Moj Pas 03_2018

Ožujak / Travanj 2018. • glasilo Hrvatskog kinološkog saveza 

03./04.2018. • mojPAS 1

KINOLOŠKO DRUŠTVO VARAŽDIN 1181 

HRVATSKI KINOLOŠKI SAVEZ 

26.05.2018. 

CACIB VARAŽDIN 

SPECIJALNA IZLOŽBA HRTOVA 

SIGHTHOUNDS SPECIAL SHOW 


CACIB VARAŽDIN 

FOTO: ANNA SZABÓ 

VARAŽDIN 

26. - 27.05.2018. 

DOG SHOWS 

PRVI ROK PRIJAVE DRUGI ROK PRIJAVE ZADNJI ROK PRIJAVE 

16.04.2018. 27.04.2018. 07.05.2018. 

ONLINE PRIJAVE: app.hks.hr • WEB INFO: varazdin.hks.hr 

2 mojPAS • 03./04.2018.

Sadržaj 

Ožujak • Travanj 2018 

U ovom broju 

24 

05 

10 

38 

42 

46 

50 

60 

70 

74 

80 

86 

Razgovor sa predsjednikom HKS-a 

BRANKO ŠARE 

Svjetsko prvenstvo 

HRVATSKIH OVČARA 

Što je SOCIJALIZACIJA 

i zašto je toliko važna? 

Psi u službi 

SPASILAČKI PSI 

Promjena FCI Agility pravilnika 

Centar za rehabilitaciju SILVER 

Razgovor s GAIL GOODMAN 

Perzijski hrtovi – SALUKI 

Savjeti za fotografiranje pasa 

Nepoznato o poznatome 

Kako je osnovan KOSSP? 

Fizikalna terapija i 

rehabilitacija pasa 

Uzgajivačnica CERTISA – Nikola Klemen 

Nagrada za životno djelo u uzgoju 


Riječ urednice 

Evo, već smo dobro zakoračili u novu 

kinološku godinu. Tek je ožujak, 

snijegovi se još uvijek drže, a mi radimo 

punom parom. 

Već su iza nas dvije međunarodne izložbe 

u Rijeci. Vesela atmosfera koju je osigurao 

domaćin, SKK Rijeka, i kvalitetna lista 

sudaca uveli su nas u godinu koja će 

obilovati izložbama. Pred nama je i 

priprema dubrovačkih i zadarskih izložbi 

koje će se protegnuti na šest izlagačkih 

dana. Do tada, svi koji vole izložbe mogu posjetiti neke od nacionalnih izložbi. 

Udruge iz Drniša i Zadra do polovine veljače već su odradile ukupno 15 dana raznih 

međunarodnih utakmica u radu ptičara i time otvorile sezonu radnih manifestcija lovačkih 

pasmina. 

S područja edukacije organizirali smo seminar za voditelje uzgoja, seminar za sudačke 

pripravnike i već dva seminara za osposobljavanje osoba odgovornih za uzgoj i brigu o 

životinjama u uzgojima kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji. 

Puno toga u svega dva mjeseca, ali veseli činjenica da se stalno družimo na kinološkim 

događanjima, a time se i bolje upoznajemo. Prema planu, tako će biti cijele godine. 

Dok ovo čitate neki naši kinolozi sigurno su sudionici prestižnog Cruft’s-a, a o njihovim 

pohodima čitat ćemo već u idućem broju. U ovom broju možete pronaći brojne najave svega 

što ćemo raditi. Uvjerena sam da svako od vas može pronaći segment u kojem može i želi 

sudjelovati. 

Izdavač: 

Hrvatski kinološki savez 

Ilica 61, HR - 10000 Zagreb 

Za izdavača: 

Branko Šare, predsjednik HKS-a 

branko.sare@hks.hr 

UREDNIŠTVO: 

Petra Buva, glavna urednica 

petra@hks.hr 

Tomislav Klemenčić, art direktor 

tomislav@hks.hr 

PRETPLATA: 

Saša Hrs 

clanarine@hks.hr 

SURADNICI U OVOM BROJU: 

Deana Basar, Petra Buva, Sanja Buva, 

Petra Čović, Gail Goodman, Tanja Janeš, 

Davor Javor, Petar Klarić, Tomislav Klemenčić, 

Zdravko Kliček, Maja Kostijal, 

Miroslav Kuzmić, Alen Mareković, 

Bojan Mataković, Dubravka Reicher, 

Gordana Smoljenović, Branko Šare, Iva Šmit, 

Dražen Tuličić, Željko Žilnik 

FOTOGRAFIJE I ILUSTRACIJE: 

Marijana Antić, Bearfaerie, Ferdo Buva, 

Petra Buva, Petra Čović, Darja Jakšić, 

Tomislav Klemenčić, Miroslav Kuzmić, 

Marijo Marjanović, Danny Matej Drakula, 

Yasuhiro Ohori, Marco Ragatzu, Jasna Šen 

NASLOVNA STRANICA: 

U susret Svjetskom prvenstvu hrvatskih ovčara 

HRVATSKI OVČAR U RADU S OVCAMA 

Snimila: Jasna Šen 

Budite aktivni u svojim udrugama, obnovite članarinu za ovu godinu, sudjelujte u onome što 

vas veseli u kinologiji. Zajedno smo i jači i pametniji i kvalitetniji. Zajedno, a ne jedni protiv 

drugih u našem sjajnom hobiju koji nam ispunjava život, zajedno u ljubavi prema psima. 

Zajedno u ideji hrvatske kinologije, naše a ne po uzoru na tuđu. Tuđe je slađe kaže poslovica, 

ali da li je? 

Hrvatski kinološki savez i uredništvo 

časopisa “Moj pas” ne odgovaraju za točnost 

i istinitost podataka navedenih u objavljenim 

tekstovima i oglasima. 

Niti jedan dio časopisa “Moj pas” ne smije biti 

reproduciran ili umnožavan bez prethodne 

suglasnosti Hrvatskog kinološkog saveza 

i autora. 

Petra Buva, 

glavna urednica časopisa Moj Pas 

Službeno glasilo Hrvatskog kinološkog saveza 

Godina: LXV 

Ožujak / Travanj 2018. 

Naklada: 5.700 primjeraka 

ISSN 1847-4284 

TISAK: Kerschoffset d.o.o. 


azgovor 

BRANKO 

ŠARE 

predsjednik HKS-a 

Imajte povjerenja u Savez. Moja obveza i želja jest 

da uz pomoć djelatnika Saveza i voljnog članstva radimo 

u zajedničkom interesu. Istina, to ide polako i potrebno je 

strpljenje, ali ono što je bitno jest da ide, i to naprijed. 

Razgovarala: Sanja Buva 


Prošle su dvije godine, odnosno polovina Vašeg 

predsjedničkog mandata. Jeste li zadovoljni 

smjerom kojim ide razvoj Hrvatskog kinološkog 

saveza? 

Smjer HKS-a nije neki ekstremno novi smjer koji sam 

ja stupanjem na mjesto predsjednika odredio. 

Kao dugogodišnji član Izvršnog odbora, i ranije sam 

na neki način određivao smjer svojim radom. 

Ovaj mandat me je obvezao sve to sagledati iz jednog 

još odgovornijeg kuta. 

U svakoj organizaciji pa tako i u našoj kinološkoj, 

riječi predsjednika se stavljaju na vagu. Uvijek netko 

misli da može bolje ili bar drugačije. Ono što mi je 

bila želja i u čemu smatram da smo napravili pomak 

jest povratna informacija da su članovi koji su bili 

godinama nekako po strani počeli prilaziti Savezu, 

osjećati ga svojim. Isto tako stječem dojam da 

zaposlenici Saveza brže, bolje i otvorenije komuniciraju 

sa članstvom. Informatizirali smo dio poslovanja 

čime smo ubrzali komunikaciju i smanjili troškove. 

Ovo je posebno vidljivo kod prijave legala, odnosno 

izdavanja brojeva rodovnika uzgajačima. Zaštitili 

smo aktivne članice kako bi mogli biti još bolji u 

svom radu. Dalje, uskladili smo i sve pravilnike, a 

povjerenstva se sastaju i rade potpuno autonomno. 

Izašli smo u javnost, uspostavili suradnju s ostalim 

udrugama koje su prisutne i rade u Hrvatskoj i šire. 

Ovdje bih posebno istaknuo Hrvatski rukometni 

savez, čiji su predstavnici dali obol u priznanju tornjaka. 

Isto tako uspostavljeni su dobri kontakti 

sa državnim tijelima, poglavito s Ministarstvom 

poljoprivrede koje nas prepoznaje i uvažava, a što se 

vidi i uvrštavanjem naših predstavnika u radna tijela 

zakonodavca. 

Ukratko, temeljem koji smo postavili u ovom prvom 

dijelu mandata sam jako zadovoljan. 

Vašim nastupom 2016. godine najaktualnije je 

bilo pitanje odnosa s Hrvatskim lovačkim savezom. 

Obećali ste kontakte, dogovore i eventualnu 

suradnju s HLS-om. Kakva je danas situacija ? 

Predosjetio sam da je ovo iduće pitanje, a i sam 

se želim na odnose s Lovačkim savezom posebno 

osvrnuti. 

Ovo je jedno doista vrlo važno pitanje i to iz 

dva razloga. 

Prvi razlog je nešto što je bilo prije nas i što 

će ostati iza nas, dio naše nacionalne prepoznatljivosti, 

nešto za što smo se svi zajedno 

borili, a to su naše autohtone pasmine 

pasa. Da su nefunkcionalni, vjerojatno bi već 

bili izumrli. Ovako, svakodnevno od koristi 

čovjeku, a još i prekrasni, meta su i želja i 

nekih drugih zemalja. 

Znali smo se za njih izboriti, sada moramo 

biti mudri i znati to održavati, unaprijediti. 

Ovo je zadatak i teret koji na leđima jednako 

nosi svaki pojedinac, a posebno naša dva 

saveza. Znam da moj kolega Đuro Dečak, 

predsjednik HLS-a, ima u sebi usađen taj 

nacionalni osjećaj i mislim da ćemo zajednički 

iznaći rješenje koje će dodatno ojačati 

naše autohtone pasmine, posebno lovnih 

pasa. 

Drugi razlog je naše članstvo. Ljudi koji se 

nalaze u presjeku ovih dvaju skupova. 

Članovi obaju saveza. Gospodin Dečak i ja 

redovito se čujemo i mišljenja su nam i po 

tom pitanju indentična. Mi smo tu zbog 

svojih članova. Ne želimo da se ljudi pitaju 

da li više vole mamu ili tatu, jesu li prvo lovci 

pa kinolozi, ili kinolozi pa lovci. 

U želji da se tom dijelu članstva pomogne 

već smo nekoliko puta razgovarali kroz 

radne skupine i iako nismo još ništa konkretno 

dogovorili osjeća se pozitivna vibracija 

i želja za rješenjem poteškoća tako da je 

sve rjeđi slučaj da kinolozi imaju poteškoća 

sa lovačkim društvima na terenu. 

Obojica se slažemo i oko toga da zajednički 

trebamo ići prema zakonodavcima i pokušati 

izboriti najbolje uvjete za naše članove 

ali i ukazati im na interese hrvatske države, 

koji su nama jasni i poznati sa terena, a na 

žalost ljudi koji donose zakone, zaokupljeni 

drugim obvezama to ne primjećuju. 

Nadam se da u skoroj budućnosti ovo pitanje 

neće više nitko imati potrebu iznositi. 


azgovor 


azgovor 

Molimo Vas da se osvrnete na uspjehe 

hrvatskih kinoloških reprezentativaca 

na raznim natjecanjima tijekom ove 

dvije godine. 

U ove dvije godine su se naši reprezentativci 

zaista naputovali. Hrvatski kinološki 

savez nastojao je svakoj reprezentaciji po 

namjeni različitih radnih pasa bilo kojeg 

kinološkog segmenta omogućiti i financijski 

pokriti troškove kotizacija, putovanja 

i smještaja. Kad nabrojimo sve zemlje 

kamo se putovalo, jasno je da su ti troškovi 

veliki. Na žalost, takvi nisu bili i rezultati. 

Putovali smo u Njemačku, Sloveniju, 

Ukrajinu, Austriju, Italiju, Češku, 

Španjolsku, Italiju, Francusku, Luxembourg, 

Švicarsku, Dansku i Crnu Goru. 

Riječ je uglavnom o svjetskim prvenstvima 

i ponešto europskih. Rezultate svakako 

treba nabrojiti. U 2016. smo bili 

uspješniji. Iz Ukrajine sa Svjetskog prvenstva 

tragača Zdravko Kliček se vratio s 

osvojenim 5. mjestom. U Dansku je na 

Svjetsko prvenstvo u kupu Sveti Hubert 

otputovala reprezentacija u sastavu 

Zoran Postić koji je osvojio 2. mjesto i 

Elvis Gospić koji je osvojio 3. mjesto. 

Naša izvrsna ekipa je Hrvatskoj donijela 

ekipno 1. mjesto, odnosno naslov ekipnih 

prvaka svijeta u kupu Sv. Hubert. 

U Danskoj se održao i Mediteranski kup, 

a Hrvatsku je predstavljao Livio Pastorčić. 

Svojim nastupom zauzeo je 2. mjesto u 

radu britanskih ptičara. 

Europsko prvenstvo u radu goniča 2016. 

održano je u Hrvatskoj, a Perica Miljković 

osvojio je 2. mjesto. Sljedeće godine je 

Europsko prvenstvo u radu goniča održano 

u Crnoj Gori, a naš Perica Miljković ostao 

je u samom vrhu, osvojivši 3. mjesto. 

Reprezentacija u radu pasa ptičara 2017. 

sudjelovala je na Svjetskom prvenstvu 

u Francuskoj. Ekipu su činili Nikolina Koščević 

i Zoran Postić, pa su u kategoriji rada kontinentalnih 

ptičara za Hrvatsku osvojili 3. mjesto. 

Osvajanje ovog mjesta ne bi bilo moguće bez 

uspjeha Nikoline Koščević koja je individualno 

osvojila 1. mjesto, odnosno postala svjetskom 

prvakinjom u ravnopravnom natjecanju s 

muškim natjecateljima. 

Europsko prvenstvo u radu kontinentalnih ptičara 

i Svjetsko prvenstvo u radu njemačkih 

kratkodlakih ptičara održano je u proljeće 2017. 

u Hrvatskoj, u Zadru. Hrvatski reprezentativac 

Ivica Torbarina osvojio je 1. mjesto na Europskom 

prvenstvu, što je Hrvatskoj donijelo 2. 

mjesto ekipno, a na Svjetskom prvenstvu ponovio 

je uspjeh i postao Svjetskim prvakom. 

Kad govorimo o uspjesima reprezentativaca, 

onda ne zaobilazimo one koji odlaze na izložbe 

pasa. Prvenstveno ističem naše autohtone 

pasmine o čijim odlascima se brine HKS. 

2016. godine je to bila Belgija i Europska izložba 

pasa, a 2017. godine Njemačka i Svjetska izložba 

pasa. Posebno želim zahvaliti velikom broju vlasnika 

tornjaka koji su svoje pse prijavili na Svjetsku 

izložbu gdje su tornjaci prvi put nakon priznanja 

osvojili CACIB kandidaturu. 

Uz sve ovo, nepravedno bi bilo ne pohvaliti i ne 

zahvaliti se ostalim hrvatskim izlagačima koji 

svoje pse izlažu na izložbama širom svijeta i 

koji uspjesima svojih pasa promoviraju hrvatsku 

kinologiju na svoj osebujan način. 

Kako ste zadovoljni radom povjerenstava i 

odbora HKS-a? 

Kao što sam već ranije rekao, povjerenstva uživaju 

upravo to. Povjerenje Izvršnog odbora na 

čelu sa mnom. Rade samostalno, jako su aktivni, 

prate zbivanja i potrebe na terenu, te svoj rad i 

odluke prilagođavaju tome. Kreativni su. 

U ove dvije godine donijeli su niz pravilnika s 

ciljem poboljšanja kvalitete uzgoja, zaštite životinja, 

podizanja kvalitete izobrazbe 

stručnog kadra i slično. Završen je obvezni 

seminar za voditelje uzgoja članica 

Hrvatskog kinološkog saveza, a u 

planu je već i organizacija novih: 

za uzgajivače HKS-a, kinološke suce 

HKS-a i osoblje koje pomaže u izložbenim 

krugovima. Radi se jako ozbiljno. 

Među njima ima ponekad i nesuglasica, 

ali to me svaki put zapravo razveseli, jer 

te nesuglasice nastaju kao posljedica 

želje da budemo još bolji, odnosno brži 

i susretljiviji prema potrebama članstva, 

a opet ozbiljni u svojim odlukama. 

Zadnjih mjeseci prošle godine dva 

vrlo značajna događaja obilježila su 

rad i djelovanje HKS-a. 

Govorimo o punopravnom priznanju 

šeste hrvatske pasmine; tornjaku i 

usvajanju Zakona o zaštiti životinja. 

Na oboje se čekalo dugi niz godina, 

pa molimo da komentirate njihov 

značaj za HKS. 

Iako će moj predsjednički mandat obilježiti 

punopravno priznanje šeste hrvatske 

pasmine, ravnopravno podijeljene s 

Bosnom i Hercegovinom, ne bi se nikad 

želio kititi tuđim perjem. 

Davno, prije 50 godina, kinološki entuzijasti 

su krenuli u “borbu” za pasminu 

tornjak. Mogli bi reći da ih je u početku 

bila šačica, ali s vremenom je projekt 

tornjak prerastao u kinološki pokret 

koji je zahvaćao sve više ljudi, uzgajača, 

kinoloških sudaca ili vlasnika. 

U ime Hrvatskog kinološkog saveza zahvaljujem 

svima koji su dali dio sebe u 

priznanje tornjaka i u čije ime sam se 

mogao zahvaliti 07. studenog na Generalnoj 

skupštini FCI-a. 


U mjesecu prije ovog radosnog doga-đaja 

u Hrvatskoj je donesen novi Zakon o zaštiti 

životinja. 

Hrvatski kinološki savez pokušao je učiniti 

sve kako bi zakon bio što bolji za naše članove, 

pa je još krajem 2016. godine organiziran 

okrugli stol po pitanju izmjena Zakona 

kojem je bila prisutna i voditeljica Odjela 

za zaštitu životinja. Okruglom stolu mogli su 

prisustvovati svi zainteresirani članovi 

HKS-a i tamo javno iznijeti svoja mišljenja, 

kao i svoje prijedloge. 

Tadašnji zaključak bio je da Hrvatski kinološki 

savez dostavi Ministarstvu poljoprivrede 

sublimaciju rasprava kako bi se one 

po mogućnosti uvrstile u završnu verziju 

prijedloga zakona, pa su od HKS-a dostavljeni 

prijedlozi i ugrađeni u Prijedlog Zakona 

o zaštiti životinja. 

Takav finalni prijedlog upućen je Vladi RH, 

a kasnije i Saboru. Dakle, predlagač je pred 

Vladu RH izašao s Prijedlogom Zakona o 

zaštiti životinja u koje su ugrađene naše 

primjedbe. Na samoj su sjednici Sabora dodatno 

ugrađena još dva amandmana čime 

se dobila važeća verzija Zakona. Upravo je 

u izradi Pravilnik o uvjetima koje moraju 

ispunjavati uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih 

prodaji. U povjerenstvo za izradu tog 

pravilnika imenovana su dva člana Hrvatskog 

kinološkog saveza. Pravilnik je u intenzivnoj 

izradi, a cilj je da bude što je moguće 

pogodniji za članove HKS-a. Ipak, naši članovi 

moraju znati da pravilnik ne može biti 

iznad postojećeg zakona. 

Bilo je logično da HKS od Ministarstva poljoprivrede 

zatražili odobrenje provođenja programa 

za osposobljavanje, a s ciljem da se 

našim članovima omogući što jeftinije i jednostavnije 

ispunjavanje ove zakonske obaveze, 

a da pri tom bude kvalitetno te da 

pruži i dodatnu edukaciju naročito novijim i 

još nedovoljno iskusnim uzgajivačima. 

Ministarstvo je zahtjev odobrilo, pa su do 

sada održana dva osposobljavanja na kojima 

su kao predavači sudjelovali i predavači 

resornog ministarstva. Samo na ova dva 

seminara pristupilo je gotovo 350 članova 

HKS-a i povratne informacije su vrlo dobre. 

Smatram da svakome treba dati priliku da pokaže što hoće 

i koliko može. Želim zahvaliti svima koji na društvenim 

mrežama objavljuju dobre i motivirajuće informacije 

koje nam svima služe, jer tome bi ti mediji i trebali služiti. 

Svojim dolaskom na mjesto predsjednika 

uveli ste liberalniji odnos s 

članstvom, neki su ga komentirali i 

kao ležeran i bili njime oduševljeni. 

Aktivni ste na društvenim mrežama i 

u stalnom kontaktu sa članstvom. 

Ipak, svi nisu dobronamjerni, pa se 

taj liberalni stav kod nekih slučajeva 

pokazao i kao kontraproduktivan. 

Osvrnite se na ovu konstataciju. 

U svom životu uvijek sam vjerovao u 

ljude, smatrao da žele najbolje za sebe, 

a time se vodeći, ne žele oštetiti druge. 

Smatram da svakome treba dati priliku 

da pokaže što hoće i koliko može. 

Za sve takve i u kinologiji moja su vrata 

otvorena. Nikada se nije dogodilo da na 

nečiji poziv, poruku ili e-mail nisam odgovorio. 

Uživam u druženju i razmjeni 

mišljenja. 

Na žalost, ima i osoba koji to zloupotrebljavaju. 

Društvene mreže, posebno 

Facebook, nekim su osobama poslužile 

kao cjelogodišnji maskenbal. Imaju se 

iza čega kriti. Još je gora pojava da neke 

osobe koje nemaju svoj realni život, smisao 

života pronašli na društvenim mrežama. 

Tamo kritiziraju sve i svakoga tko 

radi, a da zapravo sami ništa ne rade i 

time nisu niti u prilici napraviti pogrešku. 

Čak i tamo pokazuju da nisu neinteligentni 

i nesvjesni onoga što čine, jer lukavo 

balansiraju na granici demokracije 

i pravilnika. Nekima smo čak dali prostor 

da se iskažu i opet nisu napravili 

ništa. Sreća je da se zapravo radi o par 

dokonih osoba koje se tu hrane međusobno 

i dovoljni su sami sebi, tako da ih 

treba pustiti da uživaju sami u sebi, odnosno 

svojim verbalnim umotvorinama. 

Zapravo, bolje je da se tu zabavljaju 

međusobno nego da ometaju one koji 

istinski rade u svojim udrugama. 

Ovom prilikom želim zahvaliti svima 

koji na tim društvenim mrežama objavljuju 

dobre i motivirajuće informacije 

koje nam svima služe, jer tome bi ti 

mediji i trebali služiti. 

Za kraj, koja bi bila poruka našim članovima 

sa smjernicama rada za iduće 

dvije godine? 

Poruka je kratka: imajte povjerenja! 

Imajte povjerenja u sebe, svoje snove i 

želje – ostvarujte ih! Imajte povjerenja u 

Savez jer za sve te dobre stvari imate 

podršku. Moja obveza i želja je da uz 

pomoć djelatnika Saveza i voljnog članstva 

radimo u zajedničkom interesu. 

Istina, to ide polako i potrebno je strpljenje, 

ali ono što je bitno jest da ide, i 

to naprijed. 


kinologija 

NAJAVE 


2. SVJETSKO 

PRVENSTVO 

HRVATSKIH 

OVČARA 

Drugo izdanje Svjetskog prvenstva hrvatskih ovčara 

održat će se u Zagrebu od 23. do 25. studenog 

2018. godine. Za one koji još ne znaju, ovo veliko 

međunarodno natjecanje idejno su osmislili članovi 

Kluba Hrvatski ovčar – Zagreb i prva je verzija 

prvenstva održana sad već lagano davne 2009. 

godine, pod nazivom Radno prvenstvo hrvatskih 

ovčara. 

piše 

Tanja Janeš 

snimila 

Jasna Šen 


S 

Svjetsko prvenstvo hrvatskih ovčara održava se 

svake dvije godine, u suradnji i koordinaciji 

Kluba Hrvatski ovčar - Zagreb i Hrvatskog kinološkog 

saveza te organizira uz veliku pomoć 

članova Kluba za obuku službenih i sportskih 

pasa “Zagreb”. 

Sredstva za organizaciju SPHO-a najvećim 

dijelom prikupljaju članovi Kluba Hrvatski 

ovčar - Zagreb putem organizacije redovnih 

godišnjih dobrotvornih agility natjecanja 

pod nazivom “Dajte da laju”, te putem raznih 

donacija, od kojih su najznačajnije do sada 

bile one od Grada Zagreba i Zaklade “Hrvatski 

ovčar - Canis pastoralis croaticus”. Održavanje 

prošlog Svjetskog prvenstva hrvatskih ovčara 

je privuklo i pažnju Predsjednice Republike 

Hrvatske, gđe. Kolinde Grabar-Kitarović kao 

i gradonačelnika Zagreba g. Milana Bandića, 

koji su bili pokrovitelji tadašnje manifestacije. 

DISCIPLINE 

SPHO traje 3 dana i održava se na raznim lokacijama 

u Zagrebu i okolici, a završava Specijalnom 

izložbom hrvatskih ovčara i svečanom ceremonijom 

zatvaranja s mimohodom, koja se tradicionalno 

održava u sklopu nedjeljnog jesenskog 

CACIB-a Zagreb. 

U sklopu SPHO-a se održava 9 natjecanja u radnim 

disciplinama, a to su agility, rad s ovcama, 

rally obedience, frisbee, bikejoring, traženje nestalih 

osoba, poslušnost, trag i obrana, a svaka 

od tih disciplina na određeni način testira specifične 

radne odlike pasa, njihovu narav i tjelesnu 

sposobnost. 

Niti jedan sport ne otkriva sve fizičke nesavršenosti 

na psu poput agilityja. Psi koji imaju problema 

s kukovima ili laktovima, koljenima, leđima, 

koji imaju pretešku konstituciju za svoju visinu, 

koji su predugački ili imaju kraći vrat, probleme s 


procjenom ili s vidom, neće moći ići ukorak 

sa svojim zdravim i fizički sposobnijim primjercima 

iste pasmine. Zašto? 

Jer jednostavno neće biti dovoljno spretni, 

što će se jasno vidjeti na načinu na koji savladavaju 

stazu i prepreke - kakve imaju 

odskoke i doskoke, koliko su brzo u mogućnosti 

naglo se zaustaviti i ponovo krenuti, 

kako skreću... 

Agility je sport u kojem je iznimno važna 

međusobna komunikacija između vodiča i 

psa, pa će osim fizičke (ne)korektnosti psa 

ovdje na vidjelo isplivati i narav pasa - vrlo 

je lako npr. uočiti pse koji imaju lošiju želju 

za suradnjom sa čovjekom kao i one koji su 

skloni prevelikoj ekscitaciji. 

Kroz natjecanja u frisbee disciplinama također 

se može uočiti fizička spremnost i okretnost 

psa, no povrh toga u njima jasno dolazi 

do izražaja sposobnost sprintanja i izdržljivost 

psa prilikom trčanja. 

Za rad s ovcama ne treba puno objašnjavanja. 

To je disciplina u kojoj se testira urođeni 

nagon hrvatskog ovčara za ovčarenjem, ali i 

neophodan stupanj suradnje između vodiča 

i psa. Iako se hrvatski ovčari u našoj zemlji 

još uvijek većinom ne školuju za rad s ovcama, 

već ih se pušta da sami uz starije pse 

nauče redovne zadatke koje treba izvršiti, 

oni su sposobni za daleko više od izvođenja 

svakodnevnih rituala napamet. Uz malo dodatnog 

truda i edukacije, nešto više ulaganja 

u socijalizaciju, nema razloga da hrvatski 

ovčar u bilo kojoj situaciji i na bilo kojem 

terenu ne pokaže svoju sposobnost okupljanja, 

usmjeravanja i vođenja stada. 

Bikejoring, ili u prijevodu vuča bicikala, jest 

sport koji je nastao na temelju vuče saonica. 

Za ovaj je sport neophodno da pas ima urođeni 

nagon za trčanjem i visoku mentalnu i 

tjelesnu izdržljivost, kao i dobru komunikaciju 

s vodičem kako bi se mogli kretati u 

pravom smjeru i na odgovarajući način. 

Kao i kod svih radnih disciplina, dobra komunikacija 

i suradnja s vodičem neizostavna 

su osobina jednog spasilačkog psa. 

Osim toga, u ovoj disciplini najviše do izražaja 

dolazi urođeni nagon psa za lovom, odnosno 

traženjem, profinjenost njegova njuha, 

upornost i ponovo tjelesna izdržljivost. 

Rally obedience i IPO poslušnost na neki 

način testiraju slične stvari, ali recimo s različitim 

stupnjevima težine. Želja za suradnjom 

s čovjekom i sposobnost komunikacije, 

sposobnost učenja, stupanj samokontrole, 

snalaženje u raznim situacijama i sposobnost 

funkcioniranja u raznim uvjetima i okolini, 

osobine su koje će kod svog psa moći 

provjeriti svatko tko se okuša u ovim disciplinama. 

Traženje po tragu je jedna od disciplina koje 

su inače sastavni dio IPO ispita službenih 

pasmina pasa. Da bi pas mogao savladati 

ovu disciplinu mora imati istančani njuh, 

biti predan, uporan i smiren te imati visoku 

mentalnu i fizičku izdržljivost. Za razliku od 

spasilačkog traženja gdje pas njuši čestice 

mirisa koje struje zrakom, u traženju po 

tragu pas otkriva i prati mirise koje nakon 

prolaska neke osobe nastaju na temelju 

ozljede tla. 

Psi koji treniraju disciplinu obrane, osim 

neophodnog visokog plijenskog i borbenog 

nagona, moraju imati izrazito stabilan karakter, 

biti samopouzdani, hrabri, imati veliku 

sposobnost samokontrole i prepoznavanja 

te prilagođavanja situacijama. Kroz trening 

obrane lako se mogu otkriti labilni psi, koji 

su nepredvidljivi u svojim reakcijama i zbog 


kinologija 

NAJAVE 

unutrašnjeg konflikta ispoljavaju agresivno i 

plašljivo ponašanje. Pas stabilne naravi će obranu 

raditi čiste glave, sretno, biti odvažan i srčan 

te zadržati pozitivno i društveno ponašanje. 

CILJ 

Svjetsko prvenstvo hrvatskih ovčara održava se 

s ciljem promocije ove autohtone hrvatske pasmine 

pasa kao vrhunskih i svestranih radnih 

pasa, sposobnih da se natječu u bilo kojem 

kinološkom sportu i da obavljaju bilo koje korisne 

i humanitarne djelatnosti, od upravljanja stokom 

do pronalaženja nestalih osoba. 

Kroz isticanje svih radnih odlika hrvatskih ovčara, 

pokušavamo ga predstaviti kao atraktivnog psa 

pratioca i u urbanim sredinama, sposobnog da 

ide ukorak s modernim zahtjevima vlasnika pasa 

te na taj način želimo osigurati daljnji opstanak 

i razvoj pasmine unatoč sve bržem nestajanju 

potrebe za njenom originalnom namjerom – 

čuvanjem stada. 

Na radnim disciplinama u sklopu Svjetskog 

prvenstva hrvatskih ovčara mogu sudjelovati svi 

hrvatski ovčari, bez obzira na to posjeduju li rodovnicu 

ili ne, ili unatoč posjedovanju rodovnice 

imaju neku standardom određenu fenotipsku 

diskvalifikacijsku grešku ili su kastrirani, odnosno 

sterilizirani - budući da su to samo vanjski 

čimbenici koji ni na koji način ne umanjuju urođenu 

radnu sposobnost pasmine, koju je ovim 

Prvenstvom cilj prezentirati i promovirati. 

Velika lepeza disciplina koje se održavaju na 

Svjetskom prvenstvu hrvatskih ovčara omogućuje 

utvrđivanje različitih radnih odlika 

pasa te uz ocjenjivanje fenotipa na Specijalnoj 

izložbi u sklopu SPHO-a, daje uzgajivačima 

i vlasnicima kompletan uvid u 

kvalitetu pojedinih pasa. Time se pridonosi 

očuvanju i povećanju zdravlja i radnih sposobnosti 

hrvatskih ovčara iz generacije u 

generaciju, te naglašava prednost držanja 

pasa u dobroj fizičkoj formi, neophodnoj 

za jednu aktivnu radnu pasminu kao što je 

hrvatski ovčar. 

Ovo jedinstveno okupljanje vlasnika i ljubitelja 

hrvatskih ovčara iz čitavog svijeta, 

koji kroz druženje i natjecanja u radu i 

ljepoti sa svojim psima mogu na jednom 

mjestu prikupiti znanje i iskustvo koji će im 

omogućiti cjelovito upoznavanje pasmine, 

pomaže vlasnicima odrediti smjernice za 

poboljšanje bilo fenotipskih bilo radnih 

odlika pasmine kroz dalji uzgoj, kao i vlasnicima 

pasa bez rodovnice ukazati na važnost 

i beneficije registriranog uzgoja pasa. 

Nadamo se da će se ove godine na sudjelovanje 

u radnim disciplinama odvažiti 

puno veći broj vlasnika iz Hrvatske. 

Zaista je šteta da na SPHO-u u radnim disciplinama 

nastupa više hrvatskih ovčara 

iz inozemstva nego iz matične zemlje pasmine. 

Zašto uopće toliko pričamo o radu? 

Zato što hrvatskog ovčara ne čine samo 

kovrče i crna boja, već i njegova tipična 

narav i radne karakteristike. 


Kroz isticanje svih radnih odlika hrvatskih ovčara, pokušavamo ga 

predstaviti kao atraktivnog psa pratioca i u urbanim sredinama, 

sposobnog da ide ukorak s modernim zahtjevima vlasnika pasa 

te na taj način želimo osigurati daljNJi opstanak i razvoj pasmine. 

A kada se posvetite školovanju pasa, onda 

vrlo brzo spoznate koliko na žalost već 

danas ima razlika u naravi i radnim sposobnostima 

ove naše pasmine. Jednako kao što 

svaki brz i okretan pas bez odgovarajućeg 

fenotipa nije hrvatski ovčar, tako je i hrvatski 

ovčar prekrasnih kovrča i crne boje, a bez 

naravi i radnih odlika specifičnih za pasminu, 

samo jedan običan pas s kovrčavom dlakom. 

Ono što svaku pasminu čini jedinstvenom 

jest isključivo spoj njegova izgleda i osobnosti. 

Na nama je da se zajedno potrudimo 

da tako i ostane. 


LOVNA 

kinologija 

Pripremio: Željko Žilnik 

KINOLOŠKA UDRUGA DUGA RESA 

Utakmica lovnih pasa na krvnom tragu 

Jutro, lagano prohladno, a tamo, negdje u prekrasnoj šumi, nekoliko vozila narušava mir prirode. Dolazimo do 

zaključane rampe, ali gle čuda, imamo i ključ. I dolazimo do lovačkog doma. Iz spremišta se izvlače svježe kože 

od veprova. Dražen i ja idemo ih postaviti na krajeve jučer postavljenog krvnog traga. Pitate se zašto sada? 

Pa, da su bile jučer postavljene istovremeno s krvi, 

do sada ih vjerojatno više nebi niti bilo. Priroda tu 

obilno “ugošćuje” uz srne, jelena, svinje, zeca, također 

i predatore poput lisice, čaglja i vuka. 

Vjerujte, zbog ovih posljednjih, kože sigurno nebi 

bile gdje bi bile ostavljene predhodni dan. Tragovi 

su bili stručno postavljeni, gotovo identično stvarnoj 

situaciji iz lova. Pitate se što nam sve to treba? 

Zašto smo se tu okupili? Odgovor je jednostavan! 

Na krasnim terenima Državnog otvorenog lovišta 

br. IV/22-Petrova Gora, zahvaljujući lovozakupniku 

Hrvatske Šume d.o.o. iz uprave šuma Karlovac 

-šumarija Vojnić, Kinološka udruga Duga Resa 

održala je lokalnu utakmicu na krvnom tragu dana 

21.10.2017., pod budnim okom naših iskusnih sudaca 

Velimira Valje i Dražena Matičića iz Karlovca. 

Imali smo 4 psa iz Hrvatske (hanoverski krvosljednik 

i tri oštrodlaka jazavčara), a ugostili smo i 

jednu lovkinju iz Slovenije s mađarskom vižlom. 

Svi su psi s uspjehom završili utakmicu. 

No, ne mogu ne istaknuti rad na krvnom tragu 

male oštrodlake jazavčarke, koja je sa svojim 

vodičem Tomislavom Kamenečkim iz Zagreba 

polučila najbolji rezultat, postigavši visokih 184 

boda i I. nagradni razred! Rijetko viđena povezanost 

vodiča s psom, naročito uzmemo li u obzir 

naglašen temperamenat tog malog, a žestokog 

stvora. 

Na kraju, malo smo se provezli okolinom diveći se 

gotovo ne taknutoj prirodi te nakon kraćeg zadržavanja 

u prekrasnom ugostiteljskom objektu šumarije 

uz spomenik hrvatskog kralja - legenda i 

narodno kazivanje govore da je posljednji hrvatski 

kralj narodne krvi Petar Svačić poginuo u bitci 

s Mađarima na Gvozdu u svibnju 1097. godine i 

pokopan na mjestu poznatom kao "Kraljev grob", 

odnosno po kojem je "Petrova gora" i dobila istoimeno 

ime koje koristimo i danas - uz proglašenje 

rezultata i izvanrednu zausku, sretno smo se 

vratili kućama! 


LOVNA 

kinologija 

MEĐUNARODNE UTAKMICE PASA 

PTIČARA U POLJU BEZ ODSTRJELA 

Drniš 2018. 

Pripremio: Dražen Tuličić 

Drniške utakmice pasa ptičara u polju 

bez odstrjela s dodjelom kandidatura 

CACT-HR i CACIT polako zauzimaju 

svoje mjesto kao jedne od značajnijih 

kinoloških manifestacija kada je 

u pitanju radna lovna kinologija. 

Prikladni lovni tereni u Petrovom polju na kojima 

nisu velikom poljoprivrednom mehanizacijom zasijane 

monokulture nego su to manje obradive 

površine sa različitim poljoprivrednim nasadima 

koji zasigurno pogoduju ne samo opstanku poljske 

jarebice, nego i uspješnom razmnožavanju 

iste. Blagi porast ove ionako prisutne prirodne 

odnosno autohtone divljači, dobri lovni tereni i 

odlična organizacija od strane kinoloških entuzijasta 

i zaljubljenika u ovaj tip natjecanja pasa 

doprinijeli su konstantnom dolasku talijanskih 

natjecatelja i profesionalnih dresera kojima ovih 

nekoliko dana u Drnišu dobro dođe kao zagrijavanje 

pred veliki Zadar. 

Poseban dojam na mene ostavili su kinolozi ovog 

kraja koji s velikim zanimanjem prate rad pojedinih 

pasa, a s još većim interesom gledaju i dobronamjerno 

komentiraju sudačke odluke izrečene 

na baražu. 

Broj trčanja odnosno nastupa pasa na ovim proljetnim 

utakmicama nešto je manji u odnosu na 

jesen prošle godine iz razloga što je ENCI, kao 

krovna talijanska kinološka organizacija prvotno 

u Zadru planirao održati natjecanja za britanske 

ptičare, a zatim za kontinentalne, pa su sukladno 

tom programu rada "dreseri" zakupili terene oko 

Zadra, kako bi trenirali. 

No, došlo je do izmjene, gdje su ipak prvo održane 

utakmice kontinentalnih, a zatim engleskih pasmina. 

Ovo je jedini razlog nešto manjeg broja 

privedenih pasa, ali opravdani razlog, zbog kojeg 

drniški kinolozi nisu posrnuli nego su "zagrizli" 

još više, kako bi primjerenim radom privukli veći 

broj natjecatelja. 

Na kraju, za domaćine i cjelokupnu organizaciju 

imam samo riječi hvale, a isto tako i za predstavnike 

lovačkih udruga koje djeluju na ovim terenima. 

Naime, sklad u organizaciji, pomoć jednih 

drugima tamo gdje treba te suradnja kinologa i 

lovaca samo još jednom potvrđuje onu staru 

izreku da su kinologija i lovstvo kao prst i nokat. 

U želji da tako i ostane, svima zajedno želim 

Dobru kob. 


LOVNA 

kinologija 

Cac-Cacit 

Prošle i ove godine sve se odigralo brzo za članove KD Dalmatinski pas Zadar. 

Zadar 2O17. / 2O18. 

Po kinološkom kalendaru organizirali smo 57. međunarodne utakmice pasa ptičara u prosincu 2O17. godine. 

Kao da se nismo niti okrenuli, a već su došle iduće, 58. međunarodne utakmice pasa ptičara, 

koje smo održali od 1. do 12. veljače 2O18. 

P i š e : B r a n k o Š a r e 

S n i m i o : M a r c o R a g a t z u 


Z a d a r 2 O 1 8 


Z a d a r 2 O 1 8 

U vremenu od O4. do 16. prosinca 2O17. kinološko društvo Dalmatinski 

pas iz Zadra po 57. put bilo je organizator i domaćin međunarodnih 

utakmica pasa ptičara. U prvom dijelu, od O4. do O9. prosinca, 

održane su utakmice za kontinentalne ptičare, a u drugom dijelu, od 

11. do 16. prosinca, nastupali su otočni ptičari. 

58. 

utakmice održane su također u dva 

dijela - 01. do 06. veljače 2018. 

kontinentalni ptičari, a od 07. do 12. veljače 

otočni ptičari. 

Talijanski kinološki savez nam je i ove godine 

ukazao povjerenje te su održane po četiri 

utakmice za kontinentalne i četiri utakmice 

za otočne ptičare u kvalifikaciji Italije 

na obje manifestacije. 

Na već dobro poznatim lovnim terenima 

kojima gospodare lovačka društva Diana iz 

Zadra i Jarebica iz Nina i ovaj puta su se 

okupili brojni ljubitelji rada pasa ptičara te 

vrhunski psi, čiji rad su prezentirali njihovi 

vodiči. Sudačke timove su činili priznati 

hrvatski suci koji su posao obavili skupa sa 

svojim talijanskim kolegama. O kvaliteti 

zadarskih terena, divljači i uvjetima rada 

dovoljno govori činjenica da su na obje manifestacije 

kao suci ili promatrači došli talijanski 

selektori da baš ovdje odabiru pse 

koji će predstavljati Italiju na nekim od 

predstojećih europskih ili svjetskih prvenstava. 

S obzirom na doba godine, vremenske prilike 

su bile više nego dobre. Naime, osim nekoliko 

dana kad smo imali nešto kiše, sve 

vrijeme je bilo sunčano i to s dnevnim temperaturama 

i preko 15°. Čak je takvo vrijeme 

povremeno pravilo probleme psima, jer je 

bilo perioda bez vjetra ili je ponekad u toku 

natjecanja vjetar mjenjao svoj smjer, što je 

dodatno otežavalo rad psima i sucima. 

Sam tijek utakmica se odvijao po ustaljenom 

običaju na način da su na terenu, u bateriji 

bili uvijek isti suci, a vodiči i psi su se 

rotirali i svaki dan prezentirali svoje pse kod 

različitih sudaca i na različitim terenima. 

Takvim načinom organizacije se svim natjecateljima 

pokušaju dati približno isti uvjeti 

za natjecanje, što je i rezultiralo općim zadovoljstvom 

među sudionicima. 

Broj pasa koji su učestvovali je bio na zadovoljavajućoj 

razini, tako da su na 57. međunarodnim 

utakmicama u prvom dijelu kod 

kontinentala nastupila 976 psa, a u drugom 

dijelu kod otočnih ptičara 656 pasa, što je 

ukupno 1.632 nastupa. 

Kod kontinentalnih ptičara najbolje plasirani 

pas je bio Gerephore De Karenlouan 

(EB), vodiča Maura Pezzullia, koji je ukupno 

osvojio 63 boda. Najbolji vodič, koji je sa 

svojim psima ukupno ostvario 287 bodova 

bio je vodič iz Srbije Aleksandar Cakić. 

Kod otočnih ptičara najbolje plasirani pas je 

bio Lopez Gradinska (ES) sa 45 bodova, 

kojeg je vodio Elvis Gospić, što posebno veseli 

jer je pas hrvatski uzgoj Dragana Žuže. 

Ukupno je sa svojim psima sakupio 209 bodova 

talijanski vodič Mauro Iazzetta, koji je 

proglašen za najboljeg vodiča. 


Mauro Pezzulli i Lolita 

Na 58. međunarodnim utakmicama u 

prvom je dijelu kod kontinentala nastupilo 

690 pasa, a u drugom dijelu kod 

otočnih ptičara 659 pasa, što je ukupno 

1.349 nastupa. 

Kod kontinentalnih ptičara najbolje plasirani 

pas je bila Lolita (NEK), vodiča 

Maura Pezzullija, koja je ukupno osvojila 

69 bodova. Najbolji vodič koji je sa 

svojim psima ukupno ostvario 262 boda 

bio je također Mauro Pezzulli. 

Kod otočnih je ptičara najbolje plasirani 

pas bio Nencini’s Sirente (ES), kojeg je 

vodio Nicola Nicoletti osvojivši 45 bodova. 

Ukupno je sa svojim psima sakupio 

182 boda talijanski vodič Mauro 

Iazzetta, koji je proglašen za najboljeg 

vodiča. 

Kao zaključak, nameće se razmišljanje 

da je KD Dalmatinski pas prošlu kinološku 

godinu, prepunu manifestacija, 

a u kojoj su zasigurno prednjačile lovne, 

zaključio još jednim uspješnim međunarodnim 

utakmicama ptičara. 

Uvodno natjecanje ove godine, sudeći 

po broju i kvaliteti pasa i njihovih vodiča, 

siguran je jamac za nastavak i kontinuitet 

rada Društva. 


LOVNA 

kinologija 

Labrador Retriever 

Pasmine retrivera - Golden ili Zlatni retriver, Labrador 

retriver, Flat coated retriver, Curly coated retriver 

(zemlja podrijetla Velika Britanija) te Cheasapeake 

Bay retriver (SAD) i Nova Scotia duck tolling retriver 

(Kanada) - spadaju u VIII. FCI skupinu, sekcija I. 

Kod nas su u lovu najviše korišteni labrador retriveri, 

a puno manje ostali. Labrador vuče svoje podrijetlo od 

St. John retrivera s kanadskog poluotoka Newfoundland, 

a u Veliku Britaniju je vjerojatno stigao ribarskim 

brodovima. Karakteristike labradora su gusta i 

čvrsta dlaka s bogatom poddlakom koja ga štiti od 

vremenskih nepogoda, sloj masnog tkiva ispod kože, 

plivaće kožice i rep snažan u korijenu (tzv. vidrin rep), 

te sposobnost zarona s ranjenom patkom i aport. 

Rad i namjena retrivera 

Pripremio: Petar Klarić 

Izvanredni su plivači, pa su ih nekad ribari koristili za 

izvlačenje mreža iz mora. Gotovo da se bolje snalaze 

u vodi nego na suhom, a nenadmašni su aporteri ptica 

močvarica, fazana i zeca. 

Osjet mirisa (njuha) - nos je najvažniji organ u psa , jer 

ono što su za čovjeka oči, za psa je njuh. Njuh mu je u 

prosjeku 6.000 puta osjetljiviji nego u čovjeka. Inače 

pas, a posebno retriveri, imaju oko 200 milijuna mirisnih 

stanica na različitoj veličini sluzokože. Veličina mirisnog 

polja je različita, što se mjeri HISTEOLOŠKIM 

putem, napravom OFTALMOSKOP. Tako su francuski 

biolozi ustanovili da labrador ima 8 milijuna mirisnih 

stanica više od svih drugih pasmina. To i je jedan od 

razloga što ih se sve više i više koristi ne samo u 

policiji i vojsci, već i na carini za otkrivanje droga, 

eksploziva, oružja i sl. 

Retriveri također podliježu zakonu o lovu, stoga 

da bi dobili dozvolu za lov moraju polagati IPO, da 

bi zatvorili šampionat moraju položiti radni ispit u 

donošenju za retrivere, a da bi mogli ići u rasplod trebaju 

imati još i pozitivnu ocjenu i snimku kukova. 

Labradori dolaze u tri boje: crnoj, žutoj i čokoladnoj. 

U kolijevci kinologije - Engleskoj - lovci još i danas u 

lov na sitnu divljač idu s ptičarima, a iza njih idu retriveri 

koji aportiraju istu. Zbog svoje ljepote i blage 

naravi sve se više koriste kao ljubimci, jer su privrženi 

vlasniku i djeci. 


Engleski Springer španijel 

Engleski špringer španijel spada u FCI grupu VIII. sekcija 

2 - dizači divljači. Zemlja podrijetla mu je Velika 

Britanija. U SAD-u je osnovan prvi klub engleskih 

špringer španijela 1802. godine, a pasmina je u Engleskoj 

priznata tek 1902. (tada je usvojen prvi standard). 

Predak je svih engleskih lovačkih španijela, osim 

Clumber španijela. Popularnost mu datira još iz 1700- 

tih godina. Samo ime pasmine (riječ "springer") - jasno 

definira pasminu: springing znači dizanje divljači 

za lovca. 

To je skladan i snažan pas čvrste građe, visine do 51 

cm, težine do 22 kg. Velika glava nešto je zaobljena, 

izraženih je usnica, snažne čeljusti, oči boje lješnjaka, 

Rad i namjena španijela 

Pripremio: Petar Klarić 

duge dlake s izraženim zavjesicama. Pažljiv je u 

pretraživanju, grmarenju i šunjkanju, zbog čega ih se 

naziva šunjkavcima. 

Odgovara mu bilo kakav teren, mogu raditi i pod 

najtežim uvjetima, a naročito u gustim šikarama. Jači 

su i brži od drugih španijela. U početku je špringer bio 

korišten s ciljem pronalaska i dizanja divljači pri lovu 

mrežom, sokolom ili hrtom, no danas osim toga ulovljenu 

divljač treba i donesti. Izvanredni su aporteri iz 

suhog i duboke vode. Pronalaze ptice močvarice (divlja 

patka, guska, liska), kao i fazansku divljač, te zeca 

i lisicu. Specijalne službe koriste ih za pronalaženje 

droge, koriste se i za traženje tartufa, a kao sportski 

psi za agility. 

Zakon o lovu predviđa da svi lovni psi, pa tako i 

španijeli, moraju položiti IPO (ispit prirođenih osobina) 

da bi dobili dozvolu za lov, odnosno položiti 

radni ispit tj. utakmicu u donošenju za španijele da bi 

mogli zatvoriti šampionat u ljepoti, a moraju imati i 

pozitivnu ocjenu oblika da bi mogli ići u rasplod. Ispiti 

svih disciplina španijela vrše se prema pravilniku o 

radu španijela. 

Osim engleskog postoji i velški špringer španijel koji 

mu je najsličniji, nešto malo viši, elegantniji, viših i 

tanjih nogu i nježnijih kostiju od eng. špringera. Tijelom 

nalikuje engleskom seteru. Boja mu je većinom 

bijela sa svijetlo-smeđim ili crvenim plohama. Ovi 

španijeli rijetki su u Hrvatskoj. 


pasmina 

BEAUCERON 

KRALJ 

ovčara 


Boseron (Berger de Beauce – Beauceron - Bas Rouge) je stara 

autohtona francuska pasmina koja potječe iz pokrajine Beauce po kojoj je 

i dobila ime, a ti su psi od davnina korišteni kao čuvari stada na visoravnima. 

Najraniji zapis o ovom francuskom ovčarskom psu pronađen je u rukopisu 

koji datira iz vremena renesanse i to iz 1578 godine. 

BEAUCERON 

KRALJ 

ovčara 

U 19 stoljeću, u “Poljoprivrednom vodiču”, svećenik Roizer je napisao pravila 

i upute za korištenje pasa za ispašu stada. U tom vodiču su navedeni dugodlaki 

pastirski psi (misli se na Berger de Brie) i drugi, kratkodlaki i još snažniji psi čuvari 

koji brane stada od vukova (Berger de Beauce). 

Pripremila: Maja Kostijal 


Povijest pasmine 

Godine 1863., na prvoj izložbi pasa u Parizu, predstavljen je boseron 

po prvi put. Tek je 1896. pod utjecajem Pierre Megnima dodijeljen 

standard za dvije pasmine francuskih ovčara: dugodlakog Berger de 

Brie i kratkodlakog Berger de Beauce. 

Iste godine osnovan je i “Francuski klub ovčara”. Statut kluba objavljen 

je u službenom biltenu koji je kasnije postao časopis Le Berger 

Français i čiji su glavni ciljevi definirani kako slijedi: poticanje i poboljšanje 

uzgoja, obuka ovčarskih pasa koji su kao takvi izuzetno 

korisni i nezaobilazni suradnici na farmama te sustav nagrađivanja 

najboljih jedinki. Iz ovog je kluba 1911. izdvojen klub Les Amis du 

Beauceron koji do današnjeg dana strogo provodi standard pasmine 

boseron. 

Tijekom oba svjetska rata, boseron 

je aktivno sudjelovao u 

trupama francuske vojske. 

Njegova sposobnost da slijedi 

zapovijedi bez oklijevanja bila je 

dobro iskorištena na prvoj liniji 

za prijenos poruka, otkrivanje 

mina i izvlačenje ranjenika, traženje 

tragova (ima odličan nos 

te se stoga danas koristi i za 

pronalaženje gljiva), za potporu 

akcijama komandosa, pronalaženje 

ranjenika i nošenje hrane 

i municije na prve linije. Pse od 

izvršavanja njihovih dužnosti 

nisu mogle odvući niti eksplozije 

mina, ni artiljerijska vatra. 

Danas se boseroni još uvijek 

koriste kao vojni i policijski psi, 

mahom u Francuskoj. 

Krajem 60-tih je godina boseron 

je veću popularnost počeo 

stjecati i van granica matične 

zemlje, pa su tako osnovani i 

pasminski klubovi u mnogim 

zemljama Europe i Amerike. 

Boseron svuda privlači pažnju 

zbog svog izgleda i temperamenta. 

Boseron je najveći pas prve FCI skupine. Svojom veličinom, snagom 

i izražajnošću ostavlja dojam zastrašujućeg branitelja svog gospodara, 

svog stada, svoje imovine. U pravilu je odan i izuzetno privržen 

samo jednoj osobi u obitelji, ali naravno, prihvaća i ostale članove. 

Zbog svoje izuzetne emotivnosti posebno je nježan sa djecom i starijim 

osobama. U mnogim opisima pasmine je navedeno kako u igri 

zna biti jako grub, ali od psa koji teži između 40 i 50 kg ne možemo 

niti očekivati nježnost i lakoću kao kod fizički manjih pasmina. 

Ova pasmina je izuzetno inteligentna, prihvaća svaki vid obuke s lakoćom 

i radošću. Po prirodi je dominantan pas pa se ne preporučuje 

za prvog ljubimca. Njihova emotivnost i mekoća u dobi odrastanja i 

sazrijevanja ne dozvoljavaju 

klasične, grublje metode obuke, 

već isključivo pozitivne i motivirajuće, 

s obzirom da im pubertet 

dosta često može donijeti 

labilnost i nesigurnost. 

Granica između čvrstoće i nježnosti 

u odgoju izuzetno je bitna, 

jer će ovo slatko štene za koji 

mjesec odrasti u snažnu i krupnu 

jedinku koju ćete moći kontrolirati 

isključivo poslušnošću. 

Francuzi kažu da su žene puno 

bolji vlasnici boseronu od muškaraca, 

jer intuitivno znaju odrediti 

tu tanku granicu između 

strogosti i nježnosti. 

Francuzi ih nazivaju kraljevi ovčara i plemićki pastirci. Poznata francuska 

spisateljica Colette je bila veliki ljubitelj ove pasmine. Pisala je 

o njima: “Oni su ljubazni, zaigrani, divni s djecom, apsolutno i duboko 

povezani sa svojim gospodarom. Ali u isto vrijeme ima nešto tajanstveno 

kod boserona. Oni su kao neki ljudi koji ne govore mnogo, ali 

su snažno prisutni. Imaju dimenziju i dubinu, koju nisam nikad nasla 

u drugim psima.“ 

Francuska u svojoj povijesti ima registrirano manje od 80.000 boserona. 

Takav mali broj jedinki može se pripisati izuzetno visokoj zahtjevnosti 

ove radne pasmine. Prvenstvena im je namjena čuvanje 

ovaca i goveda, no boseron je danas korišten i za potrebe vojske i 

policije, kao potražni i pas spasioc, za pomoć hendikepiranim osobama, 

zatim u sportovima kao što su agility i cani cross, Schutzhund 

i naravno, kao obiteljski prijatelj i pratilac. 

BEAUCERON 

KRALJ 

ovčara 


Zdravlje 

Beauceron, 1897. godina 

Boseron je u pravilu zdrava pasmina. Bolesti kojima podliježe 

su displazija kukova te kao i sve velike pasmine s 

dubokim prsnim košem, torziji želuca. Do prije pedesetak 

godina većina boserona je bila u rukama pastira u Francuskoj, 

a za njih pas nije bio igračka ili jednostavno ugodna 

dopuna obiteljskom životu. Morao je biti pouzdan i 

učinkovit alat za rad. Pastiri nisu mogli zadržati psa koji ne 

može podnijeti naporan rad, rad 365 dana u godini, kada 

su često dnevno prelazili i po stotinjak kilometara u svim 

vremenskim prilikama. Boseron u to vrijeme nije bio kućni 

ljubimac, nego radni pas, pa ako nije koristio svom gospodaru 

pastiru, nije završavao umirovljen na kauču, nego je 

jednostavno bio uklonjen jer nije bio sposoban raditi. 

Ma kako nam to okrutno zvučalo, to je, vjerujemo, doprinijelo 

i očuvanju zdravlja i izgleda pasmine. Selektivni uzgoj 

od početka 19. stoljeća ostavio je kod boserona snagu 

i odličnu otpornost na različite vremenske uvjete i napravio 

ga nježnijim u odnosima s ljudima. 

Životni vijek boserona je 11 do 14 godina, izuzetno su 

aktivni i zahtijevaju veliki psihofizički angažman vlasnika. 

KRALJ 

ovčara 

Beauceron, 1927. godina 


KRALJ 

ovčara 

` 

Opci izgled 

i karakteristike 

Opći izgled: impozantan pas srednje veličine, robusne 

građe, mišićav, snažan. Javlja se u dvije boje: crna s 

paležem (noir et feu) i crno-siva s paleži (harlekin). 

• Porijeklo: Francuska 

• FCI: Grupa 1, Sekcija 1 (FCI-44) 

• AKC: Miscellaneus Class Group 

• Težina: 30-55 kg 

• Visina: 65-70 cm (mužjaci), 61-68 cm (ženke) 

• Uporaba: Pas za zaštitu i ovčarski pas 

• Životni vijek: 11 - 14 godina 

Ovo je kompaktan pas, izuzetno snažne i čvrste građe, 

jako okretan i strahovito brz unatoč fizičkoj veličini, vrlo 

izraženog temperamenta. Neustrašiv, velike psihofizičke 

čvrstoće te izraženog instinkta za očuvanje osobnog 

integriteta i svega što smatra svojim. U naravi stabilan i 

postojan pas, beskrajno odan i vjeran. Unatoč izraženom 

temperamentu, njegova ga smirenost i razboritost razdvaja 

od ostalih službenih pasmina. Po prirodi su oštroumni 

i inteligentni, nepovjerljivi prema strancima, ponekad 

autistični za svijet oko sebe, ostaju uvijek u sjeni 

svog gospodara. Boseron je pas iznimnih radnih sposobnosti, 

sa puno osobina koje ga čine odličnim službenim 

psom. 

Javlja se u dvije boje: crna s paležem i harlekin (blue 

merle). Kako im se izgled desetljećima nije mijenjao, posebno 

su popularni kod ljubitelja takozvanih rustikalnih 

pasmina. Nazivaju ga još Bas Rouge (crvena čarapa) 

zbog plamenog paleža na nogama, koji dopire do skočnih 

zglobova. Kako pasmina nije pretjerano popularna, 

izgled boserona se nije puno promijenio kroz stoljeća. 

Jedna od najbitnijih eksterijernih karakteristika boserona 

je dvostruki “peti prst” na stražnjim nogama, tzv. 

dvostruki čaporak. Čaporke formiraju dva dobro odvojena 

palca s noktima, a smješteni su blizu šape. 

Psi bez čaporaka bi trebali biti eliminirani iz uzgoja. 

Nekada su im se uši po standardu kupirale, ali zabranom 

kupiranja u većem dijelu Europe sve veći broj jedinki nosi 

prirodne uške. 

Neupitna je njegova sličnost s dobermanom, što zapravo 

i ne čudi, ako napomenemo da je pri formiranju pasmine 

doberman F. L. Dobermann koristio, između ostalih, i 

boserone. 


Zivot s 

boseronom 

l 

Saint Peirre de Boeuf, 

Francuska 2015, 

prezentacija rada IPO 

S ovom pasminom, to je sigurno, nikada vam neće biti dosadno. 

Ponekad se ponašaju kao pravi cirkuski psi. Raspoložit će vas 

kada ste tužni, pratiti vas kao sjena iz prostorije u prostoriju te 

čekati spremno na izvršenje svih zadataka. S njima ćete vi, vaša 

obitelj i imovina biti sigurni. 

Izvući će vas iz kuće i kad vam nije do izlazaka. Jako su aktivni, 

stoga se ne preporučuju osobama koje ne vole šetnje, odlazak u 

prirodu i aktivnosti. Jedini problem se zapravo javlja kada 

boseronu postane dosadno. U tom slučaju, ako nemate boks, 

a držite ga u kući ili stanu, budite sigurni da će vam unutarnji 

prostor vrlo brzo “dekorirati”. Inače su to psi koji zahtijevaju veću 

površinu i otvoreni prostor, pa se za njih ne preporučuje život 

u zgradama i stanovima. 

Zbog svoje emotivnosti, poseban odnos mogu uspostaviti s djecom 

i starijim ljudima. S njima su izuzetno nježni, iako inače u igri znaju 

biti jako energični zbog svoje snažne fizičke konstitucije. 

Vinkovci 2017, Basanti i Ivan Jelavić, 

državni prvaci Spr-3 

Ako ste aktivni, spremni na izazove i puni volje za obuku i rad, ako 

vam treba zaštitnik i odani pratitelj, ovo je idealna pasmina za vas. 

National Elevage Francuska 2015, 

1. Competition Class 

National Elevage Francuska 2015, 

reprezentacija Hrvatske 

Namjena boserona 

Prvenstvena namjena boserona je čuvanje stada. Stoljećima služi 

kao ovčar, pomoć farmerima za sve vrste stoke, ovce, goveda, koze. 

U Francuskoj se i dalje koristi kao najzastupljeniji čuvar stada. 

U Francuskoj se godinama održavaju natjecanja u ovčarenju, kako 

to Francuzi zovu “troupeau”. Specifično je za matičnu zemlju pasmine 

da sve jedinke vrlo rano mogu polagati CANT - Certificat 

d’Aptitudes Naturelles au Troupeau - što bi bilo nešto slično ispitu 

prirođenih osobina. Žao mi je kao vlasniku i uzgajivaču da tako 

nešto ne postoji i kod nas. 

Zbog izuzetno dobrog njuha, boserona već dugo koriste vojska i 

policija Francuske i Belgije za razne vrste detekcija. Unatrag 20-tak 

godina zauzeo je mjesto i u američkoj policiji. Boseron je svestrana 

pasmina pa sudjeluju u raznim sportovima kao što su agility, 

canicross i IPO, a naročito su popularni u ring sportovima. Moram 

napomenuti da je boseron službena pasmina, što znači da po FCI 

propisima moraju imati radni ispit. 


pasmina 

BEAUCERON 

Rijec uzgajivaca 

l 

l 

KRALJ 

ovčara 


akon što sam prerano ostala bez svog prvog 

psa, mješanca Lea, odlučila sam da će moj novi 

ljubimac biti rasni pas s pedigreom. S obzirom 

da sam ljubitelj ovčarskih pasmina i fizički 

velikih i tamnih pasa, krenula sam u potragu 

za svojim idealnim četveronožnim prijateljem. 

Bio je dovoljan samo jedan pogled na sliku boserona i isti tren je odluka 

pala: to je TO! Izabrala sam baš onako, kako sad, sa puno više znanja i 

iskustva savjetujem ljudima da ne izabiru ljubimca. 

Unatoč upozorenjima da ovo nije pasmina za početnike te da zahtijevaju 

čvrstu i dosljednu ruku iskusnog vodiča, ja sam se ipak odlučila za njega. 

Točnije Nju! I krenula sam u potragu. 

Kao totalnom nepoznavaocu pasmine i krvnih linija, ali svejedno uz želju 

da imam vrhunsku jedinku, nije mi preostalo ništa drugo nego da krenem 

u istraživanje. Nakon mjeseci danonoćnog istraživanja te uz svestranu 

pomoć prijateljice u pasmini, napokon sam pronašla uzgajivačnicu iz koje 

sam odlučila uzeti svoju prvu boseronku. Nedugo nakon toga, ona je bila 

oštenjena, a ja sam 7 tjedana nakon tog dana krenula po svoju Ginger u 

Belgiju i upustila se u čarobnu avanturu zvanu ‘život s boseronom’. 

Uz nju sam shvatila što znači upozorenje iz opisa pasmine da nije za početnike, 

uz nju sam naučila kako psi funkcioniraju, zbog čega se u određenim 

situacijama ponašaju ovako ili onako, zbog nje sam ušla u IPO sport, 

zbog nje sam ušla u kinologiju iako sam ju uzela prvenstveno za kućnog 

ljubimca. Na njenom putu od kućnog ljubimca do dvostruke svjetske prvakinje 

s položenim radnim ispitom, uloženo je puno rada i truda. Ginger 

uskoro puni 11 godina, nadam se da će još mnoge provesti sa mnom kao 

moja prijateljica i zaštitnica. 

Kada imate jednog boserona, jednostavno ne možete ostati na tome. 

Oni su kao kikiriki efekt. Gingerina kćerka Basanti ušla je u naš život i 

čopor kao jedino rođeno štene iz legla. Slijedila je stope svoje mame. 

Uz puno više rada Basanti je relativno rano položila, i to u dobi od 3 godine, 

najviši radni ispit, IPO 3. Imala sam sreću da sam igrom slučaja došla 

do našeg, sada već prijatelja, instruktora i markiranta, Ivana Jelavića 

Ćuzija, s kojim smo krenuli malo ozbiljnije u sportske vode. Basanti i Ivan 

su ujedno i državni prvaci po programu SPR-3 za 2017. godinu i ja mu i 

ovom prilikom zahvaljujem za svu pomoć u radu s ovom izuzetno radnom, 

ali i osjetljivom pasminom. Basanti je uz državnu prvakinju, također i 

dvostruka svjetska prvakinja u ljepoti. 

U našoj uzgajivačnici “De Trappist” je i treća generacija, Agape, kćer naše 

Basanti, koja broji mnoge šampionate u ljepoti. Četvrta generacija je tek 

tri mjeseca stara, nadamo se da će slijediti uspjehe svojih predaka. 

Želja mi je istaknuti da naša mala Hrvatska ima jako kvalitetne i u svijetu 

poznate boserone. Potvrđene dvostruke svjetske šampionke, s radnim 

ispitima, visoko titulirane iz matične zemlje te višestruke prvakinje sa 

specijalki i klupskih izložbi. 

Ovaj prikaz pasmine smo trebali napisati zajedno ja i moj kolega i 

prijatelj, također uzgajivač boserona u Hrvatskoj, Ivan Marković-Lisica, 

iz uzgajivačnice “Bas Rouges de Lisica” iz Zagreba. Nažalost, Ivan ovog 

puta nije imao vremena. Nadam se da ćemo u neko dogledno vrijeme 

zajednički dopuniti prikaz naše najdraže pasmine. 


SPORTSKA RADNA 

kinologija 

Piše: Zdravko Kliček 

Snimila: Marijana Antić 

U susret 24. FCI 

svjetskom prvenstvu u pasa tragača 

vjetsko prvenstvo pasa tragača, 24. po 

redu, ove godine održat će se na istoku 

Slovačke u mjestu Vranov nad Toplou. 

Želimo li preciznije odrediti položaj Vranova, 

recimo se nalazi na tromeđi Slovačke, Mađarske 

i Ukrajine. Kinolozi Vranova su do sada bili dva 

puta organizatori Svjetskog prvenstva školovanih 

pasa, jednom organizatori Europskog tragačkog prvenstva 

i ove godine po drugi put ponovno, Svjetskog 

tragačkog prvenstva. Iza te aktivnosti stoji ime 

gospodina Igora Lengvarskog iz Vranova, jednog od 

nositelja športske radne kinologije u Slovačkoj. 

I ove će godine, kao i prošle, našu reprezentaciju činiti 

Zvonko Klen s psom Kasmo t’Palmalinehof, član 

KD Varaždin 1181 i Vjekoslav Antić sa psom Keel 

Running Wild član, KD Dalmatinski pas iz Zadra. 

Svoj nastup na Svjetskom prvenstvu osigurali su 

ulazom u reprezentaciju Hrvatske. Podsjetimo se. 

Na zadnjem Svjetskom prvenstvu održanom u Sloveniji 

u Ptuju, hrvatska reprezentacija zauzela je 10. 

mjesto od 25 prisutnih reprezentacija. U pojedinačnom 

plasmanu Zvonko Klen i Kasmo, zauzeli su 16., 

a Vjekoslav Antić i Keel 28. mjesto od 45 prisutnih 

natjecatelja. Smatram da je reprezentacija postignutim 

rezultatom opravdala svoj nastup na Svjetskom 

prvenstvu. Postavlja se pitanje možemo li bolje? 

Uvijek može bolje. Uostalom, kada si svjetski prvak, 

bolje je kad si dvostruki svjetski prvak. Reprezentacija 

je iskusnija za jedan nastup na svjetskoj razini. 

Stečeno iskustvo ugradit će vodiči u nastupu koji ih 

očekuju. Samopouzdanje temeljeno na kvalitetno 

odrađenim treninzima, donosi potreban mir vodičima, 

kojeg prenose na svoje pse. Tragačke discipline 

nisu jednostavne. Zahtijevaju dobro poznavanje 

različitih reakcija psa na tragu, kako bi odgovor 

vodiča na reakciju psa bio ispravan. 

Sposobnost psa da njuhom rješava postavljene 

zadatke daleko je ispod osobnosti ljudi. Bez obzira 

na uvježbanost i utreniranost psa, rezultat ovisi 

i o njegovom bioritmu u trenutku nastupa. Da je 

disciplina trag jednostavna, puno više ljudi bi se 

njome i bavilo. Što očekivati od naših vodiča? 

Smatram da su sposobni za jedan vrlo dobar rezultat 

na razini od 360 bodova ukupno. Poželimo 

im još dobro vrijeme bez snijega u preostalim danima 

za treninge i svakako sretan put u Slovačku. 

Koliko su se naše želje i prognoze ostvarile, o tome 

više po povratku reprezentacije sa Svjetskog 

prvenstva, u sljedećem broju. 


Škola za stručne kadrove u ŠRK 

Piše: Zdravko Kliček 

Snimila: Matej Danny Drakula 

inološka udruga Alfa Canis iz Zagreba u svom djelovanju 

se opredijelila za školovanje sportskih pasa. 

Od samog početka svog djelovanja bili su svjesni da 

bez kvalitetnog stručnog kadra neće moći odgovoriti 

zadatku koji su si postavili za cilj. Svjesni toga već nekoliko godina 

na svom poligonu u Savskoj Opatovini organiziraju zajedno s 

Povjerenstvom za rad sportskih pasmina pasa, školu za stručne 

kadrove u ŠRK, s ciljem stjecanja što većeg broja kvalifikacija što 

se nude u programu škole. 

Osim organizacije tečaja za građanstvo s ciljem širenja kinološke 

kulture u urbanim sredinama, članovi Alfa Camisa ove godine 

marljivo pripremaju svoje pse za nastupe na Regionalnim utakmicama 

i PH. Poželimo im puno sreće. 

U ovom ciklusu školovanja prijavilo se 11 polaznika za stjecanje 

ukupno 28 kvalifikacija. U tri vikenda redovitim i aktivnim sudjelovanjem 

na predavanjima uspješno su savladali predviđeno gradivo 

što se potvrdilo i na završnom ispitu. Svi kandidati će stažirati 

godinu dana u svom matičnom klubu. Kroz godinu dana stažiranja 

trebaju pripremiti za ispit svoga psa po predviđenom programu, 

pripremiti najmanje jednog polaznika tečaja za uspješno polaganje 

ispita i sa svojim psom uspješno nastupiti na tri kola PH. 

Uspješan nastup na kolima PH s najmanje ocjenom dobar, bit će 

potvrda sposobnosti i usvojenog znanja u teoretskom i praktičnom 

dijelu, dostatno za dobivanje iskaznice stručnog kadra u ŠRK s 

upisanim kvalifikacijama za koju su se školovali. Predavači su bili 

Hrvoje Joja, Dražen Basar i Zdravko Kliček, a na završnom ispitu, 

ispitnoj komisiji u radu, pridružio se i Kruno Valušek. 

Kinološka udruga Alfa Canis ovakvim načinom provođenja kadrovske 

politike te realizacijom aktivnosti zacrtanim u Godišnjem planu 

rada, zasigurno ima vrlo dobru perspektivu u budućnosti. 


SPORTSKA RADNA 

kinologija 

Kao i proteklih godina, mjesto održavanja prekrasan 

teren KD Koprivnica. S obzirom da isti članovi djeluju 

aktivno i u KD Koprivnica, potrudili smo se ove godine 

u jednom danu spojiti dvije najpopularnije pasmine 

svijeta - njemačkog ovčara i rottweilera. 

Dvije specijalne izložbe u jednom danu na istom terenu. 

Suradnja kluba Arminius, Hrvatskog Rottweiller 

kluba i Kinološkog društva Koprivnica rezultirala je s 

dvije prekrasne specijalke. Ova ideja možda potakne 

i druge klubove na suradnju i da se u današnje teško 

financijsko vrijeme zajedničkim snagama održe toliko 

potrebne i tražene specijalne izložbe. Dva vrhunska 

suca, iskreni poznavatelji pasmine i ujedno i vrhunski 

uzgajači i izlagači, g. Aleksandar Vukelić (SRB) i Otto 

Korber - Ahrens (D) odsudili su vrhunski i pokazali 

svoje znanje. Vrhunski suci, odličan teren, dobra organizacija 

i poznato gostoprimstvo domaćina KD 

Koprivnica rezultiralo je s prijavljenih više od 120 

jedinki u ove dvije pasmine. Prijave koje su pristigle 

iz svih zemalja u okruženju dokaz su da Koprivnica 

kao grad i društvo kao domaćin ima perspektivu i u 

budućnosti odrađivati vrhunske kinološke manifestacije 

na svom povećem poligonu. 

Vratimo se našoj pasmini, njemačkom ovčaru. Prijavljeno 

je 65 pasa, a na izložbu izvedeno 47. Izložba je 

odrađena odlično, uz pomoć voditelja ringa, našeg 

Damira Jovanovića, u ugodnoj atmosferi, uz prekrasno 

vrijeme. Jednom rječju, jedan jako lijep i dobro proveden 

dan u društvu istomišljenika. Besplatan ručak 

za sve izlagače i bogata ponuda pića su naravno rezultirali 

druženjem pod šatorom dugo u noć - bio je 

to pravi, lijepi završetak sezone. 

Nakon tri izložbe sa sucima iz redova našeg članstva 

i sucima iz okruženja, klub je odlučio pozvati suca iz 

domicilne zemlje pasmine, Njemačke - potez koji nije 

rezultirao većim brojem prijavljenih pasa nego povećim 

financijskim izdatkom koji je nešto ublažen organizacijom 

Njemačke uzgojne dozvole (körunga), održane 

sljedeći dan. Prijavljeno je 16 pasa, predvedeno 

11, a položilo je 10 jedinki. Istog je dana, unatoč lošim 

vremenskim uvjetima (kiša i vjetar), organiziran i AD 

ispit (ispit izdržljivosti). Prijavljen je jedan pas koji je 

uspješno položio ispit. Trčati uz bicikl 18 km s tri 

stanke od po 45 minuta po kiši nije ugodno niti psu 

niti vodiču, ali kao što je napomenuo i sudac, naša 

pasmina je radna pasmina i mora raditi u svim vremenskim 

uvjetima. Za sve sudionike ispita i körunga 

osigurali smo besplatni ručak i piće, tako da smo 

sigurni da im je Koprivnica ostala u dobrom sjećanju. 

Konačno, pohvale suca na vrhunskoj organiziranosti 

i profesionalnosti sigurno su šećer na kraju koji vam 

daje poticaj da razmišljate o organizaciji i sljedeće 

godine. 

Specijalna izložba njemačkih ovčara 

KOPRIVNICA, 21.10. 2017 

Pripremio: Miroslav Kuzmić 

Još koju godinu i ova izložba postat će tradicija, završetak izložbene sezone u Koprivnici. 

Do sada je klub Arminius organizirao svake godine završnu izložbu kao znak za završetak 

sezone izlaganja i početak mirnog perioda do proljeća. Ova, IV. Specijalna izložba, održana je 

dana 21.10.2017. po nama na sreću predivnom jesenskom sunčanom vremenu. 


Pedro Santiago Allemant i François Darleguy predstavljaju 

Peruanski Bezdlaki Pas 

El Perro Sin Pelo del Perú 

hrvatska premijera filma 

Zadar - Dalmatia Shows, 29.O4.2O18. u 18.3O sati 

sudjeluju 

Pedro Santiago Allemant • Ermanno Maniero • Alberto Quintanilla 

Claudia Gálvez • Lizardo Tavera • Estelle Anthoni-Koch • Santiago José Allemant 

Clelia Lercari • Hermanos Paz • Jean-Paul Kerihuel 

Con el apoyo de la 

Oficina de Lima 

Representación en Perú 


kinologija 

NA FILMU 

hrvatska premijera filma 

PEDRO SANTIAGO ALLEMANT, UNAY I TAWARI 

PERUANSKI BEZDLAKI PAS 

Sve je počelo 2000. godine kada je Pedro-Santiago Allemant počeo razmišljati o nestabilnosti situacije ove pasmine u svojoj zemlji. Tada je krenuo na ovu 

inicijativu. Tijekom sljedećih 14 godina savjetovao se s poznatim stručnjacima kao što su Ermanno Maniero, stručnjak za pse zaslužan za priznanje pasmine, 

Alberto Quintanilla, poznati peruanski slikar i kipar koji je svoj život posvetio ovoj pasmini, Lizardo Tavera, arheolog i istraživač specijaliziran za bezdlake pse... 

Na kraju ovog rada nastalog iz ljubavi, njegovi redatelji, Pedro Santiago Allemant i François Darleguy, daju nam bogati i sveobuhvatni film koji nam omogućuje 

da shvatimo tu autohtonu peruansku pasminu, njenu drevnu povijest i mitologiju koja okružuje njegovu angažiranost u stvaranju i usponu drevnih naroda u 

Peruu. Allemant i Darleguy napravili su važan dokument za kinološke suce i entuzijaste, kao i emotivnu priču između dva psa bez dlake, prvacima pasmine i 

čovjeka koji vidi da ne zauzimaju mjesto koje zaslužuju. 

Pripremila: Petra Buva 

PAUCAR 

ERMANNO MANIERO, 

AUTOR STANDARDA PASMINE 

FRANÇOIS DARLEGUY 

I TATIANA LUCENA 

ZADAR, 29.O4.2O18. 

Kako je došlo do ideje za snimanje filma 

o ovoj pasmini? 

Dok sam bio mlad, roditelji su uvijek imali psa 

kod kuće: njemačke ovčare, koker španijele, 

mješance između shih tzua i pekinezera koje 

sam jako volio. Također sam bio jako zainteresiran 

za pitanja raznolikosti kulture i imao sam 

različite srodne hobije, od skupljanja kolekcije 

markica o pasminama pasa, pa sve do čitanja o 

stranim i peruanskim kulturama sa svojom prirodnom 

faunom i biljkama. 

Bio sam jako zaintrigiran peruanskim bezdlakim 

psima, ali nažalost, bilo je jako malo informacija 

o njima. Kasnije, negdje 2000. godine, 

počeo sam se više interesirati, tako da sam odlučio 

nabaviti dva peruanska bezdlaka psa i zahvaljujući 

njima sam započeo ovaj novi pothvat. 

U to vrijeme gotovo nisam ništa znao o izložbama 

pasa. Dok sam jednom hodao s mojim 

psom imena Paucar po ulicama Pariza, jedna je 

gospođa je prepoznala pasminu. Bila je član 

francuskog kluba egzotičnih pasmina - pozvala 

me na jednu izložbu pasa tog kluba i odlučio sam 

krenuti na izložbe pasa iz zabave te sam saznao 

mnogo više o pasmini kao član toga kluba. 

Zahvaljujući mojim Peruancima, saznao sam 

kako osoba može biti ponosna kada se nalazi na 

postolju - to nije bilo samo priznanje kvalitete 

mojih pasa, nego i priznanje ovoj pasmini koja je 

stoljećima bila zanemerena u mojoj zemlji. 

Shvatio sam da se nešto mora učiniti kako bi 

se pomoglo ovoj pasmini da se oporavi i stekne 

popularnost koju je nekoć imala - ovaj je pas 

nekoć bio pratilac predaka Inka i njihove kulture, 

pas naših kraljeva. Morao sam pokazati peruanskom 

narodu kako ova pasmina zaslužuje ne 

samo zaštitu, već i poštovanje kao izvrstan predstavnik 

naše nacije. 

Ponudio sam Françoisu Darleguyu, koji radi na 

raznim francuskim televizijskim kanalima, da zajedno 

sa mnom bude redatelj filma. Srećom, ta 

mu se ideja svidjela i smatrao ju je vrijednom 

ulaganja svog vremena i truda. Zahvaljujući ovoj 

pasmini sada smo ovdje. 

Koliko dugo i gdje se sve snimao film? 

U 2011. godini, konačno sam odlučio napraviti 

kratki video samo kako bi pokazao svoje iskustvo 

s moja dva peruanska bezdlaka psa na putu 

da budu odabrani na Champion of Champions 

izložbi u organizaciji FCI-a u Bruxellesu. Morali 

smo prisustvovati velikom broju izložbi diljem 

Europe kako bi dobili dovoljno kvalifikacija da bi 

se uopće mogli prijaviti na taj prestižni događaj. 

Malo po malo, shvatio sam da je još puno toga 

potrebno napraviti u ovoj pasmini i ideja o stvaranju 

dokumentarnog filma počela se razvijati. 

Bilo je puno više toga za ispričati o ovoj pasmini, 

osim izložbi pasa, o njihovoj povijesti, genetski 

iznimnom stanju, o različitoj skrbi vezanoj 

uz kožu itd. Ovaj film konačno pokriva sve te 

aspekte te u njemu sudjeluju priznati stručnjaci 

u pasmini. 

Trebalo nam je 4 godine da dovršimo produkciju 

filma koji je sniman na lokacijama u Peruu, 

Francuskoj i Belgiji. 


Film je nastao pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Recite nam nešto 

o tome. 

UNESCO je naš glavni partner. Smatrali smo da je to prikladna organizacija 

za pokrovitelja ovog filma, jer u svrhu kulture čuva i pomaže 

državama sačuvati svoju kulturnu i prirodnu baštinu u najširem smislu. 

Razgovarali smo s njima i uspjeli se dogovoriti za prikazivanje ovog 

dokumentarca u pret-premijeri dugometražnih filmova u njihovom 

sjedištu u Parizu. Tom prigodom, g. Manuel Rodriguez Cuadros, peruanski 

veleposlanik u UNESCO-u, bio je prva osoba iz politike koja je 

ikad održala govor o ovoj veličanstvenoj pasmini. 

Nakon pregleda filma imali smo konferenciju, a među panelistima bili 

su i dopredsjednik francuskog kinološkog saveza, poznati uzgajivač, 

zatim arheolog iz Centra za znanstvena istraživanja (CNRS) Inka kultura, 

mi - redatelji filma, uz nazočne veleposlanike nekoliko zemalja te 

uzgajivače iz Francuske, Belgije i Finske koji su došli prisustvovati 

ovom događaju uz velik broj građana. 

Gdje je do sada film bio prikazivan i kako ste zadovoljni tim prezentacijama? 

FCI je također jedan od naših najprestižnijih partnera - imali smo zadovoljstvo 

prezentirati ovaj film u sjedištu FCI-a u Thuinu, Belgija, 

uz nazočnost predstavnika prestižnih pasminskih klubova kao što su 

Klub Chovatelů Naháčů (Češki klub pasa bez dlake) i Kluba Peruanskih 

bezdlakih pasa iz Belgije. Ovom prigodom slavili smo i 30. godišnjicu 

priznanja peruanskih bezdlakih pasa. 

Nadalje, pozvani smo da ovaj dokumentarni film prikažemo na filmskim 

festivalima u Peruu i Francuskoj. Ovaj film prikazali smo u suradnji 

s nekim službenim osobama Perua, klubovima i nekoliko kulturnih 

organizacija u Peruu, Češkoj, Rusiji, Ukrajini, Francuskoj, Belgiji i 

dr. Sada ćemo ga prvi put predstaviti u Hrvatskoj uz podršku Hrvatskog 

kinološkog saveza. Iza svih premijera slijedile su i konferencije s 

najpoznatijim stručnjacima u ovoj pasmini. 

PEDRO SANTIAGO ALLEMANT I FRANÇOIS DARLEGUY 

SNIMANJE U MUZEJU NA ARHEOLOŠKOM NALAZIŠTU PACHACAMAC - LIMA, PERU 

MUZEJ NA ARHEOLOŠKOM NALAZIŠTU PACHACAMAC - LIMA, PERU 

Vrlo smo ponosni na naš tim, s malim proračunom i bez 

financijske pomoći imamo više od 40 tisuća sljedbenika 

iz različitih zemalja i nastojimo pružiti više informacija o 

temi za koju smo stvorili i web stranicu, YouTube kanal i 

stranicu na Facebooku. Imamo dvije neprofitne udruge i 

posvetili smo vrijeme kako bismo saznali što više i pružili 

više informacija o zaštiti ove pasmine. 

Ovaj prvi film nas je potaknuo da nastavimo više istraživati 

o pasmini, a zahvaljujući njemu, u pripremi je i drugi 

film o ovoj pasmini koji će otkriti jako puno zanimljivih 

informacija. 

Iznimno smo sretni što ćemo biti dio ovih izložbi u Zadru 

i Dalmaciji. Ta regija je poznata u svijetu po moru, svojim 

zelenim površinama, parkovima i UNESCO-ovim zaštićenim 

spomenicima kulture. Vjerujemo također da su i ljudi 

osjetljivi na zaštitu živih vrsta, poput pasa, ali i kulture. 

Mi dijelimo upravo te iste vrijednosti. Vrlo smo uzbuđeni 

i što ćemo vidjeti hrvatske pasmine, kao što su dalmatinski 

psi, ovčari te goniči. 

Također smatramo da će to biti velika prilika za peruanske 

bezdlake pse, jer smo primijetili da postoji velika potražnja 

ljubitelja pasmine i ljudi koji su zainteresirani da 

nauče više o ovoj pasmini. Mnogi od njih se nalaze upravo 

u Hrvatskoj te okolnim zemljama. Bit će nam drago 

susresti se s njima i pokazati im putem ovog filma više o 

pasmini. 

Nakon filma održat će se press konferencija, koja će biti 

popraćena i od strane gđe. Eve Linhartove, predsjednice 

Kluba Chovatelů Naháčů iz Češke Republike (najvećeg 

pasminskog kluba) te službenih predstavnika peruanskog 

veleposlanstva u Hrvatskoj, uzgajivača iz različitih 

zemalja i peruanske zajednice u Hrvatskoj. Svi su dobrodošli 

i to će biti sjajna prilika za razgovor o ovoj pasmini 

i odgovore na razna pitanja javnosti. Ne možemo dočekati 

svoj dolazak i susret sa svima vama. 


kinologija 

Što je socijalizacija 

Odlučili ste se za nabavku psa, a prvo pitanje koje se nameće jest: koji je pravi pas za mene? 

Piše: Gorana Smoljenović 


U slučaju da se odlučite za određenu pasminu, savjetujemo vam da se dobro 

raspitate o uzgajivaču. Često čujemo da ljudi kažu da njima papir (rodovnica) 

nije bitan, da samo žele psa i nije im bitno ima li rodovnicu jer ih ne zanimaju 

izložbe i samo žele prijatelja/člana obitelji. Rodovnice se ne izdaju radi izložbi, 

one su potvrda da su ostvareni svi preduvjeti za uzgajanje životinje, da su 

roditelji procijepljeni, čipirani i zdravi, da su testirani na genetske bolesti, da se 

legla prijavljuju u HKS, prate i kontroliraju. 

Stoga bi svakako savjetovali kupovinu od registriranih uzgajivača. 

i zašto je toliko važna? 

Ovisno o vašim navikama, temperamentu, aktivnostima, uvjetima i načinu života izabrat ćete psića koji vam najviše odgovara. 

IGRA POVLAČENJA UŽETA U UZGAJIVAČNICI ‘MARINIANIS’, VL. MATEJA TUŠČIĆ 


PSI 

SOCIJALIZACIJA 

Posjetite svog budućeg člana obitelju u leglu i prije nego se približi vrijeme kada 

ćete ga uzeti k sebi. Uvijek je dobro pogledati uvjete u kojima je štene odraslo, 

kakva je majka u odnosu prema štencima, je li otac prisutan (uzgajivači često 

putuju po tisuću kilometara kako bi došli do odgovarajućeg parnjaka), kakvi su 

roditelji karakterno i temperamentom općenito, jesu li su odgojeni na dvorištu u 

boksu ili su u stalnoj interakciji s ljudima i slično. Sve će vam ovo pomoći da kasnije 

bolje razumijete svog psića, koji će vam dugo godina činiti život ljepšim. 

Ako se pak odlučite da vam pasmina nije bitna, svakako sugeriramo da učinite 

plemenitu gestu i udomite psića iz azila koji su već u ranoj dobi izvukli deblji kraj. 

Azili, facebook grupe i oglasnici obiluju slikicama i pričama preslatkih malih buhtlica 

koji čeznu za toplim domom i novom obitelji. 

Takav odabir psa ima svojih prednosti i mana, a socijalizacija općenito i tečajevi pomažu 

ublažiti negativne posljedice boravka u azilu, pa je za takve pse posebno 

dobro da idu na tečaj za štence. 

U slučaju da se odlučite za udomljavanje, razmislite i o udomljavanju starijeg psa 

koji su spletom okolnosti završili u azilu. Zapamtite da svaki pas uči i, sa sigurnošću, 

i starog psa možemo naučiti novim trikovima. Za to postoji naš klasičan tečaj odgoja 

i socijalizacije koji je prilagođen već odraslim psima. 

U razdoblju između šest i osam tjedana, u leglu je već snažnije izražen društveni 

poredak. Iz tog razloga, štence se ne bi trebalo odvajati od ostatka legla i majke 

prije nego što navrše minimalno 8 tjedana. Potrebna im je disciplina koju im pruža 

majka, a ona im ujedno postavlja i granice ponašanja. Zanimljivo je da su uzgajivači 

nekih, potencijalno agresivnijih pasmina, primijetili da štenci koji ostaju u leglu do 

12. tjedna starosti, pokazuju veći stupanj socijalizacije i manju sklonost griženju, od 

onih koji napuštaju leglo s 8 tjedana starosti. 

U slučaju da imate već psa kod kuće, vodite računa da bi štene trebalo šetati odvojeno 

i igrati se s njim odvojeno. Takvim načinom ćete razviti i kvalitetan individualni 

odnos te se nećete oslanjati na nagon čopora i u potpunosti prepustiti odgoj 

šteneta starijim psima. 

Naravno, to bi trebali raditi i svi uzgajivači, jer tek uz pažnju, povezanu sa socijalizacijom, 

štene može ostvariti svoj puni potencijal. Uzgajivač bi trebao upoznati 

štence s različitim zvukovima, podlogama, djecom i predmetima. U trenutku kada 

mijenja dom, štene se ne bi trebalo bojati nikakvih radnji, niti normalnih aktivnosti 

te bi moralo biti sposobno za normalan nastavak svog razvoja, a na uzgajivačima je 

i da objasne kupcima neke osnove o životu sa psom i važnosti daljnjeg rada s njim. 

U razdoblju od 8 do 12 tjedana, štene prolazi kroz fazu u kojoj uči o strahovima, 

koji kasnije postaju dio karaktera. U ovoj fazi je od presudnog značenja da se štene 

oprezno i svakodnevno upoznaje sa raznim stimulansima, i štenetu treba omogućiti 

da ta iskustva budu pozitivna. Ovo je i dobro vrijeme da se štene uči osnovama 

ponašanja. Ovakva socijalizacija uvelike pomaže štenetu u njegovu pogledu na život. 

Umjesto da reagira u strahu kada se susretne s novim situacijama, pas se osjeća 

sigurno kad pristupa novim stvarima, životinjama i ljudima. Ovakvo ponašanje pomaže 

i psu i ljudima koji ga okružuju, jer upravo zbog manjka socijalizacije najčešće 

dolazi do agresije u pasa. 

Što je zapravo socijalizacija? Predstavljanje, odnosno upoznavanje psa 

s novim situacijama – koje uključuju ljude, mjesta, predmete, druge životinje 

– na način koji pomaže psu da nauči kako reagirati i ponašati se u tim 

situacijama na pravilan način, bez straha. 

Popis stvari s kojima želimo upoznati štene je dugačak, a uključuje druge pse, kišobrane, 

štapove, invalidska kolica, bicikle, ključeve, bradate muškarce, ljude sa šeširima, 

malu djecu, promet, čudne zvukove, iznenadne zvukove, druge životinje i slično. 

Mozak šteneta najbolje usvaja nova iskustva u razdoblju od 4. do 12. tjedna života. 

Ukoliko se socijalizacija ne provede u navedenom razdoblju, to može biti nedosta- 


tak za štene. Naravno, pas i dalje može učiti, ali je to učenje puno teže, 

a glavni razlog tome je što štene treba pomoć da zaboravi neproduktivne 

i neadekvatne odgovore. Prevencija je puno bolja od rehabilitacije, 

stoga ako smo u mogućnosti raditi upravo u ovom razdoblju sa 

štenetom, u velikoj smo prednosti. 

Socijalizacija ne prestaje sa štenećom dobi. Osnova za dobro ponašanje 

se gradi u prvih nekoliko mjeseci, ali osobito službeni psi se moraju 

učiti, mora ih se poticati i potvrđivati za dobre socijalne vještine kroz 

cijeli život. 

Socijalizacija je najvažniji proces u životu šteneta, jednako važna kao 

dobra ishrana, uvjeti života i medicinska njega. Socijalizirani psi su 

uobičajeno sretni, otvoreni, pristupačni, prijateljski raspoloženi, predvidljivi 

i naučeni da se nose sa stresom. Nesocijalizirani štenci obično 

izrastu u prestrašene, sramežljive, nesigurne, anksiozne, nesretne i 

nestabilne, često i agresivne pse. 

U Klubu za obuku službenih i sportskih pasa “Zagreb” upravo zbog 

važnosti socijalizacije kod štenaca organiziramo tečaj za štence. 

Tečaj je prilagođen dobi psa, vode ga licencirani voditelji Hrvatskog 

kinološkog saveza, a sve detaljne informacije o tečaju i terminima 

održavanja možete pronaći na www.kossp.hr 

PSI 

SOCIJALIZACIJA 

Stranica lijevo: 

RANA SOCIJALIZACIJA S RAZNIM PREDMETIMA, 

UZGAJIVAČNICA ‘MARINIANIS’, VL. MATEJA TUŠČIĆ 

Ova stranica: 

GORE - SOCIJALIZACIJA S DJECOM, UZGAJIVAČNICA ‘BEOFFBEAT’ 

DOLJE - UPOZNAVANJE S RAZNIM PREDMETIMA, UZGAJIVAČNICA ‘BEOFFBEAT’ 

Vježbe koje ćemo proći za pravilnu socijalizaciju i odgoj šteneta: 

• Naučiti psa na boks, da se osjeća dobro i sigurno u boksu 

• Da ne reagira na vanjske zvukove 

• Da ne grize ruke (kožu) 

• Da ne skače na ljude prilikom susreta i upoznavanja 

• Da poštuju vodiča koji je vođa čopora 

• Da pusti ili pljune hranu, igračku ili nepoželjne predmete na komandu 

• Da dođe na poziv 

• Da se nauči na dodir (rezanje nokti, čišćenje uši, dječji dodir, uzimanje 

stvari iz usta, kapanje oka, uzimanje tablte, kupanje, češljanje i sl.) 

• Da ne trči za biciklima, djecom, životinjama, autima... 

• Da hoda na povodniku bez natezanja 

• Da sjedne, legne, čeka na komandu 

• Da se osjeća ugodno i sigurno na mjestima koja su neugodna, 

npr. veterinarska ordinacija, salon za šišanje, škola za pse, dućani 

za pse, u gostima, u kafićima i dućanima, shopping centrima i sl. 

• Da se nauči da se osjeća ugodno kada je odvojen od vodiča ili 

ostatka obitelji – da može ostati sam kod kuće bez uništavanja, 

lajanja ili nervoze 

• Da se igra, žvače ili odmara bez potrebe za stalnom interakcijom 

s vodičem 

• Da bude socijaliziran i tolerantan prema drugim psima 

• Da ne bude zaštitnički raspoložen prema svojim stvarima 

• Da ne laje kada mu se ne kaže 

• Da se pozdravlja s prijateljima i nepoznatima bez straha ili naskakivanja 

• Da ne trči kroz vrata ili po stepenicama, stubištima ispred vlasnika 

• Da se makne sa namještaja, kreveta ili bilo koje druge lokacije isti 

tren kada je dobio komandu. 

Klub za obuku službenih i sportskih pasa “Zagreb” rado će vas savjetovati 

i o izboru pasmine ovisno o vašim afinitetima i navikama, uvjetima 

i načinu života. Slobodno nam se obratite na kossp@kossp.hr 


kinologija 

PSI U SLUŽBI 

SPASILAČKI PSI 

Spasilačka radna knjižica i 

ispiti za rad spasilačkih psa 

Piše Petra Čović, Povjerenstvo za rad spasilačkih pasa • Snimili: Bearfaerie, Petra Čović, Darja Jakšić, Marijo Marjanović 

Spasilačka radna knjižica 

Radna knjižica je dokument koji dokazuje da je vodič uspješno 

položio svih 7 ispita za vodiče te da je spreman za nacionalne i 

međunarodne ispite sa svojim psom. Osim ispita za vodiče, u radnu 

knjižicu upisuju se i ispiti koji se polože s psom, a također se bilježe i 

prisustvovanja na raznim vježbama. 

Radna knjižica izdana od strane nacionalne organizacije obavezna je 

za svakog sudionika na ispitu i mora biti registrirana kod nacionalne 

organizacije FCI-a (Fédération Cynologique Internationale) ili IRO-a 

(Internationale Rettungshunde Organisation). 

Knjižica se predaje prije početka ispita glavnom organizatoru ispita. 

Rezultat ispita upisuje glavni organizator ispita, a sudac ga kontrolira 

i potpisuje. 

Kinološkim klubovima koji su dio HKS-a radne knjižice za rad spasilačkih 

pasa izdaje Povjerenstvo za rad spasilačkih pasa. 

Ispiti za vodiče 

Prijavnica za polaganje ispita za vodiče nalazi se na službenoj internetskoj 

stranici HKS-a ili se može zatražiti direktno od Povjerenstva. 

Sve ispite za vodiče organizira Povjerenstvo za rad spasilačkih pasa 

te ih uvrštava u kalendar događanja koji je javno dostupan na 

internetskoj stranici HKS-a. 

Na kraju predavanja, vodiči moraju položiti teorijske i/ili praktične 

ispite. Ispiti koje polaže vodič su sljedeći: prva pomoć unesrećenom, 

prva pomoć psu, opasnosti u ruševinama, osnove alpinizma, opasnosti 

u prirodi, osnove orijentacije i topografije, osnove psihologije 

i odgoja pasa. 


spasilački psi 

Prva pomoć unesrećenom 

Predavanja i ispite za prvu pomoć unesrećenom predaju licencirani 

liječnici – predavači koji u svojim predavanjima koriste nastavna 

sredstva i pomagala potrebna za praćenje prve pomoći. Dosadašnjih 

godina, predavanja su vodili predavači iz Crvenog križa kojem je prva 

pomoć jedna od bazičnih aktivnosti. Kontinuiranom edukacijom 

nameće se kao stalno prisutna u društvu i podiže svijest o spašavanju 

i pomaganju unesrećenim i nemoćnim kao glavnom idejom, iz 

koje je nastao i sam Crveni križ. Ponosni smo što smo do sada imali 

najbolje predavače koji su učili naše vodiče. 

Prva pomoć psu 

Program prve pomoći psu se ne razlikuje puno od prve pomoći unesrećenom. 

Cilj ovog predavanje je pomoći svom partneru, psu, u slučaju 

nezgode koja se može dogoditi prilikom potrage za unesrećenim 

ali i na treningu. Predavanja obuhvaćaju upute kako prevenirati 

ozljede te kako se ponašati ukoliko dođe do ozljeda, lomova, šoka, 

ugriza zmije i insekata ili što učiniti kada nastupi hipertermija i 

hipotermija. Kao i za predavanje prve pomoći unesrećenima, i na 

ovom predavanju imamo licencirane veterinare koji se s nabrojanim 

situacijama redovno susreću. 

Opasnosti u ruševinama 

Mnogo je mogućih uzroka koji mogu dovesti do urušavanja građevina, 

a potresi, klizišta, eksplozije, zračne nesreće i slično su samo 

neke od njih. Zadaća spasioca iz ruševina je brza reakcija i spašavanje 

zatrpanih žrtava sa što većom sigurnošću za žrtvu i same 

spasitelje. Tijekom spašavanja iz ruševina različite opasnosti mogu 

omesti tijek spašavanja. Mogućnost naknadnog urušavanja građevine 

je jedna od osnovnih opasnosti s kojim se spasioci suočavaju. 

Direktne opasnosti koje mogu ugroziti spasioce dolaskom na mjesto 

urušavanja mogu biti požar, plin ili eksplozija. Sekundarne opasnosti 

koje ugrožavaju spasilačke ekipe prilikom kretanja po ruševini, 

prilikom prodiranja u zatrpane dijelove ruševine, ali i u fazi samog 

spašavanja su voda, plin, električna energija,radioaktivnost, otrovne 

tvari, neeksplodirana sredstva i naknadna urušavanja. Svjesni svih 

nabrojanih opasnosti, vodiči s psima koji su dio tih timova, mogu 

eliminirati ili smanjiti opasnost na najmanju moguću razinu za sebe 

i svog psa. 

Osnove alpinizma 

Spašavanje unesrećenih s dubina i visina problematika je s kojom se 

sve češće susreću spašavatelji. Intervencije spašavanja postale su 

sve zahtjevnije i potrebno je barem osnovna opremljenost iuvježbanost. 

Uvođenjem speleoloških i alpinističkih tehnika, sprava i opreme, 

spašavanje postaje jednostavnije i sigurnije kao nikada prije. 

Sve gore nabrojano je razlog zašto je bitno da se vodiči upoznaju s 

osnovnom obukom alpinizma koja uključuje učenje potrebne opreme 

poput pojasa za vodiča i psa, odabir kacige, učenje razlike u užetu i 

njegova priprema i spremanje, učenje osnovnih čvorova i izrada sidrišta, 

prusiciranje (tehnika penjanja uz uže kojom uz minimalne zahtjeve 

za dodatnom opremom), abseil (spuštanje po užetu uz pomoć 

spravice za osiguravanje), korištenje dodatnih spravica tj. pomagala 

(kruška, koloture, blokeri, desenderi i sprave za osiguravanje), održavanje 

užeta i opreme. 


Opasnosti u prirodi 

Čovjek se opasnostima oduvijek i stalno izlaže 

– bez obzira na to čime se bavi i gdje se nalazi. 

Ali, opasnosti u planinama većinom su drugačije 

prirode od onih na koje smo svakodnevno 

navikli (npr. cestovni promet, razbojstva i drugo). 

Zbog toga vodič mora dobro upoznati moguće 

nove rizike koje preuzima na sebe kao 

i na svog psa te naučiti kako da ih smanji na 

njemu prihvatljivu mjeru. Uobičajena je podjela 

opasnosti u planini na objektivne i subjektivne. 

Objektivne su opasnosti nepredvidive, a nikakva 

ih posebna priprema ne može umanjiti (npr. 

odroni stijena ili leda, mrak, vremenske nepogode, 

snježne opasnosti, životinje). Subjektivne 

opasnosti, naprotiv, rezultat su loše pripreme 

i/ili neopreznosti vodiča (nepoznavanje vlastitih 

sposobnosti, bolest, slabost organizma, nezdrave 

ambicije, neiskustvo itd.). Teško je, međutim, 

konkretne opasnosti uvrstiti u koju od 

te dvije skupine jer na kraju je i vodičeva subjektivna 

odluka može li ga odlazak u prirodu 

dovesti u neku “objektivnu” opasnost. Većinu 

opasnosti možemo otkloniti poznavajući sebe 

i svog psa ili ih barem ublažiti racionalnim 

razmišljanjem. 

Osnove orijentacije i topografije 

Orijentacija je neophodna vještina da bi se čovjek 

osjećao sigurno u kretanju određenim prostorom, 

posebno prirodom. Sastoji se od čitanja 

karte i korištenja kompasa i odnedavno korištenjem 

GPS-a. Pomoću naučenih znanja, vodič 

može odrediti trenutnu poziciju i smjer kretanja 

prema željenom mjestu te sigurno pretraživati 

zadano područje bez straha da se i sam izgubi. 

Osnove psihologije i odgoja pasa 

Osnova svakog uspješnog spasilačkog tima je 

ipak rad sa samim psom. Ovaj ispit vodiču pruža 

osnovne alate na putu ka što boljem razumijevanju 

osnovnih principa učenja u psećem 

svijetu. Budući da je težnja svakog vodiča i 

službeno licenciranje njegovog psa u jednom 

momentu u njegovom školovanju, vodiči se na 

ovom ispitu susreću i s Ispitnim pravilnikom za 

rad spasilačkih pasa. 

Kao što je vidljivo, u stasanju spasilačkog tima 

posla u učenju ima i za psa ali i za vodiča. Kao 

i u životu, i na kraju polaganja ispita za vodiče, 

učenje nije gotovo već sve možemo smatrati 

tek početkom nečega što nadograđujemo dok 

god se bavimo tom humanom disciplinom. 

Ispiti za rad spasilačkih psa 

Ispiti za spasilačke pse kvalificiraju svakog pojedinog 

psa za njegovu svrhu. Položeni ispit je dokaz 

uspješnog školovanja spasilačkog psa u određenoj 

kategoriji. To je jedan od osnovnih uvjeta 

za ustanovljavanje spremnosti u pripadajućim 

organizacijama. Spremnost utvrđuje i priznaje 

isključivo matična organizacija. Zato ona može 

postaviti i dodatne uvjete kao što su dodatna 

znanja vodiča, tečaj korištenja telekomunikacijskih 

sredstava, tečaj alpinizma, dobne granice za 

psa i vodiča, fizička spremnost, osobna oprema, 

tečajevi prve pomoći, periodično ponavljanje 

ispita itd. 

Ispiti za spasilačke pse mogu se održavati cijele 

godine. Ukoliko ne može biti zajamčena sigurnost 

čovjeka i psa, provođenje ispita se mora odgoditi. 

Moraju se poštivati i odredbe o sigurnosti 

i zaštiti okoliša. Provjeravanje identiteta pasa 

mora biti moguće putem tetovaže ili mikročipa. 

Pse koje se ne može identificirati, angažirani sudac 

mora kratko opisati u priloženom dokumentu 

za krovnu organizaciju organizatora. 

Na ispitima za spasilačke pse smiju sudjelovati 

svi psi bez obzira na veličinu, pasminu ili rodovnicu. 

Jedan vodič u istom danu može sudjelovati samo 

na jednoj ispitnoj manifestaciji, međutim, može 

voditi više pasa. Nakon položenog ispita A stupnja 

u pojedinoj kategoriji, pas može odmah pristupiti 

ispitu B stupnja iste kategorije ukoliko je 

dosegao potrebnu dob. 

Na dan ispita pas mora imati navršenu traženu 

minimalnu dob: 

• Predispit 14 mjeseci 

• A stupanj 18 mjeseci 

• B stupanj 20 mjeseci 

Tjerajuće ženke mogu pristupiti svim ispitima no 

mora ih se držati odvojeno od ostalih sudionika i 

moraju kao posljednji sudionik biti ispitane na 

kraju manifestacije. Bolesni psi i psi kod kojih se 

sumnja na zaraznu bolest ne mogu sudjelovati na 

ispitima te ne smiju biti dovedeni na prostor gdje 

se održava ispit. 

Ispitni pravilnik obuhvaća pet ispitnih kategorija 

(traženje po tragu, traženje u prirodi, traženje u 

ruševini, traženje u lavini i spašavanje iz vode), 

svaka podijeljena u 3 razine: predispit, ispit A 

stupnja i ispit B stupnja. 

Svaki vodič ima mogućnost da u pojedinim kategorijama 

započne ili predispitom ili ispitom A 

stupnja. Preduvjet za sudjelovanje na ispitu B 

stupnja je položen ispit A stupnja u odgovarajućoj 

kategoriji. U slučaju neprolaska predispita/ispita, 

pas predispitu/ispitu iste kategorije može ponovo 

pristupiti nakon minimalno pet dana. 

Sve nabrojane kategorije i stupnjevi, ukoliko ih 

pas položi, upisuju se u jednu spasilačku knjižicu. 


spasilački psi 

2 

5 

3 

6 

1 

4 

7 

Ocjenjivanje 

Ocjenjivanje pokazanog rada vrši se 

ocjenama i bodovima. Ocjene i njima 

pripadajući bodovi moraju točno odgovarati 

izvedenoj vježbi. Ispit se smatra 

položenim ako je pas u svakoj pojedinoj 

disciplini osvojio najmanje 70% od mogućih 

bodova. 

U slučaju jednakog broja bodova na manifestacijama 

s rangiranjem, odlučujući 

je onaj broj bodova postignut u pojedinim 

disciplinama po sljedećem redoslijedu: 

A (traženje), B (poslušnost i prepreke). 

Kod ukupnog ocjenjivanja smiju 

se dati samo okrugli bodovi, no to ne 

znači da se pri pojedinačnim vježbama 

ne može ocjenjivati bodovima s decimalom. 

Ako kod konačnog rezultata nekog 

odjeljka ne ispadne okrugao broj bodova, 

on se prema ukupnom dojmu pokazanom 

u tom odjeljku zaokružuje na 

gore ili na dolje. 

Nakon položenih ispita, obuka spasilačkog 

tima, što uključuje i vodiča i psa, nije 

gotova, već se odvija tijekom cijelog njihovog 

života. Osim ispita postoje brojni 

treninzi, vježbe, natjecanja, kampovi, 

trening helikoptera i drugi testovi, seminari 

i edukacije, u zemlji i inozemstvu. 

Bavljenje spasilačkim psima je dobrovoljna 

i volonterska aktivnost koja zahtijeva 

puno vremena, znanja, energije, 

kondicije, dobre volje i radosti za rad, 

međusobne suradnje i povjerenja te 

stalnu spremnost za brzu, točnu i beskompromisnu 

pomoć onima kojima je 

potrebna pomoć. Iako spašavajući druge 

vodiči ne primaju naknadu za svoj rad, 

sav trud i sati napornog rada te hladne, 

vlažne i neprospavane noći, uspješno se 

vrate svakim uspješnim pronalaskom. 

Rad sa spasilačkim psima nije hobi 

već način života! 

1. Prva pomoć psu, stvarna situacija na vježbi 

2. Sanirana ozljeda od strane veterinara 

3. Označavanje ruševine 

4. Alpinizam - priprema 

5. Alpinizam 

6. i 7. Osnove orijentacije i topografije 


AGILITY 

Promjena 

FCI agility 

pravilnika 

Piše: Alen Mareković, dopredsjednik FCI Agility komisije • Snimio: Yasuhiro Ohori 


Kako je od 1. siječnja 2018. godine na snagu stupio novi FCI agility pravilnik, 

red bi bio da se nešto napiše i o tome. Iako je, po planu, do promjena 

u Pravilniku trebalo doći godinu dana ranije, 01.01.2017.godine, zbog obima 

posla, ali pomalo i zbog nepotrebnih rasprava te obrazlaganja i “branjenja” 

već ionako predloženih promjena, cijela stvar se otegla. 

Sama promjena pravilnika tekla je u nekoliko faza. 

Prvo su zemlje članice slale svoje prijedloge 

promjena tadašnjeg Pravilnika FCI agility 

komisiji. Rok za slanje istih bio je 15. studeni 

2015. godine. Zatim je radna skupina FCI agility komisije, 

u istom sastavu kao i 2011./12., kada se prošli 

puta mijenjao Pravilnik, (švicarski delegat, Marco 

Mouwen, danski, Allen Hansen i hrvatski, Alen Mareković) 

sakupila sve prijedloge i pripremila ih za 

slanje delegatima Komisije na razmatranje. 

Sam posao oko pripreme prijedloga promjena svodio 

se na grupiranje prijedloga prema točkama u pravilniku, 

združavanja istih prijedloga različitih zemalja te 

na generalnu uniformnost stila, kako bi delegati imali 

lakši posao. 

Pored toga, ponekad mi se, na sastancima na kojima 

se glasalo o prijedlozima, činilo da neki od delegata 

nisu zapravo niti pogledali napisano. No, naravno, 

više je bilo onih koji su prijedloge pomno razmotrili 

unutar svojih kinoloških saveza, nacionalnih agility 

komisija ili sl. te su na sjednice FCI agility komisije 

došli s točnim napucima za što da glasaju za, a za što 

protiv. 

Pored dobrih priprema prije samog glasanja i pored 

toga što su dvije dvodnevne sjednice Komisije (u veljači 

te rujnu 2016. godine, održane u Španjolskoj) 

“potrošene” na gotovo isključivu raspravu (možda su 

neki delegati malo prežustro branili prijedloge svojih 

zemalja) i glasanje o prijedlozima, na prijedlog predsjednice 

Komisije, gđe. Christe Bremer, iz Njemačke, 

odučeno je da će se stupanje na snagu novog Pravilnika 

prolongirati za početak 2018. godine, kako bi u 

miru mogli završiti posao. 

Naime, nakon što Komisija završi svoj posao i usvoji 

ili odbije prijedloge promjena, da bi mogao postati 

važeći, cijeli “novi” pravilnik ide na odobrenje Izvršnog 

odbora FCI-a. Kako je sjednica istog bila u svibnju 

2017. godine, sve je trebalo završtiti krajem 2016. 

te biti potvrđeno na sjednici Komisije u veljači 2017. 

Kako su uz promjenu Pravilnika, paralelno izrađivane 

i potpuno nove FCI-eve smjernice za agility prepreke 

te usklađivane FCI-eve već postojeće smjernice za 

suđenje, Komisija je odlučila da radna grupa, sastavljena 

od onih koji članova Komisije su pripremali prijedloge 

te članova radne grupe zadužene za suce i 

suđenje (radilo se o gotovo istim ljudima), održi dodatni 

sastanak u studenome 2016. godine. Nakon 

dva duga dana u sjedištu DVG-a, u Hemeru, Njemačkoj, 

novi pravilnik je “finiširan”, smjernice za prepreke 

završene (izuzev slika koje sam ja naknadno, na osnovu 

dogovorenog, poslao), a smjernice za suđenje 

bile su pri kraju. Taj zadnji nedovršeni posao su kolege 

još uzele za “domaću zadaću”. 

U veljači 2017., novi je Pravilnik, zajedno sa smjernicama, 

potvrđen od strane Komisije, a u svibnju “blagoslovljen” 

od strane FCI-og izvršnog odbora. 


VEĆE PROMJENE U PRAVILNIKU SU SLJEDEĆE: 

Općenito 

Agility je natjecanje u kojem mogu sudjelovati svi zdravi i tjelesno 

spremni psi (hrvatski prijedlog). 

Duljina staze može biti od 100 do 220 metara, ovisno o razredu. 

Prema položaju broja, mora biti jasno s koje strane se prepreka 

mora savladati (izuzetak je tunel u obliku slova U, gdje se broj 

može postaviti u sredinu, što označava da se prepreka može savladati 

s bilo koje strane) (hrvatski prijedlog) 

Agility staza mora imati tri različite prepreke s kontaktnim zonama 

(osim u slučaju više sile). 

Standardno vrijeme na međunarodnim natjecanjima određuje se 

dodavanjem 15% na vrijeme najbržeg psa sa što manje grešaka, 

zaokruženo na bližu punu sekundu. (hrvatski i finski prijedlog) 

Na nacionalnim natjecanjima može se koristiti i stari način izračunavanja 

standardnog vremena. 

Maksimalno vrijeme (u sekundama) izračunava se dijeljenjem duljine 

staze (u metrima) s 2.0 m/s za agility stazu, te s 2.5 m/s za 

jumping stazu. 

Vodič i pas su pod paskom suca od trenutka kad uđu u ring, do trenutka 

kad izađu iz njega. 

Prepreke 

Vis: 

Visina visova i vijadukta (zida): L: 55 - 60 cm, M: 35 - 40 cm; 

S: 25 - 30 cm 

Suđenje 

5 pogrešaka na stazi (pogreška na prepreci ili izbjegavanje) ima 

jednaku vrijednost kao i 5 sekundi prekoračenja vremena. 

(hrvatski, austrijski, belgijski i švedski prijedlog) 

Svaki pokušaj savladavanja neke prepreke treba biti suđen. 

Dalj 

Suđenje dalja je pojednostavljeno. (hrvatski prijedlog) 

A prepreka 

Pas koji je preletio vrh A-okvira i dotaknuo zemlju prije nego što je 

dotaknuo silaznu rampu, bit će diskvalificiran. 

FCI AGILITY SVJETSKO PRVENSTVO 

Kuje u tjeranju startaju po normalnom redosljedu. 

Dozvoljeno je sucu da sudi užoj obitelji (mužu/ženi, ocu, majci, 

kćeri, sinu) ili članu zajedničkog kućanstva, pa je taj dio izbačen. 

Prednatjecatelj 

Prije pregleda staze, prednatjecatelj (koji ne sudjeluje u natjecanju) 

će otrčati stazu kako bi je sudac provjerio. (hrvatski prijedlog) 

Dodana je dobna granica: Pas mora biti 24 mjeseca ili stariji na dan 

natjecanja da bi mogao sudjelovati na Svjetskom prvenstvu (isto 

vrijedi i za European Open i Junior European Open). 

3 tvrda tunela smiju se koristiti na FCI natjecanjima. (hrvatski 

prijedlog) 

Dvostruki vis ima maksimalnu širinu od: S: 30 cm; M: 40 cm; 

L: 50 cm (hrvatski i finski prijedlog) 

Stol: 

Stol je izbačen s liste priznatih prepreka. (zajednički hrvatski, 

austrijski, finski, nizozemski, ruski i švedski prijedlog) 

Tvrdi tunel: 

Preporuča se da budu svijetlije boje. 

Meki tunel: 

Ulaz u meki tunela napravljen je od čvrstog ili polučvrstog materijala 

u obilku luka duljine 90 cm, visine 60 cm, a širine 60 do 65 cm. 

Izlaz je od mekanog materijala duljine 180 - 220 cm i promjera 60 

do 65 cm. (hrvatski i švedski prijedlog) 

Guma: 

Guma bez okvira je dopuštena (i čvrsta i rasklopiva), a tijekom 

slijedećih pet godina bi se gume s okvirom trebale eliminirati u 

korist sigurnijih, guma bez okvira. (hrvatski prijedlog) 

Dalj: 

Sastoji se od 2 do 4 elementa. 

S: 2 elementa, M: 3 elementa, L: 4 elementa 

Dizajn samih elemenata je također promijenjen. (hrvatski prijedlog) 



kinologija 

PSI U SLUŽBI 

Pripremila: Petra Buva • Fotografije: arhiva Centra za rehabilitaciju Silver 

Centar za rehabilitaciju Silver ustanova je socijalne skrbi koja pruža usluge osobama 

s tjelesnim i/ili mentalnim oštećenjem te djeci s višestrukim oštećenjima, čime izravno 

utječe na njihovu kvalitetu života i socijalnu uključenost u zajednicu. Sve usluge 

za korisnike Centra su besplatne, a korisnici u Centar dolaze s rješenjima nadležnih 

Centara za socijalnu skrb. Centar je ustanova građena prema Europskim načelima 

te korisnici samo kratkotrajno borave u Centru tijekom obuka, a potom stručni timovi 

odlaze u lokalne zajednice korisnika kako bi se osigurala maksimalna inkluzija u 

vlastitom okruženju i spriječila institucionalizacija. 

Centar Silver svoje usluge pruža korisnicima tijekom cijele godine, a ovisno 

o programu korisnici borave u Centru 1 - 6 tjedana, nakon čega se obuka nastavlja i 

završava u mjestu življenja korisnika u trajanju od 1 do 3 tjedna. Centar kontinuirano 

uvodi i razvija nove programe u skladu sa specifičnim potrebama korisnika. 

Centar Silver punopravni je član IGDF - International Guide Dog Federation, 

kao i ADE - Assistance Dogs Europe te Animal Assistance Intervention International. 

Naši programi uspješno su zadovoljili standarde kvalitete prema zahtjevima 

norme ISO 9001-2008. 


Sve programske aktivnosti odvijaju se putem 

osnovnih programa, čiji opisi ukratko 

slijede u nastavku: 

TERAPIJA SENZORNE INTEGRACIJE 

UZ TERAPIJSKOG PSA 

Što je senzorna integracija? Senzorna integracija 

je neurološki proces organizacije 

senzornih podražaja iz vlastitog tijela i 

okruženja što omogućava stvaranje primjerene 

i svrhovite reakcije pojedinca na 

postavljene zahtjeve i zadatke iz okoline. 

U program terapije senzorne integracije uz 

terapijskog psa uključena su djeca s poteškoćama 

u razvoju te disfunkciji senzorne 

intregracije odnosno poteškoćama senzornog 

procesiranja, organizacije ponašanja, 

samoregulacije, poremećaja mišićnog tonusa, 

teškoćama u finoj i gruboj motorici, 

dispraksije, poremećaja motoričkog planiranja, 

poremećaja percepcije, poremećaja 

razine uzbuđenosti, poremećaj budnosti i 

otežanog igranja. 

Djelovanjem na procese senzorne integracije, 

njihovom (re)habilitacijom poboljšavaju 

se funkcionalne sposobnosti i prilagodbeno 

ponašanje djeteta.Terapija senzorne 

integracije dokazano poboljšava kvalitetu 

prilagođavajućeg ponašanja djeteta i omogućuju 

mu primjerene reakcije na zahtjeve 

okoline. Terapijski pas ima pomagačku 

ulogu u kojoj motivira djete u vježbama i 

igri, no i svojim karakteristikama utječe 

na razvoj senzorike i osjetnih modaliteta 

(sluh, miris, dodir). 

REHABILITACIJSKI PROGRAMI provode se 

u Centru za rehabilitaciju Silver i u mjestu 

življenja korisnika, a njihova provedba osigurava 

uvjete za bolju socijalnu uključenost 

osoba s invaliditetom u zajednicu. 

PROGRAM TEHNIKE BIJELOG ŠTAPA osobama 

oštećena vida omogućuje samostalno 

kretanje na poznatim trasama, orijentaciju 

u prostoru upotrebom preostalih osjetila 

i mentalnih sposobnosti, svladavanje prometnih 

pravila, upotrebu stepenica, javnog 

prijevoza i drugo. 

PROGRAM KORIŠTENJA ELEKTRONSKOG 

UREĐAJA TOM POUCE, koji pomoću infracrvenih 

zraka omogućuje detektiranje prepreka 

(uključujući i visinske) te vibrirajući 

obavještava korisnika o njima, pruža dodatnu 

zaštitu i sigurnost. Preduvjet za uključivanje 

u program jest primjena klizajuće tehnike 

dugog štapa i iskustvo u samostalnom 

kretanju. 

Svladavanjem PROGRAMA SVAKODNEV- 

NIH VJEŠTINA, osobe oštećenog vida postižu 

veću samostalnost u svakodnevnom 

funkcioniranju (briga o sebi, prostoru, nabavka 

i priprema namirnica, komunikacijske 

vještine i ostalo). 

PROGRAM ZA KORIŠTENJE PSA VODIČA 

osposobljava osobe oštećenog vida za korištenje 

psa vodiča, što slijepim osobama 

omogućuje veću samostalnost i sigurnost 

u kretanju. 

Pas vodič školovan je da: 

• sjedanjem ili zaustavljanjem označava 

promjene u visini podloge (rubni kamen, 

stepenice i sl.); 

• zaobilazi prepreke na pločniku (stupove, 

iskopine, kante za otpad, prolaznike...) 

i pritom ostavlja dovoljno prostora za 

siguran prolazak osobe koju vodi; 

• dovede osobu oštećenog vida do traženih 

ciljeva (označeni pješački prijelaz, vrata, 

rukohvat, stolac, tramvajsko/autobusno 

stajalište). 

• U sklopu programa osobe se podučavaju 

i osnovama brige i njege za psa. 

• Korisnik psa vodiča treba poznavati put 

kojim se kreće i dati psu naredbu o 

smjeru kretanja (lijevo, desno, natrag...), 

a pas pronalazi najsigurnije rješenje. 

Na temelju prethodne obuke iz orijentacije 

i samostalnog kretanja slijepa osoba 

procjenjuje promet i daje psu naredbu 

u kojem će trenutku prijeći cestu. 

PROGRAM ZA KORIŠTENJE REHABILITA- 

CIJSKOG PSA teško pokretnim i osobama u 

invalidskim kolicima omogućuje usvajanje 

vještina korištenja rehabilitacijskog psa koji 

im pomaže pri donošenju i dodavanju stvari, 

otvaranju/zatvaranju vrata, ladica, perilica, 

transferu u kolica i iz njih i za druge specifične 

potrebe korisnika te svladavanje 

osnova brige i njege za psa. 

PROGRAM TERAPIJSKI PAS omogućuje roditelju 

- voditelju terapijskog psa uključivanje 

psa u (re)habilitacijske procese djeteta s 

teškoćama u razvoju, a pomaci su vidljivi na 

senzomotoričkom, kognitivnom, komunikacijskom 

te psihosocijalnom i emotivnom razvoju. 

Također, terapijski pas može se dodijeliti 

i stručnom voditelju (osobi koja u svoj 

profesionalni rad uključuje terapijskog psa). 

U sklopu programa voditelji se podučavaju 

i osnovama brige i njege za psa. Terapijski 

psi su školovani psi s pomagačkom i terapijskom 

namjenom koji potiču razvojne procese 

djece ili mladih osoba s teškoćama u 

razvoju. 

Takav kombinirani pristup omogućuje da 

po završetku školovanja terapijski pas ima 

dvije uloge: 

• ulogu pomagača djetetu s teškoćama u 

razvoju: kretanje, dodavanje predmeta, 

pomoć u svlačenju i drugim svakodnevnim 

zadacima, alarmiranje, smirivanje i 

drugo, ovisno o individualnim potrebama 

i mogućnostima djeteta; 

• ulogu motivatora u svakodnevnim aktivnostima 

i postojećim terapijskim/habilitacijskim 

procesima u koje je dijete s teškoćama 

u razvoju uključeno. 

U Centru provodimo terapije djece s 

teškoćama u razvoju kroz REHABILITACIJU 

S PSOM tijekom školske godine. 

Program je prilagođen individualno svakom 

korisniku ovisno o njegovim potrebama i 

mogućnostima, čime se djeluje na poboljšanje 

njihova emotivnog, kognitivnog, motoričkog 

i psihosocijalnog razvoja/stanja. 

Centar provodi programe UZGOJA, SOCIJA- 

LIZACIJE I ŠKOLOVANJA PASA pomagača 

prema međunarodno priznatim standardima. 

Program uzgoja za vlastite potrebe baziran 

je na pasminama labrador retriver i 

zlatni retriver, jer su te pasmine pokazale 

najbolju prilagodbu u zahtjevnom školovanju 

za pse pomagače. 

Program socijalizacije započinje odabirom 

šteneta u dobi od 6 do 8 tjedana i testiranjem 

njegovih urođenih predispozicija. 

Odabrano štene odrasta u volonterskoj obitelji, 

gdje se navikava na sve okolnosti u kojima 

živi čovjek, usvaja sva osnovna pravila 

ponašanja i poslušnosti. Tijekom socijalizacije 

Centar Silver obiteljima pruža stručnu 


pomoć i podmiruje sve troškove prehrane, 

opreme i liječenja psa. Po završenoj socijalizaciji, 

u dobi od 16-18 mjeseci, psi se uključuju 

u program školovanja. U prva dva 

mjeseca školovanja svi psi prolaze isti osnovni 

program, nakon čega se, po procjeni 

radnih instruktora, uključuju u programe za 

pse vodiče, rehabilitacijske ili terapijske pse. 

U završnoj fazi školovanja vještine psa prilagođavaju 

se specifičnim potrebama korisnika. 

Školovanje neovisno o programu traje 

8 mjeseci. 

POLUDNEVNIM BORAVKOM u Centru obuhvaćene 

su osobe sniženih intelektualnih 

sposobnosti i osobe s višestrukim oštećenjima, 

a program uz održavanje stečenih vještina 

razvija i nove. Program uključuje: razvoj 

komunikacijskih vještina, samozastupanje, 

razvijanje i unapređivanje socijalnih veza, 

aktivnosti svakodnevnog života, aktivnosti 

s terapijskim psom, likovne aktivnosti i dr. 

Centar kroz provedbu EDUKATIVNIH AK- 

TIVNOSTI djeluje na podizanje svijesti, 

kako osoba s invaliditetom tako i šire javnosti. 

Edukativne aktivnosti provode se organiziranjem 

posjeta zainteresiranih skupina 

Centru te odlascima stručnih djelatnika u 

udruge osoba s invaliditetom, vrtiće, osnovne 

i srednje škole, ustanove socijalne skrbi, 

fakultete... 

Pas pomagač 

Pas pomagač je pas školovan od strane Pružatelja 

usluga sa ciljem zadovoljavanja individualnih 

potreba korisnika. Korisnik psa 

pomagača je osoba s invaliditetom, dijete 

s teškoćama u razvoju i osoba s kroničnom 

bolesti čiji intenzitet dovodi do smanjenja 

funkcionalne sposobnosti u obavljanju svakodnevnih 

životnih aktivnosti kao i do potencijalnih 

situacija opasnih po život, a za 

koju pas obavlja poslove i zadatke s ciljem 

ostvarenja svakodnevnih životnih potreba, 

samostalnosti i neovisnosti čime djeluje na 

podizanje kvalitete života. 

Školovanje pasa pomagača je složen dvogodišnji 

proces koji se sastoji od sljedećih 

faza: 

1. Odabir šteneta za budućeg psa pomagača 

- testiranjem u leglu roditelja kvalitetnog 

rodoslovlja, kojima su obvezno 

snimljeni kukovi i laktovi. Testiranja se 

vrše u dobi od 5 - 8 tjedana starosti, 

nakon čega se štene izdvaja i smješta 

u obitelj na socijalizaciju. 

2. Socijalizacija budućeg psa pomagača 

traje 14 - 16 mjeseci, a provodi se u volonterskim 

obiteljima gdje u suradnji s 

koordinatorom uzgoja i socijalizacije 

pas uz puno ljubavi stječe kućni odgoj, 

privikavajući se na sve okolnosti u kojima 

čovjek živi. 

3. Školovanje psa pomagača počinje s približno 

sa 16 – 18 mjeseci starosti. Kroz 

cca. 6 - 8 mjeseci pas će završiti školu za 

- psa vodiča za osobe oštećenog vida 

- terapijskog psa za djecu s teškoćama 

u razvoju 

- rehabilitacijskog psa za osobe s motoričkim 

teškoćama. 

Po završenom školovanju, pas polaže ispit s 

instruktorom pred tročlanom stručnom komisijom. 

4. Obuka korisnika za korištenje psa 

pomagača 

Po završetku obuke pas i korisnik polažu 

ispit pred stručnom komisijom, i tako nastaje 

“idealan par” koji započinje novi život 

zasnovan na povjerenju, prijateljstvu i uzajamnom 

pomaganju. 


psi u službi 

Socijalizacija psa pomagača 

Program socijalizacije obuhvaća prvu godinu 

odrastanja odabranog šteneta koje se 

kasnije školuje za psa pomagača. Štene to 

vrijeme provodi u volonterskoj obitelji i usvaja 

osnovna pravila ponašanja i poslušnosti. 

U procesu socijalizacije i školovanja za 

budućeg psa pomagača nužno je da pas posjećuje 

i privikava se na sve životne sredine 

i okolnosti u kojima se budući korisnik psa 

pomagača može naći. To uključuje i sva javna 

mjesta u kojima će obavljati svoju dužnost 

(banke, pošte, trgovine, pekare, restorane, 

kafiće, bolnice, ljekarne, javni prijevoz 

itd.). 

Obaveze socijalizatora 

1. Štene po dolasku u obitelj nije primilo sva 

obavezna cijepljenja. Štene po protokolu 

prima zadnje cjepivo protiv zaraznih bolesti 

nakon navršenih tri mjeseca starosti. 

Nakon toga slijedi cijepljenje protiv bjesnoće. 

Cjepiva se ponavljaju nakon isteka godine 

dana od posljednjeg primljenog cjepiva 

zaraznih bolesti i godinu dana nakon 

primljenog cjepiva bjesnoće. Ako će biti 

uvedena dodatna cijepljenja, socijalizatori 

će biti obaviješteni o tome. 

2. Zaštita protiv glista i trakavica. Štene od 

rođenja pa do 3 mjeseca starosti prima 

preparate protiv glista i trakavica. 

Po potrebi i zdravstvenoj situaciji, psi primaju 

preparate i protiv drugih crijevnih 

nametnika. Nakon toga, tabletu protiv 

glista i trakavica primaju prilikom cijepljenja 

bjesnoće i dalje po dogovoru (preporuka 

je 3 ili 4 puta godišnje). 

Ako primijetite u stolici crijevnog parazita 

(glista - duguljasti oblić, trakavica - zrnce 

riže) obavijestite veterinara. Također, ako 

primijetite bilo kakve promjene stolice 

(sukrvica, sluz, mekana stolica) - obavijestite 

veterinara. 

3. RTG snimanja. Za ulazak u program školovanja 

pas mora imati zdrave kukove i 

laktove, što znači odsutnost displazije 

kukova i laktova te bilo kakvog šepanja. 

RTG snimanja se obavljaju po dogovoru, 

u Centru za rehabilitaciju Silver ili na 

Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. 

4. Kastracija/sterilizacija. Tijekom socijalizacije, 

psi predviđeni za daljnje školovanje 

moraju kastrirani/ sterilizirani u dobi od 

6-7 mjeseci. 

Iznimke su psi/kuje namijenjeni za daljnji 

rasplod. U tom slučaju se operacija odgađa 

do godine dana starosti, kada se definitivno 

procjenjuju kukovi, laktovi i karakter 

psa. Životinje koje zadovolji kriterije 

za rasplodnu jedinku, ukoliko socijalizator 

to želi, ostaju u obitelji i dolaze u Centar 

na parenje i štenjenje. 

5. Redovna zaštita psa protiv buha i krpelja. 

Obavezno u razmaku od 21 do 28 dana 

stavljate spot-on preparat koji dobivate u 

veterinarskoj ambulanti Centra. Razmaknete 

dlaku i preparat nakapate na kožu 

na području između lopatica, na područje 

vrata ili duž kralježnice. Preparat nije 

potrebno utrljavati. 

Kupanje i jednomjesečna zaštita protiv 

buha i krpelja. Bez obzira koji od navedenih 

‘spot on’ preparata koristili za psa 

(Frontline, Advantix ili Fyprist), nije uputno 

48 sati prije i 48 sati nakon aplikacije kupati 

psa u šamponu. Navedeni preparati 

se raspoređuju po psu po masnom sloju 

kože, a kupanjem u šamponu se odmašćuje 

koža. Najbolje je aplicirati navedene 

preparate navečer, nakon zadnje šetnje, 

na suhog psa. 

Ako se javi reakcija na koži psa nakon 

aplikacije (crvenilo, svrbez na tom mjestu, 

gubitak dlake) – obavijestite veterinara. 

Reakcija na koži znači da psu ne odgovara 

određeni preparat - od slijedećeg mjeseca 

pas će dobivati preparat od drugog 

proizvođača. 


kinologija 

PSI U SLUŽBI 

Kako biti siguran da se radi 

o psu pomagaču? 

Osoba posjeduje radnu iskaznicu 

Radnu iskaznicu odnosno uvjerenje o osposobljenosti 

za korištenje psa pomagača 

izdaje pružatelj usluga kod kojeg je korisnik 

odnosno voditelj ili stručni voditelj osposobljen 

za korištenje psa pomagača. Iskaznicu 

posjeduju i treneri pasa u procesu socijalizacije 

i školovanja. 

Pas je propisno obilježen 

Pas ima ormu ili prsluk. Po prsluku/ormi 

moguće je prepoznati radi li se o psu pomagaču 

ili psu u socijalizaciji te je navedeno 

ime nadležne organizacije. 

Pas ne nosi brnjicu 

U Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, psi pomagači 

- psi vodiči, rehabilitacijski i terapijski 

psi, NE nose brnjicu sukladno propisanim 

standardima školovanja ovih pasa. 

• Svi pitaju “kako se možete rastati od 

psa?” U današnjem društvu, gdje je 

jedino mjerilo ono materijalno, divan je 

osjećaj biti u mogućnosti pomoći isključivo 

dobrom voljom i slobodnim vremenom. 

Iako nismo treneri, i kao socijalizator 

sam jako ponosna kad “naš” pas 

sa svojim instruktorom uspješno položi 

ispit i postane pomagač! 

• Obzirom da cijela obitelj sudjeluje u 

socijalizaciji, jedna od mnogih pozitivnih 

strana je i produbljivanje osjećaja 

odgovornosti u odgoju živog bića kod 

svih ukućana, posebno djece. 

• Kad uđem u tramvaj sa psom koji ima 

prsluk “CENTAR SILVER SOCIJALIZA- 

CIJA” ljudi pitaju što je to!? 

Kad im objasnim tko sam ja i što će postati 

ovaj pas, svi me tapšaju po ramenu, 

nabace osmijeh i slijedi neizostavno 

“bravo, svaka čast”. 

IZJAVE SOCIJALIZATORA 

• Razvoj empatije, razumijevanja i bezuvjetne 

ljubavi koju pas pruža svima u 

kući jedan je od “benefita” socijalizatora. 

Kći je u školi rekla da je njena mama 

“odgojila” već dva psa pomagača... 

dječak iz klupe je rekao 

“tvoja mama je super heroj“! 

• Prije 20 godina moja profa iz hrvatskog 

nam je rekla da su intelektualci oni ljudi 

koji pridonose ovom društvu na način 

da dijele svoja znanja i vještine bez da 

išta očekuju od toga. Pomisao da ću na 

godinu dana imati psa ili pse s kojima ću 

dijeliti dane a onda ih “dati” može zvučati 

zastrašujuće. Sto puta sam osjetila 

tugu i nisam htjela napustiti sigurnu 

zonu. Činjenica da ću pripremiti psa za 

nekoga kome taj pas znači život u meni 

je izazvala ipak veći i pozitivniji osjećaj 

od mog egoizma i sigurne zone emocija. 

Putovanje koje sam prošla u tom životu 

s “mojim posebnim psima” ne stane u 

par rečenica. Svakako, meni su pomogli 

i bili terapija u svakom našem zajedničkom 

danu. 


Želiš postati dio velike obitelji socijalizatora? Jesi li voljan dio svog vremena i prostora dati psu? 

Možeš li povremeno, zajedno s psom, dolaziti u školicu gdje ćete zajedno učiti? To nam je jako važno! 

Dobrodošao si bez obzira na neiskustvo ili iskustvo s psima! 

Živiš sam u stanu ili kući, ili imaš veliku obitelj s djecom ili bez? 

Nama je svejedno, Centar Silver će osigurati da pas jede zdravu hranu i da ima dobrog veterinara. Ti o tome ne moraš brinuti. 

Treba nam još samo tvoja dobra volja, vrijeme i energija da se posvetiš ovom važnom zadatku! 

Što očekujemo od tebe i koja je tvoja uloga? 

Možda će ti najbolje objasniti budući pas pomagač: 

“Tvoja uloga je vrlo važna. Bez tebe ja ne bih mogao u školu. Tvoja zadaća je upoznati me sa svijetom na prihvatljiv način. 

Za početak, kad sam mali, naučit ćeš me gdje želiš da obavljam nuždu. Kako da pristojno hodam na vodilici, da ne skačem po ljudima i namještaju. 

Možda to kućni ljubimci smiju, ali ja sam radni pas i za mene vrijede neka druga pravila. Pričat ćeš sa mnom, jasno ćeš mi objasniti kada želiš da sjednem, a kad da legnem. 

Sve to mi je zadovoljstvo, ali ponekad će mi trebati vremena, a tebi strpljenja. Ludo ćemo se zabavljati, vjeruj mi! 

Ti si važan u mom odgoju i ti ćeš mi pomoći da postanem pas pomagač. 

Znam da razmišljaš kako ćemo se rastati, ali znaj da ću ja, tvojom zaslugom, olakšati život osobi kojoj je sada teško. 

Cijelo to vrijeme imat ćeš pomoć dobrih ljudi iz Centra Silver. Tamo sam došao na svijet, tamo ću ići u školu... kad krenem u školu, NEĆEŠ BITI TUŽAN JER JA SE TOME VESELIM. 

Vikendom sam slobodan i tada sam samo tvoj. Kad položim ispit, bit ćeš ponosan na mene, ali budi i na sebe, jer tebi veliko hvala na svemu!” 

Nazovi 099 609 4923 ili 099 388 3991 

Postani i ti ponosni socijalizator Centra za rehabilitaciju Silver 


kinologija 

Kanada je jedna ogromna zemlja, proteže se kroz 3 vremenske zone i oko 6 sati leta od istočne do zapadne obale. 

Na tom prostoru živi oko 37 milijuna ljudi i prema posljednjim procjenama oko 7,6 milijuna pasa. 

Psi su ovdje vrlo popularni i uglavnom dobro držani. U mjestu gdje živim nisam nikada vidio lutalicu ili psa na cesti, 

a isto tako nisam nikada vidio puštenog psa u šetnji gradom, jer je to ovdje zabranjeno. Svi psi moraju biti 

na povodniku, a smiju se slobodno puštati samo u posebnim psećim parkovima. Nisam baš preveliki pobornik 

te ideje, pa mi je došlo malo “slabo” kad sam vidio da se i u Hrvatskoj rade parkovi za pse. 

Broj pasa koje kućanstvo smije imati u gradu je ograničen, tako da su uzgajivači u principu izvan većih gradova. 

U potrazi za kinološkim El Doradom 

Piše: Davor Javor 

Uz sve moguće pasmine čistokrvnih pasa ovdje se može 

vidjeti prava parada svih mogućih “doodla” i jednostavno 

je nevjerojatno što je ljudima sve palo na pamet križati, 

a još nevjerojatnije šta se sve i za koje novce može 

prodati! Imati psa u Kanadi je skupo. Štenci su za naše pojmove 

skupi, potražnja je velika i uzgajivači u principu nemaju 

problema s prodajom pasa. Hrana i sve ostale pseće potrepštine 

su bitno jefitnije nego u Hrvatskoj, ali zato vas svaki posjet 

veterinaru fino košta - “dobar dan“ je oko 300 kuna, pa 

onda tek krećemo dalje. Užasno su skupi i lijekovi. Veterinara 

ima doslovno na svakom uglu i to je ovdje pravi biznis. 

Ono što je odlično je da ima vrhunskih veterinara koji super 

surađuju s uzgajivačima, mislim da se samo u Torontu i okolici 

umjetna oplodnja sa smrznutom spermom može raditi barem 

na 10-15 mjesta. Blizina SAD-a, a većina stanovništva živi vrlo 

blizu američke granice, daje fantastične mogućnosti uzgoja. 

Glavna organizacija preko koje ide uzgoj je Canadian Kennel 

Club (CKC). CKC nije član FCI-ja ali suradnja sa FCI zemljama 

je odlična, priznaju se rodovnice, puno kanadskih sudaca sudi 

u FCI zemljama kao i FCI sudaca u Kanadi. Činjenica koja je 

možda manje poznata je da CKC nema direktnu nadležnost 

nad svim pasmina, jer njihovo ministarstvo priznje samo jedan 

registar, tako da za par pasmina taj registar nije u CKC-u 

nego u pasminskim klubovima. Naprosto zato jer su se prvi 

registrirali. Uzgajati je ovdje vrlo jednostavno, nema ocjena 


niti uzgojnih pregleda, radnih ispita, obaveznih 

zdravstvenih testova, ništa. Samo otac i majka 

štenaca moraju imati valjane registracije (rodovnice). 

E sad jedno je uzgajati, a drugo kvalitetno 

uzgajati. Pasminski klubovi imaju prilično visoke 

kriterije oko uzgoja i članovi klubova se toga 

drže, no članstvo u klubovima nije obavezno 

tako da je na kraju sve skupa ipak prepušteno 

savjesti uzgajivača. 

Kanada ima vrhunske uzgajivača i vrhunske pse 

u svjetskim razmjerima! Kod bilo kakve kupovine 

ili prodaje pasa u Kanadu treba jako imati na 

umu da CKC ima svoje standarde koji su različiti 

od FCI standarda i različiti i od AKC standarda. 

Nekad su te razlike minimalne, ali nekada i nisu. 

Izložbi pasa ima puno, jako puno, a ja bi rekao i 

previše. Oko Toronta praktički svaki vikend imate 

par izložbi na recimo jedan sat vožnje. 

Izložbe su obično od petka do nedjelje, nekad i 

četvrtkom, vrlo često i po dvije izložbe na dan na 

istom mjestu, jedna ujutro a druga poslijepodne. 

A počinju u 8 ujutro, što mi je grozno! Ta silna 

količina izložbi od koji je dobar dio radnim danom 

sigurno utječe na broj pasa na izložbama, prosječno 

je to oko 300 pasa, ima ih i limitiranih na 200 

pasa, najveće su oko 600-700 pasa, a najmanja 

na kojoj sam bio je bila sa 70 pasa i to u svim 

pasminama zajedno! 

Veliku većinu pasa izlažu profesionalci i oni to 

rade odlično, nešto malo uzgajivača je u stanju 

nositi se s njima, ali to je česće iznimka nego 

pravilo. “Obični“ vlasnici imaju vrlo male šanse 

nešto dobiti na izložbi. Rang lista najuspješnijih 

pasa po pasminama, grupama te all-breeds je 

ovdje nešto jako, jako važno. To natjecanje traje 

svaku godinu i svaki bod se zbraja i pazi i gleda 

itd. Par vodećih pasa se izlaže praktički stalno i 

za biti na vrhu treba jedno 30 - 40 BIS-eva u 

godini dana. To je između ostaloga i veliki financijski 

zalogaj i to si “obični” uzgajivač ili vlasnik 

ne može priuštiti. 

Na jednoj izložbi sam bio parkiran kraj top psa i 

tako malo kroz razgovor handler mi priča rutinu 

tog psa: svaki dan kad nije na izložbi pas je u treningu 

s biciklom ili trakom, kompletno uređivanje 

s kupanjem i šišanjem prije svakog vikenda, 

poslije vikenda pranje da se skine sva “kemija“, 

vrlo često je kupanje i na samoj izložbi između 

dva ulaska u ring. A kiropraktičar dolazi namjestiti 

psa 2 puta mjesečno itd, itd... 

Vruća tema je kupiranje, naime u nekoliko provincija 

je zabranjeno, tako da su neki standardi 

izmjenjeni, a neki nisu. Standardi su u vlasništvu 

pasminskih klubova i o njima ovisi izmjena standarda, 

CKC može sugerirati, ali nisam vidio da 

može nešto više osim u teoriji. U svakom slučaju 

ima apsurdnih situacija da je kupiranje zabranjeno, 

a standard traži kupiranje. Naravno da je u 

našoj pasmini (bobtail) baš takva situacija! 

Probali smo izlagati nekupiranu ženku i to nikako 

nije išlo, u dva vikenda smo napravili 6 izložbi i 

dobili s njom ravno 0 bodova! Bodove dobijete 

samo kad pobijedite druge pse, bilo u pasmini 

bilo u grupi. U pasmini smo bili sami, a u grupi su 

ignorirali i ženku i njezin prekrasni rep! 

Nakon dva vikenda sam odustao od te ideje i kad 

sam se vratio na izložbe doveo sam kupiranu 

ženku i onda je to bila druga priča. Završili bi 

šampionat u jedan vikend da nismo uletili u igre 

koje se na izložbama igraju! Naime, imali smo 

konkurenciju u pasmini i skupljali bodove, a onda 

nam se drugi dan konkurencija više nije pojavila 

i ostali smo kratki za te bodove! To je tako i u 

Kanadi i u Americi, jednostavno morate naučiti 

igrati po ovdašnjim pravilima. Ostavili smo ženku 

preko ljeta kući, uzgojili full dlaku i na jesen je 

vratili na izložbe i prvi vikend napravili šampionat 

i to tako da smo dobili BIS i koja je s tim postala 

šampion! To se jako, jako rijetko događa, možda 

jednom godišnje ili jednom u par godina. 

I još možda za kraj nešto o našim pasminama 

ovdje, znam za hrvatske ovčare i tornjake, ljudi 

su ih uvezli iz Hrvatske, ali na žalost s njima ne 

mogu na izložbe niti u uzgoj, jer te pasmine CKC 

ne priznaje. Ima nešto drugih pasmina uvezenih 

iz Hrvatske, i naprave i šampionate i dobre rezultate 

- sigurno je da naši top psi ovdje mogu biti 

jako uspješni. 


kinologija 

Motivacija za suđenjem na izložbama, zašto ljudi žele postati suci sama je po sebi široka tema o kojoj treba 

raspravljati i posvetiti joj dužnu pažnju, pa bi trebala biti i jedna od tema na seminarima za pripravnike. 

Preskočimo je zasada i krenimo u sadašnjost u kojoj vi ostvarujete svoju želju - volontirate, kako bi se jedan dan našli 

u ringu kao sudac za oblik pasa, dakle ona meritorna figura koja je u stanju stručno procijeniti estetsku i dijelom 

funkcionalnu vrijednost psa. Psa ćete procijeniti prema važećem FCI standardu pasmine, gdje je detaljno opisan 

njegov izgled, a često ukratko i povijest pasmine i obavezno njegova uloga u suživotu s čovjekom. 

Kako postići tu stručnost koja će vašem mišljenju dati važnost i težinu? 

Uvod u suđenje 

I. dio - tekst baziran na predavanju za kinološke pripravnike 

održanom 20.1.2018. 

Piše: Dubravka Reicher, prof. 

PRIPREMA - Svakako je potrebno prikupiti veliko znanje 

o pasmini/pasminama koje želite suditi. Na pomoć su vam 

skripta, razna literatura, ali i praktične aktivnosti - pohađanje 

izložbi i promatranje tijeka suđenja i plasiranja, stažiranje 

i rad u ringu, razgovor s uzgajivačima i sucima te na 

kraju, cijelo vrijeme na raspolaganju vam je internet, koji je 

potpuno transformirao nekadašnje mukotrpno traženje i nabavljanje 

informacija izvana - iz svijeta razvijenijih kinologija. 

Nakon što ste zadovoljili sve uvjete prema Pravilniku o 

stručnom radu HKS-a i osjetili da ste spremni suočiti se s 

testom vašeg znanja pristupate ispitima prema programu 

za pripravnike. 


OSNOVE PRI PROCJENI 

I konačno će doći dan kada stojite u ringu i 

ocjenjujete pse. Uz veliko zadovoljstvo što 

ste ostvarili svoju želju, obično je prvi put 

prisutna i doza nesigurnosti. 

ISPITI - Prvi ispit je pismeni i traži od vas 

osnovna opća i pasminska znanja te služi 

kao filter za odabir pripravnika za suce. 

Namjena mu je provjeriti vašu stručnu 

spremnost kako bi pripravnička stažiranja 

na koje ćete ići polučila svoju svrhu. 

Ukoliko niste svladali ta prethodna znanja, 

nećete imati koristi od boravka sa sucem 

u ringu. 

Nakon pripravničkih stažiranja doći će i 

dan velikog usmenog i praktičnog ispita 

pred sudačkom ispitnom komisijom. Ispitivat 

će vas tematiku koju ste ste već prošli 

na pismenom ispitu, ali sada puno detaljnije, 

vaše znanje treba biti ekstenzivnije i 

sigurnije. Uskoro ćete biti sudac i vaša će 

vam se okolina obraćati s punim povjerenjem 

očekujući od vas odgovore iz najrazličitijih 

područja kinologije o kojima trebate 

biti informirani. No, to je samo jedan 

dio potrebnog znanja. Najvažnije je dobro 

poznavanje i razumijevanje anatomije, 

da bi mogli kvalitetno vršiti procjenu psa. 

Nakon usmenog dijela, očekuje se da i 

praktično prikažete svoju umješnost sa 

psima koje ste doveli na ispit. Obavit ćete 

sudačku proceduru kao u ringu, a to znači 

pogledati psa, opipati, zatražiti da se kreće 

i kada završite s pregledom opisati psa 

komisiji, kao da ga ocjenjujete na izložbi. 

Bit će tu pitanja vezanih za građu dotičnog 

psa, njegove mane i odlike, ali i općih pasminskih 

pitanja. To je dakle ispit koji vam, 

ukoliko ga položite, otvara vrata izložbenih 

ringova. 

Postoji još jedna vrsta pismenog ispita 

kojem pristupate ukoliko želite postati 

sudac za pasmine koje se kod nas rjeđe ili 

nikako ne viđaju, pa ih je problem odstažirati. 

Ovom prilikom želim napomenuti da 

hrvatska kinologija, iako mala, uživa određeni 

ugled i u zemljama s bogatijom tradicijom 

i razvijenijom kinologijom. Naše 

suce pozivaju organizatori izložbi bez prethodne 

provjere matičnih saveza, što znači 

da postoji povjerenje u naš sistem edukacije 

i priznavanja sudaca. Upravo zato je i 

ovaj ispit osmišljen kako bi naši suci mogli 

ponosno reći da su prošli ispit za sve pasmine 

za koje imaju dozvolu suditi. 

Za ovaj ispit prvenstveno treba upoznati 

izgled pasmine kako bi je mogli prepoznati, 

a pitanja se odnose na izgled psa i 

ograničena su na opis naveden u standardu, 

a izražen osobnim riječima. 

Mali savjet pri pripremanju ispita, kako bi 

izbjegli učenje napamet tekstova iz standarda. 

Upoznajte prvo sekciju u kojoj se 

te vaše pasmine nalaze, a koja ima svoje 

zajedničke osobine. Onda prođite ponovo 

standarde ovaj puta uočavajući razlike u 

odnosu na njihove slične ili zajedničke karakteristike. 

Važno je i da pogledate diskvalifikacijske 

greške i upamtite ono što 

se čini istaknuto ili važno za pasminu. 

Dobro je zato podsjetiti se osnova pri procjeni 

psa. Redoslijed osnovnih elemenata 

procjene je stvar individualnog pristupa 

svakog suca, ali ih treba sve uključiti. 

Osnove čine tip, balans, stil, soundness, 

kondicija i silueta. Ostale stvari također 

sudjeluju u procjeni su konstitucija, dlaka 

- ovisno o pasmini važnija ili ne (primjer 

golden retriver ili toy), boja očiju (ovisno o 

pasmini), nošenje repa itd. 

Što je tip i koji su elementi važni u procjeni 

tipa? Je li to glava, silueta tijela, kretanje? 

Tip psa je kombinacija posebnih osobina 

pasmine koje je čine unikatnom. Pas mora 

imati izražene upravo te osobine koje standardom 

karakteriziraju tu pasminu. Prema 

standardu samo je jedan korektan tip. 

Riječ tip se često upotrebljava u značenju 

osobne preferencije suca što je krivo i ne 

bi smjelo utjecati na procjenu. 

Dakle, tip čine osobine koje tu pasminu 

čine posebnom, različitom od drugih sličnih 

pasmina i pas dobrog tipa odlikuje se izraženim 

upravo tim karakteristikama. Loš tip 

znači da pas ima nepravilne, nekorektne 

upravo te osobine. Slabi tip znači da su te 

karakteristične osobine kod psa prisutne, 

ali nedovoljno, slabo izražene. Tip nema 

veze s veličinom i snagom. 

Prepoznavanje pravog tipa je jedna od prioritetnih 

zadaća suca pri suđenju, ali isto 

tako i uzgajivača. Pas koji je tipičan privlači 

pažnju stručnjaka – specijalista bez obzira 

na druge osobine koje posjeduje (balans, 

korektnost građe, prezentacija). 

[ NASTAVLJA SE ] 


R A Z G O V O R 

dr. Gail Goodman 

1988. godina, štenad iz legla The Archives Azal of Davijoya x Div Tarabin 

Barbor i Bedvi, uz trofej Američkog saluki kluba osvojen od Azal ben Azala. 

Foto: D. Goodman 

MIDBAR saluki 

JEDNA 

od najzanimljivijih osoba na koju 

smo naišle je dr. Gail Goodman, 

uzgajivačica salukija, istraživačica 

i entuzijast. Gail uzgaja salukije 

već 40 godina pod prefiksom 

MIDBAR. Živi u Novom Meksiku u 

SAD-u i sigurno je jedna od posebnijih 

osoba u svijetu salukija. 

Kako je Gail pisala o salukijima 

još od 1970. dijelila je svoja iskustva 

i način na koji su ta iskustva 

utjecala na njen pogled na pasminu. 

Članci koje je sastavljala mogu 

se naći na njezinim internetskim 

stranicama. Neki njeni članci bili 

su nominirani i nagrađivani od 

Udruženja kinoloških spisatelja 

Amerike (Dog Writers Association 

of America). Na kraju, spomenimo 

i njenu knjigu "The Saluqi", o kojoj 

će biti riječi kasnije. 

Kad se upoznala sa salukijima na 

Bliskom Istoku početkom 1970- 

tih godina, uvijek je osjećala da je 

istočnjački tip salukija „iskonski“ 

te nikad nije pomislila ništa drugo 

osim da su hrtovi tih regija vrijedni, 

dragocjeni psi, zbog čega je počela 

proučavati 'pustinjske linije'. 

Završila je poslijediplomski studij 

etnografije te je imala dobru vizualnu 

memoriju, tako da su joj prvi 

beduinski salukiji koje je vidjela 

ostali urezani duboko u pamćenje. 

Kako smo došle na ideju da napišemo članak o perzijskim 

hrtovima i da intervjuiramo baš Gail Goodman? 

Kada počinjemo proučavati pasminu koja nas zanima, prvo što tražimo su informacije. 

Današnje društvene mreže uistinu spajaju ljude i dozvoljavaju nam da zavirimo u 

tuđe univerzume. Nekako smo zahvalni na tome, jer na taj način vrlo lako možemo 

otkriti drugačije svjetove i poglede. 

Bila je sretna što je nakon povratka 

iz Izraela u SAD bila u mogućnosti 

fotografirati i proučavati 

mnogobrojne salukije uvezene iz 

Saudijske Arabije, prave beduinske 

pse. Ponekad i nekoliko generacija 

koje su dolazile iza njih. 

Imala je veliku sreću jer joj je to 

sve bio temelj za razumijevanje 

izvornih tipova pasmine. 

Još jedna sretna okolnost koja je 

pomogla da postane prava "saluki 

osoba" bilo je leglo između psa 

zapadnjačkih linija The Archives 

Azal of Davijoya (koji je bio samo 

7 generacija iza legendarnog salu- 


SALUKI 


Piše: Lea Slunjski, Maja Čosić 

Gail uzgaja salukije već 40 godina pod prefiksom MIDBAR. Živi u Novom Meksiku 

u SAD-u i sigurno je jedna od posebnijih osoba u svijetu salukija. 

Prvi saluki Gail Goodman 

kija Sarona Kelba) i izuzetno atletskog izraelskog 

uvoza 100% beduinskih linija Div Tarabin. 

To leglo bilo je prvo lego s direktnim pustinjskim 

linijama koje je bilo upisano u rodovne 

knjige Američkog kinološkoga saveza (AKC) 

još od 1940-tih godina. 

Dar i Div Tarabin, koje je Gail uvezla iz Izraela 

imaju zanimljivu pozadinu. Njihova pra-pra 

baka Ruah Tarabin je poklonjena od Tarabin 

beduina Salima Ibn Jahzija sa Sinaja 1968. 

Igalu Selli (uzgajivačnica Tarabin, Izrael). 

Kako je kod Arapa poklon odraz onog koji poklanja, 

samo najbolji salukiji su se poklanjali. 

Stoga, Ruah Tarabin bila je nesumnjivo "najbolja" 

te je parena sa drugim beduinskim psom 

imena Lobo. Tim kombinacijama samo se potvrdila 

njihova kvaliteta. 

Kako je Gail provodila vrijeme s atletskim salukijima 

i tijekom svih tih godina treninga i natjecanja, 

njeno oko naviklo se na "funkcionalnu 

formu“. Atletski salukiji imaju poseban izgled, 

neovisno o njihovim linijama. 

Dakle, nije teško shvatiti zašto su nas činjenice 

koje znamo o njoj, fotografije koje smo vidjeli i 

njen način tumačenja salukija zaintrigirali te 

smo mi, početnici, mladi entuzijasti, bili presretni 

da možemo razgovarati s njom i da možemo 

naučiti i čuti barem dio informacija o njezinim 

avanturama u više od 40 godina provedenih u 

saluki svijetu. 

Ova osoba je zasigurno promijenila naš pogled 

na pasminu i nekako se nadamo da će se promijeniti 

i pogled čitatelja do kraja ovog članka. 

Saluki, elegantan hrt kojeg susrećemo na izložbama. 

Graciozan, simetričan, velike brzine i izdržljivosti, 

snage i aktivnosti... 

No, sigurni smo da je ova pasmina mnogo više. 

Željele smo da nam Gail otkrije svoju viziju salukija 

kroz svoja iskustva i istraživanja. 

Koji je razlog da Vas je ova pasmina privukla i 

kada ste počeli istraživati salukije? Kako se 

dogodilo da ste putovali u zemlju iz koje pasmina 

potječe i što ste se nadali da ćete tamo 

pronaći? 

Nakon što sam diplomirala 1965. jedno vrijeme 

sam radila, no poželjela sam putovati i vidjeti 

The Archives Azal of Davijoya 

u indijanskom rezervatu Navajo 

1978. godine 

svijet van SAD-a. Posjetila sam Meksiko kada 

sam još bila student i imala sam se želju jednog 

dana vratiti u tu lijepu zemlju. To sam i učinila te 

sam se zaposlila kao profesorica engleskog. 

Meksiko nije bio mjesto gdje sam poželjela duže 

ostati, pa sam otputovala u Izrael. Tamo sam 

stigla 1967. godine, neposredno nakon šestodnevnog 

rata, kada je Izrael vratio Jeruzalem i 

poluotok Sinaj. Zaposlila sam se kao profesorica 

engleskog, jer sva djeca u Izraelu uče engleski 

od najranije dobi do srednje škole. Radila sam i 

živjela u Izraelu gotovo deset godina. 

Negdje oko 1972. godine odlučila sam nabaviti 

psa. Jednog dana, kad sam vozila sina u školu 

spazila sam predivnog crnog afganistanskog 

hrta koji je stajao pod kamenom arkadom poput 

nekog drevnog mitskog bića te je u jednom trenutku 

samo nestao. Bila sam zadivljena i odlučila 

sam da je to pas za mene. Tako je moj prvi 

hrt bio afganistanski hrt. Mislim da početnike 

uvijek privuče boja ili druge egzotične odlike. 

Afganistanski hrtovi su vrlo egzotični, a ja sam 

bila početnik u svijetu čistokrvnih pasa. 

Vlasnici su se znali nalaziti sa svojim psima u 

parku u Jeruzalemu, u centru grada gdje su puštali 

svoje pse da se igraju. Upravo u tom parku je 

moj afganistanski hrt upoznao svog najboljeg 

prijatelja, krem salukija imenom Shahaf, što na 

hebrejskom znači “galeb”. 

Njih dvoje bi zajedno trčali, a moj afganistanski 

hrt je bio jedini pas sa kojim bi Shahaf 

Shahaf kao štene, Izrael 

komunicirao. Shahaf je bio iz linija Tarabin beduina, 

no tada mi to ništa nije značilo. Sjećam ga se 

i danas kao da je sve to bilo jučer. Bio je nevjerojatno 

inteligentan, znao bi staviti svoje šape na 

moja ramena i pokazati zube. Prvi puta kada je 

to učinio bila sam prestravljena, mislila sam da 

će me ugristi. No ubrzo sam shvatila da mi se 

smiješi! 

Kao što sam rekla, nisam se trenutno zaljubila u 

salukije, bili su mi “preobični” i trebala sam “prosvjetljenje”. 

To se nije desilo sve do mog posjeta 

jednoj izložbi u Tel-Avivu. Tada su se za mene 

stvari značajno promijenile. Pored ringa stajao je 

najegzotičniji pas kojeg sam ikad vidjela, vrlo 

odlakan grizzle saluki sa oznakama po licu koje 

su podsjećale na japansku masku. Bila sam zadivljena 

kao kada sam prvi puta vidjela afganistanskog 

hrta. Bio je fenomenalan, jednostavno 

fenomenalan - Sandstorm Nimrod, uvezen iz 

SAD-a, što mi je pomoglo da shvatim kako u 

Americi postoji puno više salukija od onih koje 

sam viđala. Jednostavno sam odlučila da želim 

njegovo štene te sam ga odmah rezervirala iz 

jednog od njegovih nadolazećih legala. 

Nimrod je bi otac dva legla sa kujama iz “pustinjskog 

uzgoja”. U oba ta legla okotila se samo 



jedna grizzle kujica, koja je naravno bila moja. Njen divan 

karakter bio je toliko dragocjen da me pretvorila u doživotnog 

ljubitelja salukija, koji sam ostala do današnjeg 

dana. 

U SAD sam se vratila bez salukija, jer je nesretnim slučajem 

moja kujica bila otrovana i uginula je prije našeg povratka. 

Voljela sam ju beskrajno. 

Možete li nam reći više o beduinima sa Sinaja i salukijima 

koji su živjeli sa njima? Kako ste prikupili znanje o 

njima i njihovoj kulturi? Jesu li postojale neke osobe koje 

su Vas uputile u svijet beduina i salukija? 

U vrijeme kada sam živjela u Izraelu 1967. - 1976., bila sam 

vrlo zaposlena, samohrana majka koja radi puno vrijeme, 

ali nakon što sam nabavila pse počela sam posjećivati događaje 

na kojima su bili prisutni hrtovi i učiti o pasminama. 

U to doba salukiji koji su tamo živjeli bili su većinom 

uzgojeni od beduina, koje su Izraelci nabavljali sa Sinaja. 

Postojao je i značajan broj salukija u pustinji Negev, koji 

su živjeli sa beduinima. Kao što sam spomenula, postojali 

su i uvezeni psi, poput Nimroda, uvezenog iz SAD-a, Branwena 

uvezenog iz Španjolske i Srinagara iz Južne Afrike. 

Možda ih je bilo i više, no ovih se sjećam. Tijekom tih godina, 

nisam imala doticaj sa beduinima, osim kada sam kampirala 

na Sinaju. Tamo su bili beduini sa svojim devama i 

dva salukija. Tada još nisam imala salukija, ali ono što sam 

shvatila je da je pasmina "pripadala" beduinima. 

Godinama kasnije shvatila sam kako je nevjerojatna bila 

posvećenost Izraelaca koji su istraživali salukije na Sinaju, 

tako kratko nakon 1967., kada je bjesnio rat na tim područjima. 

Osobe koje sam upoznala i moram ih spomenuti, 

a radile su rana istraživanja bili su Rita i Zeev Trainen, 

oboje doktori veterinarske medicine i Igal Sella. 

Bračni par Trainen studirao je u Europi te su na neki način 

imali “zapadnjačke” poglede na čistokrvne pse. Bili su 

vrlo aktivni u Izraelskom Kinološkom Savezu te su oboje 

bili suci za oblik. U isto vrijeme bili su i otvoreni i znatiželjni 

prema beduinskim salukijima na Sinaju, za razliku od 

mnogih koji bi osuđivali pse iz tih linija da su križanci. 

No, ova grupa znanstvenika, a pogotovo Igal Sella gledali 

su na salukije sa Sinaja kao na vrijedne i autohtone pasmine 

koje se moraju sačuvati, kao i sva ostala flora i fauna 

na Sinaju. 

Kako su ti psi bili registrirani, jesu li mogli dobiti rodovnice? 

Iako su mnogi salukiji na Sinaju bili zapušteni, pothranjeni 

i neelegantni, bračni par Trainen i Igal Sella fotografirali 

su ih i pisali članke o njima. Psi koje su dovodili 

sa Sinaja bili su registrirani u rodovnoj knjizi Izraelskog 

Kinološkog Saveza, te se jedno vrijeme pojavio povećani 

interes za njima. 

Saudijska Arabija, 1950. godina. Beduin i saluki. Foto: C. Rodarty 

Iako je bračni par Tranien cijenio genetsku vrijednost 

salukija sa Sinaja, pokušali su primijeniti 

FCI sistem razvrstavanja pasmina na pse koje 

su tamo susretali. Oni nisu pitali beduine kako 

oni vode ili klasificiraju kratkodlaki i odlakani 

varijetet salukija, već su sami za potrebe registracije 

odlučili da će kratkodlake registrirati 

kao slugije, a odlakane kao salukije. Znači, u 

ono vrijeme u Izraelu su štenci iz istog legla bili 

registrirani u FCI rodovnim knjigama kao dvije 

različite pasmine! Također su odlučili da se kratkodlaki 

i odlakani varijetet ne smiju križati. 

Na sreću, ta smiješna praksa odbačena je početkom 

1980-tih. 

Jasno, ništa od navedenog nije bilo u direktnom 

kontaktu s beduinima, osim što su salukiji uzgojeni 

od beduina mogli dobiti FCI rodovnice. 

Jedini Izraelac koji je odlučio sačuvati beduinski 

genetski bazen bez križanja za zapadnjačkim 

psima bio je Igal Sella (uzgajivačnica Tarabin), 

tako da sam, kad sam se vratila u SAD bez salukija, 

kontaktirala Sellu jer sam shvatila vrijednost 

uvoza šteneta 100 % beduinskih linija. 

Ovi događaji klasifikacije i registracije odvijali su 

se u vrijeme kada sam imala svog prvog salukija 

i nisam znala puno o povijesti pasmine, ali to sve 

bila je pozadina moje odluke da uvezem Dar i Div 

Tarabin, uzgojene od Igara Selle 1982. godine. 

Dar i Div Tarabin imali su FCI rodovnice u 4 generacije, 

što je bilo dovoljno da ih registriram kod 

Američkog kinološkog saveza (AKC). 

U periodu od 1960. - 1970. nisam mnogo naučila 

o ili od beduina. No, vidjela sam bezbroj beduinskih 

salukija što mi je pomoglo da dobijem osjećaj 

za pasminu, za pse koji su pustinjski ili zapadnjački 

uzgoj. Komunicirala sam s mnogim vlasnicima 

salukija u Izraelu. Tada sam pročitala 

knjigu "Saluki u umjetnosti, povijesti i sportu", 

Samir, 100% saudijske linije (Bani Dawsari Brandi x Satam), 

1987. god. Po mišljenju Gail, predivan primjerak pasmine. 

autora Hope i Davida Watersa (The Saluki in Art, 

History, and Sport: Hope & David Waters) i bila 

sam potpuno zanesena beduinskom poviješću 

pasmine. U stvari, knjiga je ostavila značajan 

dojam na mene. 

Tijekom posjeta Izraelu 1999. godine upoznala 

sam i intervjuirala beduine i vlasnike izraelskih 

arapskih salukija i to je bilo izuzetno informativno 

te su tako nastali članci "Travels" i "Pilgrimage 

to Sinai", objavljeni na mojoj internetskoj 

stranici www.midbarsalukis.com. Tada je bio 

snimljen i TV prilog "Sve o pasmini saluki“ 

("Breed All About It, the Saluki"). 

Kada sam se vratila u SAD 1976. godine, moja 

akademska edukacija o beduinima nastavila se 

čitanjem i istraživanjem, što traje i dan danas. 

Uvijek postoji nešto novo što se može naučiti, 

naći na društvenim mrežama, itd. Obzirom da 

sam kreativna, i akademik također sam i pisala 

o stvarima koje su me interesirale ili za koje 


SALUKI 


sam smatrala da se trebaju cijeniti. To se osobito tiče 

"pustinjskih linija", koje su u ono vrijeme bile prilično 

omražene. 

Možete li nam reći nešto o lovu sa salukijima? 

Kakav je pustinjski teren, i možete li ga usporediti 

s terenom u Vašem dijelu SAD-a? 

Odgovore na pitanja o "pustinjskim uvjetima" saznala 

sam slučajno, jer sam živjela u području Phoenixa u Arizoni, 

gdje su temperature vrlo slične onima u Saharskoj 

pustinji. 

Moje leglo The Archives Azal of Davijoya x Div Tarabin 

bilo je izuzetno atletsko. Također su bili bogati hibridnim 

vigorom. (op.a. Štenci su bili prva generacija beduinskih 

i zapadnjačkih linija.) 

Uvijek sam voljela šetati sa svojim hrtovima, a u Arizoni 

je bilo mnogo zečeva, pogotovo osamdesetih godina 

prošlog stoljeća. Imala sam dozvolu da šetam po obrađenim 

poljima, koja su graničila sa pustinjskom šikarom 

gdje su se zečevi mogli sakrit, ali i izaći u polje te jesti 

usjev. Rane osamdesete su bile vrlo vlažno razdoblje, 

uslijed čega je bilo mnogo trave i zelenila koje su zečevi 

jeli. Uglavnom, kada sam počela voditi svoje štence iz 

kombinacije Azal X Div u to polje vidjela sam nešto nevjerojatno. 

Bili su stari tek 11 mjeseci. Poučena iskustvom 

svojih drugih salukija, mislila sam da će zec uteći 

čim izađe na makadam, obično je odmicao sve dalje i 

dalje dok ga ne bi izgubili iz vida. Jednog dana zec je 

iskočio pred moje štence, a oni su ga potjerali po makadamu 

i uz moje čuđenje sve više mu se približavali, sve 

dok zec nije bio prisiljen skrenuti u polje sa štencima 

točno iza njega! Nisu bili dovoljno snažni da ulove tog 

prvog zeca, ali u sljedećim godinama ulovili su mnogo 

zečeva. To prvo ganjanje zeca desilo se 1986. godine, i 

kao da je bilo jučer. 

Tako su započele moje godine coursinga u otvorenom 

polju (open field coursing). S obzirom na jedinstveno 

podrijetlo tih štenaca, odlučila sam da trebaju dokazati 

svoju vrijednost a to se moglo ostvariti samo putem natjecanja. 

Sedam štenaca iz tog legla osvojilo je naslove 

Open Field Coursing, Courser of Merit, kupove Američkog 

saluki kluba te su osvojili titule „Grand Coursers“. 

Kakva je bila temperatura u pustinji i kakvi su bili ostali 

uvjeti? Osobito nas zanima jesu li ti posebni uvjeti 

utjecali na anatomiju pasa. 

Div i Dar Tarabin 

Štenad iz legla The Archives Azal of Davijoya x Div Tarabin, 11 mjeseci starosti. Na slici: Moty, Bedvi, Azal ben Azal i Gail. 

Bedvi je osvojio Rama Cup Američkog saluki Kluba. Bio je to prvi trofej coursinga u otvorenom polju (open field coursinga) osvojen 1986. 

Prvo bih spomenula problem vrućine i trkaćih pasa. 

Vrućina može biti smrtonosna. Trčanje podiže tjelesnu 

temperaturu i nakupljanje toksina u krvi. Autohtoni beduinski 

saluki bio je trkač na duge staze po pustinjskom, 

oštrom terenu te je imao strukturu i fizionomiju prilagođenu 

pustinjskom okolišu. 

Kod salukija, omjer mišića prema kostima određuje se 

prema terenu i klimi. Što brže hrt trči, primjerice veliki 

engleski hrt, više tjelesne topline proizvede. Znači, omjer 

mišića prema kostima su teški mišići i lake kosti. 

Kod salukija stvari su obrnute. Dužina pokrivanja terena 

u trku uvjetovana je prije dužinom nogu nego brzim istezanjem 

i skupljanjem mišića leđa, tako da veće pokrivanje 

poda (dugim nogama) proizvodi manje topline i doz- 

voljava trk na duže distance. Saluki treba i jake, 

čvrste kosti, jako vezivno tkivo, jake jastučiće 

na šapama i čvrste prste. Premda Saluki ima i 

druge fiziološke prilagodbe pustinjskim uvjetima, 

okoliš najviše utječe na strukturu ili morfologiju 

pasmine na istoku. 

Moje mišljenje je da je od iznimne važnosti da 

ovo shvatimo. To je razlog zašto (barem do nedavno) 

beduinski saluki nikada nije postao veliki 

engleski hrt. Ljudi generalno vole brzinu. 

Veliki engleski hrtovi (greyhoundi) bili su dostupni, 

uvoženi, poklanjani itd. godinama u zemlje 

Bliskog Istoka. Tako dugo dok su postojale i 

dominirale autohtone kulture i lovačke tradicije, 

čistokrvni veliki engleski hrtovi jednostavno nisu 

mogli opstati u tim uvjetima. Ukoliko je bilo križanaca, 

priroda bi uskoro istrijebila sve što bi 

ograničavalo rad u tim teškim uvjetima. 

Možemo vidjeti da se adaptacijski proces brzini 

dešava i danas kod modernih pasa korištenih za 

utrke u Arapskom zaljevu. Pogledajte strukturu 

pasa koji pobjeđuju na tim utrkama. 



MIDBAR SHEMESH EYAL I K'TIFAH B'SHEMESH 

(Midbar Or m'Bustan ha Galil x Midbar Kesem Calanit), oštenjeni 2005. godine 

Danas dok sam šetala pse, palo mi je na pamet 

da ljude sigurno zanima što mislim pod "vrućinom". 

Koja temperatura može biti kobna za 

trkaćeg psa u zemlji podrijetla i koja ovdje gdje 

ja šetam. Živim u jugozapadnom dijelu SAD-a, 

u regiji nazvanoj "visoka pustinja" (high desert). 

Vjerojatno jer se nalazimo na 1.500 metara nadmorske 

visine, na području sa vrlo malo vlage i 

nažalost čestim sušama. 

Trenutno imamo nerazumno toplu zimu. Izašla 

sam ranije ovog jutra i temperatura je bila -1°C, 

no, do trena kad sam počela šetati već je bilo 

oko 6°C. Nebo je bilo bez oblaka, sunce je blještalo 

po nama i u roku sat vremena temperatura 

se popela na više od 15°C. Gušteri su jurcali 

okolo i mojim salukijima postalo je VRUĆE. 

Da su spazili zeca i jurili ga par kilometara bili bi 

u stresu. UVIJEK nosim vodu u šetnju i nudim je 

psima, bez obzira jesu li trčali ili ne. 

Uvjeti u južnim regijama Bliskog Istoka, odakle 

dolaze moji bazni psi bili su vrlo slični. Nisam sigurna 

u vremenske uvjete u Iraku ili Siriji, ali 

područje Britanskog Mandata Palestine, Sinaja 

i Egipta karakteriziraju vrući dani i hladne noći. 

Fiziologija salukija savršeno je prilagođena tim 

uvjetima jer u suprotnom oni ne bi mogli preživjeti. 

Moji salukiji danas imaju mnogo generacija 

zapadnjačke krvi, tako da nisu više toliko savršeno 

prilagođeni pustinjski psi, kao i većina 

zapadnjačkih hrtova. Tako da je potrebno paziti 

kada pas trči, čak i na lure coursingu ili utrkama. 

Mnogi salukiji još uvijek imaju jak lovački nagon 

i dat će maksimum od sebe, stoga vlasnici uvijek 

moraju imati na umu da vrućina može ubiti. 

Trčanje na duge distance na visokim vrućinama 

uzrokuje nemilosrdne promjene na strukturi i 

fizionomiji pasa. Pravokutna i izdužena građa 

tijela nikada nije bila karakteristična za istočnjački 

tip salukija. Duge noge i prilično ekonomična 

građa i tjelesna masa karakteristika je 

naše pasmine. Smatram da izraz “dobro građen” 

(skladan i umjeren) pristoji ovoj pasmini, ali pod 

sklad se više misli na sklad deve ili arapskog 

konja, ne na sklad u zapadnjačkom smislu koji 

teži sve većoj dužini tijela i sve izraženijim kutovima. 

Iako je saluki varirao u tipu, on je uvijek 

bio pustinjsko savršenstvo, figura maratonca 

sposobnog trčati po suhom i teškom terenu. 

Možete li nam opisati temperament beduinskih 

salukija? Kakav temperament se Vama 

sviđa i zašto? 

Drago mi je da ste me pitali za temperament 

salukija s Bliskog Istoka. Naravno, to je za mene 

polazište za rangiranje karaktera različitih linija 

i pojedinaca danas. 

Kao što saluki varira u tipovima, jednako varira 

i u temperamentu. Smatram da je pravedno reći 

da je svaki saluki individua i samo osobe koje 

to mogu prihvatiti i cijeniti mogu uživati u njima. 

Oni koji to ne cijene su osobe koje ne bi trebale 

imati salukija. Oni koji razumiju osobnost svakog 

salukija i spremni su to prihvatiti, znaju prepoznati 

u svom srcu značenje prekrasnog stiha 

arapskog pjesnika iz 10. stoljeća, Abu Nawasa: 

"Kako si predivan saluki, nema ti ravnog!" 

Da nisam imala pustinjske linije i da nisam lovila 

s njima te kasnije imala leglo sa Div Tarabin, 

vjerojatno ne bih nastavila sa uzgojem. Pustinjske 

linije i njihovi potomci naučili su me što je 

originalni temperament salukija. 

Imala sam pse iz različitih linija oko 6 godina 

prije nego što su se okotili Dar i Div. Ti psi su 

bili dobri, no ne previše fokusirani na mene. 

Neki od njih bili su prilično destruktivni u kući i 

ne baš "čisti". Ono što želim reći je da nisu bili 

"snažne osobnosti", iako su bili vrlo dragi. 

Kada sam ih počela izvoditi u polje, pobjegli bi i 

radili po svom, bez da obraćaju pažnju na mene, 

trenirala sam ih da mi se vrate na poziv uz nagradu, 

što je većina i prihvatila. 

Postojali su razni časopisi sa svakakvim člancima 

o karakteru koji su uglavnom tumačili da 

saluki nije poslušan pas, da je neovisan lovac, 

da ga je teško naučiti na kuću i da se ne odazivaju 

na poziv. Iz nekog razloga, svi pisci tih članaka 

i dalje su voljeli pasminu. Kako je to poprilično 

opisivalo moj čopor, nekako sam i sama 

prihvatila taj opis kao istinit. 

No, 1982. Dobila sam Dar Tarabina. Bio je star 

oko 4 mjeseca. Ne samo da nije izgledao kao 

ostali salukiji, nego se nije niti tako ponašao. 

Unatoč dugom putu iz Izraela, presjedanju u 

Kaliforniji te letu za Novi Meksiko bio je smiren, 

pametan i nevjerojatno "čist". Nije ga bilo potrebno 

učiti da nuždu obavlja van kuće. 

Najzanimljiviji dio u vezi njegovog karaktera je 

izašao na vidjelo kada sam ga počela voditi u 

šetnje. Tada sam živjela u rezervatu Navajo 


SALUKI 


Midbar Kishuf Tzyad (Midbar Osef m'Leila x Midbar K'tifah b'Shemesh) 

oštenjen 2013. u lovu na zeca 

Midbar Osef i Dvash m'Leila, oštenjeni 2009. godine 

(Midbar Or m'Bustan ha Galil x El Baz Leila) 

Indijanaca, i šetali smo po kamenitom, brdovitom 

i šumovitom području. Kako sam rekla, 

moji ostali salukiji bi otrčali i radili što im se 

svidi, ali ne Yakhar (aka. Dar Tarabin). Otrčao 

bi najdalje što bi mogao, a da me još uvijek 

ima na oku te bi se vraćao nazad meni. 

Kao da je znao da još nije dorastao da trči s 

odraslim salukijima. Nitko ga to nije učio, 

njegovo ponašanje bilo je instinktivno. 

Kada sam dobila Njegovu sestru, Div Tarabin, 

jer ju prvi vlasnici nisu htjeli, počela sam ih 

zajedno voditi u polje. Njihovo ponašanje me 

zadivilo. Naučili su me kako se trebaju ponašati 

LOVAČKI salukiji. Kako nisam odrasla 

s lovačkim ili čistokrvnim psima, što sam 

mogla znati o lovačkim psima? Ništa. 

Čitala sam o "neovisnim lovcima" i moji zapadnjački 

salukiji samo bi pobjegli ispred 

mene i nisam imala nikakvu kontrolu nad 

njima, ali sam to prihvatila kao "normalno". 

Ako su tako rekli stručnjaci, mora da je istina. 

E pa, nije istina, već je smiješno, napisano od 

osoba koje nikad nisu imale iskonskog lovačkog 

salukija. Kao prvo, religijski, bilo je zabranjeno 

da muslimani pojedu bilo što što nisu 

vidjeli da je njihov saluki ulovio, a lovina ne 

smije biti rastrgana. Saluki je morao biti "treniran", 

svaki je bio blagoslovljen prije lova, 

a lovac je ritualno prerezao vrat lovini koju bi 

saluki uhvatio. I tako, ova ideja o "neovisnom 

lovcu" (pretpostavljam lov bez ljudi) ispada 

kulturološki nemoguća. 

Lovački salukiji lovili su s ljudima, bili su uzgajani 

da love s ljudima, trenirani da ne rastrgaju 

lovinu i bili potpuno fokusirani na lovca. 

Saluki i lovac bili su tim. Ukoliko se koristio 

sokol, tada su saluki, lovac i sokol bili tim. 

Saluki lovi i u timu s drugim salukijima i točno 

prepoznaje koji pokret člana tima znači "lovi". 

Dakle, saluki je bio i ostao potpuno fokusiran 

na svog vlasnika i njegov rad. 

Upravo to naučili su me Div i Dar Tarabin. 

Kroz njihovo ponašanje naučila sam kako 

lovački saluki radi s lovcem, jer oni su točno 

na taj način radili sa mnom! 

Jednostavno su bili takvi, nisam ih trenirala, 

nisam niti nosila poslastice u šetnju. Uvijek 

su bili unutar mog vidokruga, kretali su se 

ispred mene, a ako bi povikala "zec" znali su 

što to znači. Ako ne bi odmah spazili zeca, 

pogledali bi u mene, pročitali smjer u kojem 

gledam i potrčali upravo u tom pravcu. 

Ukoliko bi Dar Tarabin ulovio zeca, donio bi 

ga meni, ukoliko bi Div Tarabin ulovila zeca, 

pojela bi ga! Vjerojatno bi kod beduina morala 

proći ozbiljan trening! 

Moj zaključak je da su bili divni pratioci u lovu. 

Div Tarabin ujedno je imao jako dobar njuh. 

Nikada nisu pobjegli, uvijek su mi se vratili 

kad je bilo vrijeme za ići doma. Bilo je milina 

šetati s njima, i voditi ih u polje. Ista stvar bila 

je i kod kuće. Bili su moji najbolji prijatelji i 

bili su mi vrlo naklonjeni. Obožavala sam ih. 

Potomci Div Tarabin bili su isti kao i ona, no 

znatno brži. Imali su isto, fokusirano i poslušno 

ponašanje. Lovački psi moraju biti poslušni, 

inače su beskorisni. Ovo se tiče salukija, 

kao i svih ostalih lovačkih pasa... 

Kao što sam rekla, "pustinjski" salukiji iz različitih 

regija ili linija imaju različite osobnosti, 

i iz razloga jer mnogi nisu potekli iz sredina 

gdje psi žive u čoporima, niti se drže u skučenim 

prostorima ili dvorištima, mogu biti svadljivi. 

To NIJE njihova krivica, već naša, jer očekujemo 

ponašanja koja im nisu u krvi. Život u 

pustinji bio je preživljavanje najjačih i to preživljavanje 

bila je borba. Zato su pustinjski 

psi puno čvršći od ostalih. 

Kada ljudi kažu da očekuju da se svi njihovi 

salukiji izvrsno slažu i da ne toleriraju svađanje, 

ja bih uvijek odgovorila sljedeće: 

"Ukoliko zatvorite 10 'kinologa' u sobu na 

tjedan dana, samo nekoliko bi ih preživjelo, 

zašto da očekujemo drugačije ponašanje od 

pasa?“. 

Svi moji salukiji žive u kući, ali imam grupe 

koje se bolje ili lošije slažu. Ne želim se nositi 

s čoporom, već želim grupu individualaca. 

Moji su psi pustinjskih linija bili vrlo dobri 

prema ljudima i nisu uopće bili sramežljivi. 

Uvijek su znali svoj posao i nikada nisam s 

njima imala problema u lovu. Doduše, većina 

salukija iz tih linija nije htjela trčati za umjetnim 

mamcem na "lure coursingu". 



Većina pasa iz pustinjskih linija bili su izjelice, i 

bilo ih je lagano držati. Neki su u sebi imali gen 

"izgladnjelosti" i mislili su da im je svaki obrok 

zadnji, stoga su se lako mogli i udebljati. 

Iz iskustva s mojim "Midbar" linijama uvidjela 

sam da nakon generacija koje su imale dobru 

hranu, nisku razinu stresa, vesele domove i puno 

kretanja temperament postaje sve mekaniji i više 

"zapadnjački". Moji salukiji pustinjskih linija 

naučili su me što je pravi saluki i evo nas ovdje, 

40 godina poslije! 

Jeste li ikada pitali osobe iz zemlje podrijetla 

salukija što misle o “zapadnjačkom“ salukiju. 

Ukoliko jeste, koje je bilo njihovo mišljenje o 

modernom izložbenom psu. 

Za početak, bitno je što su beduini i osobe koje 

su ih "upoznale" mislili o svojim vlastitim psima. 

Što je bilo bitno beduinima, što su cijenili? 

To je bit. Nažalost, vrlo malo zapadnjaka se ikad 

potrudilo da ih to pita. Ovoj temi posvetila sam 

cijelo poglavlje u svojoj knjizi "The Saluqi". 

Podaci o toj temi variraju, kao što je to obično 

slučaj s anegdotičnim izvještajima putopisaca, 

antropologa ili bilo koga tko je pisao o beduinima. 

Pokušala sam sakupiti što više podataka, 

opisa, standarda kroz desetljeća kako bi ih mogla 

objediniti u svojoj knjizi. Ostali koautori knjige 

učinili su isto. Nažalost, mladi na Bliskom 

Istoku nisu imali interesa da istražuju ovu temu, 

tako da je preživjelo ono što je bilo pisano tijekom 

prošlosti i nešto materijala na arapskom. 

Po pitanju mišljenja koje Arapi imaju o zapadnjačkim 

salukijima, informacije su ograničene. 

Generalno, moj dojam jest da misle kako je 

zapadnjački saluki čistokrvan i oni uzgajivači 

koji su željeli nastaviti sa uzgojem većinom su 

se okretali uvezenim linijama. Znam za slučaj u 

Izraelu gdje se beduinima svidio jedan uvezeni 

saluki radi veličine. Taj pas bio je vrlo visok, što 

ih je impresioniralo. 

Ljudi s mnogo novca mogu kupiti što god požele, 

tako su neko vrijeme Arapi kupovali bilo kakve 

salukije sa zapada, ako su im ih uzgajivači htjeli 

prodati. Puno uzgajivača nije htjelo prodavati 

pse na Bliski Istok, ali cijene su bile visoke tako 

da su ipak mnogi psi bili uvezeni. Kako je lov postao 

zabranjen, prvo u Izraelu i kasnije na Arapskom 

Poluotoku, ostale su samo izložbe pasa 

kao nekakav kriterij za uzgoj. Ovo se dešavalo 

prije zaluđenosti Arapa s utrkama. 

Jedna stvar koja se posebno nije sviđala beduinima 

je “dlaka”, tj. jaka odlakanost. Čak i Danah 

Al Khalifa to spominje. Beduin je provirio kroz 

njezina vrata i komentirao da njezini zapadnjački 

salukiji uvezeni u Bahrain nisu čistokrvni (aseel) 

jer imaju previše dlake. (op.a. Danah Al Khalifa 

podrijetlom je Šveđanka koja se udala za člana 

kraljevske obitelji iz Bahraina. Uzgajala je salukije 

70-tih godina prošlog stoljeća pod imenom 

'Al Danah' te je bila jedna od najvećih poznavatelja 

i uzgajivača bahrainskih arapskih konja. 

Sastavila je prvu rodovnu knjigu bahrainskih 

arapskih konja, te je o njima napisala foto esej/ 

knjigu: 'The Living Treasures of Bahrain'.) 

Tijekom jednog od mojih intervjua s beduinom u 

pustinji Negev 1999., pokazala sam mu fotografiju 

vrlo odlakanog trobojnog salukija. Nakon 

dugog gledanja u nju, rekao je "Pa, možda je čistokrvan, 

ali nije iz ovog kraja". Na Sinaju, Tarabin 

beduin gledao je vrlo dugo u fotografiju vrlo 

odlakanog zlatnog salukija s bogatim zastavicama 

na prednjim nogama. Gledao je u fotografiju 

i šutio. Bilo koji laik sa zapada odmah bi prepoznao 

da je na slici saluki. Na kraju, prešao je 

prstom po fotografiji, prateći leđnu liniju i rekao: 

"Da, to je saluki." Dlaka mu je stvarala problem 

da odluči radi li se o salukiju ili ne. To je bilo vrlo 

zanimljivo, nikada neću zaboraviti što mu je pomoglo 

da donese odluku. 

Kao akademika, uvijek me zanimaju ponašanja i 

razmišljanja ljudi o nekoj stvari. Nakon što sam 

bila uključena i svijet izložbi ali i svijet pustinjskih 

pasa došla sam do zaključka da što god bi 

beduini cijenili, preferirali ili smatrali estetskim 

ili funkcionalnim, zapadnjaci bi to proglasili greškom. 

Kao da im je cilj bio da stvore izložbenog 

psa koji je sušta suprotnost onom pustinjskom, 

kao da žele uzgajati suprotno prirodi pasmine i 

odmaknuti se od te forme koja je bila funkcionalna 

stoljećima. Ovo predstavlja veliki izazov 

za uzgajivače izložbenih salukija, ukoliko žele 

"posjedovati" ovog predivnog, savršeno prilagođenog 

pustinjskog lovca. 

Ako su beduini voljeli svijetle oči, iz kojih god 

razloga, ovi drugi bi zahtijevali tamne oči, što 

tamnije to bolje. Ukoliko bi beduini cijelili zakrivljen 

rep, nošen visoko, zapadnjaci bi zahtijevali 

ravan rep nošen nisko te bi penalizirali suprotno. 

Ako bi se beduinima svidjela naglašena kralježnica, 

zapadnjaci bi htjeli dobro pokrivene, glatke 

linije tijela. Ukoliko bi beduini ili Kurdi preferirali 

kratku kožu na ušima ili čak kupirali uši, zapadnjaci 

bi zahtijevali viseće uši. 

Koje su najčešće boje salukija koje ste susretali 

u svojim istraživanjima? Postoji li omiljena boja 

među uzgajivačima pustinjskih linija? 

FCI standard salukija govori za brindle uzorak 

da je nepoželjan, jeste li vidjeli brindle pse u 

zemlji podrijetla? 

Prije mnogo godina, prije no što je Internet bio 

ovako raširen, salukiji su bili prodavani i na istok 

i na zapad, a boja je služila kao trag pasa uvezenih 

Bliskog Istoka jer se po njoj moglo prepoznati 

odakle pas dolazi. Više nije tako. 

Gail mjeri beduinskog salukija na Sinaju. Mnogi mužjaci bili su 

visine 63.5 cm, baš kao što je opisivala Florence Amherst 

ranih 1900-tih godina. 

1999. godina, šator Jume Abu Kawisha, 

pustinja Negev, Izrael. Foto: Z.Sirik 

Izrael, mjerenje salukija 

M. Matanija, 1999. godina 

Izrael, Negev pustinja, mjerenje salukija 

Jume Abu Kawisha, 1999. godina 


SALUKI 


Danas se sve boje mogu vidjeti na svim područjima. 

Tradicionalno, svijetle boje (Amherstia boje) - 

boje koje je Florence Amherst prihvatila kao 

čistokrvne bile su raširene u mnogim južnim 

regijama: krem, zlatna, crvena, zlatne nijanse 

po trbuhu, bijeli palež, bijele šape, sve vrlo tipične 

boje. (op.a. Florence Amherst osnovala je 

prvu modernu uzgajivačnicu salukija 1885. godine 

u Velikoj Britaniji, 1907. je sastavila i standard 

koji je služio kao temelj prvom standardu 

iz 1923. godine) 

Srebrna “grizzle” s paležom i bijelim okovratnicima, 

krzno prošarano smeđim i sivim tonovima 

bile su česte pojave u svim regijama, kao i svijetlo-zlatna 

boja, s bjelinama ili grizzle s bjelinama. 

Tamne boje su se pojavljivale samo na području 

Jordana, Sirije, Iraka i Turske. Postojale su i trikolor 

kombinacije, tamniji grizzle, krem i crveni 

psi, no tamniji psi bili su vjerojatno sjevernjačkog 

porijekla i starijih linija. Nije postojao velik 

broj uvezenih pasa iz Irana, možda jedan ili dva 

psa u uzgajivačnici Sarona, ali svakako ih nije 

bilo puno u Engleskoj. Plava i crna boja bile su 

vrlo česte u sjevernom Iranu, područjima Tazija, 

Kazahstanu i okolnim područjima. Tajgani (koji 

sliče afganistanskim hrtovima) su također bili 

tih boja. Znači, moguće sa se radilo o prilagodbi 

na klimu koja je bila hladnija i vlažnija. 

Crna, brindle i siva/plava svakako nisu bile učestale 

kroz povijest na područjima i regijama salukija. 

Postoje dokazi da su sve ove boje/uzorci 

postojali u početku uzgoja na zapadu, no bile 

su odbačene. Ukoliko su se pojavile u leglima, 

nije se s njima nastavio uzgoj, tako da proglašavanje 

brindle nepoželjnim nije ništa novo, to 

je uvijek bilo tako. 

Brindle je poseban slučaj, iako se crna i plava 

boja mogu spomenuti u istom kontekstu. 

Tradicionalno, ukoliko se saluki križao, to se radilo 

sa ovčarskim ili čuvarskim psima koje su 

posjedovali nomadi. Brindle se znao pojavljivati 

kod tih pasa, ali vrlo rijetko. Moguće je da se 

prenio na potomke tih križanaca. Nije istina da 

su se križanci ostavljali da uginu od gladi, jak i 

koristan pas uvijek je bio zadržan. Ukoliko se s 

njim uzgajalo nazad na salukije, moguće da su 

potomci bili brindle. Vidjela sam neke stare slike 

koje prikazuju brindle salukije. 

Danas su veliki engleski hrtovi "jet-set" psi po 

cijelom svijetu, u svim zemljama, posvuda. Ukoliko 

pogledate albume na društvenim mrežama, 

pa čak i u Sudanu, vidjeti ćete uvezene i čistokrvne 

greyhounde. Ti psi križaju se sa svime što 

trči, a štenad je obično crna, plava ili brindle. 

Ovdje se radi o različitom nasljeđivanju, kod 

ovčarskih i čuvarskih pasa i greyhounda. Boja je 

ista, ali genetika koja ju uzrokuje može iznenaditi. 

Tako da neuobičajeni brindle od prije puno 

godina i današnji uobičajeni brindle nisu genetski 

isti i nisu predmet istih vanjskih utjecaja. 

Ne mogu predvidjeti što će biti sa ovime u 

budućnosti. Nikad nisam susrela brindle salukija 

u Izraelu, a niti beduini u pustinji Negev koje 

sam intervjuirala 1999. godine. Vidjela sam 

crno-bijelog salukija s beduinima na Sinaju 

1975., jednog u Izraelu i nakon toga kao da je 

ta boja nestala. Očito da crna boja nije boja 

koja se zadržala kod salukija u južnim regijama. 

Imate li osjećaj da originalni tip salukija nestaje? 

Koji je najveći problem koji to uzrokuje? 

Ponekad mislim da su originalni "tipovi" nestali, 

a ponekad sam više optimistična. Smatram da u 

SAD-u postoji najviše tipova koji i dalje mogu 

pobjeđivati na izložbama, iinače niti jedan Midbar 

saluki ne bi zatvorio šampionat u ljepoti. 

Kod nas je još uvijek dozvoljen lov sa salukijima, 

a neki pojedinci koji ih vode u lov posjećuju i izložbe, 

tako da naši suci imaju prilike vidjeti i 

funkcionalne tipove. Još jedna velika razlika 

prema FCI zemljama je da u SAD-u donedavno 

nije bio priznat niti azawakh niti sloughi, tako 

da nije postojao pritisak da se napravi velika 

razlika među tim varijetetima, saluki se jednostavno 

mogao pojavljivati u više tipova u proporcijama 

ili boji bez da se čuju komentari: 

"Oh, vidi, ovaj izgleda kao azawakh ili sloughi". 

Naravno, neki se trude uzgojiti pse koji se razlikuju, 

ali ne postoji pritisak na njih, što se posebno 

odnosi na kratkodlaki varijetet, tako da se 

stvorila populacija kratkodlakih salukija koji ne 

izgledaju poput kobasica ili velikog engleskog 

hrta s velikim ušima. Izgledaju poput salukija! 

Voljeli bi čuti više o izmjerama koje ste radili, 

kako ste mjerili salukije i koji su bili neki 

generalni zaključci? Koji je po Vama najbolji 

način da se pasmina konzervira? 

U mom je računalu sačuvana izreka: "Mnoštvo 

anegdota nisu podaci". Ja sam prije svega istraživač, 

a istraživači se fokusiraju na sakupljanje 

podataka. Podaci su nam potrebni da sačuvamo 

originalni tip salukija, uz nadu da je ljudima 

do toga stalo. Imamo prilično veliku bazu fotografija 

naše pasmine, pa čak i vrijedne fotografije 

s Bliskog Istoka. Također imamo puno materijala 

o arapskim konjima, gdje se često spominju 

i salukiji, postoji mnogo antropoloških 

radova o beduinima itd. Sve to daje nam informacije 

koje nam pomažu shvatiti pasminu i 

stvara fizički i kulturni kontekst salukija. 

Ukoliko netko ima interes za proučavanje pasmine, 

pred njim će se otvoriti nepregledan svijet 

kada započne svoj saluki put. 

Postoji još jedna izreka: "Ljudi ne mogu sačuvati 

nešto što ne razumiju", tako da ukoliko zaljubljenici 

u pasminu ne žele u potpunosti shvatiti 

ovu pasminu, ona će nestati, a njeno mjesto će 

zauzeti drag izložbeni pas, različit od onog koji 

je preživio pustinju i lovio s faraonima, šeicima 

i jednostavnim plemenima već stoljećima. 

Puno spominjete standard iz 1923. Zašto mislite 

da je taj standard toliko važan za pasminu? 

Originalni engleski standard iz 1923. dozvoljava 

varijetete u strukturi i tipu iako određuje parametre 

pasmine. 

Ključni dio tog standarda - "Opći izgled" - kaže: 

Cijela pojava ove pasmine treba odavati izgled 

gracioznosti i simetrije velike brzine i izdržljivosti, 

snage i aktivnosti, kao bi mogao ubiti gazelu i 

drugu divljač na dubokom pijesku i kamenom 

terenu. 

Sljedeći odlomak govori: 

Izraz treba biti dostojanstven i nježan s neustrašivim 

pogledom i očima koje gledaju u daljinu. 

Prosječna visina je između: 58 - 71 cm (23-28 

inča). Ženke mogu biti znatno manje od mužjaka, 

što je tipično za pasminu. 

Sve subjektivne riječi su ograničene u odlomku 

"Opći izgled". SAMO umjeren, skladan, brz, izdržljiv 

saluki može obaviti zadatak da ulovi i ubije 

lovinu po dubokom pijesku i kamenom terenu. 

"Lijep" dio odnosi se na dostojanstven i nježan 

te neustrašiv pogled i oči koje gledaju u daljinu. 

Sve je toliko savršeno opisano, jednostavno 

savršeno. Standard koji su pisale osobe s puno 

iskustva s pasminom na istoku i oni koji su pasminu 

proučavali kroz literaturu i doticaj s ljudima 

s dugogodišnjim boravištem u regijama iz 

kojih su se psi uvozili je sve što je potrebno da 

taj standard bude dobar. I to se ne bi smjelo 

mijenjati. 

Tijekom godina dizale su se tenzije oko proporcija 

salukija. Od 1970-80. nadalje, vidjela sam 

mnogo salukija uvezenih iz Saudijske Arabije i 

njihove potomke. Imala sam i svoje uvezene 

pse i njihove potomke, proučavala sam fotografije 

itd. te mi je bilo jasno da je saluki većinom 

"uspravan" pas, tj. najčešće viši nego duži. 

Ukoliko pogledate stare slike to je ono što ćete 

vidjeti, naravno uz iznimke, ali u načelu psi su 

bili viši nego duži. 

Netko je upitao Hope Waters u jednom interviewu 

1980. koji je idealni oblik salukija, a ona 

je odgovorila - "kutija šibica na boku". Pretpostavljam 

da bi to značilo da je saluki pravokutnog 

oblika. (op.a Hope Waters i njen suprug 

David Waters bili su engleski uzgajivači salukija 

pod prefiksom "Burydown". 1969. godine 

izdali su knjigu "The Saluki in History, Art and 

Sport".) 

Hope Waters je jedna od najutjecajnijih osoba u 

svijetu salukija i u vrijeme tog intervjua ja sam 

bila nitko. Kako sam mogla reći ne, to nije tako, 

saluki je u stvari pas koji ima kratko tijelo. No, 

željela sam to dokazati i mislila sam, ako to dokažem, 

možda će se moj glas čuti. Počela sam 

mjeriti salukije i drugi ljudi su ih počeli mjeriti. 

I koji je bio zaključak? Podaci oko 1993. godine 

pokazivali su da je većina pasa kraća u tijelu 

nego što je visoka. Nisu bili pravokutni. Da, nekoliko 

ih je bilo kvadratično i vrlo malo ih je bilo 

duže u tijelu nego u visini. Kao što sam rekla, 



pogledajte stare publikacije i fotografije, gdje se 

to vrlo dobro vidi. Sva mjerenja koja smo radili 

1980.-1990. mogu se naći u knjizi "The Saluqi". 

Vaša knjiga nam je vrlo interesantna, izašla je 

1995. godine, u izdanju Midbar Inc. Knjiga je 

nazvana "The Saluqi: Coursing Hound of the 

East". Možete li nam reći što Vas je inspiriralo 

i koliko dugo ste pisali ovu knjigu? 

To je zbornik radova oko 30 suradnika. Volim pisati, 

volim čitati i provela sam prvih 20 godina u 

pasmini sakupljajući podatke. Pisala sam članke 

koji su bili objavljivani u pasminskim časopisima. 

No, moj stil je vrlo akademski i pojedine 

teme jednostavno trebaju mnogo riječi da se ispravno 

opišu. Uz to, htjela sam da se moji članci 

poprate fotografijama pasa iz pustinjskih linija. 

S vremenom, nisam imala izlaz za svoje ideje. 

Tijekom godina, kad sam pisala i to uglavnom 

o istočnjačkim salukijima i potrebi shvaćanja 

istočnjačkog konteksta da bi se moglo shvatiti 

pasminu, nisam znala da i Danah Al Khalifa od 

Bahraina čita moje članke. Kada smo se upoznale 

predložila mi je da napišem knjigu. U to vrijeme 

još nisam bila spremna, no s vremenom je 

to postalo nužno, jer je ponestalo mjesta gdje 

bih mogla objavljivati svoj "pustinjski" materijal. 

Trebalo je pet godina da se taj projekt provede 

i sve zajedno produciralo je vrlo lijepu knjigu 

koju mnogi posjeduju. Knjiga je bila vrlo dobro 

prihvaćena na Bliskom Istoku. Danah Al Khalifa 

poklonila ju je mnogim utjecajnim ljudima, 

a knjiga broj 1. nalazi se u knjižnici Emira od 

Bahraina. 

Knjiga je kreirana da bude priručnik, tako da se 

nadam da će poslužiti budućim ljubiteljima. 

To je najviše što mogu učiniti da obilježim pasminu 

koja mi je dala toliko zadovoljstva tijekom 

svih ovih godina. 

Koja je Vaša poruka za buduće vlasnike salukija 

i mlade uzgajivače koji su tek počeli proučavati 

pasminu? 

Teško pitanje. Nisam sigurna kako bi odgovorila 

na njega. Ljudi se ponašaju kako žele i najmanje 

otvoreni za različite ideje su novaci. 

Toliko toga ovisi o tome što ljudi žele od salukija 

čak i razlog zašto odabiru baš tu pasminu. 

Naravno, pasmina se promijenila tijekom godina, 

da bi se uklopila u naše živote, no salukiji su 

i dalje ostali emotivni psi koji trebaju prilagodbu. 

Neće nužno raditi sve što vlasnik od njih 

očekuje. Zato bih prvo rekla da saluki NIJE za 

svakoga i štenad se ne bi trebala prodavati 

samo na temelju cijene, jer to je pas koji je doživotna 

odgovornost. 

Sljedeće, rekla bih da danas ima dovoljno salukija, 

uzgoj takoreći nije niti potreban, uz toliko 

napuštenih, onih koji traže dom, ozlijeđenih itd. 

Stoga je vrlo bitno da svako leglo koje se uzgoji 

daje jedinstven doprinos genetskom bazenu. 

Postoje li moderne “pustinjske linije”? Do 1980. 

postojale su linije koje su bile direktni potomci 

beduinskih salukija i kad bi se parili s ostalim 

linijama štenci bi zadržavali autentičan izgled. 

Sad je u drastičnom porastu moderan uzgoj na 

Bliskom Istoku i regijama koje produciraju pse 

za utrke na području Perzijskog zaljeva. 

Hrt kojeg nazivamo saluki možda genetski tamo 

više niti ne postoji. Tako da do sada vrijedan izvor 

novog genetskog materijala postaje upitan. 

Sve ovo pomalo me rastužuje. Salukiji su u usporedbi 

s ostalim pasminama bili nevjerojatno 

zdravi i dugovječni te smatram da u tome imamo 

sreće. Smatram da je tome tako radi povremenog 

osvježavanja krvi pomoću pustinjskih 

linija. Mnogi uzgajivači uspjeli su sačuvati genetsku 

raznolikost u svojem uzgoju. 

Moj prvi savjet bi bio da proučavate rodovnike. 

Pokušajte saznati što više informacija o nekom 

psu, ukoliko vam on privuče pažnju bilo na slikama 

ili jer ga upoznate uživo. Većina uzgajivača 

voli razgovarati o svojim salukijima. Ukoliko nemaju 

vremena za nove osobe u pasmini, možda 

vam niti nemaju mnogo za reći. Najvažnija lekcija 

koju sam naučila od Hope Waters, koja je 

napisala esej o svom prvom leglu je da je saluki 

dvije stvari: pas i rodovnik. Rezultat svakog pare 

nja ovisi o oboje. Shvatila sam da je to velika 

istina i da se to odnosi i na izložbe, ali i na rad. 

Iz tog razloga vrlo je bitno da naučite čitati rodovnike 

kako bi uzgajali ujednačena legla. 

Posljednja stvar koju ću komentirati je “stari tip” 

ili “pustinjski tip”. Zašto bi netko uzgajao salukije 

koji izgledaju kao iskonski psi od prije 100 

godina? Ili psi sa slika s beduinima? 

Prije puno godina podijelila sam pse u 2 grupe: 

1. Dizajnerska skupina za poboljšanje izložbenih 

pasa, koja se sastoji od pasa koji pobjeđuju 

na izložbama i 

2. Skupina za očuvanje originalnog tipa pasmine, 

koja treba svu potporu, jer ovi psi su često 

ignorirani ili čak i kritizirani. 

Obje skupine mogu dati prekrasne štence. Neke 

od nas jednostavno privlači drevno, jedinstveno, 

autohtono. Pitala sam se često, kako to da sam 

oduševljena činjenicom da su preci mojih salukija 

u samo nekoliko generacija bili u pustinji, 

u tradicionalnom svijetu, a njihov splet gena 

vraća se direktno u izvor pasmine. Jednostavno 

zrače tom tihom snagom, kondicijom i atleticizmom. 

Lovili su za one otmjene i one skromne, 

uvijek dajući sve od sebe. Saluki je tako emotivno 

opisan od Abu Nawasa: 

“Pjevat ću i hvaliti hrta koji svom gospodaru 

osigurava sreću svojim trudom. 

Sve dobre stvari su proizašle od njega, 

svo ohrabrenje proizašlo je - od njega.“ 

SLIKA GORE: Knightellington Victory, 1945. godine 

Zapadnjački favorit Gail Goodman 

SLIKA DOLJE: Windswift Turki, potomak saudijskog uvoza 

Sabbah the Windswift 

Uzgajivač: Vera H. Watkins, oko 1950. godine 

Pjesma se nastavlja i opisuje da ukoliko je noć 

hladna, vlasnik pokriva salukija vlastitim kaputom, 

opisuje hrta sa paležom i bijelim nogama, 

lijepe konstrukcije, maratonca, hrta koji može 

uplašiti gazelu i uloviti ih bezbroj te završava 

pjesmu stihovima: 

"Kako si predivan saluki, nema ti ravnog". 


SALUKI 


Taj saluki je moj ideal, još i dan danas. Taj saluki bio je "žilav", beduini 

su bili "žilavi", i ljudi koji su inspirirani salukijima i njihovom 

prošlošću zasigurno su isto "žilavi". 

Ti ljudi moraju poznavati povijest i moraju razumjeti vrijednost tih 

pasa koji su nadahnuli sve one koji su ih kupovali, promovirali i 

voljeli. Saluki ne treba biti mijenjan, treba biti sačuvan, on i njegov 

originalni tip (koji se danas može pojaviti u bilo kojoj liniji) treba biti 

cijenjen. Na kraju, svi salukiji danas potomci su pustinjskih linija. 

Sretno! 

SLIKA GORE: Egipatski lovac sa salukijem, prije 3.400 godina 

SLIKA DOLJE: 3.400 godina kasnije - Zeke (Galil x Leila), pobjednik u Lure Coursingu 2013. godine 

Mogući direktan potomak egipatskog psa prikazanog na gornjoj slici. 

Pustinjski geni i mašta Gail Goodman. Foto: C. Wrather 

Što reći na kraju ovog razgovora, osim da nam je bila izuzetna 

čast razgovarati sa dr. Gail Goodman. Danas, kada 

živimo u modernom svijetu u kojem se čovjek sve više 

odmiče od prirode divno je sresti ljude koji još uvijek 

osluškuju prošlost i žele sačuvati ono iskonsko. 

Možda ovaj članak nekog potakne na istraživanje pasmine, 

možda će biti pouka i ljubiteljima ostalih pasmina. Nama je 

svakako prozor u prošlost i smjernica za budućnost. 

Trebamo i želimo cijeniti ono što su nam uzgajivači prije nas 

ostavili u nasljeđe, razgovarati sa što više zanimljivih osoba 

i poštovati različitost tipova. Sjetimo se da je saluki bio 

prije standarda i neke stvari u standardu nisu navedene, 

a to je ono što je možda i najbitnije - ono što se psu nalazi 

u glavi. Smatramo da je to najveći izazov u shvaćanju 

pojedinih pasmina, ne samo prekrasnih salukija. 


S 

A 

V 

J 

E 

T 

I 

Svaka fotografija psa na svoj način donosi neku priču. 

Ali, kao i sa svim drugim pričama, postoje mali i ne tako mali 

detalji koji čine razliku između “običnih” i vrhunskih, 

profesionalnih fotografija. Ovo je, zapravo, nešto o čemu se 

može pisati nadugačko i naširoko, ali promatrajmo ovaj tekst 

kao svojevrsni uvod u svijet “kinološke” fotografije. 

Prođimo zajedno kroz fotografsku opremu, software i tehnike 

obrade fotografija kojima će vaše fotografije pomoći glavnoj 

“zvijezdi” - psu - da zasja jače od svih drugih. 

Jer - da parafraziram velikog Andyja Warhola - baš kao i mi, 

svaki pas može imati svojih 15 minuta slave! 

ZA FOTOGRAFIRANJE PASA 

Pripremio: Tomislav Klemenčić 


kinologija 

FOTOGRAFIJA 

Oprema je važna (ali ne presudna)! 

Postoji puno različitih fotoaparata, kamera i pametnih telefona. 

Iako su im neke stvari zadjedničke, među njima ima dosta razlika, 

od kojih su neke doista velike. DSLR i bez-zrcalne kamere danas 

su glavni alati u radu fotografa i među njima gotovo i ne postoje 

razlike po pitanju kvalitete fotografija. Najjednostavniji rečeno, 

dvije su glavne razlike: konstrukcija s ogledalom u kameri ili bez 

njega i kapacitet baterije. Pametni telefoni su daleko najrašireniji: 

jednostavni su za korištenje, nije potrebno gotovo nikakvo predznanje 

za fotografiranje, stupanj automatike je gotovo nevjerojatan, 

kao i mogućnosti. Ipak, ponovno imamo neke bitne razlike 

u odnosu “konvencionalne” kamere i foto-aparate - kvaliteta 

slike još uvijek je daleko od njihove, ne postoje dodatni objektivi 

(iako ima raznih adaptera i slično, ali to ipak nije ”prava stvar”) 

i nema pravog optičkog zooma. Prednosti kamera na mobilnim 

telefonima također su očite - oni su uvijek s nama (za razliku od 

foto-aparata i prateće opreme koju nam se ne da uvijek “tegliti” 

sa sobom), fotografije načinjene telefonom odmah su spremne 

za slanje ili objavu na recimo društvenim mrežama, a čak i unutar 

samog telefona imamo i pristojne alate za korekcije i obradu. 

Na kraju, izbor je na svakome od nas, što možemo i želimo koristiti. 

Iako se od fotografa očekuje da zna osnove i glavne parametre 

fotografije (fokus, otvor objektiva-blenda, vrijeme osvjetljavanjaekspozicija) 

koji proizlaze iz fizike - to zaista nije komplicirano 

i svatko od nas ima nosi ih u sebi, iako toga najčešće nismo niti 

svjesni. Osnovni principi fotografije jednaki su i za foto-aparate i 

za pametne telefone. 

Različiti softverski paketi u obradi fotografije daju različite rezultate. 

Nekako svi znamo za Adobe Photoshop. Svi ga ili žele naučiti 

koristi ili ga koriste (s boljim ili manje dobrim rezultatima), ali softverski 

paketi za obradu fotografija su zaista brojni i svaki nudi više 

alternativa. Photoshop je na tržištu dugo, bio je prvi paket tog tipa 

i kao takav postao je industrijski standard. Ali, danas za sve postoji 

alternativa, pa tako i za njega. Osobno sam uvijek poticao ljude da 

istraže što više paketa, pokušaju doći do određenog zakjučka što 

točno žele učiniti po pitanju obrade i tada odaberu onaj paket koji 

je za njihove specifične potrebe najjednostavniji, najdostupniji i u 

konačnici najbolji. 

Mnogi fotografi čak i kada snime nešto vrlo blizu idealnom ipak će 

sjesti za kompjuter i “još malo” doraditi snimljene materijale i “ispeglati” 

ih. Što više vremena posvetite programima za obradu, logično, 

više ćete naučiti i bolje ih svladati. Naravno, tu su i brojni savjeti 

na internetu, pojašnjenja tehnika i video lekcije. 

Ipak, ne dajte se “navući” u ovu zamku kompjuterske obrade preduboko. 

Jedna stvar se nikada neće promijeniti - za pravi rezultat 

uvijek morate imati dobro snimljenu originalnu fotografiju. 

To je bila i bit će osnova svega. S dobrim originalom ili ćete morati 

napraviti vrlo male zahvate u obradi ili ih uopće nećete morati raditi, 

dok loš original uvijek traži puno vremena za “spašavanje”, 

često s upitnim rezultatom na kraju. 

Privucite pozornost psa 

Pozovite ga, proizvedite zvukove na koje pas odgovara, pričajte mu 

kako bi gledao u kameru (ako je to ono što želite). Možete koristiti 

i poslastice. Dosta pasa gleda ravno u poslasticu kao da su hipnotizirani. 

Ukoliko imate asistenta, neka drži posasticu na mjestu gdje 

želite da pas gleda. 

Razmislite o pozadini fotografije 

Važno je da odlučite kakvu pozadinu želite na svojim fotografijama. 

Kod snimanja u zatvorenim prostorima, pozadine se mogu 

mijenjati lako i na više načina: možete kupiti komad testila ili ga 

sami napraviti, a u avrhu pozadine može poslužiti čak i obična 

plahta. Jako dobra pozadina su i čisti zidovi, obojani ili ne, a njih je 

posebno jednostavno kasnije kompjuterski obraditi. 

Brzina okidanja je važna 

Znamo da je većina pasa gotovo uvijek u nekakvom pokretu, što 

predstavlja izazov za fotografiranje. Veća brzina okidanja ovdje 

znatno pomaže, ali sa sobom nužno nosi i manje svjetla koje dolazi 

do objektiva foto-aparata. Ovo je nešto na što treba obratiti pozornost, 

jer dok kod vanjskih snimanja većom brzinom okidanja 

možemo dobiti krasne portrete, u zatvorenim prostorima ili s jako 

malo svjetla to može biti problem. 

Obrada fotografije nakon snimanja može jako utjecati 

na krajnji rezultat 

Postoji dosta detalja koje naknadnom obradom fotografije možemo 

popraviti, naglasiti ih ili promijeniti na neki način. Jedan od 

najvažnijih je, naravno, svjetlo i opći dojam koji promjena količine 

ili temperature svjetla (ton) daju fotografiji. Često ćemo u nekoj 

mjeri mijenjati kontrast, zatim sjene (zatamniti ih ili posvijetliti) te 

područja bjelina. 

Optimalan rezultat može doći na nekoliko načina. Često je najbolje 

pokušati fotografiju obraditi na način da djeluje što prirodnije, ali i 

specifične obrade mogu dati iznimno zanimljive i dojmljive rezultate. 

Jedan detalj koji često znatno mijenja stvari je zasićenost boja. 

Slike nezasićenih boja djeluju pomalo dosadno, ali korekcija ovog 

elementa zahtijeva i dozu opreza, jer s bojama je jako lako pretjerati! 

Vaša procjena je najbitnija, uzmite u obzir da želite prikazati 

psa u najboljem svjetlu i prema tome korigirajte i boje. 

Na kraju i nekoliko riječi o oštrini. Mutne fotografije ili one na kojima 

nije pogođena oštrina (fokus) najčešće odmah zaobilazimo. 

To je logično, ali što učiniti s onima koje djeluju samo malo “mekano”? 

Korekcija oštrine. Budite oprezni kod dodatne oštrine, kao 

i kod korekcije “bistrine” fotografija. Određena korekcij može dati 

briljantan rezultat, ali i ovdje je lako moguće pretjerati. Previše jaka 

korekcija oštrine dovodi da “raspadanja” detalja i pojave određenih 

uzoraka na fotografijama, što svakako valja izbjeći. 


sim u iznimnim slučajevima, oprema zaista nije najbitnija. 

Dobar fotograf će i s najlošijom opremom snimiti nezaboravne fotografije. 

Uvijek želim naglasiti jedan bitan detalj koji će 

fotografiju jako podići - naglasite oči psa. 

Mali zahvati na očima psa, naglašavanje boje oka 

ili dijela oka, kao i kontrasta zjenice čine veliku 

razliku. Ovaj mali trik može jako promijeniti cjelokupan 

izraz i dati psu više “duše” i karaktera. 

Koja su prvila najvažnija? 

Prvo pravilo: neka oči uvijek budu u fokusu. 

Ako su oči na fotografiji mutne, to jednostavno 

nije to. 

Drugo pravilo: obratite pozornost kod kadriranja 

slike i pravilo “zlatnog reza”. Kod portreta, oči bi 

trebale biti na liniji ili oko linije gornje ili donje 

trećine kadra, po obje osi - i vertikalne i horizontalne 

trećine. 

Uz pravilno kadriranje dolazi i pravilno osvjetljenje. 

Posljednji detalj je biti u ravnini s okom psa 

ili malo ispod linije oka, što fotografiji daje dozu 

intimnosti i jedinstvene perspektive. 

Ako su fokus i osvjetljenje pogođeni, ako je kadar 

dobar, već ste vrlo blizu odlične fotografije. 

Ostatak je samo u pogođenom trenutku, vježbi 

i dozi sreće. 

Kako slikati psa u pokretu? 

Trik je u velikoj brzini okidanja i praćenju pokreta 

psa pomoću kontinuiranog fokusa. Na žalost, 

to je nešto što je gotovo nemoguće kod pametnih 

telefona, rezervirano je samo za moderne 

digitalne foto-aparate. 

Stvari funkiconiraju dobro kod brzih objektiva i 

dobrog prirodnog svjetla, dok ćete u uvjetima 

slabijeg svjetla morati dizati osjetljivost snimanja, 

kao i u slučaju objektiva koji nemaju jako 

veliki otvor objektiva. Kod samog fokusiranja 

slike, najjednostavnije je pratiti glavu psa (oči, 

ako je moguće) ili ako se pas po pravilnoj liniji 

kreće ispred vas lijevo-desno, možete fokusirati i 

na samo tijelo psa. 

Također, koristite i rafalno snimanje - da, imat 

ćete puno fotografija, velika većina će biti neupotrebljiva, 

ali jedna ili nekoliko čistih, “pravih” 

slika su upravo ono što ste željeli. 

lokaciji osjeća dobro i ugodno. Osim toga, uzmite 

u obzir da neke lokacije i kod vlasnika pobuđuju 

osjećaje, bez obzira radi li se o njihovom oduševljenju 

izgledom lokacije ili se radi o nekim uspomenama 

od ranije. Na kraju, razmislite o pozadini. 

Na nekim se pozadinama psi jednostavno 

izgube, dok su neke jednostavno “prazne” i nezanimljive. 

Osobno, ako meni kao fotografu lokacija i razni 

elementi u pozadini ne obogaćuju snimak, pokušat 

ću pronaći drugu koja će mi to omogućiti. 

Spustite se u ravninu s psom 

Idealna razina je ona gdje psa gledate u oči. 

Ukoliko stojimo i snimamo prema dolje, bit ćemo 

predaleko od psa i slike će nam imati pogrešnu 

perspektivu. Spuštanje na razinu glave psa znači 

da ulazimo u “njihov” svijet i dobit ćemo pogled iz 

njihove perspektive. Ponekad to će biti problem, 

posebno kod manjih pasmina, gdje će za uspjeh 

biti potrebno ležati na podu i hvatati razne akrobatske 

poze. Ali, to je cijena dobijanja one jedne 

“prave” fotografije. Naravno, ponekad će vam 

nakon snimanja biti potrebna možda i pomoć 

kiropraktičara, ali ne brinite, naviknut ćete se! 

Malo se povucite, budite što neprimjetniji i pustite 

psa da vodi “show” - što se ugodnije pas bude 

osjećao, rezultat će biti bolji. 

Izmjenjivi objektivi foto-aparata ili zoom velikog 

raspona ovdje stvaraju veliku prednost pred kamerama 

pametnih telefona, ali niti s njima stvari 

nisu neizvedive ili nemoguće! 

Svjetlo i osvjetljenje 

Svjetlo čini svaku fotografiju onime što ona jest. 

Kod pasa je to iznimno važno. Bljeskalice ponekad 

stvaraju nekim psima velike probleme - 

odvlače im pažnju, a neke čak i uplaše. Naravno, 

tu je i ponekad neizbna pojava “crvenih očiju”, 

zbog reakcije zjenice. Prirodno svjetlo idealna 

je opcija, stoga koristite prirodno, ambijentalno 

smjetlo gdje god je moguće. 

Bljeskalicu bih svakako preporučio kad se pas 

nalazi u dubokoj sjeni ili kod pasa čija je dlaka 

jako tamne boje (ili crna) jer tamna boja jako 

apsorbira svjetlo i bez dodatno bljeska svjetla 

slika ne bi pokazivala dovoljno detalja na dlaci 

(bila bi jako plošna i bez imalo živosti). Nadalje, 

ponekad je dobro kod snimanja tamnijih pasa i 

namjerno malo previše osvijetliti snimak, iz istog 

razloga velike apsorpcije (upijanja) svjetla. 

Suprotno tome, bijele ili jako svijetle pse valja izbjegavati 

snimati na jakom svjetlu, nikako pod 

jakim suncem i svakako izbjegavati korištenje 

bljeskalice pri takvim uvjetima. 

Psi su prije svega stvoreni za život vani i tako ih je 

i najbolje snimati. Idealne su vanjske lokacije, 

s dobrim prirodnim svjetlom, po potrebi i s dosta 

prostora u sjeni, npr. za bijele ili svijetle pse. 

Ukoliko na postoji i dosta čistog prostora između 

vas i psa i između psa i pozadine, to je savršeno 

- tada ćete optimalno moći iskoristiti (ukoliko ga 

posjedujete) tele-objektiv ili jaki zoom koji će 

zauzvrat na fotografiji odlično izdvojiti i naglasiti 

psa u odnosu na pozadinu. Tako ćete na najbolje 

shvatiti zašto mi fotografi volimo i trebamo objektive 

i zoomove žarišnih duljina oko 200-300 

mm, a ponekad sve do 400, 500 ili 600 mm. 

Važna napomena: kod snimanja vani ili u zatvorenim 

prostorima s većim prozorima važno je da 

sunce ili glavni izvor svjetla uvijek bude iza vas, 

u protivnom će pas postati crna sjena na dobro 

osvjetljenoj okolini. 

Snimajte poput sportskog foto-reportera 

Nakon uspješnog snimanja portreta ili kompletnog 

stava, pokušajte snimiti i psa u pokretu. 

Temperament psa i lokacije snimanja 

Razmislite o jednoj stvari prije snimanja - što psa 

kojeg snimate čini drugačijim od drugih? Upravo 

ta osobnost ono je što želite pokazati na svojim 

fotografijama. Ako znate da pred sobom imate 

psa koji je “lijen”, voli spavati i općenito nije previše 

aktivan, kreirajte scenu koja će to na zabavan 

način i pokazati. Ako je hiperaktivan, znatiželjan 

i stalno u pokretu, svakako snimajte vani, 

gdje će juriti, skakati i igrati se s drugim psima. 

Pri odabiru lokacija snimanja, razmislimo o nekoliko 

stvari. Najvažnije je da se pas na odabranoj 


Tu će vam jako dobro doći vještine sportskih foto-reportera. 

Neke od najboljih fotografija pasa prikazuju situacije koje 

nikada ne bi mogli “umjetno” postaviti ili osmisliti. 

Za početak, dobro je da se vlasnik živo i aktivno igra s psom, 

a iz osobnog iskustva mogu vam reći da sam se često i sam 

igrao s psom dok sam snimao. Koristio bih kratki ili širokokutni 

objektiv, snimao s jednom rukom, a drugom zaokupljao 

pozornost psa. Često sam tako trčao, valjao se po podu ili 

skakao, u isto vrijeme snimajući, što je rezultiralo snimkama 

punim energije. 

Snimati pse koji se kreću brzo ili nepredvidljivo zna biti jako 

komplicirano i zahtijeva prikladnu opremu. Mnogi “puritanci” 

zaziru od brzih rafala snimaka koje moderne kamere, pa i 

pametni telefoni, danas omogućuju. Ali, za ovu vrstu snimanja 

itekako postoji opravdanje. U kombinaciji s dobrim programskim 

uklanjanjem “šuma” - zrnate strukture koja se pojavljuje 

na slikama posebno kod korištenja visoke osjetljivosti - ovo je 

najkraći i najsigurniji put do oštre snimke pokreta. Svi znamo 

da je hvatanje čarolije pokreta jedna od glavnih stvari u fotografiji 

- bilo da se radi o umjetničkom pokretu ili o reportaži 

- dokumentu. 

Ovdje veliku ulogu imaju objektivi. Nije dovoljno imati “samo” 

veliki otvor objektiva (f vrijednost koja mora biti što manja). 

Ovo je jedna od stvari o kojoj se u svijetu fotografije najviše 

raspravlja - najbitnije je da je objektiv čist, pouzdan, i da mu je 

optika kvalitetna. Ima li blendu 2.8, 4 ili 5.6 - nije presudno. 

Uvijek treba imati na umu i žarišnu duljinu objektiva - velike 

žarišne duljine (300 mm ili više) - što je ta duljina veća, korištenjem 

njene maksimalne vrijednosti dobit ćemo puno veće 

zamućenje pozadine no kod “kratkih”, standardnih objektiva 

ili zoomova te i na taj način jasno odvojiti našu “zvijezdu” od 

pozadine. Naravno, veća blenda (2.8, ili još bolje 1.8 ili 1.4) sa 

sobom nosi veću brzinu okidanja (kraću ekspoziciju), a nezamjenjiva 

je kod kompenzacije u uvjetima nedovoljnog svjetla. 

Prednost većeg otvora blende je i manja ISO osjetljivost potrebna 

za snimanje, što znači vjerojatno i manju zrnatost slika. 

Dubinska oštrina je također bitna - što je manja, to će više 

naglašen biti subjekt slike - pas, osim u slučajevima gdje je on 

dio šire slike, npr. krajolika pri čemu ga nipošto nismo željeli 

naglašeno izdvojiti iz cjeline. Otvaranje blende do maksimuma 

omogućava nam veću brzinu snimanja, što je posebno važno 

kod snimanja akcije. 

Nadalje, brojne su i mogućnosti kombiniranja s bljeskalicama, 

vanjskim ili ugrađenim, čak i u uvjetima dnevnog svjetla. Ponekad 

je i bljeskalica nužna, npr. u slučajevima kada snimamo 

portret psa u kontra svjetlu, kad se pas nalazi u dubokoj sjeni 

ili jednostavno želimo jače osvjetljenje nekog dijela slike. 

kinologija 

FOTOGRAFIJA 

Mnogi od vas na Internetu su vidjeli seriju fotografija pasa koji pod vodom “love” razne igračke. 

Autor tih fotografija je Seth Casteel koji je uspješno spojio tri stvari: ljubav prema psima, 

fotografiju i ronjenje. Ovo je svakako jedan od tehnički najzahtjevnijih oblika fotografije 

gdje je potrebno osim znanja imati i vrlo kvalitetnu i skupu opemu, 

ali i biti fizički sposoban za zarone. 

Svi znamo za izreku da slika govori više od 1.000 riječi. Donji primjer to najbolje ilustrira, 

jer posjeduje elemente potrebne za vrhunsku reportažnu fotografiju - priču, ali i tehničku 

kvalitetu. Budite hrabri i kreativni, i pokušajte fotografijom ispričati priču! 


Nepoznato O Poznatome 

Piše: Željko Žilnik • Fotografije: Ferdo Buva, arhiva Željka Žilnika 

kako je osnovan 

klub za obuku službenih i sportskih pasa 

ednog davnog dana prošlog stoljeća, 

1974. godine imali smo klupski sastanak 

Bokser kluba, u prostorijama tadašnjeg 

Kinološkog Saveza Hrvatske, 

u Ilici 61. 

Sjećam se kao da je bilo danas - na 

sastanku kluba bili su prisutni Ksenija 

Turković, tadašnja predsjednica kluba, 

Radovan (Dado) Korica, Branko Šikić, 

Nenad Dekanić, dr. Drago Kodrnja, Pilko, ja i još neki od članova 

Boxer Kluba kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti. 

Pričali smo o našim razmaženim i neposlušnim bokserima, 

koji su skakali oko nas, na što je Korica spomenuo kako u 

Sloveniji već odavno rade s psima, a kod nas to ne postoji 

niti u tragovima. Branko Šikić je predložio kako bi se možda 

trebali povezati sa Slovencima i malo se o tome raspitati. 

U to vrijeme, ja sam nekoliko puta tjedno službeno išao u 

Ljubljanu te se svaki puta nalazio s Janezom Hojanom, učeći 

od njega o kinologiji. U zajedničkom dogovoru ponudio sam 

se da odradim organizaciju početka tečaja školovanja pasa 

u Hrvatskoj, jer je Hojan bio jedan od vodećih ljudi (vodič 

tečaja i sudac za rad službenih pasa) u Sloveniji, pa i šire. 

Sastajao sam se s Hojanom, dosađivao mu s pitanjima 

nekoliko tjedana, a on mi je davao sve upute teoretski i 

praktički, i na kraju mi rekao: “Želko, pa probaj tam pri vas u 

Hrvaškoj, buš videl kaj to je!” 

Danas sam beskrajno zahvalan na podršci i savjetima velikom 

kinologu Janezu Hojanu, od kojeg sam naučio puno, 

na svim poljima kinologije, i mogu samo reći - I TAKO JE TO 

POČELO ! 


Nekoliko entuzijasta iz Bokser kluba složilo se i pao je dogozvor 

da ja na sebe preuzmem vođenje tečaja, ali samo za 

njemačke boksere. Krenuli smo, kako se kaže, “od nule”; 

nismo imali opremu, nismo imali teren, nismo imali prepone, 

nismo imali rukav, nismo imali bućice za aport, pa čak niti 

adekvatne povodnike. Radili smo s povodnicima kakve smo 

imali, a umjesto bućice, aport smo radili s komadom tvrdog 

gumenog crijeva - snalazili smo se kako smo znali, najbolje 

što smo mogli. Nismo imali baš ništa potrebno za takav rad s 

psima, ali smo imali strastvenu želju i ogroman entuzijazam. 

vremeplov 

Malo po malo, kretali smo prema naprijed. Pronašao sam 

teren u parku šume Jelenovac u Zagrebu (naravno bez ikakve 

dozvole grada) i lagano smo krenuli s radom. Napravili smo 

prepone, ali dok nas nije bilo - neki drugi ljudi su ih uporno 

rušili. Potom smo radili “montažne“ prepone koje smo uvijek 

nosili sa sobom i postavljali. Ubrzo je sve to propalo, jer su se 

bunili šetači koji su dolazili na Jelenovac s djecom i svojim 

psima. U to vrijeme, pojavio se kao vrlo zainteresiran, jedan 

prijatelj od Branka Šikića i rekao da on zna za dobar teren, 

uz uvjet da ga primimo u našu grupu. Naravno da smo ga 

prihvatili, a on nas je odveo negdje u Remete, iza Mirogoja 

na jednu od livada i tu smo opet krenuli ispočetka. 

Kako se u međuvremenu pročulo da nešto radimo na polju 

obuke i školovanja pasa, sada nas je već bilo i nešto više. 

Prvi “polaznici tečaja“ bili su Nenad Dekanić s bokserom 

Ipon San od Kobrana (po kojem je kasnije nazvao i svoju 

uzgajivačnicu), Zvonko Jurić s bokserom Cezarom, Julija i 

Branko Šikić s bokserom Peer fon Elselvatal, Rikard Gumzej, 

dr. Golub, dr. Drago Kodrnja, bračni par Steinbauer i još par 

entuzijasta sa svojim bokserima čijih se imena više ne mogu 

niti sjetiti. Kako nije postojao program niti sudac za ispite sa 

službenim psima kod nas u Hrvatskoj, otišao sam tražiti 

pomoć u tadašnji centar za školovanje pasa pri Sekretarijatu 

Unutrašnjih Poslova (današnji MUP). Obećali su nam pomoć 

(uz lagani podsmijeh), ali pomoć nikada nije došla. 

Radili smo samo socijalizaciju i vježbe poslušnosti, a s nekim 

polaznicima koji su pokazali volju, vježbali smo još i obranu i 

napad. Nije bilo organiziranih službenih ispita u RH, nije bilo 

diploma, ali psi su slušali i ljudi su bili jako zadovoljni. 

PRETHODNA I OVA STRANICA: JELENOVAC 1973. GODINE 


kako je osnovan klub za obuku službenih i sportskih pasa 

Za ono vrijeme to je bilo jako puno i tako 

se o nama, kao o grupi entuzijasta, polako 

sve više počelo pričati u kinološkim krugovima. 

Počeli su nam mnogi čestitati na 

ideji i trudu, i davati nam moralnu 

podršku. 

Jednom, na vratima Kinološkog Saveza 

zaustavio me je prof. Slavko Stipetić, tada 

već poznati i cijenjeni kinolog i sudac za 

rad lovnih pasa te mi rekao da čuje što radimo 

i prvi mi je čestitao na ideji i trudu. 

Bio sam neizmjerno ponosan - ja, mladi 

kinolog, dobio sam podršku i pohvalu od 

jednog takvog kinologa! 

Teren u Remetama bio je dobar, no ni tamo 

sreća nije dugo trajala. I na tome su nam 

terenu rušili i trgali postavljene prepreke. 

Nosili smo u svojim autima cement, vodu, 

pijesak, daske i grede i stalno smo radili 

nanovo. A “dobri“ ljudi su nam sve trgali. 

Ni danas mi nije jasno - zašto? 

U međuvremenu, prijavio sam se u Sloveniji 

na tečaj za voditelja tečaja, koji su vodili 

eminentni kinolozi i suci za rad, Miroslav 

Zidar, Vlado Gerbec i Janez Hojan! 

Kupio sam i psa, nove pasmine za mene - 

njemačkog ovčara, sina od Roula v.d. Spargendorf 

(iz filma “Vuk Samotnjak”) i s njim 

samostalno vježbao. Tada je uz Kukićevog 

Valda du Manival to bio jedan od najkvalitetnijih 

pasa i “nova krv za rasplod“. 

On je učio mene - a ja sam učio njega. 

Tečaj se vodio u Ljubljani i Kopru, a u Mariboru 

sam imao čast biti sudac pripravnik 

kod Janeza Hojana. Tada je prvi put ispit 

rada sa svojim psom polagao i Sergio Bogdan 

iz Slovenije, kasnije jedan od vodećih 

ljudi na tom polju u Sloveniji i Americi. 

Nakon mnogo putovanja, puno upijenog 

znanja praktičnog i teoretskog, prvi sam 

postao voditelj tečaja školovanja službenih 

pasa u Hrvatskoj. 

Nakon nekog vremena ponovno selimo 

mjesto naših sastanaka i vježbi s psima iz 

Remeta na Bundek i naravno, sve gradimo 

opet ispočetka. 

Naša grupa entuzijasta je i dalje rasla jer 

su interes za rad pokazali i članovi tadašnjeg 

Kluba za sportske pse iz Zagreba, pa 

smo na terenu odjednom imali njemačke 


ovčare, boksere, dobermane, velike i srednje šnaucere... 

Okvirno dvadesetak polaznika i šarenilo pasa. 

Nisu nas mogli spriječiti niti jako sunce, niti kiša ili snijeg. 

Uvijek smo bili na terenu po dogovoru, dva do tri puta 

tjedno. Trebalo je svu tu šarenu, raznoliku i neiskusnu 

ekipu držati na terenu. Ali, sve je uvijek prolazilo u veselju 

i bez ozbiljnijih incidenta, a poslije svakog sastanka 

odlazili smo u motel Zagreb na kavu i priču o radu. Kako 

nitko od “tečajaca“ nikada nije vidio pravi profesionalni 

tečaj, a bilo je dosta teško uskladiti ponašanje za vrijeme 

rada, dogovorio sam s Mariborčanima susret tečajaca na 

njihovom terenu. Nas desetak smo se uputili na put sa 

svojim psima u Maribor, gdje su nas zaista lijepo primili 

i ubrzo smo napravili mješanu grupu njihovih i naših tečajaca. 

Cijelu tu miješanu grupu malo je vodio je voditelj 

iz Maribora, malo moja malenkost, pa smo se izmjenjali. 

Upravo ovdje su naši tečajci shvatili koliko ozbiljan i detaljan 

mora biti pristup radu s psima. Bilo je jako poučno 

i svi su bili zadovoljnji i veseli. 

Vrativši se u Zagreb, pod dojmom mariborskog kluba, 

netko u nevezanom razgovoru kaže: “Zašto mi ne bi osnovali 

klub za obuku pasa?“. Pogledamo se i na moje 

veliko veselje i podršku Srećka Kukića kao predstavnika 

Kluba sportskih pasa, dogovor uskoro pada! 

Inicijativni odbor za osnivanje kluba za obuku pasa činili 

su Srećko Kukić, Radovan Korica, Branko Šikić, Darko 

Popović, mislim i dr.Josip Škavić i naravno ja. Kako nas je 

bilo premalo za osnivanje kluba, nakon nekoliko sastanaka 

pozvali smo da nam se pridruže i pukovnik dr. Drago 

Kodrnja i Slavko Nemet (koji se bavio dresurom van kinologije). 

Nakon mnogih rasprava o imenu kluba, kako je to 

trebao biti klub za obuku svih nelovnih rasa pasa, prihvaćen 

je moj prijedlog da se klub nazove KLUB ZA OBUKU 

SLUŽBENIH I SPORTSKIH PASA - skraćeno KOSSP, a to 

ime i danas s ponosom nosi. Ubrzo poslije, bila je sazvana 

i osnivačka skupština (zapisnik je vodila Mira Polak - 

Popović), gdje je jednoglasno za prvog predsjednika 

KOSSP-a bio izabran pukovnik dr. Drago Kodrnja. 

Na ovoj osnivačkoj skupštini obol svojom nazočnošću 

dao je i predavač iz Slovenije Vlado Grebec, koji nam je u 

svojstvu slovenskog delegata dao veliku podršku. Na osnivačkoj 

skupštini bilo je uz gore navedene još 15-tak 

kinologa, i molim da mi oproste svi svi oni koje nisam 

ovdje spomenuo, jer od tog trenutka, davne 1975. godine 

prošlo je “nešto više od par godina“, pa se niti ja svih 

i svega točno ne mogu u ovom trenutku sjetiti. 

Svo ovo vrijeme, mi smo i dalje radili s psima. U međuvremenu 

su nam se pridružili Mira i Duda Jakovac s bokserom 

Ben Hur od Crvenog Barona, Ivek s velikim crnim 

šnaucerom, Srećko Kukić s njemačkim ovčarem, Darko 

Popović sa šnaucerom, kao i Branimir Vučetić sa svojim 

bokserom. Branimir Vučetić je doputovao iz Njemačke, 

gdje je do tada već stekao dosta iskustva u radu i bio mi 

je od velike pomoći. 

PRETHODNA STRANICA: JELENOVAC 1973. GODINE 

OVA STRANICA: REMETE 1974. GODINE 


Par godina nakon samog početka, prve ideje i marljivog i 

upornog rada sa ljudima i psima postao sam sve više poslovno 

okupiran, a sa svojim psom sam napravio sve što 

sam mogao i shvatio da znam, hoću i mogu - i dogodila se 

stagnacija, polako sam gubio polet. Još uvijek, nakon svih 

početnih snova, želja i mnogo truda i sata rada, još uvijek 

nismo imali teren, potrebnu opremu za rad, a od svih obećanja 

koje smo dobili od više strana - ništa se nije ostvarilo. 

Vrlo rado sam sve daljnje radne sastanke prepustio 

Branimiru, koji je to s velikom voljom i strasti nastavio 

raditi, no Klub se polako gasio i nestajao. Ubrzo nakon 

toga je i Branimir, nakon što je održao nekoliko tečajeva, 

morao zbog poslovne spriječenosti odustati od vođenja 

tečaja. 

Upravo u to vrijeme, u posljednoj godini o kojoj pišem 

(1978. godina), pojavio se i jedan relativno novi entuzijast, 

Dubravko Delić iz Karlovca, koji se zaista ozbiljno 

prihvatio posla i sav taj rad podigao na zavidan novi 

nivo, s istim pogledima na rad pasa i nevezano na naš 

rad u Zagrebu nastavio svoju viziju i rad u Karlovcu. 

Istina je da su “tečajci“ tada već dobili drugačiji pogled na 

školovanje. Nije više bilo početničkih pogrešaka i krivih 

pristupa radu kao u samom početku. No svejedno, koliko 

sam vidio i čuo, posao je radio zaista profesionalno, 

s mnogo truda, ljubavi i strasti. 

I na kraju, dogodilo se nešto vrlo tužno - za tadašnji Klub 

za obuku službenih i sportskih pasa se više nije znalo. 

Polagano je zamro. 

Negdje oko 1985. Srećko Kukić i Dubravko Delić polažu u 

Zagrebu ispred Janeza Hojana ispit za suce za rad službenih 

pasa (iako to više nema veze sa KOSSP-om) kao prvi 

u Hrvatskoj! Vrlo brzo pridružio im se kao sudac i Nenad 

Dekanić. Danas mi je jako drago kada vidim da su Srećko 

i Nenad od prvog dana tečaja pratili naše početničke i 

porođajne muke kao prvi polaznici tečaja još i prije osnivanja 

KOSSP-a. Nakon toga polako su se u Hrvatskoj 

počeli pojavljivati profesionalni markiranti i suci za rad 

službenih pasa, i sve je postalo drugačije. 

I tako sve do sredine osamdesetih kada su se opet pojavili 

“neki novi klinci“. Bili su to Igor Selimović, Zlatko 

Cahun - Caha, Branko Šikić i još neki istomišljenici i naravno 

entuzijasti. Reanimirali su KOSSP i ponovno podigli 

Klub iz pepela, oživili ga, marljivo radili i bili uporni u 

svojim vizijama. Uspjeli su od grada dobiti teren na obali 

Save (gdje se nalazi i dan danas) i svojski su se primili 

posla. Kosili su, napravili ogradu, polako i kućicu i krenuli 

ozbiljno sa radom. Danas ni njih više nema na terenu, 

a zamijenili su ih opet “neki novi klinci“ koji tamo i dalje 

rade. A siguran sam da većina njih ne zna kako je Klub za 

obuku službenih i sportskih pasa nastao; sa kojim smo 

se sve problemima susretali, kakve su se borbe za taj 

klub vodile, a naročito tko su bili pioniri KOSSP-a. 

Koristim priliku zahvaliti svima koji su nastavili putem 

nas nekolicine tadašnjih entuzijasta i svima koji nisu dozvolili 

da KOSSP nestane s lica zemlje, već su omogućili 

da ovaj Klub i dalje radi kao jedan od važnih segmenta u 

hrvatskoj kinologiji. 

GORNJE TRI SLIKE: BUNDEK 1975. GODINE 

DONJA SLIKA: TRENING NA TERENU U MARIBORU 


kako je osnovan klub za obuku službenih i sportskih pasa 

Danas je to jedan od jačih klubova, radi na svim segmentima 

školovanja pasa i njihovih vlasnika, od socijalizacije 

štenaca, agilityja, spasilačkih pasa i još dosta toga. 

Ovom prilikom im od srca zahvaljujem na nastavku naše 

prvobitne ideje i na trudu koji u sve to ulažu. Jer s psima 

nije problem raditi. To je užitak. Problem su sami ljudi - 

vlasnici ili vodiči koji tamo dolaze. Vjerujte mi da je njih 

teže naučiti kako se postaviti prema već izvježbanom 

psu, nego naučiti psa bilo koju radnju. Pogotovo ako se 

pogrešno priđe odgoju u najranijoj dobi psa, zbog silne 

ljubavi prema svojim psima, što i je najčešći slučaj. 

Zahvaljujući svemu ovome, hrvatska sportska radna 

kinologija danas u svijetu postiže zavidne rezultate na 

svim poljima sportske radne kinologije, zahvaljujući opet 

upornim i marljivim ljudima, kao što su Nenad Novak, 

Josip Novak, Damir Kerman, Dražen Kos, Miroslav 

Jovanović, Robert Kranjčec, Ratko Šaponja i drugi ne 

manje zaslužni, na čelu sa Zdravkom Kličekom koji o 

svemu tome vodi veliku brigu. I na kraju, ispričavam se 

ukoliko sam nekoga zaboravio spomenuti, a možda sam 

trebao. Uzmite u obzir da je “puno vode proteklo ispod 

savskog mosta“ od kada smo počeli i da zaista ne mogu 

sve zapamtiti. 

No, iznimno mi je drago da sam dobio priliku ispričati 

priču kako je nastao Klub za obuku službenih i sportskih 

pasa, jer ovakvi pothvati, ljubav prema psima, uporan 

rad i želja za učenjem i znanjem su ono što je u svima 

nama uvijek bilo i ostat će dok god postojimo. 

Nepoznato 

Poznatome 

GORE: 

BLISK I ANDREA ŽILNIK U TOMIĆEVOJ ULICI, ZAGREB 

SASTANAK KOSSP-A NAKON TRENINGA 

SASTANAK S KLUBOM SPORTSKIH PASA 

DESNO: 

OSNIVAČKA SKUPŠTINA KOSSP-A, 1975. 

Drago Kodrnja, Vlado Grebec 


veterinarski 

SAVJETI 

FIZIKALNA 

Fizikalna terapija i rehabilitacija pasa u posljednjih 

desetak godina sigurno su najbrže rastuća grana 

veterinarske medicine. Prije jednog desetljeća je i u 

razvijenim zemljama to još bila “egzotika”, no prepoznata je 

potreba i svakodnevno se otvaraju i razvijaju nove klinike, 

bilo kao samostalne ili dio već uhodane klasične veterinarske 

prakse. Tome sasvim sigurno doprinose činjenice 

da je općenito poboljšana dijagnostika i skrb o ljubimcima, 

pa je i životni vijek znatno duži, a sa starošću dolaze 

neminovno i problemi sa kretanjem. Osim toga, 

i razvoj novih tehnika i metoda u ortopediji, ali i sve 

zahtjevniji operativni zahvati u svom oporavku zahtijevaju 

i potporu fizikalne medicine. 

80 mojPAS • 03./04.2018. 

TERAPIJA 

I REHABILITACIJA 

Pripremila: 

Deana Basar, dr.vet.med 

Centar za rehabilitaciju EQUUS VITALIS 

PASA

Fizikalna terapija se bavi održavanjem, 

ponovnim uspostavljenjem i razvijanjem 

maksimalne pokretljivosti i funkcionalne 

sposobnosti sustava za kretanje u svim 

životnim dobima. 

Upotrebom raznih manualnih tehnika (masaža) i fizikalnih 

metoda kao što su terapija toplinom ili hladnoćom, 

zvukom, svjetlom, elektromagnetskim valovima 

i elektrostimulacijom ima za cilj smanjiti bolnost, 

povećati pokretljivost i opseg pokreta, ubrzati 

procese oporavka u ozlijeđenom tkivu i usporiti 

progresiju kroničnih stanja. Veliku ulogu imaju i 

rehabilitacijske vježbe i hidroterapija. 

Prepoznata je i učinkovitost brojnih metoda preuzetih 

iz tradicionalne kineske i japanske medicine, 

pa se tako često kombinira i s akupunkturom, 

moksibustijom, shiatsu masažom. 

Primjena metoda fizikalne terapije i rehabilitacije 

ima vrlo široku primjenu u raznim dobnim 

skupinama i problemima. Kod štenadi i 

mladih pasa može znatno poboljšati stanja 

kod raznih urođenih poremećaja u građi 

lokomotornog sustava kao što su displazije 

kuka ili lakta. Kod odraslih pasa kojima je 

dijagnosticiran početak artritisa ili razne 

traumatske ili degenerativne promjene na 

kralježnici, stanje se može zaustaviti ili 

znatno usporiti. 

Nezaobilazan je dio postoperativnog 

protokola, kako bi oporavak nakon 

zahvata bio brži i potpuniji. Kod starijih 

pasa ima veliku ulogu u održavanju 

vitalnosti. U kategoriji radnih i sportskih 

pasa prepoznata je uloga u prevenciji 

ozljeda i održavanju maksimalnog 

radnog kapaciteta. 

Najčešće dijagnoze i stanja kod 

kojih pomaže fizikalna terapija: 

• Problemi s kralježnicom 

(diskopatije, prolapsus i diskus 

hernije, degenerativna mijelopatija...) 

• Dispazija i artroza kukova i 

lakata 

• Istegnuće ili puknuće križnih 

ligamenata i artroza koljena 

• Artroza ostalih zglobova 

• Oporavak nakon ortopedskih 

operacija. 

U sljedećim brojevima ćemo 

detaljnije obraditi pojedine 

tehnike i metode. 


PSI 

REHABILITACIJA PASA 

IZ KNJIGE MENSURA ŠEHIĆA – FIZIKALNA TERAPIJA I REHABILITACIJA PASA: 

Opća načela i zakonitosti 

fizikalne terapije i rehabilitacije 

Bez obzira na različitosti oblika energije u fizikalnoj terapiji, ipak oni 

pripadaju određenim fizikalnim zakonitostima koje su prisutne u svim 

područjima fizikalne terapije i rehabilitacije s njihovim terapijskim 

učincima. Ta pravila su: 

1. Grotthus-Draperovo je osnovno fizikalno-kemijsko pravilo koje kaže 

da je jedino apsorbirana energija djelotvorna. 

2. Apsorpcija ovisi o svojstvima organizma koj emu se dovodi energija i 

načinu na koji se ona dovodi. To se posebno odnosi na energiju koja se 

prostire u obliku valova, tako što je apsorpcija najprije ovisna o dužini 

tih valova iz izvora zračenja. 

3. Svi učinci prirodne energije, koja se primjenjuje u fizikalnoj terapiji, 

su nespecifični. Samo količina energije i način njezine podjele prema 

prostoru i vremenu određuje podražaj ni učinak odnosno reakciju. 

4. Apsorbirana energija kod izvora zračenja, a koja ovisi o valnoj dužini, 

mora imati i specifično djelovanje po 2. i 3. načelu specifičnog djelovanja 

za dotični oblik energije. 

5. Djelovanje energije može uzrokovati reverzibilne, uvjetno reverzibilne 

i ireverzibilne promjene. 

6. Sva djelovanja fizikalne terapije idu preko podražaja da bi se na kraju 

postigao i terapijski učinak. 

7. Međusobna ovisnost količine energije i reakcije može se protumačiti 

Arndt- Schulzovim pravilom, koji kaže da male doze imaju suprotno 

djelovanje u odnosu na velike doze. Naime, slabi podražaji potiču 

životne aktivnosti, jaki ih zaustavljaju a najjači ih paraliziraju. 

8. S pojavom hiperemije pojačava se cirkulacija krvi uz povećani dovod 

fagocita i antitijela. Pojačani su procesi oksidacije i metabolizma, obilnija 

je sekrecija, pojačavaju se viscerokutani refleksi, pojačava se proteoliza 

uz pojavu raspadnih produkata bjelančevina i dolazi do stvaranja 

specifičnih biohormona i vitamina. 

9. Regulacija hiperemije u pojedinim tkivima i organima u vrijeme 

primjene fizikalnih i procedura odvija se uglavnom putem Lovenovih 

viscerokutanih refleksa i konsenzualnim reakcijama. Uslijed postojećih 

Lovenovih refleksa u podraženom organu je vazodilatacija, a 

u svim drugim organima je vazokonstrikcija. Tako, primjerice, u vrijeme 

hiperemije kože i javlja se anemija unutarnjih organa (Dastre-Moratov 

zakon viscerokutanih refleksa). 

Izuzetak čine krvne žile mozga, srca i bubrega, jer one reagiraju slično 

krvnim žilama kože. 

10. Kod primjene fizikalnih postupaka liječenja, pod utjecajem mehaničkih, 

termičkih, kemijskih i drugih podražaja, na mjestu djelovanja 

podražaja stvaraju se specifične metaboličke tvari, tzv. biohormioni 

(histamin, acetilkolin i spoj evi adenozina). Histamin u koži proširuje 

kapilare i povećava njihovu propustljivost, acetilkolin širi arteriole i arterijskovenske 

anastomoze, a adenilna kiselina istodobno širi kapilare 

u mišićima. 

11. Najveći broj fizikalnih podražaja prenosi se preko kože, a samo 

manji broj putem sluznica prirodnih otvora tijela. Debljina i građa kože 

nije ista na svim dijelovima tijela. 

12. Kao posljedica apsorbirane energije pojavljuje se podražaj, koji 

uzrokuje reflektornu reakciju. Podražajne impulse primaju receptori 

u koži i oni se putem živaca prenose u različite dijelove centralnog 

živčanog sustava, koji analiziraju podražaje i iza toga efcrentnim 

putem šalju odgovarajuće impulse različitim organima i sustavima. 

Kao rezultat tih složenih reflektornih reakcija i regulatorne uloge kore 

velikog mozga mijenjaju se fiziološke i trotične funkcije u tkivima. 

Stupanj reakcije u uskoj je vezi s individualnim svojstvima oboljelog 

organizma i sa stanjem njegovog živčanog sustava. Nadalje, stupanj 

reakcije ovisi o težini patološkog procesa, o jačini i trajanju podražaja, 

o vrsti podražaja i mjestu njegove primjene. 


DEANA BASAR, dr.vet.med. 

Rođena sam u Zagrebu, gdje završavam osnovnu i srednju veterinarsku 

školu. Tijekom cijelog studija bila sam član tima Zavoda 

za biologiju, radeći na projektu zaštite medvjeda i vukova u 

Hrvatskoj pod vodstvom Prof. Hubera. 

Nakon stjecanja diplome na Veterinarskom fakultetu 1992. godine 

stažirala sam u ambulanti male prakse, no prvi poslovi su 

bili vezani za hranu i opremu za kućne ljubimce. Šest godina sam 

bila dio Hillsovog tima, gdje sam stekla neprocjenjiva znanja 

nutricionistike i bolesti pasa i mačaka, što je bilo od neizmjerne 

koristi pri povratku u malu praksu. Radom u ambulanti za male 

životinje, a u slobodno vrijeme baveći se konjima i jahanjem, 

uvidjela sam da nedostaje ona karika između završetka medikametozne 

ili operativne terapije i potpunog oporavka. 

Tako 2007. godine odlazim u Veliku Britaniju u Amanda Sutton 

Animal Psysiotherapy Clinic ,Winchester gdje stječem prva 

znanja o fizioterapiji i rehabilitacijskom radu. Nakon toga daljne 

edukacije i kontinuirano usavršavanje usmjereno je razvojem u 

tom području. 

VETERINARSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU 

Zavod za fizikalnu terapiju, osnovan 1930. godine 

Iako je primjena fizikalne terapije kod kućnih ljubimaca tek od nedavno postaje 

prepoznata i razvija se ubrzano, Veterinarski fakultet sveučilišta u Zagrebu 

može se pohvaliti zaista impresivnim podacima o svijesti na tom području veterinarske 

medicine. 

Naime, Zavod za rendgenologiju i fizikalnu terapiju osnovan je sada već daleke 

1930. godine na inicijativu prof. Bosnića. U to vrijeme je bio prvi takav Zavod 

u Europi osnovan na nekom veterinarskom fakultetu. Godine 1935. Zavod je 

potpuno završen i opremljen rendgenskim uređajem za dijagnostiku velikih i 

malih životinja i brojnom opremom za fizikalnu terapiju. 

Sljedeće godine prof.dr.sc. Stjepan Rapić počinje održavati predavanja iz predmeta 

rendgenologija, a godinu dana kasnije i iz fizikalne terapije. Jedan od 

udžbenika koji su se koristili u nastavi je knjiga “Metode fizikalne terapije u 

veterinarskoj medicini”, ruskog autora I.D. Medvedeva, prevedena na hrvatski 

i izdana 1949. godine od strane veterinarske uprave Komande pozadine Jugoslovenske 

armije. Zanimljivo je da brojne fotografije, crteži i ilustracije prikazuju 

samo konje i goveda, koje su tada kao radne i gospodarski vrijedne životinje 

bile predmet interesa i pacijenti za fizikalnu terapiju. 

Tek 2014. godine profesor emeritus Mensur Šehić izdaje suvremenu knjigu pod 

naslovom “Fizikalna terapija i rehabilitacija psa“, koja daje kompletan, jezgrovit 

opis pristupa te grane veterinarske medicine psu kao pacijentu. 

Ovaj posao, osim sticanja stručnih znanja, zbog cjelovitog, holističkog 

pristupa, zahtijeva i znatan rad na sebi. Veterina mi je 

dala znanja anatomije, fiziologije, zdravlja i bolesti mjerljivih 

brojkama. No, u ovom poslu za dijagnozu nisu potrebni samo 

laboratorijski nalazi i snimke, već unutarnji mir i sklad kako bi 

vidjeli i “čuli” što nam životinja “govori”, da bi osjetili njenu 

energiju i prepoznali neravnotežu. 

Pogotovo su konji zahtjevni, ali kroz to i najbolji učitelji jer u radu 

s njima morate biti prisutni u sadašnjem trenutku jer inače gubite 

onu finu vezu koja ove tretmane upravo čini toliko različitim, 

posebnim i uspješnim a naizgled tako jednostavnim. Svaki novi 

pacijent je nova lekcija, nova prilika za rast u ovom životnom 

pozivu. 


veterinarski 

SAVJETI 

PROLJEV I POVRAĆANJE 

NAJČEŠĆI ZDRAVSTVENI PROBLEMI U PASA 

Svaki pas ponekad povrati ili ima mekšu stolicu. Ako se to javlja rijetko, jednom u nekoliko mjeseci, a pas je dobro raspoložen, dobrog apetita 

i ne gubi na tjelesnoj težini ne znači da je ozbiljno bolestan i da treba ozbiljnije liječenje. No, proljev i/ili povraćanje mogu biti vrlo opasni i 

simptomi velikog broja teških bolesti. U životinja koje učestalo povraćaju ili imaju proljev vrlo brzo dolazi do dehidracije, promjene 

u koncentraciji elektrolita i brojnih drugih ozbiljnih promjena te nikako nije uputno zanemarivati ove simptome. 

Pripremila: dr.sc. Iva Šmit, dr.med.vet 


I proljev i povraćanje mogu biti akutnog 

tijeka kada se jave naglo i više puta u 

danu ili kronični kada se javljaju 3 ili više 

tjedana, odnosno ponavljajuće kroz duži 

vremenski period. Uzroci proljeva i povraćanja 

u pasa mogu biti brojni: 

• nagle promjene hrane ili davanje 

neadekvatne hrane, kao što su ostaci 

ljudske hrane 

• intolerancija na neke sastojke hrane ili 

alergija na hranu 

• infekcije bakterijama (npr. Campilobacter 

spp., Clostridium spp.) 

• infekcije virusima (npr. parvovirusna 

infekcija pasa) 

• parazitarne invazije (npr. gliste, trakavice, 

giardijoza) 

• lijekovi i toksini 

• strana tijela u želucu i crijevima ili promjene 

položaja crijeva 

• jetrene i bubrežne bolesti, dijabetes, 

smanjena funkcija nadbubrežne žlijezde, 

upala gušterače, upala maternice 

u kuja, upala prostate, sepsa itd. 

• tumori. 

U štenadi su najčešći uzroci povraćanja 

ili proljeva nagle promjene hrane, virusne 

bolesti, parazitarne invazije, strana tijela 

u probavnom traktu ili promjene u položaju 

crijeva, a u odraslih i starijih pasa to 

su najčešće intolerancije ili alergije na 

hranu, upalne bolesti probavnog trakta, 

bolesti drugih organa (jetre, bubrega, 

gušterače...) ili tumori. 

Ako se proljev ili povraćanje javljaju često 

ili nastanu naglo, a životinje učestalo po 

vraćaju i/ili imaju proljev, odnosno postanu 

potištene ili odbiju obrok potrebno je 

što prije potražiti pomoć veterinara koji 

će od vlasnika uzeti detaljne podatke o 

životinji i razvoju bolesti (anamnezu), 

životinju pregledati i po potrebi učiniti i 

dodatne pretrage. Veterinari od vlasnika 

uglavnom uzimaju podatke o načinu 

života psa, cijepljenju, hrani kojom se pas 

hrani, postoji li pristup drugoj hrani ili 

otpadcima, načinu na koji i kada životinja 

povraća, karakteristikama stolice itd. 

jer se već na temelju detaljne anamneze 

ponekad može postaviti sumnja na neku 

dijagnozu. Najčešće pretrage uključuju 

kompletnu krvnu sliku, biokemijske pretrage 

krvi (pokazatelji funkcije bubrega, 

jetre, gušterače, elektrolite...). 

Rengdenološkom i/ili ultrazvučnom pretragom 

trbuha isključuje se ili potvrđuje 

prisutnost tekućine, stranih tijela, promjena 

položaja crijeva ili tumora. 

Ponekad je potrebno učiniti i endoskopsku 

pretragu probavnog trakta koja omogućuje 

vađenje stranih tijela iz jednjaka 

ili želuca, detaljan pregled jednjaka, želuca 

i dijela crijeva, kao i uzimanje uzoraka 

sluznice probavnog trakta biopsijom. 

Na tržištu također postoje i brzi testovi 

kojima se brzo i jednostavno dokazuju 

infekcije nekim virusnim uzročnicima ili 

parazitima. Sakupljanje stolice za pretragu 

na parazite neizostavan je dio obrade 

psa s kroničnim povraćanjem/ proljevom. 

Liječenje pasa s povraćanjem ili proljevom 

ovisi o uzroku istog. Ovisno o uzroku 

može uključivati promjenu hrane, antimikrobne 

lijekove, antiparazitike, protuupalne 

ili imunosupresivne lijekove, kirurško 

liječenje, nadomjestak probavnih 

enzima i vitamina, prebiotike i probiotike, 

modifikatore motiliteta, a liječenje uvijek 

propisuje i provodi isključivo veterinar. 

Psi s bolestima probavneg trakta redovito 

zahtijevaju posebnu dijetalnu prehranu 

koju također propisuje veterinar jer se 

hrana razlikuje ovisno o postavljenoj 

dijagnozi. 

Na tržištu se danas nude brojne komercijalne, 

gotove, lakoprobavljive hrane posebno 

predviđene za različite skupine bolesti 

koje su balansirane i zadovoljavaju 

sve potrebe psa ili se psima može davati 

posebno pripremljenu hranu za koju postoje 

detaljne recepture. U izboru hrane 

uvijek je potrebno voditi računa o kvaliteti 

iste, ali i ukusnosti te je ponekad 

potrebno uložiti dosta truda i vremena 

kako bi životinja prihvatila novu hranu. 

Događa se da vlasnici pasa ignoriraju ove 

simptome ili u najboljoj namjeri pokušavaju 

sami liječiti svoje ljubimce, što često 

dovodi do pogoršanja kliničkog stanja, a 

nerijetko i uginuća psa. Čovjek i pas su 

najbolji i nerazdvojni prijatelji; kako pas 

pruža čovjeku bezuvijetnu podršku, tako 

je i zadaća nas ljudi da pružimo svojim 

psima najbolju skrb i da brinemo o njihovom 

zdravlju. 

Stoga, brinite o svojim psima, ne ignorirajte 

povraćanje i proljev i slijedite savjete 

stručnih osoba - veterinara. 

Zajednički nam je cilj usrećiti naše četveronožne 

prijatelje. 


NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO U UZGOJU “RATIMIR ORBAN” 

NIKOLA KLEMEN 

Pripremila: Petra Buva 

Hrvatski kinološki savez poznatom je đakovačkom 

kinologu i predsjedniku Matičnog kluba “Hrvatski ovčar” 

Nikoli Klemenu, 28. prosinca 2017. u Zagrebu uručena 

nagrada za životno djelo u uzgoju. Jedan od preduvjeta 

za ovakvu nagradu je članstvo u HKS-u najmanje 

30 godina, što gospodinu Klemenu nije bilo teško 

ispuniti, jer je član gotovo 40 godina. Iako su iza njega 

godine uspješnog rada u kinologiji, nominaciji za ovu 

nagradu pripomoglo je i izdavanje knjige “Hrvatski ovčar, 

hrvatsko kinološko blago” 2015. godine. 

Klemen se na kraju zahvalio svima na uručenoj nagradi 

– svojoj obitelji, svom klubu, svim kinolozima, ali i svima 

koji su glasovali za njega za primitak nagrade. 

Ljubav prema životinjama stekao je 

još kao dijete, uz pokojnog ujaka 

koji mu je zamijenio pokojnog oca. 

Ta ljubav prema psima prati ga cijeli 

život i nastoji prenijeti je i na djecu i 

unučad. Druženje, odrastanje i suživot 

sa životinjama postala je njegova 

svakodnevnica. 

U kinološke vode ušao je zahvaljujući 

svom velikom prijatelju dr.vet.med. 

Vladi Kovačiću, od kojeg je mnogo 

naučio, 1970-tih godina. Postao je 

članom Kinološkog društva Đakovo, 

gdje je u početku dobio ulogu blagajnika, 

zatim tajnika, da bi početkom 

1980-tih postao predsjednik tog 

društva. Tada se počeo se baviti i uzgojem, 

a 1980. postao je član tada 

Kinološkog saveza Hrvatske. 

Kinološko društvo Đakovo vodi sve 

do 1994. U toku domovinskog rata, 

kada su mnoge kinološke udruge 

ugašene, Kinološko društvo Đakovo 

uspjelo se održati. 

Organizirani uzgoj hrvatskih ovčara 

počinje u Đakovu osnivanjem Matičnog 

kluba “Hrvatski ovčar” Đakovo 

1992., gdje je bio, uz pokojnog Vladu 

Kovačića, Miroslava Bosaka i Nikolu 

Vujčića, bio jedan od osnivača. 

Godine 1993. registrirao je uzgajivačnicu 

“CERTISA”, upisanu kod FCI 

pod brojem 96/93. 


oš kao školarac, u petom razredu 

Jzapazio sam ove pse, kad su ranim 

jutrom pomagali pastiru tjerati 

stoku na ispašu i uvečer je 

vraćali kući njihovim vlasnicima. 

Tada doživljene prizore teško je 

opisati u nekoliko rečenica, ali to me i 

najviše motiviralo da započnem uzgoj. 

Sam uzgoj nije tako jednostavan, pogotovo 

u pasmini koja je skoro nepoznata, 

bez neke literature, bez razumijevanja 

okoliša, a pogotovo bez potpore. 

Shvatio samda uzgoj s jednom jedinkom 

ne vrijedi ni započeti, pa sam počeo slagati 

slagalicu uzgoja. Nabavio sam kvalitetno 

muško štene i četiri ženke, koje 

su mi postale temelj uzgoja. 

Temelj uzgoja postao je pas Čiko. 

Za sve proteklo vrijeme uzgojio sam približno 

oko 450 štenaca. Uz uzgoj pokrenuo 

sam i promidžbu, pa sam kao tvorac 

male zaprege hrvatskih ovčara zajedno 

s članovima kluba sudjelovao u svečanoj 

povorci “Đakovačkih vezova”, “Vinkovačkih 

jeseni”, kao i na drugim kulturnim 

priredbama. 

U ove aktivnosti bila je uključena moja 

cijela obitelj, bez čije potpore sigurno 

ne bih mogao. Godine 1994. organiziramo 

kao klub odlazak na Svjetsku izložbu 

u Bern. Uz dva izložbena nastupa 

i nastupom na otvaranju, prvi put u povijesti 

ova pasmina je prezentirana na 

način kakav i zaslužuje. 

Godine 2003. postao sam kinološki sudac 

za pasminu hrvatski ovčar. Kako 

sam već i ranije naglasio, moram zahvaliti 

svojim prijateljima pokojnom Vladi 

Kovačiću, Miroslavu Bosaku i drugim 

članovima Matičnog kluba Hrvatski 

ovčar Đakovo, na potpori i razumijevanju, 

kao i svim ljudima dobre volje, koji 

su me savjetovali, podupirali i razumijevali 

u radu. Također, moram izraziti zahvalnost 

i potporu pokojnom profesoru 

Josipu Vukoviću - Joži, koji me svojim 

razmišljanjima, savjetima i potporom 

motivirao na ustrajanje u radu. 

Svoju ljubav prema pasmini dokazao je 

ostavljanjem sve svoje imovine Zakladi 

Hrvatski ovčar, a pisma koja mi je slao 

svjedočenje su njegove ljubavi prema 

pasmini. 

I na kraju želim reći da se svaki trud 

isplati i ja sam sretan. U ovim mojim 

godinama vjerujem i znam da će sve 

započeto jednako tako uspješno nastaviti 

i moj sin Nikola. 


U želji za unaprjeđenjem kinologije i poboljšanjem kvalitete pasa pasmina 

otočnih ptičara, početkom ove godine došlo je do spajanja Engleskog seter kluba Hrvatska 

i Kluba Engleskog pointera Hrvatske u novoosnovani klub Seter-Pointer klub Hrvatska sa sjedištem u Zagrebu, Ilica 61. 

Skupina zaljubljenika u ove pasmine i lovnu kinologiju predvođena novoizabranim predsjednikom g. Slobodanom Hrvatinom odlučila je 

pokušati reanimirati sadašnje stanje ovih dviju klubova u Hrvatskoj te njihovim spajanjem na jednom mjestu skupiti što veći broj zaljubljenika 

u ove pasmine koji će zajedničkim radom te zalaganjem unaprijediti kvalitetu kinologije u Hrvatskoj. Poznavajući stanje u kinologiji, znamo da nas sve čeka težak 

i dugotrajan posao i rad na svim poljima. Ali, jedino zajedničkim snagama i odricanjem možemo postići ciljeve koje smo si postavili. 

Detaljan program rada, aktivnosti i informacije o klubu prezentirat ćemo uskoro preko web stranica kluba koje su izradi te preko web stranica Hrvatskog kinološkog saveza. 

Svim kinolozima i budućim članovima do sljedećeg čitanja, veliki kinološki pozdrav! 

Ivo Gržinić 


CJENIK NAKNADA I USLUGA HKS-a za 2018. 

GODIŠNJA ČLANARINA ZA TEKUĆU GODINU (vrijedi od dana uplate do kraja kalendarske godine) 

uplate do 31.03.2017. 

200,00 kn 

uplate nakon 31.03.2017. 

250,00 kn 

obiteljska članarina 

50,00 kn 

RODOVNICE izdavanje rodovnice po psu 120,00 kn 

autohtone pasmine 

0,00 kn 

izdavanje eksportne rodovnice - dodatno 130,00 kn 

nostrifikacija rodovnice 

200,00 kn 

prijepis rodovnice 

120,00 kn 

prijenos vlasništva 

20,00 kn 

TISKANICE I LITERATURA komplet: prijava legla + potvrda o parenju 10,00 kn 

ocjenska lista (za organizatore) 

3,00 kn 

kartice kandidatura (za organizatore) 1,50 kn 

izložbeno radna knjižica 

50,00 kn 

REGISTRACIJA UZGAJIVAČNICE 

500,00 kn 

TAKSA ZA SMOTRU I REVIJU (za organizatore) 

100,00 kn 

UZGOJNI PREGLED prvi uzgojni pregled po psu 150,00 kn 

ponovljeni uzgojni pregled 

50,00 kn 

NAKNADA ZA LOKALNE, REGIONALNE I NACIONALNE UTAKMICE U RADU LOVAČKIH PASA (za organizatore) 100,00 kn 

NAKNADA PO SVAKOM UPISANOM PSU U KATALOGU NA NACIONALNOJ IZLOŽBI PASA (za organizatore) 15% od bruto upisnine 

NAKNADA ZA IZLOŽBU CAC-HR (za organizatore) 

500,00 kn 

NAKANADA PO SVAKOM UPISANOM PSU U KATALOGU NA MEĐUNARODNOJ IZLOŽBI PASA (za organizatore) 15% od bruto upisnine 

NAKNADA ZA MEĐUNARODNU CACIB IZLOŽBU (za organizatore) 

1.000,00 kn 

NAKNADA ZA NACIONALNU UTAKMICU CACT HR - (za organizatore) 

50,00 kn + 15 % po psu od bruto upisnine 

NAKNADA ZA MEĐUNARODNU UTAKMICU CACIT - (za organizatore) 

100,00 kn + 12 % po psu od bruto upisnine 

TAKSA ZA POLAGANJE SUDAČKOG ISPITA 

200,00 kn 

NOVA SUDAČKA ISKAZNICA 

0,00 kn 

NAKNADNI UPIS POLOŽENOG SUDAČKOG ISPITA U SUDAČKU ISKAZNICU 

0,00 kn 

DNEVNICE ZA SLUŽBENI PUT BEZ NOĆENJA (za organizatore) 

prema zakonskim propisima 

NOĆENJE (za organizatore) 

po priloženom računu hotela B kategorije 

TROŠKOVI PRIJEVOZA ZA MEĐUNARODNE I NACIONALNE PRIREDBE (za organizatore) po važećim zakonskim propisima 

DODATAK CJENIKU NAKNADA I USLUGA HKS-a IZ DJELOKRUGA RADA 

POVJERENSTVA ZA UZGOJ SPORTSKIH PASA I POVJERENSTVA ZA UZGOJ I RAD LOVNIH PASA 

IZDAVANJE PO RODOVNICI KOD ZAKAŠNJELE PRIJEVE LEGLA (3-6 mjeseci) 

IZDAVANJE PO RODOVNICI ZA POZITIVNO RIJEŠENE PREDMETE KOD KOJIH JE PREKRŠEN PRAVILNIK O STRUČNOM RADU HKS-a 

PRISTOJBA ZA ZAMOLBE NA POVJERENSTVO ZA UZGOJ SPORTSKIH PASA I POVJERENSTVA ZA UZGOJ I RAD LOVNIH PASA 

(ne odnosi se na zamolbe za parenje u srodstvu) 

250,00 kn 

250,00 kn 

100,00 kn 


Ilica 61, HR - 10000 Zagreb 

www.hks.hr 

telefon: + 385 (0)1 4846 124, 4846 125, 4846 126 

fax: + 385 (0)1 4815 356, 4846 124, 4846 126 

IBAN: Zagrebačka banka HR572360000 1101353640 

PREDSJEDNIK • branko.sare@hks.hr 

HKS INFO • hks@hks.hr, info@hks.hr 

MANIFESTACIJE • priredbe@hks.hr 

IZLOŽBE PASA • dogshow@hks.hr 

ČLANARINE • clanarine@hks.hr 

RAČUNOVODSTVO • racun@hks.hr 

REFERADA RODOVNICA 

sportske pasmine: rodovnice@hks.hr 

lovne pasmine: lovnerodovnice@hks.hr 

MOJ PAS • moj.pas@hks.hr 

MARKETING • petra@hks.hr 

Cijena oglasnog prostora za članove HKS-a: 

1/4 stranice • 300,00 kn 



1/1 stranica • 800,00 kn 

Cijena komercijalnih oglasa: 

1/4 stranice - 600,00 kn + PDV 

1/3 stranice - 750,00 kn + PDV 

1/2 stranice - 1.000,00 kn + PDV 

1/1 stranica - 1.800,00 kn + PDV 

Stupa na snagu 01.01.2017. 

Članice i organizatori kinoloških manifestacija obavezni su izvršiti uplatu HKS-u u roku 15 dana od održane priredbe. 

Podsjećamo da se članarine HKS-u za članove, prema ranijim odlukama Izvršnog odbora, uplaćuju isključivo preko kinoloških udruga (ne pojedinačnim uplatama na žiro-račun HKS-a). 

PRETPLATITE SE NA mojPAS 

Časopis izlazi 6 puta godišnje. 

Ime i prezime: 

Ispunjenu narudžbenicu pošaljite na: 

HKS, Ilica 61, HR-10000 Zagreb 

NAČINI PLAĆANJA 

Direktno na račun: 

IBAN 

Zagrebačka banka 

HR5723600001101353640 

Iznos godišnje pretplate: 

• za Hrvatsku: 100,00 kn 

• za inozemstvo: 25 EUR 

Na blagajni HKS-a: 

Od ponedjeljka do petka 

Od 09,00 do 15,00 sati 

Adresa: 

Broj telefona: 

E-mail: 

Datum: 

Potpis: 

www.hks.hr 


Zaključci sa sjednice 

Izvršnog odbora HKS-a 

od 28.12.2017. 

• Usvaja se izmjena Pravilnika o stručnom radu HKS-a, Pravilnik o uzgoju 

i upisu pasa, članak 7. točka 4. vezana uz obvezan nalaz na 

cerebralnu ataksiju kod pasmine američki stafordski terijer predložena 

od Povjerenstva za uzgoj sportskih pasmina pasa 

• Usvaja se dopuna Pravilnika o stručnom radu HKS-a Pravilnik o uzgoju 

i upisu pasa, članak 15 točka 4. vezana uz nostrifikaciju rodovnica 

za pse nepriznatih pasmina 

• Usvaja se prijedlog o organizaciji seminara za uzgajivače Hrvatskog 

kinološkog saveza 

• Usvaja se prijedlog o organizaciji seminara za kinološke suce za oblik 

• Hrvatskom rotvajler klubu se odobrava organiziranje uzgojnih pregleda 

pod istim uvjetima kako je odobreno Zajednici udruga uzgajivača 

njemačkih ovčara Hrvatske 

• Davor Javor proglašava se sveopćim sucem za oblik. 

• Slijedom zamolbe za proglašenjem sveopćim sucem za Olivera Šimona 

potrebno je zatražiti podatke od Kinološkog saveza Republike Srbije 

• Prihvaćaju se sljedeći pripravnici za kinološke suce: Dubravka Katić, 

Antonija Perkušić, Andrea Mihaljević kao i zamolbe za stažiranje dodatnih 

pasmina: Maja Horvat. 

• Crufts kvalifikacije tijekom 2018. godine održati će se tijekom subotnjih 

međunarodnih izložbi u Umagu i Zagrebu 

• Odobrava se sudačka lista za CACIB Kalovac 2018. godine 

• Odobrava se ishođenje zaštite datuma Međunarodnih izložbi u 

Karlovcu za godine 2019. i 2020. 

• Odobravaju se pravilnici dostavljeni od Povjerenstva za agility, 

uz napomenu da se dodatno konzultiraju sa zainteresiranim udrugama 

koje se bave agilityjem 

• Vezano uz dopis Hrvatske udruge dalmatinskih pasa “Atila Dubac” 

vezan uz slušni test potrebno je zatražiti mišljenje Povjerenstva za 

uzgoj sportskih pasmina pasa te Povjerenstva za autohtone pasmina 

• Usvaja se zamolba Povjerenstva za rad sportskih pasa za pokrivanje 

troškova seminara za suce za rad FCI-a 

• Usvaja se izmjena Pravilnika o radu povjerenstva za rad sportskih pasa 

• Odobravaju se kalendari kinoloških manifestacija Hrvatskog kinološkog 

saveza dostavljeni od Povjerenstva za agility, Povjerenstva za 

spasilačke pse, Povjerenstva za rad sportskih pasmina pasa i Zajednice 

udruga uzgajivača njemačkih ovčara Hrvatske za 2018. godinu. 

• Odobrava se kalendar uzgojnih pregleda za 2018. godinu 

• Društvo Hrvatski ovčar iz Karlovca prima se stalnim članom HKS-a 

• Zagrebački agility klub prima se privremenim članom HKS-a 

• Godišnja skupština HKS-a održati će se 17.02.2018. 

• Kinološke udruge “Imotski” treba dostaviti podrobnije obrazloženje za 

osobe koje su predložene za dodjelu odlikovanja 

• Odobrava se dodjela povelje Slavku Kozlici. 

• Lani Levai se zbog nekorektnog ponašanja na ispitu rada španijela 

održanom dana 01.10.2017. u Đurđevcu temeljem članka 8. Kodeksa 

ponašanja na priredbama Hrvatskog kinološkog saveza izriče opomena 

• Dopis odvjetnice opunomoćene od Epagneul breton kluba Hrvatske 

odnosno KU “Trilj” proslijeđuje se na skupštinu HKS-a dana 28.12.2017. 

SEMINARI ZA VODITELJE UZGOJA 

Seminari za voditelje uzgoja koji su na prijedlog Povjerenstva za uzgoj 

sportskih pasmina bili obvezni održani su tijekom 2017. godine na području 

cijele Republike Hrvatske.Točnije, seminari su održani u sljedećim 

gradovima: Zagreb, Zadar, Rovinj, Požega, Split i Rijeka. S obzirom da su 

seminari obvezni za buduće obnašanje dužnosti voditelja uzgoja, kako bi 

se udrugama čiji voditelji uzgoja nisu pristupili niti jednom od održanih 

seminara za voditelje uzgoja tijekom 2017. godine omogućilo ispunjenje 

ove obveze, održan je još jedan seminar početkom 2018. godine. Prijavu 

za seminare je bilo moguće učiniti isključivo preko članica HKS-a, kinoloških 

udruga. Seminari su bili besplatni. Da je interes bio velik, najbolje 

pokazuje da je ovim obveznim seminarima pristupilo ukupno 248 osoba. 

Po završenom ciklusu seminara za voditelje uzgoja, svega nekoliko voditelja 

uzgoja udruga nije pristupilo istima. 

Povjerenstva za kadrove i priredbe i Povjerenstva za uzgoj sportskih pasmina 

pasa su već prije najavila kako se po završetku seminara za voditelje 

uzgoja u svrhu edukacije planira održavanje seminara za uzgajivače, 

kinološke suce te osoblje u izložbenim krugovima. Izvršni odbor HKS-a je 

usvojio ovaj prijedlog te će se tijekom ove, ali i sljedećih godina, redovito 

održavati ovi seminari. 

Seminari za uzgajivače Hrvatskog kinološkog saveza će se održavati na 

način da se kao i pri izobrazbi voditelja uzgoja teritorijalno pokrije čitava 

Republika Hrvatska i to samostalno ili vezano uz Zakonom o zaštiti životinja 

obvezne seminare za osposbljavanje osoba koja se brinu o uzgojima 

kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji. 

Seminari za kinološke suce održavat će se samostalno i na njima je planirano 

sudjelovanje domaćih i stranih predavača. 

Seminari za osoblje u izložbenim krugovima održavat će se uz održavanje 

međunarodnih, a po mogućnosti i nacionalnih izložbi pasa na teritoriju 

Republike Hrvatske. 

Nikola Smolić 

predsjednik Povjerenstva za uzgoj sportskih pasmina pasa 

KLUB HRTOVA HRVATSKE 

Organizira 24.03.2018. godine u Zagrebu 

PREDAVANJE / SEMINAR 

Predavači: 

1. Mateja Janeš mag.ing.agr. - “DOBROBIT U GENETICI PASA” 

2. Dr. György Tesics - “OD AZAWAKHA DO GREYHOUNDA” 

- usporedna analiza morfoloških promjena pojedinih pasmina 

europskih i afričkih hrtova 

Seminar će se održati u prostorijama HKS-a (Ilica 61, 10000 Zagreb) 

s početkom u 10.00 sati. CIJENA: 50 kn po osobi 

OBAVEZNE PRIJAVE NA E-MAIL do 18.03.2018. 

sighthounds.club.croatia@gmail.com 

Više informacija: www.hrtovi.com 


SEMINARI ZA OSPOSOBLJAVANJE 

Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske odobrilo je program 

Hrvatskog kinološkog saveza za osposobljavanje osoba odgovornih 

za uzgoj i brigu o životinjama u uzgojima kućnih ljubimaca namijenjenih 

prodaji. Kako bi se prvenstveno članovima Hrvatskog kinološkog 

saveza omogućilo što jednostavnije pristupanje osposobljavanju, 

ono će se održavati u svim većim regionalnim centrima. 

TERMINI SEMINARA 

LABIN - 10.03.2018. 

SLAVONSKI BROD - 17.03.2018. 

SPLIT - 24.03.2018. 

KARLOVAC - 05.05.2018. 

VARAŽDIN - 10.06.2018. 

UPLATE I POTVRDE 

Cijena seminara je 500,00 kuna, a za članove Hrvatskog kinološkog 

saveza 200,00 kn. Uplatu za seminar će biti potrebno izvršiti prije izdavanja 

potvrde o osposobljenosti. Potvrda o osposobljenosti će se izdavati 

naknadno, a u skladu s Pravilnikom o uvjetima koje moraju ispunjavati 

uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji. 

ONLINE PRIJAVA - OBAVEZNO 

U svrhu izdavanja potvrde o osposobljenosti te finalne potvrde Vašeg 

sudjelovanja molimo Vas da ispunite on-line prijavu. Ovaj je obrazac 

obvezno ispuniti i bez njega nije moguće pristupiti seminaru. Sve dodatne 

informacije možete pronaći na internet stranici HKS-a, www.hks.hr 

HRVATSKI KINOLOŠKI SAVEZ, Ilica 61, 10000 Zagreb 

NATJEČAJ 

za popunjavanje radnog mjesta 

REFERENT OPĆIH POSLOVA 

Hrvatskog kinološkog saveza 

Uvjeti: 

- SSS 

- aktivno znanje najmanje engleskog jezika 

- poznavanje rada na PC-u (Microsoft Office) 

- poznavanje kinološke tematike. 

Uz prijavu za natječaj kandidat treba dostaviti: 

- životopis 

- presliku potvrde o maturi 

- presliku domovnice 

- dokaz o radnom stažu. 

Radni odnos zasniva se na određeno vrijeme kao zamjena za djelatnicu 

na bolovanju. Svi kandidati koji ispunjavaju navedene uvjete bit će 

pozvani na razgovor. Ponude dostaviti najkasnije do 15.03.2018. 

na adresu: 

Hrvatski kinološki savez 

“natječaj za radno mjesto” 

Ilica 61, 10000 Zagreb 

OSLOBAĐANJE OD PLAĆANJA PRIJAVNINE ZA SEMINARE 

ZA OSPOSOBLJAVANJE OSOBA ODGOVORNIH ZA UZGOJ I BRIGU 

O ŽIVOTINJAMA U UZGOJIMA KUĆNIH LJUBIMACA NAMIJENJENIH 

PRODAJI 

Izvršni odbor Hrvatskog kinološkog saveza donio je odluku po kojoj će 

dugogodišnji aktivni uzgajivači Hrvatskog kinološkog saveza biti 

oslobođeni plaćanja prijavnine za osposobljavanje osoba odgovornih za 

uzgoj i brigu o životinjama u uzgojima kućnih ljubimaca namijenjenih 

prodaji, u iznosu od 200,00 kuna, koliko iznosi pohađanje gore spomenutog 

osposobljavanja koje organizira Hrvatski kinološki savez. 

KRITERIJI KOJE JE NEOPHODNO ISPUNITI SU SLJEDEĆI: 

- neprekinuto članstvo u Hrvatskom kinološkom savezu preko neke od 

članica HKS-a u periodu od zadnjih 10 godina; 

- u rodovnu knjigu Hrvatskog kinološkog saveza na ime člana koji se 

oslobađa plaćanja prijavnine upisano najmanje 10 legala 

u neprekinutom periodu od zadnjih 10 godina. 

Ukoliko od Ministarstva bude donesena odluka o oslobađanju dugogodišnjih 

aktivnih uzgajivača Hrvatskog kinološkog saveza od osposobljavanja 

propisanih zakonom na osnovu kriterija koji bude manje zahtjevan 

od gore navedenih po kojem su pojedini dugoogodišnji uzgajivači 

oslobođeni plaćanja prijavnine isti će se primijeniti na sve osobe koje 

ispunjavaju kriterije oslobađanja od osposobljavanja po odluci 

Ministarstva. 

Pismeni ispiti za sudačke pripravnike 

Obaviještavamo sve pripravnike za kinološke suce da će se pismeni 

ispiti održati u Varaždinu, 26. i 27. svibnja 2018. godine za vrijeme 

održavanja međunarodnih izložbi CACIB Varaždin. 

Zainteresirani kandidati trebaju pismeni ispit prijaviti na predviđenoj 

prijavnici (www.hks.hr - formulari) najkasnije 21 dan prije ispita (do 

05. svibnja - subota), nakon čega će biti obaviješteni o primitku prijave 

i vremenu polaganja pismenog ispita. 

Kandidat koji je prijavio ispit, dužan je u slučaju opravdane nemogućnosti 

pristupanja ispitu, najkasnije 7 dana prije održavanja ispit 

pismeno odjaviti. U slučaju da ispitu ne pristupi niti ga odjavi u navedenom 

roku, kandidat neće moći pristupiti na slijedeći ispitni rok. 

Praktični ispiti za sudačke pripravnike 

Obaviještavamo sve pripravnike za kinološke suce da će se praktični 

ispiti za oblik održati na međunarodnim izložbama u Varaždinu, 26. i 

27. svibnja 2018. godine za vrijeme održavanja međunarodnih izložbi 

CACIB Varaždin. 

Zainteresirani kandidati trebaju ispit prijaviti na predviđenoj prijavnici 

(www.hks.hr - formulari) najkasnije 21 dan prije ispita (do 05. svibnja 

- subota), nakon čega će pismeno biti obaviješteni o rasporedu 

polaganja ispita. 

Kandidat koji je prijavio ispit, dužan je u slučaju opravdane nemogućnosti 

pristupanja ispitu, najkasnije 7 dana prije održavanja ispit 

pismeno odjaviti. U slučaju da ispitu ne pristupi, niti ga odjavi u navedenom 

roku, kandidat neće moći pristupiti na sljedeći ispitni rok. 


SKUPŠTINA HRVATSKOG KINOLOŠKOG SAVEZA 

Zagreb, 28.12.2017. 

ZAKLJUČCI SA SKUPŠTINE HRVATSKOG KINOLOŠKOG SAVEZA 

za usvajanje programa rada i financijskog plana za 2018. godinu 

održane 28. prosinca 2017. na Zagrebačkom velesajmu, 

restoran GASTRO GLOBUS, s početkom u 17.00 sati 

1. Jednoglasno su prihvaćeni: 

- zapisničar: Nada MAKAR 

- ovjerovitelji zapisnika: Marko LJUTIĆ, Nikola SMOLIĆ 

- radno predsjedništvo: Branko ŠARE, Mijo FURY, Branko VIDOVIĆ 

- verifikacijska komisija: Zdravko KLIČEK, Marijan ČIŽMEŠIJA, 

Zoran HES 

- komisija za zaključke: Nives MEDUNJANIN BOŽIČEVIĆ, Božidar 

KNAFELJC, Đeni GAŠPARIĆ 

c.) Jednoglasno se odbija zahtjev Odvjetničkog društva Strukan-Delić- 

Mandac da se dostavi popis delegata skupštine HKS-a. 

d.) Epagneul Breton klub Hrvatska trajno se isključuje iz članstva 

Hrvatskog kinološkog saveza s 88 glasova ZA isključenje, 

jednoglasno. 

e.) Kinološka udruga “Trilj” trajno se isključuje iz članstva Hrvatskog 

kinološkog saveza s 88 glasova ZA isključenje, jednoglasno. 

f.) Mladen Latinac trajno se isključuje iz članstva Hrvatskog kinološkog 

saveza, s 88 glasova ZA isključenje, jednoglasno. 

2. Verifikacijska komisija utvrdila je da od 136 udruga članica HKS-a mogućnost 

sudjelovanja u radu skupštine imaju 152 zastupnika. Prisutno je 

88 zastupnika s ovjerenim punomoćima i pravom glasa te 2 zastupnika 

udruga koje su privremeni članovi koji nemaju pravo glasa, ali mogu prisustvovati 

radu skupštine. Budući da se odluke donose natpolovičnom većinom, 

tj. sa 77 glasova, prema Statutu HKS-a i Poslovniku o radu skupštine, skupština 

može započeti radom i donositi pravovaljane odluke. 

3. Poslovnik o radu skupštine jednoglasno je usvojen. 

4. Dnevni red usvojen je jednoglasno, bez primjedbi ili nadopuna. 

5. Program rada i Financijski plan za 2018. godinu jednoglasno je usvojen. 

6. a.) Jednoglasno se odbija zahtjev Odvjetničkog društva Strukan-Delić- 

Mandac da se dostavi popis članova svih članica HKS-a s datumom 

plaćene članarine za 2015., 2016. i 2017.; 

b.) Jednoglasno se odbija zahtjev Odvjetničkog društva Strukan-Delić- 

Mandac na način kako ga postavljaju u svojstvu opunomoćenika 

Epagneul breton klub Hrvatska, KU Trilj i Mladena Latinca. 


ODRŽANI SEMINARI ZA OSPOSOBLJAVANJE OSOBA ODGOVORNIH ZA UZGOJ I BRIGU 

O ŽIVOTINJAMA U UZGOJIMA KUĆNIH LJUBIMACA NAMIJENJENIH PRODAJI 

ZAGREB, 27.01.2018. - 220 polaznika 

OSIJEK, 10.02.2018. - 80 polaznika 

SEMINARI ZA VODITELJE UZGOJA, ZAGREB 2018. 


CAC izložbe 2018. 


CAC ROVINJ 


CAC PULA 

KINOLOŠKO DRUŠTVO ROVINJ • KINOLOŠKO DRUŠTVO ISTRA – PULA 

ZADNJI ROK PRIJAVE: 26.03.2018. • INFO & PRIJAVE: cac2018bale@gmail.com • WEB INFO: www.hks.hr 

SUCI 

FCI 1 

VIBOR JEŽEK (HR) - SVE PASMINE 

FCI 2 

BOJAN MATAKOVIĆ (HR) - PINČERI I ŠNAUCERI, DOBERMAN, CRNI RUSKI TERIJER 

IGOR SELIMOVIĆ (HR) - OSTALE PASMINE 

FCI 3 

BOJAN MATAKOVIĆ (HR) - SVE PASMINE 

FCI 4 


FCI 5 


FCI 6 


FCI 7 

IGOR SELIMOVIĆ (HR) - SVE PASMINE 

FCI 8 

BOJAN MATAKOVIĆ (HR) - RETRIVERI 

JADRANKA SMOJVER SELIMOVIĆ (HR) - OSTALE PASMINE 

FCI 9 

JADRANKA SMOJVER SELIMOVIĆ (HR) - SVE PASMINE 

FCI 10 


FCI NEPRIZNATE PASMINE - IGOR SELIMOVIĆ (HR) 

SUCI 

FCI 1 


FCI 2 

VIBOR JEŽEK (HR) - PINČERI I ŠNAUCERI, DOBERMAN, CRNI RUSKI TERIJER 

BOJAN MATAKOVIĆ (HR) - OSTALE PASMINE 

FCI 3 


FCI 4 


FCI 5 

BOJAN MATAKOVIĆ (HR) - AMERIČKA AKITA 

IGOR SELIMOVIĆ (HR) - OSTALE PASMINE 

FCI 6 


FCI 7 


FCI 8 


FCI 9 


FCI 10 


FCI NEPRIZNATE PASMINE - VIBOR JEŽEK (HR) 




CAC OSIJEK 

KINOLOŠKO DRUŠTVO OSIJEK 

ZADNJI ROK PRIJAVE: 05.04.2018. 

INFO & PRIJAVE: cac.osijek@gmail.com 

WEB INFO: www.hks.hr 


CAC ĐAKOVO 

SPECIJALNA IZLOŽBA HRVATSKIH OVČARA 

SPECIJALNA IZLOŽBA PINČERA I ŠNAUCERA 

KINOLOŠKO DRUŠTVO ĐAKOVO 

ZADNJI ROK PRIJAVE: 


INFO & PRIJAVE: 

kddjakovo@gmail.com 

WEB INFO: 

www.kd-djakovo.hr 

www.hks.hr 

SUCI 

FCI 1 

TINO PEHAR (HR) - HRVATSKI OVČARI 

GERARD JIPPING (NL) - OSTALE PASMINE 

FCI 2 

TINO PEHAR (HR) - PINČERI I ŠNAUCERI 

DAGMAR KLEIN (RO) - OSTALE PASMINE 

FCI 3 

TATJANA UREK (SLO) - TOY I NISKONOGI TERIJERI 


FCI 4 

TATJANA UREK (SLO) - SVE PASMINE 

FCI 5 

GERARD JIPPING (NL) - SVE PASMINE 

FCI 6 

TINO PEHAR (HR) - SVE PASMINE 

FCI 7 


FCI 8 

VILMOS KARDOS (H) - SVE PASMINE 

FCI 9 

VILMOS KARDOS (H) - SVE PASMINE 

FCI 10 


FCI NEPRIZNATE PASMINE - TATJANA UREK (SLO) 

SUCI 

FCI 1 

GERARD JIPPING (NL) - SPECIJALNA IZLOŽBA HRVATSKIH OVČARA 


FCI 2 

VILMOS KARDOS (H) - SPECIJALNA IZLOŽBA PINČERA I ŠNAUCERA 

TINO PEHAR (HR) - OSTALE PASMINE 

FCI 3 

TINO PEHAR (HR) - SVE PASMINE 

FCI 4 

DAGMAR KLEIN (RO) - SVE PASMINE 

FCI 5 


FCI 6 


FCI 7 


FCI 8 


FCI 9 


FCI 10 

GERARD JIPPING (NL) - SVE PASMINE 

FCI NEPRIZNATE PASMINE - GERARD JIPPING (NL) 




CAC SAMOBOR 

SPECIJALNA IZLOŽBA NJEMAČKIH BOKSERA 

KINOLOŠKA UDRUGA SAMOBOR I SVETA NEDELJA 



cacsamobor2018@gmail.com, www.doglle.com 

WEB INFO: www.kusamobor.info, www.hks.hr 


CAC VELIKA GORICA 

KINOLOŠKO DRUŠTVO VELIKA GORICA 



cacgorica@gmail.com 

WEB INFO: 

www.kdvg.com.hr 

www.hks.hr 

SUCI 

FCI 1 

PETER HARSANYI (H) - SVE PASMINE 

FCI 2 

INESE PABLAKA (LV) - SPECIJALNA IZLOŽBA NJEMAČKIH BOKSERA 

INESE PABLAKA (LV) - PINČERI I ŠNAUCERI, MOLOSOIDI PLANINSKOG TIPA 

DUŠAN TRAVNIKAR (SRB) - OSTALE PASMINE 

FCI 3 

ERODOTOS NEOFYTOU (CYP) - SVE PASMINE 

FCI 4 


FCI 5 

DUŠAN TRAVNIKAR (SRB) - SVE PASMINE 

FCI 6 


FCI 7 


FCI 8 


FCI 9 

SANJA VRETENIČIĆ (MN) - SVE PASMINE 

FCI 10 


FCI NEPRIZNATE PASMINE - SANJA VRETENIČIĆ (MN) 

SUCI 

FCI 1 


FCI 2 


FCI 3 


FCI 4 


FCI 5 


FCI 6 


FCI 7 


FCI 8 


FCI 9 

INESE PABLAKA (LV) - SVE PASMINE 

FCI 10 


FCI NEPRIZNATE PASMINE - ERODOTOS NEOFYTOU (CYP) 




CAC SLAVONSKI BROD 

KINOLOŠKO DRUŠTVO BROD – SLAVONSKI BROD 



cac.brod@gmail.com 

www.kinoloska-udruga-brod.hr/prijavnica-application 

WEB INFO: 

www.kinoloska-udruga-brod.hr, www.hks.hr 


CAC KAŠTELA 

KINOLOŠKO DRUŠTVO KAŠTELA 



kdkastela@gmail.com 

WEB INFO: 

kdkastela.wix.com/kdkastela, www.hks.hr 

SUCI 

FCI 1 


FCI 2 

MIRSAD ŠABANOVIĆ (BIH) - SVE PASMINE 

FCI 3 

SAŠA KITANOVIĆ (SRB) - SVE PASMINE 

FCI 4 


FCI 5 

SAŠA KITANOVIĆ (SRB) - SVE PASMINE 

FCI 6 


FCI 7 


FCI 8 


FCI 9 

DUŠAN PAUNOVIĆ (SRB) - SVE PASMINE 

FCI 10 

DUŠAN PAUNOVIĆ (SRB) - SVE PASMINE 

FCI NEPRIZNATE PASMINE - IGOR SELIMOVIĆ (HR) 

SUCI 

FCI 1 

SREĆKO KUKIĆ (HR) - SVE PASMINE 

FCI 2 


FCI 3 


FCI 4 


FCI 5 


FCI 6 

VICENCIJE MRĐEN (HR) - SVE PASMINE 

FCI 7 


FCI 8 


FCI 9 


FCI 10 



MEĐUNARODNE I NACIONALNE IZLOŽBE PASA U HRVATSKOJ 

U 2018. GODINI 

07.04. CAC ROVINJ 

08.04. CAC PULA 

14.04. CAC OSIJEK 

15.04. CAC ĐAKOVO 

25.04. CACIB DUBROVNIK 

26.04. CACIB DUBROVNIK 

28.04. CACIB ZADAR 




12.05. CAC SAMOBOR 

13.05. CAC VELIKA GORICA 

19.05. CAC SLAVONSKI BROD 

20.05. CAC KAŠTELA 

26.05. CACIB VARAŽDIN 

27.05. CACIB VARAŽDIN 

02.06. CACIB UMAG 

03.06. CACIB UMAG 

09.06. CAC OPATIJA 

17.06. CAC KOPRIVNICA 

26.07. CAC SPLIT 

27.07. CACIB SPLIT 

28.07. CAC SPLIT 

29.07. CACIB SPLIT 

11.08. CAC DRNIŠ 

08.09. CACIB KARLOVAC 

09.09. CACIB KARLOVAC 

14.09. CAC VUKOVAR 

15.09. CACIB OSIJEK 

16.09. CACIB OSIJEK 

22.09. CAC CRIKVENICA 

13.10. CAC PETRINJA 

20.10. CAC IVANIĆ GRAD 

27.10. CAC BJELOVAR 

24.11. CACIB ZAGREB 

25.11. CACIB ZAGREB 


KINOLOŠKO DRUŠTVO ISTARSKI GONIČ UMAG 



CACIB UMAG 

SPECIJALNA IZLOŽBA ZA NJEMAČKE DOGE 

GREAT DANES SPECIAL SHOW 

SPECIJALNA IZLOŽBA ZA RETRIEVERE 

RETRIEVERS SPECIAL SHOW02./03.06. 

UMAG 

2018 

DOG SHOWS 

PRVI ROK PRIJAVE 


DRUGI ROK PRIJAVE 


ZADNJI ROK PRIJAVE 


ONLINE PRIJAVE: 

app.hks.hr 

WEB INFO: 

umag.hks.hr 

03.06.2018. 

CACIB UMAG 


HRVATSKI KINOLOŠKI SAVEZ • CROATIAN KENNEL CLUB 

Zadar 

DALMATIA SHOWS 

2018 

28.O4. - O1.O5. 

& Supreme Best In Show 

Dubrovnik 

100 mojPAS • 03./04.2018. 

25.O4. / 26.O4.

Moj Pas 03_2018

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?