MANAGEMENT U POLJOPRIVREDI

MANAGEMENT U 

POLJOPRIVREDI 

Interna skripta za studente 

STRUČNOG STUDIJA POLJOPRIVREDA KRŠA - STOČARSTVO KRŠA 

Veleučilišta u Kninu 

Priredio: Prof.dr.sc. Zoran Grgić 

Zagreb, travnja 2006 godine 

1

Autori: 

Prof.dr. sc. Zoran Grgić 

Prof.dr. sc. Vjekoslav Par 

Doc.dr.sc. Josip Juračak 

Dr.sc. Mario Njavro 

Dipl.ing. Branka Šakić 

Agronomski fakultet, Sveučilišta u Zagrebu 

Zavod za upravu poljoprivrednog gospodarstva

Kazalo 

MANAGEMENT I PODUZETNIŠTVO U POLJOPRIVREDI......................................................5 

FARM MANAGEMENT ......................................................................................................................7 

PODUZETNIŠTVO...........................................................................................................................12 

TEORIJA TROŠKOVA.................................................................................................................14 

RAZVITAK TEORIJE TROŠKOVA............................................................................................14 

TROŠKOVI - ODREĐENJE I RAZVRSTAVANJE.....................................................................15 

ČINITELJI KOJI DJELUJU NA VISINU T R O Š K O V A ...............................................16 

RAZVRSTAVANJE TROŠKOVA ..............................................................................................16 

TROŠKOVI I STUPANJ ISKORIŠTENJA KAPACITETA .........................................................20 

STUPANJ ISKORIŠTENJA KAPACITETA...............................................................................21 

DIFERENCIJALNI TROŠAK...................................................................................................24 

KOEFICIJENT OSJETLJIVOSTI ILI PRILAGODLJIVOSTI (REAGIBILNOSTI) TROŠKOVA 25 

FIKSNI TROŠKOVI (FT)............................................................................................................27 

ZAKONITOSTI NEPROMJENJIVIH (FIKSNIH) TROŠKOVA..................................................27 

PROPORCIONALNO-VARIJABILNI TROŠKOVI (PT).............................................................30 

ZAKONITOSTI PROPORCIONALNO-VARIJABILNIH TROŠKOVA.......................................30 

DEGRESIVNO - VARIJABILNI TROŠKOVI (DT) .................................................................32 

PROGRESIVNO VARIJABILNI TROŠKOVI (PGT).................................................................34 

UKUPNI VARIJABILNI TROŠKOVI (VT)...............................................................................36 

UKUPNI TROŠKOVI (UT) .......................................................................................................38 

GRANIČNI TROŠKOVI (GT)....................................................................................................40 

FINANCIJSKI REZULTAT (FR) ..............................................................................................41 

GRANIČNI FINANCIJSKI REZULTAT (gfr)............................................................................42 

KRITIČNE TOČKE U KRETANJU TROŠKOVA.......................................................................45 

DONJA I GORNJA TOČKA POKRIĆA....................................................................................45 

TOČKA POSLOVNOG MINIMUMA i MAKSIMUMA ..............................................................46 

TOČKA OPTIMUMA TROŠKOVA...........................................................................................47 

TOČKA MAKSIMUM POZITIVNOG i MAKSIMUM NEGATIVNOG FINANCIJSKOG 

REZULTATA...........................................................................................................................48 

KALKULACIJE (IZRAČUNI) TROŠKOVA ...............................................................................48 

POJAM I VRSTE KALKULACIJE..............................................................................................48 

NAČELA KALKULACIJA........................................................................................................49 

VRSTE KALKULACIJA...............................................................................................................50 

SASTAV CIJENE KOŠTANJA U POLJOPRIVREDI..................................................................54 

MJERILA POSLOVNOG USPJEHA............................................................................................56 

EKONOMIČNOST ........................................................................................................................56 

POJAM EKONOMIČNOSTI................................................................................................................56 

MJERENJE EKONOMIČNOSTI ..........................................................................................................58 

MJERE ZA POVEĆANJE EKONOMIČNOSTI.........................................................................................67 

PROIZVODNOST..........................................................................................................................69 

POJAM PROIZVODNOSTI.................................................................................................................69 

MJERENJE PROIZVODNOSTI ...........................................................................................................70 

RENTABILNOST ..........................................................................................................................77 

POJAM RENTABILNOSTI.................................................................................................................77 

MJERENJE RENTABILNOSTI............................................................................................................78

MJERE ZA POVEĆANJE RENTABILNOSTI ..........................................................................................81 

TEMELJNI ČIMBENICI EKONOMIKE PROIZVODNJE ........................................................83 

ANALIZA ODNOSA IZMEĐU VARIJABILNOG INPUTA I UČINKA.....................................84 

MAKSIMALNI PROIZVOD................................................................................................................85 

MARGINALNI (GRANIČNI) PROIZVOD .............................................................................................85 

PROSJEČNI PROIZVOD....................................................................................................................86 

ODREĐIVANJE OPTIMALNE KOLIČINE UTROŠKA VARIJABILNOG INPUTA ...........................................87 

FAZE NEOKLASIČNE FUNKCIJE PROIZVODNJE..................................................................................89 

ANALIZA ODNOSA IZMEĐU DVA VARIJABILNA INPUTA. ................................................91 

ANALIZA ODNOSA IZMEĐU RAZLIČITIH PROIZVODA NA ISTOM GOSPODARSTVU.95 

4

MANAGEMENT U POLJOPRIVEDI 

Autori: Prof.dr. sc. Vjekoslav Par, Dr.sc. Mario Njavro 

Management i poduzetništvo u poljoprivredi 

U ovome poglavlju dati ćemo osnovne definicije iz područja managementa i poduzetništva, 

kao i njihovu ulogu i značaj za obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. 

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo jest oblik organizacije više osoba sa zajedničkim 

ciljem. Poduzeće, državno tijelo (ministarstva), bolnica, crkva itd., sve su to primjeri 

organizacija. U svrsishodnoj organizaciji, više osoba nastoje zajedničkim naporima i 

sredstvima postići cilj od zajedničkog interesa, a koji bi bio teško ili nikako ostvariv izvan 

organizacije. Za svaku organizaciju su zato svojstveni: zajednički cilj, resursi, ljudski 

čimbenik, rad i mehanizmi funkcioniranja organizacije. 

Osobu koja vodi određenu organizaciju nazivamo managerom 1 . Posebno se to odnosi na 

poslovne organizacije. Manager svojim radom mora osiguravati iskorištenje raspoloživih 

resursa i ostvarenje ciljeva organizacije tako da maksimalno ostvari interese organizacije. 

Položaj managera se u različitim organizacijama različito naziva, pa tako susrećemo 

nazive: direktor, predsjednik, pročelnik, načelnik, upravitelj, ravnatelj itd. Kažemo da 

obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom upravlja gospodar ili farm manager. 

Ovdje su navedene neke definicije managementa kao funkcije koju obavlja manager: 

• "Management je proces maksimalnog iskorištenja i uporabe raspoloživih resursa" - 

definicija Odjela za zapošljavanje Velike Britanije 2 

• "Management je proces planiranja, organiziranja, vođenja i kontroliranja rada članova 

organizacije te korištenja svih raspoloživih resursa organizacije u cilju dosezanja 

postavljenih ciljeva" - Stoner i Freeman 3 

• "Management je proces koordiniranja aktivnosti grupe ljudi u cilju postizanja ciljeva 

koje pojedinačno ne bi mogli postići" - Donnelly, Gibson, Ivanchevich 4 

Znanost o managementu sadrži teorije, metode i informacije koji omogućuju razvoj prakse 

managementa, što opet povratno djeluje na proširenje znanstvene spoznaje. 

1 

U tekstu koristimo isključivo pojam manager. Neki autori prevode ovaj pojam na hrvatski jezik kao 

upravitelj, rukovoditelj, voditelj i slično. 

2 

Prema: Bennett, Roger: "Management", Informator / Potecon, Zagreb 1994., str. 3 

3 

Prema: Bennett R., op. cit., str. 3 

4 

Prema: Szekely C.: "Menadžment i manager", Ekonomika poljoprivrede, br. 5/1991, Beograd 1991., str. 

217

Management, dakle, obuhvaća posao managera sa zadaćom postizanja što boljeg rezultata 

raspoloživim sredstvima i radom ljudi, uz primjenu znanja iz područja managementa. 

Radovi većine autora iz područja managementa navode slijedeće funkcije managera: 

• planiranje, 

• organiziranje, 

• vođenje, 

• upravljanje ljudskim potencijalima i 

• kontroliranje. 

Ovih pet funkcija mogu se nazvati osnovnim funkcijama managementa. Sam management 

uključuje i odlučivanje, koordiniranje, komuniciranje i slične procese, no njih ne bi trebalo 

izdvajati kao zasebne funkcije, već su to procesi koji se provlače kroz svaku od pet 

spomenutih funkcija 5 . 

Pojedine funkcije managementa uključuju: 

• planiranje: 

- odlučivanje o misiji, ciljevima, strategiji i taktici poslovanja 

- predviđanje vlastitih i vanjskih prednosti, slabosti, prilika i prijetnji kao uvjeta 

poslovanja 

- razrada i izrada djelatnih planova organizacije 

• organiziranje: 

- ostvarenje strukture organizacije definiranjem pojedinih radnih mjesta, grupa, odjela i 

cjeline organizacije 

- određivanje obveza i prava, odgovornosti i autoriteta na pojedinim razinama 

hijerarhijske strukture 

- kreiranje dokumenata u svezi s nabrojenim (statut, opisi radnog mjesta, upute i ostali 

slični akti) 

- stvaranje potrebnih uvjeta za provođenje u djelo svih planova 

• vođenje: 

- komuniciranje s podređenima i nadređenima kao i s osobama izvan organizacije 

- intervencije radi rješavanja tekućih problema u organizaciji 

- rješavanje mogućih sukoba u odnosima djelatnika 

- poticanje zajedništva, kohezije i kulture organizacije među djelatnicima 

• upravljanje ljudskim potencijalima: 

- praćenje stanja i planiranje potreba za zaposlenicima 

- pronalaženje, upošljavanje, uvođenje u rad i ostala briga o novim djelatnicima 

- redovno i sustavno vođenje podataka o zaposlenicima 

- briga o obučavanju, premještajima, napredovanju i sl. 

• kontroliranje: 

- postavljanje mjerila za provjeru ostvarenja planova 

- određivanje kriterija za ocjenu ostvarenja 

5 Bahtijarević-Šiber, Fikreta, ... et al., op. cit., str. 234 

6

- mjerenje ostvarenih rezultata i uspoređivanje s planiranim 

- analiza ostvarenja i donošenje mjera radi ispravke utvrđenih nedostataka 

Farm management 

Poljoprivreda je po mnogočemu osobita gospodarska djelatnost. U većini zemalja drži se 

djelatnošću od posebnog interesa jer osigurava mnoštvo primarnih proizvoda nužnih za 

zadovoljavanje potreba prerade ili krajnjeg potrošača. 

Bez obzira o kojoj se vrsti poljoprivredne organizacije radi i gdje se ona nalazi, i za nju 

je svojstvena funkcija managementa. Premda za management poljoprivrednih 

organizacija vrijedi isto što i za management uopće, ipak ga izdvajamo i proučavamo 

zasebno. Management na poljoprivrednim gospodarstvima, farmama, nazivamo farm 

management, a u nas se još naziva i gospodarska uprava. U tom smislu farm manager 

planira organizira, vodi, upravlja ljudskim potencijalima i kontrolira poslovanje 

poljoprivrednog gospodarstva. 

Može se pronaći više definicija farm managementa, no ovdje ćemo navesti dvije: 

"Farm management možemo definirati kao proučavanje načina i sredstava 

organiziranja zemlje, radne snage i kapitala, uz primjenu tehničkog znanja i vještina 

u svrhu osposobljavanje poljoprivrednog gospodarstva za postizanje maksimalnog 

neto prinosa" - Forster 6 

"Farm management je djelatnost koja se bavi odlukama koje utječu na profitabilnost 

poljoprivrednog gospodarstva" - Castle 7 

Izdvajanje farm managementa je posljedica posebnosti poljoprivrede kao djelatnosti. 

Ukoliko bi ove posebnosti zanemarili, to bi nas moglo dovesti do poteškoća u poslovanju, 

ako ne i do odustajanja od poslovanja. Najčešće se spominju slijedeće posebnosti 

poljoprivredne proizvodnje: 

◊ Povezanost kućanstva i gospodarstva. Kućanstvo je društvena zajednica u kojoj ljudi 

žive zajedno. Gospodarstvo je, pak, poljoprivredna proizvodna jedinica. Njihova 

6 

Forster G. W. : "Farm Organization and Management", Third Edition, Prentice-Hall Inc., New York 1953., 

str. 

7 

Castle N. Emery, M. H. Becker, A. G. Nelson: "Farm Business Management - The Decision-Making 

Process", Third Edition, Macmillan Publishing Company, New York 1987., str. 16 

7

povezanost ima za posljedicu mnoštvo pitanja u vezi s raspodjelom troškova, radnom 

snagom, obračunom dohotka itd. 

◊ Poslovanje je dijelom samodostatno. Većina obiteljskih gospodarstava troši dio svoje 

proizvodnje kao vlastite sirovine ili kao potrošna dobra za članove obitelji. Time se opet 

javljaju problemi s izračunavanjem cijene koštanja, troškova rada, dohotka i 

organizacije proizvodnje. 

◊ Management i vlasništvo su povezani. Vrlo je čest slučaj da je manager (gospodar) 

ujedno i vlasnik gospodarstva, što nije slučaj kod većih poslovnih organizacija. Zato se 

na gospodarstvu može javiti problem ili prednost uslijed usklađivanja više funkcija kod 

jedne osobe. 

◊ Poljoprivredna gospodarstva uglavnom su male proizvodne jedinice. Ova posebnost 

rađa problem iskorištenja prednosti specijalizacije i ekonomije obujma, te problem 

koncentracije kapitala i potpune ovisnosti o tržištu. 

◊ Teško je standardizirati proizvode gospodarstva. Kako su prirodni, biološki čimbenici 

od izuzetnog značenja u poljoprivredi, a često se ne mogu kontrolirati, rezultat procesa 

proizvodnje nije u potpunosti ujednačen tijekom različitih ciklusa. 

◊ Potražnja i ponuda poljoprivrednih proizvoda uglavnom su neelastične. Zbog 

ograničenih proizvodnih resursa (zemljišta) i posebnosti potreba za hranom, na tržištu 

poljoprivrednih proizvoda su česte netipične, perverzne, reakcije ponude ili potražnje. 

◊ Poljoprivredno poslovanje je vrlo rizično. Zbog mnoštva prirodnih i ostalih 

nepredvidivih čimbenika, visoki rizik u proizvodnji odvraća poduzetnike od ove 

proizvodnje. U skladu s ovom posebnosti razvijaju se alati i tehnike farm managementa 

kojima se nastoji ublažiti utjecaj rizika na poslovanje. 

◊ Teško je kontinuirano financirati gospodarstvo. Zbog sezonosti i malog obujma 

proizvodnje, poljoprivredna gospodarstva obično imaju probleme s osiguranjem stalne 

likvidnosti. 

◊ Poslovanjem u poljoprivredi bave se i osobe niskog obrazovanjem. Poljoprivredno 

gospodarstvo često se nasljeđuje iz naraštaja u naraštaj, a gospodar svoja znanja stječe u 

praksi i izvan stručnih i obrazovnih institucija. Time je otežano uvođenje novih 

tehnologija, postizanja optimalnog učinka proizvodnje itd. 

◊ Stalni (fiksni) troškovi obično čine veliki dio ukupnih troškova. Ovo je posljedica 

činjenice da su organizacije uglavnom male, a tehnologija skupa. 

8

Farm management ili gospodarska uprava razvija primjenu spoznaja managementa na 

području poljoprivredne djelatnosti, uz priznavanje svih njenih organizacijskih i društvenogospodarskih 

specifičnosti. 

Kaže se da disciplina farm managementa sadrži elemente umjetnosti, znanosti i poslovne 

vještine. Prvo, od farm managera se zahtjeva prirođena vještina i sposobnost, fizička i 

mentalna, što farm management na neki način čini umjetnošću. Zatim, dobar manager 

mora pratiti suvremena dostignuća u području managementa, što uključuje element 

znanosti. S gledišta znanosti, farm manager mora poznavati alate i tehnike vođenja 

zabilješki, planiranja i programiranja proizvodnje, analize informacija i, do potrebnog 

stupnja, tehnologije i tehnike rada. Konačno, kako poljoprivredno gospodarstvo ima za cilj 

ostvarenje zarade za svoje članove, shvatljivo je treće poimanje farm managera kao 

poslovnog čovjeka. 

U okviru farm management razmatraju se slijedeće podcjeline: 

° (a) planiranje, 

° (b) osnovna ekonomska načela proizvodnje, 

° (c) prikupljanje i analizu poslovnih informacija, 

° (d) kalkulacije i troškove 

° (e) nabavljanje i management osnovnih resursa (zemljište, kapital, radna snaga), 

° (f) izbor i organizaciju proizvodnje i 

° (g) management pojedine poljoprivredne proizvodnje (biljna, stočarska) 

° (h) upravljanje rizikom 

° (j) agrarna politika (osnove) i agrarni marketing. 

9

Procesi u okviru farm managementa* 

* Pretpostavljeno je da su ciljevi poslovanja prije određeni 

Izvor: Buckett M., op. cit., str. 3 

Prema Buckett-u, disciplina farm managementa obuhvaća slijedeća područja: 

Načela ekonomike proizvodnje. Radi razumijevanja ekonomskih pojava u procesu 

proizvodnje, nužno je poznavati barem osnovna načela ekonomike. Tu se obrađuju 

pojmovi kao što su zakon opadajućih prinosa, zakon supstitucije inputa, koncept 

oportunitetnog troška, marginalna analiza i slično. Ova znanja se uključuju u izučavanje 

farm managementa kao nužna i dio istih sadržan je i u sadržaju Tečaja. 

Prikupljanje informacija. Pravilno praćenje poslovanja, u fizičkom i vrijednosnom 

smislu, posebno se naglašava. Bez ažurnog zapisivanja i praćenja informacija u svezi s 

poslovanjem, management je gotovo onemogućen u djelatnostima analize poslovanja, 

planiranja ili kontroliranja poslovanja. 

Troškovi i kalkulacije, analiza poslovanja. Ova cjelina nadograđuje se na 

prikupljanje informacija i direktno ovisi o vođenju zabilješki o poslovanju. Potrebno je 

poznavati osnovne ekonomske i financijske dokumente i izvještaje, te metode kalkulacije 

troškova, kako bi se mogle donositi kvalitetnije odluke. To je također važan segment 

znanja farm managera. 

10

Planiranje. Svakoj poslovnoj akciji mora prethoditi planiranje. Vrste plana, te 

osnovne aktivnosti i pojmovi koje kod planiranja treba imati na umu, sadržani su u ovom 

segmentu. Posebno se razlikuju planovi pojedinih osnovnih proizvodnih resursa (rad, 

kapital, zemljište). 

Nabavljanje proizvodnih resursa. Postoji više načina na koji se mogu nabaviti i 

osigurati proizvodni resursi. U ovom dijelu farm managementa izučavaju se načini, 

aktivnosti i postupci nabave resursa. Razmatraju se svi činitelji koji utječu na odluke o 

nabavi, kao i alati koji se koriste kako odlučivanje ne bi bilo zasnovano isključivo na 

intuiciji. 

Management pojedinih resursa. Management pojedinačnih resursa izuzetno je 

značajno područje zbog njihove važnosti u proizvodnji. Stoga je bitno kako raspoložive 

ograničene resurse održavati, gospodariti njima, i kako ih kombinirati da bi bili što bolje 

iskorišteni u cilju postizanja visokog poslovnog učinka. Najčešće se posebno odvajaju 

management zemljišta, management ljudskih potencijala i management kapitala. 

Teorije odabira i kombiniranja proizvodnje. Odgovaraju na pitanja vezana uz 

odabir proizvoda gospodarstva i njihove kombinacije u svrhu postizanja optimalnog 

iskorištenja resursa u danim uvjetima. Krajnji cilj je postići što višu dobit cijelog 

gospodarstva. Osnovni pojmovi u okviru ovog dijela farm managementa jesu 

diverzifikacija i specijalizacija, granični troškovi i granični prihod, usporedne prednosti i 

sl. 

Management pojedine proizvodnje. Nastoji odgovoriti na pitanje kako ostvariti 

najbolji učinak u pojedinoj poljoprivrednoj proizvodnji. Razmatraju se troškovi i izvori 

prihoda pojedine proizvodnje, planiranje kontroliranje i analiza čimbenika proizvodnje, 

prednosti i nedostaci te učinci pojedine proizvodnje kao dijela sustava proizvodnje na 

gospodarstvu. 

11

Poduzetništvo 

Poduzetništvo je djelatnost poduzetnika usmjerena na pokretanje, organiziranje i inoviranje 

poslovanja poduzeća s temeljnom svrhom stvaranja novog tržišta 8 . 

U Ekonomskom leksikonu pri definiranju poduzetništva kao njegova bitna obilježja 

navode se: “potreba za postignućem i uspjehom, kreativnost i inicijativa, preuzimanje 

rizika, povjerenje u ljude i smjelost, potreba za neovisnošću i autonomijom te motivacija, 

energija i stalan angažman na promjenama.”. Iako su tu navedena kao obilježja 

poduzetništva, možemo ih tumačiti i kao obilježja poduzetnika (Baletić, ur., 1996). 

Poduzetnik je osoba koja posluje na vlastiti rizik. On raspolaže sredstvima potrebnim za 

određenu gospodarsku djelatnost i samostalno donosi odluke koje se odnose na tu 

djelatnost. Zarada poduzetnika je poduzetnička dobit, koja ostaje nakon što se od ukupnog 

prihoda odbiju troškovi te sve ugovorne i zakonske obveze. 

Isto tako, poduzetnik je osoba pripravna ostvariti svoje poduzetničke ideje i inovacije 

izlažući se pri tome riziku i neizvjesnosti glede konačne dobiti. 

Dakle, poduzetnik je osoba koja primjenom nove ideje ili inovacije i preuzimanjem 

poslovnog rizika plasira svoje proizvode/usluge na tržištu radi stjecanja dobiti. Izostajanje 

dobiti ne znači da netko nije poduzetnik: mnogi, posebice u razvijenim zemljama tržišne 

ekonomije, uspijevaju tek u drugom ili inim pokušajima. 

Najvažniji čimbenik poduzetništva je poduzetnička ideja. 

Danas poduzetništvo u uvjetima globalizacije, liberalizacije i internetizacije dobiva svoj 

puni zamah. Neke razlike između gospodarskih uvjeta nekada i danas prikazane su u 

slijedećoj tablici. 

8 Jelavić A. et.al.: Ekonomika poduzeća, Zagreb 1993 

12

Temeljna razlikovna obilježja gospodarskog okruženja “starog” i “novog” doba 

Obilježje 

Opća obilježja: 

“Staro doba” “Novo doba” 

Tržište Stabilno Promjenjivo 

Razina takmičenja Nacionalna Svjetska 

Organizacijski oblici Hijerarhijski, birokratski Mrežni 

Industrija: 

Organizacija proizvodnje Masovna proizvodnja Prilagodljiva proizvodnja 

Nositelji razvitka Kapital/rad Inovacije/znanje 

Nositelji tehnologije Strojevi Digitalizacija 

Izvor usporednih prednosti 

Sniženje troškova povećanjem 

obujma 

Važnost istraživanja i razvitka Niska do srednja Visoka 

13 

Inovacije, kvaliteta, vremenska 

točnost i troškovi 

Odnosi s drugim tvrtkama Samostalan nastup Savezi i suradnja 

Radna snaga: 

Politički cilj Puna zaposlenost Više stvarne plaće i dohodak 

Obučenost Vještine vezane uz posao Šire znanje iz različitih područja 

Potrebno obrazovanje Vještina ili stupanj Doživotno učenje 

Odnos djelatnik–rukovoditelj Suprotstavljanje Suradnja 

Priroda zaposlenja Stalno Rizik i prigode 

Vlada: 

Odnos vlade i poslovnih tvrtki Postavljanje zahtjeva Poticanje prigoda za rast 

Uređenje Zapovijedanje i nadzor Prilagodljivost, Tržišna oruđa 

Izvor: Prilagođeno iz: Macke, D. (2000c) “Why Entrepreneurship?”. 

Uvjete za poduzetništvo autori uglavnom dijele na tri razine: (1) klimu, (2) infrastrukturu i 

(3) podršku iz okruženja. Klimu sačinjavaju opći uvjeti gospodarenja, infrastrukturu čine 

dijelovi klime bitni za poduzetništvo, a podršku čine izravne, privatne ili javne, inicijative 

za pomoć razvitku poduzetništva. U svakoj od navedenih razina društvena zajednica može 

utjecati na razvitak poduzetništva. Poticajna i podržavajuća zajednica za poduzetništvo 

rađa visoku razinu poduzetništva u gospodarstvu. 

I na kraju što razlikuje i povezuje poduzetnika i managera?

Razlikovne osobine poduzetnika spram managera 

Poduzetnik vs. Manager 

• dobro podnosi neizvjesnost • stvara stabilnost 

• posvećuje pozornost podrobnostima • ima preglednost nad velikim sustavima 

• upravlja rizikom • teži smanjivanju rizika 

• vodi brigu o dugoročnim izgledi • prati mjerljive rezultate tijekom vremena 

• otporan na probleme u poslovanju • sposoban raditi u danoj okolini 

Izvor: Prema: Mescon i Mescon, 1996. 

TEORIJA TROŠKOVA 

Autori: Prof.dr.sc Zoran Grgić, Dipl.ing. Branka Šakić 

RAZVITAK TEORIJE TROŠKOVA 

Intenzivno izučavanje troškova počelo je krajem 19. i početkom 20.stoljeća, kada se 

javljaju prve gospodarskih krize u kapitalističkim zemljama. Potreba za analizom troškova 

je određena pogoršanjem financijskih uvjeta poslovanja. Tvrtke su radi opstanka i razvitka 

na tržištu morale proizvoditi sa snižavanjem troškova proizvodnje, odnosno prodajne 

cijene. Za ostvarenje tog cilja morale su izučavati i dobro poznavati odnose troškova i 

učinaka. 

Pojavom prvih industrijskih poduzeća nastaje industrijsko knjigovodstvo odnosno 

knjigovodstvo troškova koje biva podloga za temeljitu analizu troškova. 

Prvi pisani radovi koji tretiraju troškove vezani su uz fiziokraciju (vladavina prirode) i 

njezinog začetnika francuza Qvensija (1757.), koji u svojim radovima iznosi prve izračune, 

ukupni kapital, troškove i dohodak francuskih poljoprivrednika. 

14

Prvi tiskani radovi i detaljni opisi izučavanja troškova javljaju se u radovima Eugena 

Schmalenbacha u Njemačkoj (marginalistička škola). U svom radu “Grundlagen der 

Selbstkostechung und Preispolitik” opisuje proporcionalne fiksne, degresivne i progresivne 

troškove. Ovaj autor je prvi opisao i postavio teoriju troškova. 

Teorija - grčka riječ theoria - znači promatranje, ispitivanje, postavljanje. 

- vrhunac svake znanosti je teorija ili opća važeća spoznaja o stvarima, zbivanjima i 

odnosima. 

Teorija troškova u užem smislu - je proučavanje troškova strukture ili kako se troškovi 

ponašaju u odnosu na promjenu obujma proizvodnje. Teorija troškova u širem smislu - 

obuhvaća troškovnu strukturu uz analizu cijene učinka i ukupnu prihodovnu strukturu u 

okvirima tržišta. 

TROŠKOVI - ODREĐENJE I RAZVRSTAVANJE 

Definicija: Troškovi su u novcu izražena količina živoga i opredmećenoga rada, te 

uračunatih ugovorenih i zakonskih obveza, potrebnih za proizvodnju određenih učinaka. 

Svijesnim radom zaposlenih se uz pomoć sredstava za rad (strojevi, alati) djeluje na 

predmete rada (sirovine, tvari, poluproizvode) da bi dobili željeni oblik određene tehničko- 

tehnološke kakvoće koji ima novu, uvećanu uporabnu vrijednost. 

Stalno je pitanje u poslovanju tvrtke koja je razina potrebnih i gospodarski opravdano 

utrošenih utrošaka da se proizvede određeni učinak. Koliko je potrebno i ekonomski 

opravdano utrošiti potvrđuje se na tržištu. Različitom zakonskom regulativom se (što je 

posebno važno u poljoprivredi) djeluje na tržišne odnose, te tako dodatno utječe na razinu 

“opravdanih” troškova. 

U kontroli troškovi treba obratiti pozornost na ispitivanje i pronalaženje činitelja koji su 

izazvali sniženje ili povećanje troškova. Zadatak analitičara nije da svojim ispitivanjem 

utvrdi koliki su stvarni troškovi, nego da utvrdi koliko bi oni uz konkretne uvjete trebali 

iznositi. 

15

Što je u tvrtki učinjeno, to će uvijek otkriti statistika i knjigovodstvo, a što je trebalo biti 

učinjeno, to treba utvrditi ekonomska analiza. 

ČINITELJI KOJI DJELUJU NA VISINU T R O Š K O V A 

Visinu troškova određuju unutarnji i vanjski činitelji . 

Unutarnji činitelji u tvrtki mogu biti: 

a) tehničkih (objektivnih) značajki 

1. tehnički normativi 

2. tehnološki normativi 

3. utrošak osnovnih i pomoćnih tvari i slično; 

b) ustrojbenih (subjektivnih) značajki. 

1. nestručnost 

2. nadostatna pozornost 

3. loši normativi i slično; 

Vanjski činitelji su: 

a) cijene proizvodnih elemenata kao posljedica tržnih odnosa 

b) propisi države. 

Na unutarnje i vanjske činitelje djeluje zakonska regulativa države temeljem zakona o 

poduzećima, carinskim propisima, porezima, kreditno-monetarnom politikom poslovnih 

banaka i središnje banke i slično. 

RAZVRSTAVANJE TROŠKOVA 

Razvrstavanje troškova je način upoznavanja troškova i zakonitost njihovog ponašanja u 

različitim uvjetima. 

16

Troškovi se razvrstavaju prema: 

- podrijetlu i funkciji 

- načinu snimanja i uračunavanja u cijenu 

- ulaganju u proizvodni proces 

- složenosti 

- odnosu prema stupnju iskorištenja kapaciteta 

- ukupnosti troškova 

1. PODRIJETLO SADRŽAJA I FUNKCIJE TROŠKOVA 

Podjela na: 

a) PRIRODNE VRSTE 

1. troškovi tvari 

2. tuđih usluga 

3. angažiranih sredstava 

4. rada 

5. ugovorenih i zakonskih obveza 

b) FUNKCIONALNE VRSTE troškova - koju su funkciju obavili u tvrtki. 

2. NAČIN SNIMANJA I URAČUNAVANJA TROŠKOVA U CIJENU PROIZVODA I 

USLUGA 

Podijeljeni su na: 

a) IZRAVNE (direktne) troškove ili troškovi učinaka, su troškovi koje je tehnički 

moguće i gospodarski opravdano snimiti neposredno po učincima zbog kojih su i 

nastali. Još se zovu troškovi učinaka ili troškovi izrade. 

Izravni troškovi su : 

1. sirovine 

2. tvari 

17

3. pomoćne tvari 

4. amortizacija 

5. izravne plaće 

6. kamate 

7. zakup. 

b) POSREDNI troškovi ili režijski troškovi ili opći troškovi su troškovi odjela ili 

mjesta koje nije tehnički moguće niti gospodarski opravdano snimiti po učincima 

već ih se raspoređuje po područjima odgovornosti pomoću metode izračuna. 

3. ULAGANJE TROŠKOVA U PROIZVODNI PROCES 


a) PRIMARNE TROŠKOVE odnosno troškovi koji prvi i jedini put ulaze u 

proizvodnju (sirovine sa skladišta, u poljoprivredi - ugljen, sjeme, stočna hrana) 

b) SEKUNDARNE TROŠKOVE, koji su ustvari troškovi što se više puta pojavljuju 

u proizvodnom procesu, ali mijenjaju oblik. Primjerice, kotlovnica proizvodi paru i 

prodaje je drugim proizvodnim jedinicama - u cijeni pare, kojom će te proizvodne 

jedinice biti terećene, sadržani su troškovi ugljena, osobni dohotci i drugi troškovi 

koji su već kao primarni ušli u proizvodni proces, a sada ulaze kao trošak pare po 

drugi puta; svinjogojska farma s proizvodnjom odojaka i tovljenika ili proizvodnja 

mlijeka i mlječnih prerađevina su primjeri iz poljoprivrede. 

Pri proračunu troškova proizvodnje mora se voditi računa o njihovom dijeljenju prema 

nositeljima, a ne da se zaračunavaju u apsolutnom iznosu pri izračunavanju cijene 

koštanja svakog proizvoda (npr. u obiteljskom gospodarstvu: mlijeko, prerađevine od 

mlijeka). 

4. SLOŽENOST TROŠKOVA 

Prema složenosti dijeljeni su na: 

a) JEDNOSTAVNE (ORIGINALNE) troškove: 

18

Primjerice: 

Jednostavni troškovi su prirodne vrste troškova, te ih dalje nije moguće 

raščlaniti. Nazivaju se i originalni, jer nisu izvedeni iz drugih troškova. 

b) SLOŽENE (KOMPLEKSNE) troškove: 

Kompleksni su troškovi složeni od dva ili više jednostavnih. 

1. opći troškovi uprave 

2. opći troškovi prodaje 

5. ODNOS TROŠKOVA PREMA STUPNJU ISKORIŠTENJA KAPACITETA 

Prema ovom kriteriju podijeljeni su na: 

a) NEPROMJENJIVI TROŠKOVI 

Nepromjenjivi su oni troškovi koji u svom iznosu ostaju nepromijenjeni i onda ako 

se količina proizvoda mijenja. Nazivaju se još i troškovi kapaciteta. Karakteristika 

im je što oni ne nastaju ovisno o količini proizvoda koja je u nekom razdoblju 

proizvedena, nego ovisno o vremenu trajanja proizvodnje (zakupnina za 2 mj. bit će 

2x veća od jednomjesečne, bez obzira koliko se u tim mjesecima proizvelo). Zbog 

te ovisnosti o vremenu za koje se oni obračunavaju, u američkoj literaturi ih 

nazivaju “periodični troškovi” (period costs ili time costs - vremenski troškovi). 

Znači, nastaju bez obzira da li se proizvodi ili ne (troškovi kapaciteta). 

b) PROMJENJIVI TROŠKOVI 

Promjenjivi su oni troškovi koji nastaju ovisno o proizvodnji učinaka. Nema ih ako 

nema proizvodnje. U američkoj literaturi ih zbog toga nazivaju troškovi 

proizvodnje. 

Troškovi koji imaju osobine promjenjivih ne mijenjaju se sukladno obujmu 

proizvodnje, pa su podijeljeni na skupine: 

1. smanjujuće promjenjljivi troškovi (degresivno-varijabilni) 

19

6. UKUPNOST TROŠKOVA 


2. razmjerno promjenjljivi troškovi (proporcionalno-varijabilni) 

3. rastuće promjenjljivi troškovi. (progresivno-varijabilni) 

a) UKUPNI TROŠKOVI (troškovi u masi) su iskazani u ukupnom iznosu za 

određeno vremensko razdoblje za ukupno proizvedenu količinu učinaka. 

b) PROSJEČNI TROŠKOVI (trošak po jedinici proizvoda) su kvocijent ukupnih 

troškova i proizvedenih učinaka ili cijene koštanja jednog učinka. 

TROŠKOVI I STUPANJ ISKORIŠTENJA KAPACITETA 

Izraz kapacitet dolazi od lat. riječi capacitas - sposobnost, mogućnost def. Kapacitet je 

sposobnost neke tvrtke, stroja ili odjela ili bilo koje druge proizvodne jedinice da u 

određenom vremenu i pri punoj uposlenosti proizvede određenu količinu učinaka. 

Kapacitet je složen od: 

1. sredstava za rad (tehničke mogućnosti stroja), 

2. svijesnog rada ljudi (sve više intelektualni) 

3. intenzivnosti rada, 

4. tehnoloških metoda i 

5. režim rada u određenom vremenskom razdoblju. 

Svi navedeni elementi danas su pod utjecajem sve veće razine tehnologije, tehnike, 

specijalizacije, informatike i slično. 

Kapacitet (K) je odnos količine učinaka (Q) i vremena izrade (T). 

Kapacitet se izučava s gospodarskog i tehničkog stajališta. 

K 

= 

20 

Q 

T

1. S tehničkog je podijeljen na: 

1. NAJNIŽI - ispod kojega se proizvodnja ne obavlja, nije opravdano, ispod kojeg ne bi 

bilo tehnički opravdano ili ne bi bilo tehnički moguće proizvoditi; 

2. OBIČNI ILI REALNI - kojeg tvrtka ostvaruje uz normalnu djelatnost; uz uobičajene 

gubitke radnog vremena; 

3. NAJVIŠI - mogao bi se postići isključivanjem svih gubitaka radnog vremena uz 

maksimalnu intenzivnost rada te uz tehnički optimalnu organizaciju rada (rješavanje 

uskih grla i slično), tvrtka ga nikada ne ostvaruje, ali teži njemu; 

4. PLANIRANI - je količinski kapacitet koji se uzima kao temelj za postavljanje 

proizvodnog plana u određenom vremenskom razdoblju. 

2. S gospodarskog je podijeljen na: 

1. NAJNIŽI - je najmanja količina učinaka ispod koje se ne isplati (financijski) proizvoditi 

učinke, jer se ne bi postigao prihod dovoljan niti za pokriće VT izazvanih 

proizvodnjom; 

2. OPTIMALNI - je najveća količina učinaka standardne kakvoće ostvarena uz najniže 

prosječne troškove. Predstavlja u isto vrijeme obični i gospodarski kapacitet, odnosno s 

tehničke razine to je OBIČNI i s GOSPODARKE OPTIMALNI. 

3. PLANIRANI – služi kao temelj za postavljanje plana tvrtke. Dobije se kombiniranjem 

tehnički planiranog kapaciteta i ostalih čimbenika koji nisu tehničke osobine izražene u 

novcu. 

STUPANJ ISKORIŠTENJA KAPACITETA 

Kapaciteti mogu biti iskorišteni ili neiskorišteni, a unutar ove dvije krajnosti egzistiraju i 

slabo, dobro i najviše iskorišteni kapaciteti. 

21

% IK 

%IK - stupanj iskorištenja kapaciteta 

q - stvarno proizvedena količina učinaka 

K - kapacitet tvrtke (mogući) 

= 

q x 

22 

K 

100 

STUPANJ ISKORIŠTENJA RADNOG VREMENA 

STUPANJ UČINKA 

određeni sati djelatnika x 100 

% IRV = 

mogući sati djelatnika 

= Os x 

Ms 

100 

Stupanj učinka je postotak koji ukazuje na razinu učinaka uzimajući u obzir stupanj 

iskorištenja kapaciteta i stvarno iskorištenje radnog vremena. 

% U 

moguće radno vrijeme st var na proizvodnja 

= 

x 

st var no radno vrijeme kapacitet 

%U Ms 

= 

Os 

qx100 

x 

K 

U okviru analize osnovnih sredstava, odnosno utvrđivanja korištenja kapaciteta su 

posebice značajni pokazatelji stupnja korištenja kapaciteta, stupnja uposlenosti i stupnja 

učinka. Navedeni pokazatelji se računaju prema slijedećim jednadžbama:

stupanj iskorištenja kapaciteta = (potencijalni kapacitet / ostvareni kapacitet)*100 

stupanj uposlenosti = (planirani kapacitet*100) / potencijalni kapacitet 

stupanj učinka = (ostvareni kapacitet / planirani kapacitet)*100 

ili 

stupanj iskorištenja kapaciteta = (stupanj uposlenosti * stupanj učinka) / 100 

stupanj uposlenosti = (stupanj iskorištenja kapaciteta * 100) / stupanj učinka 

stupanj učinka = (stupanj iskorištenja kapaciteta * 100) / stupanj uposlenosti 

Primjerenost tako izračunatih pokazatelja je moguće ocijeniti uspoređivanjem dobivenih 

vrijednosti s vrijednostima istih u prethodnim razdobljima (vremenska dimenzija 

analitičkog ispitivanja), odnosno uspoređivanjem s vrijednostima u srodnim poduzećima ili 

proizvodnjama. Uspoređivanjem vrijednosti pokazatelja s vrijednostima u srodnim 

poduzećima ocjenjuje se dostignuti tehnološki stupanj u samom poduzeću, dok se 

poredbom s vrijednostima prethodnog razdoblja može spoznati razina iskorištenosti, uzroci 

takvom stanju i ekonomske posljedice. 

Određenje ovih pokazatelja je prikazano u slijedećim primjerima: 

1) poljoprivredno poduzeće ima 4 kombajna i 6 traktora. Potencijalni je kapacitet jednog 

kombajna 20 radnih dana u 2,5 smjene, što čini 400 sati rada (20*2,5*7). Planirani 

kapacitet je 18 radnih dana, odnosno 315 sati. U poljoprivredi se računa potencijalno 

korištenje traktora od 300 radnih dana. Planirani kapacitet jednog traktora je 250 radnih 

dana, odnosno 1750 sati rada vozača traktora. U promatranoj godini je ukupno korištenje 

kombajna bilo 1100 sati, a traktora 9800 sati. Prema tome, 

za kombajne je 

stupanj uposlenosti=(1.260/1.600)*100=78,75% 

stupanj iskorištenja kapaciteta=(1.100/1.600)*100=68,75% 

stupanj učinka=(1.100/1.260)*100=87,30% 

za traktore je 




23

2) poljoprivredno poduzeće ima 3 staje za krave s ukupno 500 mjesta. Pomnoženo s 

brojem dana u godini to čini 182.500 hranidbenih dana. Planirana proizvodnja je računala s 

95%-tnim stupnjem uposlenosti. Broj krava se u promatranoj godini mijenjao od početnog 

stanja (500 krava) i na kraju godine je utvrđen ukupni broj hranidbenih dana – 162.400. 

potencijalni kapacitet=182.500 hranidbenih dana 

planirani kapacitet=173.375 hranidbenih dana 

ostvareni kapacitet=162.400 hranidbenih dana 




Tablica 1: Djelovanje stupnja iskorištenja kapaciteta na cijenu koštanja mlijeka 

Proizvodnja Ukupno Stupanj Tr.kapaciteta Tr.proizvoda Cijena 

mlijeka l tr.kapaciteta iskorištenja po jedinici po jedinici koštanja 

190.000 2,460.500 10.00% 12.95 0.55 13.50 

380.000 2,460.500 20.00% 6.48 0.55 7.03 

570.000 2,460.500 30.00% 4.32 0.55 4.87 

760.000 2,460.500 40.00% 3.24 0.55 3.79 

950.000 2,460.500 50.00% 2.59 0.55 3.14 

1,140.000 2,460.500 60.00% 2.16 0.55 2.71 

1,330.000 2,460.500 70.00% 1.85 0.55 2.40 

1,520.000 2,460.500 80.00% 1.62 0.55 2.17 

1,710.000 2,460.500 90.00% 1.44 0.55 1.99 

1,900.000 2,460.500 100.00% 1.30 0.55 1.85 

DIFERENCIJALNI TROŠAK 

Pri praćenju troškova kod različitog stupnja iskorištenja kapaciteta iskazuju se i različiti 

ukupni troškovi. Kod većeg stupnja iskorištenja kapaciteta su veći i ukupni troškovi, pa je 

važno da analitičari prate % IK i troškove, koje uvjetuje određeni kapacitet. U analitici se 

24

posebno prate troškovi i razlike troškova između postojeće i uvećane proizvodnje. U teoriji 

i praksi razlika između postojećeg i uvećanog ili smanjenog % IK naziva se sloj ili zona. 

Definicija: Diferencijalni trošak je prosječan trošak koji se javlja između postojeće i 

uvećane odnosno smanjene proizvodnje (%IK) ili koji se javlja u bilo kojem 

sloju ili zoni. 

∆ T - diferencijalni trošak 

∆T 

∆T 

= 

∆% 

IK 

∆ UT - trošak diferencije - prirast ili pad ukupnog troška 

% IK - stupanj iskorištenja kapaciteta 

KOEFICIJENT OSJETLJIVOSTI ILI PRILAGODLJIVOSTI 

(REAGIBILNOSTI) TROŠKOVA 

Regibilnost dolazi od latinske riječi reagere što znači odgovoriti na neko djelovanje 

djelovanjem. 

Definicija: Reagibilnost troškova je osjetljivost, prilagodljivost ili elastičnost troškova na 

stupanj iskorištenja kapaciteta. 

Osjetljivost troškova utvrđuje se pomoću koeficijenta osjetljivosti troškova, a to je odnos troškova 

i dinamike porasta proizvodnje. 

UT 

Ko = 

IK 

% ∆ 

% ∆ % 

Ko = koeficijent osjetljivosti troškova 

25

% ∆ UT = postotni porast ili smanjenje ukupnih troškova u zoni ili sloju 

% ∆ %IK = postotni porast ili smanjenje obujma proizvodnje 

Koeficijent osjetljivosti može biti: 

Ko = 0 

Ko > 1 

Ko < 1 

= < Ko < 1 

1. Koeficijent osjetljivosti jednak je nuli 

Ko = 0 

Ovakvi troškovi koji ne reagiraju na stupanj iskorištenja kapaciteta nazivaju se 

nepromjenjivi ili fiksni troškovi. 

2. Koeficijent osjetljivosti jednak je jedan 

K0 = 1 

Troškovi koji se mijenjaju istom dinamikom kao i volumen proizvodnje, nazivaju se 

proporcionalno varijabilni troškovi. 

3. Koeficijent osjetljivosti je veći od “0”, a manji od “1” 

0 < Ko < 1 

Troškovi kojima trošak diferencije raste sporije od % IK nazivaju se degresivno varijabilni 

troškovi. 

4. Koeficijent osjetljivosti je veći od “1”. 

26

Ko > 1 

Troškovi koji rastu bržom dinamikom od proizvodnje, odnosno kojima je koeficijent 

osjetljivosti veći od jedan su progresivno varijabilni troškovi. 

FIKSNI TROŠKOVI (FT) 

Osnovna osobitost nepromjenjivih (fiksnih) troškova je da nastaju neovisno o stupnju 

iskorištenja kapaciteta, a isto tako ne mijenjaju se promjenom volumena proizvodnje. 

Neki od nepromjenjivih troškova su: 

1. amortizacija 

2. kamate na kredit za O.S. 

3. troškovi investicijskog održavanja 

4. osiguranje O.S. 

5. stalni doprinosi i članarine 

6. plaće izravne izrade učinaka 

7. zakupi, koncesija 

Nepromjenjive (fiksne) troškove uvjetuje 

1. predviđeni volumen proizvodnje 

2. odabir tehničko-tehnoloških metoda 

ZAKONITOSTI NEPROMJENJIVIH (FIKSNIH) TROŠKOVA 

1) FT u masi su stalni (njihov pravac je paralelan s osi X) 

2) prosječni fiksni troškovi (ft) imaju degresivnu osobinu (hiperbola) s povećanjem 

volumena proizvodnje 

3) diferencijalni trošak FT = 0 

27

4) koeficijent osjetljivosti FT = 0 

1. Zakonitosti 

2. Zakonitost 

FT - constantni 

ft - prosječni trošak ima osobine degresivnosti 

ft 

= 

FT 

X 

prosječni fiksni troškovi imaju veliko značenje u poslovanju tvrtke zbog silaznog 

trenda (s povećanjem % IK sve su manji po učinku). 

40.000 

30.000 

20.000 

10.000 

0 

y 

0 20 40 60 80 

x 

100 

Slika br. 1: Ukupan fiksni trošak 

28 

FT

1.500 

1.250 

1.000 

750 

500 

250 

180.000 

120.000 

60.000 

0 

y/x 

0 20 40 60 80 

x 

100 

Slika br. 2 Prosječan fiksni trošak 

y 

0 1 2 3 4 

x 

5 

(u ooo) 

Slika br 3: Ukupni relativno fiksni troškovi 

y/x 

40 

30 

20 

10 

0 

x 

0 1 2 3 4 5 6 

Slika br. 4: Prosječni relativno fiksni troškovi 

29 

ft 

FT 

ft

PODVRSTE FIKSNIH TROŠKOVA 

1. apsolutni FT (željezni troškovi) 

2. relativni FT (zonalni) 

Zakonitosti Ft su isti u jednoj zoni, ali se zbog povećanja količine proizvodnje mijenjaju 

jer su i kapaciteti veći zbog poslovne odluke. 

NEISKORIŠTENI ILI JALOVI NEPROMJENJIVI FIKSNI TROŠKOVI 

Prosječni fiksni troškovi uvijek manji pri većem iskorištenju kapaciteta. Kad se kapacitet 

koristi manje od maksimuma, svaka jedinica učinka biti će opterećena s većim iznosom 

FT. 

PROPORCIONALNO-VARIJABILNI TROŠKOVI (PT) 

Proporcionalno-varijabilni troškovi se uvijek mijenjaju proporcionalno s porastom ili 

smanjenjem stupnja iskorištenja kapaciteta. Proporcionalno-varijabilni troškovi se dijele 

na: 

1. ukupne PT 

2. prosječne pt 

ZAKONITOSTI PROPORCIONALNO-VARIJABILNIH TROŠKOVA 

1. ZAKONITOST PT 

Ukupni PT - rastu u istoj proporciji, kao i % IK, pa se u grafikonu prikazuju pravcem koji 

polazi od ishodišta (bez obzira na kut zatvaranja s osi X), prikazuje se linearnom 

funkcijom. 

Yc = Y 

30


Druga zakonitost glasi da su prosječni proporcionalno-varijabilni troškovi po jedinici 

proizvoda stalni, pravac im je paralelan s osi X. 


Treća zakonitost vezana je u zone ili slojeve troškova ili diferencijalni trošak. Treća 

zakonitost određena je pojavom da je diferencijalni trošak (T) PT uvijek jednak 

prosječnom proporcionalnom trošku. Ovu zakonitost potvrđuje koeficijent osjetljivosti. 

Koeficijent osjetljivosti proporcionalnih troškova uvijek je “1”. 

200.000 

160.000 

120.000 

80.000 

40.000 

0 

y 

0 20 40 60 80 100 

Slika br. 5: Ukupni proporcionalno-varijabilni troškovi 

2.500 

2.000 

1.500 

1.000 

500 

0 

Y/X 

0 20 40 60 80 

X 

100 

Slika br. 6: Prosječni proporcionalno-varijabilni troškovi 

31 

PT 

pt 

x

DEGRESIVNO - VARIJABILNI TROŠKOVI (DT) 

DT su troškovi koji u masi rastu sporije od stupnja iskorištenja kapaciteta. 

Dijele se na: 

- ukupne degresivne (DT) 

- prosječno degresivne (dt) 

1) ZAKONITOST DT 

Prva zakonitost kazuje da ukupni (u masi) degresivni troškovi uvijek imaju oblik krivulje, 

koja je naklonjena prema osi X (apscisi). 

2) ZAKONITOST dt 

Druga zakonitost određena je pojavom da su prosječni degresivni troškovi (dt) uvijek 

usmjereni prema osi X, i prikazuju se pravcem ili krivuljom. 

3) ZAKONITOST - Diferencijalni trošak zone ili sloja 

Treća zakonitost određena je pojavom da je diferencijalni trošak degresivnosti troška 

uvijek manji od prosječnog degresivnog troška. 

4) ZAKONITOST - koeficijent osjetljivosti degresivnog troška 

Četvrta zakonitost potvrđuje treću zakonitost, odnosno da je koeficijent osjetljivosti 

degresivnog troška uvjek manji od “1”, a veći od “0”. 

32

2.500 

2.000 

1.500 

1.000 

500 

0 

200.000 

160.000 

120.000 

80.000 

40.000 

0 

y 

0 20 40 60 80 

x 

100 

Slika br. 7: Ukupni degresivno-varijabilni trošak 

y/x 

0 20 40 60 80 

x 

100 

Slika br. 8: Prosječni degresivno-varijabilni trošak 

33 

dt 

DT

PROGRESIVNO VARIJABILNI TROŠKOVI (PGT) 

PGT su troškovi koji rastu brže od rasta količine učinaka (%IK) i odraz su nenormalnih 

stanja u proizvodnji (nešto se forsira preko mogućnosti). Uvijek ih uvjetuju “uska grla” u 

proizvodnom procesu. 

1) ZAKONITOST PGT 

Ukupni progresivni troškovi (PGT) rastu brže od rasta volumena proizvodnje, a krivulja im 

polazi od ishodišta i uvijek je naklonjena prema osi Y. 

2) ZAKONITOST pgt 

Prosječni progresivni troškovi rastom %IK također su u stalnom porastu i obrnuto, a 

prikazujemo ih pravcem ili krivuljom. 

3) ZAKONITOST - diferencijalni trošak progresivnog troška u zoni ili sloju. 

Diferencijalni trošak progresivnog troška uvijek je veći od prosječnog progresivnog troška 

ili 

4) ZAKONITOST ili koeficijent osjetljivosti progresivnog troška. 

Četvrta zakonitost potvrđuje treću zakonitost, odnosno koeficijent osjetljivosti PGT 

uvijek je veći od “1”. 

34

300.000 

200.000 

100.000 

0 

y 

0 20 40 60 80 100 

Slika br. 9: Ukupni progresivno-varijabilni trošak 

300.000 

200.000 

100.000 

0 

y 

35 

PGT 

0 20 40 60 80 100 

Slika br. 10: Prosječni progresivno-varijabilni troškovi 

PGT 

x 

x

UKUPNI VARIJABILNI TROŠKOVI (VT) 

Ukupni varijabilni troškovi su zbroj svih pojedinačnih varijabilnih troškova nastalih u 

određenom vremenskom razdoblju: 

VT = PT + DT + PGT 

vt = pt + dt + pgt 

1) ZAKONITOST VT utvrđuje se pomoću “TANGENTALNOG FENOMENA” 1. A to 

je pravac povučen iz ishodišta na krivulju ukupnih VT. 

2) ZAKONITOST pgt 

Kod prosječnih varijabilnih troškova tangentalni fenomen 1. poprima oblik pravca koji je 

paralelan s osi X ili potpuno je identičan s proporcionalnim troškovima. 

U dinamici varijabilnih troškova jako je interval u kojemu su varijabilni troškovi 

proporcionalni, jer u toj točki prosječni varijabilni troškovi postižu svoju najnižu razinu, te 

se ta točka naziva optimum ukupnog varijabilnog troška. 

3 i 4) ZAKONITOST VT po zonama: 

U pojedinim zonama varijabilni trošak poprima osobine proporcionalnog, degresivnog i 

progresivnog troška što potvrđujemo analizom diferencijalnog troška i koeficijenta 

osjetljivosti. 

36

300.000 

250.000 

200.000 

150.000 

100.000 

50.000 

4.500 

4.000 

3.500 

3.000 

2.500 

2.000 

1.500 

1.000 

500 

0 

0 

y/x 

y 

0 10 20 30 40 50 60 70 80 

37 

VT 

tang 1 

0 10 20 30 40 50 60 70 80 x 

Slika br. 11: Ukupni i prosječni varijabilni troškovi 

vt 

tang 1 

x

UKUPNI TROŠKOVI (UT) 

Ukupni troškovi su zbroj svih troškova koji nastaju u jednom obračunskom razdoblju jedne 

tvrtke. 

UT = FT + VT 

ut = ft + vt 

S obzirom na iskorištenje kapaciteta UT mogu poprimiti obilježja degresivnih, 

proporcionalnih i progresivnih troškova. 

Proporcionalnost UT dolazi jednu zonu kasnije nego li proporcionalnost troškova VT, 

jer u UT djeluje fiksna komponenta troškova koji su s povećanjem %IK sve manji. 

1. ZAKONITOST UT 

- isto je kao i kod tangentalnog fenomena 1. 

2. ZAKONITOST ut 

Druga zakonitost je određena pojmom optimuma ukupnih troškova. Optimum je takvo 

tehničko rješenje koje će izazvati najniže prosječne ukupne troškove jer je tangentalni 

fenomen 2. Pravac paralelan s osi X. 

3 i 4) ZAKONITOST 

U određenoj zoni diferencijalni trošak VT je proporcionalan i ima Ko = 1, međutim 

diferencijalni trošak UT ima osobinu degresivnosti jer je Ko manji od 1. 

38

U zoni ili sloju VT poprimaju progresivnu osobinu, pa je Ko > 1 , dok UT u ovoj zoni 

poprima osobinu proporcionalnosti i diferencijalni trošak ima Ko = 1. 

U nekoj zoni, VT, Ut imaju osobine progresivnih troškova s diferencijalnim troškom 

Ko > 1. 

320.000 

280.000 

240.000 

200.000 

160.000 

120.000 

80.000 

40.000 

0 

y/x 

6.000 

5.000 

4.000 

3.000 

2.000 

1.000 

0 

y 

x 

0 10 20 30 40 50 60 70 80 

39 

UT 

tang 2 

0 10 20 30 40 50 60 70 80 

Slika br. 12: Ukupni i prosječni ukupni troškovi 

ut 

FT 

tang 2 

x

GRANIČNI TROŠKOVI (gt) 

Praćenjem troškova po zonama ili slojevima uočavaju se njihove promjene. Analiza 

troškova u posljednjem ili zadnjem sloju (kojega mi izaberemo) odnosno u graničnom 

sloju bavi se graničnim troškovima. Vrlo je važno uočiti kako su granični troškovi 

najosjetljiviji, jer registriraju samo novonastale troškove. 

Definicija: Granični troškovi su prosječni varijabilni troškovi izazvani u posljednjem 

sloju ili zoni. 

Osnovna razlika između graničnog troška i prosječnog varijabilnog troška je da gt uzima 

u obzir samo prirast varijabilnog troška, a prosječni varijabilni trošak je kvocjent ukupnog 

varijabilnog troška i ukupne količine učinaka. 

1. ZAKONITOST 

Granični trošak FT = 0 

2. ZAKONITOST 

Granični trošak ( DT < dt ) degresivnog troška je manji od prosječnog degresivnog 

troška 

3. ZAKONITOST 

Granični trošak proporcionalnog troška jednak je prosječnom proporcionalnom trošku ili gt 

PT = pt 

4. ZAKONITOST 

Granični trošak progresivnog troška je veći od prosječnog progresivnog troška ili 

gt PGT > pgt 

40

Grafikon 1: Ponašanje i matematičko objašnjenje graničnih troškova 

FINANCIJSKI REZULTAT (FR) 

Temeljeni cilj praćenja i poznavanja zakonitosti troškova je da se uz određenu proizvodnju 

ostvari i najbolji mogući financijski rezultat. 

Definicija: Financijski rezultat je razlika između prihoda i troškova pri određenom 

volumenu proizvodnje (%IK). 

FR = UP - UT 

fr = pc - ut 

Ukupni prihod (UP) se ostvaruje da se određena količina učinaka proda po određenoj 

prodajnoj cijeni (PC) 

UP = pc x X 

41

Pretpostavili smo da je prodajna cijena konstantna. Osnovno obilježje je da FR u masi u 

odnosu na %IK nije identičan s dinamikom prosječnog fr i to osobito pri postizanju 

maksimuma. 

1. Prosječni fr postiže svoj maksimum u optimumu prosječnih ukupnih troškova (ut su 

najniži), dok FR ili ukupni financijski rezultat postiže svoj maksimum pri većem %IK u 

pozitivnom intervalu. 

2. Pri niskom i visokom stupnju iskorištenja FR i fr su negativni, jer je ukupni trošak veći 

od ukupnog prihoda, odnosno prosječni ukupni trošak je veći od prodajne cijene ili 

FR = negativan jer 

UT > UP 

fr = negativan jer 

ut > pc 

GRANIČNI FINANCIJSKI REZULTAT (gfr) 

Definicija: Granični financijski rezultat je prosječan financijski rezultat u posljednjem 

ili graničnom sloju . 

Ukupan granični rezultat se izračunava iz odnosa: 

GFR = gfr x X 

Granični financijski rezultat je bitan jer dok je pozitivan može se povećavati proizvodnju u 

okvirima postojećeg kapaciteta, odnosno ne mjenjajući ukupne fiksne troškove. 

Kada je granični financijski rezultat nula (gfr=0), u tom trenutku ukupan financijski 

rezultat postiže svoj maksimum. 

42

U trenutku kada je granični financijski rezultat negativan, ukupni financijski rezultat 

počinje opadati. 

Ove su postavke određene slijedećim zakonitostima: 

gfr = gp - gt ili 

gp (granični prihod) veći, jednak ili manji od gt (graničnog troška). 

- uz pretpostavku da je prodajna cijena (pc) konstantna. 

Praktično to znači da proizvodnju povećavamo (%IK) do onog trenutka dok se granični 

prihod ne izjednači s prodajnom cijenom. 

gp = pc ili 

gfr = pc - gt 

- znači da možemo povećati proizvodnju dok je: 

gt < pc 

Maksimum ukupnog financijskog rezultata (FR) postiže se u trenutku kada je: 

gfr = 0 ili 

gt = pc 

Metoda izračunavanja: 

1. UP - ukupni prihod UP = pc x X 

2. ukupni troškovi UT = UP - FR 

3. FT ili fiksni trošak vidljiv je iz X = 0 FR = -200 

4. varijabilni trošak VT = UT - FT 

43

5. granični trošak 

∆UT 

∆X 

ili 

6. granični financijski rezultat 

gfr 

FR 

= 

X 

∆ 

∆ 

∆VT 

∆X 

xX 

7. ukupni granični financijski rezultat 

1. ukupni prihod 

GFR = UP - GT ili 

GFR = gfr x X 

UP = pc x X 

2. ukupni financijski rezultat 

FR = UP - UT 

3. granični financijski rezultat 

FR 

gfr = 

X 

∆ 

∆ 

4. ukupni granični financijski rezultat 

GFR = gfr x X 

44

5. granični trošak 

gt 

UT 

= 

X 

∆ 

∆ 

KRITIČNE TOČKE U KRETANJU TROŠKOVA 

Kritične točke su određene ponašanjem krivulje financijskog rezultata, a sjecišta su 

pojedinih krivulja: 

1. ukupnog prihoda 

2. ukupnih troškova 

3. varijabilnih troškova 

DONJA I GORNJA TOČKA POKRIĆA 

Krivulja ukupnog troška (UT) polazi od iznosa fiksnog troška (FT) i kreće se iznad 

ukupnog prihoda (UP). Pri određenom stupnju iskorištenja kapaciteta (%IK) krivulja 

ukupnog troška siječe pravac ukupnog prihoda, što znači da je u tom sjecištu UT = UP. 

Spuštajući okomicu na os X iz točke 1, dobije se točka X1 iz koje je vidljivo da je u točki 

X1 financijski rezultat jednak nuli. Isto se događa i kod prosječnih troškova (ut) i 

prosječnog financijskog rezultata. Odnosno u sjecištu krivulje ut s pravcem prodajne 

cijene (pc), fr = 0 jer je ut = pc. 

Ova prva kritična točka u kretanju troškova zove se prag rentabilnosti (ekonomičnosti) ili 

donja točka pokrića. 

Do ove točke tvrtka posluje s gubitkom jer je UT = UP, poslije ove točke tvrtka posluje s 

pozitivnim financijskim rezultatom. 

Druga kritična točka u kojoj krivulja ukupnog troška (UT) siječe pravac ukupnog prihoda 

(UP) naziva se granica rentabilnosti ili gornja točka pokrića - to je točka 2. 

45

Do nje tvrtka posluje s dobitkom, a u njoj se potvrđuje zakonitost kao i kod praga 

rentabilnosti odnosno: 

ZAKONITOST PRAGA RENTABILNOSTI 

UP = UT 

ut = pc 

FR = 0 

fr = 0 

TOČKA POSLOVNOG MINIMUMA i MAKSIMUMA 

Ove dvije točke vezane su uz krivulju ukupnog varijabilnog troška i pravac ukupnog 

prihoda, odnosno uz prosječni varijabilni trošak i prodajnu cijenu. 

ZAKONITOSTI MINIMUMA I MAKSIMUMA: 

ukupni varijabilni trošak = ukupni prihod 

VT = UP 

vt = pc 

Prvo sjecište krivulje Vt i UP naziva se točka poslovnog minimuma. Do ove točke 

tvrtka gubi varijabilne i fiksne troškove. U točki minimuma tvrtka pokriva varijabilni 

trošak jer je VT = UP, ali i dalje ostvaruje gubitak fiksnog troška. U drugoj točki ili 

sjecištu VT s UP ponavlja se ista pojava i točku se naziva poslovni maksimum. 

46

TOČKA OPTIMUMA TROŠKOVA 

Točka optimuma troškova nalazi se u intervalu između praga i granice rentabilnosti 

troškova. Nalazi se na mjestu na kojem je postotak iskorištenja kapaciteta najveći, ali uz 

uvjet da su prosječni ukupni troškovi najmanji. 

Slika: Područje optimalnog iskorištenja kapaciteta 

ZAKONITOST TOČKE OPTIMUMA: 

ut - minimum 

UT i ut - proporcionalni 

fr = max. 

gt = ut 

GT = UT 

fr = gfr 

FR = GFR 

47

TOČKA MAKSIMUM POZITIVNOG i MAKSIMUM NEGATIVNOG 

FINANCIJSKOG REZULTATA 

Maksimum pozitivan ukupan financijski rezultat utvrđuje se pomoću tangentalnog 

fenomena 3. Na krivulji ukupnih troškova i pravcu ukupnog prihoda. U dodirnoj točki gdje 

tangenta dira krivulju ukupnih troškova, te spuštajući okomicu na krivulju FR, dobiva se 

točka max. FR. Slijedi iz zakonitosti da je otklon između krivulje UT i pravca FR najveći 

tj. max. FR = UP - UT (max.) 

KALKULACIJE (IZRAČUNI) TROŠKOVA 

POJAM I VRSTE KALKULACIJE 

Definicija: Pod izračunom se najčešće podrazumijeva računski postupak pomoću kojeg 

se po određenim metodama obračunavaju troškovi koji čine cijenu koštanja 

(C.K.) određenog učinka. 

Osnovni cilj ovakovog obračuna je u tome da se proizvedeni učinci opterete onim 

troškovima koje su i izazvali, kako bi se utvrdila C.K. a uz prodajnu cijenu i ukupni 

prihod odnosno financijski rezultat. 

Do cijene koštanja nije jednostavno doći, jer se uz različite vrste troškova i njihovih 

obilježja mora uzeti u obzir i činjenica da se pri različitoj proizvodnji pojavljuje ne samo 

jedan finalni proizvod, već i više njih. Moguća je i u poljoprivredi je vrlo česta proizvodnja 

jednog glavnog proizvoda, te jednog ili više sporednih proizvoda. U praksi to uzrokuje 

nemogućnost objektivnog utvrđivanja odnosa troškova među pojedinim proizvodima. 

48

NAČELA KALKULACIJA 

Kalkulacija kao metoda zahtjeva određenu postupnost koja se očituje u dva temeljna 

zahtjeva: 

- prvi zahtjev obuhvaća troškove prema određenim razinama kao što je: 

uzročnost 

postupnost 

dokumentiranost 

- drugi zahtjev obuhvaća raspodjelu troškova, odnosno daljnje obračunavanje troškova po 

nositeljima. 

Ova dva zahtjeva određuju i temeljna načela kalkulacije: 

Nač ela kalkulacija: 

1. NAČELO VREMENSKOG RAZGRANIČENJA: 

Temeljem njega obuhvaćaju se svi troškovi koji su izazvani u određenom vremenskom 

razdoblju za određenu proizvedenu količinu učinaka. 

2. PRINCIP DIFERENCIRANJA 

Svi troškovi moraju se analizirati po mjestima nastanka i nositeljima, radi praćenja 

rasta ili pada ekonomičnosti. 

3. NAČELO PRILAGODLJIVOSTI 

Svaka kalkulacija ili izračun mora biti podudaran (kompatibilan) s tehnološkom 

razinom i raznim poslovnim događajima u proizvodnji. 

4. NAČELO DOKUMENTIRANOSTI 

Svi troškovi koji se prikazuju u kalkulaciji moraju biti dokumentirani. 

49

5. NAČELO PREGLEDNOSTI, TOČNOSTI, EKONOMIČNOSTI I USPOREDIVOSTI 

KALKULACIJA 

Izračun mora biti pregledan i davati rezultate na vrijeme, odnosno analizirati i dovesti 

do ekonomske granice točnosti. Iznosi iskazani u njoj moraju biti točni i usporedivi s 

prijašnjim izračunima iz prethodnog razdoblja. 

Osim troškova, kalkulacijama su obuhvaćene i cijene. Bez obzira na to gdje se roba 

nabavlja, iz njezine cijene nastaju troškovi, te ugradnjom pripadajućih troškova uz 

troškove proizvodnje, formira se cijena koštanja proizvoda iz nastalih ukupnih troškova. 

Pri ovome tijeku uvijek se javljaju kalkulacije koje čine vezu između troškova i cijena. 

SIROVINE I TVARI (CIJENA) - TROŠAK + TROŠAK NAŠE PROIZVODNJE - 

UKUPNI TROŠAK + POREZI I UGOVORENE OBVEZE = PRODAJNA CIJENA 

Ovaj cijeli slijed povezuje kalkulacije ukupnih troškova proizvodnje. 

Pod izrazom kalkulacija se podrazumijeva: 

1. računski postupak (metoda), 

2. obračunavanje troškova i 

3. izračunavanje C.K. proizvoda ili usluga. 

VRSTE KALKULACIJA 

Podjela kalkulacija se provodi na temelju: 

- cijene koja se izračunava 

- vremena izračunavanja 

- sustava obračuna troškova koji se izračunavaju 

50

1) Prema cijeni koja se izračunava: 

a) kalkulacija nabavne vrijednosti 

b) kalkulacija cijene koštanja (C.K.) 

c) kalkulacija prodajne cijene (P.C.) 

2) Prema vremenu kada se izračunava cijena 

a) prethodna ili planska kalkulacija 

b) naknadna ili obračunska kalkulacija 

Prethodna se kalkulacija izrađuje prije početka proizvodnje ili izrade učinka. Sačinjava se 

na temelju normativa utrošaka predmeta rada (rada i materijala), normama rada i propisima 

koji određuju doprinose i poreze. Svrha ove kalkulacije je utvrđivanje cijene učinka prije 

izrade kako bi se prema uspoređivanju cijene koštanja i prodajne cijene učinka izračunala 

isplativost proizvodnje učinka (izrade proizvoda ili obavljanja usluge). Pretkalkulacija se 

koristi kao osnova vođenja politike cijena, kontrole troškova i proračun pokazatelja 

ekonomičnosti poslovanja. Uz pojam pretkalkulacije javlja se i pojam planske kalkulacije. 

Dok pretkalkulacija označava izračun cijene koštanja prije početka proizvodnje učinka, 

planska kalkulacija se odnosi na izračun prije početka novog ciklusa proizvodnje već 

uvedenog učinka (za sljedeće proizvodno razdoblje). 

3) Prema sustavu obračuna troškova koji se izračunavaju 

a) kalkulacija po stvarnim troškovima 

b) kalkulacija po standardnim troškovima 

c) kalkulacija po varijabilnim troškovima 

51

STRUKTURA (ELEMENTI) KALKULACIJE 

Definicija: predstavlja raspored, popis njezinih elemenata razvrstanih prema određenom 

učinkovitom redoslijedu. 

Prema vrsti cijene koja se izračunava razlikuju se elementi strukture cijene koštanja, 

elementi strukture prodajne cijene, elementi strukture nabavne cijene i dr. 

Raspored elemenata i struktura cijena trebaju se tako postaviti da omogućuju što 

jednostavniji i lakši obuhvat troškova, bolje uspoređivanje, kontrolu i analizu troškova, te 

utvrđivanje i mjerenje činitelja koji određuju visinu cijene. 

Elementi kalkulacije prodajne cijene se u pravilu pojednostavljeno razvrstavaju prema 

slijedećem rasporedu: 

- troškovi materijala 

- amortizacija 

- bruto plaća u proizvodnji 

- ostali izravni troškovi u proizvodnji 

- opći troškovi proizvodnje učinaka 

- opći troškovi uprave i prometa 

Ovi troškovi zbrojeni čine cijenu koštanja. 

Na cijenu koštanja se pridodaje dobitak (ili utvrđeni gubitak), što čini prodajnu cijenu 

bez poreza na dodanu vrijednost. 

Na ovu cijenu se prema propisanim stopama zaračunava porez na dodanu vrijednost i 

dobiva se prodajna cijena. 

52

Tablica 2 Elementi i struktura kalkulacije prodajne cijene 

Red.broj Opis 

1 troškovi materijala 

2 amortizacija 

3 bruto plaća 

4 ostali izravni troškovi 

5 opći troškovi proizvodnje 

6 opći troškovi uprave i prometa 

7 Cijena koštanja - sum (1:6) 

8 Dobitak (gubitak)= c.k.-p.cijena 

9 Prodajna cijena bez PDV-a 

10 PDV 

12 Prodajna cijena 

Prodajna cijena se utvrđuje na tržištu, pa razlika između prodajne cijene bez PDV-a i 

cijene koštanja predstavlja dobitak ili gubitak. Kad je prodajna cijena veća od cijene 

koštanja govori se o dobitku, a kad je manja radi se o gubitku. 

Struktura cijene koštanja se još raščlanjuje po ovisnosti troškova o stupnju iskorištenja 

kapaciteta. Uključivanjem raspodjele promjenjivih (varijabilni) i stalnih (fiksni) 

troškova dobije se prikazana troškova struktura prodajne cijene. 

Ukupni promjenljivi troškovi obuhvaćaju slijedeće elemente: 

- izravni troškovi materijala 

- funkcionalna amortizacija (po učinku) 

- bruto plaća (po učinku) 

- ostali izravni promjenjljivi troškovi 

- promjenjljivi dio općih troškova proizvodnje učinka 

- promjenjljivi dio općih troškova uprave i prodaje 

Promjenjljivim troškovima se pridodaju pripadjući stalni troškovi izravne proizvodnje, te 

stalni dio općih troškova proizvodnje, uprave i prometa. 

Zbrojeni promjenjljivi i stalni troškovi čine cijenu koštanja, a kako je već navedeno 

uračunavanjem dobitka ili gubitka se dobiva prodajna cijena učinka. 

53

Tablica 3 

Elementi strukture prodajne cijene prema razvrstavanju promjenljivih i stalnih troškova 

Red.broj Opis 

1 Izravni troškovi materijala 

2 Funkcionalna amortizacija (po učinku) 

3 Bruto plaća (po učinku) 

4 Ostali izravni promjenljivi troškovi 

5 Promjenljivi dio općih troškova 

proizvodnje učinka 

6 Promjenljivi dio općih troškova uprave 

i prodaje 

7 Promjenljivi troškovi ukupno - sum 

(1:6) 

8 Stalni troškovi proizvodnje učinaka 

9 Stalni dio općih troškova proizvodnje 

učinaka 

10 Stalni dio općih troškova uprave i 

prometa 

11 Cijena koštanja sum (7:10) 

12 Dobitak - Gubitak 

13 Prodajna cijena (11+12) 

SASTAV CIJENE KOŠTANJA U POLJOPRIVREDI 

Specifična obilježja poljoprivredne proizvodnje uzrokuju i poseban (složeniji) pristup ovoj 

problematici. 

Izravni troškovi su u pravilu razvrstani prema prirodnim vrstama troškova, a posredni 

prema mjestima troškova. 

Izravni troškovi biljne proizvodnje su najčešće podijeljeni na: 

1. troškovi temeljnih tvari 

a) troškovi sjemena 

b) rasadnih tvari 

c) gnojiva i dr. 

54

2. troškovi pomoćnih tvari: 

a) troškovi sredstava za zaštitu bilja 

b) tvari za vezivanje i dr. 

3. troškovi vlastitih (osobnih) usluga: 

a) troškovi mehanizacije (traktori, kombajni) 

b) transportna sredstva 

4. troškovi usluga drugih: 

a) troškovi istraživanja kvalitete proizvoda 

b) troškovi zaštite 

5. troškovi izravne amortizacije: 

a) temeljnih sredstava koja se izravno koriste u procesu proizvodnje 

b) za koje se sastavlja kalkulacija 

6. troškovi plaća izrade: 

- plaće djelatnika koji izravno rade u proizvodnji 

7. troškovi izravnih ugovornih obveza: 

- troškovi kamata, osiguranja usjeva, dugogodišnjih nasada, osnovnog stada i dr. 

Specifičnosti sastava cijena koštanja pri stočarskoj proizvodnji: 

1. Izravni troškovi su: 

a) nabavna vrijednost stoke 

b) umjetno osjemenjivanje 

c) troškovi osnovnog materijala 

d) troškovi lijekova 

e) veterinarski troškovi 

55

Mjerila poslovnog uspjeha 

Najvažnija mjerila poslovnog uspjeha u našim uvjetima su pokazatelji ekonomičnosti, 

proizvodnosti i rentabilnosti. Ovim koeficijentima je moguće u potpunosti obuhvatiti 

ključne elemente ekonomije poduzeća. Navedeni koeficijenti se temelje na: poslovnom 

učinku koji je smisao proizvodnje (Q), ukupnom prihodu koji predstavlja vrijednost 

prodanih učinaka (Up), troškovima (T) elemenata proizvodnje koji predstavljaju 

vrijednosni izraz uloženih predmeta rada, sredstava za rad i rada (U), snazi (L) kao izvoru 

pojedinačnog i društvenog bogatstva, dohotku (D) koji je vrijednosni izraz izvršenog rada 

u tržišnoj reprodukciji, te angažiranih sredstava (As) koja osiguravaju kontinuitet 

reprodukcije. 

Ekonomičnost Ek= Q/U ili E= Up/T 

Proizvodnost Pk= Q/L ili P= Up/L 

Rentabilnost Ra= D/As 

Ova mjerila s metodološkog značaja imaju određena ograničenja i nedostatke, no njihov 

rast kao matematičkih veličina označava brži razvitak ekonomije poduzeća i obratno. 

Ekonomičnost 

Pojam ekonomičnosti 

Opća ekonomičnost se izražava odnosom između ostvarenih učinaka (Q) i za njih utrošenih 

elemenata (U) proizvodnje. 

Q 

Ek = 

U 

56

Utrošeni elementi proizvodnje (U) se mogu izraziti zbrojem svih elemenata radnog procesa 

(predmeti rada - M, sredstva za rad - S i rada – L) kao u slijedećoj jednadžbi: 

E k 

O 

= 

M + S + L 

Prema navedenom se može zaključiti da je pokazatelj ekonomičnosti najobuhvatnije 

mjerilo postignutog poslovnog uspjeha. Iz jednadžbi je vidljivo da se ekonomičnost može 

povećati porastom količine učinaka s istom količinom utrošenih elemenata ili ostvarenjem 

jednake količine učinaka sa smanjenom količinom utrošenih elemenata radnog procesa. 

Ukupna (opća ili globalna) ekonomičnost se može rastaviti na djelomične (parcijalne). 

Tako se izračunava pokazatelj ekonomičnosti za pojedine elemente proizvodnje: 

Q 

Ekm = , 

M 

Q 

Eks = , 

S 

Q 

Ekl = 

L 

Prve dvije jednadžbe se koriste za mjerenje “izdašnosti” sredstava za proizvodnju 

(predmeta rada i sredstava za rad), a Ekl je “izdašnost” živog rada, odnosno proizvodnost 

rada. Koeficijenti navedenih parcijalnih ekonomičnosti pružaju korisne informacije o 

pojedinim elementima proizvodnje pri analitičkom promatranju poslovanja poduzeća. Pri 

planiranju proizvodnje i analizi troškova se koriste recipročne vrijednosti prikazanih 

jednadžbi parcijalne ekonomičnosti. 

U 

ek = , 

Q 

M 

ekm = , 

Q 

S 

eks = , 

Q 

e kl = 

L 

Q 

Određivanje ekonomičnosti pojedinih objekata promatranja ciklusa proizvodnje (različite 

vrste materijala i energije, vrijeme, pojedine vrste oruđa za rad i dr.) daje potpuniju i 

jasniju sliku o ekonomičnosti poslovanja poduzeća. 

Ovi izrazi pokazuju prosječne količine utrošenih elemenata za ostvarene jedinice učinka. 

Brojčane vrijednosti koje se dobiju iz svih navedenih izraza određuju razinu 

57

ekonomičnosti. Pri praćenju kretanja ekonomičnosti u nekom vremenskom razdoblju 

(dinamika ekonomičnosti) se koriste indeksima. Indeksi su relativni brojevi koji izražavaju 

odnos između dva stanja neke pojave. U brojniku razlomka je podatak koji se uspoređuje, a 

u nazivniku podatak prema kojem se uspoređuje. Dobiveni kvocijent se množi sa 100 da se 

dobije rezultat u postocima. Indeksi veći od 100 pokazuju porast, a manji od 100 pad 

veličine u postocima. Vremenski isječak prema kojem mjerimo pojavu naziva se bazno 

razdoblje, a onaj koji mjerimo tekuće razdoblje. 

Ekonomičnost, učinci i elementi radnog procesa baznog razdoblja se označavaju kao Eko, 

Qo i Uo, pa se dobivaju slijedeći indeksi: 

I 

Ek 

⎡Ql 

Qo 

⎤ Ekl 

⎡U 

l U o ⎤ ekl 

= ⎢ : ⎥x100 

= x100 

, odnosno I ek = ⎢ : ⎥x100 

= x100 

⎣U 

l U o ⎦ Eko 

⎣Ql 

Qo 

⎦ eko 

Indeks veći od 100 označava porast ekonomičnosti, manji od 100 pad ekonomičnosti, a 

jednak 100 pokazuje nepromijenjenu ekonomičnost. 

Vidljivo je da se načelo ekonomičnosti temelji na zahtjevima štedljivosti sredstava za 

proizvodnju i maksimumu učinaka. Tako se problematika ekonomičnosti temelji na 

pronalaženju najpovoljnijeg odnosa između ova dva zahtjeva. Razina ekonomičnosti je 

rezultat kombinacije osnovnih elemenata radnog procesa unutar poduzeća, ali njen stvarni 

učinak se može vidjeti na temelju ukupnog prihoda nakon realizacije proizvoda. 

Ekonomičnost je tako povezana i sa trećim mjerilom uspješnosti poslovanja - pokazateljem 

rentabilnosti (odnos dobiti i uloženih sredstava). Rast ekonomičnosti treba pratiti i rast 

rentabilnosti, no u praksi se teško postiže potpuna podudarnost dinamike ovih pokazatelja. 

Mjerenje ekonomičnosti 

Mjerenje ostvarene ekonomičnosti se može provesti na dva osnovna načina : fizičkim ili 

količinskim mjerenjem (naturalno), te novčanim (vrijednosnim) mjerenjem. 

58

Naturalno mjerenje ekonomičnosti 

Pri naturalnom mjerenju ekonomičnosti se učinci i utrošci elemenata proizvodnje iskazuju 

količinski ili fizički (u kg, satima, komadima, grlima i sl.). Takvo mjerenje ekonomičnosti 

je nemoguće u potpunosti provesti, jer utrošci predmeta rada, oruđa za rad i radne snage 

nisu mjerljive veličine. Ovim načinom je zato moguće mjeriti svaki element proizvodnje, 

odnosno parcijalne ekonomičnosti. Ocjenjivanje ekonomičnosti u naturalnim jedinicama 

pruža podatke o štedljivosti upotrebe opredmećenog (minulog) i novog (živog) rada u 

procesu reprodukcije, a naziva se često i stupnjem iskorištavanja. 

Kod naturalnog mjerenja ekonomičnosti se javlja problem izražavanja količine učinaka u 

fizičkim jedinicama mjere. U poduzećima koja imaju jednu vrstu proizvoda ili proizvode 

nekoliko proizvoda koji se mjere istom jedinicom mjere, te imaju iste normative rada, 

nema poteškoća u za izražavanje ostvarene proizvodnje. Problem izražavanja proizvodnje 

kod poduzeća s raznovrsnim proizvodima je kada se proizvedene količine ne mogu 

zbrajati. Za pretvaranje raznovrsnih količina heterogenih proizvoda u njihov zajednički 

pokazatelj koriste se različite metode kao primjerice: reprezentativna metoda, naturalnouvjetna 

metoda i radna metoda. 

Reprezentativnom metodom se količina učinaka mjeri isključivo količinom osnovnog ili 

reprezentativnog proizvoda koji u vrijednosti cjelokupne proizvodnje čini njezin najveći 

dio, dok se količina ostalih učinaka zanemaruje. 

Naturalno-uvjetnom metodom se za bazu obračuna uzima radno vrijeme pomoću kojeg se 

sve vrste učinaka izražavaju u jednom uvjetnom proizvodu (usluzi), pa se koriste pri 

proizvodnji srodnih proizvoda. 

Radna metoda količinu učinaka prikazuje u norma satima. 

Vrijednosno mjerenje ekonomičnosti 

Pri vrijednosnom mjerenju ekonomičnosti količine proizvedenih učinaka (Q) i količine 

utrošenih elemenata (U) se množe odgovarajućim cijenama (Cp i Cn). Količine učinaka se 

59

množe s prodajnim cijenama (Cp), a utrošci elemenata prizvodnje s cijenama nabave (Cn). 

Iz navedenih izraza se u brojniku dobiva veličina koja odgovara ukupnom prihodu (Up), a 

u nazivniku ukupni troškovi proizvodnje (T). 

Q ⋅ C p U p 

E = = , odnosno 

U ⋅ C T 

n 

U ⋅ C 

= 

Q ⋅ C 

n e = 

p 

T 

U 

Vrijednosno mjerenje ekonomičnosti se provodi na temelju tekućih (stvarnih ili tržišnih) i 

planskih (stalnih ili standardnih) cijena. Pri izražavanju u tekućim cijenama po kojima se u 

promatranom trenutku mogu prodati učinci ili nabaviti elementi proizvodnje, promjena 

razine ekonomičnosti je određena mijenjanjem količine učinaka i utrošenih elemenata, te 

mijenjanjem njihovih cijena. Mijenjanje količinskih odnosa između učinaka i utrošenih 

elemenata daje stvarnu sliku postignute ekonomičnosti, no u stvarnosti se zbog kolebanja 

cijena razina ekonomičnosti može mijenjati iako se stvarna ekonomičnost nije mijenjala ili 

se mijenjala u suprotnom pravcu. Bez obzira na naturalno izražene uštede elemenata 

proizvodnje, veći porast nabavnih cijena će uzrokovati pad razine ekonomičnosti. Tako 

mjerenje ekonomičnosti na temelju tekućih cijena može dati iskrivljenu sliku o stvarnom 

poslovanju poduzeća. Koristi se u ispitivanju ekonomičnosti, jer predstavlja značajni 

pokazatelj o prosječnom društveno potrebnom radu, promjenjivosti društvenih potreba za 

učincima proizvodnje i elementima koji se troše za njihovu proizvodnju. Vrijednosno 

izražavanje ekonomičnosti bez utjecaja kolebanja cijena na tržištu se postiže množenjem 

količine učinaka i utrošenih elemenata s planskim (stalnim ili standardnim) cijenama. 

Cijene služe kao sredstvo pomoću kojeg se raznovrsni elementi i učinci proizvodnje mogu 

zbrajati i uspoređivati. Tako mjerenje ekonomičnosti nema više vrijednosno, nego 

naturalno obilježje. 

Oba načina vrijednosnog mjerenja ekonomičnosti su nužna. Izražavanje razine 

ekonomičnosti na temelju tekućih cijena odražava mijenjanje vanjskih uvjeta privređivanja 

koji utječu na poslovanje poduzeća. Mjerenje ekonomičnosti na temelju planskih cijena je 

značajno zbog ispitivanja i kontrole izvršenja pojedinih zadataka reprodukcije. 

Pri vrijednosnom načinu je također moguće, osim globalne, mjeriti parcijalne 

ekonomičnosti. 

p 

60

U p 

E m = , 

T 

m 

U p 

E s = , 

T 

s 

U 

E l = 

T 

l 

p 

(Up- ukupni prihod, Tm- troškovi predmeta rada, Ts- troškovi oruđa za rad, 

Tl- troškovi rada,) 

Ukupna ekonomičnost (E) je prosječna razina ekonomičnosti za sve učinke u poduzeću, te 

se u njoj često prikriva neracionalno korištenje pojedinih elemenata proizvodnje na 

pojedinim mjestima proizvodnje ili za proizvodnju pojedinih učinaka. Parcijalna 

ekonomičnost (Em, Es i El) omogućava analitičko praćenje ekonomičnosti pri čemu se 

otkrivaju mjesta, nositelji i uzroci lošeg ili boljeg poslovanja. 

Kada se za mjerenje ekonomičnosti koriste vrijednosne kategorije, moguće je osim 

ekonomičnosti pojedinih proizvodnji mjeriti zbrojnu ekonomičnost za sve proizvodnje, 

odnosno čitavu djelatnost poduzeća. Koeficijent ekonomičnosti ima samo relativnu 

vrijednost za proizvodnju na koju se odnosi i nije usporediv s koeficijentom druge 

proizvodnje. Tako manji koeficijent ekonomičnosti jedne proizvodnje može biti pozitivniji 

od većeg koeficijenta ekonomičnosti druge, neusporedive proizvodnje. 

Proizvodnje koje troše materijal veće vrijednosti, odnosno u kojima je veća vrijednost 

minulog rada, imaju u pravilu niži koeficijent ekonomičnosti. Istim tehnološkim 

postupkom se mogu proizvesti dva proizvoda (primjer zlatnih i srebrnih satova). Razlika 

između vrijednosti materijala (zlata i srebra) uzrokuje povećanje brojnika i nazivnika, pa je 

koeficijent ekonomičnosti u proizvodnji zlatnih satova niži. 

Tablica 11: Primjer koeficijenata ekonomičnosti proizvodnje zlatnog i srebrnog sata 

Proizvodnja zlatnih satova Proizvodnja srebrnih satova 

Vrijednost zlatnog sata 1.700 Vrijednost srebrnog sata 950 

Troškovi proizvodnje (cijena koštanja) 1.600 Troškovi proizvodnje (cijena koštanja) 750 

Troškovi materijala 1.200 Troškovi materijala 350 

Troškovi rada 300 Troškovi rada 300 

Ostali troškovi 100 Ostali troškovi 100 

Koeficijent ekonomičnosti 1,06 Koeficijent ekonomičnosti 1,27 

61

Isti razlozi određuju u pravilu niži koeficijent ekonomičnosti viših faza proizvodnje. 

Predmet rada u višoj fazi proizvodnje ima veću vrijednost. Koeficijent ekonomičnosti koji 

se ostvaruje pri preradi grožđa u vino je obično manji od koeficijenta ekonomičnosti u 

proizvodnji grožđa. U praksi ovo pravilo može imati izuzetke zbog djelovanja nekih 

činitelja na ekonomičnost proizvodnje (prodajna cijena vina veće kvalitete). 

Složene proizvodnje u kojima je integrirano više faza proizvodnje imaju u pravilu veći 

koeficijent ekonomičnosti. Takav koeficijent ekonomičnosti je zbrojni koeficijent koji 

odražava ekonomičnost svih faza proizvodnje. 

Dva poduzeća se bave tovom svinja za tržište. Pritom oba kupuju prasad mase 25-30 kg. 

Jedno poduzeće kupuje kukuruz za tov, a drugo ga samo proizvodi. Proizvodnja prvog 

poduzeća se sastoji samo od jedne faze - tova svinja, a drugog od dvije faze - proizvodnja 

kukuruza i tov svinja. Dvije proizvodnje u drugom poduzeću imaju u stvari zasebne 

koeficijente ekonomičnosti. 

Tablica 12: Primjer koeficijenta ekonomičnosti jednostavne i složene proizvodnje 

Poduzeće I Poduzeće II 

Vrijednost tovljenika 1.800 Vrijednost tovljenika 1.800 

Trošk.proizvodnje (cijena koštanja) 1.240 Trošk. proizvodnje (cijena koštanja) 1.140 

Kupnja odojka 550 Kupnja odojka 550 

Kupljeni kukuruz* 450 Troškovi proizvodnje kukuruza 350 

Ostali troškovi tova 240 Ostali troškovi tova 240 

Koeficijent ekonomičnosti 1,45 Koeficijent ekonomičnosti 1,58 

Koef.ek. proizvodnje kukuruza** 1,29 

Koef.ek. proizvodnje tovljenika*** 1,45 

* radi se o utrošenim količinama za tov jednog tovljenika 

** iz odnosa troškova kupljenog i proizvedenog kukuruza 

*** u troškove proizvodnje uračunat kukuruz po tržnoj cijeni 

Rasčlanjivanje sintetničkog koeficijenta ekonomičnosti na pojedinačne, analitičke 

koeficijente se može obavljati prema organizaciji proizvodnog sustava (poduzeća) i prema 

liniji proizvodnje. U složenom proizvodnom sustavu se koeficijent ekonomičnosti 

izračunava za svaku unutarnju radnu jedinicu. Tako se utvrđuje i prati stupanj 

ekonomičnosti svake radne jedinice, a ako su usporedive njihove proizvodnje, moguće je 

uspoređivati visinu i kretanje njihovih koeficijenata ekonomičnosti. U poljoprivrednim 

poduzećima je to čest slučaj kada postoji više istosmjernih radnih jedinica (ratarske, 

voćarsko-vinogradarske ili identične stočarske radne jedinice). 

62

Tablica 13: Pregled ekonomičnosti po jedinici kapaciteta 

Proizvodnja Jedinica Količina Vrijednost Cijena Koeficijent 

mjere 

proizvodnje kn koštanja kn ekonomičnosti 

Pšenica ha 5 27.600 21.804 1,27 

Kukuruz ha 10 81.600 62.016 1,32 

DTS ha 10 42.000 33.600 1,25 

Mlijeko grla 20 163.400 132.354 1,23 

Tov junadi grla 15 91.875 67.988 1,35 

Utvrđivanje koeficijenta ekonomičnosti prema liniji proizvodnje se odnosi primjerice na 

koeficijente ekonomičnosti u proizvodnji žitarica, industrijskog bilja, povrća, voća i 

grožđa. U stočarskoj proizvodnji vlastite koeficijente ekonomičnosti imaju proizvodnja 

mlijeka i teladi, proizvodnja prasadi, proizvodnja pilenki i jaja, tov svinja, goveda i peradi, 

te drugo. U preradi poljoprivrednih proizvoda posebne koeficijente ekonomičnosti imaju 

različite prerade biljnih kulutra i stočarskih proizvoda. 

Tablica 14: Pregled ekonomičnosti po jedinici glavnih proizvoda 

Proizvodnja Jedinica Vrijednost Cijena Koeficijent 

mjere proizvodnje kn koštanja kn ekonomičnosti 

Pšenica dt 92 73 1,27 

Kukuruz dt 85 65 1,32 

DTS dt 76 61 1,25 

Mlijeko hl 215 174 1,23 

Tov junadi dt 1.225 907 1,35 

Posebni analitički koeficijenti ekonomičnosti se mogu obračunati za različite sorte 

uzgajanih poljoprivrednih kultura, te pasmine stoke. 

Tablica 15 Pregled ekonomičnosti proizvodnje kukuruza po jedinici kapaciteta (ha) 

Godina Hibrid Jedinica Prinos Vrijednost Cijena Koeficijent 

kukuruza mjere proizvodnje kn koštanja kn ekonomičnosti 

2004 BC dt 89 8.010 6.488 1,23 

2005 BC dt 91 8.190 6.470 1,27 

2006 BC dt 85 7.650 6.120 1,25 

2004 Pioneer dt 96 8.640 6.826 1,27 

2005 Pioneer dt 112 10.080 7.459 1,35 

2006 Pioneer dt 104 9.360 7.207 1,30 

63

Vremenske serije analitičkih koeficijenata ekonomičnosti u poljoprivrednom poduzeću 

mogu biti značajni pokazatelji uspješnosti poslovanja. Pouzdanost takvih koeficijenata 

ovisi o ispravnosti planiranja, praćenja i obračuna troškova proizvodnje, te posebice o 

pravilnosti raspodjele neizravnih troškova proizvodnje. 

Primjeri analize ekonomičnosti 

Primjer 1 

Na temelju navedenih podataka treba izračunati planiranu i ostvarenu razinu, te stupanj 

ekonomičnosti. 

Tablica 16: Elementi cijene koštanja u planiranom i tekućem razdoblju 

Elementi cijene Jedinica Planirano (bazno) razdoblje Ostvareno (tekuće) 

razdoblje 

mjere Naturalno Vrijednosno Naturalno Vrijednosno 

Materijal kg 850 1.780 960 3.150 

Rad sati 280 2.900 360 3.540 

Cijena koštanja (T) kom 70 4.560 88 6.730 

Dobitak % c.k. 35 1.533 30 1.743 

Prodajna cijena (Up) kom 70 6.093 80 8.473 

Prema ranije objašnjenim izrazima koeficijenata ekonomičnosti dobivene su slijedeće 

vrijednosti pokazatelja: 

Eo=Upo/To 1,34 

El=Upl/Tl 1,26 

Ie=El/Eo*100 (u %) 94,22 

Ekonomičnost tekućeg razdoblja je smanjena za 5,78% u odnosu na planiranu 

ekonomičnost. Ipak, razina ostvarene ekonomičnosti u tekućem razdoblju nije realna, jer su 

u ovom razdoblju promijenjene ne samo količine već i cijene. Utjecaj promjene cijena se 

otklanja množenjem količina iz tekućeg razdoblja s planiranim cijenama. 

U takvim uvjetima je razina ekonomičnosti tekućeg razdoblja 1,14, pa dobiveni indeks 

ekonomičnosti pokazuje kako je realni pad ekonomičnost značajno niži od pretpostavljenih 

5,78%. Naime, stvarni pad razine ekonomičnosti je preko 15%. 

64

Tablica 17: Izračun ekonomičnosti otklanjanjem utjecaja promjene cijena 

Jedinica mjere Planirano Ostvareno 

Materijal kg 2,09 3,28 

Rad sat 10,36 9,83 

Cijena koštanja kom 65,14 76,48 

Prodajna cijena kom 87,04 105,91 

Eo=Upo/To 1,34 

EI=(Ql*Cko)/((Ml*Cmo)+(Rsl*Crp) 1,16 

Ie=Eib/Eo (u %) 86,81 

Primjer 2 

Na temelju podataka o ukupnom prihodu i strukturi troškova proizvodnje poljoprivrednog 

poduzeća u baznom i tekućem razdoblju potrebno je izračunati razinu i indeks opće 

(globalne) ekonomičnosti i parcijalnih ekonomičnosti. 

Tablica 18: Prihodi i troškovi, te pokazatelji ekonomičnosti 

Planirano (bazno) Ostvareno Indeks El/Eo (%) 

razdoblje (tekuće) razdoblje 

Ukupni prihod (Up) 13.800 20.700 

Ukupni troškovi (T) 11.500 17.250 

Troškovi materijala (Tm) 5.750 10.120 

Troškovi sredstava rada (Ts) 2.300 3.450 

Troškovi rada (Tr) 3.450 3.680 

E=Up/T 1,20 1,20 100,00 

Em=Up/Tm 2,40 2,05 85,23 

Es=Up/Ts 6,00 6,00 100,00 

Er=Up/Tr 4,00 5,63 140,63 

Na temelju kretanja opće ekonomičnosti može se zaključiti kako je razina ekonomičnosti 

poslovanja u promatranom razdoblju nepromijenjena (1,2). No, pokazatelji parcijalne 

ekonomičnosti ukazuju na različito kretanje ekonomičnosti trošenja pojedinih elemenata 

proizvodnje. Ukupna ekonomičnost se zadržala na istoj razini zahvaljujući 40,00%-tnom 

porastu ekonomičnosti troškova rada. Ekonomičnost sredstava za rad se nije mijenjala, a 

značajno je smanjena ekonomičnost materijala (za 14,77%). 

Ovo kretanje koeficijenata parcijalne ekonomičnosti upućuje na ispitivanje uzroka 

promjene. Treba detaljnije analizirati: 

- koje mjere su uzrokovale porast ekonomičnosti? 

65

- je li pad ekonomičnosti predmeta rada uzrokovan promjenama tržišnih cijena ili je 

rezultat pogoršanja organizacijskih mjera? 

- je li porast proizvodnosti rada ostvaren u uvjetima normalnog intenziteta rada ili je 

porast proizvodnosti utjecao na pad ekonomičnosti? 

- je li porast intenziteta rada uzrokovao porast troškova predmeta rada? 

Za dobivanje nekih od odgovora potrebno je detaljnije analizirati ekonomičnost pojedinih 

dijelova rada, sredstava za rad i predmeta rada. 

Primjer 3 

Na primjeru planirane i realizirane proizvodnje poljoprivrednog poduzeća, te utvrđenih 

prihoda i troškova potrebno je analizirati globalnu i parcijalnu ekonomičnost sa stajališta 

izravnih (materijal, plaće) i neizravnih troškova (amortizacija, opći troškovi izrade i 

upravno prodajni troškovi). 

Tablica 19: Analiza globalne i parcijalnih ekonomičnosti poslovanja poduzeća 

Planirano (bazno) Ostvareno (tekuće) Indeks El/Eo 

razdoblje razdoblje (%) 

Materijal 4.830 3.565 

Troškovi rada 1.840 1.840 

Amortizacija 1.380 1.380 

Opći troškovi izrade 345 345 

Troškovi uprave i prodaje 805 920 

Cijena koštanja (T) 9.200 8.050 

Dobitak 1.464 1.708 

Prodajna cijena (Up) 10.664 9.758 

E=Up/T 1,16 1,21 104,58 

Ei=Up/Ti 1,60 1,81 112,92 

Eni=Up/Tni 4,22 3,69 87,53 

Em=Up/Tm 2,21 2,74 123,97 

Er=Up/Tr 5,80 5,30 91,50 

Eo=Up/To 30,91 28,28 91,50 

Eup=Up/Tup 13,25 10,61 80,07 

Vroijednost proizvodnje je u promatranom razdoblju smanjena, no izraženiji je pad 

troškova proizvodnje, pa analiza pokazuje porast ukupne (globalne) ekonomičnosti za 

4,58%. Ekonomičnost je porasla zahvaljujući isključivo porastu ekonomičnosti izravnih 

troškova (Ei), dočim pad ekonomičnosti neizravnih troškova (Eni) nije uzrokovao veću 

66

promjenu ukupne ekonomičnosti. Detaljnija analiza elemenata troškova ukazuje na uzroke 

ovih kretanja pokazatelja 

Porast ekonomičnosti izravnih troškova je određena poglavito povećanjem ekonomičnosti 

materijala (Em) od 23,97%. Kako se nije smanjila kvaliteta izrade, može se zaključiti da su 

postignute značajne uštede materijala. Ekonomičnost troškova rada (plaća radnika) 

smanjena je za 8,50%, iako su plaće radnika u promatranom razdoblju ostale 

nepromijenjene. Najvjerojatniji uzrok takvom kretanju je smanjenje prihoda tekućeg 

razdoblja, pa se moraju detaljnije ispitati činitelji koji su uvjetovali potražnju i prodajnu 

cijenu proizvoda na tržištu. Ekonomičnost neizravnih troškova je smanjena s većim 

utjecajem troškova uprave i prodaje, a pad ekonomičnosti ovih troškova je određen također 

smanjenjem prihoda. 

Za navedeni primjer je provedena i analiza promjena cijena u promatranom razdoblju. 

Utvrđeno je da su u tekućem razdoblju prosječne prodajne cijene niže za oko 7%, a 

nabavne cijene materijala više za oko 5%. Otklanjanjem utjecaja promjene cijena utvrđeno 

je kako je stvarni porast ukupne ekonomičnosti veći od prvotnog – 18,07%. 

Rast nabavnih cijena 5 % 

Pad prodajnih cijena 7 % 

E 1,16 

Ei 1,37 

Ie=E/Ei 118,07 % 

Može se jasno uočiti da je porast ukupne ekonomičnosti uvjetovan poglavito unutarnjim 

činiteljima ekonomičnosti, a porast ekonomičnosti je moguć i u uvjetima smanjenja 

prihoda, odnosno dobitka (time i smanjenja rentabilnosti). 

Mjere za povećanje ekonomičnosti 

Analiziranjem ekonomičnosti poduzeća, te izračunavanjem globalnih i parcijalnih 

pokazatelja se spoznavaju uzroci djelovanja na razinu ekonomičnosti. Mjere koje 

povećavaju ekonomičnost u budućem razdoblju djeluju na povećanje količine učinaka, 

67

odnosno ukupnog prihoda, te snižavanje utrošaka elemenata proizvodnje, odnosno 

troškova. 

Na visinu utrošaka predmeta rada djeluju obilježja proizvoda, materijala, sredstava za rad, 

tehnološkog procesa i radnih uvjeta. Racionalizacija ovih utrošaka se postiže 

organizacijskim mjerama koje djeluju na smanjenje škarta osnovnog materijala, utrošaka 

osnovnog i pomoćnog materijala i nematerijalnih izdataka koji se često bilježe kao 

materijalni. Do škarta dolazi zbog konstrukcijskih grešaka u proizvodu, neodgovarajućeg 

tehnološkog postupka, nepogodnih sredstava za rad pri obradi određenog materijala, loše 

kvalitete korištenog materijala, slabe organizacije procesa rada i dr.). Veći utrošci 

materijala predstavljaju rasipanje materijala uzrokovano nepostojanjem, te 

nepridržavanjem tehnoloških normativa. U većim poduzećima se često razne neproizvodne 

usluge, te troškovi putovanja i obrade tržišta bilježe kao materijalni troškovi, što 

nepotrebno opterećuje troškove predmeta rada. 

Osnovni činitelji trošenja sredstava za rad su obilježja materijala, tehnološkog procesa i 

samih sredstava za rad. Mjere koje se poduzimaju za smanjenje trošenja sredstava za rad se 

odnose na lom i intenzitet fizičkog trošenja sredstava za rad, te održavanje sredstava za 

rad. Lomovi i oštećenja sredstava za rad su obično posljedica nepažnje, a mogu uzrokovati 

značajni pad ekonomičnosti. Svako odstupanje od predviđenog režima rada sredstava 

(raznovrsna opterećenja) ima za posljedicu povećano fizičko trošenje sredstava za rad. 

Namjenskim održavanjem sredstava za rad će se smanjiti mogućnost od kvara sredstava za 

rad. Pritom je potrebno pronaći što povoljniji odnos između povećanja ekonomičnosti kao 

rezultata svrsishodnog održavanja sredstava za rad i trošenja materijala i radne snage 

potrebnih za takvo održavanje. 

Smanjenje trošenja radne snage se postiže primjenom mjera koje povećavaju proizvodnost 

rada. Smanjenje utrošaka rada određeno smanjenjem gubitak rada, povećanjem obučenosti 

i motiviranosti radnika, uzrokovat će izravno povećanje razine ekonomičnosti u poslovnom 

sustavu. 

Potpunijim korištenjem kapaciteta se može značajno djelovati na povećanje 

ekonomičnosti. S većom tehnološkom opremljenošću poduzeća raste udio fiksnih troškova 

68

u ukupnim troškovima. Isto tako, fiksni troškovi postaju značajniji u strukturi cijene 

koštanja. Tako organizacijske mjere koje djeluju na potpunije korištenje kapaciteta 

uzrokuju povećanje opsega proizvodnje, te smanjenje udjela prosječnog fiksnog troška u 

ukupnom trošku - cijeni koštanja. 

Na smanjenje utrošaka elemenata proizvodnje, te tako na povećanje ekonomičnosti djeluje 

uklanjanje grešaka u prijašnjem izboru tehnoloških činitelja. Jedna od mogućih mjera je 

rekonstrukcija proizvodnje. Pritom efekti rekonstrukcije trebaju biti veliki, jer se mora 

opravdati dopunsko ulaganje u rekonstrukciju i ulaganja obavljena kod prijašnjeg 

pogrešnog izbora. 

Mjere uvođenja novih tehničkih dostignuća imaju trajno obilježje. Primjena novih rješenja 

koja ostvaruju veće ekonomske efekte od troškova njihovog uvođenja uzrokovat će 

povećanje razine ekonomičnosti. 

Proizvodnost 

Pojam proizvodnosti 

Pojam proizvodnosti se najčešće povezuje s jednim od tri elementa reprodukcije - radnom 

snagom, pa se označava kao proizvodnost rada. U praksi se kao mjerilo proizvodnosti rada 

uzima živi rad, no zbog činjenice da je vrlo teško mjeriti minuli rad, a živi i minuli rad ne 

mogu se mjeriti istim mjerilima. 

Opći izraz proizvodnosti (P) bi izražavao odnos između količine ostvarenog učinka (Q) i 

količine uloženog živog rada (L) za te učinke, odnosno proizvodnju. 

Q 

P = 

L 

69

Slično ekonomičnosti i proizvodnost rada se može izraziti recipročno kao odnos uložene 

količine rada i ostvarene količine učinka, čime se dobiva prosječni utrošak radnog vremena 

po jedinici učinka. 

Q 

P = 

L 

Prema tome, veća proizvodnost se postiže porastom količine učinaka uz istu količinu rada 

(u istom radnom vremenu) ili ostvarenjem iste količine učinaka uz manje uloženog rada. 

Za praćenje dinamike proizvodnosti rada upotrebljavaju se ineksi proizvodnosti kojima se 

uspoređuje proizvodnost baznog (Pko, pko) i tekućeg razdoblja: 

⎡Ql 

Qo 

⎤ Pkl 

⎡ Ll 

Lo 

⎤ pkl 

I PK = ⎢ : ⎥ * 100 = * 100 , odnosno I pk = ⎢ : ⎥ * 100 = * 100 

⎣ L1 

Lo 

⎦ Pko 

⎣Q1 

Qo 

⎦ pko 

Značenje kretanja indeksa proizvodnosti je isto kao u dinamici indeksa ekonomičnosti. 

Mjerenje proizvodnosti 

Slično ekonomičnosti, mjerenje ostvarene proizvodnosti može se provoditi naturalno 

(fizički, količinski) i vrijednosno (novčano). Problematika naturalnog i vrijednosnog 

izražavanja učinaka je već prikazana analizom ekonomičnosti, jer su brojnici proizvodnosti 

i ekonomičnosti identični. 

Problemi pri izražavanju količine rada uloženog u proizvodnju učinaka se javljaju zbog 

složenosti vrste rada, vremenske jedinice i intenzivnosti rada koje treba izabrati pri 

mjerenju proizvodnosti. 

S obzirom na vrste radova u mjerenju proizvodnosti se koriste najčešće broj uposlenih i 

utrošeno radno vrijeme. Pri analizi proizvodnosti rada se razlikuju izravni, neizravni i 

ostali radnici. Rad utrošen neposredno u izradi ili preradi predmeta rada, odnosno 

obavljanju proizvodnih usluga je izravni rad. Neizravni rad je rad utrošen u pomoćnim 

70

pogonima (skladište, transport, remont i sl.). Ostali rad se odnosi na utrošeno vrijeme na 

poslovima organizacije i stvaranja uvjeta za poslovanje poduzeća (režijsko osoblje u 

upravi, nabavi i prodaji, te slično). Na temelju ove podjele je moguće ukupnu količinu rada 

(L) shvatiti kao sumu izravnog (LI), neizravnog (LN) i ostalog (LO) rada, a tako se uz 

globalnu proizvodnost razlikuju parcijalni pokazatelji izravnog (PI), neizravnog (PN) i 

ostalog (PO) rada. 

L = L + L + L 

I 

N 

O 

Q 

P = , 

L 

Q 

P I = , 

L 

I 

Q 

P N = , 

L 

71 

N 

P = 

Takvim analitičkim ispitivanjem proizvodnosti rada s daljnjim rasčlanjivanjem unutar 

navedenih skupina rada, odnosno radnika, moguće je donositi zaključke o utjecaju 

pojedinih kategorija radnika i radnih ekipa u poljoprivrednom poduzeću na proizvodnju 

određene količine učinaka. Tako se može pratiti proizvodnost rada radnika s obzirom na 

pogonsku jedinicu poljoprivrednog poduzeća, unutarnje ustrojstvo u radnim jedinicama, 

kvalifikaciju radnika i sl. Analitičkim mjerenjem proizvodnosti rada se mogu otkriti i 

uzroci koji su doveli do promjene proizvodnosti, pa ono služi za donošenje odgovarajućih 

mjera povećanja proizvodnosti. Naknadnim mjerenjem proizvodnosti rada moguće je 

ocijeniti djelovanje poduzetih mjera. 

Gruba analitička pogreška je kada se izravni i neizravni rad poistovjećuju s pojmovima 

proizvodnog i neproizvodnog rada. Koliko je neki rad proizvodan ovisi o učincima koji se 

ostvaruju tim radom u privrednoj djelatnosti. U poljoprivrednom poduzeću, neovisno o 

vrsti posla nema neproizvodnog rada. Nije proizvodan samo rad koji se izravno ulaže u 

proizvodni proces, nego i sav tzv. neizravni rad organizacijske, planske, knjigovodstvenoobračunske, 

analitičke, financijske, komercijalne službe, kao i drugih pomoćnih službi 

(radionice i sl.). U suvremenoj poljoprivrednoj proizvodnji su pojedini radni postupci 

visoko mehanizirani, a udio izravnog ljudskog rada je sve manji u odnosu na neizravni rad. 

Suvremena postrojenja u konfekcioniranju i preradi poljoprivrednih proizvoda ne 

zahtjevaju veće količine neposrednog rada, no traže veći broj specijaliziranih radnika za 

njihovo održavanje i remont. Izravni rad u procesu proizvodnje se sve više odnosi samo na 

kontrolu instrumenata. isto tako, u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji većih poslovnih 

sustava je vrlo važan istraživački rad, usvajanje nove proizvodnje i osvajanje novih tržišta. 

O 

Q 

L 

O

Utrošak radne snage se praktično mjeri vremenskim trajanjem procesa rada. Za mjerenje 

proizvodnosti rada u poduzeću se kao vremenske jedinice koriste: radnik-sat, radnik-dan, 

radnik-mjesec i radnik-godina. Radnik-sat je najčešće primjenjena vremenska jedinica. 

Razlikuje se od radnog sata koji obuhvaća 60 minuta koje radnik treba provesti na poslu, 

jer radnik-sat predstavlja 60 minuta efektivnog rada. Radnik-sat je radni sat umanjen za 

vrijeme koje radnik nije radio. U radnik-sat je uključeno vrijeme koje radnik nije radio 

zbog organizacijskih propusta čekanje zbog zastoja, loša priprema materijala, nedostatak 

energije i dr. Radnik-dan je propisano radno vrijeme jednog dana. Obuhvaća cijelo radno 

vrijeme neovisno o tome koliko je radnik efektivno radio tijekom radnog vremena 

(uključeno zakašnjavanje na posao, ozljeda, prekid posla uzrokovan pozivom nadležnih i 

sl.). Radnik-mjesec i radnik-godina su zbrojevi radnih dana tijekom mjeseca ili godine. U 

ove vremenske jedinice je uključeno sve vrijeme za koje je radnik plaćen (godišnji odmor, 

bolovanje i dr.). 

Najrealniji prikaz utroška radne snage, pa tako i proizvodnosti, dobiva se korištenjem 

radnik-sata kao vremenske jedinice. Utvrđivanje radnik-sata je u praksi vrlo teško odrediti 

u poljoprivrednoj proizvodnji, a jedan od dodatnih nedostataka ove vremenske jedinice pri 

mjerenju proizvodnosti rada je činjenica da nisu obuhvaćeni neki važni činitelji - 

kvalifikacijska struktura radnika i razlika intenzivnosti rada. 

Iskorištenost radnog vremena se određuje pomoću koeficijenata iskorištenja radnog 

vremena (odnos efektivnih sati rada i mogućih radnih sati). 

Intenzitet rada je važna veličina koja određuje proizvodnost. Proizvodnost rada se može 

povećati uvođenjem savršenijih sredstava za rad, primjenom novih tehnoloških postupaka, 

uporabom pogodnijih predmeta rada, obučavanjem radnika i sl. Ove mjere omogućuju 

postizanje većih učinaka u istom vremenu pri čemu se ne povećava zamaranje radnika. 

Porast proizvodnosti se također može ostvariti pojačanim intenzitetom rada. No, važno je 

da nakon određenog vremena intenzifikacija rada uzrokuje pad proizvodnosti (rast 

oboljenja, nezgoda na radu, povećanje nepažnje koja smanjuje kvalitetu učinka i sl.). 

Zato je potrebno utvrditi okolnosti koje uzrokuju normalnu proizvodnost. Normalna 

proizvodnost je određena činiteljima koji djeluju na utrošak radne snage (normalna 

72

sposobnost, normalno radno vrijeme, normalne životne potrebe) i normalni učinak. 

Određivanje svakog pojedinog činitelja je vrlo složeno, ali vrlo važno za ocjenu stvarno 

postignute proizvodnosti. Sa stajališta intenziteta rada je općenito važno da se normalni 

učinak postiže u području povoljnog opterećenja radnika, odnosno intenziteta rada. 

Značajnijim prelaskom iznad gornje granice povoljnog intenziteta rada povećava se 

štetnost za ljudsko fizičko i psihičko zdravlje, postaje sve opasnije. Sa stajališta ekonomije 

se ovo odražava na povećanje troškova, odnosno smanjenje proizvodnosti. Isto tako, 

intenzitetom rada ispod povoljnog poslovanje poduzeća postaje neracionalno tj. razina 

proizvodnosti je ispod objektivno mogućeg. Ova pojava je najčešće uvjetovana 

nedovoljnom radnom disciplinom, a za posljedicu ima višu cijenu koštanja učinka. 

Vrijednosno mjerenje proizvodnosti 

Vrijednosno (novčano) izražavanje proizvodnosti (P) sastoji se u množenju količine 

učinaka (Q) i njegovih prodajnih cijena (Cp), te množenju utrošenog rada (L) s cijenom 

jedinice rada (plaća radnika). Navedeni produkti se stavljaju u međusobni odnos: 

Q * C 

P = 

L 

p = 

U 

L 

P 

, odnosno 

L 

p = = 

Q * C 

p 

U 

L 

Vrijednosni način mjerenja proizvodnosti se često provodi novčanim izražavanjem 

brojnika (ukupni prihod Up), a utrošci rada u nazivniku izražavaju se naturalno (broj 

radnika ili utrošeni radnik-sat): 

P = ukupni prihod / broj radnika P = ukupni prihod / utrošeni radnik-sat 

Temeljna prednost ovog načina izražavanja proizvodnosti je mogućnost uspoređivanja 

raznorodnih kategorija i različitih poduzeća. Nedostatak je što veliki utjecaj na rezultate 

mjerenja imaju promjene prodajnih cijena. U praksi treba težiti zadržavanju obilježja 

količinskog mjerenja i pri vrijednosnom mjerenju proizvodnosti. Ovo se postiže 

primjenom planskih cijena (stalne, standardne) kojima se izbjegava utjecaj promjena cijena 

na tržištu. 

p 

73

P = ukupni prihod (po planskim Cp) / osobni dohoci (planski) 

Korištenjem tekućih (tržišne, stvarne) cijena dobiva se iskrivljena slika proizvodnosti. 

Indeks proizvodnosti može pokazivati porast zbog utjecaja promjene tržišnih cijena, iako 

nema stvarnog porasta proizvodnosti. Isto tako, pri takvom proračunavanju proizvodnosti 

nije moguće uspoređivati pokazatelje različitih poduzeća, jer svako od njih ima različitu 

prodajnu cijenu, te ovisno o njoj “veću” ili “manju” proizvodnost. 

Primjeri analize proizvodnosti 

Primjer 1 

Korištenjem radne metode (količina učinaka se izražava u norma satima, a utrošeno radno 

vrijeme u efektivnim satima) potrebno je analizirati proizvodnost rada. Norme su određene 

na temelju tehničko-tehnoloških normativa za pojedinu proizvodnju u prosječnim uvjetima. 

Tablica 20: Analiza proizvodnosti korištenjem radne metode 

Vrsta proizvoda Tip 

proizvoda 

Jedinica Količina Ns po 

jedinici 

74 

Ukupna 

proizvodnja 

(Q) u Ns 

Slijedeće 

razdoblje 

Voće Jabuka dt 700 0,38 266 

Kruška dt 640 0,36 230 

Šljiva dt 600 0,25 150 

Žitarice Pšenica dt 400 0,29 116 

Kukuruz dt 560 0,27 151 

Povrće Kupus dt 360 1,11 400 

Kelj dt 340 1,09 371 

Paprika dt 24 4,60 110 

Rajčica dt 26 5,90 153 

UKUPNO 1.948 2.140 

Efektivni sati (Es) 2.450 2.860 

Pk=Q/L 0,79 0,75 

pk=L/P 1,26 1,34 

IKP % 94,13 

Ikp % 106,24 

Ns=norma sati 

Prednosti ove metode su mogućnost praćenja dinamike proizvodnosti za srodna 

poljoprivredna poduzeća i proizvodnju u našim uvjetima, te odstupanja proizvodnosti od 

mjerila suvremene tehnologije, a temeljni nedostatak je što je analizom obuhvaćen samo 

rad izravnih radnika u proizvodnji.

Za analizirano poljoprivredno poduzeće je u baznom razdoblju ostvaren podbačaj norme 

od 21%, a u tekućem čak 25%. Kretanje proizvodnosti rada kao odnosa utrošenog rada i 

ostvarenog učinka pokazuje kako je u baznom razdoblju utrošeno 1,26 Es za ostvarenje 1 

Ns, a u tekućem razdoblju je za 1 Ns utrošeno 1,34 Es. Proizvodnost rada je u analiziranom 

razdoblju smanjena za oko 5,87%. 

Primjer 2 

Za poljoprivredno poduzeće je potrebno provesti usporednu analizu proizvodnosti i 

ekonomičnosti na temelju količina, cijene koštanja i prihoda od proizvodnje, te utrošenih 

sati rada. 

Tablica 21: Pokazatelji ekonomičnosti i rentabilnosti 

Planirano razdoblje Ostvareno razdoblje 

Jabuka Kruška Ukupno Jabuka Kruška Ukupno 

Količina proizvodnje (Q) 350 300 650 360 310 670 

Cijena koštanja (Ck) 160 170 170 180 

Prodajna cijena (Cp) 200 220 200 230 

Ukupni troškovi (T) 56.000 51.000 107.000 61.200 55.800 117.000 

Ukupni prihod (Up) 70.000 66.000 136.000 72.000 71.300 143.300 

Utrošeni sati rada (L) 1.225 1.110 2.335 1.282 1.163 2.444 

POKAZATELJI 

P=Q/L (količinski) 0,28 0,27 

P=UP/L (vrijednosno) 58,24 58,63 

E=UP/T 1,27 1,22 

INDEKSI 

Ip=Pl/Po*100 (količinski) 98,48 

Ip=Pl/Po*101 (vrijednosno) 100,66 

Ie=El/Eo*100 96,36 

Količinski mjerena proizvodnost rada je smanjena za 1,52%, a vrijednosna proizvodnost 

bilježi porast za oko 0,66%. Ekonomičnost pokazuje još izraženiji pad od 3,67%. Kako je 

u promatranom razdoblju povećana proizvodnja i prosječna prodajna cijena može se 

zaključiti da na smanjenje proizvodnosti (i ekonomičnosti) najviše djeluju povećanje 

utrošaka i troškova rada, te povećanje ostalih troškova proizvodnje. 

75

Mjere povećanja proizvodnosti 

Najznačajniji utjecaj na proizvodnost rada imaju: 

- ljudski činitelji 

- tehnički progres 

- organizacijski činitelji 

- društveni činitelji 

- prirodni činitelji 

Ljudski činitelj je najvažniji element radnog procesa o kojem ovisi proizvodnost rada. 

Pritom je od posebne važnosti utjecaj: strukture (sastava) radnog kolektiva po kvalifikaciji 

uposlenih, intenziteta rada, međuljudskih odnosa, raspodjele plaća i dr. 

Tehnički progres utječe na proizvodnost rada sa stajališta sredstava za rad. Tehnička 

opremljenost savršenijim sredstvima za rad povećava proizvodnu snagu rada i omogućava 

proizvodnju učinaka određene kvalitete, što znači porast proizvodnosti. 

Organizacijski činitelji imaju veliki utjecaj na smanjenje utrošaka za postizanje određene 

količine učinaka. Osnovni organizacijski činitelji proizvodnosti rada su: skraćenje trajanja 

procesa reprodukcije, planiranje, pojednostavljivanje rada, priprema rada, integracija 

poduzeća i sl. 

Društveni činitelji su značajni, jer ustrojstvo društva kao sredine u kojoj poduzeće obavlja 

poslovnu djelatnost na različite načine uvjetuje ostvarivanje određene razine proizvodnosti 

rada. Od društvenih činitelja koji određuju proizvodnost rada su najvažniji: unutarnja i 

vanjska politika, socijalna i ekonomska politika, te organizacija tržišta. 

Prirodni činitelji su posebno važni za proizvodnost rada u poljoprivrednoj proizvodnji. 

Najveći utjecaj imaju između ostalih: klima, zemljište, zemljopisni raspored sirovina, te 

raspoloživost i fluktuacija radne snage. 

Svi navedeni činitelji se sa stajališta poduzeća mogu podijeliti na unutarnje i vanjske 

činitelje. Unutarnji činitelji proizvodnosti se nalaze u samom poduzeću, a mogu biti 

76

subjektivne (sposobnost i volja za rad) i objektivne (veličina poduzeća, tehnička 

opremljenost, organizacija rada) prirode. Vanjski činitelji djeluju izvan poduzeća, ali se 

odražavaju na njegovu proizvodnost (navedeni društveni činitelji, struktura stanovništva, 

znanstvena i tehnička istraživanja). 

Rentabilnost 

Pojam rentabilnosti 

Rentabilnost je osnovno mjerilo poslovnog uspjeha poduzeća koje određuje odnos 

angažiranih sredstava prema ostvarenom dobitku. Rentabilnost u biti predstavlja 

poslovanje s dobitkom, tako da odnos ostvarenog dobitka i angažiranih sredstava daje 

realan izraz rentabilnosti. 

d 

As 

% R = * 100 , odnosno % r = * 100 

As 

d 

d - dobitak 

As – angažirana sredstva 

Dinamika rentabilnosti se prati pomoću indeksa kojima se uspoređuje rentabilnost baznog 

(Ro, ro) i tekućeg (Rl, rl) razdoblja: 

⎡ dl do ⎤ Rl 

⎡ Asl Aso⎤ 

rl 

IR = ⎢ : * 100 = * 100 

⎣ Asl Aso⎥ 

, odnosno IR = : * 100 = * 100 

⎦ Ro 

⎢ 

⎣ dl do ⎥ 

⎦ ro 

Značenje dobivenih rezultata je slično navedenoj analizi indeksa ekonomičnosti. 

77

Mjerenje rentabilnosti 

Mjerenje rentabilnosti se obavlja isključivo vrijednosno, a svodi se na mjerenje dobitka i 

angažiranih sredstava. 

Pri mjerenju dobitka u brojniku je najčešće dobitak (d), no moguće je koristiti ukupni 

prihod (Up) ili dohodak (D). Tako se javljaju slijedeći izrazi: 

D 

Ra = , 

As 

Up 

Rb = , 

As 

d 

Rc = , odnosno 

As 

As 

ra = , 

D 

78 

As 

rb = , 

Up 

Ra pokazuje koliko je dohotka ostvareno na jednu novčanu jedinicu angažiranih sredstava. 

Veličina Rb iskazuje koliki je ukupni prihod realiziran po kuni angažiranih sredstava, a 

izraz Rc određuje koliko je dobitka ostvareno po kuni angažiranih sredstava. Izrazi ra, rb i 

rc iskazuju koliko je angažirano sredstava za ostvarenje jedne novčane jedinice dohotka, 

ukupnog prihoda i dobitka. 

Izrazi Ra i Rb se najčešće koriste pri analizi bilance, odnosno završnih računa. Oni 

iskazuju je li ostvarena minimalna rentabilnost. Izraz Rc daje uvid u stupanj poslovanja s 

dobitkom, odnosno iskazuje stvarni porast rentabilnosti. Porast rentabilnosti može biti 

određen unutarnjim činiteljima poslovanja, no može biti i rezultat okolnosti na tržištu 

(povećanje prodajnih cijena na tržištu). 

Pri mjerenju angažiranih sredstava se kao angažirana sredstva (As) uzimaju sadašnja 

vrijednost osnovnih sredstava za koja se obračunava amortizacija i količina raspoloživih 

obrtnih sredstava u tijeku obračunskog razdoblja (jedne godine). Vidljivo je kako pojmovi 

angažiranja i trošenja nisu identični. Pojam angažiranja sredstava je širi od pojma njihova 

trošenja. Vrijednost sredstava utrošenih u proizvodnji može biti veća ili manja od 

vrijednosti učinaka proizvedenih tim trošenjem. Cilj angažiranja sredstava je 

omogućavanje njihova trošenja u proizvodnji. Pritom se angažirana sredstva ne mijenjaju, 

a jedina ekonomska značajka njihova angažiranja je vrijeme trajanja angažiranja. Tako se 

bitno razlikuju nazivnici pokazatelja ekonomičnosti (troškovi - T) i rentabilnosti 

(angažirana sredstva - As). As>T 

rc = 

As 

d

U gospodarskoj praksi se često u nazivniku izraza rentabilnosti umjesto angažiranih 

sredstava koristi nazivnik ekonomičnosti - troškovi. Tako se razlikuju rentabilnost 

poslovanja RP=dohodak (dobitak) / angažirana sredstva, te rentabilnost proizvodnje 

Rp= dohodak (dobitak) / troškovi . 

Primjeri analize rentabilnosti 

Primjer 1 

Poljoprivredno poduzeće je u analizirane tri godine, uz istu sumu angažiranih sredstava 

(As), ostvarilo ukupni prihod (Up), dohodak (D) i dobitak (d). Potrebno je analizirati 

kretanje rentabilnosti u promatranom razdoblju. 

Elementi rentabilnosti / Godina 2004 2005 2006 

Ukupni prihod (kn) 500.000 600.000 550.000 

Dohodak (kn) 150.000 250.000 300.000 

Dobitak (kn) 50.000 50.000 20.000 

Angažirana sredstva (kn) 100.000 100.000 100.000 

Ra= D/As 1,50 2,50 3,00 

Rb=Up/As 5,00 6,00 5,50 

Rc=d/As 0,50 0,50 0,20 

Indeksi (%) 2005/04 2006/05 

Ira 166,67 120,00 

Irb 120,00 91,67 

Irc 100,00 40,00 

Mjerenjem rentabilnosti pomoću ukupnog prihoda i dohotka vidljivo je kako u prve dvije 

godine analiziranja Ra bilježi porast za 66,67%, a Rb za 20%, iako stvarna rentabilnost 

mjerena dobitkom nije promijenjena. U posljednje dvije promatrane godine je Ra porasla 

za 20%, a Rb smanjena za 8,33%. Stvarna rentabilnost je smanjena za 60%. 

Na temelju navedenog se može zaključiti kako ukupni prihod pri izražavanju rentabilnosti 

nije pogodna veličina, jer porast prihoda veći od porasta angažiranih sredstava označava 

povećanje rentabilnosti, što realno ne mora biti. Dohodak je prihvatljivija veličina pri 

izražavanju rentabilnosti, jer pozitivni dohodak ukazuje na pokrivanje materijalnih 

troškova poslovanja. Brži rast dohotka u odnosu na promjenu angažiranih sredstava 

79

pokazuje rast rentabilnosti. Izražavanje rentabilnosti odnosom dobitka i angažiranih 

sredstava daje stvarnu rentabilnost, jer temelji se na ekonomskoj veličini koja ostaje nakon 

podmirenja svih troškova i obveza poslovanja. 

Primjer 2 

Poljoprivredno poduzeće uzgaja nesilice. Proizvodni kapacitet oko 5.000 nesilica je 1,3 

milijuna jaja godišnje (prosječno 260 jaja po nesilici). Prodajna cijena jaja (Cp) je 1,00 kn, 

promjenjivi (varijabilni) troškovi po jajetu (vp) su 0,60 kn, a stalni (fiksni) troškovi (F) su 

195 tisuća kuna. Prag rentabilnosti je na stupnju iskorištenja kapaciteta na kojem je ukupni 

prihod (Up) jednak ukupnim troškovima (T) poslovanja. 

Up=T, a kako Up=Q*Cp, a T=F+v vrijede slijedeće jednadžbe: 

Q * Cp = F + v , odnosno Q * Cp = F + ( Q * v p ) , iz čega slijedi jednadžba kojom se 

izračunava količina proizvoda (Qk) kod koje se nalazi prag rentabilnosti: 

F 

Qk * ( Cp − v p ) = F , odnosno Qk = 

Cp − v 

p 

U navedenom slučaju, koristeći proporcionalne varijabilne troškove (vp), količina od 

722.222 jaja godišnje ostvaruje prihode koji pokrivaju sve troškove, ne ostvarujući nikakav 

dobitak. 

Q = 

195. 

000 

0, 

92 

− 

0, 

60 

= 

722. 

222 

Stupanj korištenja kapaciteta poduzeća na pragu rentabilnosti je odnos između ostvarene i 

moguće proizvodnje. 

Q 722. 

222 

Ks 

= * 100 = * 100 = 55, 

56% 

K 1, 

300. 

000 

80

Za postizanje praga rentabilnosti u primjeru poduzeća s nesilicama potrebna je 55,56%-tna 

prosječna nesivosti kokica. Smanjenje nesivosti uzrokuje poslovanje s gubitkom, a 

povećanjem nesivosti ostvaruju se dobitci. 

Grafikon 1: Prikaz područja rentabilnosti poslovanja 

Up,T i d ( u 000 kn) 

1400 

1200 

1000 

800 

600 

400 

200 

0 

0 100 200 300 400 500 600 700 800 900 1000 1100 1200 1300 

-200 

-400 

gubitak 

područje nerentabilnog 

poslovanja 

Proizvodnja jaja (tisuća) 

Ukupni prihod Fiksni troškovi Ukupni troškovi Dobitak 

Mjere za povećanje rentabilnosti 

81 

PRAG 

područje rentabilnog 

poslovanja 

dobitak 

Osnovne mjere za povećanje rentabilnosti se mogu podijeliti u tri skupine. Razlikuju se 

mjere koje djeluju na: 

- povećanje dohotka (ukupnog prihoda, dobitka) poduzeća 

- veličinu angažiranih sredstava 

- istodobno povećanje dohotka i smanjenje angažiranih sredstava

Dohodak će biti veći ukoliko su materijalni troškovi reprodukcije manji, a prodajne cijene 

veće. Tako veličinu dohotka određuju troškovi materijalne reprodukcije koji ovise o 

činiteljima navedenim u analizi nazivnika ekonomičnosti, te tržišne ili prodajne cijene 

učinaka. Ukoliko su prodajne cijene učinaka veće, veći je i dohodak, a time i rentabilnost. 

Na veličinu angažiranih sredstava djeluju: 

- brzina obrtaja tekuće imovine (obrtnih sredstava) 

- stupanj korištenja kapaciteta 

Za smanjenje potrebnih obrtnih sredstava je važno skraćivanje zadržavanja tih sredstava u 

pojedinim fazama ciklusa obrta. Veći stupanj iskorištenja kapaciteta može djelovati na 

smanjenje obrtnih sredstava i povećanje rentabilnosti. No, povećanje stupnja iskorištenja 

kapaciteta može uzrokovati porast angažiranih sredstava bez značajno pozitivnog utjecaja 

na dohodak (dobitak) zbog: 

- neusklađenosti kapaciteta koja vodi do uskog grla proizvodnje 

- pogrešnog izbora sredstava za rad, što je posljedica loše ocjene tehničkih 

obilježja sredstava za rad 

- loše poslovne usmjerenosti poduzeća, koja je uvjetovana pogrešnom 

orijentacijom na tržištu i nerealnim planovima poslovnog razvitka 

82

OSNOVE TEORIJE EKONOMIKE PROIZVODNJE 

Autor: Doc.dr.sc. Josip Juračak 

Temeljni čimbenici ekonomike proizvodnje 

Rezultati analiza u okviru ekonomike proizvodnje ovise u utjecaju mnoštva čimbenika na 

proizvodni proces. Ove čimbenike u najvećem broju slučajeva dijelimo na dvije velike 

skupine s obzirom na njihovo podrijetlo, i to na: 

• vanjske čimbenike: 

• obuhvaćaju velik broj raznorodnih utjecajnih čimbenika, od onih vezanih uz 

prirodne uvjete, do gospodarskog okruženja 

• najčešće su izvan utjecaja poslovnog subjekta 

• unutrašnje čimbenike 

• najvećim dijelom su određeni od strane upravljačke razine poslovnog subjekta 

• podložni su utjecaju do određene mjere i omogućuju racionalno poslovanje 

Najčešće se, i to poglavito u poljoprivrednoj proizvodnji, kao vanjski čimbenici navode 

slijedeći čimbenici: 

• vremenski uvjeti, kvaliteta tla, raspoloživost inputa, kvaliteta inputa, cijena proizvoda, 

tečaj, kamatne stope, porezna politika, zakonski propisi, standardi i normativi, ... 

Među unutrašnje čimbenike, tj. one na koje menadžment u pravilu može utjecati, 

ubrajamo: 

• poslovni status organizacije, raspoloživi proizvodni resursi (ljudi, zemlja, kapital), 

organizacijski ustroj, razina znanja i vještina u organizacij, ... 

Ekonomika proizvodnje promatra i istražuje proizvodna sredstva i čimbenike proizvodnje 

radi pronalaženja zakonitosti u njihovim odnosima. Poznavanje ovih zakonitosti 

omogućava nam optimalnu organizaciju proizvodnje, što u konačnici znači i postizanje 

optimalnog poslovnog rezultata. 

S obzirom da je za optimizaciju ili uravnoteženje proizvodnje kao poslovnog procesa 

potrebno uskladiti mnoštvo različitih sredstava i čimbenika, često se sveukupna optimalna 

organizacija proizvodnje promatra u okviru tri odvojiva odnosa: 

- odnosa između varijabilnih inputa i učinka, odnosno outputa 

- odnosa između dva ili više varijabilnih inputa i 

83

- odnosa između dva ili više različitih proizvoda u istoj poslovnoj cjelini. 

Kako bi postigli dugoročnu stabilnost i zadovoljavajući poslovni rezultat, u svakoj 

proizvodnji moramo težiti uravnoteženju svih triju navedenih odnosa, odnosno parcijalnoj 

optimizaciji po sva tri navedena odnosa. To znači da moramo težiti slijedećim ciljevima: 

- ekonomski isplativoj količini utroška varijabilnih inputa s obzirom na cijene koje vrijede, 

- što jeftinijoj kombinaciji različitih inputa za ostvarenje željene količine prozvodnje i 

- usklađenom izboru proizvoda koji uz raspoložive uvjete daju najbolji ekonomski učinak. 

Analiza odnosa između varijabilnog inputa i učinka 

Odnos između varijabilnog inputa i učinka skraćeno nazivamo odnos input - učinak ili 

odnos input - output. Ovisno o tome kako količina učinka reagira na promjenu (povećanje) 

količine varijabilnog inputa, razlikujemo tri vrste odnosa između inputa i učinka: 

1. iznad proporcionalni odnos: povećanje proizvodnje razmjerno je veće od 

odgovarajućeg povećanja količine utrošenog inputa 

2. proporcionalni odnos: povećanje proizvodnje razmjerno je isto kao i odgovarajuće 

povećanje količine utrošenog inputa 

3. ispod proporcionalni odnos: povećanje proizvodnje razmjerno je manje od 

odgovarajućeg povećanja količine utrošenog inputa 

Grafički prikaz različitih vrsta odnosa inputa i učinka 

84

S obzirom da pri analizi odnosa inputa i učinka promatramo odnos između određene 

količine inputa i odgovarajuće količine učinka, mi pri ovoj analizi zapravo promatramo 

funkciju proizvodnje određenog varijabilnog inputa. Funkcija proizvodnje nekog 

varijabilnog inputa predstavlja odnos najviše moguće proizvodnje za sve količine jednog 

varijabilnog inputa, uz uvjet da sve ostale inpute držimo nepromijenjenima. 

Ekonomisti pri proučavanju funkcije proizvodnje najčešće polaze od modela koji nazivamo 

neoklasičnom funkcijom proizvodnje, a njen idealiziran oblik je vidljiv iz slijedeće slike. 

Neoklasična proizvodna funkcija - idealiziran oblik proizvodne funkcije 

U ovakvom modelu rabimo slijedeće simbole: 

Y (ili P ili Q) - količina učinaka, proizvodnja 

X - količina varijabilnog inputa 

Poznavanje proizvodne funkcije jest temelj za analizu odnosa inputa i učinka, jer iz njenog 

modela možemo pratiti i procjenjivati proizvodnju za određenu količinu inputa, a uz 

poznavanje cijena inputa i proizvoda, možemo procijeniti i ekonomsku isplativost 

proizvodnje. 

Temeljni pojmovi pri analizi proizvodne funkcije jednog inputa ili pri analizi odnosa input- 

učinak jesu slijedeći: 

Maksimalni proizvod (točka C na grafikonu): najveća količina proizvoda koja se 

može dobiti utroškom promatranog inputa. 

Marginalni (granični) proizvod (oznaka MP na grafikonu): promjena učinka 

85

uzrokovana zadnjom jediničnom promjenom inputa: 

MP = ∆y/∆x, 

pri čemu je ∆y promjena količine učinka a ∆x promjena količine inputa 

Prosječni proizvod (oznaka AP na grafikonu): ukupni učinak ili proizvodnja po 

jedinici varijabilnog inputa: 

pp ili AP = Y/X = Q/X 

Prikaz promjene utroška inputa i promjene učinka ∆: slučaj povećanja i slučaj smanjenja 

(pune crvene crte su na početnim količinama, a crtkane na količinama nakon promjene) 

S ekonomskog gledišta, cilj nam je utrošiti onu količinu inputa koja će polučiti najbolju 

isplativost kroz količinu učinka ili proizvoda. Na modelu neoklasične funkcije proizvodnje 

može se odrediti interval ekonomski prihvatljivih utrošaka varijabilnog inputa s dvije 

točke. Ovaj interval čine sve količine između najvišeg i najnižeg ekonomski racionalnog 

utroška inputa. Gornja granica ovog intervala jest maksimalni ukupni proizvod (točka 

C), a donja granica je maksimalni prosječni proizvod (točka B', maksimum krivulje AP). 

Prema našem grafičkom prikazu možemo reći da je ekonomski racionalno trošiti input X u 

intervalu od točke B' do točke C'. 

Do najniže prihvatljive razine, točke B', svako dodavanje inputa će rezultirati iznad 

proporcionalnim rastom outputa. S druge strane, nakon točke C', svako dodavanje inputa 

rezultira smanjenjem proizvodnje. 

86

Određivanje optimalne količine utroška varijabilnog inputa 

Ekonomske zakonitosti nam omogućuju ne samo određenje intervala racionalnog trošenja 

varijabilnog inputa, već i točke pri kojoj se postiže optimalni ili najbolji ekonomski 

rezultat. To znači da možemo odrediti koja je to količina inputa X pri kojoj se postiže 

maksimalna ekonomska korist uz odgovarajuće cijene inputa i proizvoda. 

Temeljni pojmovi analize su: 

• promjena (povećanje) količine inputa (∆X) 

• ostvarena promjena proizvodnje (količinski, ∆Q ili ∆Y) 

• vrijednost jedinice inputa (cijena inputa, q ili PX) 

• cijena jedinice proizvoda p ili PY 

• vrijednost promjene proizvodnje (cijena i količina proizvoda, p · ∆Y ili P Y · ∆Y) 

Kod neoklasičnog modela funkcije proizvodnje vrijedi slijedeće pravilo pri određenju 

optimalne količine ulaganja varijabilnog inputa: 

Dok je cijena inputa manja od vrijednosti promjene proizvodnje uzrokovane jednom 

jedinicom inputa, ekonomski je opravdano povećavati utrošak inputa. Optimalnu razinu 

utroška ili točku ravnoteže inputa i outputa nalazimo tamo gdje su jednake vrijednosti 

cijene inputa i vrijednost povećanja proizvodnje zbog utroška nove jedinice inputa. 

P Y ·∆Y/∆X=PX ili 

p·∆Y=q·∆Y ili 

∆Y/∆X= q/p 

gdje su: p = cijena proizvoda i q = cijena inputa 

Ukratko možemo reći da vrijede slijedeća pravila pri donošenju odluke o povećanju 

utroška varijabilnog inputa u proizvodnji: 

1. (P Y ⋅ ∆Y/∆X) > PX isplati se povećavati utrošak varijabilnog inputa X 

vrijednost promjene (povećanja) proizvodnje je veća od troška povećanja inputa za 

tu prozvodnju 

2. (P Y ⋅ ∆Y/∆X) = PX postignuta je optimalna razina utroška varijabilnog inputa X 

trošak jedne dodatne jedinice inputa jednak je ostvarenom povećanju vrijednosti 

proizvodnje 

87

3. (P Y ⋅ ∆Y/∆X) < PX potrebno je smanjiti utrošak varijabilnog inputa X 

trošak jedne dodatne jedinice inputa je veći o ostvarenog povećanja vrijednosti 

proizvodnje. 

Funkciju proizvodnje možemo prikazati i tabličnim prikazom. U tablici funkcije 

proizvodnje u stupcima se unose parovi vrijednosti utroška inputa i količine učinaka (X,Y). 

Promjene vrijednosti mogu biti jedinične ili bilo koje druge, ovisno o tome s kojim 

vrijednostima raspolažemo. U tablici koja slijedi predstavljen je hipotetski odnos količine 

inputa i količine inputa za primjer izračuna ekonomski najprihvatljivije razine ulaganja 

inputa X. 

Primjer tabličnog prikaza funkcije proizvodnje 

s veličinama potrebnim za određivanje optimalne razine ulaganja varijabilnog inputa x 

Količina 

inputa 

Količina 

učinka 

Dodatni 

utrošak 

(promjena) 

Dodatni 

učinak 

(promjena) 

88 

Marginalni 

proizvod 

Vrijednost 

marginalnog 

proizvoda 

xi yi ∆xi ∆yi MP VMP 

1 2 3 4 5 6 

0 0,00 

xi - xi-1 yi - yi-1 ∆yi /∆xi (6 ⋅ ∆yi) /∆xi 

10 7,19 10,00 7,19 0,719 4,31 

20 13,76 10,00 6,57 0,657 3,94 

30 19,71 10,00 5,95 0,595 3,57 

40 25,04 10,00 5,33 0,533 3,20 

50 29,75 10,00 4,71 0,471 2,83 

60 33,84 10,00 4,09 0,409 2,45 

70 37,31 10,00 3,47 0,347 2,08 

80 40,16 10,00 2,85 0,285 1,71 

90 42,39 10,00 2,23 0,223 1,34 

100 44,00 10,00 1,61 0,161 0,97 

110 44,99 10,00 0,99 0,099 0,59 

U tablici se količina inputa povećava za deset jedinica u svakoj slijedećoj razini, a u 

drugom stupcu su odgovarajuće količine učinka. Vidljivo je da učinak u početku raste za 6-

7 jedinica po razini, da bi s porastom utroška inputa taj rast bivao sve manji. Za 

određivanje ekonomski optimalne razine inputa potrebno je izračunati: 

a. promjene inputa i učinka između pojedinih faza (stupci 3 i 4) 

b. marginalni proizvod (stupac 5) i 

c. vrijednost marginalnog proizvoda (stupac 6). 

Neka je cijena proizvoda p=6,00, a cijena inputa q=1,50. Tada će vrijednost marginalnog 

proizvoda iznositi upravo kako je navedeno u stupcu 6. Sve što trebamo pogledati ako 

tražimo optimalnu količinu inputa u ovom slučaju jesu vrijednosti u stupcu 6 koje 

uspoređujemo s cijenom inputa. S obzirom da cijena inputa q iznosi 1,50, vidimo da je sve 

do utroška od 80 jedinica inputa VMP veći od cijene inputa. Nakon toga, svaka nova 

jedinica inputa proizvodi novi učinak koji donosi manje no što vrijedi jedinica inputa. 

Stoga je u ovom slučaju i pri zadanim cijenama optimalna razina utroška 80 jedinica inputa 

X. Svaka promjena u cijeni inputa ili cijeni proizvoda uzrokovala bi i promjenu optimalne 

razine utroška. 

Faze neoklasične funkcije proizvodnje 

Područje funkcije proizvodnje možemo podijeliti na četiri faze s obzirom na prirodu 

odnosa inputa i učinka. Već smo prije vidjeli da je ekonomski racionalno trošiti input u 

intervalu od najvećeg prosječnog proizvoda do najvećeg ukupnog proizvoda. Upravo je 

ovaj interval jedna od četiri faza funkcije proizvodnje. 

89

Grafički prikaz neoklasične funkcije proizvodnje s naznačenim fazama 

Obilježja pojedine faze možemo sažeti u slijedeće četiri točke: 

I. zona: 

rast prosječnog proizvoda; 

rast marginalnog proizvoda do najviše vrijednosti; 

rast ukupne proizvodnje; 

II. zona: 

rast prosječnog proizvoda do najviše vrijednosti; 

pad marginalnog proizvoda; 

rast ukupne proizvodnje; 

III. zona: 

opada prosječni proizvod; 

opada marginalni proizvod do nule; 

ukupni proizvod raste do maksimuma; 

IV. zona: 

opada prosječni proizvod; 

90

opada marginalni proizvod od nule; 

ukupni proizvod opada; 

Analiza odnosa između dva varijabilna inputa 

U okviru ove analize promatra se problem odnosa kojeg nazivamo odnos input-input. 

Polazište za ovu analizu daje nam analiza proizvode funkcije s dva varijabilna inputa. 

Ovakvu funkciju matematički označavamo kao: 

y = f(x1, x2), 

pri čemu simboli x1 i x2 označavaju dva različita varijabilna inputa. S obzirom da se u 

ovom slučaju radi o funkciji s dvije nepoznanice, odnosno o varijabli ovisnoj o dvije 

veličine, grafički prikaz ovakve funkcije sadrži tri osi. Na osi ordinate mjerimo količinu 

učinaka (proizvodnju), a na dvije osi apscise mjerimo količinu pojedinog varijabilnog 

inputa. Sve moguće najviše vrijednosti funkcije proizvodnje koje možemo ostvariti 

različitim kombinacijama količina inputa x1 i x2 prikazujemo zakrivljenom ravninom 

(označeno plavom bojom ili osjenčano na grafikonu). 

0 

y 

x 2 

x 1 

Grafički prikaz proizvodne funkcije s dva varijabilna inputa 

Za analizu odnosa između dva varijabilna inputa, pretpostavimo slijedeće uvjete: 

Neka su X1 i X2 dva varijabilna inputa koja su međusobno barem dijelom zamjenjiva: 

91 

y

ako smanjimo utrošak inputa X2, tada za održanje iste razine proizvodnje ili učinka 

moramo povećati uporabu inputa X1, 

dakle, smanjenje utroška X2, koje znači uštedu, «poništava» se povećanjem utroška 

X1. 

Temeljno pitanje analize jest: 

o S obzirom da istu količinu proizvodnje možemo postići različitim kombinacijama 

količina inputa X1 i X2, koja je od tih kombinacija ekonomski najisplativija? 

Naime, količina proizvodnje ostati će ista ako smanjimo utrošak jednog inputa, a za 

potrebnu količinu povećamo utrošak drugog inputa. S tehnološkog gledišta, za odgovor na 

postavljeno pitanje služimo se ekonomskom veličinom koju nazivamo marginalna stopa 

supstitucije ili granični zamjembeni odnos (marginalna stopa supstitucije). 

Ovaj odnos ili omjer možemo objasniti primjerom: 

o Ako smanjimo količinu sijena u obroku za krave, a dodamo kukuruz, i ako smo pri 

tome održali istu proizvodnju mlijeka po kravi, koliko sijena nam je zamijenila 

jedna jedinica kukuruza? 

- neka je sijeno X2 a kukuruz X1 

- odgovor možemo pisati kao: - ∆X2 / ∆X1 

(znak “-” ispred razlomka daje nam kao rezultat pozitivan broj) 

Omjer čitamo na slijedeći način: Smanjenje inputa X2 kroz povećanje inputa X1. 

Iz njega vidimo koliko bi X2 mogli smanjiti ako povećamo količinu X1 za jednu 

jedinicu, a da pri tome količina proizvodnje ostane nepromijenjena. 

To je upravo granični zamjembeni odnos. 

Opisani odnos nazivamo, dakle, marginalna stopa supstitucije inputa X2 inputom X1 ili 

granični zamjembeni odnos inputa (GZO) X2 i X1. Grafički se GZO prikazuje na 

koordinatnom sustavu s ucrtanim izokvantama, tj. krivuljama koje predstavljaju sve 

kombinacije X2 i X1 s kojima možemo ostvariti istu proizvodnju. 

92

0 20 40 60 80 100 x2 

∆x2 

∆x1 

∆x2 

Granični zamjembeni odnos = - 

∆x1 

Različite količine 

x1 i x2 

za istu količinu 

proizvodnje! 

0 20 40 60 80 100 120 140 x1 

Izokvanta: grafički prikaz kombinacija različitih količina dvaju inputa pri određenoj razini 

proizvodnje 

Ekonomski je optimalna ona kombinacija dvaju varijabilnih inputa koja ima najmanje 

troškove. Tako, na primjer, pri gnojidbi kombiniramo različite vrste gnojiva tako da 

ostvarimo željeni prinos uz što niže troškove, a u stočarstvu kombiniramo različite vrste 

krmiva kako bi dobili što jeftiniji obrok za određenu razinu proizvodnje. Isto vrijedi i za 

industriju hrane, gdje, na primjer, možemo kombinirati različite udjele pojedinih sastojaka 

za dobivanje željenog proizvoda uz što manji trošak. 

S ekonomskog gledišta, moramo, znači, voditi računa o novčanoj vrijednosti pojedine 

kombinacije i zamjene inputa. To znači da moramo znati cijene inputa koje kombiniramo 

kako bi odredili optimalnu kombinaciju. Ako imamo na raspolaganju određenu količinu 

financijskih sredstava, tada smo s istom ograničeni u nabavci, a zatim i utrošku pojedinih 

inputa. Zato pri traženju optimalne kombinacije inputa uzimamo u obzir tehnološke 

značajke zamjene inputa i odnos njihovih cijena u okviru raspoloživih sredstava. 

Za optimalnu kombinaciju količina dvaju inputa pri određenoj proizvodnji vrijedi odnos: 

- ∆X2/∆X1 = PX1/PX2 

Vidimo da izraz s lijeve strane znaka jednakosti odgovara formuli za izračun GZO-a, pa 

kažemo da je optimalna kombinacija ona pri kojoj se izjednače GZO i obrnuti odnos 

cijena 9 dvaju varijabilnih inputa. Ukratko, moguće slučajeve možemo sažeti na slijedeći 

način: 

9 Primijetite da se položaj vrijednosti u brojniku i nazivniku razlikuje na lijevoj i desnoj strani. 

93

1. GZO > PX1/PX2 => isplativo je povećavati količinu inputa X1 u 

kombinaciji 

2. GZO < PX1/PX2 => treba smanjiti količinu X1 i povećati količinu X2 

3. GZO = PX1/PX2 => optimalna kombinacija inputa 

Grafički prikaz traženja optimalne kombinacije inputa 

Na grafičkom prikazu imamo tri izokvante (I1, I2 i I3) koje predstavljaju moguće 

kombinacije inputa za tri različite razine proizvodnje. Crvenom bojom je ucrtan pravac 

koji nazivamo budget line, ili pravac proračuna: predstavlja kombinacije inputa koje si 

možemo priuštiti s raspoloživim sredstvima. U ovom slučaju, pretpostavka je da 

raspolažemo s 12 novčanih jedinica, a cijene su: px1 = 3 i px2 = 1. Dakle, u graničnim 

slučajevima možemo kupiti ili 4 jedinice prvog inputa ili 12 jedinica drugog inputa. 

S obzirom da izokvante udaljenije od ishodišta znače veću proizvodnju, tražimo točku koja 

je što udaljenija od ishodišta. No, možemo nabaviti samo one kombinacije inputa koje se 

nalaze lijevo dolje od crvene crte ili na samoj crti. Stoga će nas zadovoljiti jedna od točaka 

na crvenoj crti, jer su one najudaljenije od ishodišta. Vidimo da izokvanta I2 ima 

zajedničku točku, točku dodira s pravcem proračuna. Kako je to točka tangiranja, u njoj su 

koeficijenti smjerova pravca i krivulje jednaki. Koeficijent smjera pravca određen je 

odnosom cijena inputa, PX1/PX2, a koeficijent smjera izokvante je jednak GZO kod vrlo 

malih promjena količina inputa. 

Vidimo da i pri grafičkoj analizi vrijedi jednakost za optimalnu kombinaciju inputa: 

GZO = PX1/PX2 => optimalna kombinacija inputa 

94

Analiza odnosa između različitih proizvoda na istom 

gospodarstvu 

Uravnoteženje ili optimiranje proizvodnog programa razumijeva odabir različitih 

proizvodnji na način da što bolje iskoristimo raspoložive proizvode resurse u zadanim 

gospodarskim uvjetima. 

Poznato nam je da na prosječnom poljoprivrednom gospodarstvu vrijedi slijedeće: 

obično postoji više proizvodnih jedinica 

postoji snažna povezanost proizvodnji 

poslovanje se odvija na gotovo savršeno konkurentnom tržištu. 

Zbog toga je težnja za uravnoteženjem proizvodnog programa od izuzetne važnosti za 

poslovni uspjeh. 

Što se tiče međusobnog odnosa između proizvoda na gospodarstvu, razlikujemo tri 

različita tipa odnosa između proizvoda s obzirom na proizvodne resurse: 

a. nezavisni (paralelni) 

b. komplementarni: nadopunjujući i 

vezani 

c. konkurentski 

Nezavisni ili paralelni odnos postoji kad količina proizvodnje proizvoda y1 ne uvjetuje 

proizvodnju proizvoda y2, i obratno. To znači da proizvodi međusobno ne konkuriraju za 

isti proizvodni resurs. Primjer su proizvodnja jaja i proizvodnja jabuka na diverzificiranoj 

farmi. 

Komplementarni odnos srećemo kada proizvodnja proizvoda y1 pogoduje proizvodnji 

proizvoda y2, ili kad proizvodnja proizvoda y1 neizbježno daje i određenu količinu 

proizvoda y2 (nus-proizvodi). Primjere imamo u proizvodnjama mlijeko-telad, šećerna 

repa-glave šećerne repe i sl. 

Konkurentski odnos je uobičajen slučaj na većini gospodarstava, jer se obično za više 

proizvoda koriste isti ograničeni resursi. U takvom slučaju, porast proizvodnje proizvoda 

y1 je moguć samo ako se smanji proizvodnja proizvoda y2 odnosno, ako se oslobode 

dodatni resursi. 

95

Optimalna kombinacija ili asortiman proizvodnje ovisi o tehnološkim i ekonomskim 

čimbenicima. 

Analiza odnosa između dva proizvoda, ili analiza odnosa učinak - učinak, se obavlja kao i 

pri kombinaciji dvaju inputa. Moguće kombinacije dvaju proizvoda prikazuju se 

izokvantama za određenu količinu raspoloživih resursa. Pri traženju optimalne kombinacije 

se smanjuje količina najmanje profitabilnog proizvoda i nastoji povećati proizvodnja 

profitabilnijeg proizvoda. Naravno da pri tome treba voditi računa o prirodi i mogućnosti 

zamjene jednog proizvoda drugim u uvjetima postojećih resursa. Uvjeti zamjene i u ovom 

su slučaju definirani marginalnom stopom supstitucije. Naime, smanjenje količine 

proizvoda y1 i povećanje količine y2 u proizvodnji predstavlja zamjenu proizvoda y1 

proizvodom y2. 

Kod GZO inputa razumijeva se konstantan učinak ili količina proizvodnje, a kod GZO 

proizvoda se razumijeva raspoloživa količina resursa. 

Optimalna je kombinacija ona pri kojoj se granični zamjembeni odnos izjednači s obrnutim 

odnosom cijena proizvoda: 

GZO = py1/py2. 

Postoji više vrst GZO-a s obzirom na trend promjene: 

a) konstantni GZO 

b) rastući GZO 

c) opadajući GZO 

Kod konstantnog GZO rast proizvodnje proizvoda y1 kod bilo koje količine proizvodnje 

traži jednako odricanje proizvodnje proizvoda y2. To znači da pri svakoj razini jedna 

jedinica proizvoda y1 mijenja istu količinu proizvoda y2. 

Rastući GZO imamo u slučaju kad jedinično povećanje proizvodnje proizvoda y2 traži 

odricanje od sve veće količine proizvoda y1, ako se ne mijenja razina utroška inputa. Ovo 

je slučaj kad se uslijed negativnog utjecaja prevelikog udjela u proizvodnji jedne biljne 

kulture, gubi sve više proizvodnje drugog proizvoda. 

96

Grafički prikaz izokvante i pravca jednakih vrijednosti za odnos između dva proizvoda 

Opadajući GZO imamo u slučaju kad za dodatno povećanje proizvodnje proizvoda y1 treba 

žrtvovati sve manju količinu proizvoda y2. 

Rekli smo da za optimalnu proizvodnju na gospodarstvu moramo uravnotežiti slijedeća tri 

odnosa: 

- odnos varijabilnog inputa i učinka, 

- odnos između varijabilnih inputa i 

- odnos između mogućih proizvoda. 

Ova tri odnosa potrebno je uravnotežiti istovremeno.U stvarnim slučajevima to nije lako, 

jer se na gospodarstvima nalazi veliki broj inputa i proizvoda čije kombinacije treba 

uskladiti. U današnje vrijeme postoje metode koje omogućuju dublji uvid u optimalnu 

organizaciju gospodarstva. Te se metode temelja na uporabi računala. Na primjer, modeli 

linearnog programiranja jedna su od široko zastupljenih tehnika, dok se simulacijske 

tehnike koriste puno rjeđe. 

97

ISPITNA PITANJA 

Management i poduzetništvo u poljoprivredi 

1. Management? 

2. Funkcije managementa? 

3. Farm Management? 

4. Poduzetništvo i poduzetnik 

5. Razlikovne osobine poduzetnika spram managera? 

Teorija troškova 

1. Što su troškovi? 

2. Koji činitelji određuju visinu troškova? 

3. Podjela troškova prema podrijetlu i funkciji 

4. podjela troškova prema načinu snimanja i uračunavanja u cijenu 

5. Podjela troškova prema ulaganju u proizvodni proces 

6. Podjela troškova prema složenosti 

7. Podjela troškova u odnosu prema stupnju iskorištenja kapaciteta 

8. Podjela troškova prema ukupnosti troškova 

9. Što je diferencijalni trošak? 

10. Što je reagibilnost troškova i čime se određuje ? 

11. Zakonitosti fiksnih troškova 

12. Zakonitosti varijabilnih troškova 

13. Što su granični troškovi? 

14. Što je financijski rezultat? 

15. Koje su kritične točke u kretanju troškova? 

16. Što je kalkulacija? 

17. Koja su temeljna načela kalkulacija? 

18. Podjela kalkulacija prema cijeni koja se izračunava 

19. Podjela kalkulacija prema vremenukada se izračunava cijena 

20. Podjela kalkulacija prema sustavu obračuna troškova koji se izračunavaju 

21. Koja su najvažnija mjerila poslovnog uspjeha? 

22. Što je ekonomičnost? 

23. Koja su dva osnovna načina mjerenja ekonomičnosti? 

23. Što je proizvodnost? 

24. Što ima najznačajniji utjecaj na proizvodnost rada? 

25. Što je rentabilnost? 

26. Koje su osnovne mjere za povećanje rentabilnosti? 

98

Osnove teorije ekonomike proizvodnje 

1. Ako smo pri povećanju utroška varijabilnog inputa od 3% ostvarili povećanje učinka od 

4%, o kakvoj vrsti odnosa input-učinak se radi: 

1. ispod proporcionalnom 

2. proporcionalnom 

3. iznad proporcionalnom 

2. Utrošak inputa je povećan s 500 na 600 kg, a proizvodnja je porasla s 3200 na 3520 kg. 

O kakvoj vrsti odnosa input-učinak se radi u ovom slučaju: 

1. proporcionalnom 

2. ispod proporcionalnom 

3. iznad proporcionalnom 

3. Koliko iznosi prosječni proizvod po kilogramu za proizvodnju od 10 tona i utrošak od 

500 kg sjemena u nekoj proizvodnji? 

4. Koliko iznosi marginalni proizvod pri povećanju proizvodnje vina s 10000 litara na 

15000 litara ako je utrošak grožđa povećan s 15.000 na 20.000 kg? 

5. Ako je cijena proizvoda 1 kn, a marginalni proizvod iznosi 10 kg, je li potrebno povećati 

ili smanjiti utrošak varijabilnog inputa čija sijena iznosi 11 kn? 

1. potrebno je povećati utrošak 

2. potrebno je smanjiti utrošak 

6. Utrošak varijabilnog inputa je potrebno smanjiti ako je: 

1. cijena inputa veća od VMP 

2. cijena inputa manja od VMP 

3. cijena inputa je jednaka VMP 

7. Interval ekonomski racionalne proizvodnje je određen točkama: 

1. minimum ukupnog prozvoda i maksimum ukupnog proizvoda 

2. maksimum prosječnog proizvoda i maksimum marginalnog proizvoda 

3. maksimum prosječnog proizvoda i maksimum ukupnog proizvoda 

8. U IV. zoni neoklasične funkcije proizvodnje marginalni proizvod je: 

1. jednak nuli 

2. manji od nule 

3. veći od nule 

9. Ucrtajte u koordinatni sustav s osima za Krmivo 1 i Krmivo 2 izokvantu za slijedeće 

kombinacije krmiva za prirast od 1.000 g dnevno u proizvodnji junadi: 

Krmivo 1, kg Krmivo 2, kg 

3 15 

4 11 

5 8 

6 6 

7 5 

99

10. Ako smo uz smanjenje jednog inputa za 2 kg i povećanje drugog inputa od 1 kg uspjeli 

održati istu količinu prozvodnje, kolko iznosi GZO u tom slučaju? 

11. Povećali smo utrošak jeftinijeg inputa s 500 l na 450 l i, uz održavanje iste proizvodnje, 

smanjili utrošak skupljeg inputa s 250 l na 220 l. Koliko iznosi GZO? 

12. Neka je cijena jeftinijeg inputa iz prethodnog zadatka 5 kn/l, a skupljeg 7,5 kn/l. Je li se 

učinjena promjena isplati? 

13. Proizvodnja pšenice i proizvodnja ječma na gospodarstvu su međusobno: 

1. konkurentne proizvodnje 

2. nezavisne prozvodnje 

3. vezane proizvodnje 

14. U kakvom su odnosu proizvodi: 

1. sirovi šećer i repini rezanci ________________________ 

2. jabuka i kruška ________________________ 

3. slama i zrno zobi ________________________ 

4. konzumna jaja i mlijeko ________________________ 

5. grožđe i lozova rakija ________________________ 

100

MANAGEMENT U POLJOPRIVREDI

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?