Rukovet-sjecanja-i-osvrta-na-sveti-lik-Majke-Terezije

RUKOVET SJEĆANJA I OSVRTA

NA SVETI LIK MAJKE TEREZIJE

Zagreb, 2020.

Sadržaj

IMPRESSUM 2

UVODNA RIJEČ 5

IZDVOJENO IZ RECENZIJA 7

PRIGODNI POZDRAV 9

UVODNO 13

Ermina Lekaj Prljaskaj: Društveni kontekst djelovanja Majke Terezije 13

SJEĆANJA NA MAJKU 19

s. Ivanka Kravanić: Majka Terezija i Hrvatska 19

mons. Mijo Gabrić: Sveta upornost Majke Terezije 25

Drago Štambuk: Sjećanje na Majku Tereziju 31

PRIKAZI 39

don Pren Kola: Majka Terezija, jedan život za druge 39

prof. dr. sc. Anton Nikë Berisha: Svetost u životu Majke Terezije 47

s. Ollga Dulaj: Majčinstvo u liku Majke Terezije 57

7

Uvodna riječ

Kristijan Sedak, urednik

Pred Vama se nalazi Rukovet sjećanja i osvrta na sveti lik Majke Terezije.

Nastao je kao zbornik izlaganja s Okruglog stola održanog 30. rujna

2016. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Rukovet u pisanoj formi sadrži i objedinjuje sve priloge i usmene rasprave

posvećene svetici iz Kalkute, stoga nema klasičnu formu i pomalo

administrativan stil zbornika na kakve smo navikli. Glavni razlog tome

leži upravo u namjeri održanog skupa, a to je očuvati, jačati i pronositi

svijest o ulozi Majke Terezije, ne samo za hrvatski narod, već i za cijeli

svijet. Govoreći o odnosu svete Terezije s Hrvatima, govorimo o majci i

putokazu svim vjernicima. Preselivši u Nebo, ona ostaje svjetlost i adresa

naših molitvi te snaga kojoj se obraćamo baš kao majci.

Govoriti o ovoj krhkoj ženi blagog osmijeha isključivo znanstveno,

vrlo je teško, pogotovo ako sagledamo onu osobnu vrijednost koju je ova

svetica imala za svakog vjernika u Republici Hrvatskoj. Činjenica da je na

svoje misijsko poslanje, da liječi bolesne i nahrani one u potrebi, krenula

upravo iz Zagreba, trajno će je vezati za Hrvatsku i hrvatski narod. Tu

naklonost sveta će Majka Terezija posvjedočiti i pred sam kraj svog ovozemaljskog

života, u trenucima u kojima je narod koji je toliko voljela patio.

Osim što je uzdignuta na oltar svetosti, Majka Terezija dobitnica je

i Nobelove nagrade za mir. Sve što je pritom kazala bilo je: „To je ono

8

Rukovet sjećanja i osvrta na sveti lik Majke Terezije

što ja želim od vas: ‘Volite siromašne i ne okrećite im leđa, jer ako njima

okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu’.” Bila je dokaz ljubavi, požrtvovnosti

i poštovanja prema svima, a posebno najpotrebitijima. To su prepoznali i

mnogi državnici te uglednici njezina vremena.

Ovaj zbornik ne donosi dosad nepoznata stručna ili znanstvena saznanja

o Majci Tereziji. Unatoč tomu, prisjećanje na sve što je Majka Terezija

bila, zasigurno će čitateljima ponovno donijeti dašak njezine topline.

Sukladno tomu, posebna je želja urednika pomoću sjećanja te svjedočanstava

osoba iz njene neposredne blizine o njenoj požrtvovnosti, a

često i patnji za druge, nagnati čitatelja na promišljanje o vlastitim djelima,

utjecaju i djelovanju u društvu u kojem živi.

Posebnu zahvalu upućujem svima koji su sudjelovali u organizaciji i

provedbi Okruglog stola: Hrvatskom katoličkom sveučilištu, zastupnici u

Hrvatskom saboru Ermini Lekaj Prljaskaj te Albanskoj katoličkoj misiji u

Republici Hrvatskoj. Zahvaljujem i Organizacijskom odboru u kojem sam

surađivao sa Suzanom Obrovac Lipar, sestrom Ollgom Dullaj, Ivanom Kelavom

te Arjetom Gegaj, a zahvalnost dugujemo i moderatorici okruglog

stola, doc. dr. sc. Marti Čivljak s Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Također,

zahvaljujem i studentima koji su radili na unosu teksta.

U nadi da ćete u ovom zborniku pronaći dodatnu snagu i zagovor

svete Majke Terezije, srdačno Vas pozdravljam!

Izdvojeno iz recenzija 9

Izdvojeno iz recenzija

„Rukovet sjećanja i osvrta na Majku Tereziju nudi se kao smjerna pohvala

i zahvala za Božju čudesnu ljubav i milosrđe koje se u naše dane objavilo

i pohodilo nas u njezinu svetom liku. Tu se osjeća sreća i sveti ponos onih

koji su imali milost „dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit

3,4) kroz njezin krhki kip očima svojim gledati, rukama svojim opipati.

Podsjećanje na Majčine herojske krjeposti, na njezin kristoliki život za

druge, služi također kao poziv i poticaj na promišljanje o našem osobnom

duhovnom i kršćanskom životu, koliko sâmi zračimo Kristovom osobom, u

kolikoj mjeri na svoje bližnje, posebno na bolesne i siromašne, gledamo Isusovim

očima, vidimo li i mi poput Majke Terezije u svakom potrebniku Krista.“

Prof. dr. sc. Anton Tamarut,

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„Vrijednost ovoga zbornika upravo je u sjećanjima na sveticu iz Kalkute

koja je na svoje misijsko poslanje krenula iz Zagreba svjedočiti ljubav,

požrtvovnost i poštovanje prema svima, osobito onima najpotrebitijima.”

Doc. dr. sc. Tomislav Anić,

Hrvatsko katoličko sveučilište

Prigodni pozdrav

11

Prigodni pozdrav

Uvodno izlaganje, prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor

Poštovane dame i gospodo,

sestre i braćo,

sve vas srdačno pozdravljam u ime Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Drago mi je da je ova dvorana koja nosi ime blaženog Alojzija Stepinca

postala mjestom u kojem govorimo o Majci Tereziji. Neka i ova simbolična

povezanost svjedoči onome što se danas ovdje događa. Vjerujem da bi,

možemo to reći u svojoj skromnosti i poniznosti, Majka Terezija bila zadovoljna

da nas vidi ovdje danas okupljene. Zašto? Jedan od razloga je što se

ovdje nalazimo svi okupljeni u duhu poruke Isusa Krista. I rekao bih u duhu

koji uvijek živi i zastupa Katolička crkva, a to je duh međusobnog zajedništva,

u našoj različitosti. Ovdje smo okupljeni pripadnici raznih naroda, od

hrvatskog, albanskog, makedonskog, indijskog, a vjerujem i drugih. Ovdje

smo okupljeni pripadnici raznih institucija, od našega Grada Zagreba koji

uvijek svjedoči tu otvorenost koja je obilježila i Majku Tereziju jer je ona

krenula iz Zagreba u svoje misijsko poslanje, našeg Sveučilišta, Albanske

katoličke misije. Župniku s kojim sam studirao zahvaljujem od sveg srca

što je ovdje s nama suorganizator. Posebna mi je čast da mogu pozdraviti

preuzvišenog monsinjora apostolskog administratora Doda Gjergjija s kojim

sam isto imao priliku studirati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Naravno, zahvaljujem na suorganizaciji poštovanoj zastupnici Lekaj Prlja-

12 Rukovet sjećanja i osvrta na sveti lik Majke Terezije

Slika 1. Prof.dr.sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličko sveučilišta

skaj i ideji da ovu konferenciju održimo na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Drago mi je da su među nama i veleposlanik Republike Albanije,

izaslanik makedonskog veleposlanika, te veleposlanik Republike Indije, što

nam je posebna čast s obzirom na to da je Majka Terezija poznata po tome

da je iz Kalkute. Drago mi je da su među nama i drugi veleposlanici, svjedoci

njezina života, poput patera Mije Gabrića. Drago mi je da su među

nama časne sestre, sve časne sestre, a posebice Misionarke ljubavi. Drago

mi je da vidim i predstavnika Makedonske pravoslavne crkve, poštovanog

kolegu Kirka Velinskoga. Posebice pozdravljam svoju prijateljicu, ministricu

Bernardicu Juretić. Nadam se da nisam nikoga izostavio. Lijepo je vidjeti

zajedništvo različitosti u kojem nas je okupila Majka Terezija. Molimo za

njen zagovor. Meni je posebno bilo drago kad sam vidio na popisu da su

ovdje predstavnici mnogih udruga i zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj

– od Istre do Dubrovnika, do Slavonije, gdje god žive predstavnici

albanskoga naroda ovdje u Republici Hrvatskoj. To mi je posebice drago i

želio bih da osjećaju Hrvatsko katoličko sveučilište i kao njihov zajednički

dom. Različitost ovog našeg zajedništva pokazuje bogatstvo poruke života

Majke Terezije. Neka nas to nadahnjuje i neka nas vodi kroz ovu konferenciju.

Dobro došli i ugodno se osjećajte!

„Radost je plod djelovanja Duha Svetoga i bitna oznaka Božjega

kraljevstva. Jer Bog je radost…”

Uvodno: Ermina Lekaj Prljaskaj 15

Uvodno

Ermina Lekaj Prljaskaj: Društveni kontekst

djelovanja Majke Terezije

Dana 4. rujna 2016. godine albanska nobelovka Majka Terezija proglašena

je sveticom. Ovaj rukovet radova, koji je nastao tim povodom,

doprinos je putem kojeg će svi zainteresirani za produbljivanje spoznaja

o životnom putu i duhovnoj poruci sv. Terezije iz Kalkute steći nova i vrijedna

saznanja.

U ovom uvodu nastojat ću osvijetliti društveni ambijent u kojem je

sv. Terezija iz Kalkute dostigla savršenstvo ljudskosti i dobrote po kojoj

je i danas pamte brojni ljudi širom svijeta. Danas u svim krajevima mnogobrojna

ljudska bića žive u nezamislivoj bijedi, bez ikakve mogućnosti

zaposlenja, pa i bez krova nad glavom. U današnjoj Kalkuti mnogima od

ovih nevoljnika kuća je ulica. Na ulici kuhaju svoj skromni dnevni obrok

i na njoj spavaju danju prženi na rogožini, a noću izloženi nevremenu. Tu

se rađaju, raduju, tuguju, sanjaju i umiru. Bijeda je toliko velika i toliko

duboka da se čak postavlja pitanje možemo li je svojim nesavršenim statističkim

metodama omeđiti i izmjeriti.

Svjedoci tih strahota tvrde da je nemoguće opisati koliko ti prizori

čovjeka mogu potresti. Tu su na jednom mjestu siromasi bez odijela i krova

nad glavom, izgladnjela i neishranjena djeca, bolesnici kojima su uskraćeni

lijekovi, izbjeglice, prognanici i lutalice bez zemlje i zaštite. Uniženi u

svom ljudskom dostojanstvu, uskraćeni za bilo kakva socijalna prava kao


što su potpora nezaposlenima, dječji doplatak ili socijalno osiguranje, oni

na kraju strahuju kako će biti odbačeni i od samog Stvoritelja.

U posebno tragičnom položaju su bolesni i nemoćni: slijepi, gluhonijemi,

sakati te gubavci koji su društveno izolirani te izgnani iz gradova i

naselja. Razumljiv je osjećaj poniženosti tih nevoljnika. Oni su pritisnuti

prijezirom čitavog društva, ali su također pritisnuti i vjerovanjem da su

grešni ili vjerovanjem da oni snose kaznu zbog nekog pretka koji je nešto

u prošlosti zgriješio.

I upravo je ovim nevoljnicima, u dalekoj Bengaliji u kojoj kao da se

skupila sva gore opisana bijeda svijeta, svoju ruku pružila Majka Terezija.

Prema hinduističkom vjerovanju, naše zemaljske djelatnosti tek su

prolazna postaja u neprekidnom putovanju duše kroz beskrajnost prema

novim utjelovljenjima, a svojom najvišom ustanovom – kastama – hinduizam

podiže u društvu nezamislivi broj zidova i ograda. Kakvo je stanje

vladalo u Indiji u vrijeme dolaska Majke Terezije na taj potkontinent, opisuje

jedan njezin suvremenik, liječnik-povratnik u Indiju: „Pošto čovjek

provede nekoliko godina u Europi, zaboravi što se ondje događa; možda i

želi da zaboravi. Vrativši se u Indiju najprije sam se stidio, zatim sam bjesnio,

a napokon osjetio da sam bespomoćan, posve bespomoćan…”

Majka Terezija nije se prepustila bespomoćnosti i očajavanju. Ona je

svim ovim patnicima ponudila spasonosni duhovni lijek s evanđeoskog

izvora žive vode, s izvora iz kojeg nitko tko pije ne ostaje žedan: „Isus na

postavljeno pitanje u vezi s jednim slijepcem od rođenja: ‘Tko li sagriješi,

on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?’ odgovora: ‘Niti sagriješi on, niti

njegovi roditelji’” (Iv 9, 2). Bolest, siromaštvo i bijeda nisu kazne za neki

prekršaj ili neki grijeh – velika je poruka Majke Terezije kojom je obasjala

Indijski potkontinent.

Posebnu pak pažnju u svom djelovanju, Majka Tereza posvetila je

ženama koje su izložene demonu sadizma, nasilja i rata, a mnoge od njih

bile su pretvorene u ropkinje bez nade u ljudsko promaknuće. Posebno su

nečovječni postupci prema udovicama koje se potpuno isključene iz hinduističkog

društva. One gube pravo sudjelovanja u bilo kakvoj društvenoj

djelatnosti, život im postaje samo jedno dugo iskušenje koje se sastoji od

patnji i poniženja, a najslabije među njima obično jedini izlaz pronalaze

u samoubojstvu. U evanđeoskoj poruci siromašna udovica (Lk 21, 1-4),

Uvodno: Ermina Lekaj Prljaskaj 17

unatoč svoj svojoj bijedi postaje metafora predivnog ljudskog bića koje

posjeduje sposobnost za iskazivanje najdivnijih crta društvene solidarnosti.

U Svetom pismu Isus pušta žene da ga okružuju, čak im povjerava i

posebne zadaće. Tako pušta da Marija iz Betanije sjedi do njega kao učenik

koji sluša učiteljev znak. Štoviše, podržava je da se ne miče s tog mjesta

kada je sestra zove da joj pomogne u kuhinji (Lk 10, 38-41). Takvo korjenito

promaknuće prava žena donosi i Majka Terezija u Indiju, odlučujući

očitovati najveću objavu i živjeti po njezinim pravilima. U nedogled

bismo mogli tako navoditi primjere pojedinih obespravljenih kategorija

indijskog društva, sputanih u vjekovne stege, za koje je poruka sv. Terezije

iz Kalkute predstavljala nezamislivi preokret.

Vjerujem kako možemo zaključno izreći da je sv. Terezije iz Kalkute

bila savršeni uzor borca za promociju ljudskog dostojanstva i da je ona

svojom ljubavlju rušila nevidljive zidove koje je društvo podiglo između

čovjeka i izvora njegovog bitka. Ona je „svjetiljka koja svijetli” našeg stoljeća

i luč naših života.

Slika 2. Ermina Lekaj Prljaskaj, saborska zastupnica i predstavnica albanske, bošnjačke,

crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru

„Da bismo postali sveti potrebno je mnogo podnositi.

Patnja rađa ljubav… i život u dušama. ”

Sjećanja na majku 21

Sjećanja na majku

s. Ivanka Kravanić: Majka Terezija i Hrvatska

Osobno sam srela Majku Tereziju kada je prvi put došla s ocem Gabrićem

u samostan sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici gdje sam

pohađala studentski vjeronauk profesora Ivančića. Pri prvome susretu

s njome govorila sam engleskim jezikom jer nisam znala da tako dobro

govori hrvatski. Kada je shvatila da sam Zagrepčanka, željela je govoriti

hrvatskim jezikom kojega ne samo da je dobro poznavala, već ga je i voljela

govoriti. Do kraja svoga života pamtila je mnogo naših tradicionalnih

crkvenih pjesama i rado ih je pjevala.

Sjećam se našega razgovora kada je potvrdila moje zvanje i pozvala

me u Družbu. Izrazila je duboku želju za otvaranjem kuće u Zagrebu,

a s obzirom na to da sam trebala ići u London na početak formacije,

savjetovala mi je da ne idem, već da čekam otvorenje kuće u Zagrebu.

Oduvijek me fasciniralo kako je Majka uvijek pozorno slušala Boga, a i

svakoga čovjeka. Ona je slušala iz dubine u dubinu i uvijek bi odlučila

onako kako je smatrala da je volja Božja i da je najpotrebnije. Nisam bila

na otvorenju kuće u Zagrebu jer sam bila spriječena, ali sam došla dan

kasnije i ponudila svoju suradnju. Sestre su počele posjećivati siromašne

obitelji, tražiti osamljene starije osobe za koje se nitko nije brinuo,

ljude na ulici. Svakoga dana išla sam s njima, ujutro i poslijepodne, i

prevodila razgovore jer nijedna sestra nije govorila hrvatski. To mi je


bila velika radost jer sam shvatila Majčinu radost u njenome poslanju,

u njenoj misiji.

Mi sada znamo da je Majka godinama u svojoj duši trpjela bolnu

tamu, ali unatoč svemu, ona je uvijek bila izrazito vesela, žareći radost,

sreću i nadnaravnu ljubav koja je privukla svaku osobu koju je susrela. U

Zagrebu sam je pratila gdje god je imala javne susrete i upijala svaku njenu

riječ. Jednom prilikom susrela sam školskoga kolegu koji je nazivao Majku

„onom koja propagira crkvu”. Pozvala sam ga da sa mnom vidi i čuje

Majku Tereziju. Iako je crkva bila puna, došli smo do oltara gdje je Majka

bila smještena. On ju je promatrao, duboko i zamišljeno. Po završetku

mise upitala sam ga što sada misli o njoj, a on je odgovorio da takvo što do

sada u životu nije vidio. Tako integriranu osobu koja živi ono što govori.

Bio je toliko oduševljen i zahvalio mi je što sam ga dovela sa sobom. Promijenio

je mišljenje o njoj samo jedanput je čuvši da govori.

Majka Terezija jako se veselila svakome zvanju, a posebno onima iz

Hrvatske. Nas Hrvatica ima oko 40 u cijelome svijetu, od Kalkute, Afrike

do SAD-a i Južne Amerike. U Hrvatskoj smo samo dvije. Majka je voljela

internacionalnost. Uvijek je voljela miješati sestre pa je tako i u Zagrebu

uvijek bilo sestara različitih narodnosti. Htjela je pokazati ono što je Isus

od nje želio: da Evanđelje može sjediniti ljude raznovrsnih kultura, mentaliteta,

jezika i rasa. To je bila istina. To smo mi doživjeli. Kada je otvorila

prvu kuću u Zagrebu, to je bila najmanja kuća na svijetu i Majka joj se

posebno veselila. Pokojni kardinal Franjo Kuharić rekao je da smo dragocjeni

dar za Crkvu. Majka je kazala da je to dragocjeni dar za nas i kako

će u Zagrebu biti puno zvanja i puno plodova. Išla je gdje god su je zvali.

Ja sam bila jedna od prve dvije kandidatkinje koje je primila i već sljedeći

dan smo išle u Vojvodinu, u jednu župu u koju su nas bili pozvali. Ljudi

su je svugdje prihvaćali, čak i ljudi koji nisu puno znali o njoj, prilazili su

joj i svatko se osjećao kao osoba koja je primila puninu njezine pažnje.

Svatko se osjećao vrijednim. Kada bi Majka prišla nekome, ta je osoba za

nju bila najvrjednija i jedina prisutna u tome trenutku. Ljudi su joj trčali

u susret samo da joj kažu kako su se jednom rukovali, kako im je jednom

poklonila medaljicu, nasmiješila im se, pozdravila ih. Takva je bila uvijek

i svugdje. Pozivali su nas u mnoge gradove, a sestara je bilo malo te

je Majka uvijek osnivala kuće na potrebitijim mjestima. Smatrala je da u

Sjećanja na majku 23

Zagrebu ima dosta crkava, svećenika, čovječnosti, solidarnosti i vjere te je

zbog toga ostala samo jedna kuća. Bila je zahvalna Bogu na svemu što su

sestre mogle učiniti za siromašne u Zagrebu i za grad Zagreb.

Majka je još jednom, sredinom osamdesetih, posjetila Zagreb. Toga

puta nisam bila prisutna jer sam bila u Rimu. Kada se Majka vratila s hodočašća

s bolesnicima iz Marije Bistrice, pričala nam je vrlo radosno o

tome posjetu Zagrebu. Od svoga ulaska u red pa sve do smrti Majke Terezije,

svake godine susretala sam je nekoliko puta i puno sam od nje čula da

je ostala povezana s Hrvatskom. Osim što je iz Zagreba krenula u Irsku na

početak svoje misije, uvijek se radovala svakoj lijepoj vijesti iz naše Crkve,

iz naše zemlje.

Ideja misionarstva i osnutka reda došla je od samoga Boga. Ona je

poželjela biti misionarka slušajući priče oca Jambrekovića, isusovca, koji

je bio misionar u Indiji. Rado je čitala pisma naših misionara u svijetu i

poželjela je tako služiti Gospodinu, ali ideja je došla od samoga Gospodina.

Ona je cijeloga života naglašavala da je učinila samo ono što je Isus

tražio i sve ono što je Isus tražio i to se vidi po plodovima njezine misije.

Mi znamo da Bog poziva svakoga čovjeka i već kada nas stvara ima plan

za nas koji je jedinstven i precizan i usmjeruje naš život i rast. Mi smo

slobodni reći „da” ili „ne” tomu planu. Majka Terezija bila je osoba koja je

vrlo pozorno slušala taj Božji poziv i nastojala ga je potpuno shvatiti. Kada

je jednom shvatila što Bog od nje želi, nestao je strah jer je imala gigantsku

vjeru i povjerenje u Boga. Po tome je ona bila velika. Njoj je bilo vrlo jasno

što je Bog u njenome životu, što smo mi kao stvorenja. Znala je da je sve

što je primila dar i to je nama prenijela. Mi bismo je uvijek pitali zašto ne

govori detaljno kako se sve to dogodilo, ali ona nikad nije govorila o sebi.

Uvijek je govorila o Bogu, o siromasima, o potrebama, o Božjoj ljubavi.

Uvijek nas je poticala da budemo vjerni, da otvorimo svoje srce za Boga i

za čovjeka, da budemo velikodušni, da se ne bojimo i da nikada ne zadržimo

ništa za sebe, nego da se potpuno damo i da ćemo onda imati sve. To

je ona živjela. Ona je uistinu dala sve od sebe i sva se dala.

Napisala nam je zadnje pismo nekoliko sati prije smrti i toga istog

dana, iako je bila slaba i bolesna, primila je nekoliko ljudi i do kraja je

govorila da još mora otići u Kinu. Bila je misionarka od početka do kraja

svim srcem i činila je ono što je razumjela da Isus želi od nje. Bila je toliko


Slika 3. s. Ivana Karavanić, sestre Majke Terezije – Misionarke ljubavi

uronjena u zajedništvo s Njim i nosila Ga je svima. Poznajem ateiste koji

su je susreli jedanput i osjetili su da su susreli Boga. Znam ljude koji su bili

jako zbunjeni u mnogočemu, ali nakon nekoliko riječi Majke Terezije koja

je bila vrlo jasna i jednostavna, znali su kojim putem krenuti. Smatram

da je njeno misionarstvo odgovor na Božji poziv, baš kao što je ona sama

uvijek ponavljala.

„Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari.

Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.”

Sveta upornost Majke Terezije 27

Sveta upornost Majke Terezije

mons. Mijo Gabrić

Malo je svetaca za čijih su života drugi ljudi znali da će jednom biti

sveti. Takvi su bili Leopold Mandić, Ante Antić ili pater Pio. Međutim,

nijedan od njih nije bio globalan, da je cijeli globus zaogrnuo svojom svetošću

i djelovanjem.

Ponosan sam i sretan što sam jedan od rijetkih živih ljudi koji ne

samo da je susretao Majku Tereziju, nego je s njom i surađivao. Istaknut

ću nekoliko detalja kako bih vam približio način na koji je Majka Terezija

radila.

Prvi veći posao koji sam za Majku odradio bila je gradnja kuće u

Zagrebu. Majka Terezija došla je sa svojim sestrama na poziv kardinala

Kuharića. U to vrijeme Crkva nije imala zemljište koje bi mogla ponuditi

sestrama. Na ulazu iz Branjugove ulice, kod Šenoinog spomenika, bila je

stražarska kućica na dvije etaže. U prizemlju je stražar tijekom dana dežurao,

a noću bi se popeo na kat i spavao. Bila je to kućica od kojih pet četvornih

metara. Majka je rekla ovako: „Evo, tu će biti kapelica. Isus mora

imati najbolji prostor. A kod kapelice malo dogradite, ali kako sirotinja

gradi. Koristite skele, letve, daske... Tu će se smjestiti sestre. Potreban je još

samo prostor za siromahe gdje će ih njegovati i hraniti.” Počeo sam organizirati

te radove, ali ubrzo sam dobio poziv iz ondašnje UDBA-e i SUP-a

zbog bespravne gradnje. Nazvao sam Majku Tereziju koja je bila u Rimu


i rekao joj da moram ići na saslušanje te da će mi vrlo vjerojatno narediti

da se kuća sruši. Kuća je bila već pri kraju, a Majka će meni na to: „Reci ti

njima da sva sirotinja bespravno gradi i da ja po cijelom svijetu bespravno

gradim.” Na saslušanju su me ispitivali o detaljima, tko mi je naredio, za

koga gradim, znam li da je to bespravno. Upravo se tih dana Majka Terezija

spremala otvoriti kuću u Jemenu gdje je komunizam bio jači nego u

Jugoslaviji. Nakon nekoliko dana stiglo je službeno pismo u kojem je tužitelj

odustao od tužbe. Sve je bilo spremno za useljenje u najmanju kuću

sestara Majke Terezije u Hrvatskoj.

Jednom se pojavio problem u Skoplju. Kada je Majka dobila Nobelovu

nagradu, vladalo je opće oduševljenje i sa svih je strana primala pozive

da otvori kuće u njihovu gradu. Tadašnji skopski biskup također ju je

zamolio da otvori kuću u Skoplju. Biskupski dvor bio je izgrađen u mramoru

i staklu, a odmah do njega bila je jedna mala stara kuća u vlasništvu

biskupije. Tamo se nalazila makedonska filmoteka u koju su se trebale

smjestiti sestre, ali to se pravno otegnulo pa je Majka poslala svoje sestre u

Skoplje privremeno kod biskupa. Biskup im je pokazao raskošne sobe, na

što je Majka odmah rekla: „Ne, tu sestre ne mogu biti. One moraju živjeti

kao sirotinja.” Najsiromašniji dio biskupskog dvora bio je ispod stepenica

na ulazu pa su tamo sestre spavale, a siromahe su hranile u dvorištu. Međutim,

nekima je to počelo smetati, komentirali su da to baš ne priliči, da

siromasi smrde... Majka Terezija me zamolila da pokušam naći rješenje

za sestre u Skoplju, osobito jer se od njih počelo očekivati da peru i čiste

biskupski dvor: „Ne dolazi u obzir da moje sestre išta učine onima koji

imaju sve. One rade sve samo za sirotinju.” To je ta njezina dosljednost.

Cijeli taj problem sa Skopljem godinama se nije rješavao pa je Majka

rekla: „Nikada nigdje nisam kupila kuću. Kupit ćemo kuću u Skoplju

za siromahe u Skoplju.” Pomogao mi je tada najmlađi sudac u Jugoslaviji,

Aleksandar Tortevski Aco. Zajedno smo obilazili kuće. Majka mi je

dala određene smjernice, rekla je da kuća bude blizu kolodvora ili mjesta

gdje se uglavnom kreće sirotinja. Obišli smo tridesetak kuća i po uputama

Majke Terezije izabrali tri kuće koje bi odgovarale. Za jednu kuću Majka

je samo rekla: „Ova, ta kuća.” Ništa drugo. Svratili smo do Ace, njegova je

Sveta upornost Majke Terezije 29

žena bila trudna i Majka je Aci dala tri medaljice: jednu za njega, jednu

za njegovu ženu i jednu za buduće dijete. Uvijek je nosila sa sobom te

čudotvorne medaljice. Navečer me nazvao Aco: „Mijo, imamo problem.

Čovjek neće prodati kuću.” Ta je kuća bila neožbukana, imala je dva velika

dvorišta, dvije velike garaže, veliki podrum, prizemlje, prvi kat, drugi kat

i potkrovlje. Bila je idealna za sirotinju. Prizemlje bi se organiziralo za

siromahe, za hranu i kuhinju; prvi kat za smještaj muškaraca; drugi kat za

žene i u potkrovlju mali dječji vrtić. Vlasnik te kuće, umirovljeni zastavnik,

nije htio prodati kuću kad je čuo da će u njoj živjeti časne sestre. Iste

večeri nazovem Majku, a ona mi kaže: „Reci ti Aci nek’ ode i baci jednu

medaljicu u dvorište te kuće. Tako sam ja sve kuće dobila.” Aco me nazvao

iza ponoći: „Mijo, počet ću vjerovati u Boga! Čovjek me zove nakon nekoliko

sati, ipak hoće prodati kuću.”

Sutra je blagdan svete Male Terezije, a Majka Terezija je uzela sebi redovničko

ime Terezija upravo po Maloj Tereziji. Istaknut ću nekoliko poveznica

među njima. Mala Terezija je kao djevojčica dobila košaru punu

darova od svoje tete koja joj je rekla da izabere što želi, a ona je izabrala

sve. Kasnije, kao časna sestra, zapisala je: „To je znak cijelog mog života. Ja

sam birala sve, da Isus bude moje sve. I Isus koji nosi trnovu krunu, koji

nosi križ, koji trpi, pati i koji nas spašava.” Također, Mala Terezija je rekla

da je ona lopta u Isusovim rukama, ali ne samo lopta kojom se Isus igra,

nego i ona koju Isus može baciti u blato i gaziti po njoj. Majka Terezija

je rekla da je ona olovka u Isusovim rukama. Mala Terezija je rekla da je

spremna ići u pakao ako može time spasiti druge duše, a Majka Terezija je

rekla: „Ako ikad budem sveta, neću biti u nebu. Bit ću na zemlji da palim

svjetla onima koji žive u mraku.”

„Nije važno koliko radiš, već je važno koliko ljubavi unosiš u ono

što radiš. ”

Sjećanje na Majku Tereziju 33

Sjećanje na Majku Tereziju

Drago Štambuk

Otkada je papa Franjo prije nepunih mjesec dana na Trgu svetoga

Petra u Rimu proglasio redovnicu Majku Tereziju svetom, otada je njeno

službeno ime Sveta Terezija od Kalkute. Za nas koji je zovemo Majkom

i za koje je svetost duboko ugniježđena u njenom redovničkom imenu,

neće nam biti lako, a možda i nemoguće zvati je drukčije. Njen novi naziv

doživljavamo kao pleonazam ili pretjerivanje u duhovnoj supstanciji koju

ona oduvijek ima u posjedu. Naslov Majka Terezija svima nama otprve sugerira

i pronosi blistavi znak svetosti. Znam zasigurno da ja osobno neću

biti u stanju mijenjati Majka Terezija u Sveta Terezija od Kalkute. To mi se

naprosto čini nepotrebnim jer ime Majka Terezija sadrži u sebi sve ono što

drugo imenovanje eksplicira i navodi – sveticu, ali i istinsku majku, svetu

majku svih nas, majku svijeta.

Ona je za mene svjetionik Bogom dane sućuti u tami okrutnoga svijeta

i njena predanost služenju najsiromašnijima i najponiženijima primjer

je koji govori: ne gubite nadu. Nada u liku onih poput Majke Terezije

još uvijek stanuje na ovome svijetu, još uvijek ga nije napustila. Govoriti

o Majci Tereziji iznimno mi je teško jer se ne smatram dostojnim govoriti

o njenom djelu i njenom primjeru kada djelo i primjer govore sami.

Onoliko koliko mogu posvjedočiti izbliza iz godina svojega diplomatskog

služenja Republici Hrvatskoj u Indiji, predstavljajući je kao veleposlanik


od siječnja 1995. do srpnja 1998. posvjedočit ću o svojim susretima, druženju

i svome viđenju jedne od najvećih dobrotvorki 20. stoljeća. Pokušat

ću iz svog omeđujućeg aspekta osvijetliti u minijaturnim skicama ono što

vidjeh i doživjeh u susretima s Majkom.

Znao sam da idem u Indiju, htio sam se sresti s Majkom, to je bila

jedna moja potajna želja i nakon što sam predao vjerodajnice predsjedniku

Indije, zvao sam Kalkutu. Broj su mi dale sestre iz Branjugove. Rekla

je: „Hvaljen Isus!”, hrvatski katolički pozdrav iz naše katoličke tradicije. Ja

sam odgovorio: „Vazda budi!” Upitala me otkuda sam. Ja sam mogao reći

da sam iz Splita, s Brača, ali da pojednostavim stvar, rekao sam: „Ja sam iz

Zagreba, Majko.” Onda je rekla nešto što me je duboko potreslo: „Kako mi

je moj Zagreb?” To nije bilo uobičajeno pitanje kako je Zagreb. Tretman

Zagreba kao živog bića i neočekivana toplina prema gradu, začudila me je.

Tek kasnije, kada sam ju bolje upoznao, razumio sam zašto je imala takav

odnos prema našem glavnom gradu. Doznao sam da je kao 18-godišnjakinja

sa svojom majkom i sestrom provela tri do četiri tjedna u Zagrebu

prije svog odlaska u Irsku gdje je zbog misionarskog poziva trebala svladati

engleski jezik. Sa zagrebačkog željezničkog kolodvora oprostila se od

svoje svjetovne zemaljske majke. I ne znajući, bio je to oproštaj zauvijek

jer njena je majka u međuvremenu umrla. Nikada je poslije nije vidjela.

Tada sam zaključio da svako sjećanje Majke Terezije na njenu životnu

majku dovodi je u Zagreb, do mjesta rastanka i posljednjeg oproštaja. Ona

koja će postati Majkom svijeta oprostila se u Zagrebu od svoje ljubljene

majke. I otada u njenim mislima slika majke i slika Zagreba zauvijek su se

pomiješale.

Čim sam mogao, iz Delhija sam 4. ožujka otputovao za Kalkutu i

sastao se s Majkom Terezijom. Od tada u srcu nosim neizbrisivo sjećanje

na tu krhku, pogrbljenu ženu koja se potrošila u služenju najpotrebnijima.

Prisustvovao sam njenim ranim jutarnjim misama, prebivao u njenom

jedinstvenom domu na 54a Circular Road. Doručkovao s njom najslađi

doručak u životu, na tavi poslužena dva pečena jaja na oko u mirisnom

ulju i čašu topla mlijeka. Razgovarao o njenom traganju za odbačenima,

o njihovu spašavanju, o tome kako kod nje lijepo umiru sa zahvalnošću u

pogledu koji joj je najveća plaća. O primjerima onih kojima dade kartu,

kako kaže, za odlazak svetom Petru. O spašenima za ovaj i za onaj svijet.


Provele su me njene sestre i kroz dom za bolesne i umiruće, mjesto za gubavce

koje liječi i rehabilitira, vraća u život tako da neki od njih privređuju

tkajući tkaninu za sarije koje nose sestre. Bio sam u Kući ljubavi u kojoj

su brojna napuštena djeca i u vezi s potonjima bila je iznimno ponosna

na svoj govor na američkom nacionalnom molitvenom doručku gdje je

ispred predsjednika Clintona i njegove supruge Hillary pozvala na spašavanje

neželjene djece. Tada je snažno istupila protiv pobačaja i zatražila da

svu neželjenu djecu dovedu k njoj.

Kazala mi je u više navrata kako stalno moli sa sestrama za ljude koji

pate u našoj domovini u strašnome ratu te kako želi ponovno posjetiti

Hrvatsku, a osobito Međugorje. Razgovarajući s njome o sljedećim susretima,

doznao sam kako je do Kalkute došla nadahnuta radom uglavnom

hrvatskih isusovaca u Bengaliji, među njima oca Ante Gabrića kojega je

nazivala svetim čovjekom. Osobitu zahvalnost duguje isusovcu u Skoplju,

ocu Franji Jambrekoviću za kojega kaza da ju je doveo Isusu.

Pri prvom posjetu Zagrebu, nakon duljeg izbivanja, otišla je na Mirogoj

na grob oca Jambrekovića i pomolila se za njegovu dušu. Vokaciju

je, kaza mi, potvrdila u crkvi u Letnici, hrvatskoj koloniji na Kosovu,

pred crnom letničkom Gospom dok se molila pred njenim likom. Tada je

odlučila kao 18-godišnjakinja da ode služiti tamnoputom svijetu u Bengaliji

i da se u sudbinu veže s misijom dobročinstva u tom dijelu svijeta.

Otac Ante Gabrić, koji je već dulje vrijeme boravio u Bengaliji prije nje,

bio joj je duhovni savjetnik i pomoć neposredno po dolasku. Kada je odlučila

osnovati i muški red za najpotrebnije, htjela je da otac Ante bude

na njegovom čelu, no njegovi pretpostavljeni, uza svu njegovu želju da

prihvati Majčinu ponudu, nisu mu to dopustili. I on je učinio u Bengaliji

velika djela i ostao zapamćen u bengalskome putu još za života kao svetac

24 provincije. Majčino svjedočanstvo o njegovoj svetosti potvrdio sam

u pisanu obliku na inicijativom sastanku 1998. u Zagrebu, održanom sa

svrhom pokretanja postupka za njegovu beatifikaciju. Kada god bih ga

spomenuo, a bilo je to u više navrata, odmah i bez skanjivanja Majka bi

kazala: „On je sveti čovjek!”

Uvidjevši njezinu povezanost s Hrvatskom i osjetivši dubinu ljubavi

koju gaji za Zagreb i hrvatsku katoličku tradiciju preko koje je otišla

u svijet, zapitah je još za prvog sastanka bi li htjela hrvatsko državljan-


stvo i putovnicu. Bez oklijevanja, odmah i objeručke pristala je na moju

ponudu. No, rekoh joj: „Morate, Majko, aplicirati za putovnicu, uputiti

pismeni zahtjev.” To je uskoro i učinila, međutim zahtjev je iz meni nepoznata

razloga upućen u Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima, posredno

Ministarstvu vanjskih poslova, a otuda tek meni u Indiju. Tadašnji

ministar vanjskih poslova, gosp. Ivan Jarnjak zatražio je obrazloženje za

njen prijam u državljanstvo Republike Hrvatske. Gotovo ljutito odgovorio

sam s jednom proširenom rečenicom, stavljajući u nju sve Božje i ljudske

razloge za čast koju nama Hrvatima s ulaskom u hrvatsko državljanstvo

donosi Majka Terezija. I tako uskoro u veleposlanstvo u New Delhiju stiže

diplomatska putovnica za Majku Tereziju kojom je imenovana diplomatskom

predstavnicom Republike Hrvatske za humanitarnu pomoć. Nažalost,

njeno prezime bilo je pogrešno napisano u putovnici. Nisam joj

mogao predati putovnicu s krivim prezimenom. Majka Terezija morala je

aplicirati još jedanput. Ispričao sam joj se, no njena skromnost bila je nenadmašna.

Neposredno pred njen 85. rođendan, 26. kolovoza 1995. stigla

je nova putovnica, ovaj put s točno napisanim prezimenom, a također i

poništena stara putovnica. Staru poništenu putovnicu mi je darovala na

moje pitanje i dan-danas je čuvam kao osobitu uspomenu. Predajući joj

u njenom domu putovnicu i velered kraljice Jelene za koji sam osobno

aplicirao, ispričao sam se pred sestrama što konkuriram njenom običnom

drvenom križu. Rekao sam da to radimo zbog sebe jer to njoj nije potrebno,

ali je potrebno nama. Jer ona nas, prihvaćajući odličje, prihvaća,

uzdiže i časti.

Odvela me zatim u novu salezijansku crkvu u siromašnom dijelu

Kalkute gdje bi priređena misa zahvalnica za njezin 85. rođendan. Kad

smo stigli u crkvu, svećenik joj je u nizu pripravljenih stolica ponudio

najveću koja je izgledala poput trona, da kao slavljenica sjedne na nj. Nije

bilo šanse da ona sjedne na posebnu stolicu. Tu je stolicu na njeno tvrdoglavo

odbijanje trebalo odstraniti tako da su svi prisutni sjedili na istim

stolicama. Sjedio sam i klečao do nje s desne strane, pričestili smo se, a

kada je misa završila, otišli smo u društveni dio crkve gdje su joj brojni

štovatelji, stotine njih iskazali ljubav i poštovanje. Dodirivali su joj stopala,

a ona bi stavila desni dlan na njihovu glavu. Sve što su donosili kao poklone

– cvijeće, novčanice, pisma, čestitke – stavljala je na moje ruke, sve


dok se stvari nisu počele rušiti s njih. Tada sam ih predao sestrama. Bio

sam sretan da mogu bilo što učiniti za nju, a kao liječnika zamolila me da

za njene sestre redigiram upute kako njegovati umiruće i one koji boluju

od kopnice, odnosno AIDS-a, za što sam bio stručnjak. Redigirao sam

spomenute upute i ponosan sam na tu činjenicu.

No, imala je ona i problema, ali ih nikada nije isticala. Prije mog

dolaska u Indiju, čuveni liberalni filozof i novinar Cristopher Hitchens

napisao je knjigu pod imenom “The Missionary Position: Mother Teresa

in Theory and Practice”. Naslov je dvosmislen, a u knjizi kritizira Majku

Tereziju da nije medicinski kompetentna i da su njezine financije netransparentne.

Čim je shvatila da sam liječnik, još se više vezala uz mene. Sve

kritike njoj uperene bile su posve irelevantne i zlonamjerne. Ono što je

ona radila bilo je ono što Englezi zovu TLC - tender loving care. Ona je

naprosto ljude s ulice koji su bili na umoru vraćala u život. Istina, nije

bila dovoljno medicinski educirana, ali imala je mnogo milosrđa i ljubavi.

Okupala bi umiruće, nahranila ih i njegovala do smrti, ako ih već nije uspijevala

izliječiti. Kasnije sam upoznao i sestre koje su završile medicinu

i liječile te njegovale bolesne. Među njima je bila i sestra Francis Savier -

Josipa Orsez iz Bjelovara, koja je i sama oboljela od lepre njegujući gubave.

Bila je uz Majku najstarija sestra, godinu dana mlađa od nje. Umrla je tri

do četiri mjeseca nakon Majke.

Također sam i sretan što sam mogao pregovarati s Kinezima i njihovim

poslanikom u Delhiju da dopusti sestrama ulazak u Kinu. Možda,

to nije bilo sasvim u redu, radio sam to poluprivatno. Nekoliko sam puta

odlazio k veleposlaniku s Majčinim argumentima i papirima koje mi je

dala. To je stvarno bila jedna od njenih neuslišanih želja. Na kraju je Hong

Kong pripao Kini, a u Hong Kongu ima sestara pa je Majka indirektno

ipak došla do Kine. Veleposlanik mi je obećao odgovor njegove vlade u

više navrata, ali odgovor nikada nije stigao. Vjerojatno Kinezi nisu htjeli

da se svjedoči njihovo siromaštvo ili nevoljkost pučanstva. Ni Indijci nisu

uvijek bili presretni da se te strahote, ta ljudska uništenost pokazuje svijetu.

Bilo je i mnogo prigoda i posjeta Majci u Kalkuti, no kazat ću koju

o susretu u bolnici u siječnju 1997., godini njene smrti. Majka se nalazila

na intenzivnoj skrbi, srce joj je popuštalo. Majka je bila blijeda, sjedila je


na kolicima ogrnuta šalom, s kisikom u nosnicama i infuzijom u ručnoj

veni. Kleknuo sam do nje. Kako je bila hipoksična, u prvi čas me nije

ni prepoznala, no čim je shvatila da sam to ja, izvukla je užurbano ruke

ispod ogrtača, uhvatila me s obje ruke za glavu i privukla k sebi. Ja koji

rijetko plačem, bio sam toliko dirnut tom gestom da su mi suze navrle na

oči. Dala mi je posrebrenu Gospu Lurdsku koja je stajala na stoliću do

nje i kazala mi na hrvatskom: „Uzmite je, držite je ispred sebe, ona će vas

čuvati.” Dva dana poslije uveli su k njoj indijskog premijera. Razgovarao

sam s njome i na dan njezine smrti, koncem radnoga vremena, nekoliko

sati prije nego li je umrla. Zvučala mi je jako dobro, glas joj je bio jači nego

obično i to joj kazah. Odgovorila mi je da se dobro osjeća i da namjerava

uskoro u Rim. Posljednje što mi kaza bilo je: „Molite za mene.” Kasnije tek

shvatih zašto je svatko potrebit molitve u svojoj ljudskoj nesavršenosti, ali

samo su rijetki poput nje svjesni svog ljudskog nesavršenstva.

Ono po čemu je ona sveta za mene je ta herojska snaga i taj herojski

napor da se čini dobro. U tome je bila nenadmašna. Na državnom pogrebu

u Kalkuti poklonio sam se pred Majkom i jedini sam koji sam se pri

tom prekrižio i dotaknuo joj sklopljene ruke. Sljedeći dan kad se Hillary

Clinton došla pokloniti na Majčin grob, pitala je čiji je vijenac u obliku

šahovnice s crveno bijelim ružama na najistaknutijem mjestu. Sestre joj

kazaše da je to vijenac njezina prijatelja, hrvatskog veleposlanika u Indiji.

To mi je prenio francuski veleposlanik koji se tamo zatekao.

Mjesec dana nakon Majčine smrti na ručak me pozvao Charles Mendes

koji me htio upoznati. Kao jedan od najistaknutijih katolika u Indiji,

bio je na čelu Vijeća za organizaciju pogreba. To je vijeće odlučivalo o pogrebnoj

proceduri. Za vrijeme vijećanja odlučili su da na sahrani ne bude

političkih govora, ali sestra Frederika, Majčina zamjenica i desna ruka,

kazala je: „Ali hrvatski bi veleposlanik trebao govoriti na pogrebu.” Svi su

pitali zašto. Odgovorila je: „Pa zato što je on njoj bio poput sina!”

Molimo se za Majku Tereziju da bi se ona mogla moliti za nas. Kao

što je bila vezana s hrvatskom katoličkom tradicijom i iz nje otišla u svijet

i srela se s ocem Antom Gabrićem, imala je albansku i hrvatsku putovnicu

i bila je građanin svijeta, neka se tako kroz njih dvoje hrvatski i albanski

narod susreću u ljubavi i odnose s poštovanjem jedan prema drugome, ne

zaboravljajući pritom ljubav za ovaj jedini i neponovljivi naš svijet.

„Kako bi vratili mir, ne trebaju nam oružje i bombe.

Treba nam ljubav i suosjećanje.”

Prikazi: Majka Terezija, jedan život za druge 41

Prikazi: Majka Terezija, jedan život za druge

don Pren Kola

Majka Terezija izabrala je put u jednostavnosti, radu, šutnji i molitvi.

Ovi principi i vrline učinili su da ona već za vrijeme zemaljskoga života

bude poznata i primijećena te smatrana živom sveticom, da zadobije krunu

nebesku i da zagovara pred Bogom sve ljude.

Dok je još bila živa, a osobito poslije smrti, napisano je o njoj mnogo

i posvećeni su joj razni epiteti i metafore te je ona sama postala epitetom

i metaforom za druge ljude. Tko je god pratio njezin rad i život, shvatio

je da je ona štitila i branila život. Drugim riječima, ona je postala život

za druge i svima primjer ljubavi za svakoga čovjeka, osoba koja donosi

mir i razumijevanje. Način življenja još kao djevojka i novakinja, izabrani

zavjeti i cijela konstitucija njezinoga reda, pokazuju nam da je ona

sama sebe osjetila i doživjela kao da je svugdje rođena, kao da je svugdje

odrasla, i postala je stanovnikom svakoga kutka svijeta, članom svakoga

naroda. Ona je bila osoba života, voljela je život, bila je na prvom stroju

da bi odstranila smrt, borila se protiv nje i uspjela je svojim djelovanjem

produžiti život bolesnih i gladnih. Da bi postala život za druge, odlučila se

potpuno predati Bogu – posvetiti se Njemu. To nije lagana odluka. Sam sv.

Pavao u poslanici Židovima kaže: „Strašno je upasti u ruke Boga živoga”

(Heb 10,31). Ali unatoč tomu, ona se prepustila pasti u te ruke, međutim

nije postala ropkinjom, već je zadobila još veću slobodu. Postala je sasvim


slobodna za Boga i za druge. Isus i molitva postali su njezin put rješavanja

svih nedaća života. Shvatila je da je Isus Put, Istina i Život te je postala i

sama putem ljubavi za bližnjega na ovome svijetu. Postala je oko, uho i

usta za siromahe, vapaj za nerođenu djecu i proglasila je rat pobačaju, tom

najvećem zlu, kako ga je nazvala.

Bog uvijek traži proroke pa tako i u današnjem svijetu. Svijet je spašen

po Isusu, ali svako stoljeće treba svoga proroka ili proroke. Majka Terezija

se odazvala Bogu. Preuzela je način života sličan Isusovom: skroman,

ali smion. Šutjela je, ali i oštro kritizirala nedaće i vikala u obrani

siromašnih i potlačenih.

Danas, kao i uvijek u povijesti čovječanstva, ljudi se muče s pronalaskom

Boga. Nastoje ga pronaći logikom, putem raznih znanosti. Majka

Terezija pronašla je Boga u dobroj obitelji, u vrlinama života, a osobito ljubeći

siromašne, gladne, ljude u samoći, štiteći nerođene i pomažući onima

na času smrti za dostojanstvenu smrt. Bila je uvjerena da je krepost vjere,

nade i ljubavi koja proizlazi iz Evanđelja, temelj života koji nam Isus daje

da slijedimo. Iz toga je pronašla za sebe i za nas:

Isus je Istina koju trebamo naviještati,

Život koji trebamo živjeti,

Svjetlo koje trebamo upaliti,

Ljubav koju trebamo ljubiti,

Radost koju trebamo dati,

Mir kojega trebamo širiti.

Služiti u radosti

Da bismo mogli služiti, moramo biti radosni. Radost je bila put i način

služenja Majke Terezije. Srdačno je služila, uvijek nasmijana. Njezina

radost bila je prilika ljudima da joj se približe. Sama je rekla: „Radost je

mreža ljubavi s kojom hvatamo srca ljudi.” Ovakvim načinom služenja,

sve je poteškoće i tuge smatrala pravim radostima. Vidjela je i primijetila

tugu siromašnih i bolesnih, ali kako kaže Ivan Evanđelist: „Vi ćete se žalostiti,

ali vaša će se žalost pretvoriti u radost.” Bila je uvijek radosna, jer je


vjerovala u uskrsnu radost. Poslije velike Isusove agonije, nastupa njegovo

uskrsnuće, pashalna radost. Rekla je: „Isusova je patnja bila punoga smisla.

Ona se talila u radost njegova uskrsnuća. Zamisli patnje Isusove i sjeti

se kako je polagano došlo uskrsnuće, približila se radost Uskrsa.” Majka

Terezija nije sakrila tu Kristovu radost. Ta radost ne može se ugasiti u

srcima ljudi. Ona nije sakrila evanđeosku poruku uskrsnuća pa je jednom

prilikom izjavila: „Radost se daje, radost se podjeljuje, radost se ne skriva,

radost pripada svima.”

Imala je u vidu, i preuzela kao primjer života u služenju, Djevicu Mariju,

Isusovu majku koju je jako štovala. Ona je, po njoj, bila prava glasnica

radosti jer Marija, čim je doznala za Isusovo začeće, požurila se k Elizabeti

i s njome podijelila radost da će roditi Isusa (Lk 1, 39-45).

Živjeti za druge i služiti drugima nije jednostavno. Potrebna je motivacija,

pobuda. Ima mnogo ljudi koji služe drugima. Obično su ljudi potaknuti

da služe drugima materijalnim dobrima, srodstvom, prijateljstvom

i sličnim. Majka Terezija je imala jednu jedinu motivaciju, Presveti oltarski

sakrament, Euharistiju, svakodnevnu svetu pričest. Pred oltarskim je

sakramentom otkrila nevolje našega vremena: bolest, egoizam, samoću,

glad i stanje nevoljenosti i podigla se žustro da ih iskorijeni. Jednom je

kazala: „Vjera na djelu je ljubav. Ljubav na djelu je služenje.”

Molitva

Za služenje drugima potrebni su energija i zdravlje. Ima mnogo onih

koji posjeduju i jedno i drugo, ali ipak ne služe i preplavljeni su lijenošću.

Majka Terezija energiju je crpila iz molitve. Ljudima je teško moliti. Aktivnost

molitve nije više u trendu. Za Majku Tereziju molitva je bila prva vrijednost

vjere, osobitost svakoga vjernika i kršćanina, nadahnuće za život

u služenju drugima. Ona je inzistirala: „Molite srcem. Kad vam teško pada

molitva, pokušajte čuti Isusa u vašim srcima, kako On iz naših srdaca moli

Oca. Poklonimo Njemu naša srca, kažimo jednostavno: ‘Isus je u našim

srcima’.” Srce je bilo veoma važno za molitvu u životu Majke Terzije, ne

samo zbog toga što je srce u Starom zavjetu bilo, povijesno gledano, centar

osjećaja, ljubavi i intimnosti, već je ona shvaćala srce centrom života.


U molitvi se čitav čovjek sa svim svojim bogatstvima povezuje s Bogom i

otvara se spram Njegove tajanstvenosti. To je najhrabrija avantura: povezanost

čovjeka s Bogom putem vjere i molitve. Po Majci Tereziji molitva

ne samo da daje snagu za služenje, nego je ona utjelovljenje, konkretizacija

vjere, nade i ljubavi sa svim vrijednostima i problemima svakidašnjega

života. Molitva je zajednički temelj svih religija. Za Majku Tereziju i njezine

sestre, molitva je načelo života. U služenju Bogu i ljudima, ona nije

samo korisna, ona utječe, daje snagu, ona je živa. Primjer Majke Terezije

to nam svjedoči. Za molitvu je izrekla: „Molitva nas osposobljava za ljubav

prema siromasima, prema onima s kojima živimo. Zajednica bez molitve

ne može dugo opstati. Molitva nam daje snagu hraniti gladnoga Isusa,

odjenuti gologa Isusa, milovati bolesnoga Isusa.”

Život svete Majke Terezije škola je molitve, smisla života i pronalaženja

Boga. Takva škola i mudrost Majke Terezije omogućuju život u punini,

u savršenstvu vjere koji znače svetost. Svetost proizlazi iz molitve, izvora

i početka svetosti; mogućnosti da svi postanemo sveti, jer svetost pripada

svima: „Tko god ljubi postaje svet, tko god želi da postane sposoban ljubiti,

treba moliti.” Pobožnost Majke Terezije imala je dvije dimenzije. Znala

je povezati svoju transcendentalnu pobožnost s pobožnošću solidarnosti.

Više je puta ponavljala: „Ljudi su stvoreni za velika djela: da ljube i da

budu ljubljeni.” Voljela je čovjeka i Boga. Vjerovala je u besmrtnost duše,

stoga je bila prijateljica svima. Vjerovala je u dostojanstvo svih ljudi, poštivala

je svačiju vjeru, mentalitet i način života, kulturu i znanje svakoga i

prihvaćala je čovjeka onakvoga kakvim se on sam predstavljao.

Za služiti drugima, potrebno je vrijeme

Svi se žalimo da nemamo vremena. Svim profesijama nedostaje

vremena: učitelju, liječniku, profesoru, ali nažalost, i očevima i majkama

nedostaje vremena za vlastitu djecu. Vrijeme fali i svećenicima za župu,

molitvu i posjet bolesnicima. Fali nam vrijeme za šutnju, za pustinju, za

Boga, za dobra djela. Osobito nam fali vremena za druge.

Sveta Majka Terezija čitavo je vrijeme posvetila drugima. Što znači

imati vrijeme za nešto? Vrijeme nas povezuje s egzistencijom. Mi posta-


jemo ono čime se najviše bavimo. Ona stvar kojoj posvećujemo najviše

vremena, postaje dio naše egzistencije. Majka Terezija imala je vremena

za kreposni život. Krepostima je posvetila najviše vremena i važnosti. Od

svojega vremena napravila je svoj život, posvetila se Bogu i siromasima.

Bog i siromasi postali su njen život. Vrijeme Majke Terezije poziv je za

naše vrijeme. Njezino je vrijeme primjer kako učiniti naš život – životom

za druge.

„Nađi vremena za darivanje – dan je prekratak da bi bio sebičan.”

Svetost u životu Majke Terezije 49

Svetost u životu Majke Terezije

prof. dr. sc. Anton Nikë Berisha

Prvi Božji poziv Majka Terezija doživjela je 15. kolovoza 1922. u crkvi

u Letnici na Kosovu kad je imala 12 godina, a drugi 10. rujna 1946.

dok je putovala vlakom iz Kalkute u Darjeeling podno Himalaja. Nakon

drugog poziva, Majka je izišla iz Kongregacije sestara loretinki i postala

„žrtvom Božje ljubavi” prema najsiromašnijim među siromašnima, prema

najjadnijima i gubavcima. Ovo opredjeljenje učinila je potpuno slobodnom

voljom koja proizlazi iz činjenice, kao što je sama govorila: „Biti 1

sveta znači: osloboditi se svega što nije Bog. Otvorit ću mu srce i isprazniti

ga od svih stvorenih stvari; živjet ću u siromaštvu i povučeno, […] bit ću

dragovoljna robinja volje Božje.” 2

Majčino žrtvovanje za najsiromašnije među siromašnima – koje je

ona vršila s predanjem i poniznošću dostojnom svakog poštovanja – preobrazilo

se u ljubav koja se kao svjetlost širila, u početku na njezine sestre,

Misionarke ljubavi, a zatim na suradnike, na one koji su joj pomagali, na

siromahe i na svakog čovjeka koji ju je susreo.

1

Radi jasnoće ostavljeni su ovi i neki slični oblici.

2

Vidi: Gloria Germani, Teresa di Calcutta tra Oriente e Occidente. Paoline. Milano 2003, f.

114. Shih origjinalin, Jesus, the Word to be spoken, edited by Angelo Devananda Scolozzi,

Servant Books, Ann Arbor (USA) 1986.


Sjedinjujući se s Božjom ljubavlju i njegovim svjetlom, Majka Terezija

osjetila je duboko u duši prisutnost njegova Sina, Krista 3 , i sjedinjenje

s njegovim glasom. Stoga je i govorila u njegovo ime, kao što to svjedoči

i njezino pismo od 3. prosinca 1947. god. poslano nadbiskupu Kalkute,

Ferdinandu Périeru:

„Malena moja, dođi, približi mi se: vodi me u kolibe siromaha. Dođi,

budi moja svjetiljka. Ne mogu ići sam. Ne poznaju me i zato me ne žele.

Dođi, idi među njih. Skupa sa sobom vodi i mene k njima. Uđi kao žeđ

u njihove kolibe, u njihove mračne i neprikladne nastambe! Dođi, budi

njihova žrtva. U tvojoj požrtvovnosti, u tvojoj ljubavi prema meni, oni će

uspjeti otkriti mene, prepoznati me i poželjeti me. Čini i druge žrtve: smiješi

se više, moli s više žara – i sve će poteškoće nestati. Kako me ranjavaju

tvoji strahovi! Ne treba da se bojiš. Ja tražim da to učiniš radi mene. Nemoj

sumnjati! Čak i kad se svi okrenu protiv tebe i tvojih sestara, i kad te poglavari

budu gledali s prezirom, ne boj se! Ja sam s tobom, na tvojoj strani.” 4

Ovaj božanski glas u njoj učinio je da je Majka Terezija tražila sjedinjenje

s Bogom i s Njegovim svjetlom, da s tim svjetlom pomogne drugima.

Stoga je govorila: „O Gospode, prosvjetljuj ti druge po meni! Blistaj

po meni i budi u meni, kako bi svaka duša koja me susretne, mogla osjetiti

da si ti nazočan u mojoj duši.” 5

Duboko sjedinjenje Majke Terezije s Bogom i s njegovim Sinom, Kristom

6 i njezino djelo, koliko duboko, toliko i svestrano, bili su plod „isku-

3

Za Majku Tereziju Krist na savršen način ujedinjuje božansko i ljudsko. Stoga: „Isus je moj

Bog, Isus je moj zaručnik, Isus je moj život, Isus je moja jedina ljubav, Isus je za mene sve.”

– Citirano prema: Madre Teresa con Licinda Vardey, Il cammino semplice. Traduzione di

Stefano Castelli e Bruno Osimo, Mondadori editore, Milano 1995, f. 23.

4

José-Luis González-Balado, Madre Teresa, il sorriso degli ultimi. Città Nuova Editrice,

Roma 2005, f. 61. – 62.

5

Madre Teresa, “Il mio segreto: Prego”. Raccolta di preghiere. Tratti dagli scritti di Madre

Teresa a cura di Giuseppe Giacomelli, Editrice Shalom, 2000, f. 154.

6

„Dragi Isuse, [...] uđi i ovladaj cijelim mojim bićem, sve dok cijeli moj život ne postane odraz

tvoga života. Sjaj u meni tako da svaki čovjek kojega susretnem osjeti Tvoju prisutnost u

mojoj duši. Učini da oni promatraju i da vide – ne mene, nego samo Isusa. Budi u meni i ja

ću početi svijetliti kao Ti, svijetliti – da budem svjetlo za druge. Svjetlo, Isuse, bit će sve tvoje,

ništa neće biti moje. Ti ćeš svijetlit nad drugima po meni.” Vidi: Madre Teresa di Calcutta, Il

mio libro di preghiere. A cura di Francesco Follo. Mondadori, Milano 2002, f. 57. – 59.


stva jednog dubokog sjedinjenja” 7 . Ona je djelima oživljavala riječi Svetog

pisma i činila ih je vidljivim i živim, kao što kaže otac Langford: „Bila je

Božja glasnica, na način Staroga zavjeta, poslana ne samo da riječju navijesti

Božju poruku, nego i da je provede u djelo, s obzirom na to da upravo

po djelima božanska poruka biva vidljiva, ne više samo teorija, nego

‘utjelovljena’” 8 , „Ljubav radosne vijesti života” 9 i „simbol aktivne ljubavi” 10 .

Ljubav i žrtvovanje za Boga Spasitelja i za njegova Sina bili su ideal 11

Majke Terezije koji se potvrđuje njezinim riječima upravljenim Stvoritelju:

„Ljubim te svim srcem i svom dušom, jer si ti, Gospodine, najdostojniji

da primiš moju ljubav. 12 […] U tvom beskrajnom milosrđu, Presveto

Srce Isusovo, ti si se udostojao izabrati mene za svoju zaručnicu. Za uzvrat

za taj blagoslov ja ti se posvećujem i služim ti bez imalo dvojbe i zauvijek.”

13 Opredjeljenje Majke Terezije i Misionarki ljubavi bilo je od bitnog

značenja ne samo da bi one pomagale i brinule se za siromašne i bijedne,

nego prije svega da bi ih ljubile božanskom ljubavlju, kako bi ih pobožanstvenile

14 , da bi dospjele do njihovih srdaca i kako bi se sjedinile s

njihovim siromaštvom i patnjama. Zbog toga je Majka tražila od svojih

sestara, koje su djelovale u Indiji i na raznim stranama svijeta, duhovno

sjedinjenje s Božjom ljubavlju:

7

Gloria Germani, Teresa di Calcutta una mistica tra Oriente e Occidente, o. c., f. 51.

8

Joseph Langford, Il fuoco segreto di Madre Teresa. Traduzione di Alessandra Borgonovo e

Claudia Valentini. Rizzoli. Milano 2009, f. 78.

9

Madre Teresa, ”Il mio segreto: Prego”, o. c., f. 22.

10

Madre Teresa con Licinda Vardey, Il cammino semplice, o. c., f. 8.

11

Madre Teresa, La mia regola. Fabbri editori. Sulla collana I classici dello spirito. R. C. S. Libri

S.p.A., Milano 1997, f. 12.

12

Madre Teresa di Calcutta, Il mio libro di preghiere. A cura di Francesco Follo. Mondadori,

Milano 2002, f. 29.

13

Madre Teresa di Calcutta, Il mio libro di preghiere, o. c., f. 23.

14

Otac Langford veli: [...] „Majka Terezija je radila ne samo za spasenje siromaha, nego i za

njihovo posvećenje, tj. za njihovu potpunu preobrazbu, s ciljem da se potpuno ostvari njihov

potencijal i njihovo dostojanstvo u Bogu.” Vidi: Joseph Langford, Il fuoco segreto di Madre

Teresa, o. c., f. 73.


„Mi nismo ništa drugo, nego njegova sredstva 15 : […] Naše djelo treba

da bude duboko, a ne površno. Treba da dopremo do srca ljudi. Da bismo

doprle do srca, treba da djelujemo: ljubav se svjedoči djelima. Osobe

više privlači ono što vide, nego ono što čuju. Oni koji žele pomoći, oni

dolaze da vide: stvarnost je uvjerljivija od apstraktnih ideja.” 16

Majka Terezija vidjela je Boga u svakom čovjeku, koje god on vjere,

rase i pripadnosti bio – i svu ljubav koju je osjećala prema Bogu, posvećivala

je osobi za koju se brinula: „Naša djela ljubavi nisu ništa drugo nego

svjedočanstva naše unutarnje ljubavi prema Bogu. Stoga je više sjedinjen

s Bogom onaj tko više ljubi svoga bližnjega. 17 […] Dobra djela su alke koje

sačinjavaju lanac ljubavi koji obuhvaća cijeli svijet.” 18

Majčino sjedinjenje s milošću Božjom osjetile su i doživjele prije

svega njezine suradnice i suradnici, ali i obični ljudi koji su je susreli, pa

makar to bilo i jedan jedini put. Tako istaknuti engleski pisac i novinar,

Malcolm Muggerdge, veli: „Nikad nisam susreo osobu koja me se toliko

dojmila kao ona. Bilo je dovoljno da na brzinu kratko porazgovaraš, pa

da ti ostane neizbrisiva uspomena. Poznavao sam osobe koje nisu mogle

suzdržati suze kad bi primijetile da je ona krenula (da ode), iako je susret

mogao trajati samo toliko da se primi jedan njezin osmijeh, pijući šalicu

čaja.” 19 Prikazujući osobitosti duhovnosti i svetosti Majke Terezije i obznanjujući

njezino djelo, M. Muggeridge je isticao jedno od bitnih pitanja

njezina života i djelovanja:

15

Madre Teresa. La gioia di amare. 365 meditazioni quotidiane. Oscar Mondadori, ottobre

2009, 13 aprile.

16

Madre Teresa. La gioia di amare. 365 meditazioni quotidiane, o. c., 11 giugno.

17

Naslov originala: Contemplative in the Hear of the Word, edited by Angelo Devanada Scolozzi,

Servan Books, Ann Arbor (USA) 1985, f. 74; vidi i moj rad: Nëna Tereze: Jeta është

vetë jeta e Zotit në ne. Studim & Tekste & Testamenti shpirtëror dhe letra të Nënës Tereze.

“Sanctae Crucis”, Prishtinë 2007, f. 136.

18

Edward Le Joly, Madre Teresa e le Missionarie della Carità. Lo facciamo per Gesù. Famiglia

Cristiana, Milano 2003, f. 92.

19

Malcolm Muggeridge, Qualcosa di bello per Dio. 3. ed. Ottobre, Edizione Pauline, 1974, f.

11.


„Zatajujući sebe, ona će naći sebe” 20 i „odričući se sebe, ona pripada

sebi” 21 . Ta se njegova procjena oslanja na ovu činjenicu: „Istina je da

potpuno posvećene osobe, kao što je Majka Terezija, nemaju biografije.

Govoreći na način životopisa, s njima se ništa ne događa. Živjeti za druge,

kao što to čini ona i njezine sestre, Misionarke ljubavi, znači izbjegavati

sve okolnosti, u koje ulazi ja i vlastita volja.” 22

Jednom riječju, Majka Terezija odrekla se sebe radi dobra drugoga,

a osobito radi najsiromašnijih među siromašnima. Njezin glavni cilj i cilj

Misionarki ljubavi bio je da učine nešto lijepo za Boga, a to je tijesno povezano

s onim – učiniti nešto lijepo za čovjeka: „Učiniti nešto dobro (lijepo)

za Boga jest svrha života Majke Terezije. Sve što se čini za Boga, što god

to bilo, postaje dobro. Isto se događa i sa svakom ljudskom dušom koja

usvoji taj cilj, bez obzira tko to bio: muž ili žena. Ostvarujući to u sebi, u

svom životu i u svom radu, Majka Terezija i Misionarke ljubavi postaju

živo svjedočanstvo snage i istinitosti onoga što je propovijedao Isus. U

njima blista Njegovo svjetlo.” 23

Činjenicu da je Majka Terezija odražavala Božje svjetlo kad se susretala

s ljudima, potvrđuju riječi Malcolma Muggeridgea koji ju je susreo

nekoliko puta i uvjerio se u njezine božanstvene odlike: „Kad je vlak krenuo,

vraćajući se sam nazad, doživio sam u svojoj nutrini osjećaj da je sva

ljepota i sva radost svemira otišla s njome. Imao sam dojam da se jedan

mali dio sveobuhvatne Božje ljubavi širio u Majci Tereziji, dajući njezinim

jednostavnim osobinama jedno jasno svjetlo. Ona živi tako sjedinjena sa

svojim Gospodinom koji je oko sebe širio istu onu milinu jednostavnog

20

Malcolm Muggeridge, Qualcosa di bello per Dio, o. c., f. 10.

21

Malcolm Muggeridge, Qualcosa di bello per Dio, oc.., f. 11.

Ovaj autor ističe i ovo: „Odričući se sebe, ona je pronašla sebe, snagom jedinstvenog preobraženja

Isusa Krista, potvrđenog raspinjanjem i uskrsnućem. Za njega mi umiremo, da bismo mogli

nastaviti živjeti.” Vidi i njegovo djelo: Qualcosa di bello per Dio, o. c., f. 10. – 11.

Papa Gjon Pali II thoshte: “Njeriu e gjen veten në mënyrën më të plotë duke e dhënë vetveten”.

Vidi: Gjon Pali II me Vittorio Messorin, Të kapërcehet pragu i shpresës. Gjonlekaj

Publishing Company, New York, 1998, f. 223.

22


23



ponašanja Učitelja, navjestitelja spasenja, kad ga je masa oduševljenog svijeta

pratila od Jeruzalema prema Galileji.” 24

Božansku dimenziju Majke Terezije i isijavanje one energije objašnjavaju

riječi oca Josepha Langforda, predstojnika otaca Misionara ljubavi:

„Božja prisutnost u njoj davala je Majci Tereziji neku vrstu zračeće

energije.” 25

Bog je Majci Tereziji dao božanstvenu dimenziju ne zato da bi je ona

čuvala za se, nego da je nosi drugima i da ih posveti. Ti posvećeni ljudi,

tko god i gdje god bili, omogućavaju posvećenje ljudskog života i svijeta,

tako da sve postaje sveto: „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji

ga ljube.” (Rim 8, 28)

Ovaj dar, ova osobina Majke Terezije, ovisila je o njezinoj vjeri u

Boga, a ona je bila apsolutna, kao što naglašavaju G. Gorrée i J. Barbier.

Ona bi prije prihvatila da uništi cijelu svoju osobu i sav svoj život, nego što

bi zanijekala, makar samo na jedan trenutak, ljubav prema Bogu. 26

Preko Majke Terezije Bog nas podsjeća, kao što naglašava o. Brian,

na „[…] beskrajnu ljubav – na svoju žeđ – za čovječanstvom i na njegovu

želju da za uzvrat dobije ljubav” 27 .

Takve osobine učinile su Majku Tereziju živom ikonom širenja Božjeg

svjetla i topline na ljude, kako piše otac Langford:

„Postala je živom ikonom, simbolom najboljih i najuzvišenijih stvari,

primjerom kakvi možemo biti mi i naš svijet. Svojim djelovanjem za

siromahe, uvijek u krajnjoj poniznosti, Božja se dobrota širila na sve nas.

Postajala je odraz klanjanja Bogu u minijaturi, kao živi odsjaj sunca koji se

zasljepljujućim sjajem odsijeva od jednog malog komadića stakla. 28 […]

Svetost Majke Terezije, o kojoj je malo rečeno kad se govorilo o njezinu životu,

jest putovnica za prolaz prema shvaćanju glavnih osobina koje treba

poštivati u njoj. Njezin sveti karakter jest najviši izvor svjetla kojim je ona

24

Malcolm Muggeridge, Qualcosa di bello per Dio. 3. ed., o. c., f. 12.

25

Joseph Langford, Il fuoco segreto di Madre Teresa, o. c., f. 152.

26

Vidi cijelu misao u: Madre Teresa di Calcutta, Tu mi porti l’amore. Scritti spirituali. Città Nuova

Editrice, X edizione, Roma 2005, f. 9.

27


28



osvijetlila svijet. Ako ne shvatimo ulogu osobne svetosti, svetosti otvorene

svima nama, mogli bismo misliti da se Majka Terezija rodila samo onako,

kao jedan rijedak tip čuda – kao jedan Einstein ili jedan Mozart duhovnog

života, umjesto da bude privlačni uzor koji će nas voditi i poticati.” 29

Nakon 10. rujna 1946., djelovanje Majke Terezije obilježila je jedna

božanska dimenzija koju su istakli mnogi ljudi koji su surađivali i živjeli

s njom, „jedna nazočnost svjetla” 30 Božjega, koju je ona imala i kojom je

zračila. Tako istaknuta talijanska novinarka, Franca Zambonini, koja ju

je susrela nekoliko puta u Rimu i u Kalkuti opisuje svoj susret s Majkom

Terezijom 26. travnja 1990. god. u Rimu:

„Još sam jedanput doživjela njezinu očaravajuću prisutnost. Dala mi

je onaj blagoslov koji izvire iz lica jednog božanskog bića; jedan duhovni

učinak koji Indijci nazivaju dershan, jedno opažanje istine jednog višeg

bića. Jedna minuta u blizini svete osobe briše brda grijeha, kažu indijski

pisci. Da bi primili dershan, mase ljudi čekale su u redu da prođe Mahatma

Gandhi. Sad se trkom okupljaju oko Majke Terezije kad je vide na

ulicama Kalkute.” 31

Ovu osobinu i ovu posebnost Majke objašnjavaju i riječi kardinala

Martinija koji se često susretao s njom:

„Kad god sam se u proteklim desetljećima susreo s Majkom Terezijom

iz Kalkute, […] stekao sam dubok dojam, kao o nekom stvorenju

izvan svakodnevice, gotovo kao viđenje jednog bića koje ne pripada ovoj

zemlji, iako sa sposobnošću da upravlja konkretnim zemaljskim stvarima.

Imala je neponovljivo jedinstvo blagosti i snage, duhovnosti i konkretnosti,

poniznosti i svijesti o dostojanstvu svoje misije, što mi je činilo da mi

se ona pojavljivala kao nešto čiji korijeni ne izgledaju kao da su pripadali

ovom svijetu.” 32

29


30

Franca Zambonini, Madre Teresa. La mistica degli ultimi. 3° Edizione, Paoline Editoriale Libri,

Milano 2003, f. 19.

31

F. Zambonini, Teresa di Calcutta. La matita di Dio. Paoline 8° Edizione, Milano 2007, f. 164.

32

Marrë nga “La repubblica” më 18 tetor 2003.


I riječi sestre Mary Nìrmala Joshi, prve nasljednice Majke Terezije

u vodstvu Misionarki ljubavi, duboko jamče božansku dimenziju Majke

Terezije:

„Sjećam se da su oči Majke Terezije gledale iznad ovog svijeta. Majka

Terezija bila je duboko, apsolutno, predana u volju Božju, i Bog ju je upotrijebio

kao sredstvo svoje ljubavi. 33 […] Majčino je srce gorjelo od ljubavi

prema Kristu – Euharistiji, kojemu je ona potpuno i nepristrano posvetila

svoj život, sa srdačnim povjerenjem u Njega, a on je nju preobrazio u Sebe.

Tako, kad bi ljudi vidjeli nju, ustvari vidjeli bi samo Krista.” 34

Ovu osobinu Majke Terezije istakao je i otac Van der Peet, koji je

napisao: (kad bih susretao Majku Tereziju) „[…] osjećao sam se u Božjoj

prisutnosti, u prisutnosti Istine i Ljubavi 35 , […] zaista ruka Božja. Uza sve

to, istodobno moram reći: Majka Terezija je bila jedna od osoba s najpraktičnijm

osjećanjem (djelom), koje sam ikad susreo.” 36

Dakle, Majka Terezija, žrtvovanjem sebe i svoga života za druge, a

osobito za najsiromašnije među siromašnima, ponovno je utjelovila (obnovila)

Krista nakon gotovo dvije tisuće godina.

Službeno proglašenje pape Franje Majke Terezije – Sveta Terezija iz

Kalkute – svetom 4. rujna ove godine na Trgu Sv. Petra u Rimu, samo je

potvrdilo ono što su zapazile i što su istakle mnoge osobe još i u ono vrijeme

kad je Majka bila živa, a to je svjedočanstvo beskrajne ljubavi prema

Bogu i njegovu sinu Kristu – i svjedočanstvo njezine ljubavi prema drugima,

a osobito prema najsiromašnijima i napuštenima.

33

Giampaolo Mattei, Io, Nìrmala. La storia dell’„erede” di Madre Teresa di Calcutta. 37 Collana

Campioni. Ellenici, Leumann (Torino) 1999, f. 21.

34

Giampaolo Mattei, Io, Nìrmala. La storia dell’„erede” di Madre Teresa di Calcutta, o. c., f. 27.

35

Madre Teresa, Sii la Mia luce. Gli scritti più intimi della “Santa di Calcutta”. Milano 2008, f. 274.

36

Madre Teresa, Sii la Mia luce. Gli scritti più intimi della “Santa di Calcutta”, o. c., f. 274.

„Dočekujte jedni druge s osmijehom,

jer je osmijeh početak ljubavi.”

Majčinstvo u liku Majke Terezije 59

Majčinstvo u liku Majke Terezije

s. Ollga Dulaj

Ostvarenje djevičanskog majčinstva u liku Blažene Majke Terezije

Obiteljski život – kolijevka osobnosti i poziva Majke Terezije

Bog je izvor i nadahnuće svih svetaca i njihovih djela. Majci Tereziji,

čije je majčinstvo postalo osobno ime, izvor i njeno osobno nadahnuće

u djelovanju je bila Božja nježnost prema čovjeku. Ona je to doživljavala

iz dana u dan, počevši od svog djetinjstva. U svojoj je obitelji, napose

od svoje majke naučila brinuti se o siromasima, odbačenima, siročadi.

To je bilo već uobičajeno kod njih, da pomažu drugima koji su u nevolji,

u njihovim potrebama prepoznati Božje lice koje pati i kojemu, po kršćanskom

pozivu, treba pomoći. Od svoje je majke i naslijedila milosrdno

srce, biti otvorena za drugoga, posebice za onoga u potrebi, kako sama

svjedoči: „Svakog smo dana nekoga imali za stolom na ručku. U početku

bih pitala majku: ‘Tko su ti ljudi?’ Ona bi odgovorila: ‘Neki su nam rod i

svojta’. Kad sam odrasla, shvatila sam da su to bili siromasi, ljudi bez ičega,

i da ih je moja majka hranila.” 1 Svakodnevno je od svoje majke naučila

samozatajnost, predanost i suosjećajnost prema drugima, sve to duboko

u vjeri uvjerena da Bogu čini što god čini bližnjemu: „Kad činite dobro,

1

Gjergji, Lush. 1990. Majka Terezija. Kršćanska sadašnjost. Zagreb, s. 19.


učinite kao da bacate kamen u duboko more!” 2 Svojim vjerodostojnim

kršćanskim životom, majka je svjedočila poziv i poslanje jedne majke. Pri

tome joj je Majka Božja bila uzor i zagovornica. Njoj se molila u svakom

trenutku, a o tome je učila i djecu, pa tako i malu Gonxhu: „Moja majka se

uvijek i svuda molila, u crkvi, u kući i na ulici. Uvijek joj je bila u rukama

krunica.” 3 Tako je kršćanski obiteljski odgoj, posebno primjer njezine majke,

utjecao na formaciju njezine osobnosti – čvrstog karaktera: odlučna,

hrabra, dalekovidna, zahtjevna... S druge pak strane nježna, osjećajna na

patnju drugih, ponizna. Kad je Majka Terezija kao osamnaestogodišnjakinja

napustila Skoplje 26. rujna 1928. da bi otputovala u Irsku loretskim

sestrama, kod oproštaja od majke urezale su joj se u srce majčine riječi:

„Stavi svoju ruku u Njegovu (Isusovu) i hodi sama s Njime. Idi naprijed

jer ćeš, ako se budeš osvrtala, ići natrag.” 4

Nju je njezina majka svojom majčinskom ljubavlju i primjerom kršćanski

odgajala, dok je u njezinoj duši, već od malena, Božja milost djelovala

i Duh ju je stalno poticao na jedan poseban način, te prosvjetljivao,

posebno na njezinoj prvoj sv. pričesti: „Još u dobi od 5 i po godina – kada

sam Ga (Isusa) prvi puta primila – u meni je ljubav za duše – rasla s godinama

sve dok nisam došla u Indiju – u nadi da spasim brojne duše.” 5

U tom je ambijentu sazrijevala u svojoj osobnosti i ženstvenosti: „Bila

je normalna djevojka, možda malo povučena i zatvorena. Imala je dosta

drugarica. U osnovnoj školi brzo se primijetilo da je nadarena za učenje.

Uvijek spremna da pomogne drugima. Sa svima se družila, bez obzira na

vjeru, jezik ili narodnost. [...] Majka je od nas tražila red i disciplinu, a

kad vidim Gonxhu, podsjeća me na majku, jer radi isto kao i ona.” 6 Majka

Terezija, ugledajući se u svoju majku, postaje joj sve sličnija: nježna, milosrdna,

staložena osoba, a i muževna, hrabra, sposobna podnijeti, suočiti

se sa životnim poteškoćama, domaćica i odgojiteljica djece, žena – majka

urešena krepošću vjere, požrtvovnosti, pobožnosti, a iznad svega ljubavlju

2

Isto.

3

Isto, 21.

4

Majka Terezija. Priredio Brian Kolodiejchuk. 2008. Dođi, budi moje svjetlo. Privatna pisma

„svetice iz Calcutte”. Verbum. Split, Verbum, 2008, s. 27.

5

Isto, s. 29.

6

Isto, s. 20.


i suosjećajnošću prema siromasima, siročadi, udovicama, starcima i bolesnima.

7 Svu je majčinsku brižljivost osjećala i to je postalo njezino svojstvo

jer je to upijala kao dijete i promatrala svojom oštroumnošću (kojom se

isticala kao dijete), iako joj je nostalgija za ocem (koji ju je ostavio) potisnula

dušu otežavajući joj život. S druge strane, bila je nošena igrom,

učenjem, pjevanjem, i djetinjim snovima za svoju budućnost.

Bila je privržena Crkvi od djetinjstva, u čijem je životu sudjelovala

bez pridržaja. „Nekad mi se činilo da moja majka i sestre čak stanuju u

crkvi, toliko su bile pobožne i požrtvovne. Crkveno pjevanje, bogoslužje i

priče iz misijskih krajeva tvorile su svijet u kojemu smo živjeli” 8 – svjedoči

Lazar,brat Majke Terezije. On također pripovijeda o njezinoj revnosti, ozbiljnosti

i istovremeno radosti, kako ju je majka Drane naučila: „Kad prihvatiš

neki posao, vrši ga rado ili ga uopće ne prihvaćaj!” 9 Tako je Gonxha,

ugledajući se u majku i njezin primjer, uz crkveni život župe (hodočašća,

molitve, aktivnosti...), u stalnom osluškivanju savjeta misionara i duhovnog

vođe, rasla u mudrosti i milosti, sve do darivanja same sebe za najsiromašnije

među siromašnima i te je svjetlo svima, prema njezinom pozivu

kojeg je čula od samog Isusa Krista: „Dođi, budi moje svjetlo!” 10 koji je

„poziv unutar poziva”. 11

Isus Krist – lice milosrdnog Oca: 12 izvor i svrha majčinskog ostvarenja

Majke Terezije

Na Isusov poziv, Majka Terezija krenula je za njim putem čovjeka,

počevši od svojih susestara, ponajprije u Loretu. Ona se neprestano združivala

s njim, sve do sjedinjenja u molitvi preko koje mu se sasvim predala,

iako, što mu se više približavala, on je postao sve zahtjevniji, sve do utaženja

žeđi ljubavlju. Uronjena u molitvi, ona se dala prožimati Isusovim

Duhom, njegovom beskrajnom ljubavlju, sve do trpljenja, sve do križa.

7

Usp. Lush Gjergji, Majka Terezija, 23-50.

8

Isto, 25.

9

Isto, 26.

10

Majka je Terezija doživjela dva Kristova poziva: prvi je bio 15. Kolovoza 1922. u crkvi – svetištu

Majke Božje u Letnici i drugi kada je Isus pozvao da napusti loretske sestre da bi se

sasvim posvetila najsiromašnijima među siromašnima.

11

Majka Terezija, Dođi budi moje svjetlo, s. 57.

12

Papa Franjo, MV.


Njezino je srce pripadalo samo Bogu koji joj je dao svjetlo prepoznavanja

njegove volje i snagu nasljedovanja u ljubavi, sve do žrtve vlastitog

života. Snaga Duha vodila ju je u svom djelovanju, počevši u Loretu kao

profesorica u školi, gdje ne samo da je pomagala djevojkama u obrazovanju,

već se brinula o svemu i odgajala ih svojom majčinskom ljubavlju.

Njezin je primjer nadahnjivao i njezine susestre kao i djevojke koje su joj

bile učenice, a koje je smatrala svojim kćerima: „Jednoga dana više nije

bilo hrane. U osam sati ujutro Majka nam je rekla: ‘Djeco, ja idem vani, a

vi ostanite u kapeli i molite’. Do četiri sata poslije podne skladište je bilo

prepuno različitih vrsta povrća. Nismo mogle vjerovati vlastitim očima.” 13

Oni najbliži su iz dana u dan uočavali da je ona posebna. To je primijetila

i jedna njezina susestra: „Ona je posebno nesebično stvorenje. Iznimna je

u svojem žrtvovanju. Kadra je učiniti sve iz ljubavi prema Bogu, pretrpjeti

svako poniženje i trpljenje... Ponekad se spuštala u vrlo pogibeljne situacije.”

14 Sasvim dragovoljno predano srce Gospodinu učinilo ju je hrabrom

majkom, tako je neprestano činila neobične stvari, ponajprije za sve ljude

kojima je bila okružena, a zatim i svima drugima, bez da je ikada ikoga

pitala za ime. Jednom i sama o tome svjedoči:

„Izašla sam iz Svete Marije u Entallyju. U internatu sam imala tri

stotine djevojaka, a hrane nije bilo. Iako nismo smjeli izlaziti, svejedno

sam to učinila. Tada sam na ulicama ugledala tijela, probodena, pretučena,

kako leže u neobičnim položajima, u vlastitoj sasušenoj krvi. Mi smo

bili iza naših sigurnih zidina. Znali smo da su u tijeku pobune. Ljudi su

preskakali preko naših zidova, prvo jedan hinduist, a potom musliman...

Sve smo ih primili i pomogli im nesmetano pobjeći. Kada sam izašla na

ulicu vidjela sam smrt koja ih je progonila... Nitko ne bi smio izlaziti, rekli

su. Odgovorila sam im da sam morala izaći i riskirati, da imam tri stotine

učenica koje nemaju što jesti.” 15

Kako je Majka Terezija neprestano bila uronjena u molitvu, osjećala

je Isusov poziv da mu se slijepo povjeri, da mu se preda bez pridržaja,

te da ide za njim. Tako je ona u sjedinjenju s njim osjećala kao i on žeđ

za dušama, žeđ za čovjekom... Isusov vapaj na križu: „Žedan sam”, kad

13

Majka Terezija, Dođi, budi moje svjetlo, s. 54.

14

Isto.

15

Isto, s. 55.


je umirao, napušten, siromašan, prezren od ljudi, te riječi postale su misao

vodilja cijele kongregacije Misionarki ljubavi. 16 Kako je živjela, tako je

učila i svoje sestre koje su kasnije išle za Isusom, slijedeći njezin primjer:

„Isus je Bog: stoga je njegova ljubav, njegova žeđ beskrajna. Naš je cilj

utažiti tu beskrajnu žeđ Boga koji je postao čovjekom. Kao što se anđeli

na nebu bez prestanka klanjaju i pjevaju hvale Bogu, tako i sestre, služeći

se četirima zavjetima Posvemašnjega – siromaštvo, čistoća, poslušnost

i milosrdna ljubav prema siromašnima – neprestano utažuju Božju žeđ

svojom ljubavlju i ljubavlju duša mu ih dovode.” 17 Poučavajući svoje mlađe

sestre (djevojke s internata kojima je bila učiteljica kod loretskih sestara),

i izlazeći ponajprije iz sebe, pa i iz samostanskih zidina u ljudsku bijedu,

u ljudsku periferiju (gubavcima, napuštenima, siromašnima, očajnima...),

majčinstvo Majke Terezije sve više prelazi granice obitelji, Kongregacije,

Crkve i ide onkraj svega, a da istovremeno ostaje vjerna svima i unutar

svih, jer je u Bogu samome, i u njegovoj volji, kojemu je u poniznosti

poslušna.

Ona je svojom ženstvenošću, djevičanskim majčinstvom, pripadala

svima uočavajući nevolju čovječanstva koje pati jer je ponižen čovjek –

slika Božja kojemu ona služi, i gaženo ljudsko dostojanstvo u kojemu

ona vidi Boga koji se utjelovio u Isusu Kristu. Njemu, dakle, služi u čovjeku

patniku s kojim se on sam poistovjećuje (usp. Mt 25, 42-45). Njezina

osobnost blistala je osmijehom, nježnošću, otmjenošću, ljubaznošću,

zračila nutarnjom radošću... 18 te postala privlačna svima. Majka Terezija,

sama prosvjetljena od Krista u stalnom sjedinjenju s njime, postaje sama

svjetlo, prema njegovoj želji. 19 Stoga, njezino pojavljivanje u staračkim domovima,

po ulicama Kalkute, pa i svugdje gdje je prisutna svojim duhom

preko svojih sestara i braće, donosi sigurnost, zaštitu, nježnost, utjehu...

Život dostojan života jer njezino srce koje ljubi, ljubi Isusovom ljubavlju,

uz sve poteškoće, pa i duhovnu tamu koju je proživjela, pripada Bogu, stoga

pripada svima. Svima je donijela Isusa koji je utjelovljena Očeva ljubav,

a onda, je čula „glas vapijućeg velikoga mnoštva, koje je dozivalo: ‘Dođi,

16

Isto, s. 59.

17

Isto, s. 59.

18

Usp. Maasburg, Leo. 2012. Majka Terezija. Osobni portret. Verbum. Split, s. 108. – 110.

19

Isto, 129.


dođi, spasi nas – povedi nas k Isusu’. Ovaj dvostruki poziv, od Isusa i od

mnoštva: ‘Dođi’, odjekivat će u njezinu srcu do kraja života.” 20 Njezino mistično

sjedinjenje s Isusom Kristom, iz kojeg izvire djevičanstvo i majčinstvo

su stoga bitno povezani u njoj samoj, a to mistično sjedinjenje očituju

se u milosrdnoj ljubavi prema čovjeku, ljubavi kojoj nema kraja, nema

kraja u darivanju vlastitog života, za dostojanstven život drugih. Isus je

stalno poziva, provjerava njezinu ljubav, nadahnjuje, ohrabruje, a i postaje

sve zahtjevniji prema njoj te je ponovo i ponovo ispituje do boli. Ona

svjedoči: „Postala si mojom zaručnicom meni za ljubav – došla si u Indiju

radi mene. Žeđ za dušama dovela te je dovde. – Bojiš li se sada učiniti još

jedan korak za svojega Zaručnika – za mene – za duše? Je li se tvoja velikodušnost

ohladila? Jesam li ti možda na drugome mjestu? Nisi ti umrla

za duše – zato ti i nije stalo što će s njima biti. – Tvoje se srce nikada nije

utapalo u boli, kao srce moje Majke. – Nas smo dvoje sve dali za duše – a

ti? Bojiš se da ćeš izgubiti svoje zvanje – da ćeš postati svjetovnjakinja –

da će ti ponestati ustrajnosti. Ne, tvoje je zvanje ljubiti i trpjeti i spašavati

duše i tim ćeš korakom ispuniti želju mojega srca za tebe. Odjenut ćeš

jednostavnu indijsku odjeću ili radije onako kako se odijevala moja Majka

– jednostavno i skromno. Tvoj je sadašnji habit svet jer je moj simbol. I

tvoj će sari postati svet jer će biti mojim simbolom.” 21

Isusova žeđ za njenom ljubavlju i predanjem za duše postala je njezino

poslanje i poziv, poput Samaritanke kojoj Isus kaza: „Daj mi piti!”(usp.

Iv 4,6-7) Isusova žeđ postaje i njezina patnja i trpljenje, a koju ona hrabro

i strpljivo nosi te se neprestano majčinski daruje i žrtvuje za druge.

Tome uči i druge, da za utažiti Isusovo: „Žedan sam” postoje dva

načina, bitno povezana: klanjanje Isusu Kristu u Presvetom sakramentu i

utaženje žeđi u milosrdnoj ljubavi prema siromasima: „Obnovite vašu revnost

utaženja njegove žeđi u znaku kruha i u bolnoj sličnosti siromašnih

sa siromasima: ‘To ste meni učinili’. Nemojte nikada dijeliti ove Isusove

riječi: ‘Žedan sam’ i ‘Ovo ste meni učinili’. ” 22

20

Isto, 129.

21

Isto, 124.

22

Germani, Gloria. 2003. Teresa di Calcutta una mistica tra Oriente e Occidente. Paoline. Milano,

s. 138.


Marija – uzor i nadahnuće majčinstvu Majke Terezije

Majka Terezija u svom zvanju i poslanju utaženja Isusove žeđi za

duše, zagledana je u Djevicu Mariju – Isusovu i našu majku. Posebna pobožnost

i ljubav prema Majci Božjoj, Majka je Terezija naslijedila od svoje

rođene majke Drane u kojoj je rasla sama, družeći se s njome u molitvi i

djetinjim predanjem: „Ako je Bog izabrao Mariju da dolazi k nama, zar

ne trebamo mi njezinom majčinskom srcu povjeriti naš povratak Njemu?

To je zapravo poslanje koje je Presveto Trojstvo dalo Mariji za vijeke vjekova.”

23 Majka Terezija gajila je posebnu pobožnost prema Majci Božjoj

zbog nepokolebljive vjere u Boga i zbog njezinog ‘DA’ rečenog Arkanđelu

kad je pristala postati majkom Sina Božjega. Time je ona ispunila volju

Božju. Stoga, ona je najvjerodostojnija konkretnost Božje i čovjekove ljubavi;

to je sjedinjenje u njoj osobno. Marijino ‘DA’, dakle, prethodi Isusovom

rođenju i njenom majčinstvu. „Tu su dva aspekta jednog te istog

otajstva utjelovljenja Božanske riječi.” 24 Marijino ‘DA’ usko je povezano s

Isusovim ‘DA’, u vršenju Očeve volje. U Mariji je bitno – predanje 25 koje je

uvijek aktivno. Upravo Marijina spremnost, poslušnost u poniznosti i požrtvovnost,

bile su putokaz i uzor Majci Tereziji i njezinim sestrama koje

je majčinski učila: „Čim je Riječ postala tijelom u njezinoj utrobi, Marija

je pohitala Elizabeti, svojoj rođakinji. I mi (Misionarke ljubavi) idimo kao

ona žurno da nosimo Isusa u našim srcima, po gradovima, selima svega

svijeta, i u najopasnijim sredinama najveće bijede, da bi tražile duhovne

siromahe...” 26 Majka Terezija uvjerena je da se Marijina veličina „ne sastoji

toliko u njezinoj fizičkoj i majčinskoj povezanosti s Isusom, već u prihvaćanju,

rođenju i u nasljedovanju sve do Kalvarije s vjerom, poslušnošću i

vjernošću u svakidašnjici, u ‘prihvaćanju’ njegove riječi.” 27

23

P. Fanzanga, Livio. 2011. Maria nel cammino di santita, Commento al “Segreto di Maria” di

san Luigi Maria da Montfort. Edizioni San Paolo. Cinisello Balsamo. Milano, s. 93.

24

Benedetto XVI. 2012. La gioia della fede. A cura di Giuliano Vigini. Edizioni San Paolo. Cinisello

Balsamo. Milano, s. 118.

25

Larranaga, Ignazio. 2001. Il silenzio di Maria. Traduzione dallo spagnolo di Maria Grazia

Abignente. Editioni San Paolo. Cinisello Balsamo. Milano, s. 79.

26

Madre Tereza. 1997. La mia regola, Fabbri editori. Sulla collana i classici dello spirito. R.C.S.

Libri S.p. A., Milano, s. 24.

27

Ravasi, Gianfranco. 2012. Un mese con Maria. Trentun immagini bibliche. San Paolo. Cinisello

Balsamo. Milano, s. 10.


Uzor Majke Terezije je upravo Marija jer je „blažena što povjerova”

(Lk 2, 45). Vjera i molitva Marijina postaju uzor i nadahnuće plodnog djevičanstva

Majke Terezije, stoga je Marija „majka živih vjernih u Bogu” 28

kojega je začela, rodila i podigla s predanošću „to blago koje je ispunilo

svijet svakim dobrim”. 29 Njoj, Isusovoj i svojoj majci, neprestano se obraćala

molitvom tražeći od nje pomoć i da osjeća kao i ona: „Marijo, majko

Kristova i majko moja, ti si bila prva koja si čula Isusov vapaj na križu:

‘Žedan sam’. Ti znaš kolika je to stvarnost i koliko je duboka njegova žeđ

za mene i za siromašne. Ja sam tvoja, Marijo, majko moja, uči me suočiti

se s ljubavlju srca raspetog Isusa. Tvojom pomoću čut ću vapaj Krista i on

će mi biti riječ života.” 30

Zaključna misao

U doba globalizacije i svestranog ljudskog napretka našega vremena

u kojemu je zapostavljen čovjek i njegovo dostojanstvo u svim oblicima,

Majka Terezija iz Kalkute je upravo ovom svijetu i ovome vremenu od

Boga dana kao znak i izazov. Ona, nositeljica Božanskog svjetla po pozivu

i poslanju: „Dođi, budi moje svjetlo!”, 31 kao brižljiva majka ne prestaje biti

svjetlo u tami ovoga svijeta, kako je i sama obećala: „Ako ikada postanem

sveta – zacijelo ću biti svetica ‘tame’. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih

palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.”

Njezinu trajnu prisutnost s Neba na zemlji, Crkva je prepoznala kao

dar od Boga te je dala vjernicima i cijelom svijetu kao uzor i nadahnuće

proglašenjem blaženom, od sv. pape Ivana Pavla II. – navjestitelja Božjeg

milosrđa i nepobitnog promicatelja dostojanstva života, žene i majčinstva.

Božji pohod i pomilovanje njegove majčinske ruke, u ovoj svetoj Jubilarnoj

godini milosrđa, nastavlja se i papinom Franjinom kanonizacijom

majke siromašnih.

28

Isto, s. 12.

29

Isto, s. 3.

30

Germani, Gloria. 2003. Teresa di Calcutta una mistica tra Oriente e Occidente. Paoline. Milano,

s. 139. (citat je moj prijevod)

31

Majka Terezija, Dođi, budi moje svjetlo, s. 274.


Zagledani u ovaj svijetli lik majčinstva svete Majke Terezije iz Kalkute,

uz neizrecivu radost i zahvalnost za ovaj Očev zagrljaj preko ove svetice

i majke, molimo ga za milost vjerodostojnog svjedočanstva Njegove

ljubavi, upravo izlaskom na periferije života, da bi se jednom svi našli u

Očevom majčinskom krilu, kojemu u Kristu Isusu, s Duhom Svetim, neka

je čast i slava za svu vječnost.

LITERATURA:

Dokumenti:

Ivan Pavao II. 2003. Mulieris dignitatem. Apostolsko pismo o dostojanstvu i

pozivu žene prigodom Marijanske godine. (15. 8. 1988.) Zagreb.

Ivan Pavao II. 1994. Redemtoris mater. Otkupiteljeva majka. (27. 3. 1987.) Zagreb.

Ivan Pavao II. 1997. Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka. (4. 3. 1979.) Zagreb.

Papa Franjo. 2015. Misericordiae vultus (Lice milorđa). Bula najave izvanrednoga

Jubileja milosrđa. (11. 4. 2015.) Zagreb.

Pavao VI. 1994. Marialis cultus. Enciklika o ispravnom štovanju Blažene Djevice

Marije. (2. 2. 1974.) Zagreb.

Knjige:

Benedetto XVI. 2012. La gioia della fede. A cura di Giuliano Vigini. Edizioni

San Paolo. Cinisello Balsamo. Milano.

Gjergji, Lush. 1990. Majka Terezija. Kršćanska sadašnjost. Zagreb.

Germani, Gloria. 2003. Teresa di Calcutta una mistica tra Oriente e Occidente.

Paoline. Milano.

Kasper, Walter. 2015. Milosrđe. Temeljni pojam evanđelja – ključ kršćanskoga

života. Kršćanska sadašnjost. Zagreb.

Larranaga, Ignazio. 2001. Il silenzio di Maria. Traduzione dallo spagnolo di

Maria Grazia Abignente. Editioni San Paolo. Cinisello Balsamo. Milano.

Maasburg, Leo. 2012. Majka Terezija. Osobni portret. Verbum. Split.


Madre Tereza. 1997. La mia regola. Fabbri editori. Sulla collana i classici dello

spirito. R.C.S. Libri S.p. A. Milano.

Majka Terezija. Priredio Brian Kolodiejchuk. 2008. Dođi, budi moje svjetlo. Privatna

pisma „svetice iz Calcutte”. Verbum. Split.

P. Fanzanga, Livio. 2011. Maria nel cammino di santita, Commento al “Segreto

di Maria” di san Luigi Maria da Montfort. Edizioni San Paolo. Cinisello

Balsamo. Milano.

Papa Franjo. 2015. Božje je ime milosrđe. Verbum. Zagreb – Split.

Ravasi, Gianfranco. 2012. Un mese con Maria. Trentun immagini bibliche. San

Paolo. Cinisello Balsamo. Milano.

Članci:

Bartolomé, Juan José. 2005. Darom premilosrdnog srca Boga našega (Lk 1, 78), u:

Kateheza, 27. 207.-216. Madrid, Španjolska.

Brnčić, Jadranka. 12. 6. 2015. Nježnost Božja, u: Svjetlo riječi. Sarajevo.

Pehar, Marija. 2014. Djevičanska majka – učenica .Učeništvo kao mariološka paradigma,

u: Bogoslovska smotra. 84, 4. 769.–786.

Uvodna riječ 69

Slika 4. don Krist Gjergji, Albanska katolička misija u RH

Slika 5. Oratorijski zbor Crkve sv. Marka „Cantores sancti Marci“


Slika 6. Sudionici i gosti Konferencije u spomen na Majku Tereziju

Slika 7. Izlagači i članovi organizacijskog odbora

Rukovet-sjecanja-i-osvrta-na-sveti-lik-Majke-Terezije

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?