Egipat Egipat Nepal Bez naziva
“Čovek je stvorenje sa maskom“, piše Oto Bihalji Merin u velikoj monografiji Maske sveta objavljenoj 1970. U njoj daje pregled brojnih maski kojima se čovjek koriso od kamenog doba do danas, kao i njihovih funkcija u ritualima: podjednako onim religioznim i onim svakodnevnim, gdje maske postoje u obliku radne opreme, šminke, odjeće ili ponašanja. To su predme kojima su ljudska društva pripisivala magijska svojstva, to jest pomoću kojih su zajednice pokušavale ostvari komunikaciju sa svijetom demona i duhova, s metafizičkim temeljem ljudskoga postojanja. Čini mi se da je posve prirodno što su maske različih (uglavnom afričkih) plemena, kao i glave njihovih božanstava bile pocajne za ciklus crteža grafičara i crtača Duje Medića, autora inače zadivljenoga mis- kom tradicijske kulture. Njegov susret s blagom neeuropske umjetnos dogodio se u muzeju Quai Branly, jednom od mlađih pariških muzeja (otvorenom 2006.), čiji je osnutak inicirao predsjednik Francuske republike Jacques Chirac, u tradiciji svojih prethodnika Georgesa Pompidoua, Valéry Giscard d’Estainga i Françoisa Mitterranda (od kojih je svaki podržao gradnju jednog muzeja u Parizu), s misijom predstavljanja umjetničkog stvaralaštva različih, uglavnom primivnih, kultura svijeta. Ekspresija i vješna sažimanja forme na brojnim tamošnjim eksponama konkurira i počesto nadilazi oslobođenu maštovitost modernih i suvremenih umjetnika. U tom je muzeju, spomeniku istodobno kolonijalizmu i humanisčkom univerzalizmu, Medić osjeo moć tradicionalne kulture i još jedno opravdanje svoje fascinacije njome. Lica koja utjelovljuju sile zadužene za funkcioniranje fizikalnog svijeta i ljudske duše, progovarala su mu rječito o čovjekovom pokoravanju dubokim i nedokučivim zakonitosma prirode i o ljudskom pokušaju ovladavanja njima. Riječima Ota Bihalji Merina iz spomenute knjige, maska njezinu nositelju: „dopušta da uče na nadzemaljske sile kojima se obraća, a u is mah da se i sam preobrazi pod njihovim dejstvom. On prima od njih supstanciju, pa je zrači na svoje saplemenike“. Tradicijski oblici i movi prisutni su u brojnim Medićevim dosadašnjim ciklusima, ali on ih nikada nije ho agresivno eksploara ni ih prisilno uklapa u današnje moduse umjetničkog stvaralaštva, te im je uvijek pristupao s interpretavnim poštovanjem i diskretno. Crtajući ritualne maske, uglavnom iz muzeja Quai Branly (uz nekoliko maski i figurica iz Louvrea), odao je počast drevnim izvorišma ljudske svijes o sebi, čiji tragovi još žive u umjetničkom stvaralaštvu i religijskim obredima i praksama različih kultura, pa i naše. Nizom malih crteža h sveh predmeta umjetnik nam prenosi njihovu sabijenu energiju, njihove elegantne forme i misku kojom isijavaju. U njegovu crtežu olovkom ta bezvremenska obličja izgledaju posebno monumentalno. Svedena na sive tonove između crnine grafita i praznine papira, ona djeluju poput ljudskog postojanja na ovom svijetu između dva ništavila. Vješto sjenčanje otkriva brojna začudna i dinamična lica koja predstavljaju bogove i demone, ali su u svojoj osnovi zapravo samo ljudska lica: krinke pod kojima se skrivaju naši prastari strahovi i čežnje. Feđa Gavrilović Kongo Mali
Change language