najmlađeg brata Benjamina. Na kraju je

odlučio zadržati jednog od braće u pritvoru, a ostale je poslao s vrećama žita natrag u Kanaan. Zaprijetio je

89


da se idući put ne smiju pojaviti bez Benjamina – samo tako će znati jesu li mu govorili istinu ili ne. Ako se

pojave s Benjaminom, pustit će im brata iz pritvora. Možeš li si predočiti zaprepaštenost na licima braće? Taj

im Egipćanin tjera strah u kosti. Želi razoriti njihovu obitelj. Zašto?

Smeteni i zbunjeni zbog upraviteljeva zahtjeva, sjetili su se još jednoga svog brata – očeva miljenika Josipa.

Njega su iz zavisti, prije mnogo godina, uhvatili, držali u jami i potom prodali trgovcima na putu za Egipat. Ocu

su slagali da ga je rastrgala divlja zvijer.

Gledali smo njegovu muku, prisjećala su se braća, dok nas je molio za milost,

ali ga nismo uslišali. Stoga nas je, umovali su, ova nevolja snašla.

Post 42:21

Vraćajući se, braća su slučajno otkrila da je u vrećama onaj novac kojim su platili žito. Ni to nije bio dobar

znak. Silno preplašeni, pitali su se što im je to Bog učinio. Bili su stjerani u kut; uistinu su im se događale

neobične stvari. Kažnjava li ih to Bog zbog brata Josipa? Je li to samo hir onog Egipćanina? Je li na djelu samo

neki udes sudbine?

Osvanuo je dan kad su braća bila primorana i drugi put poći u Egipat. Otac je teškom mukom pustio

Benjamina. Ispratio je sinove blagoslovom:

90


Neka Bog Svemogući, El Šadaj, potakne onog čovjeka na milosrđe

prema vama te vam pusti i drugog brata Benjamina.

Post 43:14

I ovaj su put u Egiptu doživjeli neprilike, a njihov je ponovni susret s upraviteljem prošao u mučnoj neizvjesnosti

i strahu za život. Opet su se pitali zašto im se sve to događa. Kad su već pomislili da su u bezizlaznom položaju,

neočekivano se dogodio čudesan obrat.

Upravitelj, koji im je zadavao tolike brige, odjednom je briznuo u plač. „Ja sam Josip, vaš brat“, izgovorio je na

iznenađenje prisutnih, „onaj kojeg ste prodali u Egipat.“ (Post 45:4) Zapanjena i zaprepaštena braća zanijemjela

su pred tom spoznajom. Da, pred njima je bio očev miljenik. Onaj brat kojega su u prošlosti prodali putujućim

trgovcima i tako ga se riješili. A trgovci su prodali Josipa kao roba u Egipat. No, braća nisu ni pomišljala da

je Bog izbavio njihova brata iz ropstva i podigao ga na položaj upravitelja nad cijelom egipatskom zemljom.

Tako se Josip i mogao naći u situaciji da ugleda braću među onima koji su došli po žito. Pretvarao se da ih ne

poznaje i sve ih je vrijeme stavljao na kušnju. Dok je Josip planski postupao prema njima, oni su bili u čudu i

snebivanju, ne shvaćajući što im se to događa.

Pogledajmo kako se raspliće događaj. Josip nije pomišljao na osvetu. „Nemojte se uznemiravati i prekoravati

što ste me ovdje prodali“, nastojao je umiriti braću, „jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u

životu.“ (Post 45:5). „Zato me Bog poslao pred vama“, govorio im je, „da vam se sačuva ostatak na zemlji te

91


da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog“ (Post 45:7), zaključio je

Josip. Zatim ih je poslao po oca. „Sve što je u Egiptu najbolje“, obećao im je, „bit će vaše.“ (Post 45:20)

Dragocjena dušo, ako i ti nešto slično prolaziš, moja je molitva da Josipove riječi o Božjoj providnosti Sveti

Božji Duh utisne u tvoju nutrinu jednako kako je to učinio i meni dok sam si postavljao razna pitanja. Zašto

toliko nepravde u svijetu? Zašto nebo izgleda zatvoreno? Zašto posvuda toliko nesreća i pogibija? Zašto

ljudska sila često odnosi pobjedu? Zar svijet nije mogao biti stvoren jednostavnije i pravednije? Zašto tolika

stradanja? I tako unedogled. „Zar Bog uistinu postoji”, možda se i ti pitaš, ”kad tolika pitanja na prvi pogled

ostaju neodgovorena?”

Poslušajmo riječi apostola Pavla zapisane u Poslanici Rimljanima: „A pravednost koja dolazi od vjere ovako

govori:

‘Ne reci u svom srcu: Tko će uzići na nebo? – to jest da dovede Krista; ni: Tko će

sići u bezdan? – to jest da izvede Krista iz mrtvih! Pa što kanim reći? – ‘Blizu je tebi

riječ: u tvojim ustima i u tvom srcu’, to je riječ vjere koju mi propovijedamo.

Rim 10:8

Apostol kao da time želi reći i ovo: „Nemoj se baviti onim stvarima koje su ti nedokučive i koje su u Božjem

djelokrugu. Radije usvoji Riječ Božju jer ti je ona blizu i nadohvat ruke – zapisana u Svetom pismu.“ Dopusti,

prijatelju, da je Sveti Duh upiše u tvoje srce i učini te nositeljem nade, predanja Bogu i pouzdanja.

92


Mnoge nesređene okolnosti posljedica su grješnoga čovjekovog stanja. Mi smo grješni poput Josipove

braće: zavidimo, nastojimo i naše najbliže ukloniti s puta za sebične ciljeve. Unatoč tome, Bog radi za tvoje i moje

dobro, očekujući naše pokajanje i prepuštanje. „Idem pred tobom“, kao da nam govori Gospodin kroz Josipa,

„pripremajući put da u konačnici, unatoč sveopćoj zbrci i pomutnji, doživiš veliko izbavljenje i blagoslovljeni

ishod.“

Isus Krist, unatoč tome što je nevin visio na križu, još uvijek pruža ruku spasenja prema svakome grješnom

ljudskom biću. Njegovi ga najbliži nisu razumjeli. Dok im je objašnjavao Božji plan o tome kako će mnogo

pretrpjeti, biti ubijen i uskrsnuti treći dan, Petar mu se usprotivio riječima: „Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne

smije dogoditi.“ (Mt 16:22) Nisu razumjeli – sve dok im se oči nisu otvorile – da Mesija mora pretrpjeti kako bi

se vjerom u njega još mnogima otvorile oči te tako postigli oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima. (Dj

26:18)

Prihvati da srce čovječje smišlja svoj put, ali Gospodin upravlja korake njegove. (Izr 16:9) Čovjekovo grješno

srce vodi u nered. Božja se providnost brine o tome da raskajano srce u sveopćem neredu doživi izbavljenje

i pomoć. Stoga, draga dušo, prepusti vanjske okolnosti, kao i sve drugo što ti se čini kaotičnim, Božjem

prosuđivanju, za ono vrijeme kad licem u lice budeš stajala pred svojim Spasiteljem. Sjeti se, Josipova su braća

doživjela Josipovo oproštenje i dokučila neshvatljive događaje tek kad im se on očitovao. Učenici su shvatili

Isusovo poslanje tek kad su im se oči otvorile. Potičem te da se pouzdaš u Božju providnost pred izazovima

svakidašnjice. Sad vidiš u ogledalu, nejasno, ponovno navodim riječi apostola Pavla, a onda ćeš licem u lice.

93


(1 Kor 13:12) Konačno prosuđivanje o stvarima ovoga svijeta, o događajima iz okruženja te o vlastitu životu

prepusti Gospodinu.

Na kraju ti želim ispričati zanimljivu priču koju sam čuo od dragog prijatelja. Neki je čovjek imao kolibu pokraj

velikog kamena. Bog mu je zapovjedio da gura kamen. „Bog sigurno želi“, pomislio je, „da ima više prostora

pokraj moje kolibe.“ Mjesecima je čovjek nastojao odmaknuti kamen, ali nije išlo. Nakon što su i godine prošle,

razljutio se na Boga. „Dokle ću gurati ovaj kamen, ta on se i ne pomiče?“ Bog mu je ponovno zapovjedio da

nastavi. Nakon nekog vremena, čovjek je odustao. „Nema smisla“, razočarano je zaključio, „predajem se!“ Dok

je plakao, oslonjen na veliki kamen, čuo je Božji glas: „Pogledaj svoje ruke i noge.“ Čovjek je zamijetio da su

mu ruke i noge čvrste, snažne i mišićave. Tada je shvatio da je sve imalo smisla: Bog je čovjeka htio učiniti

snažnim i čvrstim, a čovjek je bio usmjeren samo na to da kamen odgurne od kolibe. Prepusti se, dragocjena

dušo, čudesnom djelovanju Božje providnosti i Božje poslanje ispuni do kraja.

94


13

SLUŽIŠ LI NA BOŽJEM DVORU

Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati

jelima i vinom s njegova stola…

Dn 1:8


Da se događaj zbio u današnje vrijeme, možda bi na naslovnicama stajalo: „Novi sužnji na dvoru kralja

Nabukodonozora!“ Daniel je mogao imati 15 godina kad se našao na dvoru moćnog kraljevstva. No, tamo nije

bio svojom voljom. Doveden je na dvor, zajedno sa svoja tri prijatelja, kao izgnanik iz Judeje, odnosno Izraela, u

širem smislu riječi. U južnom dijelu današnjeg Iraka nekada se nalazio velebni grad Babilon, čiji su viseći vrtovi

bili među svjetskim čudima onoga doba. Vojska slavnoga babilonskog osvajača Nabukodonozora dobivala je

značajne bitke te je napredovala na novim područjima. Tako je vojska šest stotina godina prije Kristova rođenja

opkolila Jeruzalem, glavni grad male države Judeje. Babilonci su djelomično opljačkali jeruzalemski Hram,

najznačajnije izraelsko svetište, te porobili zemlju.

Biblija u knjizi koja nosi naziv po spomenutom Danielu, izvještava o daljnjim zbivanjima:

Kralj naredi Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da dovede od Izraelaca nekoliko

dječaka kraljevskoga ili velikaškoga roda: neka budu bez nedostatka, lijepi, vrsni u

svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru.

Dn 1:3–4

Odvoditi porobljeno stanovništvo u sužanjstvo i preodgojiti ga za svoje ciljeve, bilo je uobičajeno među

osvajačima onoga doba. Na babilonskom se dvoru čovjek ocjenjivao prema vanjskoj ljepoti i snazi. Daniel je

odgovarao baš tom opisu.

96


Velikaškoga roda, lijepe vanjštine, obdaren znanjem, mladić je bio uistinu prikladan da stoji na kraljevu

dvoru, baš onako kako je kralj Nabukodonozor zahtijevao! Na prvi pogled, Daniel i njegovi prijatelji puno su bolje

prošli nego mnogi drugi sužnji odvedeni u izbjegličke logore s namjerom da obrađuju zemlju ili obavljaju teže

fizičke poslove. Za razliku od njih, Daniel se našao na dvoru kako bi ga poučili jeziku, mudrosti i znanju Babilona,

poznatog po književnosti, povijesti, filozofiji, poznavanju zvijezda te drugim znanostima i vještinama.

Možda će netko primijetiti: „Pa nije to tako loše! S obzirom na to da je izgnanik, to je čak jako dobro.“ No,

pogledajmo dalje. „Kralj im odredi“, piše u biblijskom izvještaju, „dnevni obrok od kraljevskih jela i od vina sa

svoga stola. Neka se odgajaju tri godine, glasila je naredba, a poslije toga imali bi stajati pred kraljem.“ (Dn

1:5) Nije li to povoljna vijest? „Pa i ja bih pristao na takve uvjete“, netko će reći i dodati „tri godine jest ću i piti

pa ću onda doći pred kralja – nije loše!“ Daniel i njegovi prijatelji dobili su babilonska imena, svoje starješine i

čuvare, a određena im je i vrsna prehrana. Ali onda slijedi prijelomni trenutak za mladog Daniela. Osmi redak

prvoga poglavlja te biblijske knjige započinje ovako: „Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim

jelima i vinom s njegova stola…“ (Dn 1:8) Čudno, na prvi pogled. Pitamo se zašto je Daniel zatražio od svoga

pretpostavljenog da bogatu trpezu s kraljeva stola zamijeni vrlo skromnim obrocima. Lakše bi bilo razumjeti da

su Daniela poslužili povrćem i vodom, a on da je zatražio barem mrvice s obilnoga kraljevog stola.

Pokušajmo proniknuti u pozadinu. Odbiti obilje kraljeva stola za Daniela je značilo, zapravo, odbiti okaljati

dušu. Babilonci su se klanjali svemirskim silama. Prije nego što bi počeli jesti, dio hrane i pića posvetili bi

svojim božanstvima. Za Daniela je to bilo idolopoklonstvo, gnjusni grijeh pred živim Bogom u kojeg je vjerovao.

97


Nije htio prekršiti ni običaje svoga naroda o čistoj i nečistoj hrani, s obzirom na to da je vrsta hrane koju su

Babilonci uzimali za Izraelce bila nečista.

Možda je njegova odluka jednim dijelom proizišla i iz suosjećanja prema drugim izgnanicima koji su

tugovali u sužanjstvu. Psalam 137 izražava prognanikove osjećaje i počinje ovako: „Na obali rijeka babilonskih

sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona…“ (Ps 137:1) Ne uzimati hranu s kraljeva stola bilo je hrabro djelo

za jednog sužnja. Ali to je za Daniela značilo ostati vjeran živome Bogu, Stvoritelju neba i zemlje, onomu Bogu

koji je Danielove pretke izveo iz jednoga drugog sužanjstva – onoga egipatskog – te ih nadnaravnim zahvatima

odveo u Obećanu zemlju. Čuvar zadužen za Daniela i njegove prijatelje udovoljio je toj molbi, riskirajući svoj

život. Ali mladi je izgnanik na taj način ostao čiste savjesti pred sobom i svojim Bogom.

U daljnjem biblijskom izvješću o Danielu naglasio bih dvije razine događaja. Za kralja, njegove službenike i

za sav vidljivi svijet mladi je Daniel na dvoru započinjao pripreme da služi babilonskome kraljevstvu. Njegove

vanjske značajke učinile su ga prikladnim za to. Ali u trenutku kad je odlučio ostati vjeran živome Bogu, za Boga,

anđele i sav nevidljivi svijet započeo je ustvari službu – slikovito rečeno – na Božjem dvoru. Bio je podoban

zbog svojih unutarnjih odlika i vjernosti Bogu.

U očima babilonskog dvora Daniel je zajedno s drugim mladićima doveden kako bi bio poučen znanju i

umijeću moćnoga Babilona. Ali za Boga, Stvoritelja neba i zemlje, Daniel je bio na Njegovu nevidljivom dvoru ne

bi li kroz teška zemaljska iskustva utvrdio svoje pouzdanje u moćnoga Boga. Za kralja Nabukodonozora Daniel

je bio mladić iz Judeje, koji je trebao zaboraviti svoju malu zemlju i u budućnosti zastupati interese velike sile

– Babilona. Ali za Boga, koji vlada nebom i zemljom, mladi je Daniel počeo zastupati Njegove interese – na

98


dobrobit svih ljudi. Danielov naočiti vanjski izgled i velikaško podrijetlo nagnali su kralja Babilona da ga uzme

na svoj dvor. Ali onaj trenutak kad je Daniel u srcu odlučio da će biti vjeran Bogu bio je dovoljan da ga Bog uzme

na svoj, ljudima nevidljivi, dvor.

Daniel je napredovao na babilonskome dvoru. Zadivljen njegovom mudrošću, kralj ga je postavio upraviteljem

zemlje i starješinom nad svim mudracima. Služio je na kraljevu dvoru, ali tako što se mudrošću, primljenom od

Boga, koristio za napredak Božjega nevidljivog kraljevstva. Babilonski su se vladari i kraljevstva smjenjivali, ali

Daniel je ostao vjeran Bogu.

Dragocjena dušo, ima li u tvome srcu one Danielove vjernosti i odlučnosti tako da te Bog može uzeti u svoj

nevidljivi dvor? Znaj da to nije stvar hoćeš li se odreći ove ili one hrane. Vladar toga Božjeg dvora, Gospodin Isus

Krist, rekao je jednom prilikom: „Ne ukalja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi.“ (Mt 15:11)

Dodao je tome i sljedeće riječi:

Ali to što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to ukalja čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli,

ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka.

Mt 15:18–19

I mi smo okruženi stvarima koje nas mogu učiniti idolopoklonicima. Srce nam može postati tvrdim, bez

suosjećanja prema bližnjemu. Grijeh nas može okaljati. Gospodin pomno gleda na tebe i na mene hoćemo li u

srcu odlučiti da se nećemo okaljati svime što je zlo, grješno i nečasno. On treba tvoj i moj čvrsti stav te vjernost

99


poput Danielove – za službu na Njegovu nevidljivom dvoru. Čak kad su zlobnici tražili nešto za što bi mogli

optužiti Daniela pred kraljem, ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše

vjeran (Bogu). (Dn 6:5)

Sjeti se, kraljevstva ovoga svijeta proći će i propasti, kao što je to bilo u Danielovo doba, ali Božji dvor traje

vječno. Kao što je moćni Bog u ono vrijeme nadahnjivao Daniela te mu bio zaštita i oslonac, tako je spreman

i danas stati uz tebe, upotrijebiti sve sile svemira, božansku ljubav i mudrost na dobrobit tvoje duše. U očima

ljudi ovoga svijeta ti si možda osoba koja ima posao, položaj i vlast. No, mnogo značajnija stvar od toga je

služiš li Boga na Njegovu dvoru i brineš li se da ga nijedno tvoje djelo ne ukalja ili povrijedi. Možeš li zajedno

s apostolima Ivanom i Pavlom reći da si „sudionik nevolje, kraljevstva i ustrajnosti u Isusu“ (Otk 1:9) i da te

„Gospodin nalazi dostojnim kraljevstva Božjega“ (1 Sol 1:5)?

Na kraju, neka molitva Tome Kempenca bude i tvoja i moja molitva za čisto srce: „K tebi su upravljene oči

moje, u te se pouzdajem, Bože moj, Oče milosrđa. Blagoslovi i posveti dušu moju nebeskim blagoslovom

da postane svetim stanom tvojim i prijestoljem vječne slave tvoje; i neka se ne nađe ništa u hramu tvoga

dostojanstva što bi moglo povrijediti oči tvoga veličanstva. Zaštiti i sačuvaj dušu sluge svojega u tolikim

nesrećama raspadljivoga života; i uz pratnju milosti svoje upravljaj je putem mira, u domovinu vječne slave.

Amen.“

100


14

PROLAZI VANJSKI OBLIK OVOGA SVIJETA

Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša moju riječ i

vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On

ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.

Iv 5:24


Ima jedna priča o kralju koji je na samrti uručio sinu, nasljedniku prijestolja, poseban prsten. „Vidiš, sine,“

pokazivao je kralj na prsten, „kad ti bude najteže u životu, otvori gornji poklopac na prstenu.“ Sin je držao

dragocjeni prsten u ruci i pažljivo slušao. „Ali i kad ti bude najljepše u životu”, dodao je otac, „također otvori

poklopac.“ Nakon očeve smrti, mladi je kralj krenuo u osvajanja. Pao je u zarobljeništvo. Proživljavajući najteže

životne trenutke, otvorio je poklopac prstena. S unutarnje je strane pisalo: „I to će proći.“ Tako je i bilo. Nakon

nekog vremena, oslobođen je iz zatočeništva. Vrlo je uspješno osvajao nova područja. Oženio se prekrasnom

djevojkom i sreći nije bilo kraja. Očev mu je prsten još uvijek bio na ruci. Otvorio je poklopac i pročitao: „I to će

proći.“

Na prolaznost života upućuje i Sveto pismo. Poslušajmo što su apostoli zapisali. „Svaki je, naime, čovjek

kao trava“, Petar je naglašavao u svojoj Prvoj poslanici,“ sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i

cvijet joj otpadne…“ (1 Pt 1:24) Pavao je u svojoj Prvoj poslanici crkvi u Korintu upozoravao da je vrijeme kratko

(1 Kor 8:29). Stoga je u nastavku napominjao da ne treba pridavati previše pozornosti vanjskim okolnostima.

„Oni koji plaču, neka znaju“ – kao da je htio reći da će vrijeme žalosti proći i stoga neka tugovanju ne pridaju

previše važnosti; „neka se ponašaju kao da ne plaču“. „I koji se raduju, kao da se ne raduju“, pisao je Pavao. „I

koji kupuju, kao da ne posjeduju: i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju“. (1 Kor 7:30–31) Zaključio je da

prolazi vanjski oblik ovoga svijeta.

„Ah, kako su godine prohujale”, reći će mnogi. Neki će i dodati: „Jedva da su ostale i uspomene.” Sjećam se

iz toga prohujalog razdoblja svoga vremena plača i vremena radosti. Moje je djetinjstvo povremeno prolazilo

u napetom obiteljskom ozračju. Koliko smo samo puta sestra, mama i ja nervozno iščekivali očev povratak iz

102


sela! Hoće li se vratiti do ponoći? Hoće li biti strašno pijan ili će to biti podnošljivo? Hoće li biti mira? Hoćemo li

morati bježati iz kuće i potražiti sklonište u susjedstvu? Dobro bi nam u to vrijeme došao prsten s natpisom: „I

to će proći.“ Ili da sam tada više razmišljao o riječima apostola Pavla da i oni koji plaču budu kao da ne plaču.

No, postoji i druga strana medalje, ona ljepša. Kad sam, po Božjoj milosti, dobio priliku otputovati u Ameriku,

za mene je nastalo vrijeme radosti. Dok se avion spuštao, uzbuđeno sam kroz prozorčić promatrao nebodere

velikoga grada. „To je čudesno“, srce mi je podrhtavalo od sreće, „vidim one visoke nebodere koje sam samo u

filmovima mogao gledati!“ Nisam siguran jesu li se astronauti više radovali spuštanju na površinu mjeseca ili

ja, kao dijete sa sela, spuštanju među nebodere.

Prijatelj me vozio autom od aerodroma prema gradu. Kad smo zašli među nebodere, počeo se ispričavati

zbog velike gužve. Odgovarao sam mu uzbuđeno: „Samo ti polako. Meni savršeno odgovara gužva i zastoj

prometa jer onda dulje iz blizine mogu promatrati nebodere.“ Mislio sam da će radosni trenuci i razgledavanje

nebodera trajati vječno. Tada mi nije izgledalo kao da će i to proći. No, tri su mjeseca među neboderima prošla

brzo i ja sam se vratio svakidašnjici života. Kad smo žalosni, izgleda nam da će žalost trajati vječno. Kad smo

radosni, isto nam tako izgleda kao da će radost trajati vječno. S tim su u skladu i riječi Henryja van Dykea:

„Onima koji čekaju vrijeme sporo prolazi. Onima koji se boje vrijeme je prebrzo. Onima koji žaluju vrijeme je

predugo. Onima koji ljube vrijeme je vječnost.“ Pa ipak, iskustvo kazuje da će i jedno i drugo proći. Na ovoj

zemlji nema ničega što traje vječno. Krist daje vječnost po kojoj i tvoj zemaljski život u njoj ima udjela.

Dragocjena dušo, vrijeme je kratko, usponi i padovi se isprepliću. Molim te, otvori svoju nutrinu za Božji tihi

govor i Njegove vječne vrijednosti. To je ono što ostaje. Dok prolazi vanjski oblik ovoga svijeta, ti i ja trebamo

103


čvrsti oslonac koji neće biti podložan promjenama i prolaznosti. „Riječ Gospodnja zauvijek ostaje“ (1 Pt 1:24),

zaključio je Petar, onaj isti apostol koji je prolaznost čovjekova života usporedio s travom koja se osuši. Svrhoviti

život i obećanja koja Riječ Božja navješćuje imaju svoju trajnu vrijednost.

„Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći“ (Mt 24:35), rekao je Gospodin Isus Krist dok je govorio o

svršetku svijeta i ponovnom dolasku. Božji Sin upravo ima riječ za najskrovitiji dio tvoga i moga nutarnjeg bića:

Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla,

ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.

Iv 5:24

Gospodin Isus upozorava da će doći trenutak kad će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas te izići iz

njih … koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast. (Iv 5:29) Netko je

rekao da ćemo na smrtnom času vidjeti sve što smo mislili, govorili i radili, ali i to što smo trebali misliti, govoriti

i raditi da smo koristili svu Božju milost. Vidjet ćemo kako su djelovale na druge naše riječi i djela, i otkrit će se

nakana srca u svakom djelu. Stoga nemojmo da nas osjećaji kajanja za ono što smo loše učinili zateknu u času

kad će nam zemaljski život biti na izmaku. Da, naše će zemaljsko putovanje proći, ali ostvarenja iz obećanja

Riječi Gospodnje nastavljaju put kroz vječnost.

O, dragocjena dušo, nemoj dopustiti da s one strane života dokučiš da ti je uskraćeno vječno blaženstvo.

Tuguješ li ili se raduješ, jesi li u školi ili na radnome mjestu, udaješ li se ili se ženiš, pripremaš li svadbu sinu ili

104


kćeri, gradiš li kuću, kupuješ li auto – sve će to proći. U toj prolaznosti zateći će nas trenutak kad ćemo se naći

sa svojim Stvoriteljem oči u oči – suočeni s vječnim životom ili s propašću. Tada prolazne stvari neće imati

nikakvu vrijednost.

U Isusovoj je usporedbi neki bogati čovjek planirao graditi veće i veće žitnice ne bi li imao gdje staviti silan

urod. Samome je sebi govorio: „Dušo, imaš mnoga dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!“ Dok

je čovjek sanjao bogatstvo, Bog ga je probudio riječima:

Luđače, još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio? Isus

zaključuje: Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi!

Lk 12:19–21

Da, taj bogati čovjek nije slutio da će proći ne samo njegovo bogatstvo nego i njegov život.

Jedna je Božja sluškinja to dobro izrazila riječima koje je osjetila kao Isusovu poruku nutrini svoje duše. „U

času smrti neće biti bitno kako si provodio život izvana. Da, dat ćeš račun kako si odgovorio svojoj dužnosti,

ali to nije najvažnije. Najvažnije je ono što se u tvome životu zbivalo između tebe i mene, u tvojoj duši. Život ti

je bio dan za tu svrhu!” (Osobni zapisi, Louisa Jacques) O, da, doći će trenutak kad se život više neće mjeriti po

prolaznosti nego po vječnosti. Doći će trenutak kad se život neće mjeriti prema onome što si učinio izvana, već

prema onome je li tvoj Stvoritelj i Spasitelj živio u tebi iznutra. Stoga ne zanemari Božji glas nutrini tvoje duše.

105


Prije nego što prioneš uz stvari ovoga svijeta, čiji vanjski oblik prolazi, čuj onoga koji vodi u vječnu radost.

Prije nego što te privuče blještavilo i sjaj vanjskoga svijeta, priđi bliže Onomu koji te iz smrti može povesti

u život. Čuj riječi koje praštaju, iscjeljuju bolesnoga, krijepe nemoćnoga, hrane gladnoga. A patnje, radosti,

uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, nadanja i razočaranja promatraj kroz riječi apostola Pavla koji je u jednoj

prilici – premda u drugom kontekstu – napisao: „To je samo sjena stvarnosti!“ (Kol 2:17) Zatim naglašava: „A

stvarnost je Krist“. (Kol 2:17) Potičem i tebe i sebe da naš oslonac u ovome životu bude Krist – da vječnost

nadvlada prolaznost.

Već citirana Louisa Jacques zapisuje riječi koje osjeća kao da joj sam Gospodin Isus govori: „Jedina je

stvarnost samo ovo: ljubim te i čuvam. Za sada i za vječnost. Sve ostalo valja podnositi blago i strpljivo. To su

samo kratkotrajne slike koje oko tebe prolijeću. Ali ja ostajem. Ljubim te i čuvam te.“

Evo još jedne priče o kralju. Ovaj je kralj, u naponu snage, svom dvorskom ludi darovao kapu sa zvončićima

i palicu. „Dajem ti kapu i palicu”, rekao je kralj svome dvorskom ludi, „uz uvjet da ih ti daš onome tko će se

pokazati luđim od tebe.“ Dvorski je luda primio kraljev dar. Onoga dana kad je kralj ležao na samrti, dvorski je

luda stajao pokraj njegova kreveta. „Sigurno ste se“, rekao je dvorski luda umirućem čovjeku, „dobro pripremili

za to veliko putovanje i pobrinuli se za vaš doček tamo.“ Kralj je to zanijekao. “Ne, to me i brine. Ne znam kako

ću tamo biti dočekan.“ „Ah,” uzdahnuo je dvorski luda, „kad ste trebali otputovati samo na jedan dan, slali ste

glasnike da vam pripreme put i doček. A za ovo veliko putovanje, na mjesto gdje ćete ostati zauvijek, zar niste

učinili nikakvu pripremu?“ Prije nego što je izišao iz kraljeve sobe, dvorski mu je luda predao luđačku kapu i

106


palicu. Ostavio je kralja s riječima: „To vam zasluženo pripada jer ste se pokazali luđim nego što sam ja. Ja

nisam nikada bio tako lud.“

107


15

GAVRANIMA SAM ZAPOVJEDIO DA TE ONDJE HRANE

Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a

večerom mesa: iz potoka je pio.

1 Kr 17:6


Prisjećanje na djetinjstvo ispunjava me vedrim slikama seoskih kuća, puteljaka i polja, s puno šarenog cvijeća

na livadama. Iz tog su mi razdoblja vrlo bliske i lastavice koje su svijale gnijezda u dvorišnim prostorijama. Kao

dijete znao sam prići što bliže tim gnijezdima, čudeći se što su mi te drage ptičice nadohvat ruke. Dok bi se

vrapci i druge ptice zadržavale visoko na krošnjama drveća u dvorištu i vrtu, što dalje od ljudi, lastavice bi – tek

malo iznad moje glave – ulijetale u staju ili šupu. Vrlo su se živahno brinule o mladima bez bojazni da će im

netko nauditi.

Dragi prijatelju, što misliš, možemo li nešto naučiti od cvijeća i ptica? Vjerujem, mnogo toga. Biblija nam

čak govori o Božjoj skrbi za ptice. I to na ovaj način: „Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u

žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani.“ (Mt 6:26) O cvijeću nailazimo na sljedeći opis:

Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da

se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.

Mt 6:28–29

Možda se pitaš: „Tko je taj koji s tolikim udivljenjem govori o pticama? Tko je taj zaljubljenik u prirodu da

s tolikim ushićenjem uspoređuje ljepotu cvijeća s raskoši starozavjetnog kralja Salomona?“ U Evanđelju po

Mateju, u poznatom Govoru na gori, naći ćeš upravo i te Isusove riječi o pticama i cvijeću. Nebeski Otac vodi

čudesnu brigu o svemu što je stvorio, uključujući prirodu i životinje. Možda ćeš reći: „Zaista se čini da je tako.

Još kad bi netko takvu brigu vodio i o meni, srce bi mi bilo u miru.“

109


Dragocjena dušo, upravo je Isus taj koji ti želi poručiti da se brine o tebi daleko više nego što se ti sam

možeš brinuti o sebi. Dok govori o pticama koje ne siju i ne žanju, a ipak dolaze do hrane, Isus dodaje: „Zar vi

niste mnogo vredniji od njih?“ (Mt 6:26) Netko je rekao: „Naša je vrijednost u tome što nas Bog ljubi.“ Biblijski

prorok Izaija prenosi Božju poruku ljubavi za svoj narod: „Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te

ljubim.“ (Iz 43:4) No, to je Božja poruka ljubavi i tebi, draga dušo: vrijedna si u Božjim očima. Kada govori o

poljskim ljiljanima koji također ne siju i ne žanju, a ipak su zaodjenuti Božjom ljepotom, Isus ustvari govori o

Božjoj brizi za tebe. Zaključuje:

Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra

baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?

Mt 6:30

Možda ćeš na sve ovo reći: „Pošteno radim, pošteno zarađujem i sam vodim brigu o sebi. Svojim sam rukama

marljivo radio pa nisam ni gol ni bos, a nisam ni gladan!“ No, psalmist nas podsjeća na Božju svakodnevnu skrb

i našu ovisnost o njoj. On kaže: „I sva ova bića željno čekaju da ih ti nahraniš na vrijeme. Daješ li im: tada sabiru:

otvaraš li ruku, nasite se dobrima.“ (Ps 104:27–28)

Možda dovoljno zarađuješ i možeš prehraniti sebe i obitelj, no znaj, tvoj cjelokupni život, uključujući i tvoj

posao, ovisi o Bogu i Njegovoj milosrdnoj brizi za tebe.

110


Božju skrb prepoznajem svakodnevno u malim stvarima. Na divan način vidim Božji prst u razdobljima

života kada sam bio na rubu gladi ili očaja. A nekoliko događaja nosim u srcu kao Božji poseban zahvat. Toliko

veličanstven da kličem sa psalmistom: „Slavim te, Gospodine, svim srcem svojim, ispovijedam sva čudesna

djela tvoja.“ (Ps 9:2)

Nakon završetka srednje škole suočio sam se s najtežim izazovom mladosti: odlaskom u vojsku. To su bile

osamdesete godine prošlog stoljeća i vojni je rok u tadašnjoj Jugoslaviji bio obvezan. Nije bilo mogućnosti

izbjeći ga. Kako sam bio „pjesnička duša“, negdje izvan ovog svijeta, pomisao na predstojeći vojnički život

činio mi se poput noćne more. Za mene je to također bio odlazak iz bajkovitog svijeta pjesničkih nadahnuća u

neku krutu zbilju i stvarnost. Netko je od mojih bližnjih zasigurno tada pomislio: „Pa to je prava stvar za njega!

Konačno će očvrsnuti, sad će tek vidjeti što je pravi život! Vojska je dobra za takve stvari! Neće se više moći

baviti bajkama, pričama i pjesmama!“

Junački sam preživio tri mjeseca obuke na sjeveroistoku tadašnje zemlje, uz duboke vapaje nutarnjeg bića

Bogu da mi bude u pomoći. I tada je slijedio premještaj. Vlak sa sjevera išao je prema jugu i odveo me u

Makedoniju. Na postrojavanju u vojarni, kad sam izgovorio svoje ime i prezime, časnik me upitao tko mi je

taj i taj. Potpuno iznenađen, odgovorio sam: „Pa to mi je stric!“ Slijedio je novi upit: „Znaš li da je on načelnik

vojničkog kluba?“

Nekoliko dana poslije susreli smo se na poticaj časnika i zagrlili. Bilo je to obostrano iznenađenje. Ni na kraj

pameti nam nije bilo da ćemo se susresti u tako neobičnim okolnostima. Moj je otac imao neku razmiricu sa

stricem oko nasljedstva zemlje te su prekinuli kontakt. Ne sjećam se da sam ikada pomislio na strica od tada.

111


Mi smo živjeli u Slavoniji, a on negdje daleko u Makedoniji. No stric i njegova obitelj predivno su me prigrlili.

Tijekom služenja vojske više puta sam bio u posjetu i iskusio njihovu gostoljubivost. Zahvaljujući toj, za mene

sretnoj, okolnosti dobar sam dio vojne obveze proveo u vojničkom klubu i bez puške.

Čitao sam vijesti i obavijesti za vojnike te puštao glazbu. I što je još zanimljivije, mogao sam se koristiti

pisaćim strojem te sam u slobodno vrijeme pisao prozu i poeziju. Tu sam mogućnost itekako iskoristio.

Uzimajući sve okolnosti u obzir, za pjesničku dušu – poput moje – to je bio raj na zemlji. Bio sam svjestan

nebeskog zahvata. Čak mi je i jedan dragi rođak, od kojeg ne bih očekivao takav ushit, ovako rekao: „Tu ti je

stvarno Bog pomogao!“

Netko bi drugi možda mogao reći: „Ah, lako je tebi kad si zbog strica imao povlastice, to i nije baš nešto

čime se možeš pohvaliti. Izbjegao si teže obveze. Što je s onima koji nisu imali tu povlasticu?“ To je istina, s

ljudskog gledišta. Ali za mene to nije bila povlastica koju sam doživio od strica. Cijelim bićem znam da je to

bila povlastica koja je došla odozgo. Premda je moja vjera, kao i pouzdanje, tada bilo u procesu razvitka, još

podosta nezrelo, „Gospodin (je) plač moj čuo“. (Ps 6:9) Shvatio sam bolje nego ikada prije kako dubina čežnje

za Božjom rukom pomoći vodi u uzdignuće na – slikovito rečeno – frekvenciju Božje providnosti. I kad čitam

iz Riječi Božje poticaj: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji…“ (Pnz 8:2), taj je

događaj iz vojske prvi kojeg se sjetim.

Gospodin ne daje svoja svjedočanstva samo kad je riječ o velikim izazovima. On nam pruža mogućnost

iskustva vjere i kad smo u potrebi za malim stvarima, na primjer, kad gladnome treba komadić kruha. U Prvoj

knjizi o Kraljevima, od sedamnaestog poglavlja pa nadalje pratimo djelovanje biblijskog proroka Ilije kojemu

112


Bog daje zadaću da se suprotstavi lažnim prorocima u Izraelu. Bog mu ne daje samo upute gdje će poći i što će

raditi, već mu kaže da će se i brinuti za njegove osnovne potrebe poput hrane i vode. Bog mu izdaje zapovijed:

Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu.

Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.

1 Kr 17:2–4

Da, Gospodin je gavranima… zapovjedio da (Iliju) ondje hrane. (1 Kr 17:4)

Bog nije rekao Iliji: „Idi odavde i kreni na istok, a za hranu ćeš se nekako snaći. U krajnjem slučaju, možeš

i postiti ako se baš ništa ne nađe za pojesti.“ Ne! Biblijski zapis potvrđuje Božje obećanje: „Gavrani su mu

jutrom donosili kruha, a večerom mesa: iz potoka je pio.“ (1 Kr 17:6) Bog nije čekao da naiđe netko od ljudi

i nahrani proroka, već je učinio čudesni zahvat te mu po pticama poslao pomoć. Vjerujem da je time Iliji htio

poručiti: „Vidiš kako se brinem o tvojim potrebama. Ako si okružen i pustinjom, gdje nema ljudi, ja ću te uvijek

nahraniti i pružiti ti novo iskustvo o mojoj skrbi.“ Ilija je poslije doživio novu Božju pomoć kad je zbog očaja

poželio umrijeti. Anđeo ga je probudio i pozvao da ustane i jede. „On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja

na kamenu pečen kruh vrč vode.“ (1 Kr 19:6)

Vjerujem da svatko od nas koji se pouzdajemo u Božje vodstvo ima svoju priču o Božjoj skrbi tijekom

boravka u životnoj pustinji. Jednom sam prilikom nju doživio na takav način da sam se osjećao kao da je i meni

Bog poslao ptice da me nahrane.

113


Vratit ću se ponovno u mladost. Silno sam želio otputovati u inozemstvo, negdje na Zapad, te tamo potražiti

sreću. Na nekom književnom natječaju – mogli bismo to i tako nazvati – dobio sam novčanu nagradu. Nazivam

to novčanim darom iz Božje ruke. Zahvaljujući Njemu, u dobi od 21 godine krenuo sam na put. Kupio sam u

ono vrijeme popularnu kartu InterRail, jeftin način putovanja za mlade ljude. Njome sam mogao cijeli mjesec

neograničeno putovati vlakom u svim pravcima – uglavnom po zapadnoeuropskim zemljama. Početkom

proljeća, neiskusan, naivan i pun ideala, iz slavonskog sam sela najprije stigao u Zagreb.

Zatim sam se iz Zagreba zaputio vlakom prema krajnjem odredištu – Engleskoj. Tijekom puta u svom sam

odjeljku upoznao vrlo srdačan sredovječni bračni par koji je putovao za München, nakon posjeta rođacima

u Zagrebu. Hans je bio Nijemac, a Ina Zagrepčanka. Ljubazno smo razgovarali neko vrijeme, i to je bilo sve.

Sišli su s vlaka u Münchenu, a ja sam nastavio put. Nakon mjesec dana vratio sam se u svoje selo, duboko

razočaran što nisam ostvario svoj cilj.

Ali nisam se predavao. Nekoliko mjeseci naporno sam radio na seoskom poljoprivrednom dobru te sam uz

novac koji sam prije uštedio uspio ponovno kupiti kartu InterRail. Iste sam se godine, ovaj put početkom jeseni,

ponovno zaputio prema zapadnoeuropskim zemljama. Kako si nisam mogao priuštiti spavanje ni u jeftinim

omladinskim prenoćištima, noću bih putovao vlakom te bih se tako bar malo naspavao, a jutrom bih stizao u

neki europski grad.

Oskudno sam se hranio, često samo pecivom ili kruhom. Nakon dvadesetak dana shvatio sam da ću se,

ponovno razočaran i slomljenih ideala, vratiti odakle sam i došao. Ipak, htio sam do kraja iskoristiti jednomjesečnu

kartu pa sam putovao od grada do grada. Nakratko sam se našao i u Kopenhagenu, glavnome gradu Danske.

114


Dok sam šetao gradom, primijetio sam u daljini toranj crkve sa zavojitim stepenicama s vanjske strane tornja.

Pomislio sam: „Kad sam već u Kopenhagenu, idem do te crkve pa da s vrha tornja pogledam panoramu grada.“

Kako se toranj uzdizao iznad drugih zgrada, lako sam našao crkvu. U dvorištu crkve primijetio sam mnoštvo

turista. Otvorio sam velika ulazna vrata i zakoračio u unutrašnjost. Nakon što su mi se oči privikle na tamu, na

desetak metara ravno ispred sebe primijetio sam čovjeka koji je gledao u mom pravcu. Pošao sam naprijed i

zapazio da taj čovjek i dalje gleda u mene.

Kad sam mu se sasvim približio, počeo mi je nešto govoriti. Odjednom sam shvatio da je to Hans. Prepoznao

me! Uzbuđeno mi je rekao da sačekam, da će se odmah vratiti. Izišao je žurno na dvorište te se ubrzo vratio

s Inom. Da, bili su to Hans i Ina, onaj ljubazni bračni par koji sam upoznao u vlaku na svom prvom putovanju

početkom proljeća. Hans je ostavio Inu samu sa mnom, da možemo razgovarati, a ona me povela na toranj

zavojitim stepenicama.

Tamo smo nakratko radosno popričali, čudeći se da smo se opet našli. Upoznali smo se nakratko u vlaku

koji je polazio iz Zagreba, njih dvoje žive u Münchenu, a sada se susrećemo nakon pola godine u Kopenhagenu!

Na kraju je Ina iz torbe izvadila nekoliko ukusnih sendviča i ostavila mi ih. Meni, koji sam tada izgledao poput

mršavog prosjaka, to je značilo: „Ah, danas ću konačno dobro jesti!“ Nakon toga se vratila Hansu i skupini

turista s kojima je bila na turističkom razgledavanju grada.

Netko će možda uzdahnuti razočarano i postaviti pitanje: „Dobio si tri-četiri sendviča, nakratko sreo dvoje

poznanika, pa što s tim? Puno veći bi uspjeh bio da si našao posao u svijetu i zaradio toliko novca da se ne

115


brineš više o hrani.“ Moje nutarnje biće ovaj događaj vidi na sljedeći način: susret s Hansom i Inom te onih

nekoliko ukusnih sendviča nahranilo mi je dušu i tijelo. Slikovito rečeno, ti su mi sendviči bili poput hrane koju

mi Bog šalje onako kako je to po pticama slao Iliji u pustinji ili kad ga je anđeo probudio i rekao mu: „Ustani i

jedi, jer je pred tobom dalek put!“ (1 Kr 19:7) Okrijepljen tom hranom… (1 Kr 19:8), Ilija je nastavio put.

Drugi put vratio sam se u svoje selo u Slavoniji. Mnogo suza sam prolio, kako tijekom prvog putovanja tako

i tijekom ovoga drugog. I ovog sam puta bio jednako neuspješan i razočaran. Ostao bih i bez nade da se nije

‘dogodio Kopenhagen’. U brizi za sutrašnji dan, nadahnjivao sam se tim događajem. Ako je Bog toliko mnogo

toga pokrenuo za takav mali događaj – kratki susret s Hansom i Inom – zar onda nije spreman pokrenuti još više

toga i za velike izazove s kojima se suočavam ili koji mi dolaze sutra?! Netko je rekao: „Ne boj se budućnosti jer

Bog je već tamo.“ Nisam uspio ostvariti svoje želje, ali sam ostao u Božjoj ruci i na Njegovoj sam skrbi. Premda

sam bespomoćan, tu ipak nije kraj. Bog će urediti stvari na svoj način. Ako i ne odem u daleki svijet, ipak

ostajem u Božjem djelokrugu rada. Ta On upravlja mojim koracima. To mi je pokazao u Kopenhagenu. Stoga,

ima nade! Preda mnom je zasigurno daleki životni put i ja okrijepljen iznutra nastavljam životno putovanje…

Kad pogledam unatrag s današnjeg stajališta, bio sam u pravu: prevalio sam veliki životni put uspona i

padova, čežnji i nadanja, ali bogat nutarnjim iskustvom Božjeg vodstva.

Dragocjena dušo, Isus nas poziva da se tjeskobno ne brinemo što ćemo jesti, što ćemo piti ili u što ćemo se

odjenuti. Nebeski Otac zna da nam je to potrebno i čezne otkloniti tjeskobu iz našeg srca. Upravo to potvrđuje

i sljedeći poticaj iz Božje Riječi:

116


Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe

Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. I mir će Božji, koji nadilazi

svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.

Fil 4:6–7

Onaj koji se brine o pticama nebeskim i ljiljanima poljskim, brine se jednako i o nama – ali na mnogo uzvišeniji

način jer smo mu vrjedniji od ptica i biljaka. Ako je potrebno čudo, On pticama zapovijeda da nas hrane – kao u

Ilijinom primjeru. Gospodin se ne zaustavlja samo na tome da gladnoga nahrani, a žednoga napoji, već mnogo

više od toga: čezne za time da naše nutarnje biće doživi duboko zajedništvo s Njim i s pouzdanjem nastavi hod.

On i tebi kaže: „Pred tobom je daleki put.“ Neka taj put bude hod s Bogom. Ne trebamo se tjeskobno brinuti.

„Kada naš cilj postane biti bliže Bogu, shvatit ćemo da smo vođeni prema ljudima i stvarima koje trebamo.“

(Nepoznati autor)

On se brine o svakome ljudskom biću, tako i o tebi i meni. No, uzvraćamo li mi pouzdanjem, odgovornošću

i zahvalnošću za Njegovu brigu? Neka nam i ova molitva bude poticaj na predanje Bogu i pouzdanje u Njegovo

vodstvo: „O, Gospodine, daruj mi mir da mogu pozdraviti dan koji dolazi. Pomogni mi da se u svemu oslonim na

tvoju svetu volju. Uči me da sve prihvaćam s mirom u duši i daj mi da spoznam da ti upravljaš svim događajima.

Upravljaj moj put, uči me moliti, ti sam moli u meni.” (Filaret)

117


16

NEKA SE NE UZNEMIRUJE TVOJE SRCE

Neka se ne uznemiruje vaše srce!

Vjerujte u Boga i u me vjerujte!

Iv 14:1


Dragi prijatelju, vjerujem da si već čuo onu poznatu basnu o mišu koji je poželio biti netko drugi ne bi li se

riješio straha. Silno se plašio svakog šuma te drhtao i pred najmanjom opasnošću. Stoga je zamolio nekog

mudraca s posebnim moćima da ga pretvori u mačku. Ovaj je to učinio pa se miš nije više plašio mačaka. I već

kad je pomislio da je riješio probleme sa strahom, naišao je na psa koji ga je prestrašio svojim lavežom. Stoga

je poželio biti pas. I ta mu se želja ostvarila. Ali kad je ugledao tigra i čuo njegovu riku, ponovno je umirao od

straha. Autor ove pouke na kraju je zaključio: „I kao mačka, pas ili tigar – miš je i dalje imao mišje srce. Zato

mu nije bilo pomoći.“

Čarobni štapić ne pomaže. Pretvorba izvana ne štiti nas od straha i nemilih događaja. Strašljivo srce

ostaje strašljivo – bio ja siromah ili bogat, radio ovo ili ono. Hrabro se srce ne može kupiti. Ipak, nismo sasvim

bespomoćni pred strahom. Vjerujem da postoji netko tko nas može nadahnuti hrabrošću tamo gdje je hrabrost

potrebna. Vjerujem da postoji onaj koji nas zaklanja pod svoje okrilje gdje god nam je potrebna zaštita. To je

Gospodin Isus.

Vjerujem da mu se možemo baciti u naručje i pouzdati se u njegovo obećanje da nema potrebe strahovati

pred izazovima života. On poručuje: „Neka se ne uznemiruje vaše srce. Vjerujte u Boga i u me vjerujte.“ (Iv 14:1)

To poručuje Bog koji je sišao na zemlju, utjelovio se i hrabro pošao ispuniti najveće poslanje: umrijeti na križu

za grijehe drugih. On koji je izvršio ovo djelo ljubavi govori i tebi i meni: „… u me vjerujte“. Oni koji Gospodina

Isusa uzimaju kao svoga zaštitnika, s pouzdanjem mogu reći poput psalmista:

119


Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci

Gospodinu: Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!

Ps 91:1–2

Tvoj iskreni i snažni vapaj za Božjom zaštitom i Njegovim okriljem neće ostati bez odgovora!

Po prirodi sam strašljiv. Ne usuđujem se popeti ni na voćku. Strah me visine. Prije nisam mogao zamisliti

putovanje avionom. Ipak, unatoč strahu, kada sam prije mnogo godina iznenada dobio priliku otputovati u

Ameriku, nisam dvojio. Htio sam vidjeti tu zemlju u kojoj su se događali moji omiljeni filmovi. Ni u kojem slučaju

nisam htio propustiti priliku. Ušao sam u avion kao da na očima imam povez i sjeo. Kotači su se zakotrljali. Tada

sam rekao samome sebi: „Odlično. Sad više nemam kamo. Iz aviona više ne mogu van. Vidjet ću Ameriku.“ To

što sam imao cilj, bilo je veće od svakog straha u meni.

Tijekom srednje škole, na polugodištu drugog razreda, iznenada sam se ispisao. Odlučio sam nastaviti

školovanje u drugom gradu – tamo gdje sam imao mogućnost školovati se za zanimanje koje mi je bilo u srcu.

I moji nastavnici su se iznenadili tom odlukom jer su me poznavali kao odličnog učenika, plahog i mirnog. No,

sjeo sam u autobus i pošao u nepoznati grad s mislima da ću spavati na klupama parkova samo da završim

školu koju sam htio. Iz toga sam naučio da nema straha koji ti može stati na put ako imaš snažan životni cilj.

Dragocjena dušo, čežnja Božjeg srca jest da prepoznaš svoje životno poslanje, a Gospodin će te osloboditi

straha pred preprekama i izazovima. Bog ne daje duh bojažljivosti već, naprotiv, on nam daje duh snage, ljubavi

120


i trijeznosti. (2 Tim 1:7) Gospodin je i apostolu Pavlu dao takvo poslanje koje ga je učinilo neustrašivim. Ananiji,

koji je sudjelovao u Pavlovu obraćenju, Gospodin je u viđenju priopćio koji će biti smisao Pavlova života: „Jer

je taj čovjek“, Isusove su riječi o Pavlu, „moje izabrano sredstvo da donese moje ime i pred pogane, i kraljeve, i

sinove Izraelove.“ (Dj 9:15)

Nadnaravni susret s Gospodinom Isusom na putu prema Damasku za Pavla je značio i primanje poslanja

koje mu je davalo takvu snagu da više nije postojao ni strah pred smrću. Djela apostolska donose zapis o

trećemu Pavlovu misijskom putovanju. Na putu prema Jeruzalemu apostol se zaustavljao na usputnim

mjestima. Sluteći da ga u židovskoj prijestolnici čeka neprijateljsko raspoloženje, prijatelji su ga odgovarali od

daljnjeg puta, strahujući za njegov život.

Vrhunac odvraćanja dogodio se dok je apostol boravio u kući Filipa evanđelista – u gradu Cezareji na

obali Sredozemnog mora. Tijekom boravka u Cezareji neki je prorok uzeo Pavlov pojas i njime si svezao ruke

i noge. Time je na slikovit način prorekao da će na jednak način i čovjek, čiji je pojas uzeo, biti svezan i predan

neprijateljima. Svi koji su to čuli, zaklinjali su Pavla da odustane od puta. A znate li što je apostol odgovorio?

Zašto plačete i mekšate mi srce? Ja sam spreman ne samo biti svezan

nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.

Dj 21:13

Eto, to je bio odgovor čovjeka kojemu se Gospodin objavio u viđenju i nadahnuo ga za veliko životno poslanje.

121


Pavao je nastavio put. Ali to nije bilo prvi put da se apostol pokazao tako odvažnim. O, ne, on je mnogo,

mnogo puta gledao opasnostima i smrti u oči. On se nije rodio kao neustrašivi nadčovjek. Naprotiv, često je

isticao svoju krhkost. Osjećao se napuštenim od suradnika, slabim i bespomoćnim. Ali računao je na ohrabrenje

i potporu s neba.

Slijed događaja u Djelima apostolskim pokazuje koliko je samo puta Bog, vodeći brigu o unutarnjem

stanju svoga sluge, poslao poruku: „Ne boj se, neka se ne uznemiruje tvoje srce.“ Stoga možemo računati na

Gospodinovu potporu suočavamo li se sa strahom.

Pavao je imao cilj koji ga je držao neustrašivim i imao je Gospodina koji ga je hrabrio na tom putu do

ostvarenja cilja. Mnogi su se protivili Pavlovu propovijedanju za vrijeme njegova boravka u Korintu, starome

grčkom gradu. Božji je sluga doživljavao uvrede i protivljenja. Jedne noći reče Gospodin Pavlu u viđenju: „’Ne

boj se!’ Nastavi govoriti i da nisi ušutio.“ (Dj 18:9) Božja je poruka apostolu bila sigurna potpora da bez straha

nastavi dalje.

Pavao je u Jeruzalemu doživio ono čega su se bojali njegovi prijatelji. Božji je sluga uhićen i jedva je izbjegao

stradanje. No, Gospodin se ponovno ukazao Pavlu i ohrabrio ga riječima: „Budi odvažan! Dakako, kao što si za

me svjedočio u Jeruzalemu, tako ti treba svjedočiti i Rimu.“ (Dj 23:11) Bog time kao da mu je poručio: „Ti još

nisi završio poslanje, ono još traje, možeš biti siguran u mojim rukama. Stoga, samo naprijed. Nemaš se čega

bojati jer ja suvereno upravljam predstojećim događajima.“

122


I uistinu, nakon raznih peripetija, Pavla su kao zatvorenika ukrcali na brod i poveli u Rim pred cara na

saslušanje. Tijekom plovidbe, strašan je vjetar zahvatio brod i oluja je bješnjela. Olujna je plovidba trajala danima

tako da su posada i putnici gubili nadu u spas. No, tada je zatvorenik Pavao priopćio dobru vijest očajnicima

na brodu: „Noćas mi se ukaza anđeo“, rekao je apostol, „onoga Boga kome pripadam i komu služim te mi reče:

‘Ne boj se, Pavle! Ti treba da dođeš pred cara’. „I evo“, prepričavao je Pavao ukazanje, „Bog ti milostivo daruje

živote svih koji s tobom plove.“ (Dj 27:23–24) Bilo da je bio suočen s ljudskim neprijateljstvom bilo da je bio

suočen s razarajućim prirodnim silama, Božja je poruka ohrabrenja stizala do Pavla, i ona je glasila: „Ne boj se,

neka se ne uznemiruje tvoje srce.“Isusovi su učenici na drukčiji način primili u srce neustrašivost za poslanje.

Djela apostolska, koja nam govore o Pavlu, govore i o Petru, Ivanu i drugim učenicima. Kad je Ananija, Isusov

učenik, položio ruke na Pavla, koji je bio slijep zbog nebeskog viđenja, ovaj je progledao i napunio se Duhom

Svetim. Isusovi su se učenici napunili Duhom Svetim te naviještali Gospodina Isusa pred velikim mnoštvom u

Jeruzalemu – onako kako ih je Duh nadahnjivao. Petar i Ivan se nisu dali zastrašiti od onih koji su im prijetili i

zabranjivali naviještati Radosnu vijest.

Naprotiv, našli su se sa svojim prijateljima i zajedno molili:

A sada, Gospodine, pogledaj na njihove prijetnje pa slugama svojim daj

da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu

tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci!

Dj 4:30

123


U zaključku stoji da se mjesto potreslo, da su se svi „napunili Duhom Svetim te neustrašivo počeše

navješćivati riječ Božju“. (Dj 4:31)

Dragocjena dušo, znaj da je Gospodin Isus Krist, koji se u viđenjima objavljivao Pavlu i hrabrio ga, taj isti

Gospodin Isus koji pruža i tebi ruku pomoći i ohrabrenja. On ti se možda neće objaviti u viđenju, ali znaj da ima

na raspolaganju bezbroj načina da ti poruči: „Ne boj se, neka se tvoje srce ne uznemiruje.“

U Svetom pismu je dovoljno svjedočanstava da tvoj vapaj za pomoć neće proći bez odgovora. Stoga te

potičem da Isus Krist postane tvojim okriljem, da on bude Bog kojemu pripadaš i služiš te da pred izazove

života hrabro istupiš poklikom: „Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!” Budi onaj za koga

psalmist kaže da prebiva pod zaštitom Višnjega!

U životu nije bitno samo imati cilj, nego da taj cilj i poslanje dolaze od Gospodina. Živimo u svijetu s mnogo

zahtjeva. Okruženi smo ljudima s puno potreba za pomoć. U takvim okolnostima Bog zasigurno ima zadaću za

tebe i mene. Je li to posebna briga za neku osobu, pomoć nevoljniku, borba za plemeniti cilj u društvu – što god

bilo, uvijek uključuje naviještanje Evanđelja djelima i riječju. Učini Gospodina svojim Zaštitnikom, a On će tebe

učiniti neustrašivim poslanikom!

Zaključujem uz poticaj Franje Saleškog, djelomično prilagođen današnjoj temi: „Nemoj strahovati od onoga

što se može dogoditi sutra: onaj isti vječni Otac koji se brine o tebi danas, pobrinut će se za tebe i sutra, a tako

i svaki sljedeći dan. On će te ili zakloniti pred patnjom i strahom ili će ti dati potrebnu snagu da izdržiš i ne

strahuješ. Stoga budi u miru i ostavi uznemirujuće misli i bojazni.“

124


17

SEDAM PUTA OKO JERIHONA

Naše borbeno oružje nije tjelesno. Naprotiv,

ono je božanski jako za rušenje utvrda.

2 Kor 10:4


Dragi prijatelju, ustrajnost i pouzdanje u Božje vodstvo prijeko su potrebni i tebi i meni na putu prema

ostvarenju životnog poslanja i dalekosežnih ciljeva. U Poslanici Hebrejima snažan je poticaj da nastavimo

životnu bitku očekujući pomoć. Pisac nas ohrabruje riječima:

Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada.

Ustrajnost vam je potrebna da vršenjem volje Božje postignete obećanje, jer:

‘Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.’

Heb 10:35–37

Na taj se poticaj vraćam kad god prijeti slom mojim nadanjima i malaksalost pred saznanjem da je još dalek

put do cilja. Osjećam da Duh Sveti govori mome srcu kroz navedeni odjeljak na sljedeći način: „Imaj pouzdanja

u Božje vodstvo i kad kola krenu nizbrdo. Pouzdaj se u povoljan ishod i onda kada ti lađe tonu. Ustraj na Božjem

putu jer ćeš prije ili poslije primiti nagradu – Božji zahvat koji tvojemu nutarnjem biću daje radost i mir, a tvojim

vanjskim okolnostima svrhu i smisao.“

Isusovi su učenici bili zbunjeni dok im je govorio o zemaljskom rastanku: „Još malo pa me nećete više

vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti.“ (Iv 16:16) I vidjeli su ga i bili u društvu s njim nakon uskrsnuća te su se

radovali. Gospodina Isusa i danas gledamo očima vjere i znamo da on nije taj koji kasni pružiti ruku pomoći.

Naprotiv, njegovo vodstvo, blizina, spremnost da bude posrednik u svim izazovima života – nadomak su nam i

126


sasvim nadohvat ruke. Ali ključ svega je ispunjavamo li njegovu volju dok se pouzdajemo u njegova obećanja i

jesmo li dovoljno strpljivi i ustrajni da se uskladimo s njegovim planom razvoja situacije.

U jednom smo razdoblju često imali gošću imenom Suzana. Bila je posvećena postu i molitvi. Trudila se

činiti sve ono što je razumijevala da je volja Božja. Budućnost joj je bila neizvjesna; nije znala ni gdje će boraviti,

ni što će raditi ni od čega će živjeti. Dojmila su me se njezina promišljanja. Jednom mi je rekla: „Znaš, mnogo

sam razmišljala. Često sam bila zabrinuta za svoju budućnost. Nisam znala koji će biti moj idući korak. Moja

mi se budućnost činila tako nesigurnom i nesređenom. Ali sam ipak u dubini bića znala da je – što god budem

radila u životu – iznad svega bitno za mene ostati u volji Božjoj.“ Suzana je istinski prepoznala dubinu Isusovih

riječi: „Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ (Lk 22:42)

Redovnik laik iz 17. stoljeća, poznat kao brat Lovro, naglasio je to isto, ali sljedećim riječima: „Trebamo se

predati Bogu, kako u pogledu vremenitih tako i duhovnih stvari, te tražiti naše zadovoljstvo samo u ispunjavanju

Njegove volje, bez obzira na to vodi li nas putem patnje ili utjehe.“

Kada je Božji narod osvajao Jerihon, vidim novu poticajnu sliku onoga što znači biti ustrajan, pouzdavati se

u Božje vodstvo i ispunjavati Njegovu volju. Moram priznati da me zapanjuje biblijski zapis o Jerihonu! Način

na koji je pala ta utvrda uistinu mi se čini čudnovatim. Nakon što su prešli rijeku Jordan uz Božju nadnaravnu

pomoć, Izraelci su pod vodstvom Jošue, Mojsijeva nasljednika, pošli u osvajanje Obećane zemlje. Jerihon je bio

prva veća prepreka u prodoru u unutrašnjost. Jošua je najprije imao susret s Božjim anđelom.

Zatim je od Boga primio zapovijed o načinu na koji će osvojiti dobro utvrđeni grad. U toj situaciji ne bih

očekivao neke čudnovate upute. Jošui bi dobro došlo da ga je netko upozorio na slabe točke neprijatelja ili

127


da je predložio s koje će strane napasti ili da mu se pridružio. Možda čak i da potakne na odgodu dok se ne

razradi taktika s obzirom na to da je Jerihon bio silno utvrđen. Ali došla je zapovijed koju zasigurno ne bi izdale

ni najveće ni najmudrije vojskovođe ovoga svijeta.

Evo Božjih uputa Jošui za napad na tvrđavu: „Svi vi ratnici obiđite oko grada jedanput na dan. Tako činite

šest dana.“

A sedam svećenika neka nose pred Kovčegom sedam truba od ovnujskih rogova. Sedmoga

dana obiđite sedam puta oko grada, a svećenici neka trube u trublje. Pa kad otežući

zatrube u rog ovnujski, neka sav narod, čim čuje glas trube, podigne silnu bojnu viku.

I srušit će se gradski bedemi, a narod neka tada ulazi svaki odande gdje se nađe.

Još 6:3–5

Jošua je bio odlučan krenuti sa svojom vojskom u pohod i tako poslušati Božje naredbe: „I bi kako je Jošua

zapovjedio narodu.“ (Još 6:8) Kako je imao susret s anđelom, zasigurno je bio uvjeren da sve to ima smisla. Bog

mu je po anđelu prenio svoj plan i Božji je sluga spremno odlučio izvršiti Njegovu volju. Potpuno se pouzdao u

nebesko vodstvo. No, kako su se osjećali njegovi vojnici?

Pokušao sam se uživjeti u događaj i zamisliti kako bih se ponašao da sam bio jedan od vojnika.

Pojednostavljeno rečeno, zasigurno bih prvi dan izdržao bez mrmljanja i negodovanja. Učinio bih ono što je

zapovjeđeno: obišao bih oko utvrde i čekao daljnje upute. Drugi bih dan već u sebi prigovarao: „Čemu to? Kakva

128


je to zapovijed koju nam je zapovjednik dao? Umjesto da napadamo utvrdu, mi se šećemo oko nje! Zamislite tek

treći ili četvrti dan! Mislim da bih još više negodovao: „Ovo stvarno nema smisla! Čemu svakodnevno hodanje

u krug? Umjesto da zamorimo neprijatelja napadima, mi sami sebe umaramo svakodnevnim šetnjama. Je li to

zaista od Boga ili nešto nije u redu s našim vojskovođom?“ Ali sedmi dan, kada su trube zatrubile i kada su se

čuli bojni povici naroda, stigla je i vijest: „… padoše bedemi i narod prodrije u grad, svako odande gdje se našao,

i osvojiše ga.“ (Još 6:20) Jerihon je bio osvojen! Poslušnost Jošue i njegovih ratnika Božjoj zapovijedi urodila

je pobjedom.

Dragi prijatelju, možda je osvajanje Jerihona, koje se dogodilo prije više od tri tisućljeća, i za tebe čudan

događaj. Pitamo se zbog čega je trebalo sedam dana hodati oko utvrde. Premda ne razumijem sve okolnosti

strategije osvajanja Jerihona, taj je događaj za mene slika Božjeg djelovanja s posebnim naglaskom na

ustrajnost. Volio bih taj poticaj prenijeti i na tebe. Ipak, prije svega želim naglasiti da se onaj tko duboko čezne

biti Kristovim poslanikom ne koristi zemaljskim oružjem za ostvarenje cilja. Riječ Božja upisana u srcu, ljubav

prema bližnjemu i snažna molitva vodilje su čovjeku koji teži biti Kristov poslanik.

Apostol Pavao o tome snažno govori:

Iako, naime, živimo u tijelu, ne borimo se na tjelesan način. Naše borbeno

oružje nije tjelesno. Naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda.

2 Kor 10:3–4

129


Tvoje srce ispunjeno božanskom ljubavlju i potaknuto na snažnu molitvu je ono pravo oružje za rušenje

utvrda mržnje, nasilja, zla i prepreka ostvarenju blagoslova u životnom poslanju.

Životnu svakidašnjicu ponekad doživljavam kao obilazak oko zidina nekoga mog osobnog ‘Jerihona’ koji

dovodi u pitanje pouzdanje i ustrajnost. Ponekad mi ove misli dođu na um: treba ustati ujutro, otići na posao,

navečer se vratiti kući, spavati i – sutra sve ispočetka. I tako svaki dan. Nikakvih velikih ostvarenja na pomolu,

samo puki obilazak oko ‘Jerihona’! „Gospodine,“ ponekad zavapim, „već se neko vrijeme molim za te i te drage

osobe, ali nema pomaka. Trebam tvoje snažnije djelovanje!“ Netko drugi možda nestrpljivo očekuje posao, neki

novčani dobitak, put u daleki grad, susret s voljenom osobom. Ako se to već dugo ne ostvaruje, ima li onda

smisla nadati se?

Takva su me pitanja pogađala u dušu jer sam u mladosti imao mnogo želja i planova. Imam ih i danas, ali

na drugi način, iščekujući Božji zahvat u svemu što radim. Biblijski prorok Jeremija također podsjeća: „Dobar

je Bog onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Gospodinovo!“ (Tuž 3:25-

26) Gospodin kao da poručuje onome koji čeka: „Nastavi čekati odgovor u miru svog srca. Moje će izbavljenje

i pomoć doći. Ovo je tek tvoj prvi dan obilaska oko Jerihona! Sad si tek u početnom postupku razvoja i još ne

razumiješ. No, u konačnici ćeš shvatiti smisao.“

Vjerujem da nas Gospodin poziva na ustrajnost po ovim – slikovito rečeno – obilascima Jerihona do vremena

kad će pasti bedemi i tvrđava biti osvojena! Tad ćemo, u usponu sazrijevanja, doživjeti odgovor na svoje molitve

i čekanje. Naše i Božje vrijeme nije isto: mi smo nestrpljivi, Bog je strpljiv; mi smo laki na odustajanju, Gospodin

je ustrajan. Gospodin čeka da se s Njim uskladimo jer je naš Stvoritelj i naš Spasitelj.

130


Nakon prvoga dana obilaska ‘Jerihona’ uslijedit će drugi pa treći dan… Možda će nam se činiti da se vrtimo

u krug, ne nalazeći pravi smisao životne utrke. Poželjet ćemo jasnije vidjeti viziju života. Tada nam Gospodin

poručuje da su pouzdanjem u Njega srušene zidine Jerihona: „Drago dijete, ako sam te ostavio bez velike i

jasne vizije, to samo znači da te želim vidjeti kako u miru i tišini obavljaš svoju svakidašnju zadaću, imajući

uvijek na umu da mi je potrebno tvoje pouzdanje.” Stoga ustraj! U Poslanici Hebrejima stoji: „Vjerom se srušiše

zidine jerihonske pošto se sedam dana obilazilo oko njih.“ (Hebr 11:30)

Sviće li četvrti dan obilaska oko ‘Jerihona’? Još smo više smeteni. U obitelji je svađa, na poslu nove poteškoće,

naš dragi prijatelj u bolnici… Zapomažemo: „O, Gospodine, kada će stići tvoja pomoć i tvoje izbavljenje iz

ovakvih okolnosti?” „Ostani vjeran do smrti“, govori Gospodin, „i dat ću ti vijenac – život!“ (Otk 2:10) Tebi i meni

poručuje: „Nastavi dalje, postoji nagrada za tvoju vjernost. Još nije osvanuo onaj sedmi dan kad će pasti zidine.

Još uvijek te učim strpljenju, pouzdanju, vjernosti.”

Sjećam se kako sam u molitvi i iščekivanju čekao na suprugu. Da se našalim: možda sam je čekao i više od

tih sedam jerihonskih dana. I konačno je zaorio glas trube (Još 6:20) te je molitva uslišana. U ono sam vrijeme

prilično bio zauzet organizacijom Večeri kršćanske poezije i glazbe u Zagrebu. Najbliži suradnici dolazili su iz

različitih kršćanskih zajednica. Među njima je bila i Božena. Pomagala je revno u organizaciji tih susreta. Pisala

je poeziju i recitirala. I onda je ta žarka zagovornica pjesničkih i glazbenih okupljanja iznenada odlučila otići

u Englesku. U našoj zemlji nije imala posla pa je posao dadilje u Engleskoj smatrala velikim dobitkom. „Ah,

izgubit ću suradnicu…”, pomislio sam u sebi.

131


Ali Božena je imala još nešto na srcu. Prišla mi je ovim riječima: „Znam da će ti moj odlazak biti gubitak.

No, znaj da neću otići u Englesku, a da ti prije toga ne nađem zamjenu za sebe – nekoga tko će ti pomagati u

organizaciji!“ I tako je bilo. Božena je u svojoj kršćanskoj zajednici pronašla Renatu. Ona nikada do tada nije

čula za Večeri kršćanske poezije i glazbe koje su se održavale u središtu Zagreba, u Europskom domu. Renata

mi je poslije pričala kako ju je Božena dugo nagovarala. „Moram učiti, moram se brinuti o mami“, bili su Renatini

izgovori. No, kako je Božena ustrajavala, Renata se jednoga dana pojavila u mom uredu u Amruševoj. Od tog

je dana recitirala poeziju i pomagala u organizaciji. I onda je ‘zaorio glas trube’, označavajući sedmi obilazak

‘Jerihona’ toga sedmog dana: Renata je postala mojom suprugom.

Dragocjena dušo, ako se i tebi život ponekad učini kao puki obilazak nekoga tvog ‘Jerihona’, nemoj odustati.

Nastavi s molitvom u pouzdanju i predanju Bogu. Čeka te nagrada za tvoju ustrajnost – zaorit će se truba Božje

pobjede. Danas je možda tvoj pet dani obilaska, možda čak i šesti. Ili je osvanuo onaj sedmi dan kada će pasti

utvrda – nakon tvojih žarkih molitava punih pouzdanja u Božje izbavljenje.

Dopusti da Duh Sveti djeluje u tebi do te mjere da potpuno budeš u volji Božjoj, kako bi je mogla ispunjavati.

Neka svaki tvoj dan osvane tako da tvoja nutrina prihvati Isusov poticaj:

Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka

svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi.

Lk 9:23

132


Svaki dan uzmi svoj križ. Ali po svršetku dana i predanja Bogu, sjeti se da si učinio još jedan obilazak oko

Jerihona te da se bliži trenutak snažnoga Božjeg očitovanja.

Neka je pjesnička duša to izrazila ovim riječima: „Vrijeme može biti odgođeno. Način može biti neočekivan.

Ali odgovor će sigurno doći. Nijedna suza tajne patnje, ni dah svete čežnje Bogu izliven neće biti izgubljen,

nego će u Božje vrijeme i na Njegov način poput vjetra dopuhnuti u oblacima milosrđa i pasti poput pljuska

blagoslova na tebe i na one za koje se moliš.”

Postoji priča o ptici koja je nosila prsten u kljunu. Nehotice ga je ispustila dok je letjela iznad oceana. Kako

joj je taj prsten bio iznimno dragocjen, htjela je svim silama doći do njega. Kljunom bi zahvaćala nekoliko

kapljica vode i odnosila to na kopno. Nadala se isušiti ocean i pokupiti prsten s dna. Nije se predavala koliko

god se zadaća činila nemogućom. Znamo da to nikada ne bi uspjela. U zaključku priča kaže da je Bog vidio

pticu i njezine napore, sažalio se nad njom i iskazao joj je milost: sam je isušio ocean.

Život nije puka vrtnja u krug, kako to ponekad izgleda. Naprotiv, ako napredujemo u spoznaji Boga kao

Stvoritelja i osobnog Spasitelja po Isusu Kristu, hodamo, ali se ne vrtimo u krug. Vidi li Bog naše srce čistim

i naše nakane u skladu sa svojom voljom – i ocean će isušiti i prepreke poput utvrda će pasti. Biblija je puna

poticaja da nastavimo hod s Bogom i daje nam smjernice koje nas vode k smislenom cilju. Stoga ne ispuštajmo

iz ruku Božju riječ; neka ona prožme našu nutrinu i neka zaori truba koja će značiti pad još jednog Jerihona – i

biti odgovor na tvoje molitvene želje u skladu s Božjom voljom.

133


134


18

NE BOJ SE, JA TI POMAŽEM

Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho,

jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem

ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.

Iz 41:10


Mislav i Snježana, naši dragi prijatelji iz Zagreba, darovali su nam za preseljenje u Vukovar ploču s urezanim

retkom: „Ne boj se, ja ti pomažem.“ (Iz 41:10) Supruga i ja smo to stavili u kuhinju. Ponekad nesvjesno pogledam

prema ploči i ohrabrim se. Prisjetim se da mi Gospodin pomaže, da surađuje u svim životnim izazovima –

onoliko koliko mu dopustim. Biblijski redak koji je ispjevao psalmist David govori upravo o tome: „Povjeri

Gospodinu svu svoju brigu i on će te potkrijepiti.“ (Ps 55:23)

Ujutro kad ustanem već su mi misli napadnute raznim brigama: danas moram obaviti to i to, hoću li uspjeti

riješiti taj i taj problem, hoće li ta i ta osoba doći na vrijeme, povrijedio sam tu i tu osobu, hoće li mi oprostiti…

i nikad kraja. Netko je rekao da brige treba pretvoriti u molitvu. Stoga to i činim svakoga jutra. Sam Gospodin

Isus uputio je snažan poticaj na molitvu:

Uđi u sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti,

pa će ti platiti Otac tvoj koji vidi u tajnosti.

Mt 6:6

Moj prijatelj Drago svako jutro pije, kako on kaže, kavu s Gospodinom. Ujutro ustane, nađe mirno mjesto,

skuha si kavu i na toj kavi s Gospodinom povjerava mu svoje brige.

To činim i ja: jutrom povjeravam svoje brige Gospodinu i očekujem Njegovu pomoć. Duboko sam uvjeren da

je On i proviđa. Svakako, u molitvi ne tražim pomoć samo za sebe nego i za osobe koje mi On stavlja u misli:

„O, Gospodine, učini neko dobro za osobu koju mi ovog trena stavljaš na srce. Dotakni je i dublje, daj da osjeti

136


tvoje djelovanje u svojoj nutrini.“ Tako u novi dan ulazim s molitvom: „Gospodine, povjeravam ti svoje brige“,

a u nutrini bića osjećam da mi Gospodin urezuje natpis: „Ne boj se, ja ti pomažem.“ Podijelit ću neka iskustva

Božje pomoći.

Bio je četvrtak. Očekivao sam Rudija i Josepha Krassniga, drage goste iz Austrije. Moja supruga i ja

poznajemo ih niz godina i radujemo se kad god nas posjete. Rudi je glazbenik koji nama i našim prijateljima

odsvira i otpjeva poneku od svojih pjesama punih dinamike. Obojica su u mirovini. Joseph je veći dio života

radio kao predstavnik austrijske tvrtke koja je prodavala rovokopače po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Naučio je

hrvatski skoro savršeno. Očekivali smo da nam stignu oko podne.

Toga sam jutra sjeo u automobil kako bih negdje u gradu kupio namirnice za pripremu ručka. I tada nastupa

neugodno iznenađenje. Auto ne mogu pokrenuti. Kotači su se potpuno zablokirali. „Gospodine, što ću sada?“

Tako nešto nam se već dogodilo nakon preseljenja u Vukovar. Popravak nas je skupo koštao. Razmišljao

sam i povjeravao svoju brigu Bogu Svemogućemu: „Gospodine, što mi je činiti? Gosti će uskoro doći. Nemam

vremena zvati automehaničara, a znam da će popravak biti toliko skup da za to nemam ni novčanih sredstava.“

U automobile se nisam baš najbolje razumio. Tek sam u kasnijim godinama uspio, uz Božju pomoć, doći

do jednog polovnog. Razmišljajući, došao sam do zaključka: „Evo, dragi Bože, sam ne znam popraviti auto, za

automehaničara nemam novčanih sredstava, gosti će doći svakog trena. Samo mi ti možeš pomoći.“

Gosti su stigli. Dok smo sjedili i uživali u hladnim napitcima, usput sam spomenuo kako mi se pokvario

automobil baš pred njihov dolazak. Nisu tomu pridavali neku pozornost. No, kad smo završili s tim kratkim

137


druženjem, Joseph me upitao: „Imaš li deku i čekić?“ U čudu sam ga gledao. Supruga je donijela deku. Izišao

je van i legao pod auto. Taj dragi čovjek, koji je prešao sedamdesetu, čekićem je neumorno udarao po zadnjem

kotaču koji je očito bio blokiran.

Joseph je prilično vremena proveo pod autom i podosta se oznojio. No, nakraju se automobil pokrenuo. Bio

sam iznenađen koliko moj dragi gost zna o mehanici automobila. Ah, koliko sam samo bio zahvalan Bogu, ali

i Josephu na ovoj velikoj pomoći. U šali sam im rekao: „Bog vas je poslao samo da mi popravite automobil.“

Susjeda Dušica, koju sam popodne susreo dok je okopavala vrt i koja je bila upućena u situaciju, prvo što

mi je rekla bilo je: „Dragi, Bog te voli. Tako si dobro prošao!“ Joseph i Rudi rekli su mi na rastanku da će

ponovno nastojati doći iduće godine, ali ne znaju kada. U šali sam odgovorio: „Čim mi se opet nešto pokvari na

automobilu, znam da će vas tada Gospodin ponovno poslati.“

I još jedan događaj. Dok smo Renata i ja živjeli u Zagrebu, srcem i dušom smo radili na promicanju ekumenskih

kršćanskih susreta uz poeziju i glazbu. Svakako, uz pomoć naših dragih prijatelja. Plakatiranje je bio način kako

smo građane obavještavali o nekom događanju. Na uočljivom dijelu plakata, uz glavne informacije, velikim su

slovima bile otisnute riječi proroka Izaije:

Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja

te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.

(Iz 41:10)

138


Htio sam da ti biblijski redci nekome donesu ohrabrenje i poticaj.

Vjerovali smo da će ti pjesnički susreti biti na blagoslov nečijem srcu; nekoga će okrijepiti lijepa pjesma,

misao ili izreka. Stoga sam s oduševljenjem i zanosom lijepio plakate, koji su još k tome sadržavali i poruku

ohrabrenja. No, prisjećajući se nekih slabih odaziva iz prijašnjeg razdoblja, u jednom me je trenutku zahvatilo

obeshrabrenje. „Bože,“ pitao sam se, „toliko ćemo plakata polijepiti po gradu, a hoće li itko doći na naše

pjesničke susrete?” Tom je raspoloženju pridonosio i snijeg. Bila je zima i snježne su pahuljice lepršale nad

gradom. Volim snijeg, ali ne dok postavljam plakate. Ipak, danima sam hodao po snježnim ulicama grada, tražio

svaki kutak gdje bih mogao staviti plakat i pitao se hoće li nečije srce zatitrati pred tim pozivom, hoće li zastati u

čežnji. Osjećaji tuge i razočaranja toliko su me obuzeli da sam duboko uzdahnuo: „Sve je to uzalud! Koga danas

zanima poezija i suradnja među ljudima?“

I u trenu kad sam podigao plakat da ga postavim na oglasni stup, oči su mi zastale na riječima s plakata:

Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja

te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.

Iz 41:10

Sveti je Božji Duh tako snažno djelovao na mene da sam Izaijine riječi doživio kao Božji osobni govor mojoj

obeshrabrenoj duši! Pahuljice su još uvijek lepršale nad gradom, dok se na mene spustilo snažno djelovanje

Duha Svetoga i moje je nutarnje biće osjetilo kao da Sveti Duh kaže: „To Bog govori tebi i On to ozbiljno misli!“

139


Dragocjena dušo, Gospodin nam svakodnevno pruža pomoć, možda kroz ljude poput Josepha, u situacijama

kad nam je potrebna praktična pomoć ili kada nam treba ohrabrenje tako da nam Duh Sveti utisne potrebni

poticaj iz Riječi Božje. Stoga te snažno ohrabrujem da povjeriš Gospodinu svoje brige te da čitanjem Svetog

pisma i u molitvenom promišljanju otvoriš svoje srce za djelovanje Duha Svetoga. Svemogući Bog daje ti se

na raspolaganje svom svojom puninom. Čak i da se izrazi kroz nutrinu tvoga bića i tvoje vapaje produbi pred

Božjim nevidljivim prijestoljem. U Poslanici Rimljanima Pavao piše:

Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo

kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdasima.

Rim 8:26

„Ja te krijepim i pomažem ti“, tihi je glas Božji koji govori tvojoj nutrini. On pruža ruku pomoći i ostvaruje svoj

naum. Ali puno više od Božjeg htjenja da ti pomogne u praktičnim stvarima, Gospodin vodi računa o tome kakvo

je stanje tvoje nutrine i tebe kao cjelovite osobe. Njegova se zamisao daleko više uzdiže iznad brige samo za

tvoje zemaljske izazove, terete i stremljenja. Tvoja ti svakodnevna povezanost s Gospodinom donosi puno više

od praktične pomoći: ona te čini Božjim djetetom i Isusovim prijateljem. Isus je baš tako nazvao svoje učenike

– prijateljima: „Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava činiti Gospodar. Nazvao sam vas

prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca.“ (Iv 15:15) Gospodin i tebe naziva svojim prijateljem.

140


Budući da smo oni koji su sagriješili i time ostali lišeni Božje slave (v. Rim 3:23), jesmo li spremni reći

Nebeskom ocu poput izgubljenog sina: „Oče, sagriješih tebi!“ (prema: Iv 15:18) Ili se kajati poput Davida: „Operi

me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!“ (Ps 51:4), biti poput carinika koji se moli: „Bože, smiluj

se meni grešniku!“ (Lk 18:13) U takvu raskajanu nutrinu, koja snažno želi pripadati Bogu, Gospodin upisuje riječi

života: „vjerom u mene, postigla si oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima.“ (v. Dj 26:18)

I na vrhuncu međudjelovanja tvoje nutrine i Božjeg zahvata, nisi samo krhko ljudsko biće, rođeno od roditelja

u ovome grešnom svijetu. Ne! Puno si više od toga: rođena si odozgo. Da! U trenutku kad zavapiš Gospodinu:

„Oprosti moje grijehe, potpuno ti se predajem, pouzdajem se u tvoje vodstvo, cijelim srcem želim pripadati

tebi“, tvoje nutarnje biće doživljava i novo rođenje. O, da, od tog trenutka predanja pripadaš onima koji vjeruju

u njegovo (Isusovo) ime: „koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“.

(Iv 1:12–13) Tvoja nutrina gleda očima vjere. I na stazi života, Gospodin – prijatelj tvoj, razapet za tvoje i moje

grijehe, krijepi te, pomaže ti i podupire te svojom pobjedničkom desnicom.

141


142


19

DAJEM TI JOŠ JEDNU PRILIKU

Jer što će koristiti čovjeku, ako sav svijet

stekne, a izgubi svoju dušu?

Mt 16:26


Kad bih život mogao vratiti unatrag, nastojao bih ga usmjeriti u još jednom pravcu. Nekoliko sam se puta

duboko pokajao što sam u ranoj mladosti propustio upisati fakultet i postati učitelj. „Sve bih dao“, pomislio sam

jednom u sebi, „za još jednu životnu priliku!“ Zasigurno nisam usamljen u tome. Možda si i ti, dragi prijatelju,

jedan od onih koji tuguju nad propuštenom prilikom.

Starozavjetnom je junaku Samsonu bilo daleko teže. Možemo li uopće bar donekle zamisliti dubinu njegove

želje za takvom novom životnom prilikom? Hoće li je dobiti? Hoće li je platiti nekakvom cijenom? Možemo li i

mi nešto naučiti iz njegove životne priče?

Anđeo je najavio njegovo rođenje. Samson je postao nazirej – čovjek posvećen Bogu, poznat po ogromnoj

snazi i dugoj kosi. Bog ga je podigao za vođu i suca, ne bi li on svoje sunarodnjake Izraelce učio Božjem putu

i oslobodio ih od dugogodišnjih neprijatelja Filistejaca. Taj čovjek, kojeg je zahvatio duh Gospodnji, velikom

je snagom izvojevao pobjedonosne bitke. Sam je samcat nanosio neprijatelju strašne gubitke, sve dok nije

počinio grijeh.

Jednoj je ženi iz neprijateljskog tabora, Filistejki Delili, otkrio ono što nije smio – tajnu svoje snage. Pod

pritiskom vođa svog naroda, ona ga je pokušala zavesti i doznati kako ga svladati i zarobiti. Do tada mu

Filistejci nisu mogli ništa: palio im je žitna polja, ubijao ih gdje god mu se za to pokazala prilika. Ali na uporne i

neprestane nagovore Delile, u koju se zaljubio, konačno je odao tajnu:

144


Nijedna britva nije prešla po mojoj glavi – naglasio je – jer sam od majčine utrobe nazirej

Božji. Da me obriju, sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek.

Suci 16:17

Delila je uspavala Samsona te je on tako postao lakim plijenom Filistejcima. Iz ljubavi prema Delili, izdao je

ljubav Božju.

Filistejska je kazna bila nemilosrdna: iskopali su mu oči, okovali ga u lance i prisilili da okreće mlin u tamnici.

Osakaćen, na teškom prisilnom radu, Samson je zasigurno uzdisao za osvetom. Doživio je teško poniženje.

Možda je svakodnevno molio: „Bože, daj mi novu priliku!“ A onda je došao dan kad su Filistejci priredili svetkovinu

u čast boga Dagona. Na vrhuncu slavlja, narod je u zanosu zatražio da se pred njih izvede zarobljenik Samson

kako bi ga još više ponizili te se još bolje zabavljali.

Izveli su ga iz tamnice te ga prisilili da ih zabavlja. Nisu računali na to da je našao milost u Božjim očima. Kosa

mu je počela rasti. Samson se našao među stupovima ogromnog zdanja. Osjetio je da mu se pruža mogućnost

osvete. Zatražio je od Boga još jednu priliku: „Gospodine Bože“, zavapio je Samson, „spomeni me se i samo mi

još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka.“ (Suci 16:28) Gospodin mu je povratio

snagu. Srušio je stupove, čime je usmrtio mnogobrojne okupljene, a i sam je poginuo pod ruševinama. U Knjizi

o Sucima piše: „Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života.“ (Suci 16:30) Samson je napustio ovaj svijet tako

što mu se ispunila želja za osvetom.

145


Dragi prijatelju, možda i ti i ja, nakon životnih udaraca, nepromišljenih odluka, padova i poraza vapimo, poput

Samsona, za još jednom prilikom. Možda smo i mi, poput njega, izdali uzvišenu ljubav radi ljudskih prohtjeva

i žudnji. Ili smo nepažnjom i zbog nesretnih okolnosti pošli u krivom životnom smjeru. Ili smo jednostavno

propustili priliku koju nam je život nudio. Podsjećam da sam i sam uzdisao: „Oh, kad bi mi se pružila još jedna

životna prilika!“

Vjerujem da postoji jedinstvena životna prilika pružena svakome od nas – i veća od one koju je iskoristio

Samson. „Danas je prvi dan ostatka tvog života“, poznata je izreka.

Danas kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja kao u

onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji…

Heb 3:7–8

Te su se riječi ponajprije odnosile na Božji izabrani narod koji je izdao Gospodina tijekom pustinjskog

hoda i tako propustio priliku ulaska u Obećanu zemlju. Ali, vjerujem, to je poruka tebi i meni: „Nemoj se buniti

protiv životnih okolnosti. Neka tvoje srce ne otvrdne pred životnim izazovima. Radije poslušaj Božji glas koji te

usmjerava na novi put i daje ti novu priliku.“

Da! Bog je taj koji nam želi pružiti još jednu priliku po Isusu Kristu, po kojem dođe milost i istina. (Iv 1:17)

Možda nam se ta prilika čini drukčijom od naših zamisli: očekujemo posao, napredak, promaknuće, uspješnost.

Možda želimo biti bolji od drugih i potiho radimo stupice bližnjima. Isus daje jednu drugu priliku.

146


Proniknemo li u nakane Samsonova srca, uviđamo da mu je često na umu bila samo osveta: osveta zbog

toga što su njegovu ženu dali drugome, osveta zbog toga što su mu iskopali oči. Možda s razlogom nalazimo

da je i za naše životno stanje odgovoran netko iz naše blizine – neki ‘Filistejac’. Želimo da krivac bude kažnjen!

Ali osveta nije prilika koju nam Bog daje po Isusu Kristu: „Osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti.“ (Rim

12:19) „Nemoj govoriti: ‘Osvetit ću se za zlo’, čekaj Gospodina, i on će te spasiti.“ (Izr 20:22) U 37. psalmu nalazi

se i ovaj poticaj:

Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka

koji spletke kuje. Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe, ne žesti se da zlo ne učiniš.

Ps 37:7–8

Isus nam ne želi pružiti priliku za osvetu, mržnju i neprijateljstvo. Naprotiv, on nas želi od toga odvratiti,

ako postoji i najmanja namjera, jer je sređivanje računa u njegovoj ovlasti. „Ljubite svoje neprijatelje“, govori

Gospodin Isus, „i molite za one koji vas progone.“ (Mt 5:44) Naš Gospodin ima veći i uzvišeniji naum za nas. Ta

se životna prilika, veća od bilo koje druge, odnosi na spasenje tvoje i moje duše.

Možda smo zbunjeni i razočarano govorimo: „Ali meni je potrebna životna prilika koja će mi donijeti uspjeh

i pobjedu!” Isus na to odgovara: „Jer što će koristiti čovjeku, ako sav svijet stekne, a izgubi svoju dušu?“ (Mt

16:26) Samson se osvetio Filistejcima, ali je i sam poginuo s njima. Gospodin Isus pruža priliku koja daje novi

život. Što je Samsonu vrijedila smrt tisuće Filistejaca koje je pobio zbog osvete, ako je Bog njegovu dušu pred

147


svojim prijestoljem našao izgubljenom za vječni život? S gledišta Božje vječnosti, pitanje je li njegova duša

spašena ili izgubljena, veće je i od pitanja hoće li ga Bog izbaviti ili ostaviti u filistejskoj tamnici!

Njegova se osveta ili izbavljenje iz tamnice odnose samo na ovaj svijet i na njegove želje, dok se stanje

njegove duše proteže i u vječnost i utječe na zajedništvo s Bogom. Bog želi poručiti: „Što ti vrijedi izvana

izgledati lijepo i postići mnogo, a u srcu izgubiti najdragocjenije blago: ljubav, poštenje, vjernost i priliku da

vječnost provedeš s Bogom. Što ti vrijedi iskoristiti priliku koja se odnosi samo na zemaljski život, a izgubiti onu

dragocjeniju koja se odnosi na vječnost?”

Za propuštene životne prilike možda smo sami krivi, a možda i netko drugi. Ali za ovu jedinstvenu životnu

priliku, spasenje duše, Božji je Sin došao na svijet i umro na križu, kao što to potvrđuju riječi apostola Pavla u

pozdravu Galaćanima:

Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista, koji je sam sebe predao za naše

grijehe da nas izbavi od sadašnjega pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Boga, Oca našega!

Gal 1:3–4

Vjeruješ li u ovu jedinstvenu priliku izbavljenja koju pruža Isus Krist?

Pred vječnim prijestoljem Božjim neće biti toliko bitno jesmo li život proživjeli kao učitelji, radnici u tvornici

ili vjerski službenici. Čak ni to jesmo li propustili postati učitelji, trgovci ili liječnici? Jedino bitno bit će jesmo

148


li iskoristili onu jedinstvenu priliku – pruženu svakome ljudskom biću – i prihvatili Isusovu žrtvu na križu te

započeli novi život? „Dakle, ako je tko u Kristu“, piše u Bibliji, „on je novi stvor“. (2 Kor 5:17) On ljubavlju uzvraća

na osvetu. „Ne dopusti da te svlada zlo“, piše apostol Pavao, „već zlo svladaj dobrim.“ (Rim 12:21) I ljudsko srce,

zahvaćeno Božjom ljubavi, govori u prilog tome. „Primi, Gospodine, moju želju“, zapisala je Terezija Avilska, „da

oprostim sve i svima.“ Poznati je američki crnački vođa za građanska prava Martin Luther King izjavio: „Odlučio

sam se držati ljubavi. Mržnja je preveliki teret za nositi.“ Netko je drugi rekao: „Opraštanje je napuštanje mog

prava da te mrzim zbog toga što si me povrijedio.“ Tako govori srce koje je iskoristilo ovu jedinstvenu priliku da

prihvati Božju ruku spasenja.

Dragocjena dušo, Samson je dobio priliku za osvetu i iskoristio ju je. Ali ako je Duh Sveti zahvatio tvoje srce,

postaješ novo živo biće u Kristu, ne propuštaš onu jedinstvenu priliku, koja je veća od Samsonova pothvata:

ljubavlju uzvraćaš na mržnju, neprijateljstvo i osvetu. Ako je Krist u tvojem srcu, uistinu si doživjela izbavljenje

od pokvarenosti ovoga svijeta.

Zato (ćeš) klicati od radosti, iako se jedan čas – ako to mora biti – (budeš) ožalostila

raznim kušnjama, da se vrijednost (tvoje) vjere, dragocjenija od propadljivog zlata koje

se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist, koga (ljubiš)

iako ga (nisi vidjela); u koga (vjeruješ) iako ga još ne (gledaš); klicat (ćeš) od veselja

neizrecivom i proslavljenom radosti, jer (ćeš) postići cilj svoje vjere: spasenje duša.

1 Pt 1:6–9

149


Možda ipak negoduješ: „Sve je to lijepo. Ali što ako i nakon svega toga ostanem gol i bos, pun neostvarenih

snova i želja?“ Znaj, dragocjena dušo, daješ li Bogu priliku da te mijenja iznutra, u isto vrijeme mu daješ priliku

da mijenja i tvoje vanjske okolnosti. Svjedok sam toga – kao i mnogi drugi koji su iskoristili tu jedinstvenu

priliku!

Ovo je moja molitva za tebe: „Gospodine, blagoslovi ovu dragocjenu dušu svojom prisutnošću. Pomogni joj

uhvatiti se za tvoju ruku. Ti joj govoriš: ‘Dajem ti novu priliku, pružam ti svoju ruku spasenja’. Gospodine, molim

te da ova draga osoba ne propusti priliku biti u vječnom zajedništvu s tobom. Tvoj je Sin za to dao život na križu.

U njegovo te ime molim. Amen.“

150


20

JESI LI NA SAMOTNOME MJESTU U MOLITVI?

Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću,

da se moli. Još je i u uvečer ondje bio sam.

Mt 14:23


Sagledavamo li Isusov život onako kako nam to donose evanđelja, zasigurno se zaustavljamo na mjestima

gdje je Isus činio čuda i iscjeljivao. Vratio je u život mladića iz grada Naina, sina jedinca majke udovice. Iscijelio

je djevojku na umoru, Jairovu kćer i predstojnika sinagoge. Tijekom svadbe u Kani Galilejskoj pretvorio je vodu

u vino. Na gori, negdje u blizini Galilejskog jezera, pred mnoštvom je izrekao znameniti govor koji je započeo

riječima: „Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5:3) Na jednoj drugoj visokoj gori

doživio je preobraženje tijekom kojega mu je lice zasjalo kao Sunce. Očevicima je zasigurno zastajao dah pri

svakom od tih nesvakidašnjih događaja.

Božji je Sin živio jednim djelatnim životom: ozdravljao je bolesne, pozivao na obraćenje i jedan novi, dublji i

smisleniji odnos prema Bogu. Ipak, dok u evanđeljima slijedimo sva ta nadnaravna zbivanja i Isusove značajne

pouke, lako možemo zanemariti jednu drugu potankost – Isus se povlačio na samotna mjesta da se moli. U

Matejevu evanđelju čitamo:

Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću,

da se moli. Još je i u uvečer ondje bio sam.

Mt 14:23

Isus se nije uspinjao samo na goru kako bi održao znamenite govore ili doživio nadnaravno preobraženje.

Uspinjao se na goru da bi bio sam sa svojim nebeskim Ocem.

152


Na samome početku Markova evanđelja piše: „Rano ujutro, dok je još bio mrak, iziđe te ode na samotno

mjesto, i tu je molio.“ (Mk 1:35) Isus je tražio samotna mjesta kako bi se u potpunosti mogao usredotočiti na

nebeskog Oca. Lukino evanđelje također to potvrđuje. I tamo piše da se Isus povlačio na samotna mjesta da

se moli. „U to vrijeme ode Isus na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga.“ (Lk 6:12) Onoj vidljivoj

i lako uočljivoj Isusovoj službi prethodili su mnogi trenuci provedeni u odvojenosti od ljudi, ali u nazočnosti

nevidljivog Boga.

Pozivam te stoga na molitvu, dragocjena dušo. Ne da se trajno odvojiš od ovoga svijeta niti da se uspeš

na goru s koje nećeš sići. Pozivam te da iskoristiš okolnosti svakodnevnog življenja kako bi se, kad god ti je

moguće, na trenutak našla nasamo s Bogom.

Dok sam živio u Zagrebu, svako sam jutro, bilo ljeto bila zima, pješke odlazio na posao. Trebalo mi je sat

vremena od stana do ureda. Tramvaji su prolazili pokraj mene i mogao sam samo uskočiti i brzo stići na posao.

Ali nisam! Nije mi smetao ni snijeg ni kiša koja bi se spuštala s neba – odlučio sam pješačiti. Sjećam se da su

mi neki poznanici govorili kako me često vide iz tramvaja. A što je još zanimljivije, sasvim nepoznati ljudi znali

bi mi na Dolcu reći: „Gdje ste? Neko vas vrijeme nisam vidio iz tramvaja.“

Moja jutrenja ulicama grada za mene nisu bila tek šetnja. Taj je sat bio najbolji dio dana kad sam bio nasamo

s Bogom – u molitvi. Moje bi srce govorilo Gospodinu što ga tišti i što ga raduje, dijelio bih s Njim svoje tjeskobe

i želje. Vapio bih i izlijevao dušu pred Njim u nadi i pouzdanju da će mi pružiti ruku pomoći pred nadolazećim

životnim izazovima. „Molitva ima dugu ruku, ona može doseći putove k nebu”, rekao je netko. Stoga mi je stalo

reći svome Stvoritelju i Spasitelju o čemu razmišljam te dobiti od Njega odgovor. On me savršeno poznaje,

153


poznat mu je i moj djelokrug kretanja, vidi nadaleko i po Duhu Svetome zna moje lutanje usmjeriti k pravome

putu.

Dok se budim, kao da mi govori: „Započni svaki novi dan sa željom da me u njemu nalaziš. Ja sam pripremio

sve što ti je potrebno za današnji dan, još dok si ti (bio) u krevetu. Planski sam postavio skrivene dragocjenosti

na tvoj današnji put. Neke od njih su kušnje, zamišljene tako da te oslobode od stvari kojima te je svijet zarobio.

Druge su blagoslovi koji očituju moju prisutnost: sunčev sjaj, cvijeće, ptice, prijateljstva, uslišane molitve.

Ja nisam napustio ovaj svijet pokvaren grijehom: još sam uvijek u njemu itekako prisutan. Traži te istinske

dragocjenosti dok prolaziš kroz današnji dan. Nalazit ćeš me cijelim putem.” (U tvojoj prisutnosti, Sarah Young)

Pozivam te, dragocjena dušo, da u svoje želje i planove usadiš uzdisaje i jecaje pred nevidljivim Božjim

prijestoljem. Kršćanski pisac Torrey u svojoj je knjizi o molitvi ovako zapisao: „Ako u naše molitve stavimo tako

malo našeg srca, kako možemo očekivati da u svoj odgovor na naše molitve Bog onda stavi cijelo svoje srce?”

Biblija govori o Ani koja je plačući molila da joj Bog podari dijete. Izraelci su vapili Bogu usred ropstva u Egiptu.

Psalmist je ovako zborio Bogu: „Gospodine, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć.“

(Ps 5:4) Bog je uslišio te molitelje. Oni su u potpunosti sebe stavili u molitvu i Bog je odgovorio punim srcem.

Imajmo na umu i ovo: „Smisao molitve nije da se puno govori, već da se puno ljubi.“ (Terezija Avilska)

No, molitva nije samo tvoj govor Bogu. Ona je osluškivanje i onoga tihoga glasa Duha Svetoga u tebi. Jako

volim misao meni nepoznatog autora. On je ovako rekao: „Šutio sam i – Bog je čuo moj glas. Šutio sam i – ja

sam čuo Božji glas.“

154


Prije desetak godina moja supruga Renata i ja imali smo prilike posjetiti naše drage prijatelje u San Antoniju

u Teksasu. Tijekom našega kratkog boravka, kao iznimno ljubazni domaćini htjeli su nam pokazati što su više

mogli. Pozvali su nas na košarkašku utakmicu poznatih klubova. Do tada sam vrlo rijetko posjećivao sportske

priredbe. Volim sport, ali pred televizorom. No, taj se njihov poziv činio vrlo privlačnim i uzbudljivim. Stigli smo

u veliku dvoranu. Sve je izgledalo svečano i živahno. Na parketu su bile dvije svjetski vrlo poznate košarkaške

momčadi. Blistao sam od radosti. „O, Gospodine, hvala ti”, razmišljao sam uzbuđeno. „Kad se vratim u Zagreb“,

mislio sam, „moći ću prijateljima i rođacima ispričati kako sam gledao nadaleko slavne košarkaše San Antonio

Spursa i Chicago Bullsa! Kako ću se lijepo moći hvaliti gdje sam bio i što sam radio!“

Počinje utakmica. Gledalište je potpuno ispunjeno. Na terenu košarkaške zvijezde. Strastveni navijači buče,

podižu se sa svojih mjesta, plješću! Na trenutak sve se malo stiša pa onda provala zadovoljstva i oduševljenja,

ponovno silna buka – pravi urnebes. A tek kako je za vrijeme poluvremena! Televizijske ekipe intervjuiraju igrače.

Gledaš i diviš se. Maskota utrčava na teren s nečim nalik na mali top koji izbacuje majice prema navijačima,

što izaziva posebno klicanje. Svaki je trenutak savršeno ispunjen, nikako ti ne može biti dosadno. „Kakva divna

priredba, kakva divna priredba“, ponavljao sam u sebi, „imat ću što pričati kad se vratim kući iz Amerike!“

A onda iznenada, usred toga zanosa, usred sve te buke, duboko u sebi osjetio sam kao da mi Duh Sveti tiho

progovara otprilike ovako: „Evo, vidiš, ljudi ovoga svijeta našli su načine kako se savršeno zabavljati. Ispunili su

bukom i zabavom svaki trenutak svoga vremena. A ja tražim nekoga tko će se udaljiti od buke. Tražim nekoga

tko će u tišini provesti vrijeme sa mnom.“ Snažno sam u sebi osjetio Božju poruku. To nikako nije bila poruka

155


protiv odlaska na sportske utakmice. Ni govora, s tim to nije imalo veze. Bila je to poruka koliko Bog čezne za

tišinom u našem srcu kako bismo čuli tihi glas Svetoga Duha.

Redovnica Louisa Jacques zapisala je kako je jednom prilikom osjetila kao da Bog govori njezinoj nutrini

sljedeću poruku: „Kćeri moja, evo tumačenja koje će te začuditi. Zapamti ga jer je istina: što ćeš više iščeznuti

pred drugima, više biti šutljiva, imati više poštovanja prema svome bližnjemu, ne nastojati utjecati na nj, više

ćeš djelovati u dušama: naprotiv, što se više budeš isticala, nametala svoj ukus, svoje želje, svoje postupke,

svoje ideje i tražila druge da uvjeriš, manje ćeš djelovati u dušama. Lako je pretjerano se izmarati, vidljivo

na vanjski način”, zapisuje Louisa Jacques zamišljeni govor Duha Svetoga njezinoj duši. „Veoma je teško”,

nastavlja ona. „sebe zatajiti i pustiti mene da radim. A ipak je to jedina plodna radinost koja traje u vječnosti.”

U Mudrim izrekama piše: „Prepusti Gospodinu svoja djela, i tvoje će se namisli ostvariti.“ (Izr 16:3) Tvoja

molitva Bogu, osluškivanje tihoga glasa Duha Svetoga u srcu, upravo je pravi način kako svoja djela staviti u

Božje ruke i prepustiti mu vodstvo k ostvarenju cilja. Naš je Gospodin Isus upravo to činio: prepuštao je svome

nebeskom Ocu vodstvo u svakoj prilici. U Ivanovu evanđelju zapisane su sljedeće njegove riječi:

Ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je Otac, koji me posla, zapovjedio što da reknem i

što da navijestim… Prema tome, što ja govorim, govorim onako kako je meni Otac govorio.

Iv 12:49, 50b

156


Isusova vidljiva služba bila je plod njegovih molitava, zajedništva s Bogom Ocem i nevidljivog djelovanja u

pozadini. On – Sin Božji – u potpunosti se prepuštao vodstvu svoga Oca. Stoga je u potpunosti mogao ispuniti

svoj zemaljski zadatak.

Dragocjena dušo, pozivam te da se prepustiš Božjemu nevidljivom utjecaju. Prepusti mu da radi na tvojoj

duši te dopusti da sva tvoja vanjska djela budu izraz tvojega unutarnjeg odnosa s Bogom. Veži svoje srce uz

Gospodina Isusa. U Ivanovu evanđelju Isus je rekao još i ovo: „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog

mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.“ (Iv 14:26) Čitaj sve što je Isus govorio i činio jer Duh

Sveti želi utisnuti u tvoju dušu njegove riječi i pouke.

Jedan mi je prijatelj ispričao priču o propovjedniku koji se silno zamarao ne bi li Božju riječ donio na mnoga

mjesta. Nije mu išlo pa je udvostručio svoje napore. Nakraju napora razbolio se i završio u bolnici. Tada je

osjetio kao da mu Duh Sveti govori: „Ti budi u bolnici na liječenju tako da konačno ja počnem raditi umjesto

tebe. Bit će više uspjeha.“ Stoga, dragi prijatelju, pomoli se kako bi Bog već sada mogao raditi kroz tebe.

157


21

ROSA SVJETLOSTI U DOLINI BLAGOSLOVA

Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti.

Iz 26:19

158


Kratka promišljanja i iskustva vjere.

SILAZAK S PLANINE

Negdje sam čuo sljedeću misao: „Dobro pazi kad se uspinješ na planinu. Budi milostiv i dobronamjeran. One

ljude koje susrećeš pri usponu ponovno ćeš sresti kad budeš silazio s planine.“ Da, iskustvo pokazuje da je to

istina. Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima naglašava: Ako je moguće – koliko je to do vas – budite u miru sa

svima. (Rim 12:18) Ako si u svađi s mnogima, teško će ti biti sići s planine.

Dobar su primjer za to Josipova braća. Pogledajmo u Knjizi Postanka o čemu je riječ. Braća su prema Josipu

gajila mržnju i zavist. Njegove su živahne i znakovite snove doživljavali prijetnjom. Pitali su ga: Kaniš li nad nama

zakraljevati? Hoćeš li nam biti gospodar? (Post 37:8) To ih je mučilo. U njihovu uspinjanju na planinu, slikovito

rečeno, Josipu su pripremili stupicu. Bacili su ga u pustinjsku jamu i poslije ga prodali kao roba pustinjskim

trgovcima. Josip je završio u Egiptu. Mislili su da ga više neće vidjeti. Nisu razmišljali o tome da će se morati i

spustiti s planine.

Taj, slikovito rečeno, povratak s planine nastao je u vrijeme gladi. Otac Jakov poslao je svoje sinove iz

Kanaana u Egipat po hranu. U Egiptu su doživljavali razne kušnje, peripetije i nevolje. I to sve zbog nekoga

egipatskog namjesnika koji je dijelio žito. Pogađate. Taj je visoki dostojanstvenik bio Josip. Prepoznali su ga

tek kad im je otvorio dušu. Da! Bio je to silazak s planine i susret s bratom, kojem su nanijeli veliko zlo. Nisu

mogli izbjeći sučeljavanje s njim i strašno su se zabrinuli za svoj život! Josip im je oprostio.

159


Dragi prijatelju, i ti se uspinješ prema nekoj svojoj životnoj planini. Podsjećam te da ćeš jednom morati sići

i suočiti se s neriješenim životnim izazovima. I dok se uspinješ, imaj na umu poticaj Gospodina Isusa: Sve što

želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! (Mt 7:12) Činimo li to, naše će uspinjanje biti jednako radosno kao i naš

povratak s planine. Bit ćemo na blagoslov drugima, a drugi na blagoslov nama.

IMAMO LI I MI NEKU SVOJU JABUKU?

Dokle god volimo voće i povrće, tržnica će biti mjesto na koje odlazimo. Svakako, danas imamo mogućnost

kupnje i u trgovačkim centrima, ali tržnica i dalje ima svojih prednosti. Nenad i Zorica, naši dragi prijatelji iz

Samobora, ispričali su mi ovu istinitu priču. Žena je prodavala jabuke i ostalo voće na tržnici. Dok je čekala

kupce, i sama je uzela jabuku i zagrizla. Baš je tada prišao neki čovjek i pogledom odmjeravao izložene stvari.

Prodavačica je odgrizak stavila sa strane i još žvačući upitala ga što želi. „Tri kile jabuka“, dobila je odgovor.

Napunila je vrećicu i pružila kupcu. „Tu nema tri kilograma!“ mirno je izustio čovjek. „Ima, ima“, nije se dala

žena. „Ja kažem da nema!“ prosvjedovao je čovjek.

Malo po malo, to se natezanje pretvorilo u bučnu svađu. Kupac je naposljetku uzeo vrećicu i ljutito otišao.

Žena je odahnula. Mehanički je posegnula za odgriskom jabuke i zagrizla. Nekoliko trenutaka kasnije, uz bolno

jaukanje i grčenje, izbacivala je sadržaj iz usta. Čim se malo smirila, shvatila je da je s jabukom unijela i osu u

usta. Ubod žalca bio je silovit. Za nju je to bio jasan Božji znak da više ne vara kupce.

U Novome zavjetu, u Djelima apostolskim, na vidiku je bio puno teži oblik prijevare. Čovjek se zvao Šimun.

Vračanjem je zanosio i pridobivao ljude. No, onda je u grad stigao evanđelist Filip i počeo naviještati Radosnu

160


vijest o Isusu Kristu. Vračar je bio zapanjen i zaprepašten čudesnim Božjim djelovanjem. Odlučio je postati

kupac. Evo kako se to zbilo. Petar i Ivan, apostoli Isusa Krista, pridružili su se Filipu. Polagali su ruke na

stanovnike, a oni su primali Duha Svetoga. I tada je vračar Šimun prišao apostolima i ponudio im novac. Dajte i

meni – počeo je trgovati – tu vlast da onaj na koga položim ruku primi Duha Svetoga. (Dj 8:19) Pretpostavljamo

li kako su apostoli odgovorili na taj zahtjev? Jesu li htjeli prihvatiti tu trgovinu? Neka ide u propast tvoj novac

zajedno s tobom – ukorio ga je apostol Petar – jer si vjerovao da dar Božji možeš steći novcem! (Dj 8:20) Šimun,

koji je sebe vidio kao kupca, a apostole kao prodavače, zasigurno je ostao krajnje osupnut. Petar je nastavio: Ti

nemaš ni djela ni prava na ovo, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. (Dj 8:21)

Dragi prijatelju! Prodavačica s tržnice nije imala pravo srce pred Bogom. Gospodin joj je poslao opomenu

– osu. I Šimun, koji se bavio vračanjem i mislio da Božji dar može kupiti novcem, također nije imao srce koje

je bilo pravo pred Bogom. Štoviše, njegov je zločin bio mnogo veći: htio je varati u duhovnom području. Zato

se odvrati od te svoje zloće – apostol ga je upozorio – i moli Gospodina da bi ti oprostio tu namisao srca tvoga.

(Dj 8:22) Da! Bilo da smo danas na tržnici, kao kupci ili prodavači, bilo da smo u poslanju naviještanja Radosne

vijesti o Gospodinu Isusu Kristu, preispitajmo se je li naše srce pravo pred Bogom?

BOŽJI MOĆNI ZAHVATI

(Zahvaljujem Predragu Popoviću za iskustvo koje mi je ispričao.)

Događaj je za rubriku „Vjerovali ili ne“. Ispričao mi ga je prijatelj onako kako mu je majka o tome govorila.

Njegovi su roditelji živjeli u čestim sukobima. Brojne su bile stvari oko kojih se nisu slagali. Vrhunac je bio

161


trenutak kad je majka ostala u drugom stanju. Otac je negodovao. „Mi baš nismo u dobrom braku“, govorio je,

„svakim je danom sve gore i sve je više problema“. Zaključio je da im u takvim okolnostima dijete nikako ne

treba. Neprestano je suprugu nagovarao na pobačaj. U početku blago pa onda sve grublje. Svađe su postajale

žešće i žešće. Majka to više nije mogla izdržati, a i nije imala snage oduprijeti se. Odlučila je poslušati supruga,

premda nevoljko. Bilo joj je teško zbog te bolne odluke.

Zbivalo se to krajem pedesetih godina prošloga stoljeća. Njih su dvoje živjeli na selu. Majka je zato morala

otići u obližnji gradić. Sjela je u lokalni autobus te uznemirena i shrvana srca pošla na put. Obavljeni su svi

potrebni pregledi u bolnici. Ostao je samo onaj završni čin. Ležala je na stolu i čekala na postupak. Primijetila je

u jednom trenutku da je liječnik skinuo radni ogrtač i žurno izišao van. Prišla joj je medicinska sestra i zamolila

da se odjene. „Zašto? Što se dogodilo?“ pitala je zbunjena žena. „Vratite se kući“, čula je odgovor, „doktor je

upravo doznao da mu je umro otac.“

Kod kuće se sukob nastavljao i zaoštravao. Otac se nije mirio s postojećim stanjem. Vršio je strašan pritisak.

Majka i ovaj puta to nije mogla izdržati. Popuštajući pred suprugovim grubim i nasilnim nagovaranjem, pristala

je ponovno otići k liječniku. Iduće je jutro već stajala na autobusnoj postaji. No autobus nije stizao. Čekala

je već više od sat vremena i pitala se što se moglo dogoditi. Primijetila je skupinu ljudi kako uznemireni i u

čudnom stanju pješače glavnom seoskom ulicom. Uskoro je doznala i što se dogodilo. Zapalio se autobus koji

je iz obližnjih sela pokupio putnike i krenuo prema gradiću kao krajnjem odredištu. Nekim je putnicima vatra

zahvatila i komad odjeće, a neki su bili lakše ozlijeđeni. Majka se vratila kući te ispričala mužu što se dogodilo.

Napomenula je da postoji samo jedna autobusna veza do gradića te joj nije preostalo ništa drugo nego se

162


vratiti. On joj nije vjerovao. Vikao je iz svega glasa da je to smicalica koju je izmislila samo da ne bi pobacila. U

bijesu joj je rekao: „Sutra ja idem s tobom! Nećeš se izvući!“

Sljedeći su dan muž i žena zajedno stigli u gradić. Prišli su šalteru s namjerom da se prijave. „Oprostite“,

odgovorila je službenica, „danas nikoga ne primamo!“ „Otkud sad to?“ povikao je čovjek. „Nema struje“, glasio

je odgovor. Ubrzo su doznali da zbog opterećenja napona nema električne struje ne samo u bolnici i u gradiću

nego i u cijeloj okolici. Muž nije mogao doći k sebi. Ljutio se, ali i tješio da će se tijekom dana stanje popraviti.

Grad je ipak ostao u mraku. Shvaćajući da od struje neće biti ništa, večernjim su se autobusom on i supruga

vratili u selo. Ulazeći u kuću, automatski je pritisnuo strujni prekidač i žarulja je zasvijetlila. Tek je poslije postao

svjestan da je električna struja proradila – i to tek kad više nije bilo opasnosti da se učini pobačaj.

Majka je tada, mirna u srcu, skupila svu snagu i rekla mužu: „Ne želim se više svađati. Ti učini sa mnom što

god hoćeš. Možeš se rastati, otići, ubiti me – ali ja pobačaj ne želim učiniti!“ S vremenom se muž pomirio s

time. Tako se rodilo dijete kojemu su dali ime Predrag. Bogu je Predrag bio predragocjen da bi ga se odrekao.

Na neki bismo način mogli reći: Bog se borio za život i nakraju – izborio. Na djelu je bio njegov moćni zahvat!

Uredio je okolnosti tako da su spriječile ostvarenje zle namjere i slomile tvrdo srce. Dijete je došlo na svijet.

Uzmemo li u obzir i to iskustvo, kao i iskustva biblijskih likova, možemo vidjeti kako se Bog bori za život.

U jednome me dijelu opisani događaj podsjeća na čudnovato zbivanje iz poznate biblijske priče o vraču

Bileamu i njegovoj magarici. Izabrani je narod napredovao pustinjom prema obećanoj zemlji. Moapski se kralj

Balak uplašio Izraelaca. Zatražio je od vrača Bileama da prokune Božji narod, koji se spremao ući u njegovu

zemlju. Računao je da će ga na taj način moći poraziti. Ali nije planirao da će se Bog boriti za život i daljnji

163


prodor svojih odabranika. Upotrijebio je magaricu kako bi natjerao Bileama da bude poslušan volji Božjoj. U

najkraćim crtama, jašući na toj magarici, vrač je doživio neugodno iznenađenje. Ona je svojevoljno skrenula

s puta. Počeo ju je tući: jednom, drugi put, treći put. No, nije pomoglo. Magarica je vidjela ono što je u tom

trenutku Bileamu bilo nevidljivo: anđela Gospodnjeg s isukanim mačem koji joj je zapriječio put. Tek kad je Bog

otvorio oči Bileamu, shvatio je svoju pogrešku i zao postupak prema magarici. Zašto si tukao svoju magaricu

već tri puta? čuo je anđelov glas. Ta ja sam istupio da te spriječim, jer te put meni naočigled vodi u propast. (Br

22:32) Bog se izborio za život svojih odabranika. Umjesto da ih vrač prokune i moapski kralj uništi, Božjim su

moćnim zahvatom doživjeli da nad njima bude izrečen blagoslov te da nastave prema cilju.

Dragocjena dušo, i sām sam bio svjedokom Božjih zahvata, većih ili manjih, zato želim reći: Bog se bori za

tvoj i moj život te je vrlo djelatan u tome. Na raspolaganju nam je – ako je u skladu s njegovom voljom – i njegov

moćni zahvat u preobrazbi okolnosti. Mogli smo to vidjeti u onom primjeru iz svakodnevnog života, ali i u ovom

primjeru iz Biblije. Pripadamo li Gospodinu srcem i dušom, pratit će nas i njegov blagoslov i zaštita od mračnih

utjecaja. Misli na nj na svim svojim putovima, poticaj je iz biblijske Knjige izreka, i on će ispraviti tvoje staze. (Izr

3:6) Sjeti se kako je ispravio stazu majke koja je u dubokoj boli proživljavala odluku da učini pobačaj. Ili kako je

ispravio stazu vrača Bileama da bi od prokletstva zaštitio izabrani narod i poveo ga putem blagoslova.

Dok je hodio zemljom, sam se Gospodin Isus borio za život onih koje je susretao. Vratio je u život Lazara

unatoč nevjeri okupljenih na pogrebu. Brat Marije i Marte već je četiri dana ležao u grobu te mu je i tijelo

zaudaralo. I same su sestre mislile da je kasno za neko čudo. Dočekale su ga – skoro razočarano – riječima:

Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj. (Iv 11:32) Ali na Isusov poziv „Lazare, iziđi!“ pokojnik je izišao iz

164


groba i nastavio svoj svakodnevni život. Pa ipak, ima još nešto veće od Lazarova povratka iz smrti. Tko vjeruje

u Sina, ima život vječni, zapisano je u Ivanovu evanđelju. (Iv 3:36) Ali taj život vječni ne dolazi sam po sebi: Sin

je Božji trebao biti razapet i umrijeti na križu. Njega… koga ste vi bezbožničkom rukom razapeli i ubili, govorio

je Petar okupljenom mnoštvu u Jeruzalemu, Bog je uskrisio, oslobodivši ga od lanaca smrti, poradi toga što

nije bilo moguće da ga smrt zadrži u svojoj vlasti. (Dj 2:23,24) Božji se zahvat ne zaustavlja samo na ovome

prolaznome životu. Da, govori onaj koji je položio život za nas, volja je Oca mog da svaki koji vidi Sina i vjeruje u

nj dobije život vječni i da ga ja uskrisim u posljednji dan. (Iv 6:40)

Zaključimo. Na početku smo vidjeli što je Bog spreman učiniti da se rodi jedan život: zaustaviti liječnika,

dopustiti kvar na autobusu, potaći nestanak struje. U novozavjetnom smo primjeru vidjeli kako je Božji Sin

spreman i pokojnika vratiti u život ne bi li ljudska bića iskusila utjehu i Božju slavu. Ali u pogledu našeg odnosa

prema Gospodinu i njegovu zauzimanju za nas – tu odlučujemo sami. Na nama je hoćemo li mu dopustiti da se

rodi u našemu biću kako bismo se i sami rodili za novi život: onaj kroz koji Gospodin Isus živi i djeluje.

Majka mojeg prijatelja tek je nakon 11 godina od dramatičnih događanja povjerovala i svoj život predala

Kristu na raspolaganje. Njezin sin nije samo doživio fizičko rođenje nego je u zreloj dobi iskusio i ono duhovno

rođenje. Zajedno sa psalmistom danas kliče Gospodinu: Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina

ti si Bog moj. (Ps 22:11)

165


ONI KOJE NAM JE BOG DAO

U Zaprešiću sam upoznao pjesnikinju Katicu Pavlić, iznimno dragu, srdačnu i ljubaznu osobu. No, njezino

sam veliko srce za bližnje otkrio tek kad je izdala zbirku poezije. U toj zbirci, uz stihove kojima je slavila

Gospodina Isusa za njegovu ljubav i dobrotu, bile su još neke pjesme vrijedne pozornosti. I to one koje je

posvetila bližnjima. Stihovima je izražavala zahvalnost Bogu za jednu baku Mariju (Ruke bake Marije toplinom

zrače kada… peče kolače.), zatim za zubaricu (Moja Višnja već te čeka, i za zub tvoj ima lijeka.), sestru Mariju

(Znaj, nisi sama u svojoj boli. Tvoj te Gospodin još uvijek voli.) – i tako redom. Dok sam čitao zbirku, činilo mi se

da nije bilo osobe iz njenog života o kojoj ona nije pisala – i to sa zahvalnošću. O, kako je divno čuvala u srcu

svoje drage prijatelje i poznanike!

I kad god čitam Isusovu molitvu iz 17. poglavlja Ivanova evanđelja, sjetim se Katice. Gospodin je ovako

molio svoga nebeskog Oca: Čuvaj u svome imenu one koje si mi dao. (Iv 17:11) Zastajem na ovom djeliću

izrečene molitve. Premda Gospodin pruža spas svakom ljudskom biću pojedinačno, ipak je imao – dok je

hodao zemljom – one bliske osobe koje mu je Otac „dao iz svijeta.“ (v. Iv 17:6) To su bile konkretne osobe.

Uključeni su bili i oni koji će po njihovoj riječi vjerovati u Isusa. (v. Iv 17:20) Gospodin ih je nosio i čuvao u srcu

dok je hodio prema križu.

Dragocjena dušo, ne možemo svi biti pjesnici poput Katice Pavlić i pisati pjesme posvećene svojim bližnjima.

Ali svatko od nas u srcu i mislima može nositi zbirku molitava za one koje nam je Gospodin povjerio i koje nam

je dao iz svijeta. Bez te zbirke osiromašit ćemo i sebe i bližnje. Netko je rekao: „Bog je stvorio čudesnu svjetlost

166


sunca i cvijeće u cvatu. I plahi proljetni vjetrić. Bog je dao zemlji njenu ljepotu i kao završni čin blagoslovio je

naš život – dajući nam one koji nam tako mnogo znače.“

VODOINSTALATER

Ovu mi je zgodu ispričala supruga. Vodoinstalater je obavljao radove kod njezine majke. Ponudila ga je

kavom pa su imali vremena i popričati. Imao je sina osnovnoškolca. Učiteljica je nastojala djecu potaći na

učenje. Željela je da steknu dobro obrazovanje kako bi mogli pronaći što bolji posao. Njegovom je sinu često

znala reći: „Ako ne budeš dobar učenik, bit ćeš vodoinstalater!“ I tko zna koliko bi njegov sin to morao slušati

da se nije dogodilo nešto izvanredno. Učiteljica je taj dan došla u školu uznemirena i nervozna. Povišenim

je glasom priopćila da ima poplavu u stanu. „Znate li nekog vodoinstalatera“, upitala je učenike, „trebam ga

hitno“! Svi su ju gledali u čudu. No, tada je ustao vodoinstalaterov sin i radosno povikao: „Moj otac se time bavi!

Sigurno vam može pomoći!“

I tako je vodoinstalater popravio kvar u učiteljičinu stanu, ali je to dobro i naplatio. Učiteljica se požalila i rekla

mu da je to preskupo. A on je odgovorio: „S obzirom na to da ste vi visoke naobrazbe i imate visoka primanja,

to je za vas mali trošak.“ Učiteljica je bila zatečena. Ipak, platila je račun i izvukla pouku. Više nije govorila: „Ako

budeš loš učenik, bit ćeš vodoinstalater.“ Od tada je hrabrila učenike na drugi način. „Trudite se postizati što

bolje rezultate u školi“, govorila bi, „i imati dobro plaćeni posao kako biste mogli platiti vodoinstalatera.“

Dragi prijatelju, dopuštamo li da nas život pouči ili se radije svojeglavo držimo svojih načela makar bili i

pogrešni? U ovom istinitom primjeru učiteljica je shvatila da na ljude ne treba gledati s visoka. Apostol Pavao

167


upravo je na to snažno poticao. Pisao je o tome kako treba biti vrlo ponizan: Ne činite ništa iz sebičnosti ili

tašte slave, piše crkvi u Filipima, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe! (Fil 2:3) Premda se

njegove riječi odnose na vjernike, one ipak imaju sveopće značenje. Zamislite kakvu li bi tek promjenu doživio

čitav svijet da je više ljudi koji bi primjenjivali to načelo.

Farizej je promatrao ženu, javnu grešnicu, kako prilazi Isusu, pere mu noge i maže ih pomašću. Gledao je

na druge s visoka i taj je prizor doživio kao veliku sablazan. Kad bi ovaj bio prorok, pomislio je u sebi, znao bi

tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica. (Lk 7:39) Da, bio mu je nepojmljiv Isusov postupak –

grješnici je dopustio da ga dotiče. A onda je doživio još jedan šok: Isus ga je ukorio. Vidiš li ovu ženu? upitao ga

je i nastavio: Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi suzama opra noge i otr kosom svojom. Ti

mi ne dade poljupca, a ona otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. (Lk 7:44-46) Učimo li od Gospodina Isusa i

gledamo li njegovim očima, doživjet ćemo veliku promjenu u našem odnosu prema bližnjemu. Radije se sami

ponizimo nego da nas okolnosti dovedu do toga, kao u slučaju učiteljice i farizeja.

BOŽJI ANĐELI NA DJELU

Događaj mi je ispričao Matej Lazar Kovačević iz Tordinaca. Zabilježen je u nekoliko knjiga i časopisa.

Prepričat ću ga u najkraćim crtama. Tijekom žestokih borbi i ratnih razaranja, vraćao se sa svoja tri prijatelja

u Tordince. Put mu je zapriječila skupina naoružanih ljudi. Morali su izići iz automobila. Izvrgnuti psovkama,

prijetnjama i poniženjima, ležali su u kanalu s glavama uz sam rub ceste. Ta ih je skupina počela tući – jednog

po jednog. Matej je bio treći po redu. Čuo je prijateljev vrisak: „Lazare, moli se!“ U nutarnjem biću, koje je

prizivalo Božju pomoć, čuo je glas koji kaže: „Ne boj se!“

168


Nekoliko trenutaka poslije naoružani je čovjek snažno zamahnuo nogom da ga udari. Tada ga je nešto

poput nevidljive sile – prema Matejevu sudu Božja anđeoska vojska – munjevito odbacilo unazad, tako da je

pao na leđa grubo udarivši o tlo. I oružje mu je ispalo iz ruke. Svi su bili krajnje zbunjeni i u šoku. Čim je ustao,

odmah je prišao Mateju i pitao ga tko je on i tko je kriv za zla koja se događaju. „Propovjednik sam Crkve Božje

u našem mjestu“, odgovorio je Matej i nastavio: „Za zlo koje se događa sigurno nisu krivi oni koji slijede Isusa

Krista Sina Božjega!“

Nakraju su Matej i njegovi suputnici mogli poći u svoje selo. „Na čudnovat način anđeo Gospodnji“, zaključio

je, „odgurnuo je onog čovjeka od mene i jedino ja nisam fizički zlostavljan. Bog me je zaštitio.“ Nakon toga

često je isticao kako mu je taj događaj pomogao staviti svoje pouzdanje u Gospodina kako bi strpljivo mogao

pridonositi povjerenju i miru među ratom razdvojenim ljudima.

Kad sam prvi puta čuo za taj događaj, prisjetio sam se izraelskog proroka Elizeja. Aramejska je vojska noću

opkolila grad u kojem se nalazio prorok. Bio im je trn u oku jer je otkrivao njihovo kretanje i priopćavao ga svom

kralju. Stoga su stegnuli obruč oko njega. Elizej je to primijetio sutradan ujutro. Ugledao je silnu neprijateljsku

vojsku. Njegov se sluga uplašio i upitao je svoga gospodara što im je činiti. Elizej je tada izgovorio značajne

riječi: Ne boj se, jer ih ima više s nama nego s njima. (2 Kr 6:16) Tko zna što je tada sluga pomislio! Kako to

više? Pa nas smo samo dvojica? Gdje su ti koji su s nama? Da s mojim gospodarom nešto nije u redu? Prorok

se pomolio i zamolio da Gospodin otvori oči sluzi kako bi ovaj mogao vidjeti i ono što je običnom ljudskom oku

nevidljivo. Prorokov je sluga tada gledao kako se posvuda u njihovom okruženju nalaze ognjeni konji i kola –

Božja anđeoska vojska.

169


U zaselak Getsemani došao je Juda s mnoštvom mačevima naoružanih ljudi. Isus je spremno čekao

izdajnika i njegove pratitelje. Odmah su mu pristupili i dohvatili ga. Na taj siloviti prepad odgovorio je silom i

jedan od Isusovih učenika. Mačem je odsjekao uho sluzi Velikog svećenika, koji je također došao po Isusa. Je

li Gospodin Isus u ovoj situaciji bio bespomoćan – samo s jednim čovjekom koji ga je htio braniti? Ne! Isus je

spriječio daljnje krvoproliće. Naredio je svome branitelju da vrati mač u korice i onda mu postavio pitanje: Ili

misliš da ne mogu zamoliti Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela? (Mt 26:52,53) Isus

je odbio pomoć jer je htio izvršiti volju svoga Oca i ispuniti Pisma. No, Gospodin je spreman tebi i meni poslati

u pomoć svoje anđele, kao što je to učinio za Mateja Lazara Kovačevića, ili djelovati na neki drugi način, ako

se snažno pouzdajemo u njega i trebamo hitan i moćan Božji zahvat. I zazovi me u dan tjeskobe – ispjevao je

psalmist – oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti. (Ps 50:15) Iz dubine duše Matej je zazvao Gospodina – i Božji su

anđeli djelovali na moćan način u trenutku najveće potrebe.

ČIME SAM STEKAO TOLIKU MILOST?

Bio sam na svečanosti na kojoj se okupilo mnoštvo dragih prijatelja i poznanika. Pri kraju toga radosnog

događanja, čuo se zanimljiv prijedlog. Neka svatko izdvoji jednu osobu iz dvorane i kaže o njoj neku značajnu

crticu iz života. Misao vodilja bila je da pokažemo koliko nam netko znači. Govornici su se redali i nastojali

iskreno nahvaliti odabranu osobu. Nazočni su to popratili gromoglasnim pljeskom. Neke su osobe i više puta

bile u središtu događanja.

Biti odabran na neki je način bilo poput primanja Oskara. Kako je vrijeme odmicalo, osjećao sam sve veću

nelagodu. Bio sam među nekoliko osoba koje nitko nije prozvao. „O Gospodine“, pomislio sam u sebi, „zar baš

170


nitko neće prozvati i nas preostale?“ I pri samome kraju ustao je Marko, postariji čovjek. Spomenuo je moje

ime. Ispričao je kako smo on i ja u davna vremena mnogo puta stajali na trgu, jedan nasuprot drugoga, i dijelili

reklamne letke. U stankama bismo popili kavu. Ono što nikad neće zaboraviti jest da sam ga tada poticao na

pisanje pjesama. To mu je bilo od životnog značenja. Zahvatila me radost. Od svih prisutnih u dvorani najmanje

sam očekivao da će mi Marko dodijeliti „Oskara“.

I Ruta je zasigurno osjećala ne samo veliku nelagodu nego i teško breme kad se našla u stranoj zemlji.

Sa svojom je svekrvom Noemi stigla s Moapskih poljana u Betlehem. Moapci nisu bili omiljeni u Judeji. Ruti

nije preostalo ništa drugo nego skupljati klasje za žeteocima. Zasigurno je razmišljala hoće li steći nečiju

naklonost, hoće li ju netko zamijetiti i reći lijepu riječ o njoj? Možda netko od žetelaca? Možda će od njih dobiti

nekog „Oskara“?

Ne! Zapazio ju je Boaz, bogati vlasnik imanja i Noemin rođak. Pozvao ju je da ostane skupljati klasje na

njegovu imanju. Koliko se tome iznenadila, vidi se i iz njezine reakcije: Čime sam stekla toliku milost u očima

tvojim da mi posvećuješ pažnju, kad sam tuđinka? (Rut 2:10) Boaz joj je odgovorio da je čuo što je sve učinila

za svoju svekrvu nakon smrti svoga muža i kako je pošla za njom.

Dragocjena dušo, i mi imamo pravo uskliknuti pred Svemogućim Bogom: „Čime sam stekao toliku milost u

očima tvojim da mi posvećuješ pažnju, kada sam tuđinac?“ Psalmist za sebe kaže: Ja sam došljak na zemlji?

(Ps 119:19) Osjeća se strancem u ovome svijetu u odnosu na ljude. Ali u odnosu na Boga, bogat je iskustvom

hoda s njim i radosno kliče: Divna su tvoja svjedočanstva, stoga ih čuva duša moja. (Ps 119:129) Svi trebamo

nekoga tko će ustati i izgovoriti naše ime te nešto značajno reći o nama. Gospodin Isus je dao obećanje: Ja ću

171


moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek. (Iv 14:16) Duh Sveti, Branitelj, spreman

je stati uz nas na pozornici života. No, čeznemo li za svjedočanstvima u kojima Gospodin Isus zahtijeva potpuno

pouzdanje u njega?

ČUDESNO VOĐEN

Ovo je iskustvo vjere podijelio David Kovačević – naš dragi prijatelj iz Tordinaca. Prvi je put putovao u Našice.

Trebao je sudjelovati na pripremama za dječji kamp u tamošnjoj lokalnoj Evanđeoskoj crkvi. Putujući vlakom iz

172


Osijeka u Našice sve je vrijeme razmišljao o tome kako ustvari ide u nepoznato. Nikoga tamo ne poznaje. Ne

zna gdje se nalazi crkvena zgrada, niti ima predodžbu kako bi mogla izgledati. Osjećao je da putuje „na slijepo“,

a bio je i bez suvremenih pomagala kao što su GPS-a ili smartphone. No u jednom je trenutku čuo tihi glas: „Ne

putuješ sam“. Odmah se sjetio 37. psalma, osobito petog retka: Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se

uzdaj i on će sve voditi. David ovako opisuje daljnje događanje: „Izišao sam iz vlaka i pomislio: ‘Vrijeme je za

korake vjere.’ Ono što je uslijedilo ne mogu riječima opisati. Kod svakog raskrižja dobio sam jasan znak gdje

trebam skrenuti. Nije potrajalo dugo dok pred sobom nisam ugledao običnu, ali poveću bijelu zgradu, koja je na

sebi imala križ. Čudesno vođen, sigurno sam stigao na odredište.“

Apostol Pavao biblijski je primjer čudesnoga Božjeg vodstva. Nakon što je imao nebesko viđenje Gospodina

Isusa, oslijepio je. Drugi su ga morali voditi u Damask. Nije jeo ni pio. Zasigurno se osjećao izgubljeno i

bespomoćno u novonastalim okolnostima. Potpuno je ovisio o Božjoj milosti. No, Gospodin, koji se ukazao

progonitelju svojih sljedbenika, učinio je još jedan značajan korak. U viđenju se obratio i svom učeniku Ananiji

te mu dao upute kako će pronaći budućeg apostola Pavla. Učenik je izvršio zadaću. Čim ga je našao, odmah

je položio ruke na njega izgovarajući sljedeće riječi: Brate Savle, poslao me Gospodin Isus, koji ti se ukaza na

putu i kojim si išao ovamo, da progledaš i da se napuniš- Duha Svetoga! (Dj 9:17) Tako se i dogodilo: progledao

je i počeo jesti. U Djelima apostolskim cijeli je niz Božjega čudesnog vodstva. Primjer toga je i noćno viđenje

koje je imao Pavao tijekom drugoga misijskog putovanja. Vidio je čovjeka koji ga je pozivao u Makedoniju, kako

bi tamošnjem stanovništvu pružio pomoć. Pavao je bio potpuno predan svome Gospodinu, stoga je mogao

prepoznati njegovo vodstvo i slijediti nebeske upute.

173


Požrtvovni je Božji sluga David svojim iskustvom vjere snažan poticaj da Gospodin i danas djeluje i upravlja

koracima onih koji su mu prepustili vodstvo. On nije imao viđenje, ali je u svome biću čuo tihi Božji glas.

Duhovnim je očima vidio putokaz. Sveti Duh uvijek nađe način da nam objavi svoj plan.

Moja je supruga bila u procesu prodaje stana u Zagrebu. Htjeli smo preseliti u Slavoniju. Moja je sestra uputila

poticaj: Vukovar! I tako smo došli u Vukovar na nekoliko dana kako bismo izvidjeli ponudu kuća. Premda smo ih

obišli više, kupili smo onu prvu na kojoj smo vidjeli natpis da je za prodaju. Vlasnik nije živio u Vukovaru. Njegov

susjed Zvonko i susjeda Dušica iznimno su nas srdačno primili i dali nam sve potrebne podatke. Pomislio sam:

„U ovom trenutku još nisam siguran da je ova kuća prava za nas, ali sam za susjede potpuno siguran da su

pravi – onakvi kakve bismo željeli imati.“ Kuću smo kupili i nismo se pokajali. Naši su nam susjedi bili dodatni

Gospodinov znak da smo na pravome mjestu.

Dragi prijatelju, prepustimo se Gospodinu i njegovu vodstvu. Sigurno ćemo biti vođeni na čudesan način.

ISKUSTVA IZ JUŽNE KOREJE

1. DIO

Nedavno sam dva tjedna proveo u Južnoj Koreji. Želim s vama podijeliti iskustva Božjeg vodstva i dojmove.

Počet ću s dragim prijateljem Abrahamom Kimom. On je korejski misionar koji s obitelji već desetak godina

živi u Zagrebu. Upravo sam ga i upoznao u našem glavnom gradu, gdje sam i sam u to vrijeme živio i djelovao.

Služio je i kao propovjednik Korejcima koji su poslom došli u našu zemlju. Supruga i ja u međuvremenu smo

se preselili na istok Slavonije, ali smo i dalje ostali u kontaktu s njim. Skoro svake godine pozivao nas je u kraći

174


posjet Južnoj Koreji, kad god je i sam trebao ići. No, nisam iskazivao posebno zanimanje. I ove je godine stigao

njegov poziv. Uputio mi je jednu tako ljubaznu, ali i odlučnu zamolbu da ovaj put nisam imao srca odbiti ga.

Abraham putuje na Konferenciju o molitvi i želi da pođem s njim. Organizator plaća put i smještaj. Zvučalo

mi je poput Pavlova poticaja Timoteju: Gledaj da dođeš brzo k meni, pisao je apostol Pavao svome suradniku,

jer me Dema ostavio iz ljubavi prema ovome svijetu. (2 Tim 4:9) Osjetio sam da Abraham treba suputnika na

tom dalekom putu, kao što je to često i sam Pavao trebao u naviještanju Radosne vijesti. Prisjećao sam se

koliku su nam srdačnost on i njegova obitelj iskazivali pri svakom susretu. A dolazili su nam i u posjet ovdje u

175


Slavoniju. Ako ne zbog sebe, razmišljao sam, barem bih zbog njega trebao poći i tako mu uzvratiti za dobra koja

je učinio meni i supruzi. Ipak, nije mi se išlo. S jedne strane, imao sam brojne obveze u duhovnoj službi koju sam

obavljao. Mislio sam da ne smijem gubiti vrijeme na neko putovanje. S druge strane, donekle sam se i plašio

leta avionom. Nije baš jednostavno provesti 12 sati visoko iznad zemlje.

Moj je korejski prijatelj ustrajavao. „U redu“, otpisao sam mu, „pitat ću za savjet neke svoje prijatelje. Ako

mi oni kažu da idem – onda idem.“ Ako me odvrate od puta, mislio sam, imat ću opravdanje. Postavio sam

tako neko malo ‘runo’, kao što je to učinio i Gideon, ali na puno složeniji i dramatičniji način. Znate li kako su

reagirali moji prijatelji? Snažno su me potaknuli da se odvažim na put. Kad je već tako, zaključio sam, onda

idem. Možda će i meni dobro doći odmor. Sjetio sam se i stihova psalmista: Prepusti Gospodinu putove svoje–

potiče on–u njega se uzdaj, i on će sve voditi. (Ps 37:5) „Gospodine,“ molio sam se, „ja ću ući u avion i onda svoj

put prepuštam tebi!“ Pred sam put počeo sam se i radovati. Shvatio sam da je veliki blagoslov tijekom ovoga

zemaljskog života imati priliku otputovati u daleku zemlju.

2. DIO

Kad sam svojemu korejskom prijatelju priopćio odluku da ću poći s njim u Južnu Koreju, uputio sam mu i

jednu usputnu molbu: „Mogu li na toj Konferenciji imati i neko kraće predstavljanje Vukovara i duhovnog rada u

koji sam uključen?“ Htio sam svoj dvotjedni boravak u dalekoj zemlji opravdati nekim dubljim razlogom i višim

ciljem. U tom bih slučaju mogao reći da nisam samo bio na Konferenciji nego sam imao priliku i govoriti o

zemlji iz koje dolazim. „To je nemoguće“, odmah me je Abraham razoružao, „jer će tamo biti mnoštvo govornika

iz raznih zemalja i nema načina da se promijeni unaprijed osmišljen program.“ Kako se bližilo vrijeme puta, tako

176


sam se i ja sve više radovao. No, onda se dogodilo da mi je sestra javila kako se naša majka razboljela. Premda

je ona skrbila o njoj, pitao sam se je li pametno poći na put u takvim okolnostima. Abraham me je ohrabrio i

rekao da će s prijateljima snažno moliti za zdravlje moje mame.

Avion je sletio u Seoul. Nisam znao što me uopće čeka niti sam mislio previše o predstojećim događanjima.

Čim smo stigli u crkvu, koja je bila domaćin skupa, dobili smo vrlo lijepo dizajniranu knjižicu. „Svjetski susret

molitelja“, pisalo je na naslovnici. Sudjeluju predstavnici iz 81 zemlje svijeta – sa svih kontinenata i iz različitih

crkava. Listajući knjižicu, naišao sam i na svoju sliku, ime i naziv zemlje. Nevjerojatno! Bio sam na popisu 10

predstavnika zemalja koji su uključeni u program. I sam je Abraham bio iznenađen. „To nema veze sa mnom“,

rekao mi je, ja sam samo poslao tvoje ime organizatorima i ništa više.“

Domaćini su zasigurno trebali nekoga govornika iz ovog dijela svijeta pa su i mene uvrstili u program.

„Gospodine,“ razmišljao sam, „pa to si ti koji si me stavio u program!“ Gledajući to veliko mnoštvo, na stotine i

tisuće ljudi okupljenih u dvorani, slušajući divne melodije i pjesme mnogobrojnih izvođača, u srcu sam počeo

pjevati: „Gospodine, zahvalan sam ti!“ I ne samo to. Osjetio sam dubinu ispjevane riječi iz 23. psalma: Na vrutke

me tihane vodi i krijepi dušu moju. (Ps 23:3) Da, Gospodine, ti krijepiš dušu moju. U posljednje smo vrijeme

supruga i ja u našoj službi prošli puno stresnih trenutaka, uspona i padova. Srce mi je povremeno bilo pritisnuto

tjeskobom. Već dugo nisam vidio vrutke tihane. Ali okrjepa je došla. Da, dragi prijatelju, Bog nije zatvorio nebo

i začepio izvore. Vrutci su tihani, krijepe dušu u Gospodinu Isusu. Poznajemo li ga kao svog Pastira? Kad

osjetimo tu divnu Božju skrb usred stresnih okolnosti, dublje osjećamo i riječi psalmista i retke Prve Petrove

177


poslanice: Lutali ste naime kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih. (1 Pt 2:25) Uvijek postoji

vrutak Božji za tebe i mene, dragi prijatelju, samo treba ostati vjeran Bogu i u njega se pouzdati.

3. DIO

Konferencija „Svjetski susret molitelja“ održava se jednom u 4 godine u okolici glavnoga južnokorejskoga

grada Seoula. Crkva, koja ima velik broj članova, živi za tu Konferenciju; oni se svakodnevno sastaju i mole za

Božje vodstvo i njegov blagoslov nad svim sudionicima i zemljama iz kojih dolaze predstavnici. Znajući sve

to, preplavilo me ushit. Ali postoji i nešto mnogo značajnije od toga, a to je spoznaja: „Ti, Gospodine, upravljaš

mojim koracima!“ Domaći glazbeni sastav i izvođači iz drugih zemalja u zanosu su pjevali pjesme kojima su

slavili Gospodina Isusa i veličali djela Božjeg milosrđa. Moj korejski prijatelj Abraham brinuo se o meni poput

anđela. No u nekim se stvarima ustručavao. Kako smo sjedili podalje od pozornice, već sam ga prvi dan zamolio

da priđe bliže i snimi svojim mobitelom veličanstveni koncert. Nije mi uslišio molbu. Plašio se da će smetati

drugima bude li stajao ispred njih. Sljedeći su dan delegacije imale označena mjesta. Nas su smjestili u drugi

red, tik uz pozornicu. Moj mi je korejski prijatelj veselo priopćio: „Zavidim ti. Tebe Bog voli.“

Na kraju krajeva, usred mnogobrojnih stresova i životnih napetosti, trebalo mi je da srcem i dušom osjetim

kako me Bog voli. To je ono što nadilazi sve drugo, taj osjećaj da te Bog voli. I svakodnevno Bog daje do znanja

kolika je njegova ljubav prema svakome čovjeku. Gospodin zna kako okrijepiti dušu koja ga traži! No ima nešto

što Gospodin traži od nas! Apostol Pavao pisao je crkvi u Filipima: … učinite potpunom moju radost: budite

složni, imajte istu ljubav, isto srce i jednu te istu misao! … U poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe!

(Fil 2:2,3b) Činimo li to? U Južnoj Koreji tu sam složnost i ljubav doživio na njima tipičan korejski način. Najprije

178


su nam Abrahamovi prijatelji priredili srdačnu dobrodošlicu. Nosili su visoko podignuti transparent na kojem su

pisala naša imena i naziv zemlje. Osjećao sam se poput atrakcije, u onom lijepom smislu. S obzirom na to da

dolazim izdaleka, svi su se htjeli slikati sa mnom i učiniti mi dan ugodnim.

U predvorju crkve bio je i odbor za doček: osobe koje su nas pozdravljale naklonom, osmjehnule se i pružile

ruku dobrodošlice. „Gospodine,“ često sam imao u mislima, „ova ljubaznost i susretljivost grije dušu. I ja bih

volio biti takav za svoga bližnjega.“ Da, to treba biti jedna od prvih značajki Crkve koju Gospodin Isus „sebi steče

krvlju svojom“. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (Gal 5:14), Isusov je poticaj. Pavao slikovito zapisuje:

Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost,

krotkost i strpljivost! (Kol 3:12) Da, dragi prijatelju, obucimo se u Božju odjeću da nama, kao i našim bližnjima,

ne bude hladno.

4. DIO

Markovo evanđelje vrlo je dinamično. Radnja prelazi s jedne scene na drugu. Već na samom početku čitamo

kako je Isus učio, nalazio učenike, ozdravljao. No usred te napetosti i brzine zbivanja, postoji zapis i o tome

kako se Isus povlačio na molitvu. Rano ujutro, napominje evanđelist, dok je još bio mrak, (Isus) ustade, iziđe te

ode na samotno mjesto, i tu je molio. (Mk 1:35) Između ostaloga, svjetski sam susret molitelja u Južnoj Koreji

na neki način i doživio kao povlačenje na molitvu. Mnogobrojni molitelji iz različitih zemalja i crkava bili su na

jednom mjestu i zastupali pojedince i zemlje. Čini mi se da je odgovaralo onom zapisu iz Djela apostolskih:

Mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša (Dj 4:32).

179


Moj korejski prijatelj Abraham Kim upoznao me je sa skupinom svojih prijatelja i napomenuo da će se oni

moliti za mene, moju obitelj i zemlju iz koje dolazim. I ja obećam da ću se moliti za nekoga. Ali u silnoj strci i

burnim životnim događanjima ponekad zaboravim na to važno obećanje. „Zar će se uistinu moliti svaki dan“,

pitao sam Abrahama. „Jesu li oni ozbiljni kad to kažu?“ Samouvjereno mi je odgovorio da su vrlo odgovorni:

„Oni će se za tebe moliti svaki dan do kraja života.“ Nakon povratka s puta, kad sam o tome pričao, Snježana,

naša draga prijateljica, smiješeći se rekla je: „Ti si sad bez brige. Tvoji se prijatelji iz Koreje mole za tebe.“

Uz glazbene točke, koje su na tom susretu molitelja izvedene u punom zanosu, bilo je i snažnih predavanja.

Kako je program bio intenzivan, na osebujan korejski način, jedva sam izdržao taj tempo. Ipak, neke sam misli

zadržao u srcu. Voditelj te velike crkve koja je bila domaćin, rekao je tijekom predavanja: „Crkva u kojoj služim

je velika; ljudi požrtvovno i s poletom nastoje širiti Riječ Božju i ja bih mogao biti zadovoljan.“ Nakon toga je

zaključio: „No, takvo dobro stanje crkve ne bi mi ništa značilo da ne provodim svakodnevno podosta vremena

u molitvi i zajedništvu s Gospodinom Isusom!“

U njihovoj brošuri, koja je izdana u povodu tog susreta, nekoliko je snažnih poticaja na molitvu. Sažet ću ih na

četiri bitna. Molitelji se zavjetuju otprilike ovako: 1.) Živjet ću kao molitelj; 2. Služit ću bližnjima kao molitelj; 3.

Neću se odreći toga snažnog oružja – molitve; 4.) Bog će pokazati svoju stvaralačku snagu kroz moju molitvu.

Premda su domaćini svijet za sebe u svojoj predanosti Bogu i molitvi te njihovo iskustvo možda i ne možemo

prenijeti drugdje, ipak sam zavapio Isusu: „O, Gospodine, daj mi da budem molitelj, da služim kao molitelj i daj

da se tvoja stvaralačka snaga očituje u mojem zastupanju bližnjih. Pomogni mi, Gospodine, da više vremena

provodim u zajedništvu s tobom.“ Neka to bude i poticaj tebi, dragi prijatelju.

180


5. DIO

Na povratku iz Južne Koreje sa svjetskog susreta molitelja, pun zahvalnosti prema Bogu i mojim korejskim

prijateljima, slagao sam dojmove. Avion je sletio u Zagreb i ja sam odahnuo. „Hvala ti, Bože,“ izgovarao sam

u sebi, „za sve lijepo što sam doživio. Uzimam to kao tvoj osobni dar.“ Kući sam stigao u subotu rano ujutro.

Našao sam pisma koja mi je supruga ostavila na stolu. Otvarajući polugodišnji obračun za električnu

struju, mislio sam u sebi: „Da vidim koliko sam preplatio.“ Na moje ogromno iznenađenje, u kuverti je stajala

i opomena. Naveden je astronomska svota duga. „Ako ovo moram platiti“, mislio sam, „to je onda bankrot!“ U

ponedjeljak ujutro utipkao sam telefonski broj koji sam našao na računu. Počeo sam pričati o velikom šoku

koji sam doživio. „Žao mi je, ne mogu vam pomoći“, objašnjavao je službenik i nastavio: „Najprije platite pa se

onda žalite, ali ne zaboravite da kamate rastu.“ U tom mi je trenutku Južna Koreja bila tamo negdje daleko – kao

da nisam doživio sve te nezaboravne trenutke. „Čekaju me teški razgovori sa službenicima“, mislio sam. Neki

su vrlo ljubazni, neki su nezainteresirani pomoći. To me podsjetilo na događaj kad sam se, u nekom drugom

području zauzimao za jednu baku. Službenik me se najprije htio jednostavno riješiti. No, kako sam bio uporan,

napokon je pokazao zanimanje za njezin slučaj. „Dobro,“ rekao mi je, „dođite prekosutra, učinit ću sve što

mogu.“

Pun zanosa, dva dana poslije ušao sam u njegov ured. No kad sam ušao, saznao sam da je čovjek dan prije

otišao u mirovinu. „Gospodine, što mi je činiti?“ svaki dan ispitivao sam ga u molitvi. I on mi je u nutrinu bića

stavio retke iz 4. poglavlja Poslanice Filipljanima gdje piše: Gospodin je blizu. Ne brinite se tjeskobno ni za što,

već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. (Fil 4:5,6) To je u velikoj mjeri

181


umirilo moju dušu. Nakon nekoliko tjedana peripetija i iščekivanja, uz Božje posredovanje, stvar je izišla na

dobro: utvrđeno je da je prilikom zamjene električnog brojila unesen krivi broj. Da, dragi prijatelju, potičem te da

čitaš Novi zavjet. Dragi Bog umirit će i tvoje srce pred tjeskobnim situacijama – samo dopusti Duhu Svetome

da ispisuje Božje riječi po tvojoj nutrini.

BOG TI MILOSTIVO ISKAZUJE NAKLONOST

Ovaj mi je događaj ispričala prijateljica moje sestre. Vladana je bila na odvikavanju od droge. Nakon tri

godine provedene u kršćanskom centru preporučeno joj je da pođe kući. I ne samo to! Prepuštena joj je odluka

hoće li kod kuće ostati trajno ili će se nakon nekog vremena vratiti u centar. Usput, rijetko se događa da netko

tako lako dobije otpust. Uobičajeno je da se osoba na odvikavanju pošalje kući u pratnji još jedne osobe, koja

ostaje sve vrijeme s njom. Prema Vladani je učinjena iznimka. O, kako je bila sretna što se mogla vratiti kući!

Radovala se što može biti sa sinom, prema kojemu je gajila duboke osjećaje.

S druge strane, htjela je sve činiti u skladu s Božjom voljom i od njega primiti potvrdu svoje odluke. Poslije

dva tjedna snažnoga molitvenog promišljanja i povremenih trenutaka velike tjeskobe, otišla je u bolnicu. Bog

joj je progovorio kroz liječnicu. „Tu energiju s kojom si pobijedila zlo“, rekla joj je liječnica, „sada trebaš dati

svome sinu.“ Shvatila je to kao Božju poruku. „Isus, koji mi je dao pobjedu nad ovisnošću o drogi“, zaključila je,

„dat će mi i novu pobjedu, a to je da ispravno skrbim i o sinu.“ Sljedeće je riječi uzela kao misao vodilju: „Imam

loša iskustva sa sobom, ali dobra iskustva s Bogom.“ Voditelji centra iskazali su joj naklonost. Liječnica joj

je dala pravi savjet. Ostalo je još doznati što će reći majka koja se pribojavala kćerina povratka u centar za

182


odvikavanje. Vladana se plašila da će majka biti uporna u tome da joj kći treba daljnje liječenje. Molila se sve

vrijeme i tražila Božje posredovanje.

Konačno je svoju odluku priopćila majci: želi ostati kod kuće i skrbiti o sinu. Nastalo je olakšanje. Majka

je njezinu odluku objeručke prihvatila. Bila je to potvrda da Gospodin stoji iza cjelokupnog razvoja događanja.

Kad god se prepuštamo u Božje ruke, dio smo veće slike Božjeg zagrljaja. Apostol Pavao putovao je kao

zarobljenik brodom prema konačnom odredištu – Rimu. Tijekom plovidbe, negdje između Krete i Malte, nastala

je strašna oluja tako da su ljudi na brodu gubili nadu u spas. Zarobljenik Pavao tješio ih je i pozivao na hrabrost

i odvažnost. Priopćio im je da će svi biti spašeni. Ukazao mu se anđeo Božji i rekao: Ne boj se, Pavle!... Bog

ti milostivo daruje živote svih koji s tobom plove. (Dj 27:24) I kad su se nasukali u samoj blizini otoka Malte,

vojnici su namjeravali poubijati zarobljenike kako ne bi pobjegli. Ali im stotnik, piše u Djelima apostolskim,

želeći spasiti Pavla, zapriječi da provedu svoju nakanu. (Dj 27:43) Premda je iskustvo koje je proživjela Vladana

prilično različito od Pavlova, u duši mi odjekuju riječi anđela onoga Boga kojemu je Pavao pripadao i kojemu je

služio: Bog ti milostivo daruje živote svih koji plove s tobom!

Da, tako je i Vladani Gospodin Isus, kojem ona pripada i kojemu služi, milostivo dao naklonost i voditelja

centra, i liječnice i njezine majke. Tako i nama tijekom naše životne plovidbe Bog daruje osobe koje zajedno s

nama putuju prema ostvarenju njegove volje. I zapriječit će nakanu onih koji žele spriječiti Božji naum. Stoga,

ohrabrimo se u Gospodinu kad god se nalazimo pred teškom odlukom! Ne gubi nadu u Božje posredovanje i

spas u olujnoj plovidbi.

183


PO MJERI ČOVJEKA

U mladosti sam pisao poeziju i neka kraća dramska djela. Kad smo majka i ja pobjegli od oca i iz slavonskog

sela stigli u Zagreb, bilo nam je vrlo teško. Majka je njegovala neku stariju gospođu, a ja sam tražio posao.

Nisam bio snalažljiv i nisam znao kako se prilagoditi životnim izazovima. Nisam znao ni gdje tražiti posao. Ali

imao sam sa sobom tih nekoliko napisanih igrokaza pa sam išao od kazališta do kazališta nudeći im svoja

djela. U tom sam pogledu silno želio uspjeti. „Mogu podnijeti i glad i žeđ“, mislio sam, „samo da uspijem u svom

stvaralaštvu.“

Nitko nije bio zainteresiran osim umjetničkog direktora kazališta u kojem su igrale komedije. Pozvao me u

svoj ured. „Pročitao sam vaše rukopise i sviđaju mi se“, rekao je, „no nisu za naše kazalište. Savjetujem vam da

ga ponudite tamo i tamo.“

Poslušao sam ga, ali moje drame nisu bile dovoljno kvalitetne – više su bile mladenačka maštarija. Ipak

je neko dobro proizišlo iz toga: čovjek me je ponovno pozvao u svoj ured i raspitivao se tko sam, gdje živim,

imam li posao. Kad je čuo moju priču, izvidio je može li mi kako pomoći. Doznao je da je upravo jedan pomoćni

radnik dao otkaz te me pitao želim li posao biljetera: pregledavati ulaznice gledateljima. Odmah sam pristao.

Jeste li čuli za misao da Bog ne ispunjava naše želje već naše potrebe? Upravo mi je to slika takva Božjeg

djelovanja. Bog nije ispunio moju veliku želju da uspijem baveći se kazališnim stvaralaštvom, nego je ispunio

moju osnovnu potrebu za hranom i krovom nad glavom – dao mi je posao. Dao mi je po mjeri. Shvatio sam da

su moje stvaralačke sposobnosti vrlo skromne i s tim sam se pomirio.

184


U Poslanici Rimljanima Pavao lijepo piše: Dakako, po milosti koja mi je dana, kažem svakom od vas, piše on,

da ne drži do sebe previše – više nego treba do sebe držati – već neka drži do sebe pristojno prema mjeri vjere

koju je Bog udijelio svakome pojedinomu. (Rim 12:3) Prorok Jeremija prenosi Božju riječ svome prijatelju i pisaru

Baruhu: Ti tražiš za se čudesa! Ne traži toga! Jer gle, svalit ću zlo na sve živo – riječ je Gospodinova. A tebi ću

kao plijen pokloniti život tvoj na svim mjestima kamo dođeš. (Jer 45:5) Drugim riječima, Bog poručuje da neće

djelovati prema zamislima čovjeka, nego prema njegovim potrebama i mjeri čovjekova predanja. Prihvatimo

Božju mjeru. Želi li Gospodin da činimo djela iznad naših sposobnosti – on će nas na to i nadahnuti i djelovat

će u nama na svoj moćni način. Pomirimo se s tim da budemo ljudi po njegovoj mjeri, ali i otvoreni za njegov

snažniji utjecaj. Izgleda li nam da su vrata zatvorena? Znajmo da gdje su vrata zatvorena, Bog otvara prozor –

kako je to već netko rekao.

JESI LI ŽEDAN I GLADAN?

Moj mi je prijatelj Predrag ispričao zgodu iz vremena dok je živio u velikom gradu. Šetao je besciljno ulicom

i molio se u sebi da mu Gospodin pomogne doći do hrane. Bio je gladan, a džepovi su mu bili prazni. Hoće li

mu dragi Bog uslišiti molitvu? „Ako hoće“, možda pomišljamo, „onda će Predrag naći neku novčanicu uz cestu.“

Molitva je bila uslišana, ali na drukčiji način. Poslušajmo kako.

Začuo je neki prasak i najednom primijetio automobil kojemu je pukla guma. Mahao je vozaču dok se ovaj

nije zaustavio. Zatim je Predrag nastavio svojim putem. „Hej, vi!“ čuo je iza sebe povišeni glas. Trgnuo se skoro

preplašen. „Zar sam nešto skrivio?“ pomislio je u sebi. „Znate li zamijeniti gumu?“ pitao ga je vozač. Predrag je

odmah prihvatio pružiti pomoć. Kad je posao bio gotov, čovjek mu je dao 50 kuna. Sasvim dovoljno za ručak.

185


Dragi prijatelju, možda i ti trpiš oskudicu, žedan si ili gladan, bez novčanih si sredstava! Poslušaj Božji

poziv izrečen na usta proroka Izaije: O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite… Zašto

da trošite novac na ono što kruh nije, i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti…

Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti. (Iz 55:1a,2a,3) Sam Gospodin Isus je rekao: Ja

sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. (Iv 6:35)

Gospodin zna tvoje tjelesne potrebe. Preuzima tu skrb na sebe. Predrag i mnogi drugi su to iskusili. Ali Isusu

je na srcu da najprije potražiš kraljevstvo Božje i njegovu pravednost (Mt 6:33) uz njegovo obećanje da će ti se

nadodati sve drugo potrebno za život, uključujući i svakidašnju hranu. Hoćeš li u Bibliji potražiti hranu za svoju

dušu? Hoćeš li doći k Isusu u potrazi za kruhom života? Novac ti nije potreban, samo duboka želja da se nasitiš

hranom koja tvoju dušu čini živom za vječno zajedništvo s Kristom.

186


BOŽJI DVOR

Mirjana Duvnjak

(odlomci)

Gradimo grad, kojemu je Bog

Graditelj i Tvorac;

Jer to je najsigurniji dvorac.

Najsigurnije je mjesto ono što traje –

A njega jedino Bog Svemogući daje.

Malo smo Ti hvale dali,

Malo Te u pjesmi opjevali.

Daj nam srce koje osjeća i čuje

Što mu Duh Sveti poručuje.

Nekada davno rekla sam naglas:

„Volim te, Isuse! Ti si mi Spas!“

Usne su mi zatim zašutjele,

A još mnogo toga reći su htjele.

Tad sam se na ovo podsjetila:

Dovoljnu ljubav nisam osjetila.

Ta me misao dobro zapekla,

Stoga sam Gospodinu rekla:

„Oprosti mi što ljubav moja

Nije tako duboka kao Tvoja.

Iako sam Ti nanijela teške rane,

Tvoje me probodene ruke brane,

Riječi me iz Tvojega srca hrane,

U okrijepi tvojoj provodim dane.“

I kad se na zemlji

završi moje poslanje,

Pozvat ćeš me

na svoje nebesko imanje:

U svoj rajskom svjetlošću

obasjani dvorac,

Kojemu si Ti graditelj i tvorac.

187


MILOST

Goran Martinovski

Gledam u prazninu kako stara mi rana

otvara gorčinu mojih prošlih dana

sve dok najedanput

ne doživim

k’o grom iz vedra neba

tako divnu milost

što probode mi njedra

dok u trenutku ne vidjeh te čari

kako postojano moju dušu žari

i sada idem okrijepljen trenutkom

gubim se u tome neprolaznom sjaju

o je li moguće da sam

živ u raju

moguće ili ne, sada to znam

sada ili bilo kada

osigurana mi je nada

188


189


190


DOJMOVI O KNJIZI

“BOŽJI ŠAPAT U DOLINI BLAGOSLOVA”

Njegove rečenice naprosto plijene dubokom iskrenošću i skladom koji smiruje. U isto vrijeme pokazuju i smjer

izbavljenja, kada čovjek zastane… kada ne zna kamo bi i kako bi pred problemima koje donosi suvremeni način

života. Vrlo maštovito, na primjerima iz vlastita života, pokazuje da bliskost s Bogom daje duševnu snagu bez

koje je ponekad teško i umorno živjeti.

Zoran Cikovac

Autor ovim djelom svjedoči da istinski život započinje tek kada se čovjek do kraja odluči za Boga, ne osvrćući se

na poteškoće, nego živeći svoj život kao službu ljubavi. Samo kroz ljubav, prihvaćanje, opraštanje i zajedništvo

s drugima moguće je graditi mostove i tamo gdje je to iznimno teško, pretvarajući tako ‘dolinu suza’ u Dolinu

blagoslova.

Nataša Vukadinović

Na jednostavan i prisan način te pun emocija i proživljenog iskustva, autor s čitateljem dijeli svoje i tuđe

najintimnije susrete sa Stvoriteljem. Kroz biblijske stihove približava nam Božju vječitu težnju za zajedništvom

s čovjekom.

Zorica Jambrović

Bez obzira na izazove koji su se pojavljivali u životu, autor kroz osobna iskustva govori o Božjoj vječnoj ljubavi

i sigurnosti Božje prisutnosti u životu. Čitajući ovo djelo, autor pokazuje kako ‘dolina suza’ postaje Dolinom

blagoslova.

Robert Bogešić

191


VLADO PŠENKO

Vlado Pšenko rođen je 7. siječnja 1963. godine u

Soljanima, pokraj Županje. Srednju školu za spikera –

voditelja programa završio je u Beogradu. Od 1985.

do 2009. godine živio je u Zagrebu, gdje je završio

Biblijski institut. Kao vjerski službenik Kristove Crkve

u Zagrebu, od 1991. do preseljenja u Vukovar vodio

je ekumenske pjesničke susrete. Od 2006. godine

zajedno sa suprugom Renatom emitira kršćanske

emisije Dolina blagoslova na nekoliko radijskih postaja

u Slavoniji, a od 2015. godine i motivacijske poruke

Dolina blagoslova na Vinkovačkoj TV postaji. Na Božić

2009. godine sa suprugom seli u Vukovar, gdje također

postaje aktivan u gradnji mostova među pripadnicima

različitih vjeroispovijesti.

192

More magazines by this user
Similar magazines