Pater Ante Gabrić, SJ - Filozofski fakultet Družbe Isusove

22
MISIJE
“pa i malo više”. Jedina mu je želja bila
imati Isusa i drugima ga dijeliti. Pravilo
mu je života bilo da smo pozvani
u život s Kristom i taj život trebamo
neumorno drugima darivati. Kada prestanemo
to činiti, mrtvi smo, makar i
hodali po ovoj mrtvoj zemlji, vrlo je
uvjerljivo to svjedočio. Očito, Isus mu
je bio sve, “biti” i “dati” nasuprot današnjemu
trendu kada se Isusa potiskuje
u stranu, kada je važno samo “jamiti”
i “imati”, i to što više, nezasitno,
bez granica.
Ne mogu zaboraviti propovijed u
crkvi Kraljice Krunice na Banjskomu
Brijegu te spomenute prigode njegova
pohoda Sarajevu. Stajao sam u
dnu crkve, blizu kamenice, ispod kora.
Predstavio se i tek usputno rekao da je
rođen 1915. godine i da je deveto dijete
u svojih roditelja. U propovijedi je
snažno naglasio da smo svi pozvani biti
misionari Kristovi, i zdravi i bolesni, i
mladi i stari, svi bez iznimke. I svakodnevno
imamo prigodu biti misionari
molitvom i žrtvom. Dakako, u tome
moraju prednjačiti svećenici, redovnici
i redovnice, potvrditi se za Isusa do
smrti, smrti na križu.
Zrno je bačeno, rodilo se pitanje:
pa i tvoj je otac Stojan 1915. godine,
IGNACIJEV PUT 1/2008
i ti si deveto dijete u svojih roditelja;
možeš li i ti nešto slično učiniti za Isusa?
Pitanje je preraslo u odluku. Već
to ljeto nakon četvrte godine teologije
iznio sam svoju želju biskupu Pavlu na
sastanku u Bijelomu Polju. Bila mu je
draga ta želja, ali je očinski pozvao na
molitvu i predanost volji Božjoj. Da,
bez molitve, strpljivosti i poniznosti ništa
se veliko ne može dogoditi. Dvije
godine kasnije naš dugogodišnji misionar
don Boško Obradović (preminuo
2007.) preuzeo je jednu misiju u
Tanzaniji za koju će se brinuti mjesna
Crkva u Hercegovini.
Dogodilo se ono o čemu sam dugo
sanjao. Već početkom 1988. bio sam
u Londonu na pripravama za odlazak
u Afriku. U listopadu sam boravio u
Rimu radi sređivanja dokumenata za
odlazak u Tanzaniju, upravo u vrijeme
kada je stigla vijest da je preminuo
otac Ante Gabrić. U crkvi sv. Jeronima
slavili smo misu zadušnicu. Bila je to i
misa zahvalnica za veliko srce, velikoga
hrvatskog sina. Ove se godine navršava
70 godina od njegova odlaska u misije
i 20 godina od njegove blažene smrti.
Oba događaja, odlazak u Indiju iz
Genove i odlazak k Ocu nebeskomu,
dogodila su se 20. listopada, u mjesecu
kada se na poseban način obraćamo
Gospi, Kraljici Krunice, i molimo za širenje
Radosne vijesti. Neka ga Marija,
Majka Crkve, prva misionarka, zagovara
da što prije dođe do oltara te da
ne ponestane odvažnih mladića i djevojaka
koji će se staviti na raspolaganje
Isusu i postati propovjednici Riječi
koja utažuje glad i žeđ, koja ima moć
smirivanja bura i oluja; Riječi koju se
isplati poslušati i baciti mreže na drugu
stranu, gdje ima obilje riba. IP