KRIVIÈNO PRAVO - universiteti aab

KRIVIÈNO PRAVO 

Borislav Petroviæ 

SARAJEVO / PRISTINA 2006 

FSK/S - 14/06

Borislav Petrović 

KRIVIČNO PRAVO 

Univerzitet AAB 

Priština, 2006. 

1

Predgovor 

OPĆA PITANJA KRIVIČNOG PRAVA 

I OSNOVNI POJMOVI KRIVIČNOG PRAVA 

1. Pojam krivičnog prava 

2. Naziv krivičnog prava 

3. Predmet krivičnog prava 

4. Funkcija krivičnog prava 

5. Podjela krivičnog prava 

S A D R Ž A J 

II ODNOS KRIVIČNOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA 

1. Krivično pravo i ustavno pravo 

2. Krivično pravo i građansko pravo 

3. Krivično pravo i porodično pravo 

4. Krivično pravo i upravno pravo 

5. Krivično pravo i radno pravo 

6. Krivično pravo i privredno pravo 

7. Krivično pravo i krivično procesno pravo 

8. Materijalno i izvršno krivično pravo 

III IZVORI KRIVIČNOG PRAVA 

1. Pojam i vrste izvora 

2. Krivični zakon 

3. Тumačenje krivičnog zakona 

4. Analogija 

5. Vremensko važenje krivičnog zakona 

6. Prostorno važenje krivičnog zakona 

7. Krivični imunitet 

KRIVIČNO DJELO 

I POJAM I ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam krivičnog djela 

2. Opći elementi krivičnog djela i njihova klasifikacija 

3. Biće krivičnog djela 

II OBJEKT I SUBJEKT KRIVIČNOG DJELA 

1. Objekt i vrste objekata krivičnog djela 

2. Subjekt krivičnog djela 

III UČINJENJE KRIVIČNOG DJELA 

1. Radnja krivičnog djela 

2. Posljedica krivičnog djela 

3. Uzročnost 

4. Mjesto i vrijeme učinjenja krivičnog djela 

2

IV DRUŠTVENA OPASNOST, PROTIVPRAVNOST I 

ODREĐENOST KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam društvene opasnosti 

2. Vrste društvene opasnosti 

3. Protivpravnost 

4. Određenost djela u zakonu 

V OSNOVI KOJI ISKLJUČUJU KRIVIČNO DJELO 

1. Djelo malog značaja 

2. Nužna odbrana 

2.1. Elementi nužne odbrane 

2.1.1. Napad i uvjeti za postojanje napada 

2.1.2. Odbrana i uvjeti za postojanje odbrane 

2.1.3. Prekoračenje granica nužne odbrane 

3. Krajnja nužda 

3.1. Elementi krajnje nužde 

3.1.1. Opasnost i uvjeti za postojanje opasnosti 

3.1.2. Otklanjanje opasnosti i uvjeti njenog otklanjanja 

3.1.3. Prekoračenje granica krajnje nužde 

VI POKUŠAJ KRIVIČNOG DJELA 

1. Stadijumi u učinjenju krivičnog djela 

2. Pokušaj 

2.1. Vrste pokušaja 

2.2. Pravna priroda pokušaja 

3. Nepodobni pokušaj 

3.1. Vrste nepodobnog pokušaja 

3.2. Pravna priroda nepodobnog pokušaja 

4. Dobrovoljni odustanak 

VII STICAJ KRIVIČNIH DJELA 

1. Jedinstvo krivičnog djela i sticaj 

2. Pojam sticaja 

3. Vrste sticaja 

4. Prividni sticaj 

4.1. Prividni idealni sticaj 

4.2. Prividni realni sticaj 

5. Složeno krivično djelo 

6. Produženo krivično djelo 

7. Kolektivno krivično djelo 

KRIVIČNA ODGOVORNOST 

I POJAM I ELEMENTI KRIVIČNE ODGOVORNOST 

1. Pojam krivične odgovornosti 

2. Elementi krivične odgovornosti 

3. Mentalna sposobnost (uračunljivost) 

3.1. Pojam mentalne sposobnosti i mentalne nesposobnosti 

3

3.2. Metodi utvrđivanja mentalne nesposobnosti 

3.3. Utvrđivanje mentalne nesposobnosti po KZ Kosova 

3.4. Duševna poremećenost 

3.5. Mogućnost rasuđivanja i odlučivanja 

4. Bitno umanjena uračunljivost 

5. Učinjenje krivičnog djela u stanju opijenosti (Actiones liberae in causa) 

II KRIVNJA (VINOST) 

1. Pojam krivnje (vinosti) 

2. Teorije o krivnji (vinosti) 

3. Krivnja (vinost) u našem krivičnom pravu 

III OBLICI KRIVNJE (VINOSTI) 

1. Umišljaj 

1.1. Neposredni umišljaj (dolus directus) 

1.2. Posredni umišljaj (dolus eventualis) 

1.3. Posebne vrste umišljaja 

2. Nehat 

2.1. Svjesni nehat (luxuria) 

2.2. Razgraničenje posrednog umišljaja i svjesnog nehata 

2.3. Nesvjesni nehat (negligentia) 

IV ODGOVORNOST ZA KVALIFICIRANE OBLIKE KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam i vrste kvalificiranog krivičnog djela 

2. Krivično djelo kvalificirano težom posljedicom 

V OSNOVI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVNJE (VINOSTI) 

1. Opća razmatranja 

2. Prinuda, sila i prijetnja 

3. Stvarna zabluda 

4. Pravna zabluda 

VI SAUČESNIŠTVO 

1. Pojam saučesništva i uvjeti za njegovo postojanje 

2. Oblici saučesništva 

3. Pravna priroda saučesništva 

4. Krivična odgovornost saučesnika 

5. Učiniteljstvo i saučiniteljstvo 

5.1. Učiniteljstvo 

5.2. Posredno učiniteljstvo 

5.3. Saučiniteljstvo 

5.4. Razgraničenje saučiniteljstva od saučesništva 

5.5. Pojam i vrste saučiniteljstva prema našem krivičnom pravu 

5.6. Nužno saučiniteljstvo 

6. Podstrekavanje 

7. Pomaganje 

KRIVIČNE SANKCIJE 

4

I POJAM I VRSTE KRIVIČNIH SANKCIJA 

1. Pojam krivičnih sankcija 

2. Opći elementi krivičnih sankcija 

3. Vrste krivičnih sankcija 

II KAZNA 

1. Pojam i elementi kazne 

2. Pravni osnov kazne 

3. Cilj kazne 

4. Sistem kazni 

5. Vrste kazni u krivičnom pravu Kosova 

5.1. Glavne kazne u krivičnom pravu Kosova 

5.1.1. Kazna zatvora 

5.1.2. Kazna dugotrajnog zatvora 

6. Novčana kazna 

7. Alternativne kazne u krivičnom pravu Kosova 

7.1. Uvjetna (uslovna) osuda 

7.1.1. Uvjeti za izricanje uvjetne osude 

7.1.2. Opozivanje uvjetne osude 

8. Polusloboda 

9. Dopunske kazne 

9.1. Zabrana obavljanja zanimanja, djelatnosti i dužnosti 

9.2. Zabrana upravljanja motornim vozilom 

9.3. Oduzimanje predmeta 

III ODMJERAVANJE KAZNE 

1. Pojam i vrste odmjeravanja kazne 

1.1. Zakonsko odmjeravanje kazne 

1.2. Sudsko odmjeravanje kazne 

1.3. Administrativno odmjeravanje kazne 

2. Individualizacija kazne 

3. Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti 

3.1. Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u krivičnom pravu Kosova 

4. Ublažavanje kazne 

5. Oprost ili oslobođenje od kazne 

6. Povrat 

7. Odmjeravanje kazne za djela u sticaju 

8. Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi 

9. Uračunavanje pritvora i ranije kazne 

IV SUDSKA OPOMENA 

1. Uvjeti za izricanje sudske opomene 

V MJERE OBAVEZNOG LIJEČENJA 

1. Obavezno rehabilitacijsko liječenje zavisnika od droga ili alkohola 

VI USLOVNO PUŠTANJE NA SLOBODU 

5

VII ODUZIMANJE MATERIJALNE KORISTI STEČENE UČINJENJEM 

KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam i osnov oduzimanja materijalne koristi 

2. Način oduzimanja materijalne koristi 

3. Zaštita oštećenog 

4. Oduzimanje imovinske koristi od pravne osobe 

VIII REHABILITACIJA I USLOVI ZA DOBIJANJE PODATAKA 

IZ KAZNENE EVIDENCIJE 

1. Rehabilitacija 

2. Davanje podataka iz kaznene evidencije 

IX ZASTARJELOST 

1. Zastarjelost krivičnog gonjenja 

2. Zastarjelost izvršenja kazne 

3. Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne 

X AMNESTIJA I POMILOVANJE 

1. Amnestija 

2. Pomilovanje (oprost kazne) 

6

P R E D G O V O R 

Ova skripta je pisana sa namjerom da posluži studentima Studentima AAB Univerziteta u Prištini za 

izučavanje materije Općeg dijela krivičnog prava. Тoj osnovnoj namjeni prilagođeni su sistem i metod 

izlaganja. U težnji da olakšaju rad studentima u savladavanju gradiva kao i pripremanje ispita iz 

istoimenog predmeta autori su nastojali da na jednostavan i pristupačan, ali istovremeno i savremen 

način izlože karakteristike, elemente i obilježja osnovnih i općih instituta krivičnog prava. Тo su: krivično 

djelo, krivična odgovornost i krivične sankcije. 

Osnovne pojmove i institute općeg dijela krivičnog prava autor je izložio na bazi pozitivnopravnih 

rješenja koja su sadržana u Privremenom krivičnom zakonu 

Kosova iz 2004 godine. Тekst je potkrijepljen brojnim teorijskim shvatanjima domaće ali i inostrane 

krivičnopravne teorije, kao i komparativnim rješenjima savremenih krivičnih zakona ili zakonika naročito 

onih koji su donijeti u posljednje vrijeme, čime je podignut nivo aktuelnosti ali i ozbiljnog naučnog 

promišljanja. 

Тekst je, inače, zadržao tradicionalnu strukturu udžbeničke literature iz oblasti krivičnog prava, opći 

dio, što omogućava njegovo korištenje i od strane drugih osoba koje se u procesu školovanja ili stručnog 

usavršavanja kao i svakodnevnog rada susreću sa materijom krivičnog prava. 

Priština, oktobar, 2006. godine Autor 

OPĆA PIТANJA KRIVIČNOG PRAVA 

7

I. OSNOVNI POJMOVI KRIVIČNOG PRAVA 

1. Pojam krivičnog prava 

Krivično pravo se može posmatrati u dvojakom smislu – kao grana pozitivnog prava i kao grana 

pravne nauke. Shvaćeno na prvi način krivično pravo 1 je sistem zakonskih pravnih propisa kojima se 

određuju krivična djela i krivične sankcije kao i uvjeti za njihovu primjenu prema učiniteljima krivičnih 

djela u cilju zaštite najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti. Slična je i definicija prema kojoj je 

krivično pravo sistem svih propisa kojima se u nekoj državi određuje koja se ponašanja smatraju 

krivičnim djelima i koje se kazne i druge krivične sankcije i pod kojim uvjetima mogu primjenjivati 

prema njihovim učiniteljima. 

Iz ovih definicija proizlazi da pojam krivičnog prava sadrži materijalni i formalni elemenat. 

Materijalni elemenat, odnosno sadržinu krivičnog prava čini određivanje krivičnog djela, krivične 

odgovornosti i krivične sankcije u cilju ostvarenja zaštitne, garantivne funkcije. Formalni elemenat se 

ogleda u tome što se i krivična djela i krivične sankcije kao i uvjeti za njihovu primjenu mogu određivati 

samo zakonom, što znači da je krivično pravo zakonsko pravo. Pošto je pravni poredak određen nizom 

zakona koji u svojoj ukupnosti čine zakonodavstvo jedne države, to Se i krivično pravo kao zakonsko 

pravo može posmatrati kao grana zakonodavstva, odnosno grana pozitivnog prava jedne zemlje. 

Materijalna karakteristika krivičnog prava sastoji se u njegovoj funkciji zaštite najznačajnijih 

društvenih dobara i vrijednosti određene države. Тa zaštita se ostvaruje propisivanjem, izricanjem i 

izvršenjem sankcija koje imaju prinudni karakter, a koje se primjenjuju prema učiniteljima krivičnih djela 

kojima se povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti. Krivično pravo, dakle, proglašava određena 

ljudska ponašanja kao krivična djela predviđajući za njihove učinitelje određenu vrstu i mjeru kazne ili 

druge krivične sankcije. Iz toga proizlazi i cilj ove grane prava. On se zapravo sastoji u uticanju na 

ljudsko ponašanje ukazivanjem šta je zabranjeno i nedozvoljeno činiti, a šta nije, što znači u uticanju da 

se ljudi ponašaju u skladu sa propisima pravnog poretka. Iz toga proizlazi da cilj krivičnog prava nije u 

samoj primjeni kazne prema neposlušnima. 

Nasuprot ovakvog materijalno-formalnog određivanja pojma krivičnog prava, u teoriji krivičnog 

prava se javljaju i jednostrane formalne ili materijalne definicije. Formalne definicije određuju krivično 

pravo kao skup zakona ili krivičnopravnih propisa na osnovu kojih određeni državni organi – sudovi izriču 

i primjenjuju krivične sankcije prema učiniteljima zabranjenih djela. Materijalne definicije, pak polaze od 

toga da je krivično pravo grana prava kojom se štite određeni interesi, odnosno pravna dobra ili druge 

društvene vrijednosti. 

Mješovita formalno-materijalna definicija daje univerzalni pojam krivičnog prava, koji se zasniva 

na općim zajedničkim principima, pojmovima i institutima koji određuju karakter ovog prava po kome se 

ono razlikuje od svakog drugog pozitivnog prava. Međutim, krivično pravo svake pojedine države ima 

svoje odlike koje su odraz onih društvenoekonomskih i političkih odnosa koji postoje u toj zemlji u 

određenom vremenskom periodu. Jer, krivično pravo, koje služi kao sredstvo za zaštitu najznačajnijih 

društvenih dobara i vrijednosti jedne zemlje, mora biti onakvo kakvi su ti odnosi i sistem zaštićenih 

vrijednosti u tom društvu. Otuda potiče i razlika između krivičnog prava različitih država odnosno 

krivičnog prava u istoj državi u različitim vremenskim periodima. 

Krivično pravo Kosova je dio jedinstvenog pravnog sistema, ali koje u tom sistemu ima poseban 

zadatak. Njegov je zadatak da osigura zaštitu, učvršćivanje i razvijanje društvenoekonomskih odnosa i 

društvenopolitičkog uređenja naše zemlje. 

Na osnovu navedenih karakteristika krivično pravo Kosova se može definirati kao sistem zakonskih 

pravnih propisa kojima se određuju krivična djela i krivične sankcije kao i osnovi i uvjeti za primjenu 

krivičnih sankcija prema učiniteljima krivičnih djela u cilju zaštite ličnih sloboda i prava čovjeka te drugih 

prava i društvenih vrijednosti zajamčenih i zaštićenih domaćim i međunarodnim pravom. 

1 Krivično pravo kao pozitivnu granu prava u Kosovu čini Privremeni krivični zakon Kosova. 

8

2. Naziv krivičnog prava 

U pogledu naziva ove grane pozitivnog prava, treba reći da je danas uobičajeno da se ona 

naziva krivično pravo. U osnovi ovoga naziva je centrani pojam, a to je krivnja, vinost. 

U nizu savremenih država za ovu granu prava je uobičajen naziv kazneno pravo (strafrecht – 

njem, droit penal – franc, penal law – eng.) ili nakazatelno pravo (u Bugarskoj). U osnovi svih ovih 

naziva se nalazi pojam kazne – lat. poena, iz čega proizilazi da je osnovni pojam ili institut u ovim 

pravnim sistemima kazna (iako kazna nije jedina krivična sankcija). U odnosu na ove nazive 

uobičajene u savremenim pravnim sistemima, u ruskom (ranije sovjetskom) pravnom sistemu se 

ova grana prava naziva ugolovnoe pravo. Ovaj naziv potiče od riječi golova – glava, jer se smatra 

da je smrtna kazna (dakle kapitalna kazna kojom se oduzima život) bila najznačajnija i najčešće 

izricana krivična sankcija. 

No, i u našem pravu se pored termina krivično pravo koristi i termin kazneno pravo. Ovaj 

naziv obuhvata sve grane prava koje se bave javnopravnim deliktima – krivičnim djelom, 

privrednim prestupm ili prekršajem. Tako pojam kazneno pravo obuhvata krivično, privredno 

prestupno i prekršajno ili administrativno kazneno pravo. 

3. Predmet krivičnog prava 

Krivično pravo kao grana zakonodavstva jedne zemlje bavi se određivanjem krivičnih djela i 

krivičnih sankcija kao i osnova i uvjeta za krivičnu odgovornost i primjenu krivičnih sankcija prema 

učiniteljima takvih djela. Prema tome, krivično djelo, krivična odgovornost i krivična sankcija, 

pojavljuju se kao osnovni pojmovi i instituti kojima se bavi krivično pravo i kao grana pozitivnog 

zakonodavstva ali i kao naučna disciplina. Određivanjem krivičnih djela, krivično pravo štiti 

najznačajnije društvene vrijednosti. 

Sredstva za zaštitu društva od krivičnih djela kao društveno opasnih akata kojima se 

napadaju, povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti jesu krivične sankcije. Krivične sankcije 

imaju prinudni karakter jer se primjenjuju protiv volje učinitelja krivičnih djela. One se sastoje u 

ograničavanju ili oduzimanju učinitelju krivičnog djela prava ili sloboda koje ima kao građanin na 

osnovu pozitivnih pravnih propisa. Ali, da bi se sankcija mogla primjeniti, moraju se utvrditi osnovi 

i uvjeti koji opravdavaju njenu primjenu. Otuda utvrđivanje osnova i uvjeta za primjenu krivične 

sankcije, u prvom redu krivične odgovornosti, takođe čini predmet reguliranja krivičnog prava. 

To znači da je krivično pravo pozitivna grana zakonodavstva jedne države koja ima za predmet 

regulative da odredi krivično djelo, krivičnu sankciju, osnove i uvjete za primjenu krivične sankcije, 

a u prvom redu krivičnu odgovornost kao osnov za primjenu kazne. 

No, krivično pravo nije samo grana zakonodavstva, već i naučna disciplina, grana pravne 

nauke. Kao grana nauke krivično pravo se bavi proučavanjem pojmova i instituta koji čine predmet 

njegove regulative: krivičnog djela, krivične odgovornosti i krivične sankcije. Ovo proučavanje je 

neophodno kako bi se ovi pojmovi i instituti na najefikasniji način mogli primjenjivati u konkretnim 

slučajevima učinjenja krivičnog djela od strane jedne ili više osoba. Ali krivično djelo, krivična 

sankcija kao i ostali instituti krivičnog prava nisu samo pravne pojave, već su prije svega 

društvene pojave koje kroz pravnu formu ispoljavaju svoju sadržinu. A kao društvene pojave one 

su podložne promjenama u strukturi razvoja društva što sve zahtijeva adekvatnu analizu, 

tumačenje i objašnjenje. 

9

4. Funkcija krivičnog prava 

Osnovna funkcija krivičnog prava jeste zaštita najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti od 

kriminaliteta. Ta funkcija treba da osigura postojanje jednog društva ali i da omogući njegov dalji 

razvoj. To je opća i zajednička funkcija svakog krivičnog prava, bez obzira na konkretno društvo 

odnosno državu kojoj služi kao sredstvo zaštite. Istovremeno tu leži i osnovna razlika između 

krivičnog prava raznih država. Krivično pravo je instrument za zaštitu određenog društvenog i 

ekonomskog uređenja jedne države na određenom stepenu razvoja i kao takvo ono je specifično 

jer posjeduje niz karakteristika po kojima se razlikuje od krivičnog prava svake druge zemlje. 

Dakle, krivično pravo ima za cilj ostvarenje dvije funkcije. To je prvo, zaštita i osiguranje 

najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti od njihovog povređivanja ili ugrožavanja činjenjem 

krivičnih djela od strane pojedinaca ili grupa, dakle očuvanje postojećih odnosa što predstavlja statičku 

funkciju. Ali krivično pravo prati dinamiku i razvoj društvenih odnosa i učestvuje u njihovom mijenjanju i 

unapređivanju. To je dinamička funkcija krivičnog prava. 

Zaštitna funkcija krivičnog prava nije sveobuhvatna, već djelimična ili parcijalna. Naime, krivično 

pravo ne štiti sva dobra i vrijednosti u jednom društvu, već samo ona koja su najvažnija za pojedinca 

kao čovjeka i građanina i društvo kao zajednicu ljudi. Drugim riječima, štite se dobra i vrijednosti bez 

kojih ne bi bilo moguće postojanje i razvoj ni čovjeka niti određenog društva kao posebne ljudske 

zajednice. 

U pogledu ove zaštite razlikuju se dvije vrste vrijednosti. To su, prvo, one društvene vrijednosti i 

dobra do čijeg očuvanja je određenoj društvenioj zajednici (vladajućoj strukturi) naročito stalo. I drugo, 

to su društvene vrijednosti i dobra koji imaju univerzalni, općečovječanski značaj, koje se dakle štite u 

svim društvima i svim periodima razvoja bez obzira na oblik društvene organizacije. Ali, čak ni ovim 

dobrima i vrijednostima krivično pravo ne pruža potpunu već nepotpunu, parcijalnu zaštitu, tj. zaštitu 

koja ima fragmentarni karakter. Ono se ograničava na zaštitu od određenih napada koji imaju posebnu 

opasnost za dobro odnosno vrijednost koja se štiti i to od nasilja, samovolje, kršenja ustavnosti i 

zakonitosti i drugih društveno opasnih djela. Ovako određena zaštitna funkcija krivičnom pravu daje 

utilitaristički karakter. 

Ovakva djelimična, fragmentarna zaštita je ne samo opravdana već i jedino moguća, jer bi 

sveobuhvatna i totalna zaštita dovela do negacije slobode i onemogućavanja razvoja što bi značilo 

negaciju svrhe zaštite. Zaštita ovih društvenih vrijednosti ne ostvaruje se samo putem krivičnog prava 

već i putem drugih grana prava, tj. cijelim pravnim sistemom. Zaštita koja se ostvaruje putem drugih 

grana prava ima opći i primarni, a krivičnopravna zaštita specijalni, sekundarni, supsidijarni karakter. 

Mehanizam krivičnopravne zaštite određenih društvenih vrijednosti stupa u dejstvo tek onda kada se 

utvrdi da je mehanizam zaštite neke druge grane prava nedovoljan da osigura očuvanje tih dobara ili 

vrijednosti. U tom smislu se ono pojavljuje kao ultima ratio pravnog poretka, kao njegov poslednji i 

najvažniji čuvar. 

Iako se krivičnopravna zaštita društvenih vrijednosti ostvaruje uglavnom kroz kaznu kao najvažniju 

krivičnu sankciju usljed čega joj se daje represivni, retributivni karakter, ona se ne ostvaruje samo kroz 

retribuciju i odmazdu već isto tako i kroz prevenciju kriminaliteta putem resocijalizacije i popravljanja 

učinitelja krivičnih djela. Šta više, cilj krivičnog prava je da vaspitno utiče na ponašanje ljudi kako bi se 

oni uzdržali od kršenja propisa i činjenja ponašanja koja su društveno opasna i u zakonu određena kao 

krivična djela. To ukazuje da primarni cilj krivičnog prava nije primjena krivičnih sankcija – dakle 

represija. 

Ovako određena zaštitna uloga krivičnog prava ostvaruje se određivanjem koja djela predstavljaju 

krivična djela, propisivanjem kazni i drugih krivičnih sankcija za ta djela te izricanjem sankcija 

učiniteljima krivičnih djela u zakonom utvrđenom postupku. 

Krivičnopravna zaštita ovih društvenih vrijednosti je specifična. Krivično pravo ne regulira društvene 

odnose neposredno, tj. ono ne propisuje pravila ponašanja, već određuje sankcije za nepoštovanje 

postojećih društvenih, a prije svega pravnih pravila ponašanja. Drugim riječima, zaštita navedenih 

vrijednosti ostvaruje se na taj način što se određuju društveno opasna ponašanja koja predstavljaju 

krivična djela i što se za takva ponašanja propisuju krivične sankcije prema njihovim učiniteljima u cilju 

suzbijanja kriminaliteta. 

10

Dakle, krivičnopravna zaštita ostvaruje se post factum, onda kada je zaštićeno dobro već oštećeno ili 

ugroženo. Zbog te činjenice izgleda da zaštitna funkcija, koja se najčešće ostvaruje primjenom kazne, 

ima čisto represivni karakter. Kroz kaznu se, pored represije, ostvaruje i prevencija i to kako 

individualna tako i generalna. 

5. Podjela krivičnog prava 

Iako krivično pravo predstavlja jedinstvenu granu pozitivnog prava, ipak se zavisno od različitih 

kriterijuma može uočiti više podjela ove grane prava. Osnovna je podjela krivičnog prava na materijalno, 

procesno i izvršno. 

Materijalno pravo predstavlja sistem zakonskih pravnih propisa kojima se određuju pojam i 

karakteristike krivičnih djela, sistem krivičnih sankcija i osnovi i uvjeti za utvrđivanje krivične 

odgovornosti i kažnjivosti. Ono se može manifestirati, realizirati tek posredstvom procesnog prava. 

Naime, krivično procesno pravo kao sistem zakonskih pravnih propisa određuje pojam i vrste procesnih 

subjekata, procesna načela, arhitektoniku i tok krivičnog postupka. A izvršno krivično pravo određuje 

postupak, način i uvjete izvršenja izrečenih krivičnih sankcija od strane krivičnog suda. 

Materijalno krivično pravo se, dalje, može podijeliti na opće i posebno, pri čemu su ova dva dijela 

uzajamno povezana i međusobno uvjetovana. Ova podjela ima osnova u strukturi savremenih krivičnih 

zakona ili zakonika. Opći dio materijalnog krivičnog prava uređuje osnovne pojmove i institute krivičnog 

prava uopće: krivično djelo, krivičnu odgovornost i krivične sankcije. A posebni dio materijalnog 

krivičnog prava određuje pojam i karakteristike osnovnih, privilegirajućih i kvalificiranih oblika i vidova 

ispoljavanja pojedinih krivičnih djela. 

Zavisno od izvora, pravi se podjela krivičnog prava na nacionalno (interno) i međunarodno. Izvor 

nacionalnog krivičnog prava jeste domaći krivični zakon određene države (Privremeni Krivični zakon 

Kosova – u daljem tekstu KZ), a izvor međunarodnog krivičnog prava jesu međunarodni pravni akti 

(Statut Haškog tribunala, Statuti tribunala za: Ruandu, Sijera Leone, Istočni Timor, Irak odnosno Rimski 

statut stalnog međunarodnog krivičnog suda). 

Krivično pravo (nacionalno) se, dalje, može podijeliti na osnovno i dopunsko. Osnovno krivično pravo 

je sadržano u krivičnom zakonu, dok dopunsko, pomoćno ili sporedno krivično pravo čine krivičnopravne 

odredbe sadržane u drugim zakonima koji uređuju odnose u drugim oblastima prava. 

2. ODNOS KRIVIČNOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA 

Iako je krivično pravo samostalna, autonomna grana prava koja ima specifičan predmet i način 

njegovog reguliranja, ono je istovremeno i dio jedinstvenog pravnog sistema. Kao dio tog pravnog 

sistema ono ima određeni odnos sa drugim granama prava i to bilo u načinu reguliranja bilo u 

društvenim odnosima i pojavama koje regulira. Otuda i potreba da se odredi njegov odnos prema tim 

granama prava. 

1. Krivično pravo i ustavno pravo 

Odnos između krivičnog i ustavnog prava proizlazi iz odnosa između krivičnog zakona i ustava. U 

pravnim sistemima onih zemalja gdje je ustavni akt osnovni pisani zakon svi ostali zakoni moraju 

proizlaziti iz njega, tj. moraju biti izgrađivani na načelima koja su proklamirana u njemu. Ustav kao 

osnovni zakon određuje osnove društvenog, ekonomskog i državnog uređenja, utvrđuje i garantuje 

prava i slobode građana, proklamira principe ustavnosti i zakonitosti, načela rada sudova i tužiteljstva, 

kao i obavljanja drugih javnih funkcija. 

11

Ustavi, dalje, sadrže nekoliko osnovnih principa našeg krivičnog prava, kao i ustavne norme u vezi 

sa zaštitom sloboda i prava čovjeka i građanina. Ustavi, dalje, propisuju da osoba može biti lišena 

slobode na osnovu odluke suda samo u slučajevima koji su utvrđeni zakonom, da se krivična djela i 

krivične sankcije mogu odrediti samo zakonom, da niko ne može biti kažnjen za krivično djelo prije nego 

što je bilo predviđeno zakonom kao kažnjivo djelo i za koje nije bila predviđena krivična sankcija (načelo 

zakonitosti krivičnog djela i kazne). Oni dalje predviđaju i niz kažnjivih radnji koje, ustvari, predstavljaju 

posebna krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina. 

Prema tome, ustavno pravo je izvorno pravo za krivično pravo. Ono postavlja osnove kaznene 

politike i određuje zaštitne vrijednosti. Krivično pravo ostvaruje zaštitu tih vrijednosti određivanjem 

krivičnih djela i sankcija. Na taj način krivično pravo se pojavljuje kao sredstvo za zaštitu ustavnog 

poretka. Ustavno pravo sadrži pretežno deklaratorne norme čija se obaveznost ostvaruje političkim 

sredstvima i normama drugih grana prava, dok krivično pravo sadrži imperativne norme čija se 

obaveznost osigurava primjenom sankcije. 

2. Krivično pravo i građansko pravo 

I krivično i građansko pravo reguliraju društvene odnose. Ali dok krivično pravo regulira samo one 

odnose koji nastaju povodom krivičnog djela između društva odnosno njegovih organa i oštećenih osoba 

s jedne, i učinitelja krivičnog djela s druge strane, dotle građansko pravo regulira odnose koji nastaju 

između pojedinaca i pravnih osoba. 

Pored toga građansko pravo regulira i niz stanja kao što su: pojam, vrste i sticanje imovine, 

državina, službenost, zaloga, pojam i vrste ugovora, pravna i poslovna sposobnost subjekata prava itd. 

Obim odnosa koje regulira građansko pravo je znatno veći od obima odnosa koje regulira krivično pravo. 

Ali razlika nije samo u obimu odnosa koje reguliraju ove dvije grane prava, već i u načinu njihovog 

reguliranja. Građanskopravni odnosi se zasnivaju i raskidaju voljom, dispozicijom stranaka. Ako u tim 

odnosima dođe do sukoba između stranaka, npr. zbog neizvršenja ugovornih obaveza, nanošenja štete 

usljed docnje u izvršenju takvih obaveza, jednostranog raskida ugovora, itd. intervencija suda zavisi 

takođe od volje oštećene stranke. Najzad, i sam spor pred sudom može biti okončan voljom stranaka 

(npr. odustajanjem ili povlačenjem tužbe, poravnanjem itd.), čime se intervencija suda čini 

bespredmetnom. Sve ovo govori o dispozitivnom karakteru građanskog prava, gdje su stranke gospodari 

svojih odnosa. To je i razumljivo, jer se radi o privatno-pravnim odnosima. 

Nasuprot dispozitivnog karaktera građanskog prava, stoji inhibitorni, imperativni karakter krivičnog 

prava. Krivičnopravni odnos je javnopravni odnos. To znači da pokretanje i ishod krivičnog postupka ne 

zavise od volje stranaka već od imperativnih normi koje nalažu pokretanje postupka kada se radi o 

krivičnim djelima, koja se gone po službenoj dužnosti. A to je najveći broj krivičnih djela. Mali je broj 

djela gdje pokretanje postupka zavisi od privatnog tužitelja. Još manji uticaj ima pristanak povrjeđenog 

na ishod krivičnog postupka i donošenje odluke. 

Međutim, i pored bitnih razlika u karakteru ovih grana prava, koje proizlaze iz različitih odnosa koje 

reguliraju, krivično i građansko pravo imaju i izvjesne sličnosti. Tako obje grane prava poznaju iste 

pravne institute: delikt, radnja, posljedica, uzročna veza, odgovornost i primjena sankcije za delikt, šteta 

i naknada štete. Drugim riječima, građansko pravo poznaje primjenu sankcije za delikt na principu 

odgovornosti. Ali, građanskopravne sankcije nemaju karakter represije. Stoga, u slučajevima teških 

delikata koji proizilaze iz građanskopravnih odnosa one mogu biti nedovoljne na zaštitu pravnog poretka. 

U takvim slučajevima dolazi do primjene krivičnog prava i njegovih sankcija. Prema tome, krivično pravo 

se može pojaviti kao sredstvo za osiguranje i prinudno izvršenje obaveza koje su nastale iz 

građanskopravnih odnosa. 

Najzad, učinjenjem krivičnog djela često se nanosi i imovinska šteta, pa stoga dolazi do isticanja 

imovinskih zahtjeva u krivičnom postupku od strane oštećenih osoba, o kome se može meritorno 

odlučivati ukoliko se time ne bi uticalo na odugovlačenje krivičnog postupka. Takođe krivično pravo 

poznaje i imovinske sankcije: novčanu kaznu i mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta kao i posebnu 

krivičnopravnu mjeru oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. 

12

3. Krivično pravo i porodično pravo 

Između krivičnog i porodičnog prava takođe postoji uska veza u oblasti reguliranja i zaštite braka i 

porodice. 

Porodično pravo određuje uvjete i postupak za zaključenje i prestanak braka, uređuje odnose u 

porodici između supružnika i između roditelja i djece i utvrđuje institute koji su u vezi sa porodicom, kao 

što su: usvojenje, starateljstvo, hraniteljstvo itd. Brak i porodica kao osnovne društvene zajednice su 

tako predmet reguliranja porodičnog prava, ali i objekt zaštite krivičnog prava. 

Krivično pravo u ostvarivanju zaštitne, garantivne funkcije pruža zaštitu i institutima bračnog i 

porodičnog prava i to u posebnoj glavi krivičnih zakona: ''Krivična djela protiv braka i porodice'' koristeći 

pri tome definicije, obilježja i karakteristike ovih instituta utvrđenih navedenim granama pozitivnog 

prava pri kvalificiranju pojedinih krivičnih djela iz ove grupe. Pored toga, svojstvo člana porodice ili 

bliskog srodnika može da isključi kažnjivost kod određenih krivičnih djela (npr. neprijavljivanja krivičnog 

djela ili učinitelja, neprijavljivanja pripremanja krivičnog djela, pomoć učinitelju poslije učinjenog 

krivičnog djela) odnosno utiču na krivični progon učinitelja tzv. ''porodičnih'' imovinskih krivičnih djela ili 

pak da predstavljaju osnov za kvalifikaciju krivičnog djela (npr. nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici). 

4. Krivično pravo i upravno pravo 

Odnos između krivičnog i upravnog prava određuje odnos između dvije vrste javnopravnih delikata – 

krivičnog djela i prekršaja /administrativnog kaznenog djela. U nekim zemljama (Francuska, 

Švajcarska), prekršaji se smatraju krivičnopravnim deliktima i reguliraju se u posebnom dijelu krivičnog 

zakonika. U drugim zemljama, gdje spada i Kosovo, prekšaji su predmet reguliranja administrativnog 

kaznenog prava. Na taj način i upravno pravo propisuje određena zabranjena ponašanja u vidu 

prekršaja, utvrđuje osnove prekršajne odgovornosti i sistem sankcija kao i postupak pred prekršajnim 

organima u kome se izriču ove sankcije. 

Odnos između krivičnog i upravnog prava zavisi, dakle, od odnosa između krivičnih djela i prekršaja. 

Krivična djela su društveno opasna djela kojima se napadaju takve vrijednosti koje se smatraju bitnim 

uvjetima društvenog života, dok prekršaji predstavljaju takva štetna ponašanja kojima se ugrožavaju 

dobra manje vrijednosti kao što su društvena disciplina, javni red i mir, koja ne predstavljaju povredu 

bitnih uvjeta za postojanje društva. Društvena opasnost kod prekršaja se pojavljuje u daleko manjem 

intenzitetu nego što je to slučaj kod krivičnog djela. 

To predstavlja kvalitativnu razliku između prekršaja i krivičnog djela. I ta kvalitativna razlika dovodi 

do toga da se normiranje krivičnih djela vrši odvojeno od prekršaja. S obzirom da postoji ovakva razlika, 

onda je jasno da se jedno isto zabranjeno ponašanje ne može normirati istovremeno i kao krivično djelo 

i kao prekršaj. To znači, da osoba koja je u krivičnom postupku kažnjena za krivično djelo ne može biti 

kažnjena i za prekršaj ako se radi o istoj posljedici i obrnuto ako je neka osoba kažnjena prvo za 

prekršaj čiji činjenični opis uključuje i neko krivično djelo tada će se izrečena i izvršena prekršajna 

sankcija uračunati u kasnije izrečenu krivičnu sankciju. 

Prema tome, i krivično i upravno pravo propisuju zabranjena ponašanja, ali koja su i po svojoj težini 

i po prirodi različita. I jedno i drugo pravo predviđaju slične pa čak i iste sankcije koje imaju prinudni 

karakter ali koje se razlikuju po težini i karakteru dejstva. I krivičnopravni i administrativnopravni odnosi 

imaju javnopravni karakter, jer se učinitelji i krivičnih djela i prekršaja u najvećem broju slučajeva 

moraju naći u odnosu prema državnim kaznenim organima bez obzira na njihovu volju. Neka osnovna 

načela za propisivanje i krivičnih djela i prekršaja su ista. Isto tako, u administrativnom postupku, u cilju 

utvrđivanja postojanja prekršaja i primjene sankcije, primjenjuju se neka načela krivičnog postupka. 

Prekršajne sankcije se izvršavaju na isti način i po istom postupku kao i krivične sankcije. 

13

Najzad, treba reći da predmet upravnog prava nije samo normiranje prekršaja već uređenje 

organizacije i funkcioniranja upravnih organa i javnih službi u cilju ostvarivanja njihovih zadataka, kao i 

međusobni odnos tih službi i njihovih organa, njihov odnos prema građanima u rješavanju njihovih 

zahtjeva, način ostvarivanja prava od strane građana prema određenim organima itd. Određivanje 

prekršaja i sankcija pojavljuje se kao nužnost da se zaštiti pravilno i neometano funkcioniranje javnih 

službi. Ali i ovdje će stupiti u dejstvo krivično pravo kad god dođe do težih slučajeva ugrožavanja 

određenih funkcija bilo od strane službenih osoba, bilo od strane građana. Predviđanjem krivičnih djela 

protiv službene dužnosti krivično pravo se pojavljuje kao krajnje sredstvo za osiguranje i zaštitu 

funkcioniranja javne službe. 

5. Krivično pravo i radno pravo 

Radno pravo regulira radne odnose, prava i obaveze radnika u vezi sa tekućim i minulim radom, kao 

i prava po osnovu socijalnog, zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja i postupak njihovog 

ostvarivanja i zaštite. Upravo radni odnos i prava koja proizilaze iz tekućeg i minulog rada su predmet 

regulative radnog prava ali su i objekt krivičnopravne zaštite. Pored toga neke krivične sankcije dovode 

do prestanka radnog odnosa ili do ograničenja, odnosno onemogućavanja njegovog zasnivanja za 

određeno vrijeme, tj. do zabrane vršenja određene službe, poziva, djelatnosti ili dužnosti. 

6. Krivično pravo i privredno pravo 

Pored delikata koje čine pojedinci, postoje i delikti koje čine pravne osobe posebno u privrednom ili 

finansijskom poslovanju. Stoga krivični zakoni Bosne i Hercegovine predviđaju krivičnu odgovornost 

pravnih osoba i sistem krivičnih sankcija. No, pored pravnih osoba za ova krivična djela odgovaraju i 

odgovorne fizičke osobe u njima. 

U postupku utvrđivanja odgovornosti pravne osobe i njene odgovorne osobe i izricanja sankcije, 

krivičnom pravu su od pomoći pojmovi iz privrednog prava, posebno o oblicima, načinu osnivanja, 

funkcioniranja i gašenja pravne osobe odnosno o sistemu organa i načinu odlučivanja u njima. 

Konačno, svi krivični zakoni sadrže posebne grupe krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa 

odnosno protiv službene dužnosti službenih ili odgovornih osoba kojima se pokušava osigurati efikasna i 

kvalitetna zaštita privrede u cjelini ili njenih segmenata i njeno funkcioniranje od različitih oblika 

zloupotreba. 

7. Krivično pravo i krivično procesno pravo 

Krivično pravo je najuže povezano sa krivičnoprocesnim pravom. Njihova povezanost proizlazi iz 

jedinstvenog zadatka koji imaju obje ove grane prava, koji se sastoji u zaštiti društvenih dobara i 

vrijednosti od kriminaliteta. U ostvarivanju tog zadatka ona se ne mogu zamisliti jedno bez drugog, jer 

krivično pravo može biti realizirano samo putem dejstva procesnog prava, a procesno pravo može stupiti 

u dejstvo samo ako su prethodno određena krivična djela, krivične sankcije i uvjeti za primjenu tih 

sankcija. 

Naime, krivično pravo, koje propisuje krivična djela, krivične sankcije i uvjete za njihovu primjenu, 

može se ostvariti samo putem dejstva organa pravosuđa u postupku koji je utvrđen propisima krivičnog 

procesnog prava. Na taj način krivično procesno pravo se pojavljuje kao sredstvo za realizaciju krivičnog 

materijalnog prava. Jer, krivično procesno pravo kao uređujući sistem krivičnog postupka, omogućuje 

rasvjetljenje i rješenje krivične stvari, a time i ostvarenje krivičnopravne zaštite u svakom slučaju 

otkrivenog kriminaliteta. 

Zbog ovakve povezanosti, krivično i krivično procesno pravo sve do Francuske revolucije čine 

jedinstvenu granu prava. 

14

Do razdvajanja te jedinstvene grane na materijalno i formalno krivično pravo došlo je u 

revolucionarnom francuskom Krivičnom zakoniku iz 1791. godine usljed potrebe da se pruži što veća 

zaštita građanima od mogućih zloupotreba od strane organa pravosuđa, posebno zaštita ličnosti 

okrivljenika u postupku, kao i potreba da se pruže garancije i sredstva za ostvarenje te zaštite. Krivično i 

krivično procesno pravo imaju brojne zajedničke odlike: norme oba prava su javnopravnog karaktera, 

koje se mogu propisivati samo zakonom; princip legaliteta je osnovni princip; oba prava imaju 

podjednak značaj u zaštiti društva i borbi protiv kriminaliteta. 

Čest je slučaj da se norme krivičnog i krivičnoprocesnog prava međusobno prepliću kod reguliranja 

izvjesnih instituta. To je i razlog zašto se dešava da se u oblasti krivičnog prava mogu naći i norme 

krivičnog procesnog prava (npr. kod određivanja slučajeva kada se neće goniti za krivična djela učinjena 

u inostranstvu) i obrnuto, da se u oblasti krivičnog procesnog prava nađu propisi krivičnog prava (npr. 

uvjeti za vanredno ublažavanje kazne). Njihova organska povezanost dolazi posebno do izražaja kod 

izvjesnih instituta kao što su: amnestija, pomilovanje, uvjetni otpust, koji su regulirani propisima koji 

istovremeno imaju i krivični i krivičnoprocesni karakter. 

8. Materijalno i izvršno krivično pravo 

Materijalno krivično pravo utvrđuje svrhu, vrste i trajanje krivičnih sankcija, posebno kazne, i uvjete 

za njihovo izricanje, dok izvršno krivično pravo utvrđuje metode, načine kao i postupak njihovog 

izvršenja. Prema tome, svrha svake krivične sankcije, posebno kazne, koja je određena materijalnim 

krivičnim pravom može biti realizirana samo kroz izvršno krivično pravo. Ta nerazdvojna povezanost 

proizilazi iz činjenice što ove dvije grane krivičnog prava ne mogu postojati jedna bez druge. Drugim 

riječima, izvršno krivično pravo je u funkciji materijalnog krivičnog prava. Da bi sankcija bila izvršena 

ona mora biti utvrđena i izrečena, a izrečena sankcija ukoliko ne bi bila izvršena, odnosno ako ne bi 

mogla biti izvršena ne bi mogla da ostvari svrhu radi koje je predviđena u materijalnom krivičnom pravu. 

15

3. IZVORI KRIVIČNOG PRAVA 

1. Pojam i vrste izvora 

Izvor krivičnog prava se može dvojako shvatiti u formalnom i materijalnom smislu. Pod izvorom 

krivičnog prava u formalnom smislu podrazumijevaju se pravni akti koji sadrže krivičnopravne norme 

kojima se određuju krivična djela i krivične sankcije. U materijalnom smislu izvor krivičnog prava 

predstavljaju društveni odnosi regulirani putem krivičnopravnih normi. Međutim, iako se pojam 

izvora krivičnog prava izražava u materijalnom i formalnom smislu, obično se pod izvorom prava 

podrazumijeva formalni izvor tj. pravni akti u kojima se izražavaju norme kao regulatori društvenih 

odnosa. 

Osnovni i glavni izvor savremenog krivičnog prava, koje se zasniva na načelu zakonitosti 

krivičnog djela i kazne, jeste zakon. Međutim, pored zakona kao osnovnog i neposrednog izvora 

krivičnog prava, mogu se u izvjesnim slučajevima pojaviti kao posebni i posredni izvori krivičnog 

prava: normativni akti državnih organa, međunarodni ugovori, običajno pravo, sudska praksa i 

pravna nauka (doktrina). Posredni izvori imaju karakter izvora krivičnog prava samo kada se zakon 

na njih poziva. 

Zakon 

U krivičnom pravu Kosova osnovni i glavni izvor jeste zakon. Krivična djela i krivične sankcije 

mogu biti određene samo zakonom. Po pravilu, krivična djela i krivične sankcije se određuju 

krivičnim zakonima, koji imaju oslonac u ustavnim aktima, kao najvišim i osnovnim pravnim aktima 

države, gdje su sadržana osnovna načela za sva prava pa i za krivično pravo. Otuda su ustavni akti 

izvori svakog, pa i krivičnog prava. 

Osnovni izvor krivičnog prava je krivični zakon, odnosno krivični zakonik tamo gdje on postoji. 

Taj osnovni izvor u Kosovu čini Privremeni krivični zakon Kosova. 

Pored osnovnog krivičnog prava postoji i dopunsko krivično pravo čiji su izvor zakoni iz drugih 

oblasti koji sadrže krivičnopravne odredbe. Naime, krivični zakoni ne obuhvataju sva krivična djela 

tako da su neka djela inkriminirana u drugim zakonima koji reguliraju neku posebnu oblast. Tim 

zakonima predviđena su krivična djela i kazne kojima se osigurava poštovanje tih propisa tj. zaštita 

onih društvenih odnosa koji su predmet njihove regulative. Skup svih tih zakona predstavlja 

sporedno, dopunsko ili pomoćno krivično zakonodavstvo. Naziv "sporedno" nikako ne znači da 

se ovdje radi o malom značaju ovih propisa. Među njima ima i takvih zakona koji predviđaju 

vrlo teška krivična djela sa strogim kažnjavanjem. Odnos odredaba iz sporednog i osnovnog 

krivičnog zakonodavstva određen je na taj način da odredbe općeg dijela krivičnih zakona važe 

za sva krivična djela određena u sporednim zakonima. 

Osnovni krivični zakoni u okviru općeg dijela određuje pojam i elemente krivičnog djela, 

osnove krivične odgovornosti i sistem krivičnih sankcija kao i opće uvjete i načela za izricanje 

krivičnih sankcija, uvjete za njihovo gašenje ili za rehabilitaciju. U okviru posebnog dijela ovaj 

zakon sadrži odredbe o krivičnim djelima grupisanim prema grupnom zaštitnom objektu. 

Normativni akti državnih i drugih organa 

Podzakonski akti organa državne uprave javljaju se kao izvori krivičnog prava samo u 

slučaju kada propisi iz krivičnih zakona upućuju na njihovu primjenu. To je slučaj kod tzv. 

blanketnih krivičnopravnih normi (djela protiv zdravlja ljudi, protiv životne sredine ili protiv 

privrede i platnog prometa) koje ne predviđaju sva obilježja nekog krivičnog djela ili sankciju 

već samo daju opći okvir, te radi utvrđivanja osnovnih ili dopunskih obilježja ili sankcije, 

upućuju na neki podzakonski akt. Ova krivična djela će postojati ako je došlo do kršenja 

zakonskih ili podzakonskih propisa. 

17

Od podzakonskih akata kao izvor krivičnog prava najčešće se javljaju uredbe vlada i 

naredbe organa uprave, kao i normativni akti drugih organa, organizacija ili zajednica. U 

takvim slučajevima akti ovih organa upotpunjuju biće krivičnog djela tako da će od njihovog 

kršenja zavisiti postojanje krivičnog djela. 

Međunarodni ugovori 

Kao izvori krivičnog prava pojavljuju se i međunarodni ugovori tj. konvencije kada 

reguliraju krivičnopravnu materiju. Ovi se ugovori mogu pojaviti kao neposredan i posredan 

izvor krivičnog prava. Kao neposredan izvor, međunarodni ugovor se može pojaviti kada se 

ratificira i objavi kao poseban zakon koji ima neposredno dejstvo. Takav je slučaj sa 

Konvencijom o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. U svim ostalim 

slučajevima, bilo da država preuzima obavezu da krivičnopravnu materiju regulira na određeni 

način, bilo da biću krivičnog djela sadržanog u konvenciji osigura krivičnu sankciju, 

međunarodni ugovor se pojavljuje kao posredan izvor krivičnog prava. 

Običaj kao izvor prava (ius non scriptum) 

Običaj kao nepisani izvor prava važio je u doba prvobitne zajednice kao jedini regulator 

društvenih odnosa. I danas kada država počinje zakonskim i podzakonskim aktima da uređuje 

društvene odnose, brojne praznine u pravnim propisima popunjavaju se običajnim pravilima. 

Običajno pravo se i danas javlja kao glavni izvor prava kod nastajanja novih država sve dok se ne 

izgradi pozitivno zakonodavstvo. Poznato je suđenje po narodnom shvatanju pravde i pravičnosti u 

revolucionarnim periodima, koje je u izvjesnoj mjeri bilo zastupljeno i u periodu 

narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata. U Engleskoj i SAD 

običajno pravo, poznato pod nazivom Common Law, predstavlja i danas pored sudske prakse 

osnovni izvor krivičnog prava. 

U Bosni i Hercegovini kao i u svim drugim državama koje usvajaju princip legaliteta, običajno 

pravo nije izvor u krivičnom pravu. Izuzetno, običaj se može pojaviti kao dopunski izvor kod 

utvrđivanja značenja pojedinih pojmova, naročito onih koji su regulirani uzansama a koji mogu biti 

od značaja kod utvrđivanja okolnosti pod kojima mogu biti učinjena neka djela protiv imovine 

odnosno privrede. Takođe, kod krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih 

međunarodnim pravom određena krivična djela se sastoje u ''kršenju zakona i običaja ratovanja'' pa 

je za kvalifikaciju ovih djela od značaja poznavanje i primjena međunarodnog običajnog prava. 

Sudska praksa 

U starom rimskom i srednjevjekovnom pravu sudska praksa je imala veliki značaj kao izvor 

prava. U Engleskoj i SAD ona je i danas glavni izvor prava, uporedo sa običajnim pravom. Sudska 

praksa i za naše krivično pravo ima veliki značaj. Primjenjujući krivičnopravne propise sudovi 

izražavaju svoje stavove, mišljenja i ocjene i popunjavaju postojeće propise novom društvenom 

sadržinom. Sudska primjena zakonskih propisa nije mehanička, već stvaralačka i dinamična. 

Sudska praksa je zajedno sa naukom krivičnog prava izgradila niz pojmova i instituta koje zakon 

ne poznaje, a koji imaju opću primjenu kao što su npr: trajno krivično djelo, posredno učiniteljstvo, 

profesionalni nehat, sticaj nehata, kvalificirani pokušaj. Jedinstvo u raznolikosti tumačenja i primjene 

zakona osiguravaju najviši sudovi u državi. Oni daju načelna pravna shvatanja radi što pravilnije 

primjene ovih zakonskih propisa i ujednačavanja prakse. Načelna pravna shvatanja vrhovnih sudova, 

mogu da budu i obavezna za niže sudove u pogledu primjene krivičnog zakona u pojedinim 

slučajevima. 

Međutim, i pored svega izloženog, sudska praksa nije kod nas formalni izvor krivičnog prava. 

18

Nijedan sud ne može suditi na osnovu uputstva najviših sudova niti na osnovu njihovih odluka, već 

samo i isključivo na osnovu zakona. Načelni stavovi i shvatanja viših sudova imaju pravni značaj jer 

predstavljaju stručnu pomoć nižim sudovima, ali samo utoliko ukoliko se zasnivaju na zakonu. 

2. Krivični zakon 

Pod krivičnim zakonom se podrazumjeva skup pravnih propisa kojim se određuju uvjeti za 

krivičnu odgovornost, krivična djela i krivične sankcije. Taj skup krivičnih propisa dat je po jednom 

redoslijedu koji predstavlja sistem reguliranja instituta. Stoga krivični zakon možemo odrediti kao 

sistem krivičnopravnih propisa kojima se određuju uvjeti odgovornosti, krivična djela i krivične 

sankcije za čitavu jednu krivičnopravnu oblast. 

Krivični zakonik je sistematiziran zbornik svih krivičnopravnih propisa koji čine materijalno 

krivično pravo te zemlje, izuzimajući pojedine krivičnopravne odredbe koje se nalaze u dopunskom i 

sporednom zakonodavstvu. To znači da se krivični zakon i krivični zakonik ne razlikuju po pravnoj 

važnosti, već po obimu krivičnopravnog reguliranja, jer dok krivični zakon regulira jednu krivičnu 

oblast, dotle krivični zakonik regulira cjelokupnu krivičnopravnu materiju. Zbog toga se krivični 

zakonik i naziva kodeksom, odnosno zbornikom svih krivičnih zakona gdje su propisi sistematizirani 

po jednom kriterijumu koji odražava i društveni značaj pojedinih propisa i njihovu logičnu 

povezanost. 

Od krivičnog zakona i krivičnog zakonika treba razlikovati krivično zakonodavstvo koje obuhvata 

sve krivičnopravne propise jedne zemlje bez obzira da li spadaju u materijalno, procesno ili izvršno 

krivično pravo. 

Struktura krivičnih zakona 

Po strukturi krivični zakon Kosova se sastoji iz dva dijela: općeg i posebnog. 

Opći dio predstavlja sistem materijalnih krivičnopravnih propisa kojima se određuju načela 

kaznene politike i utvrđuju pojam krivičnog djela, osnov i uvjeti krivične odgovornosti i sistem 

krivičnih sankcija. S obzirom da su ova načela i instituti od značaja za sva krivična djela, odredbe 

općeg dijela važe za sva krivična djela koja su uopće predviđena u zakonima. 

Sa stanovišta primjene, Opći dio Privremenog krivičnog zakona Kosova je sastavni dio posebnog 

dijela ovog zakona. Iz ovoga proizlazi da su Opći i Posebni dio organski povezani i međusobno 

zavisni. Zavisni su jer se odredbe Općeg dijela ne mogu samostalno primjenjivati već samo kroz 

konkretna učinjenja pojedinih krivičnih djela predviđenih u Posebnom dijelu krivičnih zakona, a 

odredbe Posebnog dijela mogu biti primjenjivane jedino pod uvjetima predviđenim u Općem dijelu. 

Propisi sadržani u Općem dijelu krivičnih zakona su dvojake prirode: deklarativne i konstitutivne. 

Deklarativne prirode su oni propisi kojima se proklamiraju načela kaznene politike i druga načela 

koja su od opće važnosti za cjelokupno krivično zakonodavstvo. 

Konstitutivne prirode su oni propisi kojima se ustanovljavaju pojedini opći instituti, određuju 

uvjeti krivične odgovornosti i sistem krivičnih sankcija Takvi su propisi kojima se utvrđuju pojam i 

elementi krivičnog djela, osnovni isključenja krivičnog djela, stadijumi u učinjenju krivičnog djela, 

sistem krivičnih sankcija, oblici vinosti i sl. 

Posebni dio sadrži propise kojima se određuju pojedina krivična djela i kazne za učinitelje tih 

krivičnih djela. To znači da propisi Posebnog dijela imaju konstitutivni karakter. Deklarativna norma 

se ovdje može pojaviti izuzetno i tada ima ograničeno dejstvo, tj. vezana je za određeno krivično 

djelo. 

19

Vrste dispozicija i sankcija 

Norme sadržane u propisima Općeg dijela krivičnih zakona imaju samo dispoziciju, dok norme 

sadržane u propisima Posebnog dijela imaju dispoziciju i sankciju. I dispozicija i sankcija u propisima 

Posebnog dijela krivičnih zakona mogu biti različite. 

Dispozicija je onaj dio krivičnopravne norme kojim se određuju obilježja bića krivičnog djela. 

Prema načinu na koji se određuju bića pojedinih krivičnih djela, dispozicija može biti obična, opisna, 

upućujuća i blanketna. 

1) Obična dispozicija ne određuje pojedina obilježja krivičnog djela, već samo označava to djelo po 

nazivu i ukupnoj djelatnosti koja sačinjava njegovo biće. Običnom dispozicijom su određena npr. 

krivična djela ubistva. Obična dispozicija se upotrebljava rijetko i to uglavnom kod određivanja 

poznatih i uobičajenih krivičnih djela; 

2) Opisna dispozicija određuje elemente krivičnog djela koji sačinjavaju njegovo biće. Najveći broj 

krivičnih djela određen je opisnom dispozicijom, kao npr. krađa, silovanje; 

3) Upućujuća dispozicija u pogledu nekih obilježja krivičnog djela upućuje na drugi propis istog 

krivičnog zakona, npr. bludne radnje. Upućujuća dispozicija postoji kod svih osobito teških slučajeva 

pojedinih krivičnih djela, npr. teška djela protiv zdravlja ljudi, teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i 

imovine; i 

4) Blanketna dispozicija daje samo opći okvir krivičnog djela dok detaljno određivanje sadržine i 

elemenata bića krivičnog djela prepušta nekom drugom krivičnom ili nekrivičnom propisu koji može 

biti sadržan u drugom zakonu ili podzakonskom aktu. Prema tome, primjena blanketne norme zavisi 

od postojanja neke druge norme, koja treba da odredi elemente bića krivičnog djela i da na taj način 

da sadržinu blanketnoj normi u krivičnopravnom propisu. Kod krivičnih djela sa ovakvom 

dispozicijom radnja učinjenja se sastoji u postupanju protivno propisima, odlukama ili naredbama 

državnih organa sadržanih u podzakonskim aktima, npr. prenošenje zarazne bolesti, nepostupanje 

po zdravstvenim propisima za vrijeme epidemije, prenošenje spolne bolesti i sl. 

Prema strukturi, dispozicije mogu biti proste i složene. Prosta dispozicija sadrži biće samo jednog 

krivičnog djela, odnosno samo jedan oblik krivičnog djela, npr. kod krivičnog djela krađe. Složena 

dispozicija sadrži u sebi bića više krivičnih djela odnosno više oblika jednog krivičnog djela, npr. kod 

krivičnog djela teške krađe. 

Takođe se razlikuju alternativne i kumulativne dispozicije. Alternativne dispozicije su one u 

kojima je jedno ili više obilježja bića krivičnog djela postavljeno tako da će djelo biti učinjeno ako se 

ostvari bilo koja od navedenih alternativa, npr. kod krivičnih djela teške krađe ili špijunaže. Kod 

kumulativne dispozicije za ostvarenje obilježja krivičnog djela moraju biti ispunjena sva kumulativno 

određena obilježja ili uvjeti, npr. kod silovanja i razbojništva. 

Sankcija je dio norme u kome je određena kazna za učinitelja djela sadržanog u dispoziciji. U 

sankciji propisana kazna može biti apsolutno neodređena, apsolutno određena i relativno određena. 

Kako će sankcija biti određena zavisi od sistema određivanja kaznene politike i principa na kojima se 

gradi krivično zakonodavstvo. 

Apsolutno neodređena kazna postoji kada zakon ne predviđa koja će se vrsta kazne i u kom 

iznosu izreći učinitelju za učinjenje određenog krivičnog djela, već to prepušta sudu da odluči po 

slobodnom uvjerenju. 

Apsolutno određena kazna postoji kada je za određeno krivično djelo zakonom predviđena 

konkretna vrsta i visina kazne tako da sudu nije data nikakva sloboda pri odmjeravanju kazne. Sud 

je obavezan da kvalificira krivično djelo i tada njegovom učinitelju izriče kaznu koja je zakonom 

propisana. 

20

Uvjerenje suda o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima nema uticaja na visinu konkretno 

odmjerene kazne ukoliko te okolnosti nisu predviđene u zakonu kao obilježja djela. 

Relativno određena kazna postoji kada zakon određuje vrstu kazne i minimalnu i maksimalnu 

granicu te kazne, dajući time okvir u kome sud u konkretnom slučaju može da odmjeri iznos kazne s 

obzirom na sve okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i ispoljeni stepen društvene opasnosti djela i 

ličnosti učinitelja. 

Kod relativnog određivanja kazne po pravilu se u općem dijelu krivičnog zakona određuju vrste 

kazni i njihove donje i gornje granice ispod kojih odnosno iznad kojih, one ne mogu biti izricane. Te 

granice čine tzv. opći minimum i opći maksimum određene vrste kazne. Pored općeg minimuma i 

maksimuma postoje i posebni minimum i posebni maksimum kazne koja se predviđa u posebnom 

dijelu krivičnog zakona za pojedino krivično djelo. 

Određivanje posebnog minimuma i maksimuma u posebnom dijelu krivičnog zakona moguće je 

na nekoliko načina: 1) može se za krivično djelo propisati iznos minimuma i iznos maksimuma 

kazne; 2) može se odrediti samo poseban minimum, a ne i poseban maksimum pri čemu se on 

poklapa sa općim maksimumom te vrste kazne; 3) može se dati samo poseban maksimum, a ne i 

poseban minimum pri čemu se on poklapa sa općim minimumom te vrste kazne i 4) može se odrediti 

samo vrsta kazne bez određivanja posebnog minimuma i maksimuma što je slučaj kod propisivanja 

novčane kazne. U tom slučaju i posebni minimum i posebni maksimum se poklapaju sa općim 

minimumom. 

3. Tumačenje krivičnog zakona 

Tumačenje predstavlja misaonu operaciju kojom se utvrđuje pravi smisao i značenje propisa 

jednog zakona kada njegova sadržina nije jasna. Svaki zakon zahtijeva tumačenje pa i krivični zakon 

u cilju njegove pravilne i potpune primjene. Potreba za tumačenjem proizlazi iz činjenice što se tekst 

zakona, tj. tekst pojedinih njegovih odredaba može shvatiti na različite načine zbog: nesavršenosti 

jezika, upotrebe neadekvatnih izraza ili izraza sa više značenja, neodređenosti pojmova koji su 

upotrijebljeni u tekstu i visokog stepena apstrakcije. 

Tumačenjem se apstraktnoj pravnoj normi daje socijalna sadržina iz života jer se ona 

primjenjuje na stvarni događaj, na konkretni slučaj učinjenog krivičnog djela. Putem tumačenja se 

daje pravi smisao zakona tj. utvrđuje se volja zakonodavca. Taj smisao proizlazi iz cilja koji se želi 

postići odredbama zakona. Granice tumačenja određuje princip zakonitosti. Tumačenjem se ne smije 

proširivati zakon na slučajeve koji nisu obuhvaćeni njegovim odredbama, niti se može izvrtati smisao 

i cilj zakona. 

Razlikuje se više vrsta tumačenja prema: 1) organu koji vrši tumačenje, 2) načinu tumačenja i 

3) obimu tumačenja. 

S obzirom na organ koji vrši tumačenje zakona, razlikuju se: autentično, sudsko i doktrinarno 

tumačenje. 

Autentično, zakonsko ili obavezno tumačenje vrši organ koji je i donio zakon koji se tumači. To tumačenje je 

obavezno za organe i osobe kao i sam zakon. Poseban vid ovog tumačenja predstavlja određivanje značenja 

izraza upotrebljavanih u zakonu kao što je učinjeno u članu 107 Privremenog krivičnog zakona Kosova. 

Sudsko tumačenje vrši sud prilikom primjene zakona na konkretan slučaj učinjenog krivičnog djela i 

njegovog učinitelja. To znači da svaki sud mora da tumači zakon da bi ga primijenio za slučaj koji rješava. Takvo 

tumačenje ne obavezuje druge sudove. Ni tumačenja vrhovnih sudova nemaju obaveznu snagu. Ona više 

djeluju ubjedljivošću i snagom pravne argumentacije. 

Naučno ili doktrinarno tumačenje vrše pojedine naučne ustanove ili naučni radnici. 

21

Ono takođe nema obaveznu snagu, ali utiče na praksu sudova u primjeni prava na praktične slučajeve odnosno 

na zakonodavca pri izmjeni postojećih ili donošenju novih zakonskih propisa. 

Prema načinu tumačenja razlikuju se: gramatičko, logičko, historijsko, sistematsko i uporedno 

tumačenje. 

Gramatičkim tumačenjem se smisao zakonskog teksta pronalazi pomoću pravila gramatike i 

sintakse. Ono se obično vrši analizom pojedinih odvojenih pojmova i dijelova teksta da bi se došlo do 

utvrđivanja pravog smisla sadržine cijelog teksta. Instrumenti ovog tumačenja su pravila jezika, tj. 

gramatike i sintakse, posebno izdvajanje i povezivanje pojmova i misli pomoću interpunkcijskih 

znakova. 

Logičkim tumačenjem se utvrđuje smisao zakona pomoću pravila logike tj. mišljenja, rasuđivanja 

i zaključivanja. Logičko tumačenje je usko povezano sa gramatičkim tumačenjem i praktično se ona 

primjenjuju zajedno. Kao specifični načini logičkog tumačenja javljaju se: argumentum a contrario i 

argumentum a fortiori. 

Argumentum a contrario je metod logičkog zaključivanja prema kome se primjena jednog 

propisa isključuje na ostale slučajeve ako je on predviđen kao izuzetak za određeni slučaj i odstupa 

od općih propisa koji reguliraju tu materiju. Tako kod nekih krivičnih djela izuzeti su od odgovornosti 

bračni drug, srodnici u pravoj liniji, brat i sestra, usvojenik i usvojitelj. Primjenom argumentum-a a 

contrario zaključuje se da svi ostali srodnici odgovaraju za neprijavljivanje pripremanja krivičnog 

djela ako su za to znali. 

Argumentum a fortiori se javlja u dva vida: argumentum a maiore ad minus i argumentum a 

minore ad maius. Argumentum a maiore ad minus znači: ko može više može i manje, odnosno ako 

je dopušteno nešto više ili u težem slučaju, mora se uzeti da je dopušteno i nešto manje ili u blažem 

slučaju. Tako, npr. učinitelj koji je pokušao učiniti krivično djelo, ali je dobrovoljno odustao od 

kažnjivog pokušaja može se osloboditi od kazne, pa je logično da ga sud, ako ga ne oslobodi od 

kazne može blaže kazniti (član 22 KZ). Argumentum a minore ad maius ima sljedeće značenje: ko 

može manje može i više, odnosno nešto što vrijedi za blaži slučaj treba da vrijedi i za teži slučaj. 

Npr. ako bi zakonsko biće nekog krivičnog djela bilo konstruirano tako da obuhvata samo nehat 

učinitelja, onda je logično da odgovornost za to djelo postoji i kad je ono ostvareno s umišljajem. Ni 

jedan od ovih specifičnih načina logičkog zaključivanja nemaju značajniju primjenu u krivičnom pravu 

zbog načela zakonitosti. Oni mogu biti primjenjeni izuzetno u korist učinitelja krivičnog djela. Negdje 

sam zakonodavac daje mogućnost za takvo zaključivanje. 

Historijsko tumačenje predstavlja tumačenje sadržine jednog zakona na osnovu analize uvjeta i 

okolnosti pod kojima je donijet takav zakon. U cilju saznanja tih uvjeta koriste se materijali za 

donošenje zakona kao što su: prednacrti, nacrti, amandmani, diskusija, javna rasprava itd. Ovo se 

tumačenje koristi kada se želi ustanoviti svrha donošenja određenog propisa i njegova aktuelnost. 

Sistematsko tumačenje se sastoji u upoređivanju propisa čije se značenje želi ustanoviti sa 

drugim propisima toga zakona ili drugih zakona, pa i sa cjelokupnim pravnim sistemom, budući da 

svaki propis predstavlja dio sistema kao cjeline i mora da ima sadržinski sklad i vrijednost sa nekim 

drugim propisom ili grupom propisa u pravnom sistemu. 

Uporedno ili komparativno tumačenje se sastoji u upoređivanju dva ili više autentičnih tekstova 

istog zakona objavljenog na raznim jezicima naroda i narodnosti radi utvrđivanja značenja pojedinih 

izraza i pojmova. 

Dalje se razlikuje redovno i vanredno tumačenje. Redovno tumačenje postoji kada se "smisao 

zakona poklapa sa voljom zakonodavca". Vanredno tumačenje omogućava uže ili šire shvatanje 

jednog izraza ili pojma. 

Uže ili restriktivno tumačenje znači sužavanje značenja jednog izraza ili pojma, dok šire ili 

ekstenzivno tumačenje znači proširivanje značenja jednog izraza ili pojma. 

22

Do užeg ili šireg tumačenja dolazi zbog nesavršenosti jezika pri čemu jedan izraz ne odgovara 

pojmu kao misaonoj kategoriji, pa mu je potrebno dati uži ili širi smisao da bi se odredila sadržina 

norme jednog zakonskog propisa. Stoga je primjena ovakvih tumačenja dozvoljena i nije u 

suprotnosti sa principom legaliteta. 

Uže tumačenje više odgovara krivičnom pravu pa se u slučajevima nejasnoće češće upotrebljava, 

dok se šire tumačenje primjenjuje izuzetno. Šire tumačenje se javlja kod krivičnog djela krađe, gdje 

se pod pokretnim stvarima podrazumjevaju električna struja, plin, atomska energija, ali i 

kompjuterski podatak koji takođe mogu da budu predmet krađe. Po nekim autorima, to je 

dinamično, odnosno, evolutivno tumačenje. Šire tumačenje uključuje u sebi evolutivno tumačenje jer 

potreba za širim shvatanjem proizlazi iz brzog razvoja društvenih odnosa i društva u cjelini i 

proširivanja pojmova. 

4. Analogija 

Analogija je metod zaključivanja i rješavanja konkretnih slučajeva na osnovu sličnosti. Naime, 

pravnim propisima ne mogu se obuhvatiti sve situacije i slučajevi koji se javljaju u razvitku 

društvenih odnosa. Pravni propisi su statički, a društveni odnosi dinamični. Ta nesaglasnost dovodi 

do toga da se u društvenom životu rađaju novi slučajevi i nove situacije koje nisu regulirane pravnim 

propisima, a koje zahtjevaju da budu riješene. I pošto ne postoje propisi koji reguliraju ovakve 

slučajeve, to se za njihovo rješavanje uzimaju propisi koji reguliraju slične slučajeve. Takav način 

rješavanja problema naziva se rješavanjem po sličnosti ili analogija. 

Postoje dvije vrste analogije: zakonska i pravna analogija. Zakonska analogija (analogia legis) 

postoji kada se nepredviđeni slučaj rješava primjenom zakonskog propisa koji predviđa sličan slučaj. 

Pravna analogija (analogia iuris) postoji kada se neregulirani slučaj rješava primjenom načela na 

kojima se zasnivaju propisi one grane prava u kojoj se slučaj pojavio ili pak primjenom načela na 

kojima se zasniva cjelokupno pravo jedne zemlje. Podvođenje nereguliranih slučajeva pod propise 

kojima se reguliraju slični slučajevi i njihovo rješavanje na osnovu tih propisa predstavlja analogiju 

kao način stvaranja prava (creation analogique). 

Pored nje postoji i analogija kao način tumačenja prava (interpretation analogique). Analogijom 

kao načinom tumačenja zakona na osnovu sličnosti rješava se konkretan slučaj u okviru zakona 

(intra legem) proširivanjem smisla onog propisa koji regulira najsličnije slučajeve. Ova vrsta 

analogije je sliča ekstenzivnom tumačenju tako da je teško razlikovati gdje prestaje ekstenzivno 

tumačenje, a odakle proširivanje smisla jednom propisu predstavlja analogiju. Razlika između ova 

dva načina tumačenja postoji što se pri ekstenzivnom tumačenju ostaje u okviru upotrijebljenih riječi 

i termina (sa njihovim širim značenjem) dok se analogija logičnom operacijom utvrđivanja sličnosti 

udaljuje od pravnih značenja upotrijebljenih izraza i termina sa nastojanjem da se ostane sa 

zakonodavčevom voljom i njegovim intencijama. 

Analogija kojom se stvara pravo je protivna načelu zakonitosti. Ona se izuzetno primjenjuje u 

krivičnom pravu i to U periodu njegove izgradnje kada postoje brojne praznine koje se ovom 

analogijom popunjavaju sve do momenta dok ih zakonodavac ne regulira donošenjem novih propisa. 

Tako je ona bila dozvoljena u krivičnom pravu bivše SFR Jugoslavije do donošenja Krivičnog zakonika 

1951. godine. U krivičnom pravu SSSR-a bila je primjenjivana sve do 1959. godine kada je usvojeno 

zakonodavstvo koje se bazira na načelu zakonitosti, a u nekim krivičnim zakonodavstvima ona se i 

danas primjenjuje kao tehničko sredstvo. 

Krivično zakonodavstvo koje usvaja načelo zakonitosti kao osnovno načelo isključuje primjenu 

analogije kao sredstva za stvaranje prava. Prema tome ukoliko bi se pojavilo neko društveno opasno 

ponašanje koje je slično nekom postojećem krivičnom djelu ono ne bi moglo biti podvedeno pod 

propis kojim je to djelo određeno. Takvo ponašanje ne može biti kažnjivo po zakonu sve dok putem 

njegove izmjene ili dopune ne bude određeno kao krivično djelo. 

23

Iz ovog proizlazi da se analogijom ne mogu stvarati ni nova krivična djela, niti proširivati bića 

postojećih djela. Isto tako, ne mogu se primjenjivati kazne koje nisu predviđene za određeno djelo. 

Analogija kao metod tumačenja prava primjenjuje se u krivičnom pravu u slučajevima, kada sam 

zakon upućuje na njenu primjenu kod pojedinih krivičnih djela upotrebljavajući termin ''i na drugi 

sličan način''. Smatra se u pravnoj teoriji da se ovo tumačenje može primjeniti kada se njime stvara 

povoljniji položaj za učinitelja krivičnog djela (in bonam partem). 

5. Vremensko važanje krivičnog zakona 

Osnovno je pravilo da zakoni i drugi propisi i opći akti stupaju na snagu najranije osam dana od dana 

objavljivanja u službenom glasilu. Ovo je opće pravilo koje važi za sve zakone. Međutim, kada se radi o 

krivičnom zakonu čiji su propisi imperativne, inhibitorne i represivne prirode, redovno se ostavlja duži 

period vremena od dana objavljivanja do dana njegovog stupanja na snagu (vacatio legis) ca ciljem da se 

građanima omogući da se upoznaju sa njegovim odredbama. Stupanje na snagu krivičnog zakona ili 

njegovih izmjena ili dopuna, obično se određuje uvodnim zakonom (ili prelaznim i završnim odredbama). 

Krivični zakon prestaje da važi u slijedećim slučajevima: 1) na osnovu zakonskog propisa koji određuje 

dan prestanka njegove važnosti. Prestanak važnosti može da bude određen još pri donošenju zakona 

(zakon sa unaprijed vremenski ograničenim važenjem) ili naknadnim zakonskim propisom koji izričito 

stavlja van snage određeni krivični zakon ili generalnom klauzulom stavlja van snage sve propise koji su u 

suprotnosti sa odredbama novog zakona i 2) stupanjem na snagu novog krivičnog zakona koji na drukčiji 

način regulira istu materiju koju je regulirao i ranije važeći krivični zakon. U tom slučaju raniji zakon 

prećutno prestaje da važi. 

Privremeni KZ Kosova predviđa da se na učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi 

u vrijeme učinjenja krivičnog djela (čl. 2.). Da bi se ovo pravilo moglo primjeniti neophodno je da se utvrdi 

vrijeme kada je krivično djelo učinjeno a potom i krivični zakon koji je u to vrijeme važio. Utvrđivanje 

vremena učinjenja krivičnog djela je faktičko pitanje, a utvrđivanje vremenskog važenja krivičnog zakona 

pravno pitanje, koje se rješava po pravilima koja smo naprijed izložili. Značaj ovog pravila je u dosljednom 

provođenju principa zakonitosti u krivičnom pravu. 

Retroaktivno (povratno) dejstvo zakona znači primjenu zakona na slučajeve koji su nastali prije 

njegovog donošenja, odnosno stupanja na snagu. Retroaktivnost u krivičnom pravu znači primjenu 

novog krivičnog zakona na djela koja su učinjena prije njegovog stupanja na snagu, tj. za vrijeme 

važenja starog zakona. Pitanje retroaktivnosti se postavlja u slučaju kada je krivično djelo učinjeno 

za vrijeme važenja starog zakona, a učinitelju se sudi u vrijeme važenja novog zakona pa se mora 

utvrditi koji se zakon u ovom slučaju primjenjuje: stari ili novi. 

Iz navedenog pravila proizlazi da se na krivično djelo primjenjuje krivični zakon koji je važio u 

vrijeme njegovog učinjenja. Ovo pravilo izvire iz principa zakonitosti krivičnog djela i kazne. Iz njega 

se mogu izvesti dva zaključka: prvo, da krivični zakon koji je prestao da važi zadržava i dalje pravnu 

snagu za sva ona krivična djela koja su učinjena za vrijeme dok je on bio u važnosti i, drugo, da se 

novi krivični zakon ne može primjeniti na djela koja su učinjena prije njegovog stupanja na snagu, 

već samo na djela koja su učinjena poslije njegovog stupanja na snagu. 

Od ovog općeg pravila postoji izuzetak predviđen u članu 2. stav 2. KZ prema kome se, ako se 

poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmjeni zakon, primjenjuje zakon koji je blaži za 

učinitelja. Ova izuzetna mogućnost primjene novog zakona daje se iz kriminalnopolitičkih razloga, a 

nije u suprotnosti sa načelom zakonitosti. Da bi se ovo posebno pravilo provelo u život, potrebno je 

da je krivično djelo učinjeno za vrijeme važenja starog zakona, a da se učinitelju sudi za vrijeme 

važenja novog zakona. U tom slučaju mora se ustanoviti koji je blaži zakon: stari ili novi pa se u tom 

smislu vrši upoređivanje odredaba jednog i drugog zakona vezanih za: krivično djelo, krivičnu 

odgovornost i kažnjivost. 

24

Tek na osnovu ovakvog upoređivanja može se utvrditi koji je zakon povoljniji (blaži) za učinitelja 

krivičnog djela, a to je onaj zakon koji: 

1) ne predviđa učinjeno djelo kao krivično djelo. Ako oba zakona predviđaju učinjeno djelo kao 

krivično djelo, blaži je onaj koji predviđa neki osnov za isključenje npr. protivpravnosti uopće ili u 

pogledu tog djela; 

2) isključuje krivičnu odgovornost u cjelini ili predviđa neki osnov za isključenje umišljaja, ako i 

jedan i drugi ne isključuju postojanje krivičnog djela; 

3) isključuje kažnjivost, ukoliko oba zakona podjednako predviđaju postojanje i krivičnog djela i 

krivične odgovornosti učinitelja; 

4) predviđa oslobođenje od kazne, ukoliko i po jednom i po drugom postoji kažnjivost; 

5) predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja, ako učinitelj ni po jednom zakonu ne može biti 

oslobođen od kazne. Ako ni jedan od zakona ne predviđa posebnu mogućnost za blaže kažnjavanje 

učinitelja, onda je blaži onaj zakon koji predviđa blažu vrstu kazne. Ukoliko oba zakona predviđaju 

istu vrstu kazne, blaži je onaj koji predviđa niži iznos kazne; 

6) ne predviđa primjenu sporednih kazni, ako oba zakona predviđaju istu glavnu kaznu. Ako oba 

zakona predviđaju i sporedne kazne, blaži je onaj zakon koji po ocjeni suda predviđa blažu sporednu 

kaznu. 

U slučaju da su oba zakona jednaka za učinitelja krivičnog djela u pogledu svih navedenih 

elemenata, tada se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, s 

obzirom da se novi zakon može primjeniti samo kada je blaži. Ako je međutim, krivični zakon više 

puta mjenjan od momenta učinjenja krivičnog djela pa do suđenja (međuzakoni) tada sve te zakone 

treba uzeti u obzir kod utvrđivanja koji je od njih blaži za učinitelja u konkretnom slučaju. 

Kod primjene blažeg zakona nije dozvoljena kombinacija blažih propisa iz starog zakona koji je 

važio u vrijeme učinjenja djela i novog koji je na snazi u vrijeme suđenja. Ovdje važi princip 

alternativiteta. U odnosu na konkretno krivično djelo sa svim okolnostima njegovog učinjenja može 

biti primjenjen samo jedan zakon za koji se ustanovi da je blaži za učinitelja djela i to u cjelini. 

Mogućnost primjene blažeg zakona postoji sve do donošenja pravosnažne presude. Ako je pak došlo 

do stupanja na snagu novog zakona poslije donošenja prvostepene presude koji je blaži za učinitelja 

(osuđenog) isti ima da bude primjenjen od višeg suda kada rješava po žalbi na prvostepenu presudu. 

Kod utvrđivanja koji je zakon blaži za učinitelja, sud treba da uzme u obzir i nekrivične propise 

jer i oni utiču na pravnu kvalifikaciju djela (propise koji nisu krivičnopravnog karaktera, ali sadrže 

normu koja popunjava biće nekog krivičnog djela kod blanketnih dispozicija). 

6. Prostorno važenje krivičnog zakona 

Pod prostornim važenjem krivičnog zakona podrazumijeva se primjena Privremenog krivičnog 

zakona Kosova prema tome da li je krivično djelo učinjeno u zemlji ili inostranstvu. Pitanje prostorne 

važnosti krivičnog zakonodavstva nije samo pravno već i političko pitanje, jer se određivanjem 

dometa važenja krivičnog zakonodavstva određuju i granice prostiranja državne vlasti u domenu 

kažnjavanja. Prostorno važenje krivičnog zakona ima stoga i međunarodni karakter, jer se postavlja 

pitanje kažnjavanja ne samo domaćih već i stranih državljana; kažnjavanje za djela koja su učinjena 

u zemlji ali i u inostranstvu protiv Kosova i njenih građana, a u izvjesnim slučajevima i kada su 

učinjena protiv stranih državljana. S obzirom na mogućnost sukoba nadležnosti između država ovo 

pitanje se rješava u skladu sa međunarodnim propisima. Budući da tih međunarodnih propisa nema, 

to svaka država svojim propisima rješava prostorno važenje njenog krivičnog zakonodavstva vodeći 

računa o elementu inostranosti. 

25

Principi prostornog važenja 

Pravilo da je krivični zakon važi na teritoriji države koja ga je i donijela pa tako sudovi i drugi organi 

primjenjuju samo zakone svoje države. Međutim, pored ovog općeg pravila u izvjesnim slučajevima se 

javlja potreba da se zakonima jedne zemlje omogući dejstvo van njene teritorije kada je krivično djelo 

učinjeno u inostranstvu od domaćeg ili stranog državljanina. Da bi se omogućilo ovakvo dejstvo krivičnih 

zakona u cilju zajedničke borbe protiv kriminaliteta, postoje četiri principa prostornog važenja krivičnog 

zakonodavstva: teritorijalni, personalni, realni i univerzalni. 

Teritorijalni princip 

Prema ovom principu krivični zakon jedne države primjenjuje se na sve učinitelje krivičnih djela koja su 

učinjena na teritoriji te države bilo da su oni domaći ili strani državljani ili osobe bez državljanstva. 

Teritorijalni princip je osnovni princip primjene Privremenog krivičnog zakona Kosova u smislu čl. 99. st. 1. 

KZ, dok su ostali principi dopunskog, supsidijarnog karaktera. Teritoriju Kosova u smislu čl. 107. tačka 25. 

KZ čini suhozemna teritorija, obalno more i vodene površine unutar njihovih granica kao i vazdušni prostor 

nad njima. 

Teritorijalni princip primjene Privremenog krivičnih zakona Kosova je proširen principom zastave 

broda odnosno registracije aviona. Tako se u smislu čl. 99. st. 2. Privremeni krivični zakon Kosova 

primjenjuje u još dva slučaja: 1) ako je krivično djelo učinjeno na domaćem brodu bez obzira gdje se 

nalazio u vrijeme učinjenja djela i 2) ako je krivično djelo učinjeno u domaćem civilnom 

vazduhoplovu dok je u letu ili u domaćem vojnom vazduhoplovu bez obzira gdje se nalazio u vrijeme 

učinjenja djela. 

Izuzetak od primjene teritorijalnog principa predviđa Međunarodno pravo prema kome se domaće krivično 

zakonodavstvo ne može primjenjivati na osobe koje uživaju diplomatski imunitet (imunitet iz međunarodno 

pravnih razloga): šefove stranih država, strane diplomatske i konzularne funkcionere i funkcionere 

međunarodnih organizacija, članove njihove pratnje i članove njihovih porodica. 

Personalni princip 

Prema ovom principu krivični zakon jedne države primjenjuje se na njene državljane kada učine krivično 

djelo na teritoriji strane države. Personalni princip može da se javi u dva oblika kao: pasivni i aktivni. Pasivni 

personalni princip znači da se krivični zakon jedne države primjenjuje na njene državljane samo kada su 

učinjenjem krivičnog djela u inostranstvu povrijedili njeno dobro ili dobro njenog građanina. Aktivni personalni 

princip postoji kada se krivični zakon primjenjuje na njene državljane kada je krivičnim djelom učinjenim u 

inostranstvu povrijeđeno i dobro strane države ili stranog državljanina. 

Ali pošto i druge zemlje poznaju primjenu krivičnog zakona po teritorijalnom principu, to se državljaninu 

Kosova može suditi po domaćem krivičnom zakonu za krivično djelo koje je učinio u stranoj državi samo onda 

ako se zatekne na teritoriji Kosova ili ako bude izručen domaćim pravosudnim organima. Osnovni razlog za 

primjenu ovog principa je što se domaći državljanin ne može izručiti stranoj državi da bi mu se sudilo tamo 

gdje je krivično djelo i učinjeno, a po principu pravičnosti se ne može dopustiti da takav učinitelj krivičnog 

djela ostane nekažnjen samo zato što je uspio da se vrati u svoju zemlju prije nego što je otkriven, odnosno 

prije nego što je protiv njega pokrenut postupak. 

Kažnjavanje po ovom principu je uvjetovano identitetom norme ili dvostrukom kažnjivosti. To znači, da je 

potrebno, da je učinjeno djelo kažnjivo i po zakonu Kosova i po zakonu strane države. 

\ 

26

Realni princip 

Prema realnom ili zaštitnom principu krivični zakon jedne države primjenjuje se prema svakoj 

osobi, bez obzira na državljanstvo, koja učini krivično djelo protiv pravnih dobara te države ili njenih 

građana, bez obzira gdje je djelo učinjeno. 

Ovaj princip predviđen je u čl. 101. st. 1. KZ prema kome se krivični zakon Kosova primjenjuje u 

dva slučaja: a) kao osnovni princip na svakoga ko van teritorije Kosova učini krivična djela iz čl. 116- 

121, 125-128, 132-137, 139 i 141-143 KZ i b) kao dopunski princip na stranca koji izvan teritorije 

Kosova prema njoj ili njenom državljaninu učini bilo koje krivično djelo ako se zatekne na njenoj 

teritoriji ili joj bude izručen. 

Univerzalni princip 

Prema univerzalnom principu ili principu apsolutne eksteritorijalnosti krivični zakon jedne države 

primjenjuje se na sve učinitelje krivičnih djela, koji se zateknu na njenoj teritoriji, bez obzira čiji su 

državljani, gdje je djelo učinjeno i čije je pravno dobro ugroženo ili povrijeđeno. 

Pored navedenih slučajeva, ovaj princip može da bude primjenjen u slučaju učinjenja težih 

krivičnih djela na tzv. ničijim teritorijama kao što su atolska (koralna) ili vulkanska ostrva u 

okeanima nad kojim ni jedna država ne vrši jurisdikciju, na spornim teritorijama ili teritorijama pod 

suverenitetom OUN, na gusarskim brodovima u međunarodnim vodama, ako su takva djela učinjena 

od osoba bez državljanstva ili osoba sa više državljanstava ili od osoba za čije izručenje ne postoji 

zahtjev zemlje kojoj pripadaju ili ako isti nije usvojen, pod uvjetom da nije nastupila zastarjelost. U 

praksi ovaj princip rijetko dolazi do primjene. Univerzalni princip kao dopunski princip primjene 

krivičnih zakona izražava solidarnost država na međunarodnom planu u borbi protiv kriminaliteta. 

Ovaj princip omogućava kažnjavanje učinitelja koji bi primjenom ostalih principa mogli ostati 

nekažnjeni. Njegovo usvajanje doprinosi principu pravičnosti: da niko ne ostane nekažnjen za 

učinjeno krivično djelo. 

7. Krivični imunitet 

Opće je pravilo da krivični zakon važi za sve osobe koje učine krivično djelo na teritoriji te države. 

Međutim, od ovog općeg pravila teritorijalnog važenja krivičnog zakona za sve osobe, postoji izuzetak u 

odnosu na izvjesne osobe. Naime, postoje izvjesne osobe prema kojima se krivični zakon ne primjenjuje iz 

određenih pravnopolitičkih razloga jer one uživaju krivični imunitet. Razlozi zbog kojih se daje krivični 

imunitet mogu biti dvojaki: unutrašnji (državnopravni) i spoljni (međunarodnopravni), pa stoga i postoje 

dvije vrste krivičnog imuniteta. 

Krivični imunitet se sastoji u nemogućnosti kažnjavanja za djelo učinjeno u vršenju funkcije koja 

je zaštićena imunitetom. Ovaj imunitet se odnosi na krivična djela učinjena u vezi sa izborima i 

glasanjem kao i datim mišljenjem u vezi sa vršenjem funkcije koju obavljaju. Dakle, on se odnosi na 

verbalne delikte, djela protiv časti i ugleda, povreda tajne i krivična djela agitaciono propagandne 

prirode. Krivični imunitet ne postoji izvan skupštinskog rada. Govori i izjave na zborovima i političkim 

skupovima nisu obuhvaćeni imunitetom. Imunitet se ne odnosi ni na prethodne radnje koje su 

izvršene prije davanja izjava, odnosno glasanja u skupštini ili drugim tijelima. 

Osnovni razlog za davanje krivičnog imuniteta ovim osobama kao nosiocima značajnih 

društvenih i političkih funkcija u vršenju vlasti jeste potreba da im se omogući što veća sloboda i 

samostalnost u radu. Osiguranje pune slobode bez straha od kažnjavanja za iznošenje mišljenja, 

primjedaba i kritika u vezi sa problemima koji se razmatraju od strane nadležnih organa i davanju 

prijedloga za njihovo rješenje jeste garancija demokratskog glasanja i odlučivanja. Davanje krivičnog 

imuniteta nosiocima najodgovornijih društvenih i državnih funkcija ne znači samo garanciju za punu 

slobodu njihovog rada, već i davanje društvenog povjerenja za što punije angažiranje u vršenju tih 

funkcija u okviru ovlaštenja. 

27

Krivičnoprocesni imunitet se sastoji u nemogućnosti pritvaranja i gonjenja osoba koje uživaju 

krivični imunitet, kao nosilaca najznačajnijih društvenih i političkih funkcija dok se za to ne dobije 

odobrenje nadležnog organa tj. Parlamenta odgovarajućeg nivoa vlasti. Tako ove osobe ne mogu biti 

pritvorene niti se protiv njih, ako se pozovu na imunitet, može pokrenuti krivični postupak bez 

odobrenja organa u čijem radu učestvuju. 

Razlika između krivičnog i krivičnoprocesnog imuniteta je, dakle, u tome što prvi isključuje 

odgovornost i kažnjivost u odnosu na učinjeno djelo trajno, tj. i poslije prestanka mandata, ali samo 

u vezi sa datim izjavama i glasanjem u skupštini, dok drugi isključuje gonjenje za bilo koje krivično 

djelo za vrijeme trajanja mandata bez odobrenja odgovarajućeg skupštinskog vijeća ali ne i poslije 

njegovog prestanka. No, procesni imunitet je relativnog karaktera jer se može oduzeti odlukom 

nadležnog organa. 

Krivični imunitet iz međunarodnopravnih razloga imaju tzv. eksteritorijalne osobe i to: 1) šefovi 

stranih država, 2) diplomatsko konzularni predstavnici, 3) predstavnici OUN i drugih međunarodnih 

organizacija, 4) članovi pratnje i članovi porodice ovih osoba. Ovaj imunitet ih štiti od krivičnog 

gonjenja u državi u kojoj su akreditirani kao diplomatski predstavnici. Prema tome, ove osobe 

nemaju krivični već procesni imunitet. Diplomatski imunitet traje od dana akreditiranja pa do dana 

opoziva. Ukoliko diplomatski predstavnik ostane u zemlji u kojoj je akreditiran poslije opoziva, on će 

odgovarati za krivična djela koja je učinio dok je bio u svojstvu diplomatskog predstavnika. 

Isti slučaj će biti ako se poslije opoziva vrati u zemlju u kojoj je bio akreditiran, sem ukoliko za 

učinjena djela nije bio osuđen u svojoj zemlji i kaznu izdržao ili mu je ona zastarjela. Iz ovoga jasno 

proizlazi da diplomatski imunitet štiti od gonjenja diplomatskog predstavnika samo u akreditiranoj 

zemlji za vrijeme dok mu traje to svojstvo ali ne i od gonjenja u svojoj zemlji. 

28

KRIVIČNO DJELO 

I. POJAM I ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam krivičnog djela 

Krivično djelo je društveno opasno djelo koje pravni poredak zabranjuje pod prijetnjom primjene 

krivične sankcije. Ono je rezultat ljudskog ponašanja pa se može označiti i kao ljudsko ponašanje 

kojim se krše pravni propisi i koje proizvodi štetnu posljedicu za društvo, zbog koje ono i reagira 

primjenom krivične sankcije. Kao ljudsko ponašanje, kao akt određenog čovjeka, ono nosi izvjesne 

karakteristike same te ličnosti: njegovih uvjeta života, sukoba sa samim sobom, sukoba sa drugim 

osobama, društvenim grupama ili društvom u cjelini. 

Krivično djelo je društveno negativan, štetan ljudski akt. Ono se najčešće pojavljuje kao rezultat 

sukoba između ličnosti i njihovih interesa, pojedinca i društva, kao nesklad između želja, potreba i 

mogućnosti njihovog zadovoljenja, kao rezultat nekog potresa ili kao izlaz iz krize, odnosno kao, 

negativno rješenje neke konfliktne ili stresogene situacije. Ono je najčešće svjesni i voljni ljudski akt 

ali ono može biti i akt nepromišljenosti pa i akt projektovane bolesne imaginacije ili halucinacije, tj. 

rezultat duševne bolesti ili poremećenosti. 

Krivično djelo nije samo ljudski akt tj. proizvod čovjeka, već je ono istovremeno i društvena 

pojava. To nije slučajni i izolovani akt, već akt koji se ponavlja i čini pojavu čiji su korijeni u 

društvenim uvjetima života. Izvan ljudskog društva nema krivičnog djela. Ono je negativna 

društvena pojava jer se tim ljudskim aktom napadaju društvene i ljudske vrijednosti i ugrožava 

opstanak društva kao zajednice ljudi. Krivično djelo kao društvena pojava vezuje se za klasno 

društvo, jer tek sa nastankom klasnog društva krivično djelo kao protivdruštvena djelatnost postaje 

zakonomjerna pojava ovog društva, neodvojiva od njega, njegov stalni pratilac. 

Određivanje pojma krivičnog djela predstavlja jedno od osnovnih pitanja teorije krivičnog prava 

o kome postoje različite definicije: formalne, materijalne i formalnomaterijalne. 

Formalni pojam 

Formalno shvatanje krivičnog djela potiče od klasične škole prema kome je krivično djelo pravni 

fenomen, odnosno pravna činjenica koja proizvodi pravne posljedice ili pak, jedan događaj u 

spoljnom svijetu koji dovodi do nastanka pravnih posljedica za društvo ili pojedinca. Zbog velikog 

uticaja klasične škole na nauku krivičnog prava, formalni pojam je dugo važio kao jedini naučni 

pojam o krivičnom djelu. Čak i danas u literaturi krivičnog prava, on je više zastupljen. U određivanju 

formalnog pojma krivičnog djela razlikuje se više shvatanja: normativističko, realističko, 

simptomatsko i dinamičko. 

Po normativističkom shvatanju krivično djelo predstavlja povredu norme ili povredu krivičnog 

zakona. Tvorac normativističke teorije je njemački teoretičar Binding. Po njemu, učinitelj krivičnog 

djela svojom radnjom povređuje normu sadržanu u krivičnopravnom propisu, a ne krivičnopravni 

propis. Po nekim drugim autorima krivično djelo se označava kao povreda krivičnopravnog propisa, 

pa i krivičnog zakona. Bez obzira na ove razlike u interpretaciji objekta povrede, svi predstavnici ove 

koncepcije posmatraju krivično djelo kao čisto pravni pojam, koji nema neku realnu sadržinu. 

Po realističkom shvatanju krivično djelo je događaj, fizička, realna pojava u spoljnjem svijetu 

koja se ispoljava kao protivpravna i vina, pa stoga i kažnjiva radnja. Iz ovoga slijedi da se kao 

osnovni elemenat krivičnog djela smatra radnja koja nužno povlači i posljedicu. Najizrazitiji zastupnik 

ovog shvatanja je List, osnivač sociološke škole. 

29

Prema simptomatskom shvatanju krivično djelo je simptom postojanja krivičnopravne vinosti 

učinitelja krivičnog djela, a po dinamičkom shvatanju, ono je spoljni odraz jednog unutrašnjeg 

psihičkog stanja učinitelja. 

Materijalni pojam 

Materijalni pojam krivičnog djela vezan je za italijansku pozitivnu školu, koja je više obraćala 

pažnju na sadržinu problema nego na njihovu formu. Prema Garofalu krivično djelo je ono djelo 

kojim se vrijeđaju altruistička i moralna osjećanja ljudi koja su priznata od civiliziranog dijela 

čovječanstva. Feri definira krivično djelo kao radnju koja potiče iz egoističkih i asocijalnih pobuda 

kojom se vrijeđaju uvjeti života i moral jednog naroda na određenoj etapi razvitka. U stvari, 

pozitivna škola je proglasila krivično djelo društveno opasnim djelom koje treba sprečavati 

primjenom društveno zaštitnih mjera. U teoriji je ovako određen pojam krivičnog djela poznat pod 

nazivom "Sociološki pojam krivičnog djela". 

Prema predstavnicima sociološke škole, materijalni pojam krivičnog djela se sastoji u povredi 

potreba određenog društva na kojima se zasniva njegovo postojanje (List). Savremene kriminološke 

teorije takođe polaze od materijalnog shvatanja krivičnog djela. Tako Selin određuje krivično djelo 

kao ponašanje koje ne odgovara normama vladajuće grupe a koje nastaje zbog sukoba društvenih 

grupa različite kulture. Slično shvatanje o krivičnom djelu kao rezultatu kulturnog sukoba ima i 

američki kriminolog Saterland. Dakle, prema materijalnom shvatanju krivično djelo se javlja kao 

povreda društvenih uvjeta života ili potreba njegovog postojanja, ili kao povreda njegovih vrijednosti 

bez kojih ono ne bi moglo postojati kao organizirana zajednica. 

Materijalno-formalni pojam 

Krivično djelo je društvena pojava koja je regulirana inhibitornom pravnom normom. Stoga, ono 

ima svoju sadržinu i svoju formu. Stoga se ne može odrediti njegov pojam jednostrano, samo sa 

stanovišta njegove sadržine ili pak isticanjem njegove forme. Sadržina se izražava kroz formu, a 

forma ne može postojati bez sadržine. Prema tome, pojam krivičnog djela može biti određen samo 

na jedinstvu materijalnih i formalnih elemenata. Najizrazitiji je autor ovog shvatanja Toma Živanović 

koji pojam krivičnog djela označava kao povredu ili ugrožavanje individualne ili kolektivne potrebe 

postojanja društva u obliku države, koja se bez ugrožavanja kaznom ne može zaštititi. 

Jedinstveni materijalno formalni pojam krivičnog djela poznaje i Privremeni krivični zakon 

Kosova. Tako čl. 6. KZ kao krivično djelo smatra protivpravno djelo koje je zakonom definirano kao 

krivično djelo, čija su obilježja definirana zakonom i za koje zakon propisuje krivičnu sankciju ili 

mjeru obaveznog tretmana. 

2 . Opći elementi krivičnog djela i njihova klasifikacija 

Iz izložene definicije proizilazi da se pojam krivičnog djela sastoji iz četiri osnovna, opća 

elementa: 1) djela čovjeka tj. posljedice prouzrokovane ljudskom radnjom, 2) protivpravnosti djela, 

3) određenosti djela u zakonu i 4) kažnjivosti. Takođe u ove elemente spadaju i društvena opasnost, 

kao materijalni elemenat i krivična odgovornost kao jedini subjektivni elemenat. Svako krivično djelo 

mora sadržati navedene elemente. Nepostojanje jednog, i to bilo kojeg od općih elemenata, 

isključuje postojanje krivičnog djela, shvaćenog u materijalno-formalnom smislu. Zato se ovi 

elementi i nazivaju osnovnim i općim elementima i oni čine "opće biće" krivičnog djela, tj. opću 

konstituciju svakog krivičnog djela. Svi navedeni elementi imaju podjednak značaj i pravno dejstvo i 

međusobno su logično povezani. 

Opći elementi krivičnog djela mogu se podijeliti na materijalne i formalne. Materijalni elementi 

su: djelo čovjeka (radnja sa posljedicom) i društvena opasnost, a formalni: protivpravnost i 

određenost djela u zakonu. 

30

3. Biće krivičnog djela 

Biće krivičnog djela označava skup posebnih elemenata određenog krivičnog djela. Naime svako 

krivično djelo ima svoje posebne elemente po kojima se razlikuje od drugih krivičnih djela. Ti posebni 

elementi čine njegovu posebnu fizionomiju i specifičnost. Posebni elementi se razlikuju od općih 

elemenata krivičnog djela koji uvjetuju postojanje krivičnog djela uopće, tj. svakog krivičnog djela, 

dok posebni elementi uvjetuju postojanje tačno određenog djela. U teoriji se mogu naći i mišljenja, 

da se analogno općem i posebnom pojmu krivičnog djela mogu koristiti pojmovi opće i posebno biće 

krivičnog djela. 

Biće krivičnog djela se stvara utvrđivanjem zajedničkih karakteristika koje se u životu pojavljuju 

kod jednog istog djela u različitim oblicima pojavnog ispoljavanja. Uopćavanjem tih karakteristika 

dobijaju se elementi, a sažimanjem tih elemenata i njihovim povezivanjem dobija se biće konkretnog 


Odnos između općih elemenata krivičnog djela i posebnih elemenata ili bića krivičnog djela je 

odnos između općeg i konkretnog. Opći elementi se konkretiziraju kroz posebne. Tako se djelo kao 

opći elemenat konkretizuje kroz tačno određenu radnju (djelatnost, vrijeme, mjesto, način i 

sredstvo) i posljedicu (povredu ili ugrožavanje) u odnosu na određeni objekt. I ta konkretizacija 

radnje i posljedice čini posebnost jednog krivičnog djela i odvaja ga od drugog njemu sličnog djela. I 

drugi opći elementi pojma krivičnog djela se mogu konkretizirati na različite načine. 

Kada su ovakva obilježja, elementi određenog krivičnog djela, onda ako njih nema, nema ni 

tog djela. Utvrđivanje bića krivičnog djela znači pravnu kvalifikaciju djela. To je zadatak suda u 

krivičnom postupku. Pored osnovnih elemenata kojima se određuje fizionomija i sadržina 

osnovnog oblika krivičnog djela postoje i dopunski elementi koji utiču na postojanje lakšeg 

(privilegiranog) ili težeg (kvalificiranog) oblika djela. 

II OBJEKT I SUBJEKT KRIVIČNOG DJELA 

1 . Objekti i vrste objekata krivičnog djela 

Objekt krivičnog djela se može posmatrati u dvojakom smislu: formalnom i materijalnom. U formalnom 

smislu objekt je dobro ili interes protiv koga je upravljeno krivično djelo te mu se zbog toga pruža 

krivičnopravna zaštita. Objekt u materijalnom smislu jesu društveni odnosi i dobra koja se štite odredbama 

krivičnog zakonodavstva. Društveni odnosi se putem pravne zaštite pretvaraju u pravna dobra. Prema 

tome, objekt zaštite su društveni odnosi i društvene vrijednosti i interesi protiv kojih je uperen napad 

činjenjem krivičnih djela i koji se putem pravne zaštiše pretvaraju u pravna dobra. 

Razlikuju se dvije vrste objekata: zaštitni objekt i objekat radnje krivičnog djela. 

Zaštitni objekat 

Pod zaštitnim objektom podrazumjeva se dobro ili interes kome se pruža krivičnopravna zaštita od 

povrede ili ugrožavanja krivičnim djelima. Koja će se dobra ili interesi zaštititi, zavisi od realnih potreba 

određenog društva, odnosno države. Krivično pravo ima klasni karakter i njegov zadatak je da štiti ona 

dobra i vrijednosti koja za vladajuću klasu i njenu državu predstavljaju uvjet postojanja i daljeg razvitka u 

datom historijskom razdoblju, a kojima prijeti opasnost od kriminaliteta. Stoga se zaštićena dobra i interesi 

razlikuju između pojedinih država, pa čak i u istoj državi u različitim periodima njenog razvitka. To jasno 

govori da se zaštitni objekat krivičnog djela ne može postaviti uopćeno i standardno za sve države i za sva 

društvenopolitička uređenja. 

31

Međutim, iako zaštićeni odnosi i dobra u svakoj državi zavise od društvenih odnosa koji postoje u njoj, 

pa se stoga i razlikuju od jedne države do druge, postoje izvjesna dobra i vrijednosti koja su zaštićena u 

svim državama bez obzira na razlike u društvenim uređenjima. To su općecivilizacijska, općeljudska, 

prirodna dobra i vrijednosti: život, tjelesni integritet i zdravlje čovjeka, osnovne slobode i prava čovjeka, 

imovina, životna sredina. Ali ni ove vrijednosti nisu u svim državama podjednako zaštićene, kao što postoje 

i vrijednosti koje se u nekim državama štite primjenom krivičnih sankcija, a u drugim se uopće ne štite ili 

im se pak pruža prekršajna ili druga pravna zaštita. 

Postoje dvije vrste zaštitnog objekta: opći i grupni zaštitni objekat. 

Opći zaštitni objekat u našem krivičnom pravu čine: 1) čovjek (njegove osobne slobode i prava) i 

2) društvo (prava i društvene vrijednosti zajamčene ustavom, međunarodnim pravom odnosno 

pravnim poretkom) posmatrani u njihovom jedinstvu. Građanin i društvo se štite od svih krivičnih 

djela, jer se sva krivična djela pojavljuju kao napad ili ugrožavanje građanina ili društvene zajednice 

u cjelini. 

Grupni zaštitni objekat čine pojedine vrijednosti koje se napadaju grupom krivičnih djela. Naime, 

pojedine grupe krivičnih djela u posebnom dijelu krivičnih zakona, upravljene su protiv određenih 

vrijednosti koje pripadaju čovjeku ili društvenoj zajednici. Redoslijed tih grupa krivičnih djela izložen 

je prema značaju napadnute vrijednosti koja se štiti. Tako na primjer, život i tijelo čovjeka, imovina, 

privreda, službena dužnost, ... predstavljaju grupne zaštitne objekte. U grupnom zaštitnom objektu 

sadržani su i objekti pojedinačnih krivičnih djela. To znači da objekat zaštite grupe krivičnih djela 

istovremeno predstavlja objekat zaštite svakog krivičnog djela. 

No, postoje i takva krivična djela koja su po svojoj prirodi i sastavu takva da imaju više objekata 

zaštite (razbojništvo i razbojnička krađa upereni su protiv imovine ali i protiv slobode i prava 

građana). Ovakva djela svrstavaju se u određene glave posebnog dijela krivičnog zakona s obzirom 

na to koji je objekat značajniji, pretežniji, prevalentniji po ocjeni zakonodavca. Tako su razbojništvo i 

razbojnička krađa svrstani u krivična djela protiv imovine, jer se napad na tjelesni integritet ili na 

slobodu vrši zbog oduzimanja stvari. 

Objekat radnje 

To je predmet na kome se čini radnja krivičnog djela. Da bi se mogla nanijeti povreda 

zaštićenom objektu potrebno je da se preduzme radnja učinjenja prema određenom predmetu koji 

pripada tom objektu. Kod svakog krivičnog djela radnja se ostvaruje na nekom predmetu i on 

predstavlja elemenat bića krivičnog djela. Objekat radnje može biti napadni i gramatički. 

Napadni objekat je predmet protiv koga je upravljena radnja krivičnog djela, a gramatički 

objekat je predmet na kome se radnja čini. Tako, kod krađe objekt zaštite je imovina, napadni 

objekat je svojina, a gramatički objekt tuđa, pokretna stvar. Kod nekih krivičnih djela napadni i 

gramatički objekt se poklapaju. Tako kod ubistva život čovjeka je i zaštitni i napadni i gramatički 

objekt. 

2. Subjekt krivičnog djela 

U pravnoj teoriji razlikuju se dvije vrste subjekata krivičnog djela: aktivni i pasivni subjekt. 

Aktivni subjekt krivičnog djela je osoba koja svojom radnjom ostvaruje posljedicu krivičnog 

djela. To je, dakle, učinitelj krivičnog djela (učinitelj i saučesnici). Po pravilu, svaka osoba može biti 

učinitelj krivičnog djela pod uvjetom da je navršila četrnaest godina. Ali kod pojedinih krivičnih djela 

zakon traži posebno lično svojstvo, odnos ili okolnost osobe da bi mogla biti učinitelj djela – delicta 

propria (krivična djela sa posebnim, specijalnim subjektom npr. službena ili vojna krivična djela). 

32

Iz objektivnog pojma krivičnog djela proizlazi da se kao učinitelj (aktivni subjekt) može javiti i 

neuračunljiva osoba, pravna osoba i maloljetnik. To znači da se može praviti razlika između 

pojmova: učinitelj i krivac. Tako učinitelj krivičnog djela može biti svaka osoba koje preduzme radnju 

učinjenja predviđenu u zakonu kao obilježje bića tog djela, a saučesnik je pored učinitelja i svaka 

osoba koja bilo kojom djelatnošću doprinosi ostvarenju djela, dok je krivac onaj učinitelj koji ima 

određeni uzrast, uračunljivost i krivnju (vinost). Pored fizičke osobe, pod određenim uvjetima se kao 

aktivni subjekt može javiti i pravna osoba. 

Aktivni subjekt krivičnog djela može ostvariti svršeno ili pokušano krivično djelo. Krivični zakoni 

razlikuju učinitelje s obzirom na uzrast, podobnost za odgovornost i osuđivanost. Prema uzrastu 

učinitelji se dijele na maloljetnike (mlađe i starije), mlađe punoljetne osobe i punoljetne osobe. 

Prema podobnosti za odgovornost razlikuju se uračunljivi, neuračunljivi i bitno smanjeno uračunljivi 

učinitelji, a s obzirom na osuđivanost razlikuju se neosuđivane osobe (primarni delikventi) i 

povratnici. Spol i starost nisu od značaja za razlikovanje učinitelja. Učinitelj može biti osoba koja 

samo preduzima radnju krivičnog djela (neposredni učinitelj) ili može da koristi drugu osobu kao 

sredstvo za učinjenje djela (posredni učinitelj). Najzad, u ulozi učinitelja se može pojaviti jedna ili 

više osoba (saučinitelji). 

Pasivni subjekt krivičnog djela je osoba koja je povrijeđena ili oštećena krivičnim djelom, 

odnosno žrtva krivičnog djela. Pasivni subjekt nema istu ulogu u krivičnom pravu kao što je to slučaj 

sa aktivnim subjektom. Svojstvo pasivnog subjekta od značaja je za primjenu pojedinih instituta 

krivičnog prava: nužne odbrane, krajnje nužde, pristanka povrijeđenog, samopovrede. Određivanje 

pasivnog subjekta izaziva ponekad teškoće usljed toga što se više osoba kod jednog djela mogu 

pojaviti kao povrjeđene ili oštećene osobe. Tako kod ubistva pored ubijenog, koji je žrtva učinjenog 

djela, kao pasivni subjekti se mogu pojaviti još i bliski srodnici, roditelji ili djeca ubijenog. Zbog 

teškoća oko određivanja osoba koje se mogu pojaviti kao pasivni subjekti uzima se da su to osobe 

koje su nosioci prava i interesa koja su povrijeđena činjenjem krivičnog djela, tj. koje su titular 

dobra čija zaštita je svrha krivičnog djela. 

Pasivni subjekt može biti svaka fizička osoba. Za postojanje pasivnog subjektiviteta nije nužno 

da je fizička osoba poslovno pa čak ni pravno sposobna. Isto onako kao što se u učinjenju krivičnog 

djela može pojaviti više subjekata (saučesnici) tako se može pojaviti i veći broj pasivnih subjekata 

(povrijeđenih). Smatra se da jedna osoba ne može biti istovremeno i aktivni i pasivni subjekt. U 

izvjesnim slučajevima objekt krivičnog djela i pasivni subjekt se poklapaju npr. kod ubistva ili 

tjelesne povrede. 

III UČINJENJE KRIVIČNOG DJELA 

1. Radnja krivičnog djela 

Osnovni elemenat bez koga uopće i nema krivičnog djela kao pojave u spoljnom svijetu jeste 

radnja. O pojmu i karakteristikama radnje krivičnog djela u pravnoj teoriji postoji više shvatanja. To 

su: objektivno, objektivnosubjektivno i finalističko shvatanje. 

Prema objektivno-subjektivnom shvatanju radnja krivičnog djela je svjesno i voljno ponašanje 

čovjeka kojim se ostvaruje krivično djelo. Ponašanje koje nije voljno (ako je prouzrokovano 

fiziološkim procesom – kihanjem ili snom ili dejstvom spoljne sile – okliznućem na ledu, ne može se 

smatrati radnjom u krivičnopravnom smislu. Ali nije dovoljno samo da ponašanje bude svjesno i 

voljno, već mora da bude manifestirano u spoljnom svijetu. To znači da psihički procesi: misli, želje, 

odluke i namjere da se krivično djelo učini, ne mogu imati karakter radnje u krivičnopravnom smislu 

sve dok ne dobiju materijalni, fizički izraz u spoljnom svijetu. 

Prema objektivnom shvatanju, radnja krivičnog djela predstavlja preduzimanje tjelesnog pokreta 

ili propuštanje tjelesnog pokreta, bez obzira da li je to preduzimanje, odnosno propuštanje ostvareno 

sa voljom ili bez nje. Tako radnja učinjena u besvjesnom stanju ili pod dejstvom više sile, tj. protivno 

volji učinitelja, smatra se radnjom krivičnog djela. Najizrazitiji predstavnik ovog shvatanja je Toma 

Živanović. 

33

Prema finalističkom (ciljnom) shvatanju, koje je nastalo u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog 

rata, radnja krivičnog djela je ciljna djelatnost, djelatnost preduzeta u cilju ostvarenja posljedice koja 

je krivičnopravnim propisima zabranjena. Dakle, za radnju krivičnog djela nije dovoljno postojanje 

svijesti i volje, već je potrebno da postoji cilj njenog preduzimanja, tj. usmjerenost. 

Radnja je osnovni element krivičnog djela. Bez radnje ne može biti ostvareno krivično djelo. U 

teoriji se pak mogu naći i mišljenja prema kojima postoje krivična djela bez ispoljavanja ponašanja. 

To su krivična djela stava (npr. utaja stvari, koja je zaboravljena u stanu učinitelja djela, gdje radnja 

nije vidljiva jer se ne sastoji u tjelesnom pokretu. Međutim, i ovdje postoji ponašanje koje je 

izraženo u stavu učinitelja prema toj stvari, a to je njegov odnos prema stvari kao svojoj). 

Radnja krivičnog djela se može učiniti na dva načina: činjenjem i nečinjenjem. Pod činjenjem se 

podrazumijeva svjesno i voljno preduzimanje tjelesnog pokreta, a pod nečinjenjem propuštanje 

tjelesnog pokreta. Po pravilu, radnja se izvodi pokretima tijela i udova, prije svega pokretima ruku. 

Ali se ona može ostvariti i izgovaranjem rječi (npr. kod verbalnih delikata), kao i nekom drugom 

vrstom ponašanja (simbolima ili konkludentnom radnjom). Radnja se može sastojati iz jednog 

pokreta, iz jedne djelatnosti koja uključuje više tjelesnih pokreta ili iz više povezanih djelatnosti (npr. 

obijanje tuđeg stana i oduzimanje stvari kod teške krađe). To znači da radnja može biti prosta i 

složena. 

Krivična djela činjenja i nečinjenja 

S obzirom na način preduzimanja radnje sva krivična djela se dijele na krivična djela činjenja i 

krivična djela nečinjenja. Krivična djela činjenja ili komisivna krivična djela su djela kod kojih se 

radnja učinjenja sastoji iz pozitivnog, aktivnog ponašanja, tj. iz preduzimanja svjesnih i voljnih 

tjelesnih pokreta. Najveći broj krivičnih djela spada u ovu grupu. 

Krivična djela nečinjenja ili omisivna krivična djela su ona djela kod kojih se radnja učinjenja 

sastoji u negativnom, pasivnom ponašanju, tj. svjesnom i voljnom propuštanju tjelesnog pokreta. 

Djelo je učinjeno nečinjenjem kada je učinitelj koji je bio pravno obavezan da spriječi nastupanje 

zakonom opisane posljedice to propustio da učini, a takvo je propuštanje po svom djelovanju i 

značenju jednako učinjenju krivičnog djela činjenjem. 

U vezi sa krivičnim djelima nečinjenja u pravnoj teoriji se postavlja pitanje: kada se nečinjenje 

može smatrati uzrokom posljedice, tj. radnjom učinjenja krivičnog djela. Opće je usvojeno gledište 

da nečinjenje može imati karakter krivičnopravne radnje samo kada postoji dužnost, odnosno 

obaveza na činjenje tako da se neizvršenjem te dužnosti može učiniti krivično djelo pri čemu se to 

propuštanje po svom djelovanju i značenju izjednačava sa činjenjem. Dužnost na činjenje može da 

proizađe: 1) iz pravnog propisa (zakona), 2) iz pravnog posla koji izvire iz ugovora ili radnog odnosa 

(npr. osoba koja se obavezala ugovorom da doživotno izdržava neku ostarjelu i iznemoglu osobu 

dužna je da to čini shodno odredbama ugovora), 3) iz prethodnog činjenja kojim je stvorena 

opasnost za druge osobe postoji dužnost da se ta opasnost i otkloni daljim činjenjem (kod 

nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći) i 4) iz odnosa povjerenja (u lovu, 

alpinizmu, planinarenju, splavarenju se na osnovu obostranog povjerenja uspostavlja odnos iz koga 

se očekuje pomoć u određenoj opasnosti). 

Krivična djela nečinjenja se djele na: 1) prava (čista) i 2) neprava (nečista) krivična djela. Prava 

krivična djela nečinjenja su djela koja se mogu učiniti samo radnjom nečinjenja tj. neizvršenjem 

određene obaveze koja je sadržana u naređujućoj (zapovjednoj, ili imperativnoj) normi da se 

preduzme određena djelatnost. Pravim krivičnim djelima nečinjenja se postupa suprotno zapovjednoj 

normi pa se ona ostvaruju samim neizvršenjem dužnosti bez obzira na posljedicu, tj. bez obzira na to 

da li je izvršenjem dužnosti posljedica mogla biti spriječena ili ne. Tako ova djela imaju karakter 

formalnih krivičnih djela. 

Neprava krivična djela nečinjenja su djela koja se redovno čine činjenjem, ali mogu da se učine i 

nečinjenjem. 

34

Ona se još nazivaju krivična djela činjenja nečinjenjem (delictum commissivum per omissionem). 

Ova djela nečinjenja proizlaze iz obaveze učinitelja da otkloni posljedicu od zaštićenog dobra. Takva 

obaveza proizlazi iz zakona, ugovora ili pravnih principa koji nalažu da se otkloni opasnost koja je 

stvorena prethodnim činjenjem po zaštićeno dobro i iz solidarnosti koja je nužnost zajedničkog 

života. 

Vrste radnji krivičnog djela 

Prema doprinosu u nastajanju krivičnog djela radnja može biti: 1) radnja učinjenja, 2) radnja 

podstrekavanja i 3) radnja pomaganja. Radnja učinjenja je djelatnost kojom se ostvaruje krivično 

djelo prouzrokovanjem posljedice. Ona je element bića krivičnog djela i sadržana je u opisu krivičnog 

djela. Međutim, kod nekih djela ona nije posebno označena u opisu krivičnog djela te se u takvim 

slučajevima mora iznalaziti tumačenjem smisla zakonske odredbe. U nekim slučajevima za 

postojanje krivičnog djela potrebno je zakonom predviđeno sredstvo, način, mjesto ili vrijeme 

preduzimanja radnje učinjenja. 

Najzad, radnja učinjenja krivičnog djela može biti određena kumulativno ili alternativno. Kod 

kumulativnog određivanja za postojanje krivičnog djela potrebno je da sve radnje sadržane u opisu 

djela budu ostvarene, jer sve one zajedno čine jednu radnju učinjenja. To je takozvana višeaktna 

radnja (npr. razbojništvo). Kada zakonodavac predviđa više radnji alternativno, krivično djelo postoji 

ako je bilo koja od predviđenih radnji ostvarena jer svaka od njih uzeta samostalno čini radnju 

učinjenja (teška krađa). Osoba koja ostvaruje radnju učinjenja naziva se učiniteljem krivičnog djela. 

U ostvarenju radnje učinjenja može učestvovati više osoba i tada su oni saučinitelji. 

Utvrđivanje radnje učinjenja je od značaja za pravnu kvalifikaciju krivičnih djela, za određivanje 

mjesta i vremena učinjenja krivičnog djela kao i za određivanje pokušaja. 

Radnje podstrekavanja i pomaganja pretpostavljaju uvijek da u učinjenju krivičnog djela 

učestvuje više osoba. Svim ovim radnjama se na poseban način doprinosi učinjenju krivičnog djela. 

2. Posljedica krivičnog djela 

Posljedica je proizvedena promjena ili stanje u spoljnom svijetu koje nastaje kao rezultat dejstva 

radnje krivičnog djela. Bez posljedice nema krivičnog djela. Ona je elemenat djela, kao i radnja 

učinjenja. U određivanju pojma posljedice u teoriji postoji više shvatanja: formalno i realno. Prema 

formalnom shvatanju koje proizlazi iz formalnog pojma krivičnog djela, posljedica predstavlja pravnu 

promjenu u svijetu (Lipman). Prema realnom shvatanju (Živanović) posljedica je proizvedena 

promjena ili proizvedeno stanje u spoljnom svijetu. 

Domaća pravna teorija prihvata realno shvatanje pojma posljedice koje odgovara materijalnom 

shvatanju krivičnog djela. Logično je da promjena ili proizvedeno stanje u spoljnjem svijetu kao 

rezultat preduzete radnje uslovljava i pravnu promjenu. Tako i pravna promjena nastaje kao 

rezultat promjene u spoljnom svijetu. Posljedica kao promjena ili proizvedeno stanje u spoljnom 

svijetu nastaje na objektu krivičnog djela i pogađa pasivnog subjekta (fizičku ili pravnu osobu kojoj 

objekti krivičnih djela pripadaju ili u odnosu na koje imaju neka prava). 

Prema nekim autorima (List, Birkmajer i Liman), posljedica se mora čulno osjetiti. Stoga, po 

njima treba u pojam posljedice unijeti i ovaj elemenat. Na bazi ovog shvatanja pravi se razlika na 

formalna i materijalna krivična djela. S obzirom na to da se kod nekih krivičnih djela posljedica ne 

manifestira vidljivo, čulima opazivo u spoljnom svijetu, smatra se da takva krivična djela i nemaju 

posljedicu. Ona se nazivaju formalnim krivičnim djelima. Posljedica kod ovih krivičnih djela se ne 

može osjetiti, pa nje stvarno i nema te je kod ovih krivičnih djela inkriminirana sama radnja. Ovo 

shvatanje je danas napušteno. 

35

Krivična djela povrede i ugrožavanja 

Posljedica krivičnog djela može se pojaviti u dva vida: kao povreda i kao ugrožavanje. Posljedica 

povrede se sastoji u uništenju, oštećenju ili činjenju neupotrebljivim pravnog dobra. Posljedica 

ugrožavanja se javlja u vidu stvaranja opasnosti za pravno dobro. S obzirom na vrste posljedica, 

krivična djela se razlikuju na krivična djela povrede i krivična djela ugrožavanja. 

Posljedica ugrožavanja se javlja u dva vida, kao posljedica konkretne i kao posljedica apstraktne 

opasnosti. Konkretna opasnost postoji ako je opasnost stvarno nastupila po neko dobro, tj. ako je 

mogućnost nastupanja povrede bila tako velikog stepena da je postojala vjerovatnoća njenog 

nastupanja. Ova opasnost postoji kada je povreda izostala dejstvom nekih faktora. Ta posljedica se u 

svakom konkretnom slučaju u postupku mora utvrditi izvođenjem dokaza u sudskom postupku. 

Apstraktna opasnost postoji kada opasnost nije nastupila za neko dobro, ali je postojala izvjesna 

mogućnost da nastupi. Drugim riječima, apstraktna opasnost postoji kada posljedica nije bila 

vjerovatna ali je bila moguća. Ta posljedica nije elemenat bića krivičnog djela. Njeno postojanje se 

ne mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju jer se pretpostavlja da je nastupila samim 

preduzimanjem radnje učinjenja krivičnog djela. Ona zapravo predstavlja zakonodavni motiv 

kažnjavanja. 

Neki autori krivična djela sa konkretnom opasnošću nazivaju pravim ili konkretnim krivičnim 

djelima ugrožavanja, a krivična djela sa apstraktnom opasnošću nepravim ili apstraktnim krivičnim 

djelima ugrožavanja. 

U pravnoj teoriji se razlikuju i druge diobe posljedice krivičnog djela, kao npr. na glavnu i 

sporednu, bližu i dalju posljedicu. Glavna posljedica je posljedica na čije je prouzrokovanje 

usmjerena radnja učinjenja, a sporedna nastaje uzgredno uz glavnu posljedicu zbog povezanosti 

objekta napada ili njihovog bližeg odnosa. Bliža ili prethodna posljedica je ona koja prethodi glavnoj 

posljedici kao nužan preduvjet za njeno izvršenje. Dalja ili naknadna posljedica javlja se kao nužan 

rezultat glavne posljedice. 

Utvrđivanje posljedice je od značaja postojanje sticaja krivičnih djela, pokušaja kao i stepena 

posebne društvene opasnosti. 

3. Uzročnost 

Problem uzročnosti je opći filozofski i gnoseološki problem o nastajanju pojava u prirodi i 

društvu. Nijedna pojava nije izolovana od drugih niti nastaje sama iz sebe. Naprotiv, sve pojave u 

prirodi i društvu međusobno su povezane zakonomjernom lančanom uzročnošću tako da jedna 

dovodi do nastajanja druge, ova do rađanja slijedeće, jedne ili više i tako u beskonačnost. Ta 

povezanost je istovremeno i vremenska i prostorna i višestrana tako da iz nje proizlazi stalni tok 

zbivanja i događaja. 

Uzročnost u krivičnom pravu svodi se na ispitivanje odnosa između radnje određene osobe i 

konkretne posljedice koja je nastala poslije izvedene radnje kojom je ostvareno biće nekog krivičnog 

djela. Za postojanje krivičnog djela potrebno je preduzimanje radnje i nastupanje posljedice pri 

čemu posljedica mora da se javlja kao proizvod, rezultat te radnje. Naime, između radnje i posljedice 

mora da postoji određeni odnos, tj. takav odnos da iz određene radnje mora da proizađe određena 

posljedica. Taj odnos naziva se uzročni odnos ili uzročna veza. 

Utvrđivanje uzročnosti je od velikog značaja za krivično pravo, jer treba da se ustanovi da 

li je određena radnja jedne osobe proizvela određenu posljedicu ili nije. I ukoliko se ustanovi da 

je određena posljedica nastala iz određene radnje neke osobe onda se ta posljedica može 

pripisati u krivicu toj osobi. 

36

Ako se pak ustanovi da posljedica nije nastala kao rezultat određene radnje neke osobe, 

odnosno da je nastala nezavisno od radnje, onda se ona ne može pripisati toj osobi. Prema 

tome, pitanje koje se ovde postavlja jeste: da li se radnja čovjeka pojavljuje kao uzrok 

nastanka posljedice ili ne. 

Kod utvrđivanja činjenice da li je jedna radnja prouzrokovala određenu posljedicu u 

najvećem broju slučajeva nema teškoća, sem kod izvjesnog broja konkretnih slučajeva gde se 

uzročna veza komplikuje. Tako, u svim onim slučajevima gde posljedica nastaje neposredno 

usljed dejstva i poslije radnje, smatra se da je radnja uzrok posljedice. Teškoće nastaju u onim 

slučajevima kada posljedica ne nastaje neposredno iza radnje, već kasnije i gdje se pojavljuje 

dejstvo drugih uvjeta pri čemu svi oni, manje ili više, doprinose njenom nastajanju. 

Teorije o uzročnosti 

U davanju odgovora na pitanje kada se ljudska radnja smatra uzrokom posljedice, postoji 

više teorija: teorija kvalitativnog razlikovanja uvjeta, ekvivalentna teorija, adekvatna teorija i 

teorija uzročnog razlikovanja uvjeta prema prirodi njihovih posljedica i vremenu kada su 

ispunjeni. 

Teorija kvalitativnog razlikovanja uvjeta polazi od činjenice da između uzroka i uvjeta 

posljedice postoji suštinska razlika jer samo uzroci imaju snagu da proizvedu posljedicu, a ne i 

uvjeti. No, ovaj kriterijum odvajanja uzroka od uvjeta nije pouzdan. 

Ekvivalentna teorija (teorija sine qua non) smatra da svi uvjeti imaju podjednaku važnost 

za nastanak posljedice, pa se stoga svi mogu smatrati njenim uzrocima. Prema tome, ako je 

čovjekova radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo do posljedice onda je ona uzrok, bez obzira 

na to koliki je stepen njenog dejstva. Pošto je proglašavanjem uvjeta za uzroke posljedica 

suviše proširila pojam uzročnosti, ova teorija je pokušala da izvrši diobu uvjeta na relevantne i 

irelevantne. Relevantni uvjeti su uzroci posljedice jer bez njih ona ne bi mogla nastati (conditio 

sine qua non), dok irelevanti uvjeti čine samo izvjestan doprinos. Ovoj teoriji se zamjera da je 

njen kriterijum neodređen i da vodi u proizvoljnost kod određivanja uzroka, jer, da li će se 

neka činjenica uzeti kao uvjet ili uzrok, zavisi od onoga koji vrši ocjenu njenog dejstva. 

Teorija adekvatne uzročnosti polazi od postavke da je uzrok posljedice onaj uvjet, koji je 

podoban, tj. dovoljan da uz sadejstvo drugih uvjeta uvijek, redovno proizvede takvu posljedicu. 

Međutim, ako takav uvjet nije podoban da u normalnoj situaciji proizvede određenu posljedicu 

onda on nije tipičan i ne može se smatrati uzrokom. Prema tome, adekvatna uzročnost postoji 

samo ako određeni uvjet redovno dovodi do određene posljedice ili bar da postoji visok stepen 

mogućnosti njenog nastupanja. Da bismo znali da li postoji takva mogućnost, odnosno 

redovnost nastupanja posljedice, moramo se poslužiti iskustvom i poznavanjem zakona prirode. 

Ni ova teorija nema sasvim pouzdan kriterijum za određivanje uzroka posljedice, jer stepen 

mogućnosti nastupanja posljedice usljed ljudske radnje je različit u svakoj konkretnoj situaciji 

zbog različitog sklopa drugih uvjeta i njihovog dejstva. 

Prema teoriji uzročnog razlikovanja uvjeta prema prirodi njihovih posljedica i vremenu 

kada su ispunjeni (Živanović) postoje neposredni i posredni uvjeti posljedice. Neposredni uvjeti 

su uzrok posljedice jer imaju za posljedicu nju samu. Posredni uvjeti mogu da proizvedu 

uzročni odnos ili drugi uvjet a ne uzročni odnos. Samo oni posredni uvjeti koji imaju za 

posljedicu uvjet, a ne uzročni odnos mogu biti uzrok posljedice. Prema tome, postoje 

neposredni i posredni uzroci posljedice. 

U krivičnopravnoj teoriji je najzastupljenije shvatanje Srzentića, Stajića i Lazarevića, prema 

kojima se uzročnost ne može odrediti tako što bi se postavila jedna formula koja bi važila za sve 

slučajeve u praksi, već se mogu postaviti samo izvjesna pravila koja daju opći pravac za praktično 

rješavanje ovih pitanja. Ta opća pravila bi bila slijedeća; 

37

1) U rješavanju krivičnopravne uzročnosti mora se poći od dijalektičko-materijalističkog pogleda na 

svijet, odnosno da realni svjet postoji objektivno izvan svijesti, koja je sekundarna, izvedena i 

predstavlja samo odraz objektivnog svijeta. I u prirodi i u društvu vlada zakonitost, ali zakonitost 

koja vlada u društvu nije mehaničke prirode obzirom da je ljudska djelatnost svjesna djelatnost. 

Ljudske radnje su usmjerene na proizvođenje određenih rezultata. One su prije svega ciljne radnje. 

Ali pored ljudskih radnji, na proizvođenje određenih posljedica utiče i niz drugih uvjeta koji čine 

jedan kompleks u stalnom procesu kretanja; 

2) Pošto na prouzrokovanje posljedice djeluje čitav niz različitih uvjeta krivičnopravna uzročnost 

mora se ograničiti na pronalaženje onih uvjeta koji su prouzrokovali posljedicu. Među njima se 

mogu razlikovati neposredni i posredni uvjeti. Neposredni uvjeti su uzroci posljedice; 

3) Krivičnopravno istraživanje uzročnosti se mora ograničiti na ljudsku radnju sa ciljem da se 

ustanovi da li se ona nalazi među uvjetima koji su prouzrokovali posljedicu. Ako se radnja nalazi 

među tim uvjetima onda se ona ima smatrati kao uzrok posljedice pa čak i kada nema pretežni 

značaj od drugih uvjeta, bez obzira da li su oni djelovali istovremeno ili su nastupili kasnije. Ako je 

posljedica nastupila zbog naknadne radnje treće osobe, onda to ne utiče na prvobitni uzročni 

odnos, obzirom da ne dolazi do prekidanja uzročnog lanca sem u slučaju kada se nekom drugom 

radnjom presječe uzročni lanac koji je nastao dejstvom prvobitne radnje onda se ona ne može 

smatrati uzrokom krajnje posljedice; 

4) Uzročnost je objektivna veza između radnje i posljedice i nju treba posmatrati odvojeno od 

vinosti kao subjektivnog elementa djela ne negirajući time objektivno-subjektivni pojam krivičnog 

djela. 

Prema tome, ljudska radnja je uzrok posljedice uvijek kada se nalazi među neposrednim 

uvjetima posljedice kao i onda kada se nalazi među posrednim uvjetima, bez obzira što nema 

dominantno dejstvo i bez obzira što postoje naknadne radnje koje dopunjuju njeno dejstvo, sem 

ukoliko naknadnim radnjama nije presječen njen lanac uzročnosti i time odstranjeno njeno dejstvo 

na finalnu posljedicu. Ocjenu o tome da li je određena radnja uzrok nastanka posljedice jednog 

krivičnog djela mora biti donijet na osnovu procjene konkretnih objektivnih uvjeta logičkim 

zaključivanjem: ako do posljedice ne bi moglo da dođe da ta radnja nije izvedena, onda je ona 

uzrok posljedice, bez obzira na sadejstvo drugih činitelja, ali ako bi posljedica nastala i u odsustvu 

te radnje, onda ona nije uzrok te posljedice. 

Uzročnost kod krivičnih djela nečinjenja 

U pravnoj teoriji postoji takođe spor da li se kod krivičnih djela nečinjenja može govoriti o 

uzročnosti, tj. da li se nečinjenje može smatrati kao uzrok posljedice . Sve do polovine 19. vijeka 

smatralo se da se kod ovih djela uzročnost nalazi izvan radnje nečinjenja i da se kažnjivost kod 

ovih djela ne bazira na postojanju uzročnosti, već na postojanju protivpravnosti (Fojerbah). U 

razmatranju problema uzročnosti, kod krivičnih djela nečinjenja razvilo se više teorija. 

Po teoriji "o drugoj radnji" smatra se da nečinjenje ne može biti uzrok posljedice već radnja 

koju čovjek preduzima propuštajući radnju kojom bi mogao da spriječi nastupanje posljedice. 

Prema teoriji "o prethodnoj radnji" uzrok posljedice se ne nalazi u nečinjenju već u radnji 

preduzimanja obaveze na činjenje, npr. kod preduzimanja ugovorne obaveze o njegovanju 

bolesnika. Ova teorija je u suprotnosti sa principom krivičnog prava da vinost mora postojati u 

vrijeme učinjenja djela. 

Teorija interferencije polazi od toga da je uzrok posljedice u samom nečinjenju. Naime, u 

momentu kada se pojavi potreba za činjenjem kod učinitelja djela se javljaju dvije pobude: jedna 

da se spriječi nastupanje posljedice i druga koja potiskuje ovu prvu i omogućava da dođe do 

nečinjenja i nastupanja posljedice. I to potiskivanje je uzrok posljedice. Očigledno je da se psihički 

akt ne može smatrati uzrokom posljedice, jer uzročnost je objektivnog karaktera. 

38

Po teoriji zakonske fikcije (List i Majer) nečinjenje ne može biti uzrok posljedice, jer se njime ne 

može ostvariti nikakva posljedica u spoljnom svjetu. Pošto nečinjenje nema uzročnost, ono 

predstavlja zakonsku fikciju zato što postoji obaveza na činjenje te je stoga nečinjenje 

protivpravno i kažnjivo. 

U savremenom krivičnom pravu najviše je zastupljena teorija pravne uzročnosti po kojoj je 

nečinjenje uzrok posljedice u slučajevima kada postoji pravna obaveza na činjenje, tj. na 

sprečavanje posljedice (Lecclercq, 1957: 179-193). Ta obaveza zahtjeva da se prekine prirodni tok 

događaja, tj. da se presječe uzročni lanac koji zakonomjerno vodi ka posljedici. Naravno, da bi 

nečinjenje bilo uzrok posljedice, pored elemenata pravne dužnosti, treba da postoji i mogućnost da 

se spriječi posljedica. 

Mesto učinjenja krivičnog djela 

4. Mjesto i vrijeme učinjenja krivičnog djela 

Pravilo je da posljedica krivičnog djela nastupi na istom mjestu na kome je preduzeta i radnja 

učinjenja. Ali u malom broju slučajeva radnja i posljedica se ne odigravaju na istom mjestu, već se 

radnja čini na jednom, a posljedica nastupa na drugom mjestu (distanciona krivična djela) pa je 

potrebno utvrditi mesto učinjenja krivičnog djela i to iz slijedećih razloga: 1) da bi se utvrdila 

primjena krivičnog zakona Kosova u odnosu na inostrano krivično zakonodavstvo, 2) da bi se utvrdilo 

koji će od više krivičnih zakona Bosne i Hercegovine biti primjenjen na učinjeno krivično djelo, 3) da 

bi se mogla odrediti mjesna nadležnost suda i 4) da bi se utvrdilo postojanje krivičnog djela kada je 

mjesto elemenat njegovog bića. 

Za određivanje mjesta učinjenja distancionih krivičnih djela postoje tri teorije: djelatnosti, 

posljedice i jedinstva. 

Po teoriji djelatnosti uzima se kao mjesto učinjenja ono mjesto gde je učinitelj preduzeo, 

odnosno propustio činjenje, bez obzira gdje je nastupila posljedica. Po teoriji posljedice ili uspjeha 

mjesto učinjenja je mjesto gdje je posljedica nastupila, bez obzira na to gdje je učinitelj radio jer je 

tek sa nastupanjem posljedice ostvareno krivično djelo. Po teoriji jedinstva (ubikviteta) kao mjesto 

učinjenja krivičnog djela uzima se kako mjesto gde je učinitelj preduzeo, odnosno propustio činjenje, 

tako i mjesto gde je nastupila posljedica. Ova teorija je prihvaćena u najvećem broju 

zakonodavstava kao i u Kosovu (čl. 33. KZ). 

U slučaju kažnjivog pokušaja mjesto učinjenja je mjesto gdje je učinitelj radio kao i mjesto gdje 

je posljedica prema planiranju učinitelja trebala da nastupi. Kod trajnih krivičnih djela uzima se da je 

djelo učinjeno u svakom mjestu gdje je proizvedeno protivpravno stanje trajalo, a kod produženog i 

kolektivnog krivičnog djela kao mjesto učinjenja uzima se svako ono mjesto na kome je učinitelj 

radio, odnosno svako mjesto gde je bilo koja pojedinačna posljedica nastupila. Kod saučesništva, 

zbog njegove akcesorne prirode, kao mjesto učinjenja krivičnog djela se smatra mjesto gde je 

učinitelj radio ili bio dužan da radi odnosno gde je potpuno ili djelimično nastupila posljedica djela 

kao i mjesto gdje je saučesnik radio ili bio dužan da radi odnosno mjesto gdje je posljedica prema 

umišljaju saučesnika trebalo da nastupi. 

Vrijeme učinjenja krivičnog djela 

Pitanje vremena kada je učinjeno krivično djelo postavlja se kod krivičnih djela kod kojih se 

radnja preduzima u jednom, a posljedica nastupa u drugom vremenskom trenutku. Vrijeme učinjenja 

krivičnog djela je značajno za utvrđivanje: 1) starosti učinitelja, njegove uračunljivosti i krivnje 

(vinosti), 2) važenja krivičnog zakona na konkretni slučaj, 3) zastarjelosti krivičnog gonjenja kaja 

počinje teći od dana učinjenja krivičnog djela i 4) za kvalifikaciju krivičnih djela kod kojih je vrijeme 

učinjenja elemenat bića. 

39

Kao i kod određivanja mjesta učinjenja krivičnog djela tako se i ovdje razlikuju teorije 

djelatnosti, posljedice i jedinstva. 

Po teoriji djelatnosti smatra se da je krivično djelo učinjeno u vrijeme preduzimanja radnje 

učinjenja, prema teoriji posljedice smatra se da je djelo učinjeno u vrijeme kada je posljedica 

nastupila, dok se po teoriji jedinstva smatra da je krivično djelo učinjeno kako u vrijeme 

preduzimanja radnje, tako i u vrijeme nastupanja posljedice. 

Krivični zakon Kosova prihvata teoriju djelatnosti jer je u čl. 32. KZ predviđeno da se kao 

vrijeme učinjenja krivičnog djela smatra vrijeme kad je učinitelj radio ili trebao da radi bez obzira na 

to kada je posljedica nastupila. Kad je učinitelj trebao (bio dužan) da radi može biti određeno 

propisima ili faktičkim stanjem stvari odnosno stvarnim okolnostima. Kod produženog i kolektivnog 

krivičnog djela kao vrijeme učinjenja smatra se svako ono vrijeme u kome je preduzeta pojedinačna 

radnja, a zastarjelost počinje teći od vremena preduzimanja posljednje radnje. Kod trajnih krivičnih 

djela kao vrijeme učinjenja smatra se svako vrijeme trajanja protivpravnog stanja, a zastarjelost 

počinje da teče od momenta prestanka ovog stanja. 

IV DRUŠTVENA OPASNOST, PROTIVPRAVNOST 

I ODREĐENOST KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam društvene opasnosti 

Svako djelo kojim se povređuje ili ugrožava zaštićeno (lično ili društveno) dobro ili vrijednost od 

većeg značaja jeste društveno opasno djelo. Društvena opasnost se ostvaruje prouzrokovanjem 

posljedice na objektu radnje preduzetom ljudskom radnjom. Ona je sadržana u efektima radnje i 

posljedice i čini socijalnu sadržinu krivičnog djela. Praktično kroz društvenu opasnost se ispoljava 

vrijednosna sadržina učinjenog krivičnog djela. To je materijalni elemenat krivičnog djela koji je 

oslonjen na realno ponašanje učinitelja djela koji ukazuje na odnos između preduzete radnje i 

ostvarene posljedice. 

Bez postojanja društvene opasnosti nema krivičnog djela. Dakle, krivično djelo može postojati 

samo ako je ono društveno opasno djelo. Ovaj opći elemenat pojma krivičnog djela nije izričito 

određen u Privremenom krivičnom zakonu Kosova, no možemo reći da nema krivičnog djela koje nije 

istovremeno i društveno opasno jer je upravljeno na povređivanje ili ugrožavanje osobnih sloboda i 

prava čovjeka i drugih prava i društvenih vrijednosti zajamčenih i zaštićenih ustavom, 

međunarodnim pravom odnosno pravnim poretkom. 

Po našem mišljenju, društvena opasnost je samostalni elemenat. Ona nije sadržana u elementu 

protivpravnosti, već u krivičnom djelu kao materijalnom aktu u spoljnom svijetu. Društvena opasnost nije 

apstraktna kategorija koja je vječita i nepromjenljiva. Naprotiv, ona je realna društvena pojava i kao takva 

historijski i klasno uvjetovana. Ona je, dakle, promjenljiva kategorija, zavisna od konkretnih uvjeta života 

određene društvene zajednice. Tako, izvjesna djela koja su bila društveno opasna u jednoj epohi, nisu to u 

drugoj. Čak i u jednom istom društvu društvena opasnost se mjenja zavisno od razvitka toga društva iz 

etape u etapu. Otuda u jednoj etapi neka djela mogu biti društveno opasna a u drugoj ne, i obrnuto. Iz 

ovoga proizlazi da je društveno opasno djelo samo ono djelo koje je opasno za određeno društvo u 

određenom vremenu. 

Društveno opasno djelo treba razlikovati od opasnog djela. Naime, u društvu postoji čitav niz djela koja 

su opasna za sigurnost ljudi i imovine i, prema tome, štetna, ali koja se ne smatraju društveno opasnim 

djelima jer su istovremeno i korisna, pa je društvena korist od činjenja tih djela daleko, čak nesrazmjerno 

veća od njihove opasnosti i štetnosti. 

40

Međutim, svako društveno opasno djelo nije istovremeno i krivično djelo. Da bi društveno opasno djelo 

bilo krivično djelo ono mora biti predviđeno u zakonu kao krivično djelo i ako je za njegovog učinitelja 

određena krivična sankcija. Iz ovoga proizlazi da svako društveno opasno djelo nije krivično djelo, a da je svako krivično 

djelo društveno opasno. Krivično djelo koje izgubi karakter društveno opasnog djela prestaje da bude krivično djelo. 

Ukoliko takvo djelo ostane inkriminirano u zakonu, ono ima samo formalnopravni karakter krivičnog djela. 

2. Vrste društvene opasnosti 

Sva krivična djela nisu podjednako društveno opasna, već su neka više a druga manje opasna za određeno društvo 

u određenom vremenu. Čak ni jedno isto krivično djelo nema istu društvenu opasnost u svim periodima razvitka toga 

društva. Sve to ukazuje da je društvena opasnost promjenljiva, relativna kategorija te da se može stepenovati. 

Stepenovanje se vrši na bazi intenziteta društvene opasnosti. A intenzitet zavisi od značaja napadnutog dobra, jačine 

povrede, odnosno ugrožavanja, od načina, sredstva, vremena i mjesta učinjenja djela i drugih okolnosti učinjenja itd. 

Prvi određujući elemenat opasnosti je značaj napadnutog dobra u sistemu drugih dobara. Što je značajnije dobro za 

određeno društvo to će i krivično djelo kojim se napada na njega predstavljati veću društvenu opasnost. Drugi 

određujući elemenat jeste obim i intenzitet posljedice koja je realizirana ili koja je bila moguća. Poseban uticaj na 

intezitet posljedice, a time i na društvenu opasnost djela, mogu da imaju način, sredstvo, mjesto i vrijeme 

učinjenja djela. 

Kad zakonodavac vrši stepenovanje društvene opasnosti, on polazi od procjene društvenog značaja 

dobra u sistemu drugih dobara i od apstraktne procjene mogućeg obima i prosječnog intenziteta posljedice, 

dok sud utvrđuje obim i intezitet svakog krivičnog djela u konkretnom slučaju, tj. njegovu stvarnu 

društvenu opasnost. Stepenovanjem društvene opasnosti određuje se težina krivičnog djela. Ukoliko je 

djelo više društveno opasno utoliko je teže i obrnuto. Težina djela se izražava u krivičnoj sankciji, tj. u vrsti 

i mjeri kazne. Za najteža krivična djela predviđa se i najteža vrsta kazne. Prema tome, intenzitet društvene 

opasnosti krivičnog djela dobija svoj izraz u težini kazne po vrsti i mjeri. 

Tako se razlikuju dvije vrste društvene opasnosti: opća i posebna društvena opasnost. 

Opća društvena opasnost djela je opasnost koju ima jedno krivično djelo u odnosu na drugo 

krivično djelo kao što su npr. špijunaža, krađa, falsificiranje novca, itd. Krivična djela imaju različitu 

opasnost za društvo, s obzirom da su usmjerena na dobra različite vrijednosti za društvenu 

zajednicu. S obzirom na vrijednost dobra, svako krivično djelo ima svoju opću opasnost i mjesto u 

sistemu krivičnih djela. Prema općoj društvenoj opasnosti zakonodavac propisuje vrstu i mjeru kazne 

za svako krivično djelo u posebnom djelu krivičnog zakona. Nju, dakle, određuje zakonodavac na 

osnovu apstraktne procjene značaja objekta zaštite i mogućeg obima i intenziteta posljedice. 

Posebna društvena opasnost postoji kod konkretnih oblika i vidova ispoljavanja istog krivičnog 

djela. Posebnu društvenu opasnost utvrđuje sud u svakom konkretnom slučaju na bazi neposedno i 

stvarno prouzrokovane posljedice. Značaj posebne društvene opasnosti ogleda se u tome što ona 

ukazuje na razlike koje postoje između učinjenih više krivičnih djela iste kvalifikacije (odnosno iste 

vrste npr.: ubistva, krađe ili pronevjere). Posebna društvena opasnost je od značaja za odmjeravanje 

kazne, a samo izuzetno i za postojanje krivičnog djela. 

3. Protivpravnost 

Protivpravnost krivičnog djela je protivnost normi koja je sadržana u bilo kom važećem propisu 

jedne određene države. Norma kojoj se krivično djelo suprotstavlja ne mora biti sadržana u 

krivičnopravnom propisu, već u bilo kom propisu pozitivnog pravnog sistema države. Po pravilu, te 

norme se i nalaze u drugim granama prava i služe kao osnov za inkriminaciju društvenih opasnih 

djela. Iz ovoga proizlazi, da protivpravnost predstavlja pravni osnov za određivanje krivičnih djela. 

41

Kroz protivpravnost društvo određuje svoj stav prema ponašanju pojedinca kojim on krši neku 

njegovu zapovjest, odnosno zabranu. Ona je opći elemenat krivičnog djela što znači da nema 

krivičnog djela koje nije protivpravno. 

No, u pravnoj teoriji postoje i druga shvatanja o pojmu protivpravnosti. Tako je Binding prvi 

ukazao na razliku koja postoji između norme i krivičnopravnog propisa. Normama se nešto naređuje 

ili zabranjuje, dok se krivičnopravnim propisima propisuju sankcije za povredu normi. Norme nisu, 

prema Bindingu, sadržane u krivičnopravnim propisima već propisima javnog prava, a proizlaze iz 

pranorme na kojoj se zasniva nepisano pravo. I upravo zbog te razlike krivičnim djelom se ne 

povređuju krivičnopravni propisi, već norme. Čineći krivično djelo učinitelj ne vrijeđa krivičnopravni 

propis u kome je opisano djelo, jer on radi u saglasnosti sa njim, već vrijeđa normu koja je izvan 

propisa. 

Neki autori prave razliku između formalne i materijalne protivpravnosti. Tako, po Listu, formalno 

je protivpravna ona radnja koja se pojavljuje kao prekršaj izvjesne državne norme, odnosno kao 

prekršaj izvjesne zapovjesti ili zabrane pravnog poretka. Materijalna protivpravnost se pojavljuje kao 

društveno štetno i asocijalno ponašanje. Po Mezgeru, formalna protivpravnost označava zabranjenost 

djela, a materijalna protivpravnost označava povredu ili izlaganje opasnosti određenih interesa 

društva. Prema Živanoviću protivpravnost u formalnom smislu je protivnost izvjesnom pravnom 

propisu, odnosno normi, u obliku napada na izvjesno krivično dobro, a u materijalnom smislu to je 

protivnost izvjesnom pravnom propisu, odnosno normi, u obliku napada na izvjesnu krivičnopravnu 

individualnu ili kolektivnu potrebu postojanja društva, države. 

Iz navedenog proizlazi da društvena opasnost i protivpravnost predstavljaju dva opća elementa 

krivičnog djela jedan materijalne, a drugi formalne prirode, ali koji su usko međusobno povezani. U 

najvećem broju slučajeva društveno opasno djelo je istovremeno i protivpravno. Međutim, moguće je 

da neko djelo bude društveno opasno, a da nije protivpravno. To je slučaj kod nastajanja novih 

društveno opasnih djela koja još nisu pravno regulirana, tj. nisu zabranjena. I obrnuto, mogu 

postojati djela koja su protivpravna, ali koja nisu društveno opasna u slučaju kada jedno djelo, koje 

je inače predviđeno u zakonu kao krivično djelo tokom vremena zbog promjenjenih društvenih prilika 

izgubi karakter društveno opasnog djela, a zadrži i dalje protivpravni karakter. 

Protivpravnost kao opći elemenat krivičnog djela ne ulazi u zakonski opis djela. Naime, postoji 

pretpostavka da je svako krivično djelo protivpravno, jer inače ne bi moglo biti krivično djelo. 

Međutim, kod pojedinih krivičnih djela zakonodavac posebno unosi elemenat protivpravnosti u opis 

krivičnog djela kao elemenat njegovog bića. Ovo je učinjeno da bi se napravila razlika između 

slučajeva kada je određena djelatnost inače dozvoljena i na propisima zasnovana od slučajeva kada 

je ista djelatnost protivpravna radnja kojom se ostvaruje krivično djelo. Isto tako, zakonodavac unosi 

protivpravnost u opis nekih krivičnih djela da bi podvukao njihovu specifičnost po kojoj se razlikuju 

od sličnih krivičnih djela. 

Unošenje elementa protivpravnosti u biće pojedinih krivičnih djela ne znači da ostala krivična 

djela koja u svom biću nemaju ovaj elemenat, nisu protivpravna. Naprotiv, protivpravnost je opća 

karakteristika svih djela, samo što je u ovim slučajevima ona zbog praktične potrebe posebno unijeta 

u biće krivičnog djela. Ovo razlikovanje opisa krivičnih djela gde je unijet elemenat protivpravnosti ili 

ne, značajno je i sa aspekta krivnje jer umišljaj učinitelja krivičnog djela sa elementom 

protivpravnosti zahtjeva da je učinitelj pri činjenju takvog djela bio svjestan protivpravnosti svog 

postupanja. 

4. Određenost djela u zakonu 

Da bi jedno djelo bilo krivično djelo potrebno je da pored postojanja društvene opasnosti i protivpravnosti, 

bude predviđeno u zakonu kao krivično djelo. Bez predviđenosti u zakonu ni jedno djelo ne može se smatrati 

krivičnim djelom. S obzirom da su i protivpravnost i predviđenost djela u zakonu formalnopravni elementi postavlja 

se pitanje kako mogu postojati ova dva elementa uporedo i kakav je odnos među njima. 

42

Protivpravnost je protivnost normi, odnosno zapovjesti ili zabrani sadržanoj u bilo kom pravnom propisu. 

Određenost djela u zakonu znači da krivično djelo odnosno krivična sankcija za njegovog učinitelja, može biti 

predviđena samo zakonom, a ne i drugim podzakonskim propisom. U praksi se može desiti da bude učinjeno djelo 

koje je protivpravno ali koje nije određeno u zakonu kao krivično djelo. S druge strane, jedno djelo može biti 

predviđeno u zakonu kao krivično djelo, ali da u konkretnom slučaju nije protivpravno zbog postojanja nekog od 

osnova koji isključuju krivično djelo (nužne odbrane ili krajnje nužde). Nepostojanje elementa protivpravnosti u 

ovom slučaju isključiće postojanje krivičnog djela. U ovakvim slučajevima postoji nesaglasnost, između 

protivpravnosti i određenosti djela u zakonu. 

Određenost djela u zakonu, dakle, predstavlja opći formalni elemenat pojma krivičnog djela. Ona 

se u teoriji naziva još i zakonski elemnat krivičnog djela. Po ovom elementu se krivično djelo 

razlikuje od drugih kažnjivih djela. Pošto se krivično djelo može odrediti samo zakonom, to je i 

krivično pravo isključivo zakonsko pravo. 

Princip legaliteta u krivičnom pravu se upravo i izražava kroz određenost krivičnog djela i kazne 

u zakonu što se označava sentencom ''nullum crimen nula poena sine lege''. On je uveden u krivično 

pravo pod uticajem učenja klasične škole. Princip legaliteta ili zakonitosti krivičnog djela i kazne 

predstavlja osnovno načelo krivičnog prava što proizlazi iz čl. 1. KZ koji glasi: ''Krivična djela, 

krivične sankcije i mjere obaveznog tretmana propisuju se samo zakonom. Nikome ne može biti 

izrečena krivična sankcija niti mjera obaveznog tretmana za djelo koje, prije nego što je učinjeno, 

nije zakonom bilo određeno kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana krivična sankcija 

ili mjera obaveznog tretmana". 

Iz principa legaliteta proizlaze slijedeći zaključci: 1) nijedno djelo ne može biti krivično djelo prije 

nego što je određeno u zakonu kao krivično djelo, 2) za jedno krivično djelo, koje je predviđeno u 

krivičnom zakonu prije njegovog učinjenja, može se izreći samo ona kazna koja je u zakonu 

predviđena za to djelo odnosno druga sankcija koja je zakonom predviđena i koja se u konkretnom 

slučaju može izreći i 3) djelo koje je predviđeno u zakonu kao krivično djelo mora biti određeno tako 

da budu vidljiva njegova obilježja koja čine njegovo biće. 

Princip legaliteta ima društvenopolitički i pravni značaj. 

Društvenopolitički značaj ovog principa daje zaštitu i garanciju građanima od arbitrernosti i 

zloupotreba organa krivičnopravne represije u pogledu krivičnog gonjenja i kažnjavanja čime se štite 

njihova prava i slobode. S druge strane, putem određenosti djela i kazne ne samo što se garantira 

sloboda građana time što ne mogu biti kažnjeni za djelo koje nije bilo prije njegovog učinjenja 

predviđeno kao krivično djelo, već se putem ovog principa osigurava i jednakost građana pred 

krivičnim zakonom. Princip zakonitosti uspostavlja vladavinu prava nad samovoljom i predstavlja 

jedan od osnovnih postulata pravne države. Koje je ponašanje društveno opasno i kažnjivo utvrđuje 

zakonodavac putem zakonom opisanih elemenata djela i izvan tih zakonskih opisa nema kažnjivih 

ponašanja. Konačno, primjenom principa zakonitosti ostvaruje se garantivna (zaštitna) funkcija 

krivičnog prava. 

Pravni značaj ovog principa sastoji se u tome što se krivična djela mogu određivati samo 

zakonom, a ne i drugim podzakonskim aktima. Prema tome, isključena je mogućnost da sud ili bilo 

koji državni organ (organ uprave) može da stvara krivična djela. To pravo pripada samo 

zakonodavnim tijelima. Princip zakonitosti isključuje primjenu običajnog prava i analogije. Pravna 

sigurnost zavisi od ostvarivanja principa zakonitosti, a ostvarivanje ovog principa od jasnoće i 

preciznosti odredaba kojima se utvrđuju elementi krivičnih djela. 

43

V. OSNOVI KOJI ISKLJUČUJU KRIVIČNO DJELO 

Ako protivpravnost predstavlja zabranjenost jednog ponašanja zato što je protivno nekoj pravnoj 

normi iz pravnog sistema jednog društva, to znači da nema protivpravnosti ako zabrane nema ili ako 

je ona u konkretnom slučaju isključena. Isključenje protivpravnosti postoji onda kada je posebnom 

odnosno specijalnom normom dozvoljeno jedno ponašenje u određenom slučaju koje je inače 

zabranjeno i predstavlja krivično djelo. Norme kojima se dozvoljava zabranjeno ponašanje u 

konkretnom slučaju isključuju protivpravnost tako da u tom slučaju nema krivičnog djela. 

Okolnosti koje isključuju protivpravnost mogu biti sadržane u nekom pravnom propisu koji ih 

izričito nabraja ali mogu i da proizlaze iz osnovnih principa pravnog sistema zemlje. U krivičnom 

pravu postoje dvije vrste ovih osnova. To su: opći i posebni osnovi. Opći osnovi koji isključuju 

krivično djelo (usljed nedostatka protivpravnosti ili društvene opasnosti ili oba elementa zajedno) su 

zakonom izričito predviđeni i mogu se javiti kod svakog ili bar najvećeg broja krivičnih djela i 

učinitelja. To su: beznačajno djelo, nužna odbrana i krajnja nužda. Posebni osnovi nisu zakonom 

izričito predviđeni. Oni su proizvod pravne teorije i sudske prakse i mogu se javiti samo kod 

određenih krivičnih djela i njihovih učinitelja. 

1. Djelo malog značaja 

Društvena opasnost se u konkretnim oblicima ispoljavanja krivičnog djela u svakodnevnim životnim 

situacijama može javiti u različitom stepenu pa tako težina krivičnog djela zavisi od intenziteta konkretno 

ispoljene društvene opasnosti. A intenzitet društvene opasnosti zavisi od društvenog značaja napadnutog 

objekta i obima i intenziteta prouzrokovane posljedice. Tako krivično djelo koje ima određenu opću 

opasnost (za koju zakon propisuuje određenu vrstu i mjeru kazne), može u nizu konkretnih realizacija 

pokazati različit stepen posebne društvene opasnosti. Tu posebnu društvenu opasnost utvrđuje sud imajući 

u vidu objektivne i subjektivne okolnosti konkretno učinjenog krivičnog djela i njegovog učinitelja. U 

izvjesnim slučajevima intenzitet društvene opasnosti može biti tako mali da njeno postojanje bude gotovo 

beznačajno, jedva primjetno. U takvim slučajevima postoji djelo malog značajaa. 

Da ne bi došlo do kažnjavanja takvih učinitelja zakonodavac je u čl. 7. KZ predvidio da nije krivično 

djelo ono djelo koje je, iako sadrži zakonska obilježja krivičnog djela zbog malog značaja. Djelom malog 

značaja smatra se djelo koje predstavlja neznatnu opasnost zbog vrste ili težine djela, odsustva ili 

neznatnosti štetnih posljedica, okolnosti pod kojima je učinjeno, malog stepena krivične odgovornosti 

učinitelja ili njegovih ličnih prilika. Djelo je malog značaja ako na to ukazuju njegova priroda, težina, 

okolnosti pod kojima je učinjeno, nizak stepen krivične odgovornosti učinitelja ili njegove lične okolnosti. 

Djelo je malog značaja ako se njime ne napada neko dobro koje ima veću vrijednost ili veći 

značaj za društvo. Tako npr. krivična djela protiv života i tijela nisu djela malog značaja. Ona sadrže 

znatan kvantum društvene opasnosti bez kojeg ona ne mogu postojati. To znači da neka krivična 

djela ne mogu da se smatraju kao djela malog značaja zbog svoje prirode ili zbog karaktera objekta 

zaštite. Da li je djelo malog značaja ili ne, najlakše se može vidjeti prema vrsti i visini propisane 

kazne u zakonu. Kao djela malog značaja najčešće se javljaju ona krivična djela za koja su 

predviđene lakše vrste kazni i u manjem iznosu: novčana kazna i zatvor u kraćem trajanju. To, 

međutim, ne znači da su takva djela uvijek malog značaja samo zato što je predviđena blaga vrsta i 

mali iznos kazne. Da bi jedno krivično djelo bilo malog značaja potrebno je da, pored male težine 

djela, budu ispunjeni i drugi uvjeti koji se mogu odnositi na sredstvo, mjesto i vrijeme učinjenja 

djela, na pobude i motiv učinjenja djela. 

Prema vladajućem stanovištu, za ocjenu značaja djela uzimaju se u obzir sve objektivne i 

subjektivne okolnosti koje su postojale u vrijeme učinjenja djela, a ne i one koje su nastale poslije 

njegovog učinjenja. Tako, okolnosti kao što su otklanjanje posljedice, naknada štete, vraćanje stvari, 

izvinjenje, itd. ne mogu biti od značaja za tvrdnju da je djelo malog značaja, ali mogu uticati na 

odmjeravanje kazne. Odstupanje od ovog pravila može postojati u odnosu na okolnosti sprečavanja 

nastupanja posljedice. 

44

Daljnji uvjet za postojanje beznačajnog djela postoji kada je štetna posljedica neznatna ili odsutna 

(nepostojeća). To znači da je ovaj uvjet ispunjen samo u slučaju kada se posljedica krivičnog djela 

javlja u vidu ''štetne posljedice'', dakle, kada se posljedica ogleda na imovini, imovinskim pravima ili 

interesima pasivnog subjekta (u smislu njihovog umanjenja ili sprečavanja uvećanja). Smatra se da 

neznatna štetna posljedica postoji kod krivičnih djela čija se posljedica sastoji u povredi zaštićenog 

dobra i to onda kada je oštećenje takvo da ne umanjuje primjetno vrijednost ili upotrebljivost 

napadnutog dobra. 2 Ocjena o postojanju neznatne posljedice ne može se zasnivati samo na činjenici 

da je nastala posljedica mala po obimu ili po vrijednosti štete već i na činjenici kakav značaj ima ta 

objektivno mala posljedica za pasivnog subjekta u konkretnim uvjetima. To je, faktička činjenica koja 

mora biti u svakom konkretnom slučaju utvrđena od strane suda. Odsutnost štetne posljedice postoji 

kod krivičnih djela ugrožavanja kada je posljedica ispoljena u vidu apstraktne opasnosti. 

2. Nužna odbrana 

Djelo je učinjeno u nužnoj odbrani kad učinitelj djeluje da od sebe ili drugog odbije protivpravni, 

stvaran i neposredan napad a vrsta djela je srazmjerna stepenu opasnosti koji predstavlja napad (čl. 

8. st. 2. KZ). Dakle, nužnom odbranom se prouzrokuje povreda dobra napadača pri čemu takva 

povreda ne predstavlja krivično djelo iako je kao takva formalno predviđena u krivičnom zakonu. 

Ona se dakle javlja kao osnov za isključenje postojanja krivičnog djela. 

2.1. Elementi nužne odbrane 

Iz zakonskih definicija proizlazi da nužna odbrana ima dva elementa: 1) napad i 2) odbijanje 

napada. Da bi postojala nužna odbrana neophodno je da i napad i odbijanje napada ispunjavaju 

određene uvjete. 

2.1.1. Napad i uvjeti za postojanje napada 

Napad je radnja činjenja, a izuzetno i nečinjenja, koja je upravljena na povredu ili ugrožavanje 

nekog pravnog dobra. Da bi bio pravno relevantan u smislu nužne odbrane, napad mora da 

ispunjava određene uvjete: 

1) Napad može izvršiti samo čovjek. Ukoliko napad ne dolazi od čovjeka, već od životinje ili prirodne 

sile, onda postoji opasnost kao elemenat krajnje nužde. Napad može dolaziti od bilo kog čovjeka bez 

obzira na njegov uzrast, uračunljivost i krivnju. On može biti izvršen bilo kojom aktivnošću i bilo 

kojim sredstvom, fizičkim, hemijskim pa i upotrebom sila, energija i dresiranih životinja. 

2) Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnog dobra napadnutog: života, tijela, časti, 

morala, imovine, itd. On može biti upravljen protiv dobara fizičkih ali i pravnih osoba. Nužna odbrana 

postoji ne samo u slučaju odbijanja napada od sebe ili svog pravnog dobra već i u slučaju odbijanja 

napada od druge fizičke ili pravne osobe odnosno njihovog pravnog dobra kada one nisu u 

mogućnosti da to same učine. Neki autori smatraju da kod odbijanja napada od drugih osoba ne 

postoji nužna odbrana, već nužna pomoć. 

3) Napad mora biti protivpravan. Napad je protivpravan kada je protivan nekom pravnom propisu, tj. 

kada se ne vrši na osnovu nekog zakonskog ovlaštenja. Prema tome, napad koji je preduzet na 

osnovu zakonskog ovlaštenja nije protivpravan i protiv takvog napada nije dozvoljena nužna 

odbrana. Tako, nije dozvoljena odbrana protiv službene osobe koja preduzima službenu radnju u 

granicama zakonskog ovlaštenja. 

45

Ali ako službena osoba prekorači granice svog ovlaštenja, onda se to prekoračenje pretvara u 

protivpravni napad i protiv njega je dozvoljena nužna odbrana. Isto tako, i prekoračenje nužne 

odbrane se pretvara u protivpravni napad protiv koga je dozvoljeno preduzimanje odbrane u smislu 

odbijanja takvog napada. 

Pravo na nužnu odbranu postoji bez obzira na to da li je napadač svjestan protivpravnosti 

napada ili ne. To znači, da napad može dolaziti i od neuračunljive osobe ili djeteta. Bitno je da je 

napad protivpravan u objektivnom smislu. Iz ovoga proizlazi da nije dozvoljena nužna odbrana 

na nužnu odbranu. 

Napad je protivpravan i onda kada ga je napadnuti predvidio, pa čak i onda kada ga je on 

izazvao, tj. skrivio. Sporno je međutim da li postoji pravo na nužnu odbranu kada je napad 

izazvan u namjeri da se iskoristi kao povod za ubistvo ili nanošenje teške tjelesne povrede 

napadaču. Po jednom shvatanju (List), i u tom slučaju treba priznati pravo na nužnu odbranu, 

dok po drugom (Srzentić, Stajić, Lazarević), u ovakvom slučaju pravo na nužnu odbranu ne 

postoji za napadnutog, jer on zloupotrebljava pravo te zbog toga ne može ni tražiti pravnu 

zaštitu za svoj postupak. Po našem mišljenju, ovo drugo shvatanje je pravilno, jer se ne može 

dozvoliti zloupotreba prava koja se zapravo pretvara u protivpravnost. 3 Iz ovoga proizlazi da će 

pravo na nužnu odbranu postojati i onda kada je napad isprovociran, ali ne i onda kada je on 

namjerno izazvan sa ciljem da se nanese povreda napadaču zloupotrebom prava odbrane. 

4) Napad mora biti stvaran. On mora da postoji realno, tj. da predstoji ili da se neposredno 

vrši. Ako napad ne postoji stvarno, već je osoba imala pogrešnu predstavu, odnosno zabludu, 

iluziju o njegovom postojanju, tada nema osnova za postupanje u nužnoj odbrani. U takvom 

slučaju postoji uobražena ili putativna nužna odbrana. Putativna nužna odbrana ne isključuje 

krivično djelo, ali može biti osnov za isključenje krivnje. Naime, ovdje postoji krivično djelo 

učinjeno u zabludi, te će krivična odgovornost zavisiti od toga da li je zabluda u konkretnim 

okolnostima mogla biti od učinitelja djela otklonjena ili ne. Ako je učinitelj djela uz potrebnu 

pažljivost mogao da sazna da napad nije realan, on će odgovarati za djelo iz nehata, ukoliko je 

predviđeno kažnjavanje i za nehatno učinjenje takvog djela. U protivnom nema krivične 

odgovornosti. 

2.1.2. Odbrana i uvjeti za postojanje odbrane 

Pod odbijanjem napada ili odbranom podrazumjeva se radnja koja je upravljena na to da 

se otkloni napad i kojom se povređuje ili ugrožava neko dobro napadača. Odbrana takođe mora 

da ispunjava određene uvjete da bi bila pravno relevantna. 

1) Odbrana se mora ispoljiti u odbijanju napada. Ako odbrana nije upravljena na odbijanje 

napada, ona nije elemenat nužne odbrane. Ona je dakle zavisna od postojanja napada. Ako 

nema napada nema ni odbrane. Takva odbrana bez postojanja napada i sama predstavlja 

napad, a ako je izvršena u zabludi o postojanju napada predstavlja putativnu nužnu odbranu. 

2) Odbijanje napada mora biti upravljeno protiv napadača i to protiv bilo kojeg njegovog dobra, 

života, tijela, slobode, imovine itd. Ako se odbijanjem napada, tj. odbranom povrijedi dobro 

neke treće osobe, po pravilu, ne postoji nužna odbrana već krajnja nužda. Ali ako je napadač 

koristio dobra treće osobe u vršenju napada, postojaće nužna odbrana ako dođe do povrede tih 

dobara. 

3) Odbrana mora biti istovremena sa napadom. Istovremenost postoji ako je odbrana preduzeta u 

vrijeme kada napad direktno (neposredno) predstoji ili je započeo pa još traje. Napad direktno ili 

neposredno predstoji kada se iz konkretnih okolnosti može zaključiti da tek što nije započeo. 

46

Naravno, da li napad neposredno i direktno predstoji ili ne, zavisi od konkretne situacije i stvarne 

opasnosti koja iz nje proizlazi. Sama prijetnja da će se preduzeti napad bez preduzimanja prethodnih 

radnji iza kojih se može zaključiti da napad slijedi, ne može biti razlog za preduzimanje odbrane. 

Odbrana od budućeg napada nije dozvoljena, ali je dozvoljeno preduzimanje mjera predostrožnosti, 

odnosno preventivnih zaštitnih mjera koje počinju da djeluju u momentu otpočinjanja napada. 

Situacija je mnogo jednostavnija kada je napad započeo. Tada odbrana može otpočeti odmah 

pošto je počeo i napad ili pak bilo kog momenta u toku trajanja napada. Njeno trajanje, međutim, 

mora se poklopiti sa trajanjem napada. Onda kada napad prestane ili bude odbijen prestaje i pravo 

na nužnu odbranu. Svaka dalja djelatnost koja bi bila preduzeta, ne bi imala karakter nužne 

odbrane, već bi označavala reakciju na napad koji je završen. Tako npr. neće postojati nužna 

odbrana ako se napadač udaljava sa mjesta napada, a napadnuti ga sustigne i povrijedi. 

Pravo na odbranu se gubi ako je napad konačno prestao, ali ne i ako je privremeno prekinut. Kad 

je napad konačno prestao, a kada je privremeno prekinut predstavlja faktično pitanje. Napad je 

konačno prestao ako je napadač onesposobljen za dalji napad, ako mu je sredstvo napada oduzeto a 

rezervnog nema, ako sam baci sredstvo napada, a iz okolnosti se vidi da ne želi ili nema uvjeta da ga 

obnovi. Napad je prekinut privremeno ako postoji mogućnost da bude nastavljen, odnosno 

obnovljen. Prekidanjem akcije napad nije prestao pa je i odbrana istovremena i dozvoljena. 

4) Odbrana mora biti neophodno potrebna za odbijanje napada. Smatra se da je neophodno 

potrebna ona odbrana bez koje se napad ne bi mogao odbiti na drugi način osim da se nanese 

povreda nekom napadačevom dobru. Da li je odbrana bila neophodna, tj. jedini način da se napad 

odbije ili ne, i kada je ona srazmjerna napadu, predstavlja faktično pitanje koje sud rješava u 

svakom konkretnom slučaju imajući u vidu sve objektivne i subjektivne okolnosti napada i ličnosti 

napadača. Neophodnost odbrane predstavlja granicu postojanja nužne odbrane. 

Neophodnost odbrane za odbijanje napada ogleda se u primjeni adekvatnog načina i sredstva u 

odbrani onima koja su primjenjena u napadu. Da li su upotrijebljena sredstva i način, adekvatni ili 

ne, zavisi od mogućnosti izbora u konkretnom slučaju. Ako nije postojala mogućnost izbora od strane 

napadnutog, upotrijebljeno sredstvo i način su adekvatni ukoliko se bez njihove upotrebe ne bi 

mogao odbiti napad koji je preduzet. Ako je postojala mogućnost izbora, tada su ono sredstvo i način 

adekvatni ako se njima efikasno odbija napad i nanosi najmanja povreda napadačevog dobra. 

Adekvatnost sredstava se mora cijeniti u sklopu okolnosti slučaja a ne odvojeno. 

Da bi odbrana bila neophodno potrebna treba da postoji srazmjernost između napada i odbrane 

(odnosno vrijednosti napadnutog i napadačevog dobra koje je povređeno odbijanjem napada). U 

pogledu ovog uvjeta kojim se povređuje granica nužne odbrane, u pravnoj teoriji se razlikuju dva 

shvatanja. Po ranijem shvatanju, između napada i odbrane treba da postoji srazmjernost 

(ekvivalencija) da bi postojala nužna odbrana. Prekoračenjem te srazmjernosti prelazi se granica 

nužne odbrane pa se iz prava ide u nepravo. Po novijem shvatanju srazmjernost napada i odbrane 

nije potrebna, tako da se i dobro manje vrijednosti može braniti povredom dobra mnogo veće 

vrijednosti. 

2.1.3. Prekoračenje granica nužne odbrane 

Ako napadnuta osoba pređe granice odbrane koja je neophodno potrebna da se napad odbije, 

postoji prekoračenje nužne odbrane. A napadnuta osoba će prekoračiti granicu nužne odbrane ako 

svojom odbranom nanese daleko veću povredu od one koja je bila neophodno potrebna za odbijanje 

napada, odnosno ako napadaču nanese nesrazmjerno veću povredu od one koja je njemu prijetila ili 

ako produži sa odbranom i poslije prestanka odnosno odbijanja napada i nanese povredu koja je 

nepotrebna. 

Postoje dva oblika prekoračenja nužne odbrane: 1) po intenzitetu i 2) po širini ili obimu. 

47

Prekoračenje po intenzitetu ili intezivni ekces postoji kada se upotrijebi takav način odbrane koji nije 

neophodan ili takva sredstva koja su u odnosu na karakter i sredstva napada očigledno nepotrebna 

pa se tako nanosi povreda koja se ne može pravdati odbijanjem napada ili ako se nanese takva 

povreda napadaču koja je daleko veća od one koja je prijetila napadnutom. 4 Prekoračenje po širini ili 

ekstenzivni ekces, postoji kada je napad prestao, a sa odbijanjem se nastavi tako da se prouzrokuje 

nepotrebna povreda koja je izvan nužne odbrane ili kada učinitelj primjeni odbranu od očekivanog 

napada koji nije otpočeo a nije ni neposredno (direktno) predstojao. 

U slučaju prekoračenja nužne odbrane postoji krivično djelo za koje, po pravilu, učinitelj 

odgovara kao i za svako drugo krivično djelo, ukoliko kod njega postoje uvjeti za krivičnu 

odgovornost. Iako se za djelo učinjeno u prekoračenju nužne odbrane odgovara po općim propisima, 

čl. 8. st. 4. KZ, predviđa se mogućnost da se učinitelj takvog djela blaže kazni. Blaže kažnjavanje za 

djelo učinjeno u prekoračenju granica nužne odbrane opravdava se činjenicom da napadnuta osoba 

najčešće nije u mogućnosti da ocjeni granicu dokle je odbrana neophodna, a odakle prestaje da to 

bude zbog psihičkog stanja u kome se nalazi za vrijeme napada. 

Pored prekoračenja nužne odbrane kao osnova za blaže kažnjavanje učinitelja krivičnog djela, u 

zakonu se predviđa i prekoračenje granica nužne odbrane do koga je došlo usljed snažne traume ili 

straha (prepasti) koji su izazvani napadom. Obično ova afektivna stanja djeluju i na obim 

uračunljivosti, ali zakonodavac ne vezuje u ovom slučaju ni blaže kažnjavanje ni oslobođenje od 

kazne za neuračunljivost ili smanjenu uračunljivost, već za postojanje stanja snažne traume ili jakog 

straha (prepasti) koji su izazvani upravo napadom napadača bez obzira na intenzitet njihovog 

dejstva na uračunljivost koje nesumnjivo postoji. Pri postojanju ovih afektivnih stanja, sud može 

neograničeno ublažiti kaznu ili pak osloboditi učinitelja od kazne, što zavisi od konkretne situacije i 

nalaza suda o efektu dejstva ovih stanja na sposobnost učinitelja da odmjeri odbranu. 

3. Krajnja nužda 

Krajnja nužda postoji kada je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili drugog otkloni neposrednu 

neskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a ako pri tom učinjena šteta nije 

veća od one koja je prijetila (čl. 9. st. 2. KZ). 

To je treći opći osnov koji isključuje postojanje krivičnog djela. Ona je uvedena u krivično 

zakonodavstvo kao poseban institut u novije vrijeme za razliku od nužne odbrane koja je bila 

poznata još u rimskom pravu. Potrebu za njenim uvođenjem nametnule su životne situacije u kojima 

se dešavalo da dobro neke osobe kome prijeti opasnost povrede, može biti spaseno samo povredom 

dobra manje vrijednosti koje pripada nekoj drugoj osobi. Dakle, da bi se spasilo dobro veće 

vrijednosti preduzima se aktivnost otklanjanja opasnosti od njega i time se povrjeđuje dobro manje 

vrijednosti pri čemu to povređivanje ima sva obiležja krivičnog djela predviđenog u zakonu. Za 

razliku od nužne odbrane gdje postoji sukob između prava i neprava, ovdje postoji sukob između dva 

pravna interesa, odnosno sukob između dva prava. 

3.1. Elementi krajnje nužde 

Iz zakonskih definicija proizlazi da krajnja nužda ima dva osnovna elementa: 1) opasnost i 2) 

otklanjanje opasnosti. Za postojanje ovih elemenata zakon zahtijeva određene uvjete. 

48

3.1.1. Opasnost i uvjeti za postojanje opasnosti 

Opasnost je zlo koje ugrožava sigurnost jednog dobra i prijeti da dovede do njegovog oštećenja 

ili uništenja. Da bi opasnost bila pravno relevantna za postojanje ovog instituta, potrebno je da 

ispunjava određene uvjete: 

1) Izvori opasnosti mogu biti različiti: čovjek, životinja ili prirodne sile. Čovjek može brojnim 

radnjama izazvati opasnost, kao npr. saobraćajnim sredstvom, motornom silom, električnom 

strujom, otrovom itd. Domaće i divlje životinje konj, pas, bik, zmija i dr. mogu takođe izazvati 

opasnost po ljudsko dobro. Najzad, opasnost može biti prouzrokovana i prirodnim događajima, kao 

npr. poplavom, požarom, zemljotresom, cunamijem, itd. 

2) Opasnost može da prijeti bilo kojem pravnom dobru kao npr: životu, tijelu, zdravlju, imovini i dr. i 

to dobrima fizičke ili pravne osobe. 

3) Opasnost ne smije biti skrivljena. Ako osoba skrivljeno izazove opasnost ne može se pozivati na 

krajnju nuždu ako pri njenom otklanjanju povrijedi tuđe pravno dobro. Od skrivljene opasnosti, koja 

je izazvana sa umišljajem ili iz nehata, treba razlikovati izazvanu ali neskrivljenu opasnost. Opasnost 

koja je izazvana bez krivice ne isključuje pravo na postupanje u krajnjoj nuždi. 

4) Opasnost mora biti stvarna što znači da postoji ili da direktno (neposredno) predstoji tj. da je 

nastupila ili da može svakog momenta nastati. Imaginarna, uobražena opasnost ne daje pravo na 

krajnju nuždu. To je putativna ili uobražena krajnja nužda za koju važe ista pravila kao i za putativnu 

nužnu odbranu. Opasnost mora biti sadašnja, ali ne buduća, koja možda neće ni nastupiti. 

3.1.2. Otklanjanje opasnosti i uvjeti njenog otklanjanja 

Pod otklanjanjem opasnosti podrazumjeva se radnja, upravljena na očuvanje svog pravnog 

dobra ili dobra druge osobe pri čemu se povređuje tuđe pravno dobro, koja ima karakter krivičnog 

djela. Da bi otklanjanje opasnosti bilo relevantno sa aspekta krajnje nužde mora da ispunjava 

određene uvjete: 

1) Krajnja nužda postoji samo onda ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način, već samo 

povredom dobra neke treće osobe. Ovaj uvjet se ne traži kod nužne odbrane, jer se kod nužne 

odbrane povređuje napadačevo dobro a kod krajnje nužde dobro treće osobe koje je nedužno za 

nastupjelu opasnost. Tako, ako je opasnost mogla da se otkloni bjekstvom, a osoba takvu 

mogućnost nije iskoristila, već je nanijela povredu nečijeg dobra, neće postojati krajnja nužda. 

2) Otklanjanje opasnosti mora biti istovremeno sa postojanjem opasnosti. Istovremenost znači da se 

otklanja opasnost koja postoji ili koja tek što nije direktno nastupila. Ne može se otklanjati opasnost 

koja je prošla niti buduća opasnost koja se očekuje ali koja ne mora da nastupi. U takvom slučaju 

mogu se preduzeti preventivne zaštitne mjere koje će dejstvovati u trenutku nastupanja opasnosti. 

3) Učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo. Krajnja nužda može postojati samo ako je 

spašeno dobro veće vrijednosti od onog koje je žrtvovano, jer samo takva žrtva ima društveno 

opravdanje (npr. žrtvovanje imovinskog dobra radi spašavanja života). To znači da krajnja nužda ne 

može postojati ako je povrijeđeno dobro veće vrijednosti od sačuvanog dobra od opasnosti, (npr. da 

bi se spasila imovina od požara prouzrokuje se smrt neke osobe). Postavlja se, međutim, pitanje da 

li može postojati krajnja nužda kada su u pitanju dva dobra jednake vrijednosti. Po objektivnoj teoriji 

društvo u ovakvom slučaju nema razloga da pretpostavlja zaštitu jednog dobra drugom dobru pa je 

ravnodušno u pogledu činjenice koje će dobro biti spaseno. 

49

3.1.3. Prekoračenje granica krajnje nužde 

Ovo prekoračenje postoji kada osoba u otklanjanju opasnosti od svog dobra ili dobra druge osobe 

povrijedi dobro treće osobe koje je veće vrijednosti od onog koje je spašeno (intenzivni eksces) ili kada do 

otklanjanja opasnosti dođe prije nego što je ona uopće nastupila ili kada je već prošla (ekstenzivni eksces). 

Djelo učinjeno u prekoračenju krajnje nužde je krivično djelo za koje se odgovara po općim propisima. Po 

pravilu, do ovog prekoračenja dolazi zbog toga što osoba koja otklanja opasnost nije uvijek u mogućnosti 

da pravilno procjeni vrijednost jednog i drugog dobra, tj. granicu dozvoljenog postupanja u otklanjanju 

opasnosti na štetu tuđih dobara. Imajući u vidu ovu činjenicu čl. 9. st. 3. KZ predviđaju mogućnost da sud 

može blaže kazniti učinitelja za djelo učinjeno u prekoračenju krajnje nužde, a ako je prekoračenje učinjeno 

pod osobito olakšavajućim okolnostima sud može kaznu neograničeno ublažiti ili učinitelja osloboditi od 

kazne. 

Dužnost izlaganja opasnosti - isključuje postojanje krajnje nužde. Tako osoba koja je dužna da se 

izlaže opasnosti ne može odbiti izvršenje dužnosti pozivajući se na krajnju nuždu. U takvom slučaju postoji 

krivično djelo za koje se odgovara po općim pravilima ako je učinjeno u otklanjanju opasnosti. Npr. ljekar 

ne može odbiti da pruži pomoć bolesniku zbog toga što postoji opasnost da se i sam inficira. U ovim 

slučajevima neizvršenje dužnosti zbog postojanja opasnosti po život ili zdravlje ne isključuje postojanje 


Učinitelj koji je dužan da se u konkretnoj situaciji izloži opasnosti ne može se pozivati na krajnju nuždu 

ako u otklanjanju opasnosti učini krivično djelo. To su slučajevi dužnosti osobe koje su na osnovu zakona, 

radnog odnosa, profesije, ugovora i sl. dužne da se izlažu opasnostima (pripadnici vojske, policije, granične 

službe, protivpožarne službe, zdravstveni radnici i sl). Ali i tada ne postoji za ove osobe obaveza da se u 

svakoj situaciji izlože opasnostima već samo ako je u konkretnoj situaciji pod postojećim konkretnim 

okolnostima postojala njihova dužnost da se izlože konkretnoj opasnosti. Da li je neka osoba pri 

konkretnim okolnostima djela imala dužnost da se izloži određenoj opasnosti, određuje sud uzimajući u 

obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti učinjenog djela i ličnosti učinitelja. 

50

VI POKUŠAJ KRIVIČNOG DJELA 

1. Stadijumi u učinjenju krivičnog djela 

Od trenutka kada se kod učinitelja pojavi ideja, misao ili odluka o učinjenju krivičnog djela pa do 

preduzimanja radnje učinjenja može da postoji nekoliko stadijuma. Prvi stadijum se sastoji u 

donošenju odluke za učinjenje krivičnog djela. Pošto je donijeta odluka, učinitelj obično odmah 

pristupa i učinjenju krivičnog dela, tj. preduzimanju radnje i prouzrokovanje posljedice. Međutim, 

nije uvijek moguće pristupiti učinjenju radnje krivičnog djela neposredno poslije donošenja odluke 

zato što nedostaju sredstva ili što nije pronađen objekt ili što postoje prepreke koje prethodno treba 

otkloniti. 

Tako se javlja potreba za preduzimanjem jedne ili više pripremnih radnji. Najzad, učinjenjem 

radnje učinitelj može prouzrokovati zabranjenu posljedicu i ostvariti krivično djelo u potpunosti, a 

može i da ne uspije u prouzrokovanju zabranjene posljedice pa da djelo ostane u pokušaju. U prvom 

slučaju postoji svršeno krivično djelo, a u drugom pokušaj. Prema nekim autorima svršeno i 

pokušano krivično djelo se javljaju samo kao oblici ili forme pojave krivičnog djela u spoljašnjem 

svijetu. Dakle, moguća su četiri stadijuma u učinjenju krivičnog djela i to: 1) donošenje odluke, 2) 

pripremne radnje, 3) započinjanje učinjenja ili pokušaj krivičnog djela i 4) učinjenje krivičnog djela. 

Odluka za učinjenje krivičnog djela 

Donošenje odluke za učinjenje krivičnog djela predstavlja psihološki, misaoni i voljni proces koji 

se sastoji u prosuđivanju različitih mogućnosti i odabiranju jedne od njih i koncentraciji volje u cilju 

njenog ostvarenja. U ovom slučaju bira se krivična djelatnost i usmjerava volja ka njenom 

ostvarenju. 

Pošto donošenje odluke predstavlja jedan nevidljiv, unutrašnji psihološki proces, to sve dok 

odluka ne bude saopćena ili na drugi način izražena u spoljnom svijetu, ona ne može biti saznata, pa 

prema tome, ne može biti ni predmet krivičnopravne represije. Jer, ma kakva bila zločinačka odluka i 

ma kakva bila volja za njeno ostvarenje, ona ne može da prouzrokuje nikakvu posljedicu sve dok ne 

bude izražena, materijalizirana putem radnje u spoljnom svijetu. Iz tog razloga se ne kažnjava za 

proces donošenja odluke. 

Pripremne radnje 

Neka savremena krivična zakonodavstva izričito predviđaju pripremne radnje kao stadijum u 

učinjenju krivičnog djela. U tom slučaju su pripremne radnje one radnje kojima se umišljajno 

priprema učinjenje krivičnog djela. One se preduzimaju sa ciljem da se stvore pogodni uvjeti i 

pretpostavke za efikasno i uspješno učinjenje krivičnog djela. Po svom karakteru pripremne radnje 

predstavljaju čitav niz različitih djelatnosti koje prethode radnji krivičnog djela, one olakšavanju 

izvođenja radnje učinjenja, te stoga čine poseban stadijum u genezi nastanka krivičnog djela. To je 

drugi stadijum koji je moguć ali ne i neophodan. Moguć zato što pripremne radnje nisu uvijek i u 

svakom slučaju nužne za učinjenje krivičnog djela, one nisu uopće ili nisu uvjek potrebne dok su za 

učinjenje drugih djela ne samo potrebne nego i neophodne. S obzirom da pripremne radnje 

predstavljaju ispoljenu, i to najčešće fizičku aktivnost, za razliku od donošenja odluke kao psihičke 

aktivnosti, to one predstavljaju veću društvenu opasnost pa se stoga ozbiljnije i postavlja pitanje 

njihovog kažnjavanja. 

U savremenom zakonodavstvu zastupljena su dva shvatanja u pogledu kažnjavanja za 

pripremne radnje kao za opći institut, tj. kao za stadijum učinjenja krivičnog djela. Prema prvom 

shvatanju za pripremne radnje se u načelu ne kažnjava. Kažnjavanje može postojati u izuzetnim 

slučajevima koji moraju biti kao takvi izričito predviđeni u posebnom dijelu krivičnog zakona. 

51

Ovo je shvatanje prihvaćeno u krivičnom pravu Bosne i Hercegovine. Po drugom shvatanju za 

pripremne radnje treba predvidjeti kažnjavanje kao za opći institut i tako omogućiti ali i ograničiti 

kažnjavanje u konkretnim slučajevima u posebnom dijelu krivičnog zakona. 

Rijetka su savremena krivična zakonodavstva koja izričito predviđaju kažnjavanje za pripremne 

radnje kao za stadijum u učinjenju krivičnog djela.Takvi su: Krivični zakonik Holandije u čl. 46, 

Krivični zakonik Ruske federacije u čl. 29., Krivični zakonik Bjelorusije u čl. 15 i Krivični zakonik 

Bugarske u čl. 17. 

2. Pokušaj 

Pokušaj ili nedovršeno krivično djelo postoji kada je učinjenje krivičnog djela započeto sa umišljajem, 

ali nije dovršeno (čl. 20. KZ). To je dakle umišljajno započeto učinjenje krivičnog djela koje nije dovelo do 

nastupanja svih zakonskih obilježja krivičnog djela. Pokušaj predstavlja mogući stadijum krivičnog djela 

koji se kvalificira kao opći institut krivičnog prava. Kod pokušaja učinitelj, pošto je donio odluku i 

eventualno izvršio pripremne radnje, prelazi na ostvarivanje radnje učinjenja. Ali i pored preduzimanja 

radnje ne dolazi do nastupanja posljedice te se ne ostvaruje biće krivičnog djela u potpunosti, već samo 

djelimično. 

Praktično u savremenom krivičnom pravu je prisutna tendencija proširivanja zone kažnjivosti tako što 

se u procesu učinjenja krivičnog djela (pokušaj) proširuje prema prethodnoj fazi (pripremne radnje) 

obuhvatajući pojedine njene manifestacije. Tako dolazi do proširenja pojma svršenog djela kroz formalna 

krivična djela – djela bez posljedice. Na sličan način pojam i karakteristike pokušaja krivičnog djela 

određuju u druga savremena krivična zakonodavstva. 

To djelimično ostvarenje krivičnog djela preduzimanjem napada na zaštićeno dobro čini suštinu 

pokušaja. Pokušaj, dakle, predstavlja napad na krivičnim pravom zaštićena dobra sa ciljem da dođe do 

promjene na objektu napada, tj. do ostvarenja zabranjene posljedice. I upravo izostajanje ciljane posljedice 

određuje pokušaj kao društveno opasnu djelatnost bez rezultata. Preduzimanje radnje krivičnog djela 

kojom se napada na zaštićeni objekat i izostanak posljedice koja se htjela ostvariti preduzetom radnjom 

čine bitne elemente pokušaja bez obzira na to da li je napad bio podesan za ostvarenje posljedice ili ne. 

Prema tome, pokušaj postoji onda kada je krivično djelo započeto sa umišljajem ali nije dovršeno bez 

obzira da li je moglo biti dovršeno ili ne tj. da li je posljedica mogla nastati ili ne. 

Za postojanje pokušaja je potrebno ispunjenje slijedećih uvjeta: 1) umišljajna djelatnost, odnosno 

odluka za učinjenje krivičnog djela, 2) da je to djelo započeto i 3) da djelo nije dovršeno. 

1) Za pokušaj je potrebno postupanje sa umišljajem. To znači da nema pokušaja iz nehata kao što pokušaj 

nije moguć kod nehatnih krivičnih djela. Djelo je preduzeto sa umišljajem ako je postojala odluka o njegovom 

učinjenju. 

2) Da bi postojao pokušaj djelo mora biti započeto. A djelo je započeto onda kada je preduzeta radnja 

učinjenja, jedna ili više djelatnosti koje ulaze u sastav bića krivičnog djela. Radnja učinjenja je započeta 

kada je preduzeta prva djelatnost koja ulazi u sastav radnje učinjenja kao i kada su izvedene sve 

djelatnosti koje ulaze u njen sastav, tj. kada je radnja u potpunosti ostvarena. 

3) Suštinu pokušaja čini odsustvo posljedice, odnosno što preduzeto djelo nije dovršeno. To je moguće ako 

je radnja učinjenja započeta pa prekinuta ili ako je radnja učinjenja dovršena ali posljedica nije nastupila. 

Prema tome, nepostojanje posljedice, njen izostanak odnosno nenastupanje je najbitniji elemenat 

pokušaja. 

52

2.1. Vrste pokušaja 

Zakoni razlikuju dvije vrste pokušaja: svršeni i nesvršeni, dok je u pravnoj teoriji poznat i kvalificirani 

pokušaj. 

Svršeni pokušaj (delictum perfectum koji neki autori nazivaju promašeno krivično djelo) postoji kada je 

učinitelj započeo i dovršio radnju učinjenja, ali posljedica nije nastupila. 

Nesvršeni pokušaj (delictum imperfectum koji neki autori nazivaju prost pokušaj) postoji kada učinitelj 

započne radnju učinjenja ali je ne dovrši. Ova je dioba pokušaja od značaja za utvrđivanje postojanja 

dobrovoljnog odustanka i kod odmjeravanja kazne. Kod svršenog pokušaja dobrovoljni odustanak nije 

uvijek moguć. Za nesvršeni pokušaj se, po pravilu, blaže kažnjava nego za svršeni. 

Kvalificirani pokušaj postoji kada se preduzetom radnjom, kojom se htjelo ostvariti pokušano djelo, 

prouzrokovalo biće drugog krivičnog djela. Ovaj pokušaj je od značaja za pravnu kvalifikaciju djela. Naime, 

u ovakvim slučajevima postoji pokušano krivično djelo, a činjenica da je tim pokušajem ostvareno drugo 

krivično djelo uzima se u obzir kod odmjeravanja kazne za pokušano krivično djelo. Ukoliko je pokušano 

lakše, a proizašlo neko drugo teže krivično djelo, onda će postojati ili kvalificirano djelo ili sticaj, ukoliko 

teže djelo ne apsorbuje pokušano djelo. 

2.2. Pravna priroda pokušaja 

U pravnoj teoriji se razmatra pitanje opravdanosti i granica kažnjavanja za pokušaj krivičnog 

djela budući da ovdje nema posljedice kojom bi bio povrjeđen objekt zaštite. U davanju odgovora na 

ova pitanja, razlikuju se tri shvatanja: objektivno, subjektivno i objektivno-subjektivno. 

Po objektivnoj teoriji pravni osnov pokušaja nalazi se u postojanju opasnosti za određeno pravno 

dobro, s obzirom da je postojala realna mogućnost da ono bude povrijeđeno. Stoga se za pokušaj 

kažnjava, ali blažom kaznom jer nema posljedice. 

Po subjektivnoj teoriji pravni osnov pokušaja nalazi se u ispoljenoj kriminalnoj volji učinitelja 

djela pri preduzimanju radnje. Zato i nema razlike između pokušaja i svršenog krivičnog djela jer se 

u oba slučaja podjednako ispoljava kriminalna ili zločinačka volja učinitelja. Stoga se za pokušaj 

podjednako kažnjava kao i za svršeno krivično djelo s tim što se kazna može ublažiti. 

Po objektivno-subjektivnoj teoriji suština pokušaja se nalazi u postojanju opasnosti za zaštitni 

objekt kao i u izraženoj zločinačkoj, odnosno kriminalnoj volji učinitelja djela. Učinitelj krivičnog djela 

može biti blaže kažnjen za pokušaj nego za svršeno krivično djelo. Ova kombinirana teorija je danas 

najčešće prihvaćena od strane krivičnog zakonodavstva. 

U krivičnom pravu Bosne i Hercegovine za pokušaj krivičnog djela se kažnjava u granicama 

propisane kazne i to kada se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći tri godine zatvora ili teža 

kazna, a u pogledu drugih krivičnih djela samo onda kada zakon propisuje da će se kazniti za 

pokušaj. Iz ovoga slijedi da je za kažnjavanje pokušaja od značaja težina krivičnog djela izražena u 

vrsti i visini propisane kazne. No, zakonodavac ovlašćuje sud da za pokušaj može blaže kazniti nego 

za svršeno krivično djelo, što znači da je pokušaj fakultativni osnov ublažavanja kazne. 

3. Nepodoban pokušaj 

Nepodoban pokušaj postoji kada do nastupanja posljedice nije došlo zbog toga što su nepodobna 

sredstva sa kojima je ili neodgovarajući objekt prema kome je preduzeto učinjenje djela bili takvi da 

se krivično djelo nije moglo uopće učiniti (čl. 21. KZ). Praktično do nepodobnog pokušaja dolazi zato 

što sredstva nemaju takva svojstva da bi se sa njima mogla prouzrokovati posljedica ili je predmet 

neprijemčiv, neprikladan i nepogodan za posljedicu koja se htjela na njemu proizvesti. Zbog 

postojanja negativnih svojstava na strani sredstava kojima se djelo čini ili predmeta na kome se čini, 

nema objektivne mogućnosti za učinjenje krivičnog djela. 

53

To znači da tim sredstvima, odnosno na tom predmetu u datim uvjetima ne samo učinitelj nego ni 

bilo koja druga osoba ne bi mogla učiniti namjeravano krivično djelo. 

Ali nema nepodobnog pokušaja ako je sredstvo ispravno ali učinitelj nije znao da ga upotrijebi, 

odnosno da rukuje sa njim, kao npr. da aktivira mehanizam za opaljenje na eksplozivnom sredstvu, 

da otkoči obarač na automatskom oružju, da uključi elektronski uređaj za daljinsko opaljenje, itd. 

Naime, nepodobnost, neprikladnost učinitelja u rukovanju sredstvom u izvođenju radnje krivičnog 

djela ne dovodi do nepodobnog pokušaja. Nema nepodobnog pokušaja takođe ni u slučaju 

preduzimanja nerealnih i apsurdnih djelatnosti kao što su mistične djelatnosti magije i vračanje u 

cilju učinjenja krivičnog djela (npr. protiv života, tijela, zdravlja, braka, itd.) iz razloga što takve 

djelatnosti nemaju uzročno dejstvo na realiziranje posljedice pa stoga ni stvarnu društvenu opasnost. 

3.1. Vrste nepodobnog pokušaja 

U pravnoj teoriji se razlikuju apsolutno i relativno nepodoban pokušaj. 

Apsolutno nepodoban pokušaj postoji onda kada su sredstva sa kojima je pokušano učinjenje ili 

predmet na kome je pokušano učinjenje krivičnog djela takvi da krivično djelo nije moglo biti 

ostvareno ni pod kojim uvjetima (ubistvo leša ili prekid trudnoće nad ženom koja nije bremenita). 

Relativno nepodoban pokušaj postoji kada su sredstva ili predmet po svojim svojstvima inače, po 

pravilu, podobni, prikladni, prijemčivi za učinjenje krivičnog djela, ali u konkretnom slučaju nisu bili 

podobni zbog izvjesnih okolnosti koje su u tom momentu djelovale, tako da su eliminirale neko 

svojstvo ili podobnost sredstva, odnosno objekta za ostvarenje posljedice. Krivično zakonodavstvo 

Bosne i Hercegovine ne poznaje ovu diobu nepodobnog pokušaja. 

3.2. Pravna priroda nepodobnog pokušaja 

U teoriji se razmatra pitanje opravdanosti i granica kažnjavanja za nepodoban pokušaj krivičnog 

djela. U davanju odgovora na ova pitanja razlikuju se tri shvatanja: objektivno, subjektivno i 

objektivno-subjektivno. 

Prema objektivnoj teoriji razlikuje se kažnjavanje za apsolutno i relativno nepodoban pokušaj. 

Kod apsolutno nepodobnog pokušaja uopće ne postoji mogućnost da nastupi posljedica krivičnog 

djela pa ga zato i ne treba kvalificirati kao pokušaj pa ni kazniti njegovog učinitelja. Kod relativno 

nepodobnog pokušaja postoji očigledna i realna opasnost za napadnuto dobro pa se za takav pokušaj 

učinitelj kažnjava. 

Po subjektivnoj teoriji osnov za odgovornost i kažnjivost je ispoljavanje zločinačke, kriminalne 

volje učinitelja, a ona je na isti način manifestirana kod obje vrste nepodobnog pokušaja za što 

njihove učinitelje treba podjednako kazniti. 

Prema objektivno-subjektivnoj teoriji za relativno nepodoban pokušaj u načelu se kažnjava, a za 

apsolutno nepodoban pokušaj se kažnjava samo kada je izvršen pod okolnostima i uvjetima koji 

ukazuju na njegovu opasnost. 

Ovakvo shvatanje je zastupljeno i u Privremenom krivičnom zakonu Kosova, koji ne pravi razliku 

nepodobnog pokušaja na relativno i apsolutno nepodoban pa ni razliku u njihovom kažnjavanju. 

Naime, za nepodoban pokušaj se kažnjava kao i za pokušaj krivičnog djela – kada se radi o 

krivičnom djelu za koje je zakonom propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna ili kada to zakon 

izričito predviđa, pri čemu sud ima mogućnost da takvog učinitelja blaže kazni ili u potpunosti 

oslobodi od propisane kazne. 

54

4. Dobrovoljni odustanak 

Dobrovoljni odustanak postoji onda kada je učinitelj pokušao učinjenje krivičnog djela ali je 

dobrovoljno, svojevoljno odustao od njegovog učinjenja (čl. 22. KZ). Kod nepodobnog pokušaja 

dobrovoljni odustanak nije moguć. Da bi odustanak od pokušaja krivičnog djela bio pravno 

relevantan, potrebno je da ispunjava dva uvjeta: 1) odustanak mora da bude dobrovoljan (dakle 

svojevoljan) i 2) odustanak mora da bude konačan. Odustanak je dobrovoljan kada učinitelj sam, 

svojevoljno, donese odluku o prekidanju započete radnje krivičnog djela, o nepreduzimanju radnje 

krivičnog djela koju je mogao učiniti ili o otklanjanju posljedice poslije učinjene radnje krivičnog 

djela. 

Dakle, nema dobrovoljnog odustanka ako je učinitelj spriječen spoljnim, objektivnim okolnostima 

i preprekama ili ako odustaje od daljeg izvođenja radnji zbog teškoća koje ne može da savlada. 

Takođe, nema dobrovoljnog odustanka, ako učinitelj prekida započetu radnju zbog nepovoljnih 

uvjeta da bi je nastavio kasnije kada se budu stekli povoljni uvjeti, odnosno ako odlaže preduzimanje 

radnje učinjenja iz istih razloga. To je odlaganje, a ne odustanak. Odustanak mora biti konačan u 

odnosu na pokušano krivično djelo. Motivi zbog kojih se odustaje od započetog djela nisu od značaja 

za postojanje dobrovoljnog odustanka, ali mogu da utiču na odmjeravanje kazne. Motivi mogu da 

budu različiti pa čak ne moraju da budu moralne prirode. 

Dobrovoljni odustanak od pokušaja krivičnog djela može da se javi u dva slučaja: 1) kada 

učinitelj započne radnju učinjenja pa svojevoljno odustane od njenog dovršenja (odustanak od 

nesvršenog pokušaja) i 2) kada učinitelj radnju krivičnog djela dovrši u potpunosti ali svojevoljno 

spriječi nastupanje posljedice (odustanak od svršenog pokušaja). Dakle, za postojanje dobrovoljnog 

odustanka od pokušaja potrebno je da je učinitelj pristupio izvođenju radnje krivičnog djela, da je 

započeo njeno izvođenje i da je u toku tog izvođenja donio odluku o prekidanju radnje s tim da je ne 

nastavi i započeto djelo ne učini. Tako nema dobrovoljnog odustanka od učinjenja krivičnog djela ako 

je učinitelj odustao samo od djelatnosti koje je započeo u težnji da ih zamjeni drugim cjelishodnijim. 

Dobrovoljni odustanak kod nesvršenog pokušaja postoji kad učinitelj započne radnju učinjenja 

pa je prekine, s tim da je više ne nastavi, dok dobrovoljni odustanak kod svršenog pokušaja postoji 

onda kada učinitelj uspije da spriječi nastupanje posljedice. Za postojanje dobrovoljnog odustanka 

od savršenog pokušaja potrebna je naknadna aktivnost učinitelja u sprečavanju posljedice djela kao i 

da se rezultat tako preduzete aktivnosti javi u vidu izostanka posljedice. Ako pak i pored preduzete 

radnje, ne dođe do otklanjanja posljedice, onda nema ni dobrovoljnog odustanka. U takvom slučaju 

postoji stvarno kajanje kao okolnost od značaja za odmjeravanje kazne. Razlikovanje dvije vrste 

dobrovoljnog odustanka ima značaj jer kod nesvršenog pokušaja može uvijek doći do dobrovoljnog 

odustanka dok kod svršenog pokušaja to nije uvijek moguće (npr. kod promašenog krivičnog djela 

kada i pored preduzete radnje učinjenja posljedica ni u kom slučaju više ne može da nastupi ili pak 

kada je pokušaj djela izjednačen sa svršenim krivičnim djelom). 

Prema Privremenom krivičnom zakonu Kosova za nepodoban pokušaj učinitelj se može osloboditi 

od kazne pri čemu se i u ovom slučaju on kažnjava za one radnje koje čine neko drugo samostalno 

krivično djelo (kvalificirani pokušaj). 

55

VI STICAJ KRIVIČNIH DJELA 

1. Jedinstvo krivičnog djela i sticaj 

Kada učinitelj sa jednom radnjom prouzrokuje jednu posljedicu i ostvari jedno krivično djelo, tada postoji 

jedinstvo radnje i posljedice ili jedinstvo krivičnog djela. No, jedinstveno krivično djelo će postojati i kada učinitelj 

sa više djelatnosti prouzrokuje jednu posljedicu i ostvari biće jednog krivičnog djela jer sve ove djelatnosti ulaze 

u sastav jedne radnje posmatrane u krivičnopravnom smislu. U takvom slučaju postoji sticaj radnji u prirodnom 

smislu, ali jedinstvo radnji u krivičnom smislu. Ali, postoje i slučajevi kada jedna osoba sa jednom ili više 

radnji ostvari više krivičnih djela za koja joj se istovremeno sudi i izriče jedna jedinstvena kazna. 

Ova se situacija naziva jedinstvo krivičnih djela sa gledišta kažnjivosti ili sticaj krivičnih djela. 

2. Pojam sticaja 

Sticaj krivičnih djela postoji kad jedna osoba sa jednom ili više radnji ostvari više krivičnih djela 

za koja joj nije presuđeno pa joj se sudi u jednom postupku, donosi jedna presuda i izriče jedna 

glavna kazna (čl. 71. KZ). Iz ovoga proizlazi da je za postojanje sticaja potrebno ispunjenje slijedećih 

uvjeta: 1) dva ili više krivičnih djela, 2) djela učinjena od iste osobe i 3) da se za sva djela učinitelju 

istovremeno sudi i izriče jedna presuda. Za postojanje sticaja nije bitno da li je sva ta djela učinitelj 

ostvario sam ili u saučesništvu sa drugom osobom. 

3. Vrste sticaja 

Zavisno od broja preduzetih djelatnosti razlikuju se dvije vrste sticaja: idealni i realni sticaj. 

Idealni sticaj postoji kada učinitelj sa jednom radnjom ostvari više krivičnih djela. Takav sticaj 

može da bude homogeni i heterogeni. Homogeni idealni sticaj postoji kada učinitelj sa jednom 

radnjom ostvari više krivičnih djela iste vrste. Heterogeni idealni sticaj postoji kada se sa jednom 

radnjom prouzrokuje više krivičnih djela različite vrste. Idealni sticaj postoji bez obzira da li su 

ostvarena svršena krivična djela ili su ostala u pokušaju. Prema tome, moguć je i idealni sticaj 

krivičnih djela u pokušaju. On postoji i kada neke djelatnosti budu realizirane kao svršena krivična 

djela, a druga kao pokušaj krivičnog djela. Ali za postojanje idealnog sticaja u ovim slučajevima 

potrebno je da je pokušaj kažnjiv. 

Realni sticaj postoji kada učinitelj sa više radnji prouzrokuje više krivičnih djela, pod uvjetom da 

ni za jedno od učinjenih djela učinitelju nije izrečena pravosnažna presuda. Za postojanje realnog 

sticaja potrebno je da su ostvarena najmanje dva krivična djela sa posebnim radnjama i da pri tome 

nijedno od njih nije presuđeno tako da se učinitelju istovremeno sudi za sva djela u istom postupku, 

donosi se jedna presuda i izriče jedna glavna kazna. Ako je učinitelj učinio dva krivična djela, ali mu 

je za jedno od njih izrečena pravosnažna presuda, bez obzira da li je kaznu izdržao ili ne, tada 

postoji povrat (recidiv), a ne realni sticaj. 

Za postojanje realnog sticaja nije bitno koliko je vremena proteklo između krivičnih djela 

učinjenih u sticaju. Bez značaja je i činjenica da li su sva krivična djela učinjena na istom ili na 

različitim mjestima, u istom ili različitom vremenu. Za postojanje realnog sticaja takođe nije nužno da su 

sva krivična djela svršena, već neka djela mogu biti svršena, neka pokušana. I realni sticaj može biti homogeni 

ili heterogeni. Homogeni realni sticaj postoji kada učinitelj sa više radnji ostvari više krivičnih djela iste vrste. 

Heterogeni realni sticaj postoji kada učinitelj sa više radnji učini više različitih krivičnih djela. 

56

4. Prividni sticaj 

Prividni sticaj postoji kada učiniltelj sa jednom ili više radnji prouzrokuje više posljedica pri čemu 

su sve te posljedice obuhvaćene jednom zajedničkom posljedicom ili se jedne posljedice pojavljuju 

kao prethodna faza drugih, odnosno naknadne posljedice konzumiraju prethodne tako da se faktički 

pojavljuje jedno krivično djelo, ali koje se može kvalificirati po odredbama više propisa zbog čega 

formalno izgleda da postoji više krivičnih djela. Drugim riječima, kod prividnog sticaja postoji sticaj 

propisa, ali ne i krivičnih djela. Postoji jedno krivično djelo koje se kvalificira po jednom propisu i 

izriče se propisana kazna. 

Vrste prividnog sticaja 

Razlikuju se prividni idealni i prividni realni sticaj. 

4.1. Prividni idealni sticaj 

Prividni idealni sticaj postoji kada se sa jednom radnjom prouzrokuje više posljedica, pri čemu 

jedna posljedica obuhvata sve ostale tako da postoji samo jedno krivično djelo. Prividni idealni sticaj 

se u teoriji smatra kao sticaj zakona, odnosno sticaj krivičnopravnih propisa. Razlikuje se više vrsta 

prividnog idealnog sticaja: 1) specijalitet, 2) supsidijaritet, 3) konzumpcija i 4) alternativitet. 

Specijalitet 

Specijalitet postoji kada je jedno krivično djelo predviđeno u dva zakonska propisa, ali tako što 

je u jednom propisu predviđeno u općem obliku, dok je u drugom predviđeno kao poseban, specijalni 

oblik njegovog ispoljavanja. Pošto dva propisa određuju obilježja jednog djela: opći i specijalni 

propis, to se uzima da specijalni propis isključuje primjenu općeg propisa (lex specialis derogat legi 

generali) pa se djelo kvalificira po specijalnom propisu. 

Supsidijaritet 

Supsidijaritet postoji kada se jedno krivično djelo pojavljuje kao prethodni stadijum drugog 

krivičnog djela. Prvo krivično djelo postoji samo ako se ne ostvari drugo kasnije krivično djelo, ali 

ako se drugo ostvari, onda prvo djelo ne može postojati već samo drugo krivično djelo. Prema tome, 

u ovakvom slučaju primarno je drugo, naknadno učinjeno djelo dok je prvo njemu supsidijarno te će 

se ovakav slučaj kvalificirati po principu da primarno djelo isključuje postojanje supsidijarnog (lex 

primaria derogat legi supsidiarie). 

Konzumpcija 

Konzumpcija postoji u dva slučaja: 1) kada je prethodno krivično djelo konzumirano drugim 

krivičnim djelom. Ono se pojavljuje samo kao faza u učinjenju drugog krivičnog djela. Stoga se u 

ovakvom slučaju uzima da postoji samo drugo krivično djelo koje isključuje postojanje prethodnog 

djela (lex consumes derogat legi consumptae) i 2) kada je biće jednog krivičnog djela uključeno u 

biće drugog krivičnog djela na taj način što se prvo pojavljuje kao način ili sredstvo učinjenja 

drugog djela. 

Alternativitet 

Alternativitet postoji u dva slučaja: 1) kada je jedno krivično djelo propisano u dva ili više 

propisa koji imaju opći karakter pa se smatra da postoji krivično djelo po onom propisu koji sadrži 

kriminalnopolitičke razloge radi kojih je djelo i učinjeno i 2) kada je učinjenje jednog djela moguće 

na više načina, sa više alternativno predviđenih djelatnosti pa se u konkretnom slučaju steknu dva 

takva načina ili djelatnosti koji ga kvalificiraju, tada postoji jedno a ne sva krivična djela. 

57

Inkluzija 

U teoriji krivičnog prava javlja se i shvatanje prema kome prividni idealni sticaj postoji i u 

slučaju inkluzije. To je poseban oblik konzumpcije gdje jedno krivično djelo ostvaruje svoja 

obilježja bića kroz neko drugo teže krivično djelo, s tim što je prethodno djelo sitno, bagatelno, 

gotovo malog značaja, ali je ipak krivično djelo određeno u zakonu. 

4.2. Prividni realni sticaj 

Prividni realni sticaj postoji kada je sa više radnji učinjeno više krivičnih djela, ali koja su 

međusobno tako povezana da se stvara utisak da svako slijedeće djelo konzumira prvo ili pak da je 

prvo supsidijarno drugom. Usljed toga se u krivičnom pravu smatra da postoji jedno krivično djelo. Prividni 

realni sticaj se javlja u dva oblika: 1) konzumpcija i 2) supsidijaritet. 

Prividni realni sticaj u obliku konzumpcije postoji u slučaju složenog, produženog i kolektivnog krivičnog 

djela, gdje postoji jedno krivično djelo bez obzira na broj proizvedenih posljedica. 

Prividni realni sticaj u obliku supsidijariteta postoji kada jedna osoba podstrekne drugu na učinjenje 

krivičnog djela pa, zatim, zajedno sa njim i pristupi učinjenju tog krivičnog djela. U ovakvom slučaju 

postoji samo saučiniteljstvo, jer je podstrekavanje supsidijarno učinjenju krivičnog djela. Takođe i 

pomaganje je konzumirano podstrekavanjem kao težim oblikom saučesništva. 

5. Složeno krivično djelo 

Složeno krivično djelo se sastoji iz dva ili više krivičnih djela koja su zakonom međusobno nužno 

povezana pri čemu je propisana teža kazna za njegovog učinitelja. Ukoliko zakonodavac ne izvrši spajanje 

posebnih krivičnih djela u jedno djelo, tada ne postoji složeno krivično djelo, već dva ili više krivičnih djela u 

sticaju. Složeno krivično djelo, dakle, isključuje postojanje realnog sticaja, jer se ono zakonom određuje 

kao jedno krivično djelo. 

Razlikuje se pravo i nepravo složeno krivično djelo. Pravo složeno krivično djelo se sastoji od dva ili više 

samostalnih krivičnih djela (npr. razbojništvo je sastavljeno iz prinude i krađe, a razbojnička krađa iz krađe 

i prinude). Nepravo složeno krivično djelo se sastoji iz jednog krivičnog djela i druge kumulativne, zakonom 

određene djelatnosti koja je inače dozvoljeni akt, ali zajedno čine novo, teže krivično djelo za koje zakon 

propisuje strožiju kaznu (npr. silovanje je sastavljeno iz prinude – krivičnog djela i akta obljube). 

Od složenog krivičnog djela treba razlikovati dvoaktna i višeaktna krivična djela gdje, takođe, postoji 

više radnji ali koje samostalno uzete ne čine krivična djela svaka za sebe već sve zajedno čine jedno djelo i 

to samo onda kada su povezane u jedinstveni tok. Kod dvoaktnog i višeaktnog djela postoji jedno krivično 

djelo koje nastaje iz dvije ili više posebnih radnji koje se nadovezuju. Naprotiv, kod pravog složenog djela 

svaka radnja čini samostalno krivično djelo pri čemu zbog zakonske povezanosti sa drugim djelom gubi tu 

svoju samostalnost i ulazi u novu cjelinu, u sastav novog bića, gdje je svako od njih samo elemenat tog 

novog bića. 

Za složeno krivično djelo zakon određuje posebnu kaznu, veću od one kazne koja je propisana za 

svako djelo u sastavu složenog djela. Ukoliko kod složenog krivičnog djela dođe do učinjenja samo prvog 

djela iz njegovog sastava, tada postoji pokušaj. 

6. Produženo krivično djelo 

Produženo krivično djelo postoji kada jedna osoba sa više radnji učini više istih ili istorodnih 

krivičnih djela u određenom vremenskom periodu tako da se sva nadovezuju jedno na drugo i čine 

58

jedno jedinstveno krivično djelo. Mali broj savremenih krivičnih zakonodavstava predviđaju 

produženo krivično djelo, kao npr. Krivični zakonik Italije u čl. 81. ili Krivični zakonik Bugarske u čl. 

26. Krivični zakonik Makedonije u čl. 45 za produženo krivično djelo traži ispunjenje slijedećih uvjeta: 

umišljajno učinjenje dva ili više vremenski povezanih djela što predstavlja višekratno ostvarenje 

istog djela iskorištavanjem istog trajnog odnosa, prilike ili slične situacije ili okolnosti. Krivični zakon 

Hrvatske u čl. 61. traži za produženo krivično djelo da učinitelj s namjerom učini više istih ili 

istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge 

stvarne okolnosti čine jedinstvenu cjelinu. 

Produženo krivično djelo kao konstrukcija na bazi prividnog realnog sticaja postoji kada jedna 

osoba sa umišljajem učini više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, 

njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. 

Za postojanje produženog krivičnog djela potrebno je ispunjenje dvije grupe uvjeta. To su 

obavezni i fakultativni (varijabilni) uvjeti. Obavezni uvjeti moraju biti ispunjeni u svakom konkretnom 

slučaju. Varijabilni elementi ne moraju svi kumulativno biti ispunjeni u svakom konkretnom slučaju 

već je dovoljno da postoji jedan ili više od njih koji ukazuju na prirodno i logično jedinstvo 

(jedinstvenu cjelinu) svih učinjenih krivičnih djela koja se jedna nastavljaju na prethodna tako da 

čine jedno djelo u produženju, djelo u nastavku. 

Obavezni elementi za postojanje produženog krivičnog djela su: 

1) Potrebno je da jedna ista osoba učestvuje u učinjenju više krivičnih djela, tj. da postoji identitet 

ličnosti učinitelja djela. To znači, da jedna osoba može da bude učinitelj svih tih djela ili pak da 

učestvuje u njihovom ostvarenju kao pomagač ili podstrekač. U teoriji se razmatra pitanje postoji li 

identitet ličnosti, pa prema tome i produženo krivično djelo, ako jedna osoba učestvuje u ostvarenju 

više krivičnih djela u različitim ulogama, tj. u nekim djelima kao učinitelj, a drugim kao saučesnik. Po 

jednom shvatanju, u ovakvom slučaju nema produženog krivičnog djela (Bačić), po drugom, 

produženo krivično djelo postoji i u ovakvom slučaju, jer se za njegovo postojanje traži identitet 

saučesnika, a ne učinitelja. U praksi je više zastupljeno ovo drugo stanovište. 

2) Sva učinjena krivična djela treba da su ista ili istovrsna djela. To znači da se ona pojavljuju kao 

isti ili kao različiti oblici jednog istog krivičnog djela, tj. da postoji identitet zakonskih bića svih 

učinjenih krivičnih djela sa većim brojem preduzetih djelatnosti. 

3) Sva krivična djela treba da su od strane iste osobe učinjena na isti način što ukazuje da ona, iako 

su preduzeta u određenom vremenski povezanom dešavanju, predstavljaju jedinstvenu cjelinu. 

4) Sva krivična djela treba da su učinjena u određenom vremenskom intervalu. To znači da između 

pojedinih krivičnih djela treba da postoji vremenski kontinuitet, bez velikih prekida. Kada postoji 

vremenska povezanost koja sva učinjena krivična djela povezuje u jedinstvenu cjelinu, predstavlja 

faktičko pitanje koje sud mora da riješi u svakom konkretnom slučaju. Ta vremenska povezanost 

znači da razmak između pojedinih krivičnih djela ne smije da bude velik da se izgubi vremenska veza 

između pojedinih djela, s obzirom da se svako sljedeće krivično djelo pojavljuje kao nastavak, tj. kao 

produžavanje prethodnog krivičnog djela. Produženo krivično djelo se najčešće javlja kao djelo koje 

se vrši iskorištavanjem iste prilike, iste situacije ili istog odnosa, pa stoga neki autori smatraju da i 

ove okolnosti treba cijeniti kod ocjene o postojanju vremenskog kontinuiteta. 

5) Sva krivična djela treba da su učinjena sa umišljajem. Bitno je da kod svakog pojedinog djela u 

sastavu produženog krivičnog djela postoji ovaj oblik krivnje s tim što on ne mora da se uvijek javi u 

istom obliku već neka djela mogu biti učinjena sa direktnim, a druga sa eventualnim umišljajem. U 

teoriji postoji i shvatanje da i krivično djelo učinjeno sa umišljajem na mah, takođe ulazi u sastav 

konstrukcije produženog krivičnog djela. 

Varijabilni (fakultativni, neobavezni) elementi su oni koji najčešće postoje kod produženog 

krivičnog djela i čine njegovu kohezionu vezu i daju mu karakter jedinstvene cjeline, ali čije 

postojanje nije neophodno u svakom slučaju da bi se više djela kvalificiralo kao produženo krivično 

djelo. 

59

Kao varijabilni elementi u teoriji i sudskoj praksi smatraju se: iskorištavanje istog trajnog odnosa, 

situacije ili prilike, istovjetnost sredstva ili mjesta preduzimanja radnje učinjenja, istovjetnost 

oštećene osobe ili napadnutog dobra. 

Produženo krivično djelo je konstrukcija koja se bazira na prividnom realnom sticaju pa se za sva 

učinjena krivična djela izriče kazna propisana u zakonu za takvo djelo. Vrijeme učinjenja produženog 

krivičnog djela predstavlja cijelo vrijeme njegovog činjenja, a zastarjelost krivičnog gonjenja počinje 

da teče od momenta kada je učinjeno posljednje djelo iz njegovog sastava. Mjesto učinjenja je mjesto svih 

pojedinih radnji i svih pojedinih posljedica. Amnestija i pomilovanje odnose se na sva djela u cjelini. Produženo 

krivično djelo uključuje u sebe princip ne bis in idem kao i princip res judicata. 

7. Kolektivno krivično djelo 

Kolektivno krivično djelo je zakonom određeni oblik prividnog realnog sticaja koji postoji u 

slučaju učinjenja više istih ili istorodnih krivičnih djela od strane iste osobe koja se pravno tretiraju 

kao jedno krivično djelo pri čemu sva djela rezultiraju iz određenog psihičkog stanja učinitelja i 

njegovog načina života. 

Oblici kolektivnog krivičnog djela 

U teoriji se razlikuju tri oblika kolektivnog krivičnog djela, i to: u vidu zanata, u vidu zanimanja i 

iz navike. 

Kolektivno krivično djelo u vidu zanata 

Kolektivno krivično djelo u vidu zanata postoji kada učinitelj učini jedno ili više istih ili istorodnih 

krivičnih djela pri čemu učinitelj pokazuje spremnost, sklonost da na ovaj način ostvaruje izvor 

prihoda, tj. da pribavlja protivpravnu imovinsku korist. Dakle, subjektivni elemenat ovog oblika 

kolektivnog krivičnog djela, sastoji se u postojanju namjere kod učinitelja da činjenjem krivičnih 

djela ostvaruje stalne osnovne ili dopunske izvore prihoda. 

Kolektivno krivično djelo u vidu zanimanja 

Kolektivno krivično djelo u vidu zanimanja postoji kada učinitelj učini jedno ili više istih ili 

istorodnih krivičnih djela pri čemu od samog početka pokazuje spremnost da nastavi sa njihovim 

činjenjem i to U vidu obavljanja posla, zanimanja ili profesije. Za postojanje ovog djela bitno je da se 

činjenje krivičnog djela pojavljuje kao vrsta poslovanja učinitelja bez obzira da li on na taj način 

ostvaruje imovinsku koristi ili ne. 

Kolektivno krivično djelo iz navike 

Kolektivno krivično djelo iz navike postoji kada učinitelj učini jedno ili više istih ili istorodnih 

krivičnih djela iz sklonosti koja je kod njega nastala ranijim činjenjem tih krivičnih djela. Motiv 

učinjenja djela nije ovdje bitan za postojanje djela, već postojanje navike, sklonosti, tendencije koja 

odražava način ponašanja učinitelja, njegov ''stil života'' u određenim uvjetima. 

Kolektivno krivično djelo u navedenim oblicima predstavlja zakonsku konstrukciju stvorenu na bazi 

prividnog realnog sticaja istih ili istorodnih krivičnih djela. No, ono može postojati i u slučaju kada je učinitelj 

ostvario samo jedno krivično djelo ako je svojim ponašanjem pokazao namjeru, sklonost ili spremnost da i dalje 

nastavi sa činjenjem ovakvih krivičnih djela. 

Pošto se radi o jedinstvenom krivičnom djelu to i ovdje važi princip presuđene stvari, kao što i akti amnestije i 

60

pomilovanja obuhvataju sva pojedinačna učinjenja iz sastava kolektivnog djela. Zastarjelost počinje da teče od 

trenutka učinjenja posljednjeg djela u sastavu kolektivnog krivičnog djela. 

KRIVIČNA ODGOVORNOST 

I POJAM I ELEMENTI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI 

1. Pojam krivične odgovornosti 

Učinjenje krivičnog djela predstavlja pretpostavku za primjenu kazne ili mjere upozorenja prema 

njegovom učinitelju kao nužne reakcije društva - države na prouzrokovanu povredu ili ugrožavanje zaštićenih 

vrijednosti kršenjem normi pravnog poretka. Ali, da bi se kazna ili upozoravajuća sankcija mogle primijeniti 

prema takvom učinitelju, potrebno je da on bude krivično odgovoran za učinjeno djelo, tj. da ima određeni 

psihički odnos prema tom djelu kao svom ostvarenju. Prema tome, za primjenu kazne i administrativnih (ili 

upozoravajućih sankcija) neophodno je da, pored postojanja krivičnog djela, postoji i krivična odgovornost 

učinitelja djela. Iz ovoga proizlazi da je postojanje krivične odgovornosti nužan uvjet za kažnjavanje učinitelja 


Krivična odgovornost predstavlja skup subjektivnih uvjeta kojima se označava psihičko stanje 

učinitelja i njegov odnos prema krivičnom djelu. Ona se označava kao skup subjektivnih uvjeta koji 

karakteriziraju učinitelja krivičnog djela kao uračunljivog i krivog učinitelja (čl. 11. KZ). Dakle, to je 

genusni pojam koji označava uračunljivost i vinost (krivnju) u svom jedinstvu. Iz ovako određenog 

pojma proizlazi da je krivična odgovornost subjektivna, psihička kategorija. 

Pored ovog užeg ili subjektivnog shvatanja, u pravnoj teoriji postoji i šire ili objektivnosubjektivno 

shvatanje krivične odgovornosti. Prema tom shvatanju, krivična odgovornost se sastoji iz 

tri elementa: 1) krivičnog djela (objektivnog elementa), 2) uračunljivosti i 3) vinosti (subjektivnih 

elemenata). Krivična odgovornost zaista pretpostavlja postojanje krivičnog djela, jer se problem 

utvrđivanja krivične odgovornosti postavlja tek pošto je učinjeno društveno opasno, protivpravno i u 

zakonu određeno djelo kao krivično djelo za čijeg je učinitelja predviđena kazna. Bez postojanja 

krivičnog djela ne može se ni postaviti pitanje krivične odgovornosti. Ta činjenica ukazuje na to da se 

krivična odgovornost može shvatiti i u objektivno-subjektivnom smislu. 

U teoriji krivičnog prava se, pak, mogu naći i takva shvatanja prema kojima je centralni institut 

ove grane prava krivnja, a da krivična odgovornost samo predstavlja konstataciju tj. utvrđivanje da 

neka osoba ispunjava uvjete za krivnju. Krivična odgovornost je tako samo posljedica činjenja 

krivičnog djela kao što je građanskopravna odgovornost samo posljedica činjenja građanskopravnog 

ili civilnog delikta (prouzrokovanja štete). Dakle, krivična odgovornost je samo tehnički termin koji 

ukazuje da je neka osoba učinila krivično djelo i da je za njega odgovorna. To znači da je krivična 

odgovornost pojam koji ima samo deklarativni, a ne suštinski karakter. 

2. Elementi krivične odgovornosti 

Polazeći od shvatanja, izraženog u odredbi čl. 11. KZ, da je krivična odgovornost subjektivna, 

psihička kategorija, koja je vezana za ličnost učinitelja krivičnog djela, možemo uočiti da se ona 

sastoji iz dva osnovna elementa. Ti elementi su mentalna sposobnost (uračunljivost) i krivnja 

(vinost). Mentalna sposobnost (uračunljivost) označava postojanje takvih psihičkih svojstava kod 

učinitelja krivičnog djela koja ga čine sposobnim da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim 

postupcima. Krivnja (vinost) označava postojanje određenog odnosa učinitelja prema svom djelu kao 

svom ostvarenju. 

Da bi se učinitelju krivično djelo moglo staviti na teret, nužno je da su ispunjena oba elementa. 

Prema tome, za postojanje krivične odgovornosti neophodno je da postoje i mentalna sposobnosti 

(uračunljivost) i krivnja (vinost koja se izražava u umišljaju ili nehatu). 

61

To je i razumljivo, jer bez postojanja mentalne sposobnosti (uračunljivosti) ne može postojati ni 

vinost s obzirom da je mentalna sposobnost osnovica na kojoj se krivnja gradi. S druge strane, 

mentalna sposobnost može postojati i onda kada kod učinitelja nema (krivnje) u pogledu ostvarenog 

djela. I u jednom i u drugom slučaju nema krivične odgovornosti, pa stoga ne može doći ni do 

kažnjavanja za djelo koje je ostvareno u odsustvu navedenih elemenata. 

I mentalna sposobnost i krivnja se mogu stepenovati, tj. može postojati veći ili manji stepen 

mentalne sposobnosti kao i veći ili manji stepen krivnje zavisno od stepena i intenziteta ispoljavanja 

subjektivnih, psihičkih svojstava (svjesti i volje) učinitelja u konkretnom slučaju. To znači, da je i 

krivična odgovornost podložna stepenovanju. Ta činjenica je veoma značajna, jer od stepena krivične 

odgovornosti, zavise ne samo vrsta i visina kazne za učinjeno krivično djelo, već u izvjesnim 

slučajevima i postojanje kažnjivosti pa i postojanje krivičnog djela. 

Pošto je krivična odgovornost uvjet za primjenu kazne prema učinitelju djela, ona mora postojati 

u vrijeme učinjenja krivičnog djela. To znači, da i mentalna sposobnost i krivnja moraju postojati u 

momentu učinjenja krivičnog djela i u odnosu na konkretno učinjeno krivično djelo. 

3. Mentalna sposobnost (uračunljivost) 

3.1. Pojam mentalne sposobnosti i mentalne nesposobnosti 

Mentalna sposobnost (uračunljivost) predstavlja skup intelektualnih i voljnih elemenata koji čine 

čovjeka sposobnim da misli, rasuđuje i odlučuje o svojim postupcima i da njima upravlja. Ona se 

sastoji iz dvije grupe sposobnosti: intelektualne i voljne. Intelektualna sposobnost se sastoji u 

mogućnosti primanja utisaka o sebi i svijetu oko sebe, njihovom sređivanju, oblikovanju i 

zadržavanju te u mogućnosti pravilnog odvijanja procesa mišljenja, tj. rasuđivanja i zaključivanja. 

Drugim riječima, intelektualna sposobnost predstavlja sposobnost čovjeka da ima svjest o onome što 

se dešava u njemu i oko njega, kao i o svojim postupcima u tom zbivanju. 

Intelektualne sposobnosti znače sposobnost učinitelja krivičnog djela da shvati značaj svoga 

djela, da ima predstavu o njemu kao društveno opasnom i nedozvoljenom aktu koji on ostvaruje 

svojom radnjom. To znači da on može da ima svjest o radnji, posljedici i uzročnoj vezi između radnje 

i posljedice odnosno o drugim obilježjima krivičnog djela. Voljne sposobnosti se sastoje u mogućnosti 

da se savladaju spoljne i unutrašnje prepreke i da se odluka izvrši preduzimanjem ili propuštanjem 

određene radnje u smislu shvatanja njenog značaja. Takva mogućnost da čovjek natjera sebe da 

preduzme ili propusti učinjenje određene radnje, odnosno djela, predstavlja sposobnost upravljanja 

svojim postupcima. 

Odnos mentalne sposobnosti i krivnje 

Mentalna sposobnosti (uračunljivost) je osnov krivnje (vinosti), jer ona ne može postojati bez 

mentalne sposobnosti. To je klasično shvatanje odnosa između mentalne sposobnosti i krivnje. 

Naime, ako se krivnja shvati kao psihički odnos učinitelja prema svom djelu, onda je jasno da ga 

učinitelj može imati samo ukoliko je sposoban da ima psihički odnos, tj. ukoliko je sposoban da 

izgradi svoj stav prema radnji i posljedici i drugim okolnostima krivičnog djela. Prema novijem 

shvatanju, mentalna sposobnost se smatra ne kao osnov krivnje, već kao opći prethodni uvjet za 

postojanje krivične odgovornosti. Naime, po ovom shvatanju mentalna sposobnost pretpostavlja 

krivičnu sposobnost koja je analogna građanskoj poslovnoj sposobnosti. Mentalna sposobnost kao 

krivična sposobnost je lično svojstvo, jer svaka osoba mora da bude sposobna za rasuđivanje i 

odlučivanje da bi bila krivično odgovorna za učinjeno krivično djelo. 

Iz prethodnog izlaganja proizlazi slijedeći zaključak: da bi učinitelj djela mogao da zauzme bilo 

kakav psihički odnos prema svom djelu, on mora da bude prosječno duševno normalna zdrava 

ličnost, tj. 

62

da ima normalan i zdrav psihički aparat, sposoban da prima utiske iz spoljnog i unutrašnjeg svjeta, 

da ih sređuje, oblikuje i zadržava i da na taj način dobija saznanje o tome šta se događa oko njega i 

u njemu, da stvara zaključke i odluke kroz koje će izraziti svoj stav prema tim događajima. Ako je 

učinitelj u vrijeme učinjenja djela imao zdrav psihički aparat, sposoban za pravilno funkcioniranje 

tada za takvog učinitelja kažemo da je sposoban za rasuđivanje i odlučivanje, tj. da je uračunljiv. I 

obrnuto, ako učinitelj nije bio sposoban da shvati značaj djela ili da upravlja svojim postupcima, 

onda takav učinitelj djela nije uračunljiv. 

Pojam mentalne nesposobnosti (neuračunljivosti) 

Privremeni krivični zakon Kosova ne određuju zapravo pojam mentalne sposobnosti, već pojam 

mentalne nesposobnosti. U članu 12. stav 1. KZ mentalna nesposobnost se definira kao 

nemogućnost razumijevanja ili kontroliranja svojih činjenja ili nečinjenja, niti shvatanja da čini 

krivično djelo usljed privremene ili trajne duševne bolesti, duševnog poremećaja ili smetnji u 

duševnom razvoju. 

3.2. Metodi utvrđivanja mentalne nesposobnosti 

U krivičnom pravu postoji prezumpcija mentalne sposobnosti. Naime, polazi se od pretpostavke 

da je svaki punoljetan učinitelj krivičnog djela duševno normalan, pa stoga i mentalno sposoban. To 

znači da se kod svakog učinitelja krivičnog djela neće u krivičnom postupku utvrđivati mentalna 

sposobnost, već samo kod onog učinitelja u čiju se normalnost (duševno zdravlje) posumnja na bazi 

njegovog ponašanja. Iz ovog proizlazi da se u krivičnom postupku ne utvrđuje mentalna sposobnost, 

već nesposobnost. 

Za utvrđivanje mentalne nesposobnosti se koriste tri metoda. To su psihološki, biološki 

(etiološki) i mješoviti (psihološko-biološki). 

Psihološki metod 

Psihološkim metodom se utvrđuje postojanje psihičkih smetnji, koje rezultiraju iz nenormalnih 

psihičkih stanja pa se utvrđuje stepen njihovog uticaja na rasuđivanje i odlučivanje učinitelja djela. 

Sama nenormalna psihička stanja koja se javljaju kao uzroci psihičkih smetnji ne utvrđuju se ovim 

metodom, tako da imamo utvrđivanje posljedica ali ne i njihovih uzroka. Prema ovom metodu, 

učinitelj krivičnog djela bio bi mentalno nesposoban ako nije mogao da shvati značaj svog djela i da 

upravlja svojim postupcima, bez obzira na to koja su nenormalna stanja prouzrokovale takvu 

nemogućnost. 

Biološki metod 

Biološkim metodom se utvrđuju anormalna psihička stanja, ali se ne utvrđuje uticaj ovih stanja 

na odvijanje psihičkih funkcija. Tako je po ovom metodu, učinitelj krivičnog djela mentalno 

nesposoban ako je u vrijeme učinjenja djela bio duševno poremećen. Ovim metodom se, dakle, 

utvrđuju uzroci mentalne nesposobnosti, ali ne i njihove posljedice. 

Mješoviti metod 

Mješoviti metod (psihološko-biološki) sadrži u sebi i psihološki i biološki kriterijum za utvrđivanje 

mentalne nesposobnosti. Najprije se po biološkom metodu ustanovljava postojanje anormalnih 

psihičkih stanja, a zatim se po psihološkom metodu ustanovljava da li su usljed postojanja ovih 

stanja isključene psihičke funkcije na kojima se zasniva mentalna sposobnost. 

63

Samo zajedničkom primjenom biološkog i psihološkog metoda može doći do utvrđivanja mentalne 

nesposobnosti. To zbog toga što se utvrđivanjem samo anormalnih bioloških stanja ne može 

ustanoviti da li postoji mentalna nesposobnost ili umanjena uračunljivost ako se ne ustanovi i stepen 

dejstva na određene psihičke funkcije od čijeg rada zavisi mentalna sposobnost. Isto tako, ni 

ustanovljavanje samo psihičkih smetnji nije dovoljno za utvrđivanje mentalne nesposobnosti 

(neuračunljivosti) ako se ne ustanove i biološka stanja koja produkuju te smetnje, od čijeg obima i 

stepena poremećenosti može da zavisi i stepen smetnji u oblasti psihičkih funkcija. 

Mentalna sposobnost se procjenjuje s obzirom na vrijeme učinjenja krivičnog djela i s obzirom na 

konkretno učinjeno krivično djelo. Samo postojanje mentalne nesposobnosti za vrijeme učinjenja 

krivičnog djela isključuje postojanje krivične odgovornosti. Mentalna nesposobnost koja je postojala 

prije učinjenja krivičnog djela, kao i ona koja je nastupila poslije njegovog učinjenja, bez uticaja je 

na krivičnu odgovornost učinitelja djela. Mentalna nesposobnost koja je nastupila poslije učinjenja 

krivičnog djela ima samo procesni, ali ne i krivičnopravni karakter (predstavlja osnov za obustavu 

krivičnog postupka). Procjena mentalne sposobnosti se ne vrši uopćeno, već s obzirom na konkretno 

učinjeno krivično djelo. To znači, da jedna osoba može da bude u isto vrijeme mentalno nesposobna 

u odnosu na jedno krivično djelo, a mentalno sposobna za drugo krivično djelo. 

3.3. Utvrđivanje mentalne nesposobnosti po krivičnom pravu Kosova 

Za utvrđivanje mentalne nesposobnosti Privremeni krivični zakon Kososva usvaja mješoviti biološkopsihološki 

metod. To znači, da bi se utvrdilo da li je učinitelj krivičnog djela mentalno nesposoban 

(neuračunljiv), potrebno je, najpre, da se ustanovi da li kod njega postoji neki od oblika duševne 

poremećenosti pa da se tek tada ustanovi je li on bio u mogućnosti da shvati značaj svoga djela i da 

upravlja svojim postupcima. Prema tome, mentalna nesposobnost (neuračunljivost) se sastoji iz tri 

elementa: 1) nedostatak intelektualne moći (nemogućnost shvatanja značaja svoga djela), 2) 

nedostatak voluntarističke moći (nemogućnost upravljanja svojim postupcima) i 3) duševna 

poremećenost koja se može ispoljiti kao trajna ili privremena duševna bolest, privremena duševna 

poremećenost ili zaostali duševni razvoj. 

3.4. Duševna poremećenost 

Pod duševnom poremećenošću se podrazumijeva stanje usljed koga je došlo do narušavanja 

normalnog odvijanja psihičkih procesa kod učinitelja krivičnog djela tako da on usljed toga nije u 

mogućnosti da pravilno rasuđuje i odlučuje. Duševne poremećenosti mogu biti naslijeđene, urođene 

ili stečene. Naslijeđene duševne poremećenosti su one koje su imali roditelji ili preci učinitelja djela. 

Urođene duševne poremećenosti su pak one koje su nastale kod ploda za vrijeme intrauterinog 

života usljed povreda, toksikacije i oboljenja mozga ili endokrinih žljezdi. Stečene duševne 

poremećenosti su one koje su nastale za vrijeme porođaja i poslije rođenja u toku života. 

Uzroci duševnih poremećaja mogu da budu organske i psihološko-socijalne prirode. Kao uzroci 

organske prirode najčešće se javljuju nasljeđe, povrede, oboljenja i autointoksikacija ploda; zatim, 

povrede i oboljenja koja nastaju tokom života, posebno moždana oboljenja i oboljenja endokrinih 

žljezda. Kao uzroci psihološko-socijalne prirode najčešće se pojavljuju duševni potresi koji nastaju 

zbog konflikata u socijalnoj sredini, iznenadnih životnih događaja koji imaju karakter drame, stresa, 

tragedije i sl. 

Privremeni krivični zakon Kosova navodi tri oblika duševne poremećenosti: 1) duševne bolesti 

(trajne ili privremene); 2) duševni poremećaj i 3) smetnje u duševnom razvoju. No, u psihijatriji 

postoje različite klasifikacije patoloških stanja koja ulaze u pojam duševne poremećenosti, tako da 

nema jedne jedinstvene kategorizacije i klasifikacije koja bi bila općeprihvaćena. To je i razlog zašto 

je zakonodavac dao šire pojmove koji označavaju samo opće vidove ispoljavanja duševne 

poremećenosti, pružajući time mogućnost da se utvrđivanje konkretnih i specifičnih oblika vrši prema 

savremenim rezultatima naučnog dostignuća psihijatrije. 

64

1) Duševne bolesti ili psihoze su oboljenja centralnog nervnog sistema (prvenstveno mozga) koja se 

ispoljavaju u patološkim oblicima (poremećajima i procesima) većine psihičkih funkcija. Duševne 

bolesti predstavljaju organsko narušavanje strukture centralnog nervnog sistema, prije svega 

narušavanje strukture mozga (posebno kore velikog mozga) koji predstavlja materijalnu osnovu 

cjelokupnog psihološkog života čovjeka. Međutim, kod nekih duševnih bolesti nauka još uvjek nije 

uspjela da ustanovi u čemu se sastoji to strukturalno narušavanje, pa se stoga takve bolesti nazivaju 

funkcionalnim, za razliku od organskih kod kojih su utvrđene strukturalne promjene. 

S obzirom na vremensko trajanje duševne bolesti se dijele na trajne i privremene. Pod trajnim 

duševnim bolestima podrazumijeva se dugovremena psihička bolest, koja se spontano ne može 

iscjeliti i koja uprkos liječenja savremenim medicinskim terapeutskim metodama, ostaje neizlječiva. 

Kao najvažnija duševna oboljenja smatraju se shizofrenija, epilepsija, progresivna paraliza, paranoja 

i dr. Pod privremenim duševnim bolestima podrazumijeva se psihičko oboljenje kraćeg (privremenog 

ili periodičnog) trajanja, koje može spontano prestati ili se pak može savremenim medicinskim 

liječenjem prekratiti ili zaliječiti. To su oboljenja koja dovode do kraćeg bolovanja poslije čega dolazi 

do zalječenja. Takve bi bolesti bile one koje dovode do delirantnih stanja, tj. do sistematiziranih 

halucinatornih pojava (deluzije). U tu grupu oboljenja spadaju razna trovanja. 

Povremene duševne bolesti su takva oboljenja koja se javljaju u nejednakim vremenskim 

intervalima u vidu delirantnih stanja. Takva oboljenja su: dipsomanija (navalno opijanje), delirijum 

tremens (alkoholičarsko ludilo), alkoholičarska halucinoza i ljubomora, sumračna stanja epileptičara 

itd. Periodične duševne bolesti su takva oboljenja koja se javljaju u približno jednakim vremenskim 

intervalima između kojih postoje slobodni intervali, tj. intervali duševnog zdravlja. Takva oboljenja 

su manija i melanholija. Manija i melanholija mogu biti povezane tako da se intervali bolesti i 

zdravlja smjenjuju: manično stanje - slobodni interval - melanholično depresivno stanje – slobodni 

interval. 

S obzirom na uzrok, duševne bolesti se dijele na egzogene i endogene. Egzogene su duševne 

bolesti koje izazivaju spoljni faktori, koji dakle spolja djeluju na organizam i čije se dejstvo može 

utvrditi pa se za njih kaže da su organski uvjetovane (npr. traumatske psihoze poslije povrede 

mozga, progresivna paraliza, epilepsija). Endogene duševne bolesti su one koje izazivaju unutrašnji 

uzroci kao što su: paranoja, shizofrenija, manično-depresivna psihoza ili ciklotimija 

2) Privremena duševna poremećenost označava privremeni poremećaj većine psihičkih funkcija 

razuma, koje traje dok postoji dejstvo endogenog uzročnika tog poremećaja ili pak traje dotle dok se 

ne prekrati medicinskom pomoći. Privremenu duševnu poremećenost prema Jevtiću, mogu 

prouzrokovati slijedeća stanja: (1) reaktivna psihopatska stanja, naročito komplicirana s patološkim 

afektima kao što su patološke reakcije u redovnom životu, patološke reakcije u ratu, psihičke 

indukcije i epidemije, hipnotično stanje, moralna zakržljalost i zatvoreničke psihopatske reakcije; (2) 

psihopatije kombinirane sa patološkim afektima ili sa prehrambenim, odbrambenim i roditeljskim 

nagonom; (3) seksualne psihopatije kombinirane s patološkim afektom kao što je slučaj kod 

homoseksualaca, transvestita, egzibicionista, fetišista, sodomista i (4) akutni alkoholizam, 

dipsomanija, privremena patofizička stanja alkoholomana, privremena stanja narkomana, 

privremena patofizička stanja usljed trovanja i asfiksije, zbog moždanih oboljenja, tumora i povreda 

itd. (Jeftić, 1960: 488) 

Pored navedenih stanja, privremenu duševnu poremećenost mogu izazvati još i afektivna stanja 

jakog intenziteta koja nisu patološkog karaktera, ali koja su u stanju da potpuno prekinu psihičke 

procese, tj. da dovedu do šoka. Od patoloških stanja koja predstavljaju privremenu duševnu 

poremećenost treba navesti još i somnabulizam ili mjesečarstvo. 

3) Smetnje (zaostalost) duševnog razvoja ili oligofrenija predstavlja psihičku nerazvijenost koja je 

prouzrokovana zakržljalošću centralnog nervnog sistema (prvenstveno mozga i čula), nenormalnošću 

endokrinih žlijezda ili neživljenjem u socijalnoj sredini. U zaostalost duševnog razvoja spadaju: 

idiotizam, imbecilitet i debilnost (cerebralne oligofrenije) zatim, kretenizam i infantilnost (endokrine 

oligofrenije), moralno ludilo ili nedostatak moralnog čula pod kojim se podrazumjeva urođena 

65

nesposobnost da se postupa u skladu sa moralnim, i najzad, čulni nedostaci kod osoba koji mogu da 

utiču na registriranje i shvatanje pojava i zbivanja u okolini kao što su nedostatak sluha i vida i 

nedostatak sluha i govora (gluhonijemi). 

Smetnje (zaostalost) duševnog razvoja je uglavnom patološkog karaktera. Uzroci ovog stanja 

mogu biti brojni i različiti. Neki od njih se javljaju za vrijeme začeća, drugi za vrijeme trudnoće, a 

treći za vrijeme porođaja i poslije porođaja u toku prvih godina razvoja djeteta. Zaostali duševni 

razvoj kao oblik duševne poremećenosti se može stepenovati prema vrijednostima koje se dobijaju 

na psihološkim testovima za mjerenje inteligencije. Tako se razlikuje: (1) laka zaostalost (kada se 

koeficijent inteligencije ispitivane osobe na ovim testovima kreće između 70 i 85), (2) srednja 

zaostalost (kada se koeficijent kreće između 50 i 70) i (3) teška zaostalost (kada se koeficijent kreće 

od 0 do 50). 

Zaostali duševni razvoj kao oblik duševne poremećenosti treba razlikovati od eventualne 

nepotpune duševne razvijenosti osoba koje su neznatnije prekoračile granice punoljetstva, ali se još 

nisu potpuno duševno razvile usljed pojedinih individualnih svojstava, ali i usljed pojedinih spoljnih 

uticaja. Tako izuzetno mlađe punoljetne osobe mogu da budu nepotpuno duševno razvijene, odnosno 

njihova duševna razvijenost može da odgovara razvijenosti maloljetnika. No, takvo stanje ne 

odgovara zaostalom duševnom razvoju kao osnovu koji isključuje uračunljivost. 

3.5. Mogućnost rasuđivanja i odlučivanja 

Kada se utvrdi da je neka osoba duševno poremećena, to ne znači da je ona istovremeno i 

mentalno nesposobna (neuračunljiva). Duševna poremećenost ne dovodi automatski do 

neuračunljivosti. Da bi takva osoba bila i neuračunljiva, potrebno je da se ustanovi da je ona usljed 

duševne poremećenosti bila u nemogućnosti da rasuđuje ili odlučuje. Prema tome ako je duševno 

poremećena osoba (tj. osoba koja je trajno ili privremeno duševno bolesna, privremeno duševno 

poremećena ili zaostalog duševnog razvoja) bila usljed te poremećenosti u nemogućnosti da 

rasuđuje ili odlučuje, onda je ona neuračunljiva. 

Nemogućnost rasuđivanja učinitelja krivičnog djela znači nemogućnost shvatanja značaja svoga 

djela, a nemogućnost odlučivanja, njegovu nemogućnost upravljanja svojim postupcima prema 

sadržaju svijesti. Nemogućnost shvatanja značaja svoga djela označava intelektualnu nemoć jedne 

osobe da shvati stvarni (realni) i društveni značaj djela. To znači da učinitelj krivičnog djela u 

vrijeme preduzimanja radnje nije bio u mogućnosti da shvati radnju i posljedicu djela kao i sve 

okolnosti koje čine obilježje bića tog djela. Nemogućnost shvatanja društvenog značaja djela znači 

da ne postoji mogućnost takve osobe da shvati da je njeno djelo asocijalno, tj. štetno i opasno za 

društvo. 

U pravnoj teoriji, istina rjetko, javlja se i shvatanje prema kome je za postojanje mentalne 

nesposobnosti (neuračunljivosti), pored nemogućnosti shvatanja stvarnog i društvenog značaja 

djela, potrebno i da postoji nemogućnost shvatanja pravnog značaja djela odnosno nemogućnost 

shvatanja protivpravnosti, odnosno zabranjenosti djela. 

Mogućnost odlučivanja predstavlja moć upravljanja svojim postupcima saglasno sadržaju svjesti. 

To znači da je mogućnost odlučivanja vezana za mogućnost rasuđivanja. Iz ovoga proizlazi da se 

mogućnost odlučivanja neće ni ispitivati ukoliko se utvrdi da duševno poremećena osoba nije 

sposobna za rasuđivanje. Dakle, mogućnost odlučivanja pretpostavlja postojanje mogućnosti 

rasuđivanja i obrnuto. Pošto se utvrdi postojanje mogućnosti rasuđivanja mora se utvrditi još i 

postojanje mogućnosti odlučivanja. 

Zapravo mogućnost odlučivanja se izražava u preduzimanju voljne radnje. To je složen proces 

koji se sastoji u sposobnosti da se savladaju unutrašnje i spoljne teškoće i prepreke. Unutrašnje 

teškoće se sastoje u borbi motiva (od kojih jedni djeluju u pravcu učinjenja, a drugi protiv učinjenja 

djela), u vladanju osjećanjima (gušenju i povlađivanju strastima i afektima) i vladanju nagonima, 

dok se spoljne teškoće sastoje u otklanjanju raznih objektivnih prepreka, kao što su nabavljanje 

66

sredstava za učinjenje djela, pronalaženje saučesnika itd. Prema tome, voljna radnja se sastoji iz dva 

stadijuma: 1) pripremnog stadijuma koji se sastoji iz prethodne svijesti o cilju i misaone akcije (prosuđivanja 

različitih mogućnosti, odabiranja motiva, pravca, puta i načina djelovanja itd.) i 2) završnog stadijuma koji 

predstavlja izvršenje donijete odluke. 

Mentalna nesposobnost (neuračunljivost) se utvrđuje u krivičnom postupku uz pomoć vještaka ljekara - 

psihijatara koji daju nalaz o postojanju stanja duševne poremećenosti i mišljenje o mogućnosti odnosno 

nemogućnosti rasuđivanja i odlučivanja. Na osnovu nalaza i mišljenja od strane vještaka - ljekara psihijatra, 

sud donosi konačnu odluku o mentalnoj nesposobnosti (neuračunljivosti), umanjenoj uračunljivosti ili 

mentalnoj sposobnosti (uračunljivosti) učinitelja krivičnog djela. 

4. Bitno umanjena uračunljivost 

Bitno umanjena uračunljivost je bitno umanjena sposobnost učinitelja krivičnog djela da 

rasuđuje ili odlučuje o svojim postupcima usljed postojanja nekog od stanja duševne poremećenosti: 

trajne ili privremene duševne bolesti, duševnog poremećaja ili smetnji u duševnom razvoju. Naime, 

između duševnog zdravlja, na kome se bazira mentalna sposobnost (uračunljivost) i duševne 

poremećenosti koja dovodi do mentalne nesposobnosti (neuračunljivosti), postoje brojna prelazna 

stanja koja dovode do toga da učinitelj nije ni uračunljiv ni neuračunljiv. To ograničenje mentalne 

sposobnosti (uračunljivosti), koje se istovremeno pojavljuje i kao ograničenje mentalne 

nesposobnosti (neuračunljivosti), i koje se po svom obliku i intenzitetu može javiti u različitim 

stepenima naziva se bitno smanjena uračunljivost. Kao poseban institut bitno umanjena uračunljivost 

je uvedena u krivično zakonodavstvo pod uticajem učenja sociološke škole na bazi dostignuća 

savremene psihijatrije. Uvođenjem ovog instituta proširena je mogućnost individualizacije kazne 

prema učiniteljima krivičnih djela s obzirom na njihovu biopsihološku konstituciju. 

Bitno umanjenu uračunljivost prouzrokuju ista stanja duševne poremećenosti koja inače 

prouzrokuju i neuračunljivost, odnosno mentalnu nesposobnost. Naime, ne postoje posebna duševna 

stanja koja bi bila specifična za bitno umanjenu uračunljivost. Prema tome, da li će postojati 

neuračunljivost ili bitno umanjena uračunljivost pri postojanju stanja duševne poremećenosti (trajne 

ili privremene duševne bolesti, duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja) zavisi od 

snage dejstva ovih stanja na moć rasuđivanja i odlučivanja. 

Po pravilu, duševne bolesti dovode do mentalne nesposobnosti. Međutim, one se mogu 

ispoljavati u različitim oblicima tako da neki od lakših oblika bolesti imaju za posljedicu umanjenu 

uračunljivost. Sem toga, u odnosu na izvjesna krivična djela ista duševna bolest može imati za 

posljedicu neuračunljivost, a u odnosu na druga krivična djela umanjenu uračunljivost. Privremene 

duševne bolesti, posebno one koje se javljaju kao povremene bolesti kada su u stanju mirovanja, 

mogu djelovati kao uzroci umanjene uračunljivosti. Kao uzroci umanjene uračunljivosti najčešće se 

smatraju: psihopatije, alkoholizam, narkomanija, neuroze, poremećaji u oblasti volje, osjećanja, 

nagona (posebno seksualnih) i afekata te neka fiziološka stanja kao što su staračka senilnost, 

zatvorska psihoza, trudnoća, porođaj, klimakterijum i sl. 

Utvrđivanje bitno umanjene uračunljivosti vrši se primjenom istih metoda kojima se utvrđuje i 

neuračunljivost, odnosno mentalna nesposobnost. 

Privremeni krivični zakon Kosova (čl. 12. st. 2.) poznaje bitno umanjenu uračunljivost. Prema toj 

odredbi se smatra da osoba koja je učinhila djelo posjeduje umanjenu uračunljivost ako je, u vrijeme 

učinjenja krivičnog djela, njena sposobnost da razumije ili kontrolira svoja činjenja ili nečinjenja bila 

bitno umanjena uslijed duševne poremećenosti. To znači da svako umanjenje sposobnosti za 

rasuđivanje i odlučivanje ne dovodi do umanjene uračunljivosti, već samo bitno umanjenje sadržaja 

svjesti ili volje. To znači da kod nekog učinitelja djela može postojati umanjena sposobnost za 

rasuđivanje ili odlučivanje ali da se on smatra uračunljivim. Da bi se takav učinitelj smatrao 

umanjeno uračunljivim potrebno je da to umanjenje sposobnosti za rasuđivanje ili odlučivanje bude 

67

izraženo u znatnom stepenu, u većoj mjeri tako da se on ne može smatrati mentalno sposobnim, 

odnosno uračunljivim. Izraz bitno smanjena sposobnost za rasuđivanje i odlučivanje čini granicu 

između umanjene uračunljivosti i uračunljivosti s jedne strane, i granicu između umanjene 

uračunljivosti i neuračunljivosti, s druge strane. 

Nedovoljna duševna razvijenost maloljetnika ili mlađih punoljetnih osoba ne može da predstavlja 

osnov za postojanje bitno smanjene uračunljivosti. Bitno umanjena uračunljivost ne obuhvata 

nedovoljnu duševnu razvijenost pa se ovaj institut krivičnog prava ne odnosi na maloljetnike 

odnosno mlađe punoljetne osobe koje nisu dovoljno duševno razvijene. 

Utvrđivanje bitno smanjene uračunljivosti vrši se u odnosu na konkretno krivično djelo i to 

prema vremenu učinjenja tog djela. Postojanje bitno smanjene uračunljivosti prije učinjenja ili poslije 

učinjenja krivičnog djela je irelevantno za krivičnu odgovornost i kažnjivost učinitelja. Za razliku od 

neuračunljivosti koja isključuje krivičnu odgovornost (pa i kažnjivost učinitelja djela), bitno smanjena 

uračunljivost nije osnov za isključivanje krivične odgovornosti, već samo osnov za blaže kažnjavanje. 

Bitno umanjena uračunljivost je u nekim zakonodavstvima obavezni, a u drugim, fakultativni 

osnov za blaže kažnjavanje. Tako neka zakonodavstva daju ovlaštenje sudovima da mogu kaznu 

neograničeno ublažiti prema učinitelju krivičnog djela sa bitno umanjenom uračunljivošću, dok druga 

predviđaju ograničeno ublažavanje, tj. blaže kažnjavanje ali u granicama pravila o ublažavanju kazne 

predviđenih zakonom. Prema našem zakonodavstvu bitno smanjena uračunljivost je fakultativni 

osnov za ublažavanje kazne. 

5. Učinjenje krivičnog djela u stanju opijenosti (Actiones liberae in causa) 

Pravilno je da učinitelj nije krivično odgovoran ako je u vrijeme preduzimanja radnje učinjenja 

krivičnog djela bio mentalno nesposoban (neuračunljiv). Od ovog pravila postoji izuzetak kada se 

učinitelj sam stavi u stanje neuračunljivosti pa učini krivično djelo. U takvom slučaju učinitelj je 

krivično odgovoran iako je djelo učinio u neuračunljivom stanju pod uvjetom da se sam stavio u 

takvo stanje upotrebom alkohola, opojnih droga ili na drugi način i ako je u vrijeme dovođenja u 

takvo stanje njegovo djelo bilo obuhvaćeno namjerom ili nehatom. Taj izuzetak se naziva 

samoskrivljena neuračunljivost ili actiones liberae in causa. 

Izraz actiones liberae in causa označava radnju koja je slobodna u odluci, ali ne i u učinjenju. 

Pošto je radnja krivičnog djela ostvarena u stanju mentalne nesposobnosti (neuračunljivosti), u 

pravnoj teoriji se postavlja pitanje kažnjavanja učinitelja za ovakvo učinjenje djela. Prema starijem 

shvatanju učinitelj krivičnog djela nije krivično odgovoran s obzirom da je posljedicu prouzrokovao u 

neuračunljivom stanju. Radnja kojom se učinitelj stavlja u neuračunljivo stanje ima karakter 

prethodne, tj. pripremne radnje, a za pripremnu radnju se po pravilu ne kažnjava. 

Prema novijem shvatanju radnja kojom se učinitelj stavlja u neuračunljivo stanje opijanjem ili na 

drugi način, nije pripremna radnja, već predstavlja radnju učinjenja djela, pošto se ona na posredan 

način javlja kao posljedica. Naime, stavljanjem u privremeno neuračunljivo stanje učinitelj je sam 

sebe upotrijebio kao sredstvo za učinjenje krivičnog djela te je zbog toga krivično odgovoran. Prema 

tome, krivična odgovornost za institut actiones liberae in causa bazira se na činjenici da učinitelj u 

momentu stavljanja sebe u privremeno neuračunljivo stanje ostvaruje uzrok posljedice, pod uvjetom 

da je tog momenta bio uračunljiv i da je znao, odnosno mogao znati i bio dužan da zna da u takvom 

stanju može učiniti krivično djelo. 

Za postojanje samoskrivljene neuračunljivosti u smislu čl. 13. KZ potrebno je ispunjenje 

slijedećih uvjeta: 1) da se osoba sama stavlja u stanje privremene neuračunljivosti, 2) da je u 

vrijeme stavljanja u stanje privremene neuračunljivosti mentalno sposobna (uračunljiva), tj. 

sposobna da shvati značaj svoga djela ili da upravlja svojim postupcima, 3) da je u stanju 

privremene neuračunljivosti učinila krivično djelo činjenjem ili nečinjenjem sa namjerom ili iz nehata 

i 4) da između radnje, kojom se osoba stavlja u privremeno neuračunljivo stanje i posljedice 

ostvarenog krivičnog djela postoji uzročni odnos. 

68

Ali ovaj institut ne postoji ako je osoba bila neuračunljiva u vrijeme upotrebe opojnih sredstava, 

tj. opijanja ili kada je u opijeno stanje došla pod dejstvom prinude, obmane ili neotklonjive zablude. 

Takođe nema samoskrivljene neuračunljivosti kada osoba upotrjebi veoma malu količinu alkohola od 

koje se ne bi mogao niko opiti ako usljed toga dođe do patološkog pijanstva zbog postojanja nekog 

organskog poremećaja, (npr. poremećaja metabolizma) čega ona nije svjesna. 

Pored svojevoljnog stavljanja u opijeno stanje koje se može pripisati namjeri ili nehatu, za 

postojanje ovog instituta je potrebno da je u takvom stanju učinjeno krivično djelo u odnosu na koje 

kod učinitelja postoji krivnja. Međutim, kada se radi o tome koji oblik krivnje je potreban za 

postojanje krivične odgovornosti u ovakvom slučaju u teoriji i pozitivnom zakonodavstvu postoji više 

shvatanja. Prema jednom shvatanju krivična odgovornost postoji samo ako je u odnosu na 

prouzrokovanu posljedicu kod učinitelja u uračunljivom stanju prije opijanja postojala namjera. 

Prema drugom shvatanju koje je više prihvaćeno krivična odgovornost postoji kada je kod učinitelja 

postojala namjera ili nehat u odnosu na posljedicu prouzrokovanu u opijenom stanju. 

To znači da je prema zakonskom rješenju u Kosovu krivično odgovoran učinitelj krivičnog djela 

koji upotrebom alkohola, droga ili na drugi način dovede sebe u stanje u kome nije mogao razumijeti 

značaj svog činjenja ili nečinjenja niti kontrolirati svoje ponašanje, ako je prije nego što se doveo u 

to stanje namjeravao takvo činjenje ili nečinjenje, ili je iz nehata učinio krivično djelo, a zakon za 

takvo djelo predviđa krivičnu odgovornost i za nehat. Za samoskrivljenu neuračunljivost ili actiones 

liberae in causa se odgovara po općim principima na kojim se inače zasniva krivična odgovornost. 

Uračunljivost kod učinitelja mora da postoji u vrijeme kada se on upotrebom alkohola, opojnih 

droga ili na drugi način (hipnozom, autosugestijom i sl.) stavlja u privremeno neuračunljivo stanje. 

On mora da bude sposoban da shvati da se upotrebom ovih sredstava može opiti i da u takvom 

stanju može učiniti krivično djelo, pa da odluči hoće li da upotrijebi ta sredstva ili ne. Tako krivica za 

učinjeno djelo postoji ako kod njega postoji krivnja ili nehat u odnosu na posljedicu koja je 

prouzrokovana u opijenom stanju. 

To znači da krivična odgovornost postoji kako za namjerno tako i za nehatno skrivljenu 

neuračunljivost s tim što se za namjernu odgovara uvijek, a za nehatnu samo kada zakon propisuje 

krivičnu odgovornost i za nehat. No, upotrebom alkohola, droga ili na drugi način učinitelj može sebe 

da dovede ne u stanje neuračunljivosti, već u stanje bitno umanjene uračunljivosti. 

No, pored samoskrivljene neuračunljivosti, neka inostrana krivična zakonodavstva poznaju i 

posebno krivično djelo opijanja. Za ovo djelo potrebno je da je osoba kriva za izazivanje stanja 

potpunog pijanstva u kome je učinila bilo koje krivično djelo. Dakle, kod samoskrivljene 

neuračunljivosti vinost učinitelja postoji u odnosu na radnju opijanja i posljedicu krivičnog djela 

prouzrokovanu u stanju pijanstva dok kod krivičnog djela opijanja vinost učinitelja postoji samo u 

odnosu na potpunu opijenost kao posljedicu radnje opijanja, ali ne i na krivično djelo prouzrokovano 

u stanju pijanstva. Prema tome ovdje ne postoji vinost u odnosu na krivično djelo kao kod actiones 

liberae in causa, već samo u odnosu na prouzrokovanje opijenosti tj. privremene neuračunljivosti. 

U ovom slučaju je inkriminirana sama radnja opijanja, a u odnosu na krivično djelo koje je 

prouzrokovano u uračunljivom stanju ne smije da postoji vinost. Dakle, kod krivičnog djela opijanja 

vinost postoji samo u odnosu na potpunu opijenost kao posljedicu radnje opijanja. To znači da prema 

zakonima koji poznaju opijanje kao posebno krivično djelo postoji krivična odgovornost na bazi 

prouzrokovanja. 

69

II. KRIVNJA (VINOST) 

1. Pojam krivnje (vinosti) 

Vinost (krivnja) je psihički odnos učinitelja prema svom djelu. Taj psihički odnos se izražava u postojanju svijesti o 

radnji, posljedici, uzročnom odnosu između radnje i nastupjele posljedice te svijesti o svim okolnostima učinjenog 

krivičnog djela, kao i u postojanju htjenja ili pristajanja na proizvedenu posljedicu. Ovako shvaćen pojam krivnje 

predstavlja subjektivni elemenat krivičnog djela. Ona je dakle, spona koja povezuje učiniteljevu psihološku ličnost sa 

djelom kao objektivnom pojavom koja je izražena u spoljnom svjetu. Riječ vinost označava krivnju i stoji nasuprot 

nevinosti. 

Krivnja (vinost) je nužna pretpostavka za postojanje krivične odgovornosti i kažnjivosti. Naime, da bi učinitelj 

krivičnog djela mogao biti kažnjen za to djelo, on mora da ima određeni psihički odnos prema djelu kao svom 

ostvarenju. Ako takvog odnosa nema, onda nema ni krivične odgovornosti, pa stoga ni kažnjivosti. Krivnja je, dakle, 

sadržina krivične odgovornosti. Da li postoji krivnja (ispoljena u obliku umišljaja ili nehata) kao određeni psihički odnos 

prema određenom krivičnom djelu ili ne, mora se utvrditi u krivičnom postupku na bazi svih izvedenih dokaza. 

Krivnja učinitelja krivičnog djela može postojati tek ako je on mentalno sposoban tj. uračunljiv. Bez uračunljivosti 

nema krivnje, ali to ne znači da svaki uračunljiv učinitelj krivičnog djela mora biti istovremeno i krivac tj. da ima određeni 

odnos, određen psihološki stav prema svom djelu kao objektivnom činu realiziranom u spoljnom svjetu. Uračunljivost kao 

osnov krivnje znači samo da je učinitelj sposoban da ima određeni odnos prema svom djelu, ali da li ga je on stvarno i imao, 

mora biti u svakom konkretnom slučaju utvrđeno od strane suda. Tek pošto sud utvrdi postojanje krivnje kod učinitelja za 

učinjeno djelo, može mu izreći kaznu predviđenu za to djelo u zakonu. 

Utvrđivanje svijesti i volje u svakom konkretnom slučaju znači ustanovljavanje obima i sadržine predstave o djelu i 

intenziteta voljnog odnosa prema posljedici (stepena krivnje). Time se isključuje objektivna odgovornost u krivičnom pravu. 

To znači, da se učinitelj krivičnog djela može kazniti samo na osnovu krivnje koja je dokazana, a ne za samo učinjenje 

djelatnosti i prouzrokovanje zabranjene posljedice. Takva odgovornost bi bila kauzalna ili odgovornost bez krivnje. 

Objektivna odgovornost je neprihvatljiva za savremeno krivično pravo ali mu nije ni sasvim nepoznata. Ona se pojavljuje u 

nekim izuzetnim slučajevima u formi prezumpcije vinosti. 

Krivični zakon Kosova polazi od principa da je subjektivna krivična odgovornost uvjet za primjenu kazne. A 

njenu suštinu predstavlja krivnja (vinost). Ovaj je princip sadržan u čl. 11. KZ gdje se kaže da je krivično 

odgovoran onaj učinitelj koji je mentalno sposoban i ako je proglašen krivim za učinjenje nekog krivičknog djela, 

odnosno ako učini krivično djelo namjerno ili iz nehata. Načelo utvrđivanja vinosti, kao uvjeta za primjenu kazne, 

je od velikog značaja za efikasnu zaštitu ljudskih prava i sloboda kao i za ostvarivanje principa pravičnosti 

kažnjavanja. 

2. Teorije o krivnji (vinosti) 

U savremenoj pravnoj teoriji i pozitivnom krivičnom zakonodavstvu postoji jedinstveno shvatanje da se 

krivična odgovornost zasniva na krivnji kao subjektivnom psihičkom odnosu učinitelja prema svom djelu. Ali u 

pogledu određivanja pojma krivnje postoji više teorija: psihološka, normativna i mješovita, psihološkonormativna. 

Prema psihološkoj teoriji krivnja je psihički odnos učinitelja prema svom djelu kao jednom 

događaju u spoljnom svjetu. Za postojanje krivnje nije bitno da li je učinitelj bio svjestan i 

zabranjenosti učinjenog djela. Psihološki odnos se ispoljava u postojanju: 1) svjesti o radnji, 

posljedici, uzročnom odnosu između njih i okolnostima pod kojima se čini djelo, kao i 2) volji koja se 

javlja u vidu htjenja ili pristajanja na posljedicu, odnosno u postojanju svjesti ili mogućnosti 

postojanja svjesti u pogledu nastanka posljedice koja se ne želi i ne prihvata. 

Prema normativnoj teoriji krivnja je prijekor koji sud u ime društva sa stanovišta pravnog 

poretka upućuje učinitelju krivičnog djela za učinjeno zabranjeno djelo. 

70

Sadržaj vinosti ili krivnje se ogleda u socijalnoetičkoj ocjeni društva oličenog u sudskom vjeću o 

tome da li je ponašanje učinitelja protivno dužnostima koje proizlaze iz pravne norme. Dakle, 

krivnja je ocjena o tome da li se učinitelj djela može pravno prekoriti za učinjeno djelo i prema tome kazniti. 

Tu ocjenu ne daje sam učinitelj djela, već sudsko vjeće koje donosi odluku o krivičnoj odgovornosti. 

Prema psihološko-normativnoj teoriji, krivnja je i psihološka i normativna kategorija. Naime, za 

postojanje krivnje nije dovoljno da kod učinitelja postoji svjest i volja u odnosu na radnju i posljedicu, tj. u 

odnosu na djelo kao realne pojave u spoljnom svjetu, već je potrebno da kod njega postoji i svijest o tome da 

je njegovo djelo protivno pravilima društva. Postoje i autori koji smatraju da se normativni elemenat krivnje 

sastoji u svijesti učinitelja da je njegovo djelo protivpravno tj. zabranjeno, dok po drugim autorima 

normativnost se ogleda u svijesti učinitelja da je njegovo djelo društveno štetno ili pak da je protivno 

moralnim pravilima o vršenju dužnosti. 

3. Krivnja (vinost) u našem krivičnom pravu 

Prema čl. 11. st. 1. KZ učinitelj je kriv ako je krivično djelo učinio sa namjerom ili iz nehata. Iz ovoga 

proizlazi da se krivnja javlja u dva oblika, kao namjera (umišljaj) i nehat. 

Krivnja predstavlja psihički odnos učinitelja prema svom djelu. To je zapravo stav psihičke 

ličnosti čovjeka prema djelu kao svom ostvarenju u okviru koga se nalaze: svijest, volja, osjećanja, 

afekti, nagoni, pobude itd. Svi ti psihički procesi čine sadržinu krivnje, a među njima najveći značaj 

imaju svijest i volja. Svijest i volja su osnovni elementi čovjekovog ponašanja i kroz njih se 

najjasnije odražava odnos ličnosti prema svom ponašanju i rezultatu toga ponašanja. 

Stoga su oni osnovni elementi i uračunljivosti i krivnje. Upravo ta okolnost i zahtjeva da se odredi 

odnos između ova dva elementa krivične odgovornosti. Kod uračunljivosti se utvrđuje da li je učinitelj krivičnog 

djela uopće mogao biti svjestan značaja svoga djela i da li je uopće mogao upravljati svojim postupcima u 

vrijeme učinjenja djela. Dakle, utvrđuje se njegova sposobnost za rasuđivanje i odlučivanje. Kod krivnje se 

utvrđuje da li je učinitelj bio svjestan konkretnog krivičnog djela koje čini i da li je to djelo htio ili pristao na 

njegovo učinjenje. 

Dakle, uračunljivost održava psihička svojstva učinitelja djela, njegovu psihološku sposobnost (mogućnost, 

moć) da svjesno i voljno djeluje, dok krivnja znači da je učinitelj svjesno i voljno ostvario krivično djelo. Prema 

tome, odnos između uračunljivosti i krivnje (vinosti) je analogan odnosu koji postoji između baze i nadgradnje. 

Uračunljivost se pojavljuje kao osnov i pretpostavka krivnje. Sud u krivičnom postupku ne utvrđuje 

uračunljivost (mentalnu sposobnost), već neuračunljivost (mentalnu nesposobnost) i to samo onda kada se 

pojavi sumnja u psihičku normalnost učinitelja djela. To znači, da postoji pretpostavka uračunljivosti. Ta 

pretpostavka je relativna tj. oboriva. 

Nasuprot prezumpciji uračunljivosti stoji princip utvrđivanja krivnje ili vinosti u krivičnom postupku u 

svakom konkretnom slučaju. To znači da je u savremenom krivičnom pravu jedan od osnovnih principa 

krivične odgovornosti pretpostavka nevinosti. Prezumpcija vinosti zapravo odgovara objektivnoj krivičnoj 

odgovornosti iz doba feudalnog krivičnog prava. Subjektivna krivična odgovornost, koja bazira na postojanju 

psihičkog odnosa kod učinitelja prema učinjenom djelu, zahtjeva da taj psihički odnos bude utvrđen. 

Utvrđivanje krivnje vrši sud u krivičnom postupku putem dokaza u svakom konkretnom slučaju, tj. u odnosu 

na određeno djelo za koje se sudi. Ne može se utvrđivati krivnja uopće jer takva ne postoji. 

71

III. OBLICI KRIVNJE (VINOSTI) 

1. Umišljaj 

Umišljaj (dolus) je svjesno i voljno ostvarenje krivičnog djela. To je najizrazitiji i najviši oblik 

krivnje kroz koji se najpotpunije izražava psihički odnos učinitelja prema djelu kao svom ostvarenju, 

njegov stav prema posljedici kao promjeni na objektu napada koju je on prouzrokovao ili doprinio 

njenom prouzrokovanju. Za krivično djelo učinjeno sa umišljajem uvijek se odgovara i kažnjava. 

U pravnoj teoriji se razlikuje više shvatanja o pojmu i sadržaju umišljaja, i to teorija svjesti, 

teorija volje i kompromisna teorija. 

Prema teoriji svijesti (teoriji predstave ili intelektualističkoj teoriji) umišljaj postoji kada je 

učinitelj bio svjestan da će svojom radnjom prouzrokovati posljedicu. Umišljaj je, dakle, svjest 

odnosno znanje, predstava o obilježjima krivičnog djela, tj. svjest o radnji, uzročnom odnosu između 

radnje i posljedice i drugim okolnostima koje čine obilježja bića određenog krivičnog djela. Volja 

učinitelja krivičnog djela, po ovom shvatanju nije od značaja za postojanje umišljaja. Prema tome, 

umišljaj će uvijek postojati kad je učinitelj predvidio kao sigurno, vjerovatno ili mogućno nastupanje 

posljedice u sklopu drugih okolnosti bez obzira da li je on želio tu posljedicu ili ne. 

Prema teoriji volje (voluntarističkoj teoriji) umišljaj postoji kada je učinitelj htio nastupanje 

predviđene posljedice. Umišljaj je, dakle, htjenje, želja da nastupi predviđena posljedica. Samo 

predviđanje posljedice, makar ono bilo i izvjesno, nije odlučno za postojanje umišljaja, ako nema 

htijenja. Prema tome, nema umišljaja i pored postojanja svijesti o posljedici ako učinitelj nije htio 

njeno nastupanje. 

Obje navedene teorije trpe ozbiljne prigovore. Teoriji svijesti se zamjera da proširuje pojam i 

sadržinu umišljaja, a sužava nehat. Dosljedno provedena ova teorija negira postojanje svjesnog 

nehata, jer ga uključuje u umišljaj. Teoriji volje se, pak, prebacuje da sužava pojam umišljaja, a 

proširuje pojam nehata. Dosljedno provedena ova teorija čini spornim, pa čak i negira postojanje 

eventualnog umišljaja jer ga kvalificira kao svjesni nehat. 

Kompromisna teorija je zadržala osnovne koncepcije oba navedena shvatanja, ali je odbacila 

njihove krajnosti. Po ovoj teoriji umišljaj postoji ako postoji svijest i htijenje, odnosno pristajanje na 

posljedicu. Ovakvo posmatranje voljnog elementa kao htijenja i pristajanja omogućilo je da umišljaj 

dobije realni sadržaj i da se jasno razgraniči od nehata. Za postojanje umišljaja potrebno je da 

postoje i svjesni i voljni elemenat. Svijest se izražava u znanju, predstavi o svim stvarnim 

okolnostima (obilježjima) krivičnog djela, a volja u htijenju ili u saglašavanju sa ostvarenjem djela, 

tj. u htijenju posljedice djela ili saglašavanjem sa njenim nastupanjem. Ako nedostaje jedan od ovih 

elemenata nema ni umišljaja. 

Prema čl. 15. KZ Kosova, krivično djelo je učinjeno sa umišljajem kad je učinitelj bio svjestan 

svog djela i htio njegovo učinjenje ili kad je bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja 

može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje. Iz ove definicije proizlazi da 

Privremeni krivični zakon Kosova usvajaj kompromisnu teoriju, polazeći od činjenice da se elementi 

svijesti i volje prepliću u psihičkom odnosu učinitelja prema djelu i da se umišljaj ne može shvatiti na 

osnovu postojanja samo svijesti ili samo volje. Prema tome, da bi postojao umišljaj potrebno je da 

postoje svijest i volja, tj. i intelektualni i voluntaristički (emocionalni) elementi. 

Pri tome krivični zakon u općem dijelu razlikuje dvije vrste umišljaja, neposredni i posredni 

umišljaj dok u posebnom dijelu predviđaju i treću vrstu umišljaja – umišljaj na mah kod dva krivična 

dela: ubistva u stanju duševne poremećenosti (čl. 148. KZ) i takozvane teške tjelesne povrede na 

mah (čl. 154. st. 6. KZ). 

72

1.1. Neposredni umišljaj (dolus directus) 

Neposredni ili direktni umišljaj postoji kad je učinitelj bio svjestan svoga djela i htio njegovo 

učinjenje. Da bi postojao neposredni umišljaj neophodno je da kod učinitelja postoje svijest o djelu i 

htijenje djela, tj. da postoje i intelektualni i voluntaristički elementi u odnosu na učinjeno djelo. 

1) Svijest o djelu znači da učinitelj ima znanje, odnosno predstavu o radnji i posljedici u prirodnom 

smislu, o uzročnoj vezi između njih, o objektu i drugim okolnostima koje čine obilježja bića krivičnog 

djela kao što su mjesto, vrijeme, način i sredstva učinjenja krivičnog djela. Dakle, svijest o djelu 

treba da sadrži svijest o svim stvarnim okolnostima koje čine obilježja krivičnog djela. Ukoliko 

učinitelj djela nije bio svjestan neke stvarne okolnosti koja predstavlja obilježje krivičnog djela onda 

kod njega ne postoji umišljaj u odnosu na to djelo. U stvarne okolnosti spadaju ne samo fizičke, već i 

pravne činjenice ukoliko predstavljaju elemente, odnosno obilježja bića određenog krivičnog djela. 

Međutim, za neposredni (direktni) umišljaj nije uvijek nužno da postoji svijest učinitelja o 

pravnoj kvalifikaciji stvarnih činjenica kao što nije potrebna ni svijest o protivpravnosti djela jer se 

polazi od zakonske pretpostavke da svaka uračunljiva osoba može da procjeni društveni i pravni 

značaj djela. Ova pretpostavka, međutim, ima relativni karakter, jer se može dokazati i suprotno. 

Svijest o protivpravnosti djela se traži u onim slučajevima gdje je protivpravnost elemenat bića 

krivičnog djela. Svijest kod umišljaja ne treba da obuhvati ni objektivni uvjet inkriminacije 

(zakonodavni motiv kažnjavanja) jer on ne predstavlja elemenat bića krivičnog djela. 

2) Htijenje djela postoji kad je učinitelj htio nastupanje predviđene posljedice djela odnosno kada je 

učinitelj preduzeo radnju učinjenja (u smislu činjenja ili nečinjenja) sa ciljem da ostvari posljedicu na 

objektu napada koja predstavlja obilježje bića krivičnog djela predviđenog u zakonu (npr. ubistvo iz 

ljubomore, ili ubistvo iz bezobzirne osvete). Učinitelj takođe pri ovom obliku umišljaja hoće 

nastupanje i one posljedice koja treba da posluži kao sredstvo za ostvarenje glavne posljedice tzv. 

prethodnu posljedicu (npr. ubistvo radi nasljedstva ubijenog, ili falsificiranje isprave radi dobijanja 

zaposlenja). Takođe htijenje učinitelja obuhvata i onu posljedicu koja nužno nastaje uz glavnu 

posljedicu na koju je usmjerena radnja, tzv. Uzgredna posljedica (npr. osoba A sa umišljajem da liši 

života osobu B baci eksplozivnu napravu u prostoriju u kojoj se osim osobe B nalaze i osobe C i D). 

Najzad, učinitelj je htio posljedicu i onda kad je svjestan da će izvjesna daljna posljedica nastupiti po 

ostvarenju njegove svrhe (npr. ubistvo majke koja doji novorođeno dijete, ili ubistvo liječnika koji 

jedini svojom stručnošću trenutno spasiti određenog pacijenta). Voljni element pretpostavlja 

donošenje prethodne odluke učinitelja da preduzme radnju kojom će ostvariti posljedicu krivičnog 

djela. 

1.2. Posredni umišljaj (dolus eventualis) 

Posredni ili eventualni umišljaj postoji kada je učinitelj bio svjestan da usljed njegovog činjenja, 

odnosno nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje. Za 

razliku od neposrednog umišljaja ovdje su elementi svijesti i volje slabije izraženi. I ova se vrsta 

umišljaja sastoji iz dva elementa. To su: svijest o mogućnosti nastupanja posljedice i pristajanje na 

posljedicu. 

1) Svijest o mogućnosti nastupanja posljedice postoji kada učinitelj predviđa da iz njegove radnje 

može da nastupi zabranjena posljedica. Dakle, ovdje ne postoji u pogledu posljedice sigurnost i 

izvjesnost već samo mogućnost njenog nastupanja. Svijest o mogućnosti nastupanja posljedice treba 

da obuhvati sve stvarne okolnosti koje čine obilježja bića krivičnog djela tako da u pogledu sadržine 

svijesti nema razlike između direktnog i eventualnog umišljaja već se ona ogleda u intenzitetu, 

stepenu svijesti. Postojanje svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice znači da učinitelj krivičnog 

djela ne predviđa posljedicu svoga djela kao nešto sigurno i neminovno, pa ni kao izvjesno, već samo 

kao nešto što je u izgledu, što je prisutno kao opasnost. 

73

Najčešće do eventualnog umišljaja dolazi zbog nedostataka u uzročnom odnosu između preduzete 

radnje i posljedice čije se nastupanje predviđa tako da se ne vidi sigurno nastupanje posljedice, već 

se samo pretpostavlja njeno nastupanje. 

2) Pristajanje na nastupanje posljedice. Za razliku od neposrednog umišljaja gdje je voljni elemenat 

izražen u htijenju predviđene posljedice, kod posrednog (eventualnog) umišljaja on je izražen u 

pristajanju na njeno nastupanje. Pristajanje znači saglašavanje učinitelja sa mogućim nastupanjem 

posljedice koja se neposredno ne želi. Drugim riječima, posljedica koja se predviđa kao moguća 

priznaje se kao svoja saglašavanjem sa njenim nastupanjem. Kod posrednog umišljaja radnja se 

preduzima sa ciljem da se ostvari neka druga posljedica, a ne ova na koju se pristaje. Cilj radnje je, 

neki drugi rezultat, neka druga posljedica uz koju ova ide kao mogući nusproizvod, kao rizik visokog 

stepena sa kojim se učinitelj miri kako bi ostvario ciljanu i željenu posljedicu. Prema tome, pristanak 

ovdje znači prihvatanje rizika, mirenje sa nastankom neželjene posljedice. 

Odgovornost i kažnjivost za djela učinjena sa umišljajem 

Za krivična djela učinjena sa umišljajem uvijek se krivično odgovara bez obzira na to da li su 

učinjena sa neposrednim (direktnim) ili posrednim (eventualnim) umišljajem. Tu krivični zakoni ne 

prave razliku. No, zakon kod nekih krivičnih djela predviđa samo neposredan umišljaj kao oblik 

vinosti kada se namjera (pribavljanja imovinske koristi, namjera nanošenja štete) ili pobuda (osveta, 

koristoljublje) javljaju kao konstitutivni elemenat bića tih djela. Takođe, postoje i krivična djela koja 

se mogu učiniti samo sa posrednim umišljajem (nesavjesno pružanje ljekarske pomoći, nesavjesno 

postupanje pri spravljanju i izdavanju lijekova, nesavjesno privredno poslovanje). Iako krivični 

zakoni ne prave razliku u kažnjavanju za djela učinjena sa neposrednim i posrednim umišljajem, 

oblik vinosti (u vidu stepena krivične odgovornosti) predstavlja okolnost od značaja za odmjeravanje 

kazne. U poređenju sa posrednim umišljajem neposredni je teži jer sadrži veći stepen krivnje. 

1.3. Posebne vrste umišljaja 

Osim neposrednog i posrednog umišljaja koje poznaje krivični zakon u općem dijelu i umišljaja 

na mah koga poznaju zakoni u posebnom dijelu (kod ubistva na mah i teške tjelesne povrede na 

mah), pravna teorija poznaje i druge vrste umišljaja. 

Dolus antecedens i dolus subsenques (consequens) 

Dolus antecendens (prethodni umišljaj) prethodi preduzimanju radnje učinjenja. Budući da 

umišljaj mora prethoditi radnji učinjenja, tako ova vrsta umišljaja nema poseban značaj i 

izjednačava se sa općim pojmom umišljaja. Dolus subsenques (naknadni umišljaj) se javlja poslije 

učinjenja krivičnog djela pa je bez uticaja na stepen krivične odgovornosti koja se utvrđuje prema 

vremenu učinjenja djela. Naknadno odobravanje jednog nehatnog krivičnog djela ne može ga 

pretvoriti u umišljajno djelo. Naknadni umišljaj se može uzeti samo kao okolnost kod odmjeravanja 

kazne, jer on označava držanje učinitelja poslije učinjenja djela. 

Dolus repentinus i dolus praemeditatus 

Dolus repentinus je iznenadni umišljaj koji nastaje bez prethodnog razmišljalja o krivičnom djelu. 

To je umišljaj na mah. Krivični zakoni samo u dva slučaja poznaju iznenadni umišljaj kao 

ublažavajuću okolnost i to kod ubistva na mah i teške tjelesne povrede na mah. U ostalim 

slučajevima on može biti od značaja samo kod odmjeravanja kazne. Dolus praemeditatus ili 

predumišljaj postoji u slučaju kad je odluka donijeta promišljeno, tj. kada je učinitelj jedno duže 

vrijeme hladnokrvno i detaljno razmišljao o djelu prije nego što ga je učinio. U nekim 

zakonodavstvima predumišljaj se uzima kao najteža vrsta umišljaja, a u drugim kao pooštravajuća 

okolnost. 

74

Dolus determinatus i dolus indeterminatus 

Dolus determinatus je određeni umišljaj koji postoji kada je učinitelj ostvario onakvu posljedicu 

kakvu je i predvidio. On odgovara pojmu i sadržini direktnog umišljaja. Dolus indeterminatus je 

neodređeni umišljaj koji postoji kada je učinitelj predvidio posljedicu ali samo u općim okvirima. 

Dolus indeterminatus se može pojaviti u dva vida i to kao: dolus alternativus i dolus eventualis. 

Dolus alternativus postoji kada je učinitelj predvidio više posljedica, ali tako da samo jedna od njih 

može nastupiti (Kruglikov, et al., 1999: 202). Na primjer, ako neko puca na dva čovjeka koji 

razgovaraju, on je svjestan da jednog od njih može ubiti ili raniti, ali ne obojicu. Dolus eventualis 

postoji kada je učinitelj predvidio više posljedica ali tako što jednu predviđa kao sigurnu, a ostale kao 

moguće. Na primjer, kada učinitelj na ulici puca na jednu osobu, on je svjestan da će je iz 

automatskog pištolja ubiti, ali predviđa da još nekog može ubiti ili raniti i pristaje na te moguće 

posljedice. 

Dolus generalis i dolus specialis 

Dolus generalis postoji onda kada učinitelj pogrešno vjeruje da je preduzetom radnjom proizveo 

onu posljedicu koju je htio, pa preduzima drugu radnju prema istom objektu, ali u drugom cilju (npr. 

da ukloni tragove) i tek sa ovom drugom radnjom ostvaruje željenu posljedicu za koju smatra da je 

proizveo prvom radnjom. Drugi dolus specialis po svojoj sadržini obuhvata opći pojam umišljaja. 

2. Nehat 

Nehat (culpa) je drugi oblik krivnje gdje je psihički odnos učinitelja prema djelu izražen u prouzrokovanju 

posljedice koja se nije htjela. To je nevoljno ostvarenje krivičnog djela. Psihološki odnos učinitelja 

ispoljava se samo kroz jednu komponentu, kroz svijest o mogućnosti nastanka neželjene posljedice 

ili u mogućnosti postojanja svijesti. Kada je psihološka komponenta izražena samo u mogućnosti 

postojanja svijesti, koje stvarno u momentu preduzimanja radnje nije bilo u odnosu na posljedicu, 

potrebna je i socijalno-etička komponenta izražena u postojanju dužnosti da se posljedica predvidi. 

Nepredviđanje zabranjene posljedice koja se mogla predvidjeti znači da nije bilo dužne pažnje koju 

pravni poredak traži od svakog građanina kao prosječnog čovjeka. Pošto je umišljaj oblik vinosti koji 

se javlja po pravilu to se on ne propisuje izričito u biću krivičnog djela kao što je slučaj sa nehatom. 

Nehat je inače u savremenioj teoriji (posebno njemačkoj) smatran kao problem bića krivičnog djela. 

Za razliku od umišljaja nehat ne povlači uvijek odgovornost i kažnjivost. Odgovornost i kažnjivost za 

djela iz nehata postoji samo kada to zakon izričito propiše. 

O pojmu i sadržini nehata u pravnoj teoriji postoji više shvatanja, i to: teorija svijesti, teorija 

volje i normativna teorija. 

Prema teoriji svijesti (intelektualističkoj teoriji) nehat je nedostatak svijesti u odnosu na 

posljedicu. On postoji kada učinitelj nije imao svijest, predstavu o posljedici ali je mogao imati da je 

bio precizniji u ocjenjivanju svoje radnje. Prema tome, suština nehata se sastoji u nepredvidljivosti 

posljedice koja se mogla predvidjeti. Nehat tako nastaje kao greška razuma. 

Prema teoriji volje (voluntarističkoj teoriji) nehat je nepostojanje svijesti u odnosu na posljedicu 

zbog nedovoljnog napora učinitelja da aktivira svoju moć rasuđivanja i procjenjivanja kauzalne 

mogućnosti prouzrokovanja posljedice. Nehat se javlja kao greška volje, kao nedostatak napora 

volje. 

Prema normativnoj teoriji nehat je nedostatak dužne i moguće pažnje. Nehat kao krivnja postoji 

kada se utvrdi da učinitelj kod preduzimanja radnje nije pokazao onu pažnju koju od njega zahtjeva 

pravni poredak a koju je on mogao da pokaže s obzirom na okolnosti slučaja i svoje lične 

sposobnosti. Sadržina nehata je, prema tome, u povredi dužne pažnje, u ispoljavanju nemarnosti i 

neozbiljnosti prema zahtjevu društva da se pažljivo postupa. 

75

U okviru ove teorije razlikuje se shvatanje prema kome je nehat poseban oblik kažnjivog 

ponašanja, koji ima poseban sadržaj neprava i krivnje. Nepostojanje dužne pažnje, odnosno 

"protivdužnosno ponašanje" može da rezultira iz nemara i neozbiljnosti ili nedostatka smisla za 

prilagođavanje društvenim uvjetima života i uvažavanje vrijednosti, ili takvo ponašanje predstavlja 

rezultat zablude koja postoji kod učinitelja u pogledu uzročne veze između radnje i posljedice ili u 

pogledu svoje sposobnosti na sprječavanje posljedice. 

Struktura nehata je hibridna. Pored psiholoških on sadrži i normativne, socijalno-etičke 

elemente. Nedostacima u psihološkoj sferi kao što su nepostojanje preciznosti u ocjenjivanju dejstva 

preduzete radnje, tj. pogrešnoj procjeni kauzalne mogućnosti nastanka posljedice ili nepostojanju 

takve predstave usljed zablude, priključuje se i nemar da se otkloni zabluda i sagleda neminovnost ili 

bar izvjesnost njenog nastanka. U savremenoj teoriji i zakonodavstvu najviše je zastupljena 

kombinirana teorija svijesti i volje, sa elementima normativnosti. 

Kod određivanja nehata polazi se od činjenice da kod učinitelja mora postojati određeni psihički 

odnos prema djelu izražen ili u svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice ili u dužnosti i mogućnosti 

da se posljedica predvidi. Tako je prema članu 16. Privremenog KZ Kosova djelo učinjeno iz nehata 

kad je učinitelj bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena 

posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti; ili kad nije bio svjestan 

mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima 

bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. To znači da se razlika između umišljaja i nehata 

nalazi u voljnom elementu. Kod umišljaja se voljni elemenat sastoji u htjenju ili pristajanju na 

posljedicu, dok kod nehata tog voljnog elementa uopće nema. Iz ovih zakonskih odredbi proizlazi da 

postoje dvije vrste nehata: svjesni i nesvjesni nehat. Pravna teorija poznaje i profesionalni nehat. 

2.1. Svjesni nehat (luxuria) 

Svjesni nehat postoji kada je učinitelj bio svjestan da zabranjena posljedica može nastupiti, ali je 

olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći otkloniti. Ovaj nehat čine dva elementa: svijest o 

mogućnosti nastupanja posljedice i vjerovanje (olako držanje) da ona ipak neće nastupiti ili da će 

njeno nastupanje sam učinitelj moći da spriječi. Prvi elemenat je pozitivno određen - postojanje 

svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice, a drugi negativno - nevoljnost njenog nastupanja. 

Svjest kod svjesnog nehata obuhvata sve elemente djela koje obuhvata i svjest kod posrednog 

(eventualnog) umišljaja. Nepostojanje voljnog elementa kod svjesnog nehata ukazuje na razliku 

između nehata i posrednog umišljaja. Kod posrednog umišljaja učinitelj djela ne želi posljedicu ali 

pristaje na njeno nastupanje, dok kod svjesnog nehata on ne pristaje na njeno nastupanje, već samo 

olako drži (vjeruje) da ona neće nastupiti ili da će je on sam moći otkloniti, tj. spriječiti njeno 

nastupanje. Prema tome, nepostojanje voljnog elementa kod svjesnog nehata je osnov za njegovo 

razgraničenje od posrednog umišljaja. To pak znači, da se u svakom konkretnom slučaju mora 

utvrditi da li postoji ili ne, pristajanje na posljedicu. 

A utvrđivanje činjenice da li postoji pristajanje na posljedicu ili ne, vrši se po Frankovoj formuli, 

prema kojoj, posredni umišljaj postoji onda kada se učinitelj ne bi uzdržao od učinjenja djela i onda 

da je bio siguran u momentu učinjenja radnje da će do posljedice sigurno doći. Suprotno ovome, 

svjesni nehat postoji onda kada sud na bazi svih okolnosti konkretnog slučaja utvrdi da bi se učinitelj 

uzdržao od učinjenja radnje da je bio siguran da će posljedica nastupiti i da on neće biti u stanju da 

spriječi njeno nastupanje. 

Svjesni nehat se može javiti u dva oblika. To su: samopouzdanje i pouzdanje. 

Kod samopouzdanja učinitelj krivičnog djela predviđa mogućnost nastupanja posljedice iz radnje 

koju preduzima, ali vjeruje da će je on sam, svojim naporom i svojom sposobnošću, umješnošću 

otkloniti, odnosno spriječiti njeno nastupanje. 

76

On je spreman na zalaganje i vjeruje u svoju sposobnost da će izbjeći predviđenu posljedicu pa 

preduzima radnju, ali ne uspijeva da spriječi posljedicu tako da ona nastaje i pored njegovog napora. 

Učinitelj djela ovdje precjenjuje svoje sposobnosti, nemajući potpunu predstavu o jačini kauzalnog 

dejstva preduzete radnje u sklopu drugih objektivnih okolnosti. Dakle, kod samopouzdanja dolazi do 

ostvarenja djela zbog precjenjivanja sposobnosti učinitelja i njegovog napora i njihovog dejstva u 

odnosu na dejstvo radnje u sklopu iznenadno nastalih okolnosti koje se pridružuju radnji. I baš zbog 

preduzimanja napora, zbog njegovog ukupnog angažiranja da spriječi posljedicu, njegov stav 

nepristajanja na njeno nastupanje je jasnije izražen nego kod pouzdanja i zbog toga nam izgleda da 

predstavlja nešto lakšu formu od njega. 

Pouzdanje postoji onda kada učinitelj predviđajući mogućnost posljedice olako drži da ona neće 

nastupiti usljed dejstva neke stvarne okolnosti. Olako držanje učinitelja djela da posljedica neće 

nastupiti, on zasniva dakle, na stvarnim okolnostima ali čije je dejstvo pogrešno procjenio. Kod ovog 

svjesnog nehata učinitelj nema namjeru da on sam nešto preduzme u cilju sprečavanja posljedice 

koju predviđa, već se nada da će neki spoljni, postojeći ali nesiguran činitelj sprečiti njeno 

nastupanje. 

2.2. Razgraničenje posrednog umišljaja i svjesnog nehata 

Posredni umišljaj se nalazi na granici između neposrednog umišljaja i svjesnog nehata. On se 

dodiruje sa svjesnim nehatom tako da nije uvjek lako razgraničiti da li postoji pristajanje na 

posljedicu ili ne, da li postoji posredni umišljaj ili svjesni nehat. Da bi se otklonile ove teškoće do 

kojih u praksi često dolazi, Rajnhard Frank je postavio pravila za razgraničenje ove dvije 

krivičnopravne situacije poznata kao "Frankova formula". 

Po ovoj formuli, potrebno je da sud uzme u obzir sve okolnosti koje su postojale kod učinjenja 

djela pa s obzirom na njih da postavi pitanje: da li bi se učinitelj djela uzdržao od preduzimanja 

radnje da je bio siguran da će posljedica nastupiti. Ako se na osnovu postojećih okolnosti učinjenja 

djela zaključi da se učinitelj ne bi uzdržao od učinjenja radnje čak i da je bio siguran da će posljedica 

nastupiti, onda postoji pristajanje, dakle i posredni ili eventualni umišljaj. Ali ako se ustanovi da bi se 

on uzdržao od učinjenja radnje da je bio siguran da će posljedica neizostavno nastupiti, onda će 

postojati svjesni nehat. U slučaju kada se ne može sa sigurnošću utvrditi da li postoji pristajanje kod 

učinitelja na nastupanje posljedice, uzima se da postoji svjesni nehat. Dakle, kad postoji sumnja u 

pogledu pristajanja na posljedicu, tada se uzima da postoji svjesni nehat po principu in dubio pro reo 

(u sumnji blaže za osumnjičenog). 

2.3. Nesvjesni nehat (negligentia) 

Nesvjesni nehat (negligentia) ili nemar, nepažnja postoji kada učinitelj nije bio svjestan 

mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima 

bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. I ovdje postoje dva elementa od kojih je jedan 

negativno, a drugi pozitivno određen. Prvi elemenat je nepostojanje svijesti kod učinitelja u odnosu 

na posljedicu. On dakle, nije imao predstavu o mogućnosti nastupanja posljedice, tj. predstavu da iz 

radnje koju preduzima može da proizađe zabranjena posljedica. Logično je da, pošto ne postoji 

svjesni elemenat, ne može postojati ni voljni elemenat. 

Drugi elemenat nesvjesnog nehata, koji je pozitivno određen, sastoji se u činjenici da je učinitelj 

djela prema postojećim okolnostima i svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan 

mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice. Ta činjenica o dužnosti i mogućnosti da se bude 

svjestan, tj. da se ima predstava o mogućnosti prouzrokovanja zabranjene posljedice proizlazi iz 

stvarnih okolnosti života i ličnih sposobnosti učinitelja. To znači da dužnost da se bude svjestan 

mogućnosti nastupanja posljedice mora biti cjenjena na osnovu stvarnih okolnosti djela, koje su postojale u 

momentu preduzimanja radnje učinjenja, tj. na osnovu objektivnog kriterijuma, dok se mogućnost 

predviđanja cijeni na osnovu ličnih sposobnosti učinitelja, tj. na osnovu subjektivnog kriterijuma. 

77

Procjena na osnovu objektivnog kriterijuma obuhvata stvarni karakter preduzetih djelatnosti, mjesto i 

vrijeme njihovog učinjenja, vidljivost, rastojanje i druge okolnosti koje su od značaja za sagledavanje 

prouzrokovanja posljedice. Dužnost da se na bazi navedenih stvarnih okolnosti djela ima svijest o posljedici 

djela predstavlja pravni standard i određuje se prema sposobnosti prosječnog normalnog čovjeka. Drugim 

riječima, traži se ona pažnja koju bi u konkretnim okolnostima mogao da ima svaki prosječan čovjek. Ako 

se ustanovi da bi pri postojećim okolnostima svaki prosječan čovjek mogao da predvidi mogućnost 

nastupanja posljedice, onda će učinitelj, ako posjeduje prosječnu sposobnost, odgovarati za djelo učinjeno 

iz nesvjesnog nehata. Ako prosječan čovjek ne bi mogao da predvidi posljedicu pri postojanju konkretnih 

okolnosti, onda se ostvarenje posljedice ne može pripisati nesvjesnom nehatu učinitelja. Ovakvo 

određivanje objektivnog kriterijuma s obzirom na pažljivost prosječnog čovjeka predstavlja opće mjerilo. 

Međutim, objektivni kriterijum se u praksi mora određivati s obzirom na onu pažljivost koja treba da postoji u određenoj 

oblasti. Ta pažljivost koja se zahtjeva za svaku konkretnu djelatnost predstavlja posebno mjerilo pažljivosti. 

Po subjektivnom kriterijumu za ocjenu nepažljivosti uzima se ličnost učinitelja djela, tj. njegove lične sposobnosti da 

može da ima prosječnu pažljivost koja se po objektivnom kriterijumu traži. Tako, npr. neće postojati nesvjesni nehat ako 

osoba nema prosječnu sposobnost, usljed nekih nedostataka kojih nije bila svjesna, tako da nije mogla da sagleda 

mogućnost posljedice. 

Profesionalni nehat 

Profesionalni nehat je vrsta nehata koju poznaje pravna teorija. To je nehat osobe koja je na svome pozivu ili 

zanimanju (profesiji) dužna da bude pažljivija od drugih osoba kada preduzima radnje iz djelokruga svog poziva ili 

zanimanja. Pošto se kod profesionalnog nehata traži veća pažljivost, s obzirom na posjedovanje profesionalnog stručnog 

znanja, to se on smatra težom vrstom nehata. Iako krivični zakoni ne poznaju ovu vrstu nehata, on se u 

konkretnom slučaju može uzeti kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne. 

Odgovornost za djela učinjena iz nehata 

Za djela učinjena sa nehatom odgovara se samo kada to zakon izičito određuje. Pošto je nehat 

blaži oblik vinosti od umišljaja, to Se u slučajevima kada je predviđena odgovornost i za nehatno 

učinjenje djela, ono blaže kažnjava od djela koje je učinjeno sa umišljajem. Zakon pri tome ne pravi 

razliku s obzirom na to da li je djelo učinjeno sa svjesnim ili nesvjesnim nehatom. To znači da vrsta 

nehata nema nikakvog uticaja na određivanje odgovornosti, ali zato može da bude od uticaja kod 

odmjeravanja kazne. Kod nehatnih krivičnih djela takođe ne dolazi do primjene nekih instituta općeg 

djela krivičnog prava kao što su pokušaj i saučesništvo u užem smislu. Takođe se u pravnoj teoriji 

upućuju ozbiljni prigovori kažnjavanju za nehatna krivična djela budući da se na ovaj način ne može 

ostvariti svrha kažnjavanja, a posebno ne generalna prevencija. 

Sticaj nehata je učinjenje krivičnog djela od strane više osoba koje su sve postupale iz nehata. 

Tako do krivičnih djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja može doći zbog nehatno preduzetih radnji 

više osoba u javnom saobraćaju. U pogledu odgovornosti za djela učinjena sticajem nehatnih radnji u 

pravnoj teoriji postoji više shvatanja. Po jednom shvatanju u slučaju sticaja nehata treba da 

odgovara samo osoba čija je radnja posljednja jer je ona i neposredni uzrok posljedice. Odgovornost 

ove osobe zasniva se na općim pravilima o odgovornosti za nehat, s tim što se postojanje nehatnih 

radnji i drugih osoba može uzeti samo kao okolnost kod odmjeravanja kazne. Prema drugom 

shvatanju svaka nehatna radnja ima svoj kauzalni odnos koji se ne prekida već se sve ove 

kauzalnosti slivaju u jedan lanac koji vodi ka jedinstvenoj posljedici, za koju treba da odgovaraju svi 

učesnici podjednako. Najzad, prema trećem shvatanju, nehat drugog učinitelja isključuje nehat 

prethodnog učinitelja, tj. postoji kompenzacija nehata. 

Slučaj (casus) 

Slučaj (casus) ili (nehotični slučaj) postoji kada jedna osoba prouzrokuje zabranjenu posljedicu 

koju prema objektivnim okolnostima nije bila dužna da predvidi, a po svojim ličnim svojstvima nije 

mogla da predvidi. 

78

Za razliku od nehata, kod slučaja nema subjektivne veze između radnje i posljedice, tako da postoji 

samo objektivna veza uzročnosti. S obzirom da kod postojanja slučaja nema ni svjesnog ni voljnog 

elementa na strani učinitelja, to nema krivnje pa ni kažnjivosti. 

V ODGOVORNOST ZA KVALIFICIRANE OBLIKE KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam i vrste kvalificiranih krivičnih djela 

Kvalificirano krivično djelo postoji kada preduzimanjem radnje učinitelj hoće da ostvari jednu posljedicu, a u 

stvarnosti nastupi druga, teža posljedica od one koju je on htio da ostvari i koja redovno nastupa ili pak kad 

učinitelj učini djelo u uvjetima i pod okolnostima koje ga čine težim nego što to biva kad takvih uvjeta i okolnosti 

nema. 

Kako se u praksi često dešavaju takvi slučajevi da nastupi teža posljedica od one koja se htjela ili očekivala, 

odnosno teže djelo od onoga koje redovno nastupa pod normalnim okolnostima, to je zakonodavac prinuđen da ih 

izdvoji i predvidi kao posebne, teže oblike osnovnih djela, predviđajući za njih povišenu odgovornost, pa prema 

tome, i teže kažnjavanje njihovih učinitelja. Treba reći, da veliki broj krivičnih djela ima jedan ili više kvalificiranih 

oblika. Kvalificirane okolnosti mogu biti različite, ali se pomoću njih stvara određen broj kvalificiranih krivičnih 

djela. 

Privremeni krivični zakon Kosova poznaje krivično djelo kvalificirano težom posljedicom. Kvalificirana 

krivična djela postoje samo u slučajevima i pod uvjetima i okolnostima koje zakon određuje. 

2. Krivično djelo kvalificirano težom posljedicom 

Krivično djelo kvalificirano težom posljedicom postoji kada učinitelj preduzme radnju radi 

ostvarenja jedne određene posljedice, a ostvari težu posljedicu od one koju je on htio, odnosno od 

one koja redovno nastupa i koja se mogla očekivati. Teža posljedica treba da rezultira iz radnje 

osnovnog djela. To znači da osnovno krivično djelo sadrži jednu opasnu situaciju koja progredira 

posljedicu koja se htjela, očekivala ili mogla očekivati u težu po svom obimu ili intezitetu. 

Za postojanje krivičnog djela kvalificiranog težom posljedicom potrebno je kumulativno 

ispunjenje slijedećih uvjeta: 1) preduzimanje radnje učinjenja osnovnog oblika krivičnog djela sa 

umišljajem ili sa nehatom, 2) nastupanje teže posljedice od one koja redovno nastupa, 3) postojanje 

uzročno posljedične veze između preduzete radnje učinjenja i nastupjele posljedice, 4) u odnosu na 

težu posljedicu učinitelj mora da postupa sa umišljajem ili sa nehatom kao oblikom vinosti i 5) 

predviđeno pooštreno kažnjavanje u zakonu za ovakvu težu posljedicu. 

U vezi sa ovim kvalificiranim krivičnim djelom u praksi se postavlja pitanje da li osnovno djelo 

može ostati u pokušaju, na što većina autora daju pozitivan odgovor. I konačno, krivično djelo 

kvalificirano težom posljedicom sadrži dvije posljedice. To su posljedica osnovnog oblika krivičnog 

djela koja potom prerasta, progredira u drugu težu kvalificiranu posljedicu koja je proizašla iz radnje 

učinjenja osnovnog djela. Upravo stoga što zakon za ovakve slučajeve predviđa strožiju kaznu 

isključeno je postojanje sticaja krivičnih djela. 

79

V OSNOVI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVNJE (VINOSTI) 

1. Opća razmatranja 

Krivnja čini sadržinu krivične odgovornosti, tako da okolnosti koje isključuju postojanje vinosti istovremeno 

isključuju i postojanje krivične odgovornosti. To su 1) prinuda, sila i prijetnja; 2) stvarna zabluda i 3) 

pravna zabluda. 

Prinuda, sila i prijetnja dovode do isključivanja krivnje kod učinitelja u odnosu na radnju, pa time 

i u odnosu na posljedicu djela. Zbog toga se u teoriji smatraju kao opći osnovi koji isključuju 

postojanje krivnje. Stvarna i pravna zabluda, međutim, ne isključuju krivnju u pogledu radnje, već 

samo u pogledu posljedice, te se smatraju kao posebni osnovi za isključenje vinosti. Krivični zakoni u 

Općem dijelu ne sadrže odredbe o prinudi, sili i prijetnji, već samo o stvarnoj i pravnoj zabludi. U 

nekim inostranim zakonima fizička i psihička prinuda, sila ili prijetnja se smatraju osnovom koji 

isključuje protivpravnost krivičnog djela. 

Prinuda 

2. Prinuda, sila i prijetnja 

Prinuda je pritisak na volju učinitelja djela koji dolazi spolja, a koji može biti izazvan raznim 

uzrocima, kao npr. prirodnim događajima, životinjskom snagom i ljudskim radnjama. Prinuda koja 

dolazi od prirodnih sila, kao što su požar, poplava, zemljotres itd., ili od dejstva životinja jeste 

prirodna prinuda (prava vis maior), za razliku od prinude koja dolazi od strane čovjeka i koja se 

naziva neprava vis maior. Prinuda može biti fizička i psihička. Fizička prinuda je ona kojom se djeluje 

na tijelo čovjeka primoravajući ga da učini krivično djelo. Psihička prinuda je ona kojom se djeluje na 

volju i osjećanja čovjeka pod čijim dejstvom on čini krivično djelo. 

Sila 

Sila je upotreba fizičke snage od strane jedne osobe prema drugoj osobi sa ciljem da se ova 

prinudi na neko činjenje ili nečinjenje koje dovodi do prouzrokovanja zabranjene posljedice tj. do 

ostvarenja krivičnog djela. Snaga kojom se dejstvuje može biti tjelesna ili mehanička energija, ali i 

neka druga vrsta energije (toplotna, zračna itd.). U smislu člana 107. stav 10. Privremenog KZ 

Kosova pod silom se podrazumijeva i primjena hipnoze ili omamljujućih sredstava u cilju da se neko 

protiv svoje volje dovede u nesvjesno stanje ili da se onesposobi za otpor. Dakle, sila se sastoji u 

svakom djelovanju na tjelo i tjelesne pokrete, kojim se posredno utiče i na volju, tj. slobodu 

odlučivanja učinitelja djela i koje je podobno da učinitelja prinudi na učinjenje krivičnog djela. To 

znači da dejstvo sile mora biti po svojoj snazi takvo da mu se učinitelj djela nije mogao oduprijeti. 

Sila mora biti neodoljiva, tj. njena snaga dejstva mora biti jača od otpora koji može pružiti učinitelj 

djela. 

Sila može biti apsolutna i kompulzivna. 

Apsolutna sila (vis absoluta) postoji kada je pritisak takav da potpuno lišava čovjeka 

sposobnosti za ostvarivanje voljnog akta, tako da se preduzimanje (ili nepreduzimanje) tjelesnog 

pokreta ne može smatrati kao njegov, već kao tuđi akt. Osoba prema kojoj se vrši apsolutna sila 

smatra se kao sredstvo za učinjenje krivičnog djela koje nije njeno, već one osobe koja primjenjuje 

ovu silu. Pod uticajem apsolutne sile, nema krivnje učinitelja u pogledu radnje i posljedice jer su 

tjelesni pokreti nevoljni, a u izvesnim slučajevima i nesvjesni i nevoljni, tako da postoji 

neuračunljivost koja je prisilno izazvana. 

80

Kompulzivna ili relativna sila (vis compulsiva) postoji kada osoba ima sposobnost za odlučivanje, 

ali je njena odluka da preduzme radnju krivičnog djela iznuđena. Tako, npr. kompulzivna sila postoji 

kada neko uperi pištolj na blagajnika zahtjevajući od njega da mu preda novac iz kase što ovaj i 

uradi. Blagajnik u ovom slučaju nije lišen sposobnosti da donese odluku o uzimanju novca iz kase i 

njegovoj predaji naoružanoj osobi, ali je njegova odluka da preduzme ovu radnju iznuđena tako da 

nije akt njegove slobodne volje. 

Da bi kompulzivna sila bila od uticaja na krivičnu odgovornost, ona mora da bude neotklonjiva. 

To znači da će učinitelj krivičnog djela odgovarati za nehatno učinjenje djela, ako je mogao da istu 

otkloni na neki drugi način, npr., pozivanjem u pomoć, povređivanjem napadača itd. Za razliku od 

apsolutne sile koja se vrši isključivo prema učinitelju djela i koja je, prema tome, uvijek neposredna, 

kompulzivna sila može biti i neposredna i posredna (kada je preduzeta prema drugoj, najčešće 

bliskoj osobi u odnosu na osobu koja se prinuđava na činjenje krivičnog djela). 

Prijetnja 

Prijetnja je stavljanje u izgled zla nekoj osobi koje je podobno da utiče na njenu volju tako da 

ona donese odluku da preduzme, odnosno ne preduzme određenu radnju i time prouzrokuje 

zabranjenu posljedicu. Stavljanjem u izgled zla koje će se desiti ukoliko zahtjev za preduzimanjem, 

odnosno ne preduzimanjem radnje ne bude ispunjen, utiče se na slobodu odlučivanja, a prije svega, 

na usmjeravanje odlučivanja u određenom pravcu. Da bi postojala prijetnja potrebno je da onaj koji 

prijeti bude upravo taj koji će zlo i nanijeti. Ako osoba, samo stavlja do znanja zlo koje treba da 

snađe jednu osobu, pri čemu će učinitelj toga zla biti ne ona već neka druga osoba, onda postoji 

opomena, a ne prijetnja. 

Prijetnja može biti učinjena usmeno, pismeno ili konkludentnom radnjom. Da bi prijetnja bila od značaja 

za krivičnu odgovornost učinitelja djela, neophodno je da bude: ozbiljna, moguća, sadašnja i neotklonjiva. 

Ozbiljnost prijetnje znači to da postoji realna mogućnost da bude ostvarena i da je osoba kojoj se prijeti 

shvati ozbiljno, bez obzira da li osoba koja prijeti ima ozbiljnu namjeru da provede prijetnju ili ne. Prijetnja je 

moguća ako se zlo može realno ostvariti. To znači, da nema prijetnje ako je zlo kojim se prijeti neostvarljivo. 

Prijetnja je sadašnja kada zlo neposredno predstoji, kada će pogoditi osobu u sadašnjosti, ili u bliskoj 

budućnosti. Nema prijetnje ako zlo koje se stavlja u izgled treba da se dogodi u dalekoj budućnosti, jer ona 

time gubi realni značaj pa samim tim i efekat pritiska na volju. Neotklonjivost prijetnje znači da se ona nije 

mogla u datim okolnostima otkloniti na drugi način (npr. pozivanjem u pomoć, prijavljivanjem osobe koje 

prijeti, primjenom nužne odbrane, bjekstvom, promjenom mjesta boravka), već samo učinjenjem djela. 

Ukoliko se na jedan od navedenih načina moglo izbjeći učinjenje krivičnog djela, a učinitelj to nije iskoristio, 

odgovaraće za učinjenje krivičnog djela iz nehata. 

Dakle, neće postojati krivnja u odnosu na učinjeno djelo ako učinjenje krivičnog djela predstavlja jedini 

način da se otkloni prijetnja tj. zlo koje treba da pogodi učinitelja djela. Ako to nije bio jedini način da se 

otkloni prijetnja onda će postojati nehat. Učinjenje djela pod dejstvom prijetnje ima sličnosti sa učinjenjem 

krivičnog djela u krajnjoj nuždi, ali kod krajnje nužde dolazi do isključenja protivpravnosti i društvene 

opasnosti djela kao objektivnih elemenata djela, a ovdje samo vinosti tj. umišljaja i nehata ili samo umišljaja. 

3. Stvarna zabluda 

Zabluda (eror) je postojanje pogrešne ili nepotpune predstave o nekoj okolnosti. Zabluda može 

postojati u odnosu na stvarne ili pravne okolnosti pa se razlikuju stvarna i pravna zabluda. 

Stvarna zabluda (eror facti) je zabluda u pogledu neke stvarne okolnosti krivičnog djela. Stvarne 

okolnosti krivičnog djela mogu se odnositi na elemente djela ili na neke druge stvarne činjenice, koje 

ne predstavljaju njegove elemente, ali koje imaju određeni krivičnopravni značaj za učinjenje djela. 

S obzirom na to, stvarna zabluda se može pojaviti u dva vida: u užem i širem smislu. 

81

Stvarna zabluda u užem smislu je zabluda o okolnostima koje predstavljaju elemenat bića 

(zakonsko obilježje) krivičnog djela, dok je stvarna zabluda u širem smislu (zabluda o osnovima 

opravdanja djela) zabluda o stvarnim okolnostima koje ne predstavljaju elemenat bića krivičnog 

djela. Ona postoji onda kada je učinitelj bio svjestan svih obiležja krivičnog djela, ali imao je 

pogrešnu predstavu o postojanju neke stvarne okolnosti koja bi, kada bi zaista postojala činila djelo 

dozvoljenim. 

Prema odredbi člana 18. Privremenog KZ Kosova nije krivično odgovoran učinitelj koji u vrijeme 

učinjenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom određenog obiležja ili koji je 

pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo 

dozvoljeno. Ako je učinitelj bio u zabludi usljed nehata, onda je krivično odgovoran za djelo učinjeno 

iz nehata kad zakon i za takvo djelo određuje krivičnu odgovornost. To znači da sam zakon pravi 

razliku između stvarne zablude u užem i širem smislu ali obje vrste zablude isključuju postojanje 

umišljaja. Ali stvarna zabluda ne isključuje uvijek postojanje nehata. Da bi se ustanovilo da li je 

učinitelj djela bio u zabludi iz nehata ili ne, neophodno je da se ustanovi da li je zabluda bila 

otklonjiva ili neotklonjiva. 

Otklonjiva zabluda postoji kada je učinitelj imao pogrešnu predstavu o obilježjima krivičnog djela ili o 

okolnostima koje isključuju društvenu opasnost i protivpravnost djela, iako je bio dužan i mogao imati 

pravilnu predstavu o tim okolnostima. Ako je učinitelj bio dužan da ima pravilnu predstavu o stvarnim 

okolnostima djela i ako je prema svojim ličnim svojstvima mogao da ima takvu predstavu, a on je 

međutim nije imao, onda je on bio u zabludi iz nehata. Drugim rječima, on je dospio u zabludu zbog 

nedovoljne pažnje koju je mogao imati ili nepredvidivosti koju je mogao otkloniti uz veću koncentraciju 

misli. Stoga će učinitelj za učinjeno djelo u otklonjivoj zabludi odgovarati kao za djelo učinjeno iz nehata, 

pod uvjetvom da zakon predviđa kažnjavanje za to djelo i onda kada je ono učinjeno iz nehata. 

Neotklonjiva zabluda postoji kada učinitelj nije bio dužan niti mogao da ima pravilnu predstavu o 

stvarnim okolnostima djela. Ovdje imamo zabludu koja je nastala sticajem okolnosti (slučajem), a ne 

usljed nehata samog učinitelja. Stoga, učinitelj koji je učinio krivično djelo u neotklonjivoj stvarnoj zabludi 

ne može krivično odgovarati ni za umišljaj ni za nehat. 

Posebni slučajevi stvarne zablude su poznati u pravnoj teoriji. To su zabluda o predmetu, zabluda o 

ličnosti i zabluda o uzročnoj vezi (aberatio ictus ili promašeni udarac). 

Zabluda o predmetu (eror in objecto) postoji kada učinitelj pogrešno misli da čini krivično djelo prema 

jednom predmetu, a čini ga u stvari prema drugom predmetu. Ova zabluda je bez značaja za postojanje 

krivične odgovornosti sem kad je svojstvo predmeta elemenat bića krivičnog djela. 

Zabluda o ličnosti (eror in persona) postoji kada učinitelj smatra da čini krivično djelo prema jednoj 

osobi, a u stvari čini ga prema drugoj osobi. I ova zabluda je bez značaja za postojanje krivične 

odgovornosti sem kad je svojstvo pasivnog subjekta elemenat bića krivičnog djela. Tako zabluda o ličnosti 

može biti od značaja za kvalifikaciju djela ako se za ličnost pasivnog subjekta traži neko posebno svojstvo. 

Zabluda o uzročnoj vezi (aberatio ictus ili promašeni udarac) postoji kada učinitelj, preduzme učinjenje 

krivičnog djela prema jednom predmetu, odnosno osobi, ali zbog dejstva izvjesnih okolnosti, posljedica se 

ostvari na drugom predmetu, odnosno osobi. Takav slučaj bi postojao na primjer kada osoba A. puca na 

osobu B., ali zbog slabe vidljivosti, snažnog vjetra ili drhtaja dođe do skretanja zrna i ubistva osobe C. koja je 

bila u blizini. U davanju odgovora na pitanje o krivičnoj odgovornosti za slučaj aberatio ictus, u pravnoj teoriji 

postoje dva shvatanja. Prema prvom shvatanju u ovom slučaju postoji samo krivično djelo ubistva osobe C. 

sa umišljajem, pri čemu nije važno što se umišljajno htjela smrt druge, a ne ove osobe. Prema drugom 

shvatanju u ovom slučaju postoji pokušaj ubistva osobe B. u idealnom sticaju sa ubistvom osobe C. iz 

nehata. Pravna teorija i sudska praksa većinom prihvataju drugo shvatanje. 

82

4. Pravna zabluda 

Pravna zabluda je zabluda o zabranjenosti djela. Zabranjenost djela znači da je ono zabranjeno normama 

pozitivnog prava. Zabranjenost djela ima širi karakter od određenosti djela u krivičnom zakonu. Tako 

shvaćena pravna zabluda predstavlja pogrešnu predstavu o pravnom značaju djela. Prema članu 19. 

Privremenog KZ Kosova učinitelj djela se nalazi u pravnoj zabludi ako iz razloga koji mogu biti prihvaćeni 

(opravdani razlozi) nije znao ili nije mogao da zna da je njegovo djelo zabranjeno. Za razliku od stvarne 

zablude gdje učinitelj djela nije svjestan neke stvarne okolnosti koja čini biće krivičnog djela, kod pravne 

zablude učinitelj je svjestan svih okolnosti djela koje preduzima, ali nije svjestan da je to djelo u zakonu 

propisano kao krivično djelo. U slučaju stvarne zablude učinitelj ne zna šta radi, a u slučaju pravne zablude on 

zna šta radi ali ne zna da je to što radi zabranjeno. 

Pravna zabluda postoji u nekoliko slučajeva: 1) kad učinitelj nije svjestan da je djelo koje je učinio 

određeno u zakonu kao krivično djelo (npr. učinitelj ne zna da je izbjegavanje davanja izdržavanja koje mu 

je naređeno izvršnom sudskom odlukom određeno kao krivično djelo), 2) kad učinitelj nije svjestan da je 

djelo koje je učinio protivpravno (učinitelj zna da je protivpravno zatvaranje druge osobe kažnjivo, ali je 

pogrešno držao da u konkretnom slučaju zatvaranje osobe nije protivpravno. Npr. učitelj zatvori učenika 

smatrajući da je to dozvoljeno kao disciplinska mjera, ili roditelj fizički kažnjava svoje dijete zbog lošeg 

uspjeha u školi smatrajući da mu je to dozvoljeno kao roditeljska disciplinska mjera), 3) kad učinitelj 

pogrešno smatra da neka okolnost koja nije elemenat bića krivičnog djela, isključuje protivpravnost djela 

(npr. službena osoba smatra da je učinjeno djelo dozvoljeno ako je učinjeno po naređenju pretpostavljene 

osobe), 4) kad učinitelj ne zna normu koja upotpunjuje blanketno biće krivičnog djela (npr. učinitelj se bavi 

proizvodnjom ili prometom robe čiji je promet ili proizvodnja zabranjeni ili ograničeni), 5) kad učinitelj djela 

pogrešno smatra da neka postojeća okolnost koja je obilježje bića krivičnog djela čini djelo dozvoljenim 

usljed malog značaja djela (npr. učinitelj prisvoji nešto od opreme koja mu je data u obavljenju posla) i 6) 

kad učinitelj pogrešno supsumira neku stvarnu okolnost pod pojam koji zakon upotrebljava pri određivanju 

krivičnog djela (npr. neznanje koje se materije smatraju drogama, koji se predmet smatra ispravom isl.) 

O uticaju pravne zablude na krivičnu odgovornost i kažnjivost u pravnoj teoriji postoje dva shvatanja. 

Prema jednom shvatanju, pravna zabluda je bez značaja za krivičnu odgovornost, jer su svi građani dužni 

da poznaju zakone svoje zemlje i da ih poštuju u svakodnevnim aktivnostima. Nepoznavanje zakona, 

dakle, nikoga ne izvinjava ni u pogledu krivične odgovornosti ni u pogledu kažnjivosti. Ovaj princip da 

pravna zabluda ne isključuje krivičnu odgovornost počiva na maksimi - error iuris nocet (neznanje prava 

škodi). Ovakav stav se bazira na psihološkoj teoriji krivnje. 

Prema drugom shvatanju načelo da nepoznavanje zakona nikoga ne izvinjava nije prihvatljivo, jer je u 

suprotnosti sa načelom subjektivne krivične odgovornosti, tj. da se kazna može primjeniti samo prema 

onom učinitelju koji je kriv za učinjeno djelo. Primjenom ovog načela kažnjavanje bi bilo zasnovano na 

prezumpciji vinosti. S druge strane, ističe se da je pretpostavka da svi građani moraju poznavati zakone 

svoje zemlje neodrživa. U savremenom pravu postoji veliki broj propisa koje građani redovno ne poznaju i 

stvaranje fikcije o nužnosti poznavanja svih tih propisa je iluzija. Iz navedenih razloga, po ovom shvatanju, 

pravna zabluda treba da ima dejstvo na krivičnu odgovornost. Ovakvo shvatanje proizlazi iz 

normativističkog poimanja vinosti gdje nema krivične odgovornosti bez postojanja svijesti o zabranjenosti 

djela. 

Savremeno zakonodavstvo usvaja mješovito shvatanje prema kome pravna zabluda ne isključuje krivnju, 

ali može da bude osnov za blaže kažnjavanje, pa i za oslobođenje od kazne. Ovo shvatanje usvojili su krivični 

zakoni Bosne i Hercegovine kada predviđaju da sud može blaže kazniti učinitelja krivičnog djela koji iz 

opravdanih razloga nije znao da je njegovo djelo zabranjeno, a može ga i osloboditi od kazne. To znači da je 

pravna zabluda fakultativni osnov za ublažavanje kazne ili oslobođenja od kazne. Ali, da bi ona to bila 

potrebno je da se učinitelj krivičnog djela nalazio u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga. To znači da postoje 

dvije vrste pravne zablude: otklonjiva i neotklonjiva. 

Otklonjiva pravna zabluda postoji kada je učinitelj bio dužan i morao znati da je djelo koje namjerava da 

učini zabranjeno. U stvari ono što se ovdje mora praktično utvrđivati nije dužnost, jer ona uvijek postoji, već 

mogućnost učinitelja da zna za zabranjenost, tj. 

83

u kojoj je mjeri on mogao u konkretnim uvjetima da zna da je preduzimanje takve djelatnosti zabranjeno 

pravnim propisima. Ako se ustanovi da je učinitelj mogao da zna za pravnu zabranjenost da je bio 

zainteresovaniji, da je htio da se raspita, onda je on u zabludi iz neopravdanih razloga. 

Neotklonjiva pravna zabluda postoji kada učinitelj djela nije mogao da zna da je djelo koje je učinio 

zabranjeno određenim pravnim propisima. Razumije se, da ne može biti riječi o neotklonjivoj pravnoj zabludi 

ako se radi o postupcima koji su protivni općim interesima ili općem shvatanju ljudi, odnosno sredine u kojoj 

učinitelj živi. Međutim, ako se radi o postupcima o kojima ne postoji općepoznat negativan stav, a oni su ipak 

zabranjeni nekim tek donijetim ili skoro donijetim propisima, tada imamo neotklonjivu pravnu zabludu ili 

opravdanu pravnu zabludu. 

Procjenu da li je učinitelj bio u pravnoj zabludi iz opravdanih ili neopravdanih razloga vrši sud u svakom 

konkretnom slučaju uzimajući u obzir okolnosti pod kojima je učinitelj živio, okolnosti pod kojima je učinio 

djelo kao i njegova lična svojstva. To znači da se ocjena o opravdanosti ili neopravdanosti postojanja pravne 

zablude ima da da na osnovu objektivno -subjektivnog kriterijuma. Primjenom ovog kriterijuma može se doći 

do zaključka da jedna ista osoba može biti u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga u pogledu jednog djela, a 

da to ne bude u pogledu drugog djela ili da u odnosu na učinitelja postoji, ali ne i u odnosu na saučesnika. 

Potpuno je irelevantno kada učinitelj pogrešno smatra da je učinjeno djelo zabranjeno, a ono u stvari nije 

zabranjeno (kod tzv. putativnog, uobraženog delikta). Takav slučaj postoji kada učinitelj pogrešno drži da je 

preljuba zabranjena ili pogrešno drži da je zabranjeno nanijeti povredu napadaču prilikom odbijanja 

protivpravnog napada. 

84

VI SAUČESNIŠTVO 

1. Pojam saučesništva i uvjeti za njegovo postojanje 

Saučesništvo postoji kada u prouzrokovanju posljedice krivičnog djela učestvuje više osoba. Osobe čijim 

je djelovanjem učinjeno krivično djelo nazivaju se saučesnici. Prema tome, pod saučesništvom se 

podrazumijeva učestvovanje više osoba u ostvarenju jednog krivičnog djela, a pod saučesnikom svaka osoba 

koja je svojom radnjom učestvovala u ostvarenju tog djela. 

Saučesništvo predstavlja ne samo poseban oblik učinjenja krivičnog djela, već i poseban oblik 

kriminaliteta tzv. kolektivni kriminalitet koji je znatno opasniji za društvo od solitarnog kriminaliteta. 

Kolektivni kriminalitet predstavlja kumulaciju kriminalne energije (zločinačke volje) zbog voljne združenosti 

većeg broja osoba u ostvarivanju jednog ili više zabranjenih djela. Ta združenost volja većeg broja osoba u 

zajedničkom ostvarenju krivičnog djela, daje ovom djelu poseban vid društvene opasnosti. Zbog posebnog 

značaja saučesništvo predstavlja poseban institut koji se regulira odredbama općeg dijela krivičnih zakona (čl. 

23-27. KZ). 

Za postojanje saučesništva pored učešća više osoba u učinjenju krivičnog djela, potrebno je ispunjenje 

još dva uvjeta, a to su objektivna i subjektivna veza. 

Objektivna veza znači da svaki saučesnik preduzima neku djelatnost kojom se doprinosi ostvarenju 

krivičnog djela. Sve te djelatnosti koje preduzimaju saučesnici, bez obzira na to da li ih preduzimaju 

istovremeno, i na istom mjestu ili ne, moraju da budu povezane tako da vode istom rezultatu - 

prouzrokovanju posljedice. Posljedica krivičnog djela mora biti rezultat skupne djelatnosti svih saučesnika. To 

znači da između posljedice krivičnog djela i svake od preduzetih radnji više osoba mora da postoji uzročna 

veza. 

Subjektivna veza znači da kod svih saučesnika postoji svijest o zajedničkoj djelatnosti usmjerenoj na 

učinjenje određenog krivičnog djela. To dalje znači da saučesnici znaju jedan za drugog i da znaju učinitelja 

djela. Ali oni se ne moraju lično poznavati. Lično poznanstvo može, ali i ne mora postojati, jer ono nije 

bitno za postojanje saučesništva. Ono što je bitno, to je da svaki saučesnik zna da pored njega u učinjenju 

krivičnog djela učestvuju i druge i to određene osobe i da je iz tog kruga osoba i učinitelj krivičnog djela. 

2. Oblici saučesništva 

Učestvovanje više osoba u ostvarenju krivičnog djela može biti realizirano različitim djelatnostima i na 

više načina. 

Tako su saučinitelji sve osobe koje podjednako sudeluju u učinjenju krivičnog djela i to tako što 

zajednički ostvaruju radnju učinjenja krivičnog djela ili preduzimaju drugu djelatnost kojom na odlučujući 

način doprinose učinjenju krivičnog djela. U ovom slučaju postoji saučiniteljstvo. 

Više osoba mogu učestvovati u učinjenju krivičnog djela tako što neke od njih navode učinitelja da 

preduzima radnju učinjenja krivičnih djela, dok mu druge pomažu da učini radnju i proizvede posljedicu 

krivičnog djela, a osobe se mogu udruživati u cilju zajedničkog učinjenja djela. U prvom slučaju postoji 

podstrekavanje, u drugom slučaju postoji pomaganje, a u trećem zločinačko udruživanje. 

Sve ove vrste saučesnika mogu, ali i ne moraju biti zastupljene kod učinjenja jednog djela budući da je 

saučesništvo fakultativno u procesu ostvarenja krivičnog djela. Iz izloženog se može zaključiti da postoji 

četiri oblika saučesništva: saučiniteljstvo, podstrekavanje, pomaganje i zločinačko udruživanje. 

85

Pravna teorija razlikuje saučesništvo u užem smislu i saučesništvo u širem smislu. Saučesništvo u 

užem smislu čine podstrekavanje i pomaganje, dok u saučesništvo u širem smislu pored navedenih oblika 

ulaze saučiniteljstvo i zločinačko udruživanje. 

3. Pravna priroda saučesništva 

0 pravnoj prirodi saučesništva, koja čini osnov za određivanje krivične odgovornosti saučesnika, u pravnoj teoriji 

postoje dva shvatanja. To su teorija akcesornosti i teorija o samostalnoj prirodi saučesništva. 

Akcesorna, zavisna ili monistička teorija o pravnoj prirodi saučesništva smatra da je krivično djelo rezultat 

dejstva svih saučesnika, odnosno njihovo zajedničko djelo. Posljedicu krivičnog djela istina prouzrokuje 

učinitelj, ali uz sudjelovanje ostalih saučesnika. Učinitelj realizira djelo koje svi učesnici hoće. Ali se oni ne 

pojavljuju kao autori djela, kao učesnici u svom djelu, već kao učesnici u djelu drugoga, u djelu učinitelja. 

Zato je postojanje saučesništva zavisno od učinitelja krivičnog djela, odnosno od preduzimanja radnje 

učinjenja od strane učinitelja. Ako nema učinitelja ili ako učinitelj nije ni pokušao da učini krivično djelo, nema 

ni saučesništva. Krivična odgovornost učinitelja se prenosi i na ostale saučesnike, oni je pozajmljuju od njega. 

Drugim riječima, da li će oni biti odgovorni ili ne, zavisi od učinitelja kao autora djela, tj. od toga da li će on 

preduzeti radnju učinjenja ili ne. 

Akcesorna teorija je nastala u Njemačkoj u drugoj polovini 19. vijeka pod uticajem indeterminizma. S 

obzirom da zavisnost saučesnika može biti izražena u raznim stepenima, to postoji više varijanti ovog 

shvatanja, a to su minimalna akcesornost, limitirana akcesornost, ekstremna akcesornost i hiperekstremna 

akcesornost. 

Po teoriji minimalne akcesornosti za postojanje krivične odgovornosti saučesnika potrebno je da je 

učinitelj preduzeo radnju učinjenja krivičnog djela, bez obzira da li je njegov postupak bio protivpravan ili 

ne. Po teoriji limitirane akcesornosti nije dovoljno samo to da je učinitelj preduzeo radnju krivičnog djela, 

već i to da je ta radnja bila protivpravna. Prema teoriji o ekstremnoj akcesornosti krivična odgovornost 

zavisi od krivične odgovornosti učinitelja. Naime, saučesnici mogu biti odgovorni za djelo koje je učinjeno 

samo onda ako je učinitelj uračunljiv i vin. Najzad, po teoriji hiperekstremne akcesornosti odgovornost 

saučesnika ne samo da zavisi od odgovornosti učinitelja djela već i sve okolnosti objektivne i subjektivne 

prirode koje postoje kod učinitelj, a koje mogu uticati na odgovornost i kažnjivost moraju se uzeti u obzir i 

kod odmjeravanja kazne saučesnicima. 

Teorija o samostalnoj prirodi saučesništva, monistička ili principalna teorija smatra da svi saučesnici 

podjednako ostvaruju uvjete za ostvarenje krivičnog djela. Drugim riječima, polazi se od postavke da su 

radnje svih učesnika od podjednake važnosti za nastajanje posljedice pa je saučesništvo samostalne 

prirode. Smatra se da je svaki saučesnik ostvario djelo, tako da postoji onoliko krivičnih djela koliko je bilo i 

saučesnika. To znači da svaki saučesnik odgovara nezavisno od učinitelja djela i drugih saučesnika što znači 

da odgovara za svoje, a ne za tuđe djelo. Saučesništvo je, dakle, jedan od oblika učinjenja krivičnog djela, 

tako da pored pokušanog i svršenog krivičnog djela postoje i krivično djelo podstrekavanja i krivično djelo 

pomaganja. 

U savremenom krivičnom pravu najviše je zastupljena teorija o ograničenoj (limitiranoj) akcesornosti 

saučesništva. Negdje je ona dopunjena elementima teorije o samostalnoj prirodi saučesništva. U načelu i 

Privremeni krivični zakon Kosova prihvata teoriju o limitiranoj akcesornosti, ali čine ustupak i principalnoj 

teoriji. Naime, krivično djelo učinjeno od strane više osoba, tj. saučesnika smatra se kao jedno krivično 

djelo koje je nastalo kao rezultat zajedničkog dejstva učinitelja i saučesnika. Dakle, ne postoji veći broj 

krivičnih djela, već jedno jedinstveno krivično djelo u čijem je ostvarenju učestvovalo više osoba, pri čemu 

je učinitelj neposredni prouzrokovač posljedice djela, a ostali su doprinijeli uspješnom ostvarenju radnje 

učinjenja koju je on preduzeo. Odgovornost saučesnika, nije samostalna već je vezana za radnju učinitelja 

krivičnog djela. Drugim riječima, saučesnici mogu odgovarati utoliko ukoliko je učinitelj preduzeo radnju 

krivičnog djela, bez obzira da li je djelo ostvareno ili je ostalo u pokušaju. 

86

Od načela akcesorne odgovornosti saučesnika postoji nekoliko izuzetaka. Riječ je o slučajevima gdje su 

radnje podstrekača i pomagača kažnjive kao samostalna krivična djela, što znači da ova djela postoje kad 

učinitelj nije uopće preduzeo radnju učinjenja. Ako je međutim, učinitelj učinio djelo u pitanju ili je djelo 

ostalo u pokušaju, onda će i saučesnici odgovarati za to pokušano, odnosno svršeno djelo kao i učinitelj. 

4. Krivična odgovornost saučesnika 

Krivična odgovornost saučesnika zasniva se na uračunljivosti i krivnji kao i kod učinitelja djela. Za 

uračunljivost ne postoje posebna pravila koja bi važila samo za saučesnike. Ali kod krivnje postoje izvjesne 

razlike koje se ne odnose na sadržinu elemenata vinosti, već na oblike njenog ispoljavanja. Naime učinitelj 

djela, bilo da je jedan učinitelj ili više njih, tj. saučinitelji, uvijek odgovara za krivično djelo koje je učinjeno 

sa umišljajem, a za nehat samo kada je to zakonom određeno. Međutim, podstrekač i pomagač kao 

saučesnici u užem smislu odgovaraju samo kada su krivično djelo učinili sa umišljajem što znači da je 

umišljaj jedini oblik krivnje za saučesnika u užem smislu. 

Krivična odgovornost saučesnika je lične prirode. Naime, svaki saučesnik odgovara samostalno i lično. 

To znači, da krivična odgovornost jednog saučesnika ne zavisi od odgovornosti učinitelja djela, niti od 

odgovornosti ostalih saučesnika. Prema tome, krivična odgovornost saučesnika je vezana za preduzimanje 

radnje učinjenja od strane učinitelja djela ali ona nije vezana za njegovu odgovornost, kao ni za 

odgovornost ostalih saučesnika. Odgovornost saučesnika, posebno podstrekača i pomagača se zasniva na 

dva principa: 1) da svako odgovara u granicama svoga umišljaja i da iznad toga ne može i 2) da svako 

odgovara do granice ostvarenog od strane učinitelja, ali ne i ispod toga. Ove granice odgovornosti 

saučesnika proizilaze iz člana 27. Privremenog KZ Kosova. 

Odgovornost saučesnika u granicama svog umišljaja 

Saučesnici su krivično odgovorni samo za umišljajno sudjelovanje u učinjenju krivičnog djela. 

Njihova odgovornost postoji samo u granicama njihovog umišljaja. To znači da će saučesnik biti 

krivično odgovoran za posljedicu koju je prouzrokovao učinitelj samo onda ako je ona obuhvaćena 

njegovim umišljajem i to U onom obliku u kome ju je on predvidio. Ukoliko učinitelj ostvari teže 

krivično djelo iste vrste od onoga koje je obuhvaćeno umišljajem saučesnika, tada saučesnik neće 

odgovarati za to teže djelo, već za ono lakše koje je po njegovom umišljaju trebalo da bude 

ostvareno. Međutim, saučesnik će odgovarati za težu posljedicu koja proiziđe iz osnovnog djela 

(kvalificirano djelo težom posljedicom), ako se ta teža posljedica može pripisati njegovom nehatu. 

Saučesnik će odgovarati i za djelo kvalificirano naročitim okolnostima, ako su mu kod sudjelovanja u 

osnovnom djelu tj. kada je on preduzimao svoje djelatnosti u ostvarenju zajedničkog djela, te 

okolnosti bile poznate. 

Odgovornost saučesnika u granicama onoga što je učinjeno 

Učinitelj djela može da učini više od onoga što je saučesnik htio, ali može i manje od toga. Ako 

se dogodi da učinitelj učini manje od onoga što je obuhvaćeno umišljajem saučesnika, tada će i 

saučesnik odgovarati za djelo koje je učinitelj učinio ili pokušao da učini, a ne i za djelo koje je bilo 

obuhvaćeno njegovim umišljajem. Ovdje dolazi do izražaja akcesorna priroda saučesništva, pri čemu 

je akcesornost vezana za ostvareno krivično djelo. Ako je krivično djelo ostalo u pokušaju 

odgovornost saučesnika će se takođe ograničiti na pokušaj. Dakle, sve što učinitelj učini manje, to će 

koristiti i saučesniku. Izuzetak od ovog pravila postoji kod neuspjelog podstrekavanja, ali 

odgovornost podstrekača ovdje nije zasnovana na akcesornoj, već principalnoj koncepciji. U slučaju 

da učinitelj učini sasvim drugo krivično djelo, tj. krivično djelo koje nije istorodno sa onim djelom 

koje je obuhvaćeno umišljajem saučesnika, onda će za takvo djelo odgovarati samo učinitelj, ali ne i 

saučesnici. 

87

5. Učiniteljstvo i saučiniteljstvo 

5.1. Učiniteljstvo 

To je osnovni oblik učešća neke osobe u ostvarenju krivičnopravne posljedice. Učiniteljstvo postoji kad samo 

jedna osoba čini krivično djelo. Učinitelj je, prema tome, ona osoba koja preduzima radnju učinjenja i prouzrokuje 

posljedicu krivičnog djela. Radnja učinjenja može se ostvariti tjelesnim pokretom (činjenjem ili nečinjenjem) 

neposredno ili posredno tj. stavljanjem u pokret bilo koje vrste energije, upotrebom životinjske snage, pa čak i 

upotrebom neke druge osobe. 

Postoje dvije vrste učiniteljstva: u užem i u širem smislu. Učiniteljstvo u užem smislu postoji onda kad samo 

jedna osoba preduzima one djelatnosti koje zakon određuje kao radnju učinjenja krivičnog djela. Sve ostale osobe 

koja preduzimaju druge djelatnosti, izvan radnje učinjenja, kojima doprinose ostvarenju djela, nisu učinitelji već 

saučesnici. Učiniteljstvo u širem smislu negira saučesništvo, jer obuhvata sve osobe koje na bilo koji način 

učestvuju u ostvarenju jednog djela. Svaka osoba koja učestvuje svjesnom i voljnom djelatnošću u cilju ostvarenja 

krivičnog djela bez obzira na to da li je ta njena djelatnost uzrok ili uvjet posljedice jeste učinitelj djela. 

Uži pojam učiniteljstva proizlazi iz akcesorne koncepcije o saučesništvu, prema kojoj, postoji 

bitna razlika između djelatnosti učinitelja i ostalih učesnika, dok širi pojam proizlazi iz principalne 

koncepcije, prema kojoj, djelatnosti svih učesnika imaju isti značaj za ostvarenje posljedice. Širi 

pojam učiniteljstva je kriminalnopolitička konstrukcija stvorena sa ciljem pooštravanja 

krivičnopravne represije, ali koja ne odgovara realnosti. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine 

usvaja uži pojam učiniteljstva budući da razlikuje pojam učinitelja od saučesnika (podstrekača i 

pomagača). 

5.2. Posredno učiniteljstvo 

Kad jedna osoba iskoristi drugu osobu za učinjenje krivičnog djela postoji posredno učiniteljstvo. 

Osoba koja fizičkim aktom neposredno čini krivično djelo je zapravo samo sredstvo, instrument u 

rukama posrednog učinitelja. Posredni učinitelj naime koristi neznanje, zabludu, nesavjesnost, 

duševnu nezrelost ili neki drugi nedostatak jedne osobe tako da je navede da ona učini radnju i 

prouzrokuje posljedicu krivičnog djela koju ne želi. Posredni učinitelj se pojavljuje kao intelektualni i 

voljni učinitelj koji istina ne preduzima neposredno fizički akt učinjenja radnje, dok je neposredni 

učinitelj objektivni prouzrokovač djela bez posebne voljne usmjerenosti ili sa pogrešno usmjerenom 

voljom. Prema tome, posredni učinitelj je ona osoba koja se za učinjenje krivičnog djela poslužuje 

drugom osobom kao svojim oruđem, ali pod uvjetom da ostvaruje krivično djelo kao svoje a ne kao 

tuđe djelo. 

Posredno učiniteljstvo ne predstavlja saučiniteljstvo, pošto kod saučinitelja mora da postoji 

svijest i volja o zajedničkom učinjenju djela (mada u pogledu volje može biti izuzetaka). No, 

posredno učiniteljstvo nije ni saučesništvo, jer saučesnici sarađuju u djelu učinitelja kao njegovog 

ostvarenja. Posredno učiniteljstvo ima svoje mjesto i u krivičnom pravu koje kažnjavanje saučesnika 

zasniva na principu lične i samostalne odgovornosti, jer ima takvih situacija gdje pravi, intelektualni i 

voljni učinitelj ostaje u sjenci, pokriven drugom osobom kao faktičkim ali ne i pravim voljnim 

učiniteljem djela. 

Pravna teorija razlikuje više oblika posrednog učiniteljstva: 1) Nesvjesno i nevoljno oruđe postoji kada 

se neka osoba za učinjenje krivičnog djela posluži neuračunljivom osobom, osobom koja ne podliježe 

krivičnoj odgovornosti zbog uzrasta, kao i osobom koja se nalazi u stvarnoj zabludi ili kod koje postoji neki 

drugi osnov za isključenje krivične odgovornosti; 2) Svjesno i voljno oruđe (dolozno oruđe) postoji kada 

neposredni učinitelj djela umišljajno preduzima radnju učinjenja, ali djelo ne ostvaruje kao svoje, već za 

posrednog učinitelja, tj. neposredni učinitelj nema tzv. animus auctoris (učiniteljsku volju) ali ista postoji 

kod posrednog učinitelja; 3) Nenamjerno dolozno oruđe postoji kada jedna osoba (neposredni učinitelj) 

ostvaruje krivično djelo sa namjerom kao elementom bića, ali ta namjera ne postoji kod nje već kod druge 

osobe (posrednog učinitelja) i 

88

4) Nekvalificirano dolozno oruđe postoji kada se jedna osoba koja posjeduje određeno svojstvo za učinjenje 

krivičnog djela posluži drugom osobom za njegovo učinjenje, koje nema takvo svojstvo (službena osoba se 

posluži neslužbenom osobom za učinjenje službenog krivičnog djela). 

U sudskoj praksi se posredno učiniteljstvo može javiti u slijedećim situacijama: 1) Kada se neka osoba 

za učinjenje krivičnog djela posluži djetetom, dakle osobom koja nije navršila 14 godina s obzirom da 

maloljetnik do ovog uzrasta nije aktivni subjekt krivičnog djela. Pošto dijete nije aktivni subjekt krivičnog 

djela, dakle učinitelj, to i osoba koje ga koristi za učinjenje djela ne može biti saučinitelj, ni saučesnik, već 

samo posredni učinitelj; 2) Kada se za učinjenje djela iskoristi osoba koja se nalazi u otklonjivoj zabludi o 

stvarnim okolnostima ili zabranjenosti djela. Karakter i smisao postojanja posrednog učiniteljstva je upravo 

korištenje osoba koje nemaju predstave ili imaju pogrešne predstave o društvenom i pravnom značaju 

posljedice koju će proizvesti radnjom koju preduzimaju; 3) Kada se službena ili vojna osoba posluži za 

učinjenje službenog, odnosno vojnog krivičnog djela osobom koja nema status službene ili vojne osobe. 

Nekvalificirano dolozno oruđe tj. osoba bez određenog statusa ne može po zakonu biti učinitelj, pa se zato 

osoba sa takvim statusom pojavljuje kao posredni učinitelj kada ovome svjesno omogući učinjenje takvog 

djela; 4) U slučaju korištenja nenamjernog doloznog oruđa, tj. kada se za postojanje krivičnog djela traži 

namjera ili pobuda, a ona postoji kod podstrekača a ne i kod učinitelja, onda se podstrekač, odnosno osoba 

koja ima namjeru kao kvalifikatornu okolnost, pojavljuje kao posredni učinitelj i 5) U slučaju kada je djelo 

učinjeno po naređenju pretpostavljenog gdje odbijanje ili odlaganje učinjenja nije bilo moguće ili u slučaju 

kad zakon ne smatra potčinjenog kao učinitelja. 

Posredno učiniteljstvo neće postojati u slijedećim situacijama: 1) Kada se jedna osoba posluži drugom 

osobom kao svojim oruđem za učinjenje krivičnog djela; 2) Kad jedna osoba primjenom apsolutne sile 

prinudi drugu na učinjenje krivičnog djela; 3) Ako se za učinjenje djela iskoristi neuračunljiva osoba ili 

osoba koja se nalazi u neotklonjivoj zabludi i 4) Posredno učiniteljstvo nije moguće ni kod tzv. svojeručnih 

krivičnih djela. Radi se o krivičnim djelima koja može da učini samo jedna osoba, gdje nije moguće 

saučiniteljstvo. 

5.3. Saučiniteljstvo 

Saučiniteljstvo (saizvršilaštvo, odnosno zajedničko izvršenje) u smislu člana 23. KZ Kosova postoji kada 

više osoba učestvuje u učinjenju krivičnog djela ili u značajnoj mjeri doprinesu njegovom učinjenju na bilo 

koji drugi način. To je svjesno i voljno zajedničko učestvovanje u preduzimanju djelatnosti kojima se čini 

krivično djelo. Svaki od saučinitelja pojavljuje se kao učinitelj djela, dok je samo krivično djelo njihov 

zajednički akt. To znači, da svaka osoba da bi bila saučinitelj, mora da posjeduje sva ona svojstva koja se 

po zakonu traže za učinitelja tog djela. Za postojanje saučiniteljstva (saizvršilaštva) pored više osoba, 

potrebno je da postoje objektivna i subjektivna veza među njima u učinjenju djela da bi ono bilo zajednički 

akt. 

Objektivna veza znači da svaki saučinitelj (saizvršilac) preduzima neku djelatnost kojom se čini krivično 

djelo. Bez preduzimanja djelatnosti nema učiniteljstva, pa ni saučiniteljstva, jer ono podrazumjeva sticanje 

djelatnosti svih učesnika. Pri tome nije nužno da svi saučinitelji sudjeluju od samog početka u ostvarivanju 

radnje učinjenja. Tako, saučiniteljstvo će postojati i onda kad neki od saučinitelja preduzimaju početne 

djelatnosti a drugi ih nastavljaju, ali pod uvjetom da postoji svjest o zajedničkoj djelatnosti. To je tzv. 

sukcesivno saučiniteljstvo. Isto tako, nije nužno da svi učestvuju u učinjenju svih djelatnosti iz kojih se 

sastoji radnja učinjenja. Saučinitelji mogu unaprijed izvršiti podjelu djelatnosti, ali se mogu i pridruživati u 

činjenju preduzetih djelatnosti bez prethodnog dogovora. 

Subjektivna veza se sastoji u postojanju svjesti kod svih učinitelja da zajednički izvode radnju 

učinjenja. Ako nema ove svjesti onda nema saučiniteljstva, već se svaka osoba javlja kao samostalan 

učinitelj krvičnog djela. Subjektivnu vezu između saučinitelja treba razlikovati od krivnje. Subjektivna veza 

između saučinitelja je svjest o saradnji u zajedničkom djelu, dok je krivnja psihički odnos svakog od njih 

prema djelu na čijem učinjenju radi. Obje ove veze moraju da postoje u momentu preduzimanja radnje. 

89

5.4. Razgraničenje saučiniteljstva od saučesništva 

Između saučiniteljstva i saučesništva u užem smislu (podstrekavanja i pomaganja) postoje sličnosti 

koje mogu dovesti u sudskoj praksi do teškoća u njihovom razlikovanju. Ti problemi proizlaze iz činjenice 

da saučiniteljstvo obuhvata i neke djelatnosti koje ne predstavljaju radnju učinjenja, ali su u uskoj vezi sa 

njom. To su djelatnosti koje se dodiruju sa radnjom učinjenja, ali koje se nalaze izvan njenih granica, one 

su funkcionalno povezane sa radnjom učinjenja, da se ova čini oslanjajući se na njih ali se ipak nalaze van 

bića krivičnog djela. 

Najčešće su to djelatnosti koje se odvijaju paralelno, tj. istovremeno sa radnjom učinjenja, koje joj 

neposredno prethode ili se nadovezuju na nju, tako da zajednički predstavljaju jednu cjelinu. Formalno, 

one se nalaze izvan bića krivičnog djela i imaju karakter doprinosa, a ne prouzrokovanja posljedice, tako da 

spadaju u domen saučesništva u užem smislu, dok, funkcionalno posmatrane, imaju karakter 

saučiniteljstva jer osiguravaju izvođenje radnje učinjenja. Takve djelatnosti su: čuvanje straže za vrijeme 

učinjenja djela, hrabrenje učinitelja da istraje u izvođenju radnje učinjenja, davanje uputstava za vrijeme 

učinjenja djela, ostavljanje otvorenog prozora ili nezaključanih vrata da bi se omogućio ulazak učinitelju 

djela. Sve ove djelatnosti mogu biti kvalificirane kao radnje pomaganja, ali i kao radnje saučiniteljstva. 

Njihova kvalifikacija zavisi od kriterijuma po kome se vrši razgraničenje saučiniteljstva od saučesništva. U 

određivanju ovog kriterijuma u pravnoj teoriji se razlikuje više teorija: objektivna, subjektivna, objektivnosubjektivna, 

teorija podjele rada i teorija vlasti nad djelom. 

Prema objektivnoj teoriji saučiniteljstvo postoji kada više osoba zajednički učestvuju u učinjenju radnje 

određenog krivičnog djela koja se pojavljuje kao uzrok njegove posljedice. Saučinitelj je ona osoba koja je 

preduzela tjelesni pokret koji se pojavljuje kao uzrok nastupanja posljedice djela. Zbir svih pokreta 

saučinitelja čine jedinstveni uzrok posljedice. Saučesništvo u užem smislu pak, postoji kad jedna ili više 

osoba doprinose učinjenju radnje, ali same ne ostvaruju radnju učinjenja. Njihove djelatnosti nisu uzrok 

već uvjet posljedice krivičnog djela. Ova teorija sužava pojam učiniteljstva, odnosno saučiniteljstva, jer ga 

svodi samo na osobe koje su svojom radnjom prouzrokovale posljedicu. 

Prema subjektivnoj teoriji, saučiniteljstvo postoji onda kad više osoba koje učestvuju u učinjenju 

krivičnog djela hoće to djelo kao svoje ostvarenje, tj. kada postupaju "cum animus auctoris" (sa 

učiniteljskom voljom). Saučesništvo u užem smislu postoji kada osobe koje učestvuju u učinjenju krivičnog 

djela, ne žele to djelo kao svoje već kao tuđe ostvarenje, kada postupaju "cum animus socii" (sa 

saučesničkom voljom). Prema tome da li je osoba saučinitelj ili podstrekač, odnosno pomagač zavisi od 

toga da li ona hoće to djelo kao svoje ili kao tuđe. Prema ovom shvatanju nije važna djelatnost koja se 

preduzima niti njen uzročni odnos prema posljedici, već voljni odnos učesnika prema djelu. Suprotno 

objektivnoj teoriji, subjektivna teorija proširuje pojam saučiniteljstva, a sužava pojam saučesništva. 

Prema objektivno-subjektivnoj teoriji za postojanje saučiniteljstva neophodni su i objektivni i 

subjektivni elementi. Sa objektivnog stanovišta da bi se jedna osoba mogla smatrati kao učinitelj, odnosno 

saučinitelj, ona treba da je preduzela takvu djelatnost koja predstavlja radnju učinjenja ili da ulazi u zbir 

djelatnosti koje čine radnju učinjenja, tj. takvu djelatnost koja vodi ka prouzrokovanju posljedice. Sa 

subjektivnog stanovišta nužno je da postoji svijest o zajedničkoj djelatnosti na prouzrokovanju zabranjene 

posljedice. Nije dakle, bitno da li se djelo hoće kao svoje ili tuđe, nego da saučinitelji posjeduju svijest da 

zajedničkim djelovanjem prouzrokuju posljedicu. 

Teorija podjele rada vidi saučiniteljstvo u zajedničkom činjenju krivičnog djela od strane više 

osoba na osnovu sporazuma o podjeli djelatnosti, tako da svaka osoba izvršava svoj dio posla. 

Saučinitelj je osoba koja na osnovu sporazuma o podjeli rada, odnosno uloga, izvršava svoje 

djelatnosti i doprinosi ostvarenju djela koje hoće kao svoje i zajedničko ostvarenje. Sporazum se, po 

pravilu, postiže donošenjem zajedničke odluke o učinjenju određenog djela i diobom uloga prije 

pristupanja izvršenju djelatnosti, ali on će postojati i onda kada se neke osobe pridruže osobama 

koje su već započele učinjenje djela. Drugim rječima, zajednička odluka može biti donijeta unaprijed 

ili tokom učinjenja, izričito ili prećutno. Značaj djelatnosti nije bitan. Za postojanje saučiniteljstva 

bitno je da svako od učesnika preduzme neku djelatnost, bilo da ona ulazi u sastav radnje učinjenja 

ili da je povezana sa njom tako da doprinosi zajedničkom ostvarenju djela u okviru sporazuma. 

90

Prema tome, saučinitelj je onaj koji na osnovu sporazuma o zajedničkom učinjenju djela preduzima 

djelatnosti iz okvira radnje učinjenja ili koje su u neposrednoj vezi sa njom, a djelo hoće kao svoje i 

zajedničko. Nasuprot njemu, saučesnik je osoba koja preduzima djelatnosti koje nisu usko vezane za 

radnju učinjenja i ne čine njen sastavni dio. 

Prema teoriji vlasti nad djelom saučinitelj je osoba koja na osnovu zajedničke odluke učestvuje u 

radnji učinjenja, odnosno nekom njenom djelu, ili u nekoj drugoj radnji koja je izvan bića krivičnog 

djela ali koja ima veći značaj za ostvarenje cjelokupnog plana djela i da ima vlast nad procesom 

ostvarenja djela. Saučiniteljstvo i po ovoj teoriji ima objektivnu i subjektivnu komponentu, ali u 

okviru objektivne komponente sadržana je i vlast nad procesom ostvarenja djela. Objektivna 

komponenta se sastoji iz učešća saučinitelja u radnji učinjenja ili u nekoj drugoj radnji koja je izvan 

bića krivičnog djela, ali koja je funkcionalno vezana za radnju učinjenja da sa njom čini jednu cjelinu. 

I upravo učešće u takvoj radnji daje ovom učesniku vlast nad djelom tj. vlast da može na licu mjesta 

da upravlja njegovim ostvarenjem. 

Drugim rječima, na osnovu preduzimanja ovih djelatnosti on stiče položaj da rukovodi i upravlja, 

odnosno učestvuje u upravljanju procesom učinjenja djela. Subjektivna komponenta se sastoji u 

tome što je svaki saučinitelj nositelj odluke i volje da se djelo učini zajednički, tj. u postojanju 

sporazuma o zajedničkom učinjenju djela. Za postojanje saučiniteljstva subjektivni i objektivni 

elementi su takvog značaja da njenom nosiocu daju vlast nad procesom učinjenja djela. Saučinitelj 

je onaj učesnik koji svojom djelatnošću daje ozbiljan doprinos nastanku djela i zajedno sa drugima 

dominira procesom učinjenja djela. Onaj ko nema takav položaj ne može imati umišljaj učinitelja već 

umišljaj saučesnika. Dakle, da li će neko biti saučinitelj ili saučesnik zavisi od toga kakav je njegov 

doprinos u zajedničkom učinjenju djela, tj. da li je imao vlast nad djelom ili ne. 

5.5. Pojam i vrste saučiniteljstva prema našem krivičnom pravu 

Prema članu 23. KZ Kosova saučiniteljstvo postoji kada dvije ili više osoba zajednički učine 

krivično djelo tako što učestvuju u učinjenju krivičnog djela ili u značajnoj mjeru doprinesu njegovom 

učinjenju na bilo koji drugi način. To znači da krivično pravo Kosova prihvata objektivno-subjektivnu 

teoriju. Dakle, saučiniteljima se mogu smatrati dvije kategorije osoba: 1) osobe koje su učestvovale 

u radnji učinjenja bez obzira na to da li su to djelo htjele kao svoje ili tuđe ostvarenje i 2) osobe koje 

nisu učestvovale u radnji učinjenja već u nekoj drugoj radnji koja je u vezi sa njom tako da u 

značajnoj mjeri doprinosi učinjenju djela, ali koje smatraju djelo svojim i zajedničkim ostvarenjem. 

Bitni elemenat saučiniteljstva je u tome da više osoba zajednički učine krivično djelo. A to 

zajedničko činjenje se ostvaruje tako što neki učesnici izvode radnju učinjenja datu u opisu bića 

krivičnog djela, dok ostali učestvuju "na drugi odlučujući način". To učestvovanje "na drugi odlučujući 

način kojim se doprinosi učinjenju krivičnog djela" znači da će se smatrati saučiniteljima i osobe koje 

čine takve djelatnosti koje spadaju u oblast pomaganja, ali koje su funkcionalno usko vezane za 

radnju učinjenja da sa njom čini jednu cjelinu. 

Saučiniteljstvo kao svjesno i voljno zajedničko učestvovanje više osoba u učinjenju krivičnog 

djela može postojati kod gotovo svih krivičnih djela. Ali postoje i takva krivična djela kod kojih ono 

nije moguće. To su delicta propria i svojeručna krivična djela. 

Kod delicta propria ili krivičnih djela sa posebnim subjektom, saučiniteljstvo može postojati 

samo kada u njegovom učinjenju učestvuje više osoba koje imaju posebna svojstva koja se po 

zakonu traže za učinitelja jednog takvog djela. To je slučaj kod pravih službenih i vojnih krivičnih 

djela, posebno onih gdje se traži svojstvo naredbodavca ili komandne osobe. Saučiniteljstvo nije 

moguće ni kod svojeručnih krivičnih djela tj. onih djela koja može učiniiti samo određena osoba i to 

samo ona lično. Tako kod krivičnog djela davanja lažnog iskaza nije moguće saučiniteljstvo jer 

dogovorno lažno svjedočenje ne konstituira saučiniteljstvo pošto svako daje iskaz samostalno. Sličan 

je slučaj i sa čedomorstvom koje može da učini samo majka djeteta. 

91

Pravna teorija razlikuje više vrsta saučiniteljstva, a to su: prividno, sukcesivno i nužno 

saučiniteljstvo. 

Prividno, nepravo ili paralelno saučiniteljstvo postoji kada više osoba učestvuje u učinjenju 

krivičnog djela, ali bez odluke o zajedničkom preduzimanju djelatnosti, tako da se svaka 

pojavljuje kao samostalni učinitelj. To će biti slučaj kada dvije ili više osoba u nekom objektu, 

svaka za sebe, vrši krađu u isto vrijeme ili kada zbog nepoštovanja propisa od strane dva ili 

više vozača dođe do ugrožavanja saobraćaja (lančani sudar). U oba primjera nema 

saučiniteljstva, jer nema subjektivnog elementa, tj. svijesti i volje ili samo volje da se djelo 

zajednički ostvari. 

Sukcesivno ili naknadno saučiniteljstvo postoji kada u učinjenju krivičnog djela učestvuje 

više osoba koje se smjenjuju u činjenju djelatnosti, odnosno kada se radi o učinjenju djela u 

etapama ili smjenama, ili ako se jednoj osobi, koja je započela učinjenje djela, pridruži druga 

osoba prije nego što je radnja učinjenja dovršena, tada postoji sukcesivno saučiniteljstvo. U 

ovom slučaju u sudskoj praksi se može postaviti pitanje da li naknadni saučinitelj odgovara i za 

učinjene djelatnosti (odnosno nastupjele posljedice) prije njegovog priključenja procesu 

učinjenja djela ili samo za onaj dio radnje, odnosno djelatnosti u kojima je neposredno 

učestvovao. U davanju odgovora na ovo pitanje sudska praksa nema jedinstveni odgovor. 

5.6. Nužno saučiniteljstvo 

Kod najvećeg broja krivičnih djela saučiniteljstvo je institut fakultativne prirode što znači 

da može, ali ne mora da postoji. Ali postoje izvjesna krivična djela koja ne mogu biti učinjena 

samo od strane jedne osobe, već je potrebno da u njihovom učinjenju učestvuju dvije ili više 

osoba. Tada postoji nužno sajučiniteljstvo. 

Kod nekih krivičnih djela nužnog saučiniteljstva radnje koje preduzimaju nužni saučinitelji, 

odvijaju se jedna nasuprot drugoj, tj. susreću se. To su tzv. krivična djela susretanja 

(dvobračnost, rodoskrvnuće). Drugu grupu krivičnih djela nužnog saučiniteljstva čine djela kod 

kojih se radnje saučiniteljstva kreću u istom pravcu, pa se slivaju. To su tzv. krivična djela 

sticanja ili konvergentna krivična djela (oružana pobuna, pobuna osoba lišenih slobode). I 

najzad, treću grupu čine krivična djela kod kojih su interesi učesnika u sukobu. To su tzv. 

divergentna krivična djela (učestvovanje u tuči). 

Od nužnog saučiniteljstva treba razlikovati krivična djela u čijem učinjenju moraju 

učestvovati dvije osobe, ali se kažnjava samo jedna, dok se druga štiti. U takva krivična djela 

spadaju npr. protivpravni prekid trudnoće. Ovdje iako učestvuju dvije osobe u ostvarenju 

krivičnog djela, nema saučiniteljstva. 

Odgovornost saučinitelja 

Saučinitelj je krivično odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata. Iako je 

saučiniteljstvo, po pravilu voljno, tj. sporazumno i dogovorno zajedničko učinjenjenje krivičnog 

djela, što znači i umišljajno, to ne znači da nije moguće i nehatno saučiniteljstvo. Nehatno 

saučiniteljstvo moguće je ne samo u odnosu na težu posljedicu kao kvalifikatornu okolnost, već 

i u odnosu na osnovnu posljedicu. Odgovornost u granicama umišljaja, odnosno nehata, znači 

to da jedan saučinitelj ne odgovara za eksces drugog saučinitelja, niti za djelo koje ovaj ostvari 

mimo sporazuma. Nehatna odgovornost može postojati samo onda kada je zakonom 

predviđena za djelo u pitanju. 

Krivična odgovornost saučinitelja je samostalna. Odgovornost jednog saučinitelja nije 

zavisna od odgovornosti drugih saučinitelja. Kod svih saučinitelja ne mora postojati isti oblik 

krivnje što znači da u učinjenju istog krivičnog djela neki od saučinitelja postupaju sa 

umišljajem, a drugi iz nehata. Kod svakog saučinitelja krivnja mora biti samostalno utvrđivana. 

92

To znači da se za svakog saučinitelja mora ustanoviti oblik i stepen krivnje. 

Lični odnosi, svojstva i okolnosti mogu koristiti ili štetiti samo onom saučinitelju kod koga 

postoje, ali ne i drugim saučiniteljima. Tako saučinitelj koji dobrovoljno spriječi učinjenje 

krivičnog djela, može se i osloboditi od u zakonu propisane kazne. 

6. Podstrekavanje 

Podstrekavanje je umišljajno poticanje druge osobe na učinjenje određenog krivičnog djela. Radnja 

podstrekača mora biti usmjerena da kod druge osobe izazove ili učvrsti odluku da preduzme radnju kojom 

će biti prouzrokovana posljedica krivičnog djela. Dakle, nema podstrekavanja ako je kod učinitelja već 

postojala čvrsta odluka za učinjenje djela. Međutim, ako je kod njega postojala odluka, ali nedovoljno 

čvrsta, tj. kolebljiva, pa se takva odluka učvršćuje, postoji podstrekavanje. Sa gledišta uzročnosti 

podstrekavanje se pojavljuje kao prouzrokovanje odluke kod učinitelja da preduzme radnju učinjenja i 

ostvari posljedicu krivičnog djela. Ali, ako je podstrekavanje uzrok odluke ono nije samim tim i uzrok 

posljedice. Uzrok posljedice je radnja učinjenja, tako da se podstrekavanje pojavljuje u odnosu na 

posljedicu kao njen uvjet. 

Radnja podstrekavanja se sastoji u preduzimanju djelatnosti kojima se utiče na volju druge osobe sa 

ciljem da se ona odluči na učinjenje krivičnog djela. Djelatnosti kojima se vrši podstrekavanje mogu biti 

različite. Tako se podstrekavanje može izvršiti: nagovaranjem, prikazivanjem koristi, davanjem poklona i 

obećanja, zloupotrebom položaja ili posebnog odnosa prema osobi koja se podstrekava, dovođenjem u 

zabludu ili održavanjem u zabludi, prijetnjom, zastrašivanjem, ukazivanjem na situaciju koja može biti 

nepovoljna po osobu koja se podstrekava ukoliko ne učini djelo itd. Ponekad se podstrekavanje može 

izvršiti i prividnim odvraćanjem od preduzimanja radnje učinjenja, ali na način kojim se u stvari podstiče 

na njeno preduzimanje. 

Podstrekavanje je aktivna djelatnost tako da se može izvršiti samo činjenjem. Ono se može vršiti 

riječima (pismeno ili usmeno), gestovima, znacima, mimikom i konkludentnim radnjama. Da bi postojalo 

podstrekavanje mora da postoji određeni odnos između podstrekača i osobe koja se 

podstrekava, kao i između podstrekača i krivičnog djela na koje se podstrekava. 

Podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela mora biti usmjereno prema jednoj određenoj osobi ili 

određenom krugu osoba budući da se podstrekavanjem izaziva ili učvršćuje odluka kod druge osobe 

te podstrekač treba da ima mogućnost da svojim djelovanjem utiče na takvu odluku. A on tu 

mogućnost može imati ako dolazi u kontakt sa jednom određenom osobom ili određenim krugom 

osoba. Prema tome, nije nužno da podstrekač tačno zna osobu koja će učiniti krivično djelo na koje 

on podstiče, već je dovoljno da zna da će iz određenog kruga osoba jedna od njih, i to bilo koja 

učiniti to krivično djelo. Naprotiv, nema podstrekavanja ako je poziv za učinjenje jednog krivičnog 

djela upućen neodređenom krugu osoba, npr. putem nekog napisa. Ovakvo podstrekavanje može 

imati karakter samostalnog krivičnog djela ili propagande ali u takvom slučaju ono ne ulazi u pojam 

saučesništva. 

Podstrekavanje mora biti usmjereno na učinjenje određenog krivičnog djela. Nema 

podstrekavanja ukoliko se navođenje odnosi na činjenje neodređenog krivičnog djela. Tada može 

postojati krivično djelo propagande ali ne i podstrekavanje kao oblik saučesništva. 

Najzad, za postojanje podstrekavanja potrebno je da se navođenje neke osobe na učinjenje 

određenog krivičnog djela čini sa umišljajem. To znači da nehatno podstrekavanje, koje može postojati u 

praksi, ne podliježe krivičnoj odgovornosti. 

93

Vrste podstrekavanja 

Podstrekavanje može biti neposredno i posredno. Neposredno podstrekavanje postoji kada podstrekač sam 

navodi drugu osobu (podstreknutog) na učinjenje krivičnog djela, a posredno podstrekavanje postoji kada 

podstrekač koristi druge osobe za navođenje podstrekavane osobe na učinjenje krivičnog djela. Kod posrednog 

podstrekavanja jedna osoba (podstrekač) navodi drugu osobu da ova navede treću osobu (podstrekavanog) da 

učini jedno određeno krivično djelo. Neposredno podstrekavanje može biti izvršeno ne samo od strane jedne već i 

od strane više osoba. U slučaju kada više osoba svjesno zajednički učestvuju u navođenju jedne osobe na 

učinjenje određenog krivičnog djela tada postoji sapodstrekavanje. I za postojanje sapodstrekavanja nužna su dva 

elemenata: zajedničko učestvovanje u navođenju druge osobe na učinjenje određenog krivičnog djela i svijest o 

tom zajedničkom djelovanju. Posredno podstrekavanje se uvijek javlja kao sapodstrekavanje i to kao sukcesivno 

sapodstrekavanje. 

Može postojati i podstrekavanje na pomaganje. Kako zakon smatra podstrekačem samo onu osobu koja utiče 

na učinitelja da on učini krivično djelo to se ovakav slučaj ima da tretira kao pomaganje. 

Odgovornost i kažnjivost podstrekača 

Podstrekač je krivično odgovoran samo za umišljajno podstrekavanje, navođenje druge osobe 

na učinjenje krivičnog djela. Umišljaj kod podstrekača treba da sadrži svijest o navođenju druge 

osobe da ona donese odluku za učinjenje određenog krivičnog djela i htjenje da ono takvu odluku 

donese i potom preduzme radnju kojom čini krivično djelo. Pored svijesti o podstrekavanju, 

navođenju druge osobe na učinjenje određenog krivičnog djela, umišljaj podstrekača mora da sadrži 

i svijest o svim stvarnim okolnostima (obilježjima) krivičnog djela na koje se odnosi navođenje. 

Međutim, za razliku od svijesti kod učinitelja koja obuhvata i konkretne oblike pojedinih obilježja u 

njihovoj realizaciji, svijest podstrekača treba da obuhvati samo osnovne konture pojedinih obilježja, 

pa i krivičnog djela u cjelini. Drugim riječima, svijest podstrekača treba da se odnosi na ostvarenje 

određenog krivičnog djela time što će obuhvatiti radnju, uzročni odnos i prouzrokovanje posljedice u 

njihovom općem obliku a ne u njihovom konkretnom ostvarenju sa svim pojedinostima. 

Voljni elemenat kod umišljaja podstrekača izražen je u htjenju podstrekača da svojom djelatnošću 

navođenja izazove kod podstrekavanog odluku za učinjenje krivičnog djela, odnosno u pristajanju da pod 

njegovim uticajem dođe do stvaranja takve odluke kod podstrekavanog, a zatim i u htjenju ili pristajanju 

da on preduzme radnju i ostvari posljedicu određenog krivičnog djela. Za postojanje umišljaja kod 

podstrekača nije bitno da li je neposredni učinitelj kod učinjenja djela postupao sa umišljajem ili iz nehata. 

Moguće je da podstrekač sa umišljajem podstrekne učinitelja na učinjenje djela, ali da ovaj to djelo učini iz 

nehata. 

U slučaju kada zakon traži namjeru ili pobudu kao elemenat bića krivičnog djela, onda takva namjera ili 

pobuda ne mora da postoji kod podstrekača već je dovoljno da postoji kod podstreknutog učinitelja pri 

čemu je podstrekaču samo poznato njeno postojanje. Ako pak takva namjera ne postoji kod učinitelja, već 

kod podstrekača, tada se podstrekač smatra kao posredni učinitelj krivičnog djela. 

Podstrekač se u smislu člana 24. KZ Kosova kažnjava za krivično djelo na koje je podstreknuo učinitelja 

kao da ga je sam učinio. Drugim rječima, podstrekač se kažnjava za krivično djelo kaznom koja je 

predviđena za učinitelja. Ovo izjednačavanje u kažnjavanju podstrekača sa učiniteljem proizlazi iz činjenice 

što je podstrekač intelektualni autor krivičnog djela, dok je učinitelj njegov fizički, faktički realizator. 

Kažnjavanje podstrekača zavisi od ostvarenog krivičnog djela u granicama njegovog umišljaja. Tako, ako je 

učinjeno krivično djelo na koje je on podstreknuo učinitelja onda će se kazniti kaznom koja je predviđena 

za učinjenje toga djela. Ako je djelo ostalo u pokušaju tada će i podstrekač biti kažnjen za pokušaj ako se 

za pokušaj toga djela kažnjava. U ovakvom slučaju i podstrekač i učinitelj pokušaja se mogu blaže kazniti 

nego za svršeno krivično djelo. Podstrekač se može i osloboditi od kazne u slučaju ako dobrovoljno 

spriječi učinjenje krivičnog djela. 

Nehatno podstrekavanje koje je praktično moguće nije kažnjivo. 

94

Podstrekavanje i sticaj 

Kod učinjenja krivičnog djela jedna osoba može da učestvuje u različitim djelatnostima i da ostvari 

više vrsta saučesništva. Tako jedna osoba može najprije, da podstrekne drugu na učinjenje krivičnog 

djela, zatim, da nabavi sredstva za učinjenje tog djela i najzad, da učestvuje u izvođenju radnje 

učinjenja. U ovakvom slučaju postoji prividan realni sticaj saučesništva gdje teži oblik konzumira lakši 

oblik. Po principu konzumpcije podstrekavanje će biti konzumirano od učiniteljstva, a pomaganje od 

učiniteljstva i podstrekavanja. Prema tome, ne može doći do sticaja između podstrekavanja i nekog 

oblika saučesništva kod učinjenja istog krivičnog djela. 

Sticaj je, međutim, moguć kod samog podstrekavanja. Tako, kad jedna osoba sa jednom radnjom 

navođenja podstrekne jednu ili više osoba na učinjenje više krivičnih djela postojaće idealni sticaj 

podstrekavanja. Ako pak ista osoba sa više radnji navođenja podstrekne jednu ili više osoba na učinjenje 

više krivičnih djela, bez obzira da li su ona učinjena u idealnom ili realnom sticaju od strane učinitelja, 

postojaće realni sticaj podstrekavanja. Nema realnog sticaja ako podstrekač sa više radnji navede jednu 

ili više osoba na učinjenje jednog krivičnog djela. 

Moguće je i produženo podstrekavanje. Tako produženo podstrekavanje postoji kada podstrekač u 

više mahova navodi jednu osobu na učinjenje istog ili istorodnog krivičnog djela koje ova više puta i čini 

ali prema istom pasivnom subjektu i to U jednom određenom vremenskom periodu. Uvjeti za postojanje 

produženog podstrekavanja su isti, kao i za postojanje produženog krivičnog djela. Za postojanje 

produženog podstrekavanja bitno je da je i učinitelj ostvario više prouzrokovanja bez obzira na to da li će i 

on odgovarati za produženo krivično djelo ili za djela u realnom sticaju. 

Neuspjelo podstrekavanje 

Ono postoji u tri slučaja: 1) kada podstrekač svojim navođenjem ne uspije da stvori, odnosno učvrsti 

odluku kod podstrekavanog, 2) kada podstrekač uspije da stvori ili učvrsti odluku kod podstrekavane 

osobe, ali ova iz bilo kog razloga ne pristupi učinjenju krivičnog djela i 3) kada podstrekač stvori ili učvrsti 

odluku kod podstrekavane osobe, ali ova svojom radnjom ostvari neko drugo krivično djelo nezavisno od 

radnje podstrekavanja. 

Podstrekavanje kao samostalno krivično djelo 

U nekim slučajevima krivični zakoni predviđaju navođenje na učinjenje krivičnog djela kao radnju 

učinjenja samostalnog krivičnog djela. U takvim slučajevima podstrekavanje ne predstavlja oblik 

saučesništva, već samostalno krivično djelo. To su npr. krivična djela organiziranje grupe i podstrekavanje 

na učinjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, navođenje na samoubistvo i 

pomaganje u samoubistvu; pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja. 

Ukoliko je podstrekavanje zakonom određeno kao krivično djelo onda sama radnja podstrekavanja 

predstavlja samostalno krivično djelo koje može biti ostvareno kao svršeno djelo ili može da ostane u 

pokušaju. Krivično djelo je svršeno ako je radnja podstrekavanja dovršena, a to je u slučaju kada je 

izvršeno uticanje na podstrekavanog, a pri tome je bez značaja da li je to uticanje bilo uspješno ili 

bezuspješno. Prema tome, i uspjelo i neuspjelo podstrekavanje predstavljaju svršeno krivično djelo 

podstrekavanja. Pokušaj podstrekavanja postoji u slučaju kada je radnja podstrekavanja preduzeta, ali iz 

bilo kog razloga nije došlo do uticanja na volju onog na koga se podstrekavanje odnosilo (npr. kada 

napisano i upućeno pismo nije stiglo u ruke adresata). 

7. Pomaganje 

Pomaganje je umišljajno preduzimanje radnje kojom se doprinosi učinitelju da učini određeno 

krivično djelo (član 25. KZ Kosova. Radnja pomaganja se sastoji u preduzimanju takvih djelatnosti 

kojima se ne ostvaruje radnja učinjenja, već se doprinosi njenom ostvarenju. Za razliku od 

učiniteljstva, pomaganjem se ne ostvaruje uzrok nego samo uvjet posljedice. 

95

Djelatnosti koje čine pomaganje nalaze se izvan radnje učinjenja. Prema tome, pomagač ne 

sudjeluje u ostvarivanju radnje učinjenja, već samo doprinosi njenom uspješnom ostvarenju od 

strane učinitelja. To doprinošenje se sastoji u stvaranju pogodnih uvjeta i pretpostavki za 

preduzimanje radnje učinjenja i prouzrokovanje posljedice krivičnog djela. 

Pomaganje može postojati samo onda kada kod učinitelja već postoji odluka za učinjenje 

krivičnog djela. Otuda, ako takve odluke nema, onda nema ni pomaganja. U takvom slučaju može 

postojati podstrekavanje, ali ne i pomaganje. Iz ovoga proizlazi i osnovna razlika između 

podstrekavanja i pomaganja, jer podstrekavanje može postojati samo dok odluka za učinjenje djela 

nije donijeta, a pomaganje tek pošto je takva odluka donijeta od strane učinitelja djela. 

S druge strane, pomaganje može postojati prije učinjenja i za vrijeme učinjenja krivičnog djela, 

ali ne i poslije toga. Izuzetno, pomaganje može da postoji i poslije preduzete radnje učinjenja, ali 

prije nego što nastupi posljedica djela. To je tzv. međupomoć. Pomaganje koje se pruža poslije 

ostvarenja krivičnog djela ima karakter samostalnog krivičnog djela. Ali i u ovom slučaju može to biti 

pomaganje pod uvjetom da je pomoć unaprijed obećana prije učinjenja djela. 

I za postojanje pomaganja nužno je da postoji određeni odnos između pomagača i učinitelja 

djela, kao i između pomagača i krivičnog djela čije se ostvarenje pomaže. Pomagač mora da zna da 

postoji osoba koja će učiniti krivično djelo i kojoj on treba da pruži pomoć preduzimanjem djelatnosti 

koje omogućuju ili olakšavaju učinjenje toga djela. Pri tome nije nužno da on lično poznaje učinitelja, 

dovoljno je da zna da će to biti jedna od osoba iz određenog kruga. S druge strane, pomaganje mora 

biti usmjereno na učinjenje jednog određenog krivičnog djela. Pomagač treba da zna da doprinosi 

učinjenju određenog krivičnog djela. Konačno, i za postojanje pomaganja potreban je umišljaj 

pomagača. 

S obzirom da se pomaganje može preduzeti različitim djelatnostima, sami su krivični zakoni u 

stavu 2. odredili da se kao pomaganje naročito smatraju slijedeće radnje: 1) davanje savjeta ili 

uputstava kako da se učini krivično djelo; 2) stavljanje učinitelju na raspolaganje sredstava za 

učinjenje krivičnog djela; 3) otklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela i 4) unaprijed obećano 

prikrivanje krivičnog djela, učinitelja sredstava kojima je djelo učinjeno odnosno tragova krivičnog 

djela i predmeta koji su pribavljeni krivičnim djelom. U preduzimanju djelatnosti kojima se doprinosi 

učinjenju krivičnog djela i ostvaruje pomaganje može učestvovati i više osoba pa tada postoji 

sapomaganje. 

Vrste pomaganja 

Postoji više vrsta pomaganja s obzirom na: karakter djelatnosti, način pružanja pomoći, vrijeme 

pružanja pomoći i način učinjenja djelatnosti pomaganja. 

S obzirom na karakter djelatnosti, pomaganje može biti fizičko i psihičko. Fizičko pomaganje 

postoji kada se preduzimaju djelatnosti fizičkog, materijalnog karaktera kojima se doprinosi 

ostvarenju krivičnog djela (nabavljanje sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka, 

osmatranje objekta na kome će se učiniti djelo, smještaj učinitelja prije učinjenja djela). Psihičko 

pomaganje postoji kada se preduzimaju djelatnosti psihološke prirode (davanje savjeta i uputstava 

za učinjenje krivičnog djela, hrabrenje učinitelja da istraje u učinjenju djela, davanje obećanja u vezi 

sa prikrivanjem tragova učinjenja djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom). 

Prema načinu pružanja pomoći pomaganje može biti neposredno i posredno. Neposredno 

pomaganje postoji kada pomagač sam preduzima djelatnosti kojima omogućava, olakšava ili 

doprinosi učinitelju učinjenje krivičnog djela. Posredno pomaganje međutim, postoji kada pomagač 

pruža pomoć učinitelju djela preko druge osobe, odnosno posrednog pomagača. Posredno 

pomaganje postoji i onda kada jedna osoba pruža pomoć neposrednom pomagaču ili neposrednom 

podstrekaču. Tako, posredni pomagač će biti osoba koja daje savjete i uputstva neposrednom 

pomagaču kako da pomogne učinitelju u učinjenju krivičnog djela. Podstrekavanje na pomaganje je 

takođe posredno pomaganje a isto tako i pomaganje u podstrekavanju. 

96

S obzirom na vrijeme pružanja pomoći razlikuje se prethodno, istovremeno i naknadno 

pomaganje. Prethodno pomaganje postoji kada pomagač preduzima djelatnosti kojima pruža pomoć 

učinitelju djela prije nego što je ovaj preduzeo radnju učinjenja. Istovremeno pomaganje postoji 

kada pomagač pruža pomoć učinitelju za vrijeme učinjenja radnje krivičnog djela. Naknadno 

pomaganje postoji kada se poslije učinjenog krivičnog djela učinitelju daje sklonište, sakrivaju stvari, 

uklanjaju tragovi, itd. Ovo naknadno pomaganje predstavlja saučesništvo samo ako je unaprijed 

obećano. 

Postoji i jedan poseban slučaj pružanja pomoći učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela koji se 

naziva doticaj sa krivičnim djelom, prikrivanje (ili podržavanje). Doticaj se može ostvariti na više 

načina: prikrivanjem učinitelja krivičnog djela, tragova krivičnog djela, sredstava kojima je djelo 

učinjeno, predmeta pribavljenih krivičnim djelom, ali i prikrivanjem samog krivičnog djela. 

Prikrivanje se u ranijoj pravnoj teoriji smatralo pomaganjem u pravom smislu te riječi. No, u novije 

vrijeme napušeno je ovo shvatanje jer je praktično nemoguće saučestvovanje u krivičnom djelu koje 

je učinjeno, gdje je, dakle, već nastala zabranjena posljedica. U ovakvom slučaju je isključena svaka 

uvjetovanost ostvarene posljedice radnjom pomaganja. 

Prikrivanje može biti stvarno (gdje se sakrivaju tragovi ili predmeti krivičnog djela) i lično 

(pomaganje učinitelju krivičnog djela da ne bude otkriven i uhapšen, odnosno osuđen). Dakle samo 

prikrivanje ne predstavlja pomaganje u krivičnopravnom smislu, ali obećano prikrivanje ako je 

učinjeno prije učinjenja krivičnog djela predstavlja pomaganje kao oblik saučesništva. Prikrivanje ako 

nije ranije obećano, učinitelju, kažnjava se samo ako je u zakonu predviđeno kao samostalno 

krivično djelo. 

Najzad, prema načinu učinjenja djelatnosti pomaganje može biti pozitivno i negativno. Pozitivno 

pomaganje se ostvaruje činjenjem (aktivnom radnjom), a negativno pomaganje nečinjenjem. 

Pomaganje nečinjenjem može biti ostvareno samo u slučaju kada postoji obaveza pomagača na 

činjenje. 

Krivična odgovornost i kažnjivost pomagača 

Krivična odgovornost pomagača u smislu člana 25. KZ Kosova postoji samo kada on postupa sa 

umišljajem. Nehatno pomaganje ne predstavlja pomaganje u krivičnopravnom smislu. Pomaganje 

može biti učinjeno sa neposrednim (direktnim) ili posrednim (eventualnim) umišljajem. Neposredni 

umišljaj postoji u slučaju kada je pomagač znao da svojom radnjom doprinosi učinjenju krivičnog 

djela i htio da njenim učinjenjem ostvari taj doprinos. Posredni umišljaj postoji u slučaju kada je 

pomagač bio svjestan da svojom radnjom može doprinijeti učinjenju krivičnog djela pa učinjenjem 

radnje pristaje da ostvari taj doprinos. 

Umišljaj kod pomagača treba da sadrži svijest o svim obilježjima bića krivičnog djela. Drugim 

rječima, pomagač mora biti svjestan svih onih stvarnih okolnosti djela kojih mora biti svjestan i 

učinitelj djela. Svijest o protivpravnosti pomaganja u djelu učinitelja, o njegovim ličnim svojstvima i 

okolnostima zahtjeva se samo onda kada se protivpravnost, lično svojstvo ili okolnost pojavljuju kao 

elemenat bića određenog krivičnog djela. Kod krivičnih djela kod kojih se traži namjera ili pobuda, za 

odgovornost pomagača dovoljno je da ta namjera ili pobuda postoje kod učinitelja i da je to njemu 

poznato. Ako u ovakvom slučaju namjera ili pobuda postoji kod pomagača, a ne i kod učinitelja tada 

ni pomagač neće odgovarati za to djelo, već za ono za koje će odgovarati i učinitelj. Pomagač ne 

može biti posredni učinitelj krivičnog djela osim u posebnim zakonom izričito predviđenim 

slučajevima. 

Pomagač treba da zna da svojom radnjom pomaže učinitelju da ostvari krivično djelo što 

znači da on mora da zna za postojanje učinitelja, ali ne mora da zna tačno ko je taj učinitelj. Ali za 

postojanje krivične odgovornosti pomagača nije odlučno da je i učinitelj postupao sa umišljajem kod 

učinjenja krivičnog djela. On može biti krivično odgovoran i onda kada je učinitelj učinio djelo iz 

nehata. 

97

Ako je učinitelj učinio krivično djelo, onda će se pomagač kazniti za to djelo kao da ga je sam 

učinio, ali se može i blaže kazniti. Omogućavanje blažeg kažnjavanja pomagača proizlazi iz činjenice 

što on nije ni intelektualni ni faktički autor krivičnog djela, već osoba koja je doprinijela njegovom 

ostvarenju. Blaže kažnjavanje pomagača je fakultativno, što znači da njegova primjena zavisi od 

ocjene suda u svakom konkretnom slučaju. Ukoliko je krivično djelo ostalo u pokušaju pomagač će 

se kazniti kao za pokušaj, pod uvjetom da se za pokušaj toga djela kažnjava. 

Najzad, pomagač može biti i oslobođen od kazne ukoliko dobrovoljno spriječi učinjenje krivičnog 

djela (član 27. stav 2. KZ Kosova). 

Pomaganje i sticaj 

U učinjenju krivičnog djela ne može postojati sticaj između pomaganja i nekog drugog oblika 

saučesništva zato što je pomaganje kao najlakši oblik saučesništva konzumirano od ostalih oblika. 

Prema tome, jedna osoba može biti krivično odgovorna za pomaganje samo onda ako nije ostvarila i 

neki drugi oblik saučesništva u istom krivičnom djelu. 

Međutim, moguć je idealni i realni sticaj kod samog pomaganja. Tako idealni sticaj postoji ako 

pomagač sa jednom pomagačkom radnjom doprinese učinjenju više krivičnih djela, bez obzira na to 

da li su ona učinjena u idealnom ili realnom sticaju i bez obzira da li su učinjena od jedne ili više 

osoba. Realni sticaj postoji kada pomagač sa više radnji pomaganja doprinese ostvarenju više 

krivičnih djela. Nema realnog sticaja ako je pomagač preduzeo više radnji pomaganja u učinjenju 

jednog krivičnog djela. Tu postoji sticaj djelatnosti, a ne sticaj pomaganja. 

Može postojati i produženo pomaganje kada pomagač u više mahova pruža pomoć jednoj osobi 

radi učinjenja više istih ili istorodnih krivičnih djela prema istom pasivnom subjektu. Za postojanje 

produženog pomaganja nije bitno da li je učinitelj ostvario produženo krivično djelo ili više krivičnih 

djela u realnom sticaju. 

Neuspjelo pomaganje 

Neuspjelo pomaganje postoji kad pomagač ostvari radnju pomaganja, a pomognuti (učinitelj) ne 

preduzme radnju učinjenja ili učini krivično djelo nezavisno od radnje pomaganja. Za neuspjelo 

pomaganje se ne kažnjava. 

Pomaganje kao samostalno krivično djelo 

U nekim zakonom izričito predviđenim slučajevima pomaganje se inkriminira kao samostalno 

krivično djelo. To znači da samim preduzimanjem radnje pomaganja postoji krivično djelo za koje 

zakon propisuje određenu vrstu i mjeru kazne. Takav je slučaj npr. kod krivičnih djela: navođenje na 

samoubistvo i pomaganje u samoubistvu; omogućavanje zaključenja nedozvoljenog braka; 

omogućavanje uživanja opojnih droga; finansiranje terorističkih aktivnosti; pomoć učinitelju poslije 

učinjenog krivičnog djela. 

Pomaganje može biti inkriminirano kao krivično djelo i u slučaju kada se učinitelj djela ne 

kažnjava. Takav je slučaj sa krivičnim djelom pomaganje u samoubistvu koje je ostalo u pokušaju, 

iako se osoba koja je učinila pokušaj samoubistva ne kažnjava, ili kod krivičnog djela protivpravnog 

prekida trudnoće inkriminirano je pomaganje bremenitoj ženi u vršenju pobačaja iako se bremenita 

žena ne kažnjava za vršenje pobačaja nad sobom. Ova dva slučaja predstavljaju izuzetak od pravila 

da pomagač ne može biti posredni učinitelj. 

Pomaganje kao saučesništvo i pomaganje kao samostalno krivično djelo se isključuju i ne može 

doći do sticaja. Ukoliko je pomoć unaprijed obećana, pa se i ostvari poslije učinjenog djela postojaće 

pomaganje kao saučesništvo, a ukoliko pomoć nije unaprijed obećana onda će postojati pomaganje 

kao samostalno krivično djelo, odnosno kao pomoć učinitelju poslije učinjenja krivičnog djela. 

98

KRIVIČNE SANKCIJE 

I POJAM I VRSTE KRIVIČNIH SANKCIJA 

1. Pojam krivičnih sankcija 

Krivične sankcije su zakonom određene mjere društvenog reagiranja protiv učinitelja krivičnog 

djela koje primjenjuju državni organi u cilju zaštite društva, odnosno najznačajnijih društvenih 

dobara i vrijednosti od svih oblika i vidova kriminaliteta. One se javljaju kao prinudne mjere koje 

primjenjuje država kao predstavnik društva prema učinitelju krivičnog djela i predstavljaju reakciju 

protiv učinitelja zbog učinjenja krivičnog djela kojim se nanosi šteta društvu. Takva reakcija ima za 

cilj da spriječi ovog učinitelja da ubuduće nastavi sa činjenjem krivičnih djela kao i da utiče na druge 

potencijalne učinitelje da se uzdržavaju od činjenja takvih akata. 

Iako se činjenjem krivičnih djela nanosi šteta i društvu i pojedincu, jer se njime povređuju i 

ugrožavaju ne samo dobra koja pripadaju društvu već i dobra koja pripadaju pojedincu, primjena 

krivičnih sankcija ne zavisi od volje oštećenih pojedinaca. One se ne primjenjuju u ime i u interesu 

pojedinaca, već u ime i u interesu društva kao zajednice. Štiteći interese zajednice primjenom 

krivičnih sankcija prema učiniteljima krivičnih djela, država istovremeno štiti i interese pojedinaca 

kao članova zajednice. Prema tome, krivične sankcije predstavljaju represivnu reakciju koju 

preduzima država kao predstavnik određenog društva u cilju njegove zaštite i zaštite pojedinaca od 

štetnih posljedica koje im se nanose činjenjem krivičnih djela. 

To znači da je krivična sankcija prinudna mjera za zaštitu društva od kriminaliteta, koju izriče 

sud učinitelju krivičnog djela, u postupku i pod uvjetima i na načine koji su određeni zakonom, a koja 

se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju slobode i prava ili upozorenju učinitelju da će mu sloboda ili 

prava biti oduzeti ili ograničeni ako ponovo učini krivično djelo. I neki drugi autori na sličan način 

određuju pojam krivične sankcije. Tako se krivična sankcija može definirati kao represivna mjera 

koja se u cilju suzbijanja kriminaliteta primjenjuje prema učiniteljima protivpravnih djela koja su u 

zakonu predviđena kao krivična djela na osnovu odluke suda donijete nakon provedenog krivičnog 

postupka. Pored toga pod krivičnom sankcijom se može smatrati pravno organizirana prinudna mjera 

koja se primjenjuje prema osobi koja je povrijedila krivičnopravnu normu. 

2. Opći elementi krivične sankcije 

Sve krivične sankcije imaju zajedničke karakteristike koje čine opće elemente krivične sankcije: 

1) Primjena krivičnih sankcija je vezana za postojanje krivičnog djela. Naime, krivične sankcije se 

mogu primjeniti samo prema osobi koja je učinila krivično djelo i za koju je to dokazano u krivičnom 

postupku od strane nadležnog suda. 

2) Princip zakonitosti kao osnovni princip savremenog krivičnog prava znači da krivične sankcije 

moraju biti određene u zakonu. Učinitelju krivičnog djela ne može biti izrečena kazna ili druga 

krivičnopravna sankcija koja nije određena zakonom po vrsti i mjeri i ako nije određen organ za 

njeno izricanje. Time se pruža zaštita građanima od eventualne zloupotrebe i arbitrernosti državnih 

organa. 

3) Krivične sankcije mogu biti izrečene samo od strane suda u zakonom određenom postupku koji 

omogućava da se krivična sankcija saobrazi težini i okolnostima učinjenja krivičnog djela te 

društvenoj opasnosti njegovog učinitelja. U našoj zemlji sankcije izriču redovni sudovi. 

4) Krivične sankcije imaju karakter prinude protiv učinitelja krivičnog djela. 

99

Primjenjuju se protiv njegove volje i sastoje se u oduzimanju ili ograničavanju određenih sloboda ili 

prava i to samo u mjeri koja odgovara prirodi i sadržini te sankcije i samo na način kojim se 

osigurava poštovanje ličnosti učinitelja i njegovo ljudsko dostojanstvo u skladu sa međunarodnim 

pravom. 

5) Sve krivične sankcije imaju istu svrhu, a to je prema članu 34. KZ Kosova: a) sprečavanje 

učinitelja od činjenja krivičnih djela u budućnosti i njegovo rehabilitovanje i b) odvraćanje drugih 

osoba od činjenja krivičnih djela. 

3. Vrste krivičnih sankcija 

Savremeno krivično pravo poznaje više krivičnih sankcija koje su različite po sadržini, prirodi i 

karakteru dejstva. Svaka krivična sankcija predstavlja posebnu mjeru društvene reakcije za borbu 

protiv kriminaliteta, dok sve zajedno, one čine sistem krivičnih sankcija. Prema tome, sistem 

krivičnih sankcija je skup svih prinudnih mjera predviđenih u krivičnom zakonodavstvu jedne zemlje 

koje se primjenjuju prema učiniteljima krivičnih djela pod uvjetima i na način kako je zakonom 

određeno. 

Kakav će biti sistem krivičnih sankcija, tj. koje i kakve će sve sankcije postojati u jednom 

društvu, zavisi od brojnih faktora, a naročito od odnosa koji vladaju u određenom društvu, od obima, 

dinamike i strukture kriminaliteta, kriminalne politike, stepena demokratskog razvoja i demokratskih 

tradicija itd. Pošto sistem krivičnih sankcija zavisi od strukture i dinamike kriminaliteta odnosno 

društvenih potreba, podložan je čestim promjenama pa se smatra najdinamičnijom oblasti krivičnog 

prava. Upravo u sistemu krivičnih sankcija i načinu njihove primjene, bilo je toliko izmjena da se 

može reći da je historija krivičnog prava zapravo historija krivičnih sankcija. 

Savremeno krivično pravo poznaje više vrsta krivičnih sankcija od kojih su najpoznatije: kazne, 

mjere sigurnosti, odgojne mjere, uvjetna osuda, sudska opomena kao i razne parapenalne sankcije. 

Privremeni krivični zakon Kosova poznaje slijedeće krivične sankcije: 1) kazne, 2) sudsku 

opomenu i 3) mjere obaveznog liječenja. 

II KAZNA 

1. Pojam i elementi kazne 

Pošto je kazna mjera društvenog reagiranja protiv učinitelja krivičnog djela koja je određena 

pravnim propisima ona se mora posmatrati kao jedinstvena materijalno-formalna pojava. Drugim 

riječima, pojam kazne mora da odrazi istovremeno njenu suštinu, njen društveni zadatak kao i njena 

pravna obilježja, tj. formu u kojoj se pojavljuje. Polazeći od jedinstva materijalnih i formalnih 

elemenata kazna se određuje kao prinudna mjera predviđena u zakonu koju izriče sud krivično 

odgovornom učinitelju krivičnog djela u cilju zaštite osnovnih sloboda i prava čovjeka te drugih prava 

i društvenih vrijednosti zajamčenih i zaštićenih ustavom i međunarodnim pravom odnosno pravnim 

poretkom, a koja se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju njegovih sloboda i prava. 

Opći elementi kazne 

Iz ovako određenog pojma kazne, proizlaze osnovni ili opći elementi kazne: 

1) Kazna kao prinudna mjera predstavlja zlo koje se nanosi učinitelju zbog učinjenja krivičnog djela, 

a koje se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju njegovih sloboda ili prava; 

2) Kazna ima određenu svrhu koja se želi postići njenim izvršenjem: a) da se izrazi društvena osuda 

100

učinjenog krivičnog djela, b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne čini krivična djela, c) da utiče na 

druge da ne čine krivična djela i 4) da utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i 

pravednosti kažnjavanja njihovih učinitelja ; 

3) Kazna mora biti određena zakonom. Ovo je načelo zakonitosti kazne kojim se pruža garancija 

građanima od zloupotreba i arbitrernosti. To znači da se kazna ne može odrediti nijednim 

podzakonskim aktom, već samo zakonom; 

4) Primjena kazne je zavisna od postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja. Kazna 

ne može biti izrečena osobi koja nije učinila krivično djelo ili nije krivično odgovorna ili nije dokazano 

da ga je ona učinila; 

5) Kazna može biti izrečena samo od strane suda i to u zakonom određenom postupku koji garantira 

pravilnost njenog izricanja. 

Relativni elementi kazne 

Pored općih elemenata kod nekih kazni se javljaju i relativni elementi koji imaju karakter 

nestalnih, varijabilnih elemenata: 

1) Kazna treba da je lična tako da pogađa samo učinitelja krivičnog djela, a ne i druge njemu bliske 

osobe. Međutim, koliko god se nastojalo na ispunjenju ovog zahtjeva skoro svaka kazna posredno 

pogađa i druge osobe (članove porodice, srodnike); 

2) Kazna treba da je čovječna, tj. humana, što znači da ne smije da se sastoji u torturi, mučenju i 

nečovječnom postupanju prema učinitelju krivičnog djela; 

3) Kazna treba da bude moralna, tj. da ne demoralira učinitelja krivičnog djela; 

4) kazna treba da je srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i društvenoj opasnosti učinitelja; 

5) Kazna treba da je djeljiva, tako da se može izreći u manjem ili većem iznosu u zavisnosti od 

težine krivičnog djela, okolnosti pod kojima je ono učinjeno i opasnosti učinitelja djela; 

6) Kazna treba da je opoziva što znači da u slučaju nezakonitog izricanja može biti ukinuta. Takva 

mogućnost postoji kod kazne lišenja slobode dok traje njeno izvršenje i kod novčane kazne. Ovo 

obilježje kazne ima veliki značaj zbog mogućnosti da izrečena kazna bude rezultat sudske zablude; 

7) Kazna treba da je popravljiva da se mogu otkloniti posljedice koje proizlaze iz njene prirode. Ova 

karakteristika je takođe od značaja zbog mogućnosti nezakonitog izricanja kazne usljed sudske 

zablude ili na bazi lažnih dokaza. Novčana kazna je popravljiva dok kazna zatvora nije, jer se vrijeme 

provedeno u zatvoru ne može vratiti , već se samo novčanim iznosom nadoknađuje neosnovano 

lišenje slobode; 

8) Kazna treba da je zamjenjiva pa u slučaju potrebe ona može biti zamjenjena blažom vrstom 

kazne od one koja je izrečena u presudi. 

2. Pravni osnov kazne 

U teoriji krivičnog prava se rano postavilo pitanje o pravnom osnovu kazne. Pitanje se svodi na 

davanje odgovora: na osnovu čega društvo - država ima pravo na kažnjavanje učinitelja krivičnog 

djela, odakle izvire pravo države na kažnjavanje – ius puniendi. Praktičan značaj ovog pitanja se 

sastoji u tome da se odrede granice krivičnopravne represije odnosno granice prava države na 

primjenu kazne. U odgovoru na ovo filozofsko, političko i pravno pitanje razvilo se više teorija od 

kojih su najpoznatije slijedeće: 1) idealističke teorije, 2) teorije društvenog ugovora, 3) pravne 

teorije i 4) sociološke teorije. 

Prema idealističkim teorijama osnov prava države na kažnjavanje jeste zahtjev apsolutne 

pravde. Apsolutna pravda je misaona kategorija iz koje izvire pravo države uopće, pa i pravo na 

primjenu kazne. Učinjenjem krivičnog djela dolazi do narušavanja apsolutne pravde koja se može 

ponovo uspostaviti samo primjenom kazne prema učinitelju krivičnog djela. Apsolutna pravda se 

može shvatiti na različite načine pa se u okviru ove teorije razlikuju tri shvatanja. To su: a) teorija 

božanske pravde, b) teorija moralne pravde i c) teorija zakonske pravde. 

Prema teoriji božanske pravde pravo na kažnjavanje je božanskog porijekla, ali je stvaranjem 

101

države na nju prenijeto ovo pravo od strane božanstva. Prema tome, država je samo prosti izvršilac 

jednog božanskog prava koje je imperativnog karaktera jer se sastoji u zahtjevu da se kazni svako 

ko kršenjem propisa učini neko krivično djelo. 

Teorija moralne pravde smatra da osnov prava države na primjenu kazne izvire iz moralnih 

normi koje vladaju svijetom i koje se nalaze u svijesti svakog čovjeka. Po Kantu moralne norme su 

sadržane u svijesti svakog čovjeka koji posjeduje zdrav razum, pa je stoga svaki razuman čovjek u 

stanju da procjenjuje svoje postupke i ocjenjuje šta je dozvoljeno, a šta nije. Protiv onoga koji se 

nedozvoljeno ponaša u svijesti svakog čovjeka se javlja zahtjev za primjenu kazne koji ima karakter 

kategoričkog imperativa. 

Teorija zakonske pravde (Hegel) smatra da je osnov prava na kaznu u dijalektičkoj nužnosti. U 

državi kao najvišem obliku dijalektičkog razvitka apsolutne ideje postoji jedno utvrđeno zakonsko 

pravo. Činjenjem krivičnih djela ovo se pravo negira, pa prema takvoj osobi mora biti primjenjena 

kazna koja bi negirala učinjeno krivično djelo – nepravo i ponovo uspostavila povrijeđeno. Dakle, 

krivično djelo je negacija prava, a kazna je negacija negacije čime se ponovo uspostavlja narušeni 

pravni poredak. 

Teorija društvenog ugovora (Ruso, Grocijus, Lok, Hobs) smatra da su pojedinci kao članovi 

društva na određenom stepenu društvenog razvitka shvatili da više nisu u stanju da se pojedinačno 

brinu i staraju o zaštiti svojih dobara i interesa. Pred naletom kriminaliteta oni su odlučili da obrazuju 

državu i na nju prenesu svoja prava na zaštitu od nedozvoljenih i protivpravnih ponašanja. Odričući 

se tako prava na kažnjavanje u korist države pojedinci su istovremeno pristali da sami budu kažnjeni 

ako prekrše zakon i učine krivično djelo. Prema tome, osnov prava na kažnjavanje se nalazi u 

društvenom ugovoru pojedinaca kojim je osnovana država. 

Pravne teorije o pravnom osnovu kazne rješenje ovog pitanja nalaze u propisima pozitivnog 

prava. Država ima ovlaštenje da donosi propise kojim uređuje život ljudi, pa iz toga proizlazi i 

ovlaštenje države da osigura vršenje prava. To znači da država ima pravo da donosi propise kojim se 

normira ponašanje pojedinaca, da izdaje zapovjesti, da traži poslušnost od građana ali i da kažnjava 

za neposlušnost i kršenje propisa. Jedan od pristalica ove teorije Binding smatra da država ima pravo 

na nužnu odbranu prema učiniteljima krivičnih djela koji su prekršili neku pravnu normu i ugrozili 

pravom zaštićeno dobro. 

Sociološke teorije osnov prava na kažnjavanje nalaze u društvenoj ili socijalnoj funkciji krivičnog 

prava. Prema utilitarističkoj teoriji (Bentam) kazna ima svoje opravdanje u korisnosti njene 

primjene. Prema Listu pravni osnov kazne izvire iz nužnosti za održavanje pravnog poretka i 

sigurnosti države. Potreba države za primjenom kazne proizlazi iz nužnosti da se osiguraju i zaštite 

najznačajnija društvena dobra i vrijednosti od svih oblika povređivanja i ugrožavanja. 

3. Cilj kazne 

U teoriji krivičnog prava se takođe odavno postavilo pitanje šta predstavlja cilj kažnjavanja, tj. 

šta se želi i šta se može postići primjenom kazne prema učiniteljima krivičnih djela. U davanju 

odgovora na ovo pitanje razvile su se razne teorije: 1) apsolutne, 2) relativne i 3) mješovite 

(eklektičke) teorije. 

Prema apsolutnim teorijama, cilj kazne je odmazda, represija prema učinitelju zbog učinjenog 

djela. Činjenjem krivičnih djela učinitelj nanosi zlo društvu, a društvo njemu vraća zlo primjenom 

kazne. Zlo koje se nanosi učinitelju primjenom kazne, on treba da iskusi kroz ispaštanje. Prema 

tome, cilj kazne jeste odmazda sa stanovišta društva odnosno ispaštanje sa stanovišta učinitelja. 

Relativne teorije odbacuju shvatanje da je odmazda jedini cilj kazne te smatraju da je ona 

sredstvo za zaštitu društva od kriminaliteta. Svrha kazne je u njenoj društvenoj korisnosti, tj. u tome 

što ona može da posluži kao efikasno sredstvo za suzbijanje kriminaliteta (utilitaristička funkcija). 

102

Osnovni cilj kazne jeste sprečavanje činjenja krivičnih djela ubuduće. Ne kažnjava se učinitelj zato 

što je zgriješio već zato da ne bi dalje griješio. Zavisno od toga kako se ovaj cilj ostvaruje razlikuju 

se: 1) teorije individualne ili specijalne prevencije i 2) teorije opće ili generalne prevencije. 

Teorije individualne ili specijalne prevencije smatraju da je cilj kazne sprečavanje učinitelja da 

ubuduće čini krivična djela. Taj cilj se postiže primjenom posebnih sredstava i metoda uticanja na 

učinitelja koji su podobni da utiču na njega tako da on ubuduće ne čini krivična djela. S obzirom na 

metod kojim se može izvršiti ovaj uticaj razlikuju se tri varijante ove teorije: a) teorija zastrašenja, 

b) teorija popravljanja i c) teorija starateljstva. 

Prema teoriji zastrašenja, kazna treba da bude primjenjena na takav način da kod učinitelja 

djela izazove strah tako da ga odvrati da ubuduće čini krivična djela. 

Teorija popravljanja polazi od pretpostavke da je učinitelj djela ličnost kod koje preovladavaju 

negativne osobine, te bi kaznom trebalo djelovati na te negativne karakterne osobine u cilju njihovog 

gušenja i razvijanja pozitivnih osobina. Da bi se to postiglo kazna mora biti sredstvo za popravljanje, 

sredstvo koje se može mijenjati i prilagođavati psihološkim osobinama i ličnosti učinitelja krivičnog 

djela. 

Po teoriji starateljstva, učinitelj djela je neotporna ličnost na spoljne izazove, pa stoga povodljiva 

za činjenje krivičnih djela. Kažnjavanjem, on se stavlja pod starateljstvo državnih organa pravosuđa i 

javne sigurnosti koji imaju za zadatak da ga osposobe da se vlada prema pravnim propisima društva 

i da poštuje norme pravnog poretka i društvene discipline. 

Teorije generalne prevencije smatraju da je cilj kazne da utiče na široke mase građana da se 

uzdrže od činjenja krivičnih djela. Ovakvim djelovanjem kazne unaprijed se sprečavaju građani koji 

su skloni činjenju krivičnih djela da ista ne učine i time izbjegnu primjenu kazne. S obzirom na način 

kako se ovaj cilj može postići razlikuju se tri varijante: 1) teorija općeg zastrašenja predviđanjem 

kazne, 2) teorija opomene i 3) teorija zastrašenja izvršenjem kazne. 

Prema teoriji općeg zastrašenja predviđanjem kazne (teoriji psihološke prinude) predočava se 

svakom građaninu zlo koje će ga snaći ako bude učinio krivično djelo. Prijetnja kaznom djeluje kao 

psihološka prinuda na sve potencijalne delinkvente da se uzdrže od kršenja propisa i da ne čine 

krivična djela. 

Po teoriji opomene predviđanjem kazne (teoriji moralne prinude) opominju se građani da je 

činjenje krivičnih djela nemoralno i zabranjeno, pa stoga kažnjivo. Kazna time suzbija nemoralne 

osobine koje postoje kod pojedinih građana i podiže nivo općeg morala društva. 

Teorija zastrašenja izvršenjem kazne smatra da se prevencija kriminaliteta najbolje postiže 

izvršenjem kazne prema osuđenicima. To izvršenje mora biti takvo da može izazvati strah u 

masama. Da bi se to postiglo kazne treba da budu izvršavane javno i svirepo ili na takav način koji 

može biti saznat i od drugih građana. 

Mješovite (eklektičke) teorije su nastale spajanjem elemenata apsolutnih i relativnih teorija. 

Prema ovom shvatanju cilj kazne se ne može ostvariti samo odmazdom niti, pak, samo prevencijom. 

Kazna mora da ima za cilj prevenciju, dakle sprečavanje činjenja krivičnih djela ubuduće. No, kazna 

se uvijek primjenjuje povodom učinjenog krivičnog djela prema njegovom učinitelju i nužno 

predstavlja prinudnu, retributivnu mjeru (mjeru ograničenja ili oduzimanja sloboda ili prava). 

Kažnjava se zato što se zgriješilo, ali i zato da se ne bi griješilo. 

Svrha kažnjavanja po našem krivičnom pravu 

Tumačeći odgovarajuće odredbe KZ Kosova proizilazi da je svrha kažnjavanja: 1) da se izrazi 

društvena osuda za učinjeno krivično djelo, 2) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne čini krivična 

djela, 3) da se utiče na ostale građane da ne čine krivična djela i 

103

4) da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja. 

To znači da zakonodavac polazi od shvatanja da je krajnji cilj kazne zaštita društva odnosno 

društvenih dobara i vrijednosti od kriminaliteta, a da je njen neposredni cilj dvojako određen kao: 1) 

specijalna (posebna) prevencija u vidu sprečavanja učinitelja da čini krivična djela i njegovog 

popravljanja, prevaspitanja i 2) opća (generalna) prevencija u vidu vaspitnog uticaja na druge 

građane da ne čine krivična djela i uticanjem na njihovu svijest o pogibeljnosti činjenja krivičnih djela 

te neophodnosti kažnjavanja njihovih učinitelja odnosno kroz razvijanje i učvršćivanje društvene 

odgovornosti u smislu društvene osude učinjenih djela i njihovih učinitelja odnosno svijesti o potrebi 

poštovanja zakona i normi pravnog poretka uopće. I drugi savremeni krivični zakonici slično određuju 

svrhu kažnjavanja. 

4. Sistem kazni 

Sistem kazni je skup svih kazni sadržanih u krivičnom zakonodavstvu jedne zemlje, način 

njihovog određivanja i njihov međusobni odnos. U cilju što efikasnije borbe protiv kriminaliteta sva 

zakonodavstva predviđaju više vrsta kazni što je neophodno da bi mogla da se ostvari 

individualizacija u kažnjavanju, tj. da se svakom učinitelju za svako konkretno krivično djelo odredi 

ona kazna sa kojom se najbolje postiže svrha kažnjavanja. Prema tome, postojanje većeg broja 

kazni uvjetuje: 1) potreba efikasne i kvalitetne borbe protiv kriminaliteta i 2) potreba prilagođavanja 

vrste i visine kazne učinitelju djela radi ostvarenja resocijalizacije. 

Pošto krivična zakonodavstva predviđaju više vrsta, kazni to se one mogu podijeliti prema 

različitim kriterijumima: 

1) S obzirom na samostalnost u izricanju, kazne se dijele na glavne i sporedne. Glavne kazne su one 

koje se mogu izreći samostalno, a sporedne kazne su one koje se ne mogu izreći samostalno, već 

samo uz glavnu kaznu; 

2) S obzirom na trajanje, kazne se dijele na trajne i vremenske. Trajne (doživotne) kazne su one 

koje se izriču za cio život osuđenog. Vremenske kazne su one koje se izriču presudom suda na 

određeno vrijeme; 

3) S obzirom na dobra koja kazna pogađa kazne se dijele na: kazne protiv života, protiv tjelesnog 

integriteta, protiv slobode, protiv imovine, protiv građanskih prava itd. 

4) S obzirom na način propisivanja kazne mogu biti alternativne ili kumulativne. Kada su kazne 

alternativno propisane onda sud izriče samo jednu od njih. Kumulativno su propisane kazne kada sud 

izriče sve propisane kazne prema učinitelju krivičnog djela. 

5. Vrste kazni u krivičnom pravu Kosova 

Krivični zakon Kosova u članu 35. predviđa slijedeće kazne: 1) glavne kazne 2) alternativne 

kazne i 3) dopunske kazne. Glavne kazne su: a) kazna dugotrajnog zatvora, b) kazna zatvora i c) 

novčana kazna. Alternativne kazne su: a) uslovna osuda i b) polu sloboda. Dopunske kazne su: a) 

novčana kazna, b) lišavanje prava da bude biran, c) zabrana obavljanja funkcije u javnoj 

administraciji ili u javnim službama, d) zabrana obavljanja zanimanja, aktivnosti ili dužnosti, e) 

zabrana upravljanja motornim vozilom, f) oduzimanje vozačke dozvole, g) oduzimanje predmeta, h) 

naredba za objavljivanje presude i i) protjerivanje stranca sa teritorije Kosova. 

104

5.1. Glavne kazne u krivičnom pravu Kosova 

5.1.1. Kazna zatvora 

Kazna zatvora može se izreći kao glavna kazna i to samo onda kada je zakonom propisana za 

određeno djelo i ne može biti kraća od petnaest dana niti duža od dvadeset godina (čl. 38. KZ 

Kosova). Izriče se na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. Kad sud izrekne 

kaznu zatvora do tri mjeseca može narediti da ona bude zamjenjena novčanom kaznom, ili uz 

pristanak osuđenog, društveno-korisnim radom. Svi krivični zakoni poznaju kaznu lišenja slobode 

/zatvor/. On se sastoji u oduzimanju slobode kretanja osuđenoj osobi za određeno vrijeme. To je 

jedina kazna lišenja slobode kojom se ostvaruje zaštita društva od kriminaliteta i resocijalizacija 

delinkvenata. Sa tog stanovišta ona se pojavljuje kao osnovna i najvažnija kazna u kaznenom 

sistemu. Ona je predviđena za najveći broj krivičnih djela kao jedina kazna ili u alternaciji sa 

novčanom kaznom. 

Kazna lišenja slobode (zatvor) se sastoji u oduzimanju slobode kretanja učinitelju krivičnog djela 

za, u sudskoj presudi, određeno vrijeme. U svim savremenim kaznenim sistemima kazna lišenja 

slobode zauzima centralno mjesto. Najveći broj krivičnih djela zapriječen je ovom kaznom jer ona 

pruža najviše mogućnosti da se ostvari svrha kažnjavanja koja se sastoji u prevaspitanju i 

resocijalizaciji osuđenog i njegovom ponovnom uključivanju u normalan društveni život. 

Kazne lišenja slobode su uvedene u krivično pravo na prijedlog Bekarije. Njih je najprije uveo 

francuski Krivični zakonik iz 1791. godine, od koga ih je preuzeo i Code penal iz 1810. godine odakle 

su prodrle i u druga zakonodavstva. Zatvaranje koje je do tada primjenjivano imalo je karakter 

osiguranja prisustva učinitelja krivičnog djela da bi se nad njim izvršila smrtna ili neka tjelesna 

kazna. U poređenju sa tjelesnim kaznama koje su se sastojale u mučenju i sakaćenju, što je 

ostavljalo trajne posljedice invaliditeta, uvođenje kazne lišenja slobode predstavlja veliki progres. 

Problem kratkih kazni zatvora 

U pravnoj teoriji posebnu kritiku doživjele su kazne lišenja slobode u trajanju do šest mjeseci 

tzv. kratke kazne zatvora. Počev od pristalica pozitivne škole traju rasprave o opravdanosti primjene 

ove vrste kazne. Protiv izricanja kratkih kazni zatvora ističu se slijedeći razlozi: 

1) Kratke kazne zatvora nisu pogodne za ostvarenje specijalne ni generalne prevencije, jer ne mogu 

efikasno djelovati ni na učinitelja djela ni na potencijalne učinitelje s obzirom da se od ovih osoba ne 

shvataju ozbiljno ni kao moralna opomena ni kao sredstvo zastrašivanja; 

2) Usljed kratkog trajanja ovih kazni ne postoji mogućnost da se primjeni jedan ozbiljan vaspitnoprevaspitni, 

pedagoški tretman prema osuđeniku koji bi bio podoban za ostvarivanje resocijalizacije i 

prevaspitanja; 

3) Kratka kazna zatvora proizvodi niz štetnih posljedica za osuđenog jer se njenom primjenom vrši 

stigmatizacija, stavlja se pečat osuđivanosti na učinitelja krivičnog djela što štetno djeluje na njegov 

društveni status. On prekida porodični život, a može da dođe i do prekida radnog odnosa. To ukratko 

znači da usljed kratke kazne lišenja slobode može nastati za osuđenog niz štetnih posljedica u 

moralnom, materijalnom, profesionalnom i društvenom pogledu; 

4) Zatvaranje u kratkom trajanju stimulira povrat. Ova se kazna najčešće izriče primarnim 

delikventima koji u zatvoru postaju izloženi štetnim uticajima povratnika i profesionalnih 

delinkvenata. Kratke kazne zatvora se često nazivaju "seminarom kriminaliteta"; 

5) Kratka kazna zatvora je posebno štetna za određene kategorije učinitelja krivičnih djela kao što 

su: maloljetnici, mlađe punoljetne osobe, psihopatske ili socijalno poremećene ličnosti i alkoholičari i 

narkomani. Za kratko vrijeme trajanja ovih kazni ne može da se organizira adekvatan vaspitni ili 

medicinski tretman prema ovim osobama. S druge strane, čak i kratak boravak u zatvoru ovih osoba 

može da se štetno odrazi na njihov psihički razvoj; 

6) Kratke kazne zatvora su krajnje neekonomične. One 

koštaju društvo, a ne donose nikakvu materijalnu kompenzaciju jer za vrijeme njihovog trajanja ne 

može da se organizira niti provede nikakav radno-proizvodni posao. 

105

S druge strane, pristalice kratkih kazni zatvora navode niz razloga u prilog opstanka ovih 

sankcija. Niz prigovora koji se upućuju ovim kaznama mogu se uputiti svim kaznama lišenja slobode. 

Njihovo postojanje opravdavaju i kriminalnopolitički razlozi jer individualizacija kazne pretpostavlja 

ne samo različite vrste krivičnopravnih mjera, već i određene raspone kod onih sankcija gdje je to 

moguće. Kratka kazna zatvora ima i generalno preventivno dejstvo. Veliki broj građana osjećaju 

bojazan da mogu biti kažnjeni i sa nekoliko dana zatvora za vršenje nedozvoljenih radnji. Za 

određene kategorije učinitelja krivičnih djela kao što su: osobe koja se siledžijski ponašaju, koje 

izbegavaju plaćanje materijalnih obaveza npr. alimentacije, koje čine saobraćajne delikte, kratke 

kazne zatvora su najpravičnije sankcije. I struktura kriminaliteta opravdava njihovu primjenu jer 

preovladava sitan, bagatelni kriminalitet. 

I teorija i praksa se slažu da se ove kazne mogu sa uspjehom primjeniti prema primarnim, 

slučajnim, situacionim i nevoljnim učiniteljima djela kod kojih ne postoje kriminogene sklonosti. U 

odnosu na ove osobe kratke kazne zatvora djeluju psihološki kao šok-kazne, jer ih one najčešće 

primaju kao moralni prijekor društva za izvršeni kriminalni akt. Prema povratnicima, besposličarima, 

skitnicama, psihopatskim učiniteljima djela, kao i onima koji su se odali alkoholizmu ili zloupotrebi 

opojnih droga primjena ovih kazni je bez uticaja. 

Treba reći da se danas negativni efekti kazne zatvora rješavaju širom primjenom uvjetnog 

otpusta, uvjetne osude i sudske opomene. Neke zemlje to otklanjaju uvođenjem parapenalnih mjera 

kao što su: društveno koristan rad, naknada štete, poludnevno zatvaranje, intenzivan nadzor, 

elektronsko praćenje i druge mjere koje ne kidaju socijalne i porodične veze. 

5.1.2. Kazna dugotrajnog zatvora 

Kazna dugotrajnog zatvora je propisana za najteža krivična djela učinjena sa umišljajem, bilo pod 

izuzetno otežavajućim okolnostima, ili uz posebno teške posljedice (čl. 37. KZ Kosova). To je kazna 

zatvora u trajanju od 21 do 40 godina. Kazna dugotrajnog zatvora se ne može propisati kao jedina 

glavna kazna za pojedino krivično djelo već u alternaciji sa kaznom zatvora. 

6. Novčana kazna 

Novčana kazna spada u imovinske kazne, a nastale su rano, još u doba pretvaranja privatne osvete u 

kompoziciju (otkupninu). Kompoziciju je država favorizirala jer je jedan dio naplaćenih sredstava pripadao 

njoj na ime posredovanja između oštećenog i učinitelja krivičnog djela, a drugi dio oštećenoj osobi. 

Vremenom su ova dva dijela kompozicije dobila samostalnost tako da se prvi dio pretvorio u novčanu 

kaznu koja ima javnopravni karakter i naknadu štete koja ima građanskopravni karakter. Kasnije je nastala 

konfiskacija imovine kao nasilno oduzimanje imovinskih vrjednosti i prava. I novčana kazna i konfiskacija 

imovine spadaju u kazne koje su se veoma rano pojavile u krivičnom pravu i koje su široko primjenjivane 

sve do 19. vijeka. Od Francuske revolucije one gube fiskalni karakter, te se i njihova primjena sužava. 

I imovinske kazne su u pravnoj teoriji bile podvrgnute kritici, posebno novčana kazna. Protiv 

imovinskih kazni se ističu slijedeći razlozi: 

1) Imovinske kazne nisu lične prirode jer se njihovim izvršenjem pogađaju i članovi porodice učinitelja 

krivičnog djela koji nisu krivi za učinjenje djela. Protiv ovog argumenta se ističe činjenica da ni ostale kazne 

nisu sasvim lične prirode jer i one lišavaju porodicu prihoda koji je ostvarivao osuđenik; 

2) Imovinske kazne su nepravične, jer teže pogađaju siromašne, a manje imućne učinitelje krivičnih djela. 

Pristalice imovinskih kazni ističu da ovaj argument otpada jer se odmjeravanje imovinskih kazni vrši s 

obzirom na imovinsko stanje učinitelja krivičnog djela, pri čemu se uzima u obzir i broj članova koje 

izdržava učinitelj, odnosno koji žive od njegove imovine; 

3) Izvršenje imovinskih kazni, posebno novčane kazne, može da se izbjegne, npr. zaduženjem, 

poklonima, prekidom radnog odnosa ili gubitkom izvora prihoda na drugi način. 

106

Priznajući ovu mogućnost, pristalice imovinskih kazni ističu činjenicu da u takvom slučaju postoji 

mogućnost da novčane kazne budu zamjenjene kaznom lišenja slobode; 

4) Imovinske kazne ne utiču na prevaspitanje učinitelja krivičnog djela jer ne pogađaju uzroke 

kriminalne djelatnosti. Kao protivargumenat se ističe činjenica da i ostale kazne ne pogađaju uvijek 

uzroke kriminaliteta. 

Iako se ovim kaznama mogu staviti zamjerke, one se ipak smatraju kao pogodna sredstva za 

borbu protiv kriminaliteta posebno kada se radi o lakšim krivičnim djelima, djelima učinjenim iz 

koristoljublja i kao alternativa kratkih kazni zatvora. 

Novčana kazna se sastoji u obavezi osuđene osobe da u određenom roku uplati presudom 

određeni novčani iznos u korist države. Izricanjem novčane kazne između učinitelja djela i države 

stvara se obligacioni odnos u kome se država pojavljuje kao povjeritelj, a učinitelj djela kao dužnik. 

Novčana kazna se može izreći kao glavna i kao sporedna kazna. Kao glavna kazna ona se može izreći 

kada je u krivičnom zakonu određena alternativno sa kaznom zatvora. Kao sporedna kazna ona se 

može izreći onda kad je u zakonu kumulativno određena sa kaznom zatvora, ali i kada nije uopće 

propisana ako je krivično djelo učinjeno iz koristoljublja. 

Novčana kazna se prema članu 39. KZ Kosova izriče u određenom (fiksnom) iznosu. 

Novčana kazna u određenom (fiksnom) iznosu se može izreći u rasponu od 50 eura do 25.000 

eura, a ako se radi o krivičnom djelu koje je učinjeno iz koristoljublja tada je opći maksimum ove 

kazne 500.000 eura. 

Kod izricanja novčane kazne sud je dužan u presudi da odredi i rok njenog plaćanja. Taj rok ne 

može da bude kraći od 15 dana ni duži od tri mjeseca. On se računa od dana pravosnažnosti 

presude. U opravdanim slučajevima sud može da odobri isplatu novčane kazne u otplatama 

(ratama), ali je tada dužan da odredi broj rata, njihov iznos i rok isplate koji ne može da bude duži 

od dvije godine. Novčane kazne izrečene i naplaćene predstavljaju prihod budžeta. 

U slučaju da se novčana kazna ne može u cjelosti ili djelimično naplatiti u roku koji je utvrđen u 

presudi, sud bez odlaganja donosi odluku da se novčana kazna zamjeni kaznom zatvora tako da se 

svaki započeti dnevni iznos novčane kazne ili da se svakih započetih 15 eura kod novčane kazne u 

određenom iznosu, zamjenjuje za jedan dan zatvora, s tim da ovako izrečena kazna zatvora ne može 

da bude duža od šest mjeseci (čl. 39. st. 4. KZ Kosova). Ukoliko osuđena osoba isplati samo dio 

novčane kazne, ostatak se pretvara u zatvor, a, ako pak osuđeni isplati i ostatak novčane kazne, 

izvršenje zatvora se obustavlja. Ova se vrsta zatvora u teoriji naziva supletorni zatvor za koji ne važi 

većina odredaba o kazni zatvora (o uvjetnom otpustu, o općem minimumu i sl). 

Smrću osuđene osobe kojoj je izrečena novčana kazna, gasi se i sama kazna da bi se očuvao 

lični karakter kazne. 

7. Alternativne kazne u krivičnom pravu Kosova 

7.1. Uvjetna (uslovna) osuda 

Uvjetna ili uslovna osuda je odlaganje izricanja ili izvršenja kazne učinitelju krivičnog djela pod 

uvjetom da za određeno vrijeme ne učini novo krivično djelo. Ako uvjetno osuđena osoba ne učini 

novo krivično djelo u određenom roku i ispuni uvjete koji su joj postavljeni od strane suda tada do 

izricanja, odnosno izvršenja kazne neće ni doći, a ona će se smatrati kao da nije osuđivana. U 

protivnom, uvjetna osuda će se opozvati, a kazna izreći, odnosno izrečena kazna izvršiti. U suštini 

uvjetna osuda je opraštanje kazne učinitelju djela od strane društva pod određenim uvjetima, 

opraštanje koje je bazirano na uvjerenju da će se učinitelj ubuduće vladati u skladu sa pravnim 

propisima i da neće činiti krivična djela. To uvjerenje zasniva se na postojanju pozitivnih osobina kod 

107

učinitelja djela i postojanju takvih okolnosti koje ukazuju da se svrha kažnjavanja može ostvariti i 

bez primjene kazne. 

Sistemi uvjetne osude 

Prva ustanova uvjetne osude pojavila se u Americi pod nazivom Probation u cilju zamjene kazne 

zatvora. Danas postoje dva sistema uvjetne osude: kontinentalni i angloamerički sistem. 

Prema kontinentalnom (francusko-belgijskom sistemu) sud vodi krivični postupak protiv 

učinitelja krivičnog djela i izriče mu vrstu i mjeru kazne, ali njeno izvršenje odlaže za određeno 

vrijeme pod određenim uvjetima. Učinitelj se za to vrijeme ne smatra osuđivanim ako ispuni 

postavljene uvjete. Kontinentalni sistem uvjetne osude ima prednost u tome što se učinitelju djela 

sudi i izriče kazna tako da se u slučaju njenog opozivanja pristupa izvršenju već izrečene kazne. 

Presuda se donosi na bazi svježih i neposredno utvrđenih dokaza, tako da je mala mogućnost da 

dođe do grešaka u prikupljanju, utvrđivanju i sudskoj ocjeni dokaza. Kao nedostatak ovog sistema 

ističe se činjenica što se do isteka utvrđenog roka trajanja uvjetne osude učinitelj smatra osuđenom 

osobom i što se on pušta na slobodu i ostavlja bez nadzora i pomoći koja u izvjesnim slučajevima 

može biti neophodno potrebna. 

Kod angloameričkog sistema nema vođenja krivičnog postupka, već se suđenje odlaže za 

vrijeme dok se učinitelj krivičnog djela stavlja u prokušavanje odnosno pod nadzor organa pravosuđa 

i javne sigurnosti. Angloamerički sistem prokušavanja ima prednost u tome što je povoljniji za 

učinitelja krivičnog djela s obzirom da ne dolazi do suđenja i izricanja kazne, a zaštitni nadzor, koji 

vrše određene osobe, štiti ga od iskušenja i pruža mu pomoć za uključivanje u društveno koristan 

rad. Njegov nedostatak se ogleda ako dođe do opozivanja prokušavanja pa mora doći do suđenja i 

izricanja osude, jer tada mogu nastati teškoće oko prikupljanja i utvrđivanja dokaza zbog proteka 

vremena prilikom donošenja odluke o kazni. 

Uvjetna osuda u našem krivičnom pravu 

U krivičnom pravu Kosova uvjetna osuda je samostalna krivična sankcija gdje sud krivčno 

odgovornom učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti 

ako osuđeni za vrijeme koje sud odredi, a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina 

(vrijeme provjeravanja ili vrijeme kušnje) ne učini novo krivično djelo (čl. 43. KZ Kosova). Suština 

ove sankcije se ogleda u tome što se kazna utvrđuje ali ne izriče, već se umjesto utvrđene kazne 

izriče uvjetna osuda kao vaspitno-prekorna i upozoravajuća sankcija. Vaspitno-prekorna zato što se 

utvrđuje krivična odgovornost i kazna za učinjeno djelo ali se kazna ne izriče, a opominjujuća zato 

što se prijeti izvršenjem kazne ako opomena ne bude dovoljna i uvjeti ne budu ispunjeni. Pri 

odlučivanju da li će izreći uvjetnu osudu, sud će vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u 

obzir slijedeće okolnosti: ličnost učinitelja djela, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije 

učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo 

učinjeno. 

Uvjetna osuda se pojavljuje u nekoliko oblika: 1) uvjetna osuda u klasičnom smislu i 2) uvjetna 

osuda uz propisivanje obaveznog rehabilitacijskog liječenja, 3) uvjetna osuda uz propisivanje 

nadzora od strane verifikacione službe i 4) uvjetna osuda uz propisivanje društveno korisnog rada. 

Uvjetna osuda može biti izrečena samo punoljetnom i krivičnom odgovornom učinitelju. 

Dejstvo uvjetne osude 

Uvjetna osuda je samostalna krivična sankcija upozorenja sa prijetnjom kaznom. Ona proizvodi 

određena pravna dejstva: 

108

1) uvjetna osuda povlači osuđivanost pa se osoba kojoj je ova sankcija izrečena smatra osuđivanom 

osobom. U slučaju učinjenja novog djela ona se smatra povratnikom, 

2) uz ovu sankciju se može izreći mjera oduzimanja imovinske koristi, 

3) uz ovu sankciju se mogu izreći i određene mjere sigurnosti pri čemu vrijeme ne zadržava izvršenje 

izrečene mjere, 

4) uvjetna osuda ne proizvodi pravne posljedice osude, 

5) uvjetna osuda se unosi u kaznenu evidenciju i briše iz nje poslije isteka godinu dana od dana 

prestanaka vremena provjeravanja u slučaju da nije opozvana. 

7.1.1. Uvjeti za izricanje uvjetne osude 

Za izricanje uvjetne osude potrebno je ispunjenje slijedećih uvjeta: 

1) Da je učinitelju za učinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora do dvije godine ili novčana 

kazna ili obje kazne kumulativno. Ova se osuda može izreći i za krivična djela za koja je propisana 

kazna zatvora u trajanju do pet ili do deset godina ako se ublažavanjem kazne može utvrditi kazna 

zatvora do dvije godine. Pri tome je zakon izričito isključio mogućnost izricanja ove osude za krivična 

djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne bi mogla izreći kazna zatvora manja od jedne godine ; 

2) Uvjerenje suda da osuđeni i bez izvršenja izrečene kazne neće činiti krivična djela tako da se 

samim izricanjem osude može ostvariti svrha kažnjavanja. Sud će do ovog uvjerenja doći vodeći 

računa o svrsi uvjetne osude pri čemu će posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, 

njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti 

pod kojima je djelo učinjeno. Uvjerenje suda treba da proizađe iz činjeničnog stanja koje govori o 

okolnostima pod kojima je djelo učinjeno i o ličnosti učinitelja djela. To svoje uvjerenje i činjenice na 

kojima ga zasniva sud je dužan da obrazloži u samoj presudi. 

Izricanje uvjetne osude je fakultativno. Ako pri postojanju zakonskih uvjeta sud odluči da izrekne 

uvjetnu kaznu, onda u presudi određuje uvjete pod kojima odlaže izricanje kazne. Ti uvjeti mogu 

biti: obavezni i fakultativni. 

Obavezni uvjet jeste da osuđeni za vrijeme provjeravanja ne učini novo krivično djelo. Taj rok 

po zakonu ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina s tim što sud u svakom konkretnom 

slučaju određuje rok po slobodnoj ocjeni imajući u vidu sve okolnosti u vezi sa učinjenjem djela i 

njegovim učiniteljima. 

Fakultativni uvjeti mogu biti opći i posebni. Opći fakultativni uvjeti (član 43. KZ Kosova) se 

odnose na sva krivična djela i sve učinitelje i mogu da predstavljaju jednu od slijedećih obaveza za 

osuđenu osobu: da vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, da nadoknadi štetu koja je 

prouzrokovana krivičnim djelom ili da ispuni druge obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom. 

Posebni fakultativni uvjeti su predviđeni kod pojedinih krivičnih djela u posebnom djelu krivičnih 

zakona. Ovi uvjeti se određuju presudom i moraju biti ispunjeni u roku provjeravanja. Vrijeme 

provjeravanja, kao i rokovi za ispunjenje uvjeta koje je sud odredio počinju da teku od momenta 

pravosnažnosti presude. 

7.1.2. Opozivanje uvjetne osude 

Svi krivični zakoni predviđaju tri osnova za opozivanje uvjetne osude. 

Prvi osnov jeste učinjenje novog krivičnog djela (član 45. KZ Kosova). Opozivanje po ovom 

osnovu može da bude obavezno ili fakultativno. Uvjetna osuda će se obavezno opozvati ako osuđeni 

u vrijeme provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koje je izrečena kazna zatvora od dvije 

godine ili teža kazna. 

109

Fakultativno opozivanje uvjetne osude postoji kada u vrijeme provjeravanja osuđeni učini jedno 

ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora manja od dvije godine ili novčana kazna. Kod 

odlučivanja o tome da li će opozvati uvjetnu osudu ili ne, sud uzima u obzir sve okolnosti koje se 

odnose na učinjena djela i ličnost učinitelja, a posebno srodnost učinjenih krivičnih djela, njihov 

značaj i pobude iz kojih su učinjena. Pri tome je sud vezan zabranom izricanja uvjetne osude ako 

učinitelju za krivična djela utvrđena u uvjetnoj osudi i za nova krivična djela treba izreći jedinstvenu 

kaznu zatvora u trajanju dužem od dvije godine. Ako opozove uvjetnu osudu, sud primjenom 

odredaba o odmjeravanju kazne za djela u sticaju izriče jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno djelo i 

za novo krivično djelo uzimajući kaznu iz uvjetne osude kao utvrđenu. 

Ako ne opozove uvjetnu osudu, sud može da postupi na dva načina: 1) da za novo krivično 

djelo, jedno ili više, izrekne uvjetnu osudu i 2) da za novo djelo izrekne bezuvjetnu kaznu. Ako sud 

nađe da i za novo krivično djelo treba izreći uvjetnu osudu primjenom pravila o odmjeravanju kazne 

za djela u sticaju utvrdiće jedinstvenu kaznu i za ranije i za novo krivično djelo i odrediće novo 

vrijeme provjeravanja koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina računajući od dana 

pravosnažnosti nove presude. Ako sud za novo djelo izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora, osuđena 

osoba će se uputiti na izdržavanje kazne i to vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne se ne 

uračunava u vrijeme provjeravanja utvrđeno uvjetnom osudom za ranije krivično djelo. 

Drugi osnov za opozivanje uvjetne osude jeste ranije učinjeno krivično djelo (član 46. KZ 

Kosova). Naime, može se dogoditi da je učinitelj prije izricanja uvjetne osude učinio još neko krivično 

djelo za koje se nije znalo u vrijeme njenog izricanja, već se to sazna kasnije za vrijeme trajanja 

roka provjeravanja. U ovakvom slučaju moguća su takođe dva rješenja. Ako sud utvrdi za ranije 

djelo kaznu zatvora od dvije godine ili težu kaznu, tada obavezno opoziva uvjetnu osudu s obzirom 

da nije ni bilo uvjeta za njeno izricanje i izriče jedinstvenu bezuvjetnu kaznu. Ukoliko za ranije 

učinjeno krivično djelo i za krivično djelo za koje je utvrđena uvjetna osuda utvrdi kaznu zatvora do 

dvije godine ili novčanu kaznu, sud može, ali ne mora opozvati uvjetnu osudu. Ako za ranije djelo 

izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora tada će osuđenog uputiti na izdržavanje kazne za koje vrijeme 

miruje rok provjeravanja za djelo za koje je izrečena uvjetna osuda. Ukoliko, pak odloži izvršenje i za 

ranije djelo tada će po principu odmjeravanja kazne za djela u sticaju izreći jedinstvenu kaznu i 

odrediti nov rok provjeravanja. 

Treći osnov za opozivanje uvjetne osude jeste neispunjenje izrečenih obaveza (član 47. KZ 

Kosova). On postoji kada je sud uvjetovao odlaganje izvršenja kazne: vraćanjem imovinske koristi 

pribavljene krivičnim djelom, nadoknadom štete, plaćanjem alimentacije ili izvršenjem drugih 

posebnih obaveza, a osuđeni nije ispunio naložene obaveze u određenom roku. Međutim, sud može i 

da ne opozove uvjetnu osudu, već da odredi nov rok za ispunjenje naložene obaveze i to U okviru 

roka odlaganja izvršenja kazne ili pak da ukine takav uvjet ukoliko zaključi da se ne može ispuniti, 

odnosno da zamijeni naloženu obavezu nekom drugom odgovarajućom obavezom predviđenom 

zakonom. 

Uvjetna osuda se može opozvati u toku vremena provjeravanja (član 48. KZ Kosova). Međutim, 

može se desiti da učinitelj za vrijeme ovog roka učini novo krivično djelo koje povlači opozivanje 

uvjetne osude, a da to bude utvrđeno presudom tek poslije isteka roka za koji je izricanje kazne bilo 

odloženo. U takvom slučaju uvjetna osuda može se opozvati najkasnije u roku od jedne godine od 

dana od kada je proteklo vrijeme provjeravanja. Isto tako, ako osuđeni nije ispunio naložene 

obaveze u ostavljenom roku pa se za to neispunjenje sazna po isteku ovoga roka, uvjetna osuda se 

može opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja. 

Odluku o opozivanju uvjetne osude donosi u formi presude sud koji je sudio u prvom stepenu. U 

njoj se moraju utvrditi osnov za opozivanje i razlozi kojima se sud rukovodio da opozove uvjetnu 

osudu ako je riječ o fakultativnom opozivu. 

110

7.4. Polusloboda 

Kao jedna od alternativnih kazni u Privremenom krivičnom zakonu Kosova propisana je i 

polusloboda. Riječ je ustvari o svojevrsnoj alternativi kratkoj kazni zatvora. Naime, prema članu 53. 

KZ Kosova, kad sud odredi kaznu zatvora do jedne godine, može istovremeno narediti da se ta kazna 

izvršava u režimu polu slobode. Razloge za ovakvu odluku sud nalazi u nekoliko činjenica: poslovne 

obaveze osuđenog, obrazovanje ili stručno usavršavanje osuđenog, najvažnije porodične 

odgovornosti, te potreba za medicinskim tretmanom ili rehabilitacijom. 

U svojoj odluci sud određuje koje vrijeme osuđeni mojže provesti u režimu poluslobode, nakon čega 

je obavezan da se vrati u zatvor. Ukoliko se desi da osuđeni ne ispuni svoje obaveze zbog kojih mu 

je sud odredio polu slobodu, sud može odrediti da se on odmah uputi u zatvor na izdržavanje ostatka 

kazne koja mu je izrečena. 

8. Dopunske kazne 

Prema Privremenom krivičnom zakonu Kosova postoji devet dopunskih kazni: 1) novčana kazna, 2) 

lišavanje prava da bude biran, 3) zabrana obavljanja funkcije u javnoj administraciji ili u javnim 

službama, 4) zabrana obavljanja zanimanja, djelatnosti ili dužnosti, 5) zabrana upravljanja motornim 

vozilom, 6) oduzimanje vozačke dozvole, 7) oduzimanje predmeta, 8) naredba za objavljivanje 

presude i 9) protjerivanje stranca sa teritorije Kosova. 

U krivičnom zakonodavstu u svijetu neke od ovih kazni su sistematizirane na drukčini način, odnosno 

nisu svrstane u kazne već u druge vrste krivičnih sankcija. Pošto je novčana kazna već obrađena, 

nastavku ćemo obraditi neke od ovih dopunskih kazni, i to: zabrana obavljanja zanimanja, 

djelatnosti ili dužnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom i oduzimanje predmeta. 

8.1. Zabrana obavljanja zanimanja, djelatnosti ili dužnosti 

Sud može učinitelju krivičnog djela zabraniti vršenje zanimanja, samostalne djelatnosti, 

rukovodeće ili administrativne dužnosti, vezanih za raspolaganje, upravljanje ili korišćenje imovinom 

u društvenoj svojini ili za zaštitu te imovine, ako je ta osoba zloupotrijebila svoj položaj, djelatnost ili 

dužnost radi učinjenja krivičnog djela, ili ako se s razlogom može očekivati da bi obavljanje takvog 

zanimanja, djelatnosti ili dužnosti moglo da bude zloupotrebljeno za učinjenje krivičnog djela (član 

57. KZ Kosova). 

Poziv je djelatnost kojom se drugima pruža stručna pomoć i za čije je vršenje potrebna 

odgovarajuća stručna kvalifikacija (ljekarska, veterinarska, apotekarska, advokatska itd.). U odluci 

kojom se izriče zabrana vršenja poziva mora se tačno navesti na koji se poziv ona odnosi, a to je 

onaj poziv koji je učinitelj zloupotrijebio radi učinjenja krivičnog djela. Djelatnost ima karakter 

stručne usluge koje pod zakonom utvrđenim uvjetima vrše građani u vidu zanata koristeći sredstva 

rada u njihovoj svojini (zanatska, ugostiteljska, uslužna, trgovačka itd). Dužnosti obuhvataju 

raznovrsne djelatnosti koje se preduzimaju u odnosu na povjerenu imovinu kao što su: korištenje, 

raspolaganje, upravljanje, rukovanje ili čuvanje. Njih obavljaju osobe u organima i organizacijama 

koje po nekom pravnom osnovu raspolažu tom imovinom ili je čuvaju. Zabrana se odnosi samo na 

one osobe koje na osnovu nekog propisa raspolažu posebnim ovlaštenjima u odnosu na imovinu koja 

im je povjerena ili kojoj imaju pristup upravo u obavljanju određenog poziva, djelatnosti ili dužnosti. 

Ovu kaznu sud može izreći u trajanju od jedne do pet godina računajući od dana pravosnažnosti 

odluke s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ili liječenju u zdravstvenoj 

ustanovi ne uračunava u vrijeme trajanja ove kazne. Ako se prekrši zabrana u vezi sa izvršenjem 

ove kazne koja je izrečena uz uvjetnu osudu, tada sud može opozvati izrečenu uvjetnu osudu. 

111

8.2. Zabrana upravljanja motornim vozilom 

Ova kazna se sastoji u zabrani upravljanja motornim vozilom određene ili svih vrsta ili kategorija 

za određeno u odluci navedeno vrijeme. Uvjet za njeno izricanje jeste da je učinitelj učinio krivično 

djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. 

Kod odlučivanja o izricanju ove mjere sud će uzeti u obzir i to da li je učinitelj djela vozač po 

zanimanju ili ne. Mjera se izriče na vrijeme od jedne do pet godina računajući od dana 

pravosnažnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ili u zdravstvenoj ustanovi 

ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. 

8.3. Oduzimanje predmeta 

Ova se kazna sastoji u oduzimanju predmeta koji su upotrijebljeni ili namijenjeni kao sredstvo 

za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela a nalaze se u vlasništvu 

učinitelja (član 60. KZ Kosova). Predmeti koji se oduzimaju mogu biti vlasništvo učinitelja djela ali se 

oni mogu oduzeti i od druge osobe ako to zahtjevaju interesi opće sigurnosti ili interesi morala (npr. 

eksplozivi, otrovi, pornografski spisi itd.), ali se time ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete 

od učinitelja. 

Oduzimanje predmeta može biti obavezno i fakultativno. Obavezno oduzimanje postoji kada je to 

u zakonu izričito predviđeno u posebnom dijelu krivičnih zakona kod pojedinih krivičnih djela. U 

nekim slučajevima oduzimanje predmeta ima čak karakter djelimične konfiskacije imovine: npr. kod 

nedozvoljene trgovine. U većem broju slučajeva primjena ove kazne je fakultativna. 

Od ove kazne treba razlikovati privremeno oduzimanje predmeta kao mjeru osiguranja 

materijalnih dokaza u krivičnom postupku. Ovi se predmeti oduzimaju od učinitelja krivičnog djela ili 

drugih osoba na određeno vrijeme radi dokazivanja određenih činjenica, a po završetku krivičnog 

postupka ili ranije vraćaju se vlasnicima. 

III ODMJERAVANJE KAZNE 

1. Pojam i vrste odmjeravanja kazne 

Odmjeravanje kazne je određivanje vrste i visine kazne koja se izriče učinitelju za učinjeno 

krivično djelo. Kod odmjeravanja kazne moraju biti uzete u obzir sve okolnosti kako bi se učinitelju 

odredila takva kazna po vrsti i visini koja bi odgovarala težini učinjenog krivičnog djela i društvenoj 

opasnosti učinitelja i sa kojom bi se najbolje mogla ostvariti svrha kažnjavanja. U određivanju kazne 

učinitelju za određeno krivično djelo mogu da učestvuju razni državni organi na razne načine pa se 

razlikuju: 1) zakonsko, 2) sudsko i 3) administrativno odmjeravanje kazne. Pored ove diobe, pravna 

teorija razlikuje takođe i redovno i posebno odmjeravanje kazne. 

1.1. Zakonsko odmjeravanje kazne 

To je odmjeravanje koje vrši zakonodavac prilikom određivanja krivičnog djela u zakonu. 

Naime, inkriminirajući pojedina ponašanja kao krivična djela zakonodavac određuje vrstu i visinu 

kazne koja će se za ta djela izreći njihovim učiniteljima od strane suda. Zakonodavac na bazi 

uopćavanja brojnih konkretnih oblika ispoljavanja jednog društveno opasnog ponašanja propisuje 

krivično djelo kao opći i apstraktni pojam, koji u sebi može da obuhvati raznovrsne oblike, a zatim 

određuje i kaznu koja po vrsti i visini treba da odgovara općoj društvenoj opasnosti toga apstraktno 

112

određenog krivičnog djela. Na taj način određena kazna odgovara stepenu opće društvene opasnosti 

krivičnog djela uzetog apstraktno. 

Postoji nekoliko načina zakonskog odmjeravanja kazne: 1) sistem apsolutno neodređenih kazni, 

2) sistem apsolutno određenih kazni i 3) sistem relativno određenih kazni. 

Sistem apsolutno neodređenih kazni postoji kada zakonodavac ne propisuje kaznu za krivično 

djelo, već prepušta sudu da po svom nahođenju i uvjerenju sam odredi vrstu i visinu kazne koju će 

izreći učinitelju za konkretno krivično djelo. Sem toga, zakon ne određuje nikakva pravila za 

odmjeravanje kazne niti postavlja kakva ograničenja sudu. 

Sistem apsolutno određenih kazni postoji kada zakonodavac određuje vrstu i visinu kazne za 

pojedina krivična djela tako da je sud dužan da izrekne propisanu kaznu čim ustanovi da je učinjeno 

krivično djelo za koje je ona predviđena. 

Sistem relativno određenih kazni postoji kada zakonodavac određuje vrstu kazne i njen 

minimalni i maksimalni iznos za svako krivično djelo, dajući time granice u kojima sud može da se 

kreće kod izricanja kazne za svaki konkretni slučaj. Ovako određene granice kazne za svako pojedino 

krivično djelo predstavljaju poseban minimum i maksimum. Poseban minimum označava donju 

granicu, a poseban maksimum gornju granicu. Izvan ovih granica sud ne može da izrekne kaznu za 

djelo za koje je određena. Postoji takođe i opći minimum i maksimum kojim se u općem dijelu 

krivičnog zakona određuju granice pojedinih vrsta kazni. Opći minimum označava donju granicu 

ispod koje se ta vrsta kazne ne može izreći, a opći maksimum gornju granicu iznad koje se ta vrsta 

kazne ne može izreći. 

Kod određivanja posebnog minimuma i maksimuma zakonodavac može da postupi i tako što će 

odrediti samo jednu od ovih granica. Tako, on može odrediti samo poseban minimum pri čemu se 

smatra da se posebni maksimum poklapa sa općim maksimumom. Isto tako on može da odredi samo 

posebni maksimum pri čemu se smatra da se posebni minimum poklapa sa općim minimumom te 

vrste kazne. Najzad, zakonodavac može da postupi i tako što će odrediti samo vrstu kazne koja će 

biti izrečena za određeno djelo bez određivanja posebnog minimuma i maksimuma (npr. kod 

novčane kazne). U takvom slučaju posebni minimum i maksimum se poklapaju sa općim 

minimumom i maksimumom. 

1.2. Sudsko odmjeravanje kazne 

To je odmjeravanje kazne učinitelju krivičnog djela koje vrši sud u svakom konkretnom slučaju. 

Naime, pošto sud ustanovi da je određena osoba učinila krivično djelo i da je krivično odgovorna, 

pristupa odmjeravanju kazne. Kolika će uloga suda biti u odmjeravanju kazne zavisi od sistema 

zakonskog odmjeravanja kazne. Danas je sistem relativnog određivanja kazne opće usvojen u 

savremenom krivičnom zakonodavstvu budući da omogućava sudu da igra aktivnu ulogu u 

odmjeravanju kazne u svakom konkretnom slučaju. 

Da bi sud što bolje ostvario svoju ulogu, Krivični zakon Kosova u članu 64. predviđa opća pravila 

o odmjeravanju kazni kojima nalažu sudu da imajući u vidu granice propisane kazne u zakonu i 

svrhu kažnjavanja, uzmu u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (redovno odmjeravanje 

kazne). Takođe su predviđena i posebna pravila (čl. 65. i 66 KZ) pomoću kojih sud može da vrši 

ublažavanje ili pooštavanje kazne sa ciljem da je učini srazmjernom težini djela i društvenoj 

opasnosti učinitelja (posebno odmjeravanje kazne). 

1.3. Administrativno odmjeravanje kazne 

U nekim zemljama (pojedine dražve SAD) primjenjuje se i administrativno odmjeravanje kazne 

prema kome kaznu odmjeravaju administrativni organi - organi nadležni za izvršenje kazne 

113

(penitensijarna administracija). Odmjeravanje se vrši u toku izvršenja kazne i ono je moguće samo 

kod kazne lišenja slobode, gdje sud određuje vrstu kazne, a efektivni iznos kazne određuje administrativni organ 

koji izvršava kaznu. 

Administrativno odmjeravanje kazne opravdava se činjenicom da sud nije u mogućnosti da odredi kakvo će 

ponašanje imati osuđeni u toku izvršenja kazne i koliko će biti potrebno vremena za njegovo prevaspitavanje, 

popravljanje i resocijalizaciju. Pošto se to može utvrditi samo u toku izvršenja kazne lišenja slobode, onda je 

prirodno da efektivno odmjeravanje kazne vrše organi koji izvršavaju ovu kaznu. Administrativno odmjeravanje 

kazne protivno je principu zakonitosti i kao takvo ne pruža garanciju osuđenim osobama da neće biti 

zloupotrebljeno. 

2. Individualizacija kazne 

Individualizacija kazne je prilagođavanje kazne učinjenom krivičnom djelu i njegovom učinitelju 

sa ciljem da se odredi kazna koja će najefikasnije moći da utiče na prevaspitanje učinitelja djela. 

Staro krivično pravo nije poznavalo individualizaciju kazne. Bilo da je kazna bila unaprijed određena 

ili ne, ona je uvijek predstavljala cijenu koju učinitelj ima da plati društvu svojim ispaštanjem za zlo 

koje mu je nanio. Težina kazne prema učenju klasične škole zavisila je od težine krivičnog djela. 

Kazna je vezana za krivično djelo, a ne i za učinitelja djela. On je samo objekat na kome se ona ima 

da primijeni kao mjera odmazde zbog njegovog slobodnog opredjeljenja da učini krivično djelo. 

Zasluga za uvođenje individualizacije u krivično pravo pripada pozitivnoj i sociološkoj školi. 

Ističući u prvi plan učinitelja krivičnog djela, pozitivna škola je zahtjevala da se uvedu mjere 

socijalne zaštite čiji bi izbor zavisio od stanja opasnosti učinitelja. Krivičnopravne mjere moraju biti 

vezane za učinitelja, a ne za krivično djelo. A pošto su učinitelji različiti po svojoj kriminogenoj 

opasnosti i njenom izvoru to i mjere društvene reakcije moraju biti različite. Sociološka škola je uzela 

u obzir i krivično djelo i učinitelja pri odmjeravanju kazne tako da kazna mora da odgovara i težini 

učinjenog krivičnog djela i društvenoj opasnosti njegovog učinitelja. 

Savremeno krivično pravo polazi od postavke da je individualizacija kazne osnovni princip 

odmjeravanja kazne čija je osnovna svrha individualna prevencija. Ali individualizacija mora biti u 

skladu sa principom zakonitosti. Princip individualizacije daje sudu slobodu u odmjeravanju kazne u 

granicama zakonskog ovlaštenja a ne i izvan toga. Pored toga individualizirana kazna mora da 

odgovara i principu pravičnosti. Individualizacija kazne pretpostavlja upoznavanje ličnosti učinitelja 

krivičnog djela. Poznavanje ličnosti, pak, može biti manje ili veće, tj. zasnovano na prikupljanju 

podataka o porodici, sredini, uvjetima života, ličnim osobinama i problemima itd., ili pak, na 

proučavanju ličnosti putem metoda naučnog i stručnog ispitivanja. 

Problem upoznavanja ličnosti učinitelja krivičnog djela postavio je pokret Nove društvene 

odbrane u vezi sa resocijalizacijom kao svrhom kažnjavanja. Polazeći od postavke da je 

resocijalizacija društveno opravdani cilj kazne, predstavnici ovog pokreta su postavili zahtjev za 

primjenom individualizacije koja mora biti zasnovana na proučavanju ličnosti delinkventa, jer se sudi 

čovjeku a ne djelu. To proučavanje ličnosti bi se vršilo u posebnoj fazi krivičnog postupka, koja bi 

prethodila fazi suđenja, a odnosilo bi se na utvrđivanje stanja zdravlja učinitelja, njegovih psiholoških 

osobina i socijalnog stanja. Proučavanje bi vršili stručnjaci iz oblasti medicine, psihijatrije, psihologije 

i sociologije, koji bi sačinjavali jedan tim kojim bi rukovodio istražni sudija. Na osnovu prikupljenih 

podataka vršilo bi se odmjeravanje kazne po vrsti i mjeri i programiralo njeno izvršenje. 

U vezi sa proučavanjem ličnosti učinitelja djela, koje je bez sumnje veoma korisno za 

programiranje tretmana kod izvršenja kazne, postavilo se niz problema: dokle se smije ići sa 

ispitivanjem privatnog i intimnog života učinitelja; kako da se postavi granica između onoga što je 

neophodno potrebno i sa stanovišta društva opravdano od onoga što predstavlja zadiranje u 

najintimniju sferu čovjekove ličnosti i ulazi u sferu povrede osnovnih prava i slobode građanina. Tu 

granicu je i zakonom teško precizno postaviti, a kamoli u praksi očuvati. U vezi sa ovim je i položaj 

okrivljenog u postupku budući da on može da ospori pojedina ispitivanja i odbije davanje podataka u 

cilju zaštite svoje ličnosti i ostvarenja prava odbrane. 

114

Najzad, postavlja se i pitanje da li treba svakog učinitelja podvrgnuti proučavanju ili samo učinitelje 

nekih težih i kojih djela. Uz to nameće se i pitanje trajanja postupka i njegovog koštanja. 

Najzad, postoji i individualizacija u postupku izvršenja kazne lišenja slobode koja je povezana sa 

zakonskom i sudskom individualizacijom (eksterna i interna klasifikacija osuđenih osoba, vrste i 

tipovi zavoda i odjeljenja u zavodima, vrste tretmana i grupe osuđenika). 

3. Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti 

Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti su okolnosti koje se odnose na krivično djelo ili učinitelja, a 

koje utiču da kazna bude manja ili veća u granicama koje su propisane za to djelo. One okolnosti 

koje utiču da se učinitelju izrekne lakša kazna u okviru posebnog minimuma i posebnog maksimuma 

nazivaju se olakšavajućim, dok se okolnosti koje utiču da se izrekne strožija kazna nazivaju 

otežavajućim. Olakšavajućim i otežavajućim okolnostima vrši se individualizacija kazne, njeno 

saobražavanje i prilagođavanje težini krivičnog djela i društvenoj opasnosti njegovog učinitelja. 

Primjenom ovih okolnosti moguće je da se učiniteljima istih djela izreknu različite kazne. Njihov se 

značaj sastoji u činjenici da daju kriminalnopolitičku karakteristiku učinitelja krivičnog djela. 

Njihovom primjenom sud vrši redovno odmjeravanje kazne učinitelju krivičnog djela u svakom 

konkretnom slučaju. 

Kod učinjenja krivičnog djela javlja se niz različitih okolnosti koje su vezane bilo za samo krivično 

djelo kao objektivni čin, bilo za učinitelja krivičnog djela kao ljudsko i društveno biće. Te okolnosti su 

različite po svom nastanku i po svom dejstvu na društvenu opasnost djela i učinitelja. Zbog te 

različitosti se i razmatra kako da se one zakonski reguliraju kako bi se onemogućila arbitrernost i 

zloupotreba njihove primjene, a da se ipak omogući sudu da ima stvaralačku ulogu u odmjeravanju 

kazne na bazi procjene dejstva svih okolnosti jednog konkretnog djela. U tom pogledu postoje tri 

sistema. 

Prema prvom sistemu u zakonu se taksativno nabrajaju sve okolnosti koje sud mora uzeti u 

obzir kod odmjeravanja kazne. Ovakvim nabrajanjem se osigurava zakonitost i sprečava 

proizvoljnost, ali se ograničava sloboda suda, tako da on ne može da uzme u obzir ni jednu okolnost 

koja nije predviđena bez obzira na njen stvarni uticaj u konkretnom slučaju. Nedostatak ovakvog 

rješenja je u nemogućnosti da se predvide sve okolnosti koje mogu nastati u raznovrsnim 

situacijama. 

Drugi sistem daje slobodu sudu tako što ga zakon ovlašćuje da uzme u obzir sve konkretne 

okolnosti jednog slučaja ne navodeći koje su to okolnosti pojedinačno. Kod ovakvog rješenja sloboda 

suda je došla do punog izražaja, ali je time stvorena mogućnost za veliku šarolikost i proizvoljnost 

koje će se okolnosti uzimati u obzir kod odmjeravanja kazne. 

Treći sistem predstavlja kombinaciju prethodnih pa se u zakonu taksativno nabrajaju okolnosti 

koje sud mora uzeti u obzir, uz istovremeno davanje ovlaštenja sudu da može uzeti u obzir i druge 

okolnosti ako smatra da su u konkretnom slučaju od značaja za pravilno odmjeravanje kazne pri 

čemu nije unaprijed određeno kakav značaj (olakšavajuće ili otežavajuće) imaju ove okolnosti. 

Najveći broj savremenih krivičnih zakonodavstava prihvata ovo treće rješenje, s obzirom da ono 

osigurava zakonitost i omogućava širu slobodu sudu u prilagođavanju kazne težini djela i ličnosti 

učinitelja. 

Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u uporednom krivičnom pravu 

I drugi savremeni krivični zakoni sadrže pravila o načinu, uvjetima i postupku za odmjeravanje 

kazne kao najznačajnije krivične sankcije koja treba da ostvari garantivnu, zaštitnu funkciju krivičnog 

prava. 

115

Tako Krivični zakonik Austrije u čl. 32. predviđa da je osnov za odmjeravanje kazne krivnja 

učinitelja krivičnog djela. No, sud je obavezan da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i sve 

olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a naročito: 1) u kojoj je mjeri djelo izazvano odbojnim ili 

ravnodušnim stavom učinitelja djela prema pravno zaštićenim vrijednostima i 2) u kojoj je mjeri 

djelo prouzrokovano spoljnim okolnostima ili pobudama. Pri tome je sam zakonik odredio da će se 

kazna odmjeriti strožije u slijedećim slučajevima: 1) ako je oštećenje ili ugrožavanje veće, 2) ako je 

učinitelj činjenjem krivičnog djela prekršio više obaveza, 3) ako je učinitelj zrelije razmišljao o svom 

djelu, 4) ako je učinitelj djelo brižljivo pripremao i 5) ako je učinitelj djelo učinio bezobzirnije. 

Krivični zakonik Republike Bugarske u čl. 54. kao okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne u 

granicama posebnog minimuma i posebnog maksimuma navodi: 1) stepen društvene opasnosti djela 

i učinitelja, 2) pobude iz kojih je djelo učinjeno i 3) druge otežavajuće i olakšavajuće okolnosti ne 

navodeći koje su to okolnosti već ostavlja sudskom vijeću da ih po slobodnom nahođenju utvrđuje u 

svakom konkretnom slučaju. 

Krivični zakonik Češke Republike u čl. 33. navodi koje se okolnosti mogu uzeti kao olakšavajuće 

okolnosti pri odmjeravanju kazne. To su: 1) stanje jake duševne uzbuđenosti, 2) iskreno kajanje, 3) 

samoprijavljivanje, 4) pomaganje učinitelja državnim organima u rasvjetljenju krivične stvari i 5) 

drugi motivi učinitelja u skladu sa etikom društvene zajednice. U čl. 41. češki krivični zakonik navodi 

otežavajuće okolnosti: 1) činjenje krivičnog djela iz neprijateljskih pobuda i drugih za osudu pobuda 

prema državi, 2) učinjenje krivičnog djela na svirep, podmukao i lukav način, 3) učinjenje krivičnog 

djela korištenjem nesposobnosti oštećene osobe da se brani kao i korištenjem njegove zavisnosti ili 

potčinjenosti, 4) učinjenje krivčnog djela korištenjem elementarnih nepogoda ili ratne opasnosti. 

Dakle, ovaj zakonik decidno navodi olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, što znači da je sud dužan 

da u konkretnom slučaju utvrdi da li postoji neka od ovih okolnosti i kada to utvrdi mora im dati 

zakonom predviđeni značaj i karakter. 

Krivični zakonik Republike Hrvatske u čl. 56. ističe da se izbor vrste i mjere kazne vrši u 

granicanma zakonom propisane kazne na osnovu: 1) stepena krivnje, 2) opasnosti učinjenog 

krivičnog djela i 3) svrhe kažnjavanja. Pri odmjeravanju kazne sud je dužan da uzme u obzir i 

slijedeće okolnosti koje mogu da imaju karakter olakšavajućih ili otežavajućih okolnosti: 1) stepen 

krivnje, 2) pobude iz kojih je djelo učinjeno, 3) jačina povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra, 4) 

okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, 5) okolnosti pod kojima je učinitelj živio prije učinjenja djela, 

6) usklađnjnost ponašanja učinitelja djela sa zakonom, 7) okolnosti u kojima učinitelj živi i njegovo 

ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, a posebno njegov odnos prema oštećenom i prema 

naknadi štete pričinjene krivičnim djelom i 8) ukupnost društvenih i ličnih uzroka koji su doprinijeli 

učinjenju krivičnog djela. 

Krivični zakonik Republike Makedonije u čl. 39. nabraja kao olakšavajuće i otežavajuće okolnosti 

koje je sud dužan da uzme u obzir pri odmjeravanju kazne slijedeće okolnosti: 1) stepen krivične 

odgovornosti, 2) pobude iz kojih je djelo učinjeno, 3) jačina povrede ili ugrožavanja zaštićenog 

dobra, 4) okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, 5) doprinos žrtve učinjenju djela, 6) raniji život 

učinitelja djela, 7) lične prilike učinitelja, 8) odnos učinitelja djela prema učinjenom djelu i 9) druge 

okolnosti vezane za ličnost učinitelja. 

Krivični zakonik Njemačke u čl. 46. propisuje da je osnov za kažnjavanje krivnja učinitelja 

krivičnog djela. Pri odmjeravanju kazne sud je dužan da uzme u obzir uticaj koji se od kazne očekuje 

na budući život učinitelja. Pri tome sud je dužan da cijeni i slijedeće okolnosti te da im da karakter 

olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti: 1) motive i ciljeve učinitelja djela, 2) moralna shvatanja 

učinitelja koja proizlaze iz učinjenog krivičnog djela i volje koju je učinitelj ispoljio pri učinjenju djela, 

3) obim povrede dužnosti, 4) način učinjenja i posljedice krivičnog djela, 5) raniji život učinitelja, 6) 

lične i materijalne prilike učinitelja i 7) držanje učinitelja poslije učinjenja krivičnog djela posebno 

njegovo nastojanje da naknadi štetu ili da sa oštećenim postigne poravnanje. 

Krivični zakonik Republike Slovenije u čl. 41. nabraja okonosti koje imaju značaj olakšavajuće ili 

otežavajuće okolnosti pri odmjeravanju kazne učinitelju krivičnog djela. 

116

Među ovim okolnostima zakon nabraja: 1) stepen krivične odgovornosti, 2) pobude iz kojih je djelo 

učinjeno, 3) stepen ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, 4) okolnosti pod kojima je djelo 

učinjeno, 5) lične prilike učinitelja djela, 6) odnos učinitelja prema djelu ili vlasti kao i da li je 

naknadio štetu pričinjenu krivičnim djelom i 7) druge okolnosti vezane za ličnost učinitelja. 

Krivični zakonik Švajcarske u čl. 63. ovlašćuje sud da pri odmjeravanju kazne krivično 

odgovornom učinitelju krivičnog djela u granicama zakonom propisane kazne naročito cijeni slijedeće 

okolnosti: 1) motiv učinjenja krivičnog djela, 2) raniji život učinitelja i 3) lične odnose učinitelja djela 

i njegov odnos prema društvu. Zavisno od značaja i prirode odnosno dejstva u konkretnom slučaju 

ove okolnosti mogu da dobiju karakter olakšavajuće ili pak otežavajuće okolnosti. 

I u međunarodnom krivičnom pravu postoji sistem pravila na bazi kojih se vrši odmjeravanje 

kazne učiniteljima međunarodnih krivičnih djela. Tako Stalni međunarodni krivični sud u smislu čl. 

77. Rimskog statuta učiniteljima međunarodnih krivičnih djela može da izrekne slijedeće krivične 

sankcije: 1) kao glavne kazne: a) kaznu zatvora u određenom trajanju do 30 godina i b) doživotni 

zatvor i 2) kao sporedne kazne: a) novčanu kaznu i b) konfiskaciju prihoda, vlasništva i dobara koji 

su dobijeni direktno ili indirektno učinjenim zločinom. 

Pravila o odmjeravanju kazne za međunarodna krivična djela predviđena su u odredbi čl. 78. 

Rimskog statuta. Prema ovim pravilima sud je obavezan da odmjeri kaznu u skladu sa težinom 

učinjenog djela i individualnim okolnostima vezanim za učinitelja djela. S obzirom da nijedan 

međunarodno pravni akt koji predviđa međunarodna krivična djela ne propisuje raspone kazni za 

učinjena djela, to je sud ovlašten da u granicama općeg minimuma i maksimuma kazne po svom 

slobodnom uvjerenju izrekne vrstu i mjeru kazne. 

Pri tome je sud obavezan jedino da vodi računa o dvije okolnosti: 1) okolnosti objektivnog i 2) 

okolnosti subjektivnog karaktera. Okolnost objektivnog karaktera od značaja za odmjeravanje kazne 

pred međunarodnim krivičnim sudom je težina učinjenog zločina (obim i intenzitet učinjenog djela 

kao i okolnosti vezane za njegovo učinjenje koje se u prvom redu odnose na: vrijeme, mjesto, način 

i sredstvo učinjenja). Okolnost objektivnog karaktera koju sud obavezno mora da uzme u obzir pri 

odmjeravanju kazne učinitelju međunarodnog krivičnog djela jesu individualne okolnosti vezane za 

ličnost učinitelja djela. Koje su to individualne okolnosti teško je unaprijed reći već to predstavlja 

faktičko pitanje koje sudsko vijeće mora da riješi u svakom konkretnom slučaju. 

3.1. Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u krivičnom pravu Kosova 

Privremeni krivični zakon Kosova olakšavajuće i otežavajuće okolnosti određuje u okviru općih 

pravila o odmjeravanju kazne kada u članu 64. nalaže sudu da učinitelju krivičnog djela odmjeri 

kaznu u granicama koje su zakonom propisane za učinjeno djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i 

uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, a naročito: stepen krivične 

odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, 

okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegovo izjašnjenje o krivnji, njegove 

lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela i druge okolnosti koje se odnose na 

ličnost učinitelja. Pri odmjeravanju novčane kazne, sud posebno uzima u obzir i imovinsko stanje 

učinitelja djela. 

Zavisno od toga da li se odnose na krivično djelo ili njegovog učinitelja, sve okolnosti se dijele na 

objektivne i subjektivne okolnosti. Kao objektivna okolnost smatra se jačina ugrožavanja ili povrede 

zaštićenog dobra, dok su subjektivne okolnosti: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je 

djelo učinjeno, raniji život, lične prilike i držanje učinitelja poslije učinjenog krivičnog djela. Okolnosti 

pod kojima je djelo učinjeno mogu biti i objektivne i subjektivne prirode. 

Iz ovih zakonskih rješenja proizlazi da nisu iscrpno navedene sve otežavajuće i olakšavajuće 

okolnosti već samo neke na koje zakon posebno ukazuje. Pored toga, nijedna okolnost nije unaprijed 

označena kao otežavajuća ili kao olakšavajuća već svaka zavisno od svoje sadržine i prirode u 

konkretnom slučaju može da djeluje kao otežavajuća ili kao olakšavajuća kod odmjeravanja kazne. 

117

I najzad sve ove okolnosti uzimaju se u cjelini i u odnosu na konkretno krivično djelo i konkretnog 

učinitelja tog djela. 

Stepen krivične odgovornosti zavisi od stepena ispoljavanja svjesnog i voljnog elementa kod 

uračunljivosti i krivnje (vinosti). To znači da će sud cjeniti da li je osoba bila potpuno ili smanjeno 

uračunljiva i ako je potpuno uračunljiva da li je djelo učinila sa direktnim ili eventualnim umišljajem 

ili iz nehata i sa kojim oblikom nehata. 

Pobude (motivi) su unutrašnji razlozi kojima se učinitelj rukovodio kod učinjenja krivičnog djela. 

Ova okolnost se može uzeti u obzir kod odmjeravanja kazne samo ukoliko pobuda nije elemenat bića 

krivičnog djela. Pobude mogu biti po svojoj prirodi humane (sažaljenje, ljubav, osjećanje dužnosti ili 

časti) ili niske (mržnja, pakost, gramzivost, pohlepa). U prvom slučaju one će djelovati kao 

olakšavajuće a u drugom kao otežavajuće okolnosti. U slučaju da se pobuda, odnosno motiv 

pojavljuje kao kvalifikatorna okolnost ona ne može istovremeno biti uzeta i kao otežavajuća 

okolnost. 

Jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra zavisi od obima i intenziteta posljedice 

prouzrokovane radnjom učinitelja djela. Težina posljedice određuje težinu krivičnog djela. S obzirom na 

to da li je usljed preduzete radnje nastupila povreda zaštićenog dobra ili je ono samo ugroženo zavisi i 

težina kazne, tj. da li će biti izrečena u većem ili manjem iznosu. 

Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno mogu biti različite po prirodi i karakteru dejstva. To 

mogu biti okolnosti objektivne prirode: mjesto, vrijeme, sredstva, način i prirodni uvjeti pod kojima je 

djelo učinjeno kao što su: slaba vidljivost, poplava, požar, itd. Ali to mogu biti i okolnosti subjektivne 

prirode koje se tiču učinitelja djela ili žrtve kao što su psihička stanja, interpersonalni odnosi, dejstvo 

zablude itd. Sve ove okolnosti mogu uticati na visinu kazne. Koliki će njihov uticaj biti od značaja mora 

se cijeniti u svakom konkretnom slučaju i u sklopu sa ostalim okolnostima. 

Raniji život ukazuje na psihološku ličnost učinitelja djela i njegovu životnu orijentaciju. Ako je 

učinitelj imao primjeran život tj. ako nije kažnjavan, ako je dobar radnik, dobar otac porodice, ako je 

lično pošten i cjenjen u sredini u kojoj živi, onda te okolnosti ukazuju da se ne radi o ličnosti koja je 

moralno iskvarena i socijalno devijantna i da se primjenom blaže kazne može postići svrha kažnjavanja. I 

obrnuto, ako je učinitelj djela povratnik ili ako se odao devijantnom načinu života ove okolnosti ukazuju 

na to da je za ostvarenje vaspitne svrhe kažnjavanja potrebno izreći težu kaznu. Od ovih okolnosti 

povrat ima dejstvo otežavajuće okolnosti, dok sve ostale mogu djelovati ili kao otežavajuće ili kao 

olakšavajuće okolnosti zavisno od konkretnog slučaja. 

Lične prilike učinitelja predstavljaju uvjete u kojima živi i radi učinitelj djela: zdravstveno stanje 

učinitelja i članova uže porodice, stambena situacija, imovinsko stanje, zaposlenost, broj članova 

porodice, odnosi u porodici i druge okolnosti iz ličnog i porodičnog života. 

Držanje učinitelja poslije učinjenog djela daje sliku o psihološkoj ličnosti učinitelja. Iz ove okolnosti 

može se vidjeti ne samo stav učinitelja prema djelu već i neke karakterne crte koje mogu biti od značaja 

za njegovo buduće vladanje. Pružanje pomoći žrtvi krivičnog djela ili hladno i osvetoljubivo posmatranje, 

priznanje ili optuživanje nevinih osoba, težnja da se naknadi šteta ili ista izbjegne, izvinjavanje oštećenoj 

osobi ili vrijeđanje istog, predstavljaju takve okolnosti koje moraju imati uticaj na odmjeravanje kazne. 

Treba reći, da samo odbijanje priznanja i preduzimanje djelatnosti u cilju prikrivanja dokaza o učinjenju 

djela ne mogu se uzeti u obzir kao otežavajuće okolnosti, jer to spada u pravo odbrane. Stvarno kajanje 

spada u olakšavajuće okolnosti. 

Imovno stanje učinitelja krivičnog djela je okolnost koja je od uticaja samo kod odmjeravanja 

novčane kazne što znači da je sud kod odmjeravanja ove kazne dužan da uzme u obzir i imovno 

stanje učinitelja vodeći računa o visini njegovog ličnog dohotka, o njegovim drugim prihodima, o 

njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama. 

118

Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinitelja. Kod učinjenja pojedinih djela mogu se pojaviti i 

takve okolnosti koje imaju specifičan karakter i ne spadaju ni u jednu od navedenih kategorija: 

starost, klimakterijum, senilnost, posebna stručnost, stepen obrazovanja, osjećajnost, odnosno 

bezosjećajnost, grubost, itd. Uticaj ovih okolnosti može biti značajan kod učinjenja krivičnog djela a 

time i za odmjeravanje kazne. 

Sve ove okolnosti sud mora uzeti u razmatranje i ocjeniti njihov uticaj na kaznu koju treba da 

utvrdi i izrekne. Gotovo kod svakog konkretnog slučaja učinjenog djela, pojavljuje se više okolnosti 

od kojih su neke olakšavajuće a druge otežavajuće. Postupak suda kod ocjene dejstva ovih okolnosti 

može biti analitički ili sintetički. Sud može analizirati svaku okolnost tako što će, najprije, odrediti 

njen karakter, tj. da li djeluje olakšavajuće ili otežavajuće, što znači, da li ide u korist ili na štetu 

učinitelja djela, a potom, da odredi intenzitet njegovog dejstva na povećanje ili sniženje osnovne 

kazne. Po sintetičkom metodu, pošto izvrši klasifikaciju, sud ocjenjuje sveukupan uticaj jednih i 

drugih okolnosti na iznos kazne koji će metod sud primjeniti, jedan ili drugi ili će ići na njihovu 

kombinaciju, zavisi od njegovog nahođenja. 

Sud je obavezan da uzme u razmatranje sve okolnosti konkretnog slučaja i da pravilno ocjeni 

njihovo dejstvo na vrstu i visinu kazne imajući u vidu zakonom propisanu kaznu za konktretno 

krivično djelo. Ocjena suda je slobodna, ali ona mora biti realna, tj. da odgovara ukupnom dejstvu 

svih okolnosti. U obrazloženju presude sud navodi koje je okolnosti uzeo kao olakšavajuće a koje kao 

otežavajuće i zašto. 

Okolnosti koje zakon predviđa kao olakšavajuće ili kao otežavajuće pri odmjeravanju kazne mogu se pojaviti 

i kao elementi bića kvalificiranog ili privilegiranog oblika krivičnog djela. U ovakvim slučajevima okolnosti koje 

ulaze u sastav obilježja bića krivičnog djela ne mogu se uzeti i kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost pri 

odmjeravanju kazne što znači da ista okolnost ne može dva puta da se uračunava učinitelju krivičnog djela. Od 

ovog pravila postoje izuzeci kada jedna okolnost može imati i karakter kvalifikatorne okolnosti i u isto vrijeme 

može biti uzeta i kao otežavajuća okolnost pri odmjeravanju kazne zato što je ona takve prirode da se može 

pojaviti u težem ili lakšem obliku. 

4. Ublažavanje kazne 

Ublažavanje kazne je vanredan način odmjeravanja kazne putem ovlaštenja suda da može 

učinitelju krivičnog djela izreći kaznu ispod posebnog minimuma propisane kazne za učinjeno djelo 

do općeg minimuma te vrste kazne ili pak da zamjeni propisanu kaznu blažom vrstom kazne. 

Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti utiču na odmjeravanje kazne u granicama posebnog minimuma 

i maksimuma kazne određene zakonom za to djelo. Međutim, krivično djelo može biti učinjeno pod 

takvim okolnostima koje ga čine lakim pa odmjeravanje kazne u granicama posebnog minimuma ne 

bi bilo pravično niti bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Stoga sva krivična zakonodavstva predviđaju 

posebna pravila za ublažavanje kazne. 

Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne 

u dva slučaja: 1) kada sam zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti i 2) kada sud utvrdi da 

postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha 

kažnjavanja (član 66. KZ). Ublažavanje kazne vrši se tako što se učinitelju djela izriče ili niži iznos 

kazne od one koja je propisana za to krivično djelo ili blaža vrsta kazne od one koja je predviđena. 

Blaža vrsta kazne je ona koja je bilo po načinu izvršenja ili po svom dejstvu lakša za učinitelja djela. 

Postoje tri sistema zakonskog reguliranja instituta ublažavanja kazne: 1) da se osnovi za 

ublažavanje kazne izričito predvide u zakonu tako da sud ima samo da utvrdi njihovo postojanje i da 

ublaži kaznu, 2) da se sudu daju široka ovlaštenja bez utvrđivanja posebnih pravila o ublažavanju 

kazne i 3) kombinirani sistem prema kome zakon propisuje osnovna pravila o ublažavanju kazne, ali 

se sud ovlašćuje da o primjeni instituta ublažavanja odlučuje po svom uvjerenju u svakom 

konkretnom slučaju. 

119

Ublažavanje kazne u krivičnom pravu Kosova 

Dakle, ublažavanje kazne se javlja u dva oblika i to kao: 1) opći institut i 2) posebni institut. 

Ublažavanje kazne kao opći institut primjenjuje se u tri slučaja: a) u slučaju kada postoje zakonom 

određene okolnosti koje imaju karakter općih osnova za ublažavanje kazne: prekoračenje granica 

nužne odbrane, prekoračenje granica krajnje nužde, bitno umanjena uračunljivost, pravna zabluda, 

pokušaj krivičnog djela i pomaganje, b) u slučajevima gdje je predviđena mogućnost oslobođenja od 

kazne sud je ovlašten da učinitelju djela ublaži kaznu kod postojanja nepodobnog pokušaja i 

dobrovoljnog odustanka i c) u slučaju kada postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju na to 

da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Za ublažavanje kazne u ovom slučaju, 

potrebna su dva uvjeta: 1) da je usljed dejstva osobito olakšavajućih okolnosti učinjeno djelo dobilo 

izuzetno lak vid i 2) da sud dođe do uvjerenja da se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja može 

ostvariti i primjenom blaže kazne prema učinitelju. 

Ublažavanje kazne kao poseban institut predviđeno je kod pojedinih krivičnih djela u odredbama 

posebnog djela krivičnih zakona. 

Ubažavanje kazne je fakultativni institut. To znači da je sud ovlašten da ublaži kaznu pri 

postojanju navedenih okolnosti, ali on nije obavezan da to i učini. Da li će doći do ublažavanja ili ne, 

zavisi od uvjerenja suda o dejstvu postojećih okolnosti koje daju osnov za ublažavanje i ocjenu da se 

svrha kažnjavanja može postići i primjenom blaže kazne. 

Vrste ublažavanja kazne 

Postoji više vrsta ublažavanja kazne: 1) po mjeri i vrsti i 2) ograničeno i neograničeno 

ublažavanje kazne. 

Ublažavanje po mjeri (visini) kazne znači da se učinitelju izriče ista kazna koja je u zakonu 

propisana za to krivično djelo, ali u manjem iznosu od iznosa koji je propisan kao poseban minimum. 

Ublažavanje po vrsti kazne postoji kada sud umjesto propisane vrste kazne za to djelo izrekne blažu 

vrstu kazne (npr. kada se umjesto kazne zatvora ili novčane kazne izrekne sudska opomena). 

Ograničeno ublažavanje postoji kada zakon određuje pravila za ublažavanje, tj. u kojim se 

slučajevima i do kojih granica se kazna može ublažiti. Neograničeno ublažavanje postoji kada 

zakonodavac ovlasti sud da vrši ublažavanje po svojoj slobodnoj ocjeni. U ovakvom slučaju sud 

odlučuje ne samo da li će izvršiti ublažavanje, nego i to da li će kaznu ublažiti po vrsti ili po iznosu, a 

ako se odluči za iznos, odlučuje sam koji će iznos izreći. Neograničeno ublažavanje se kreće do općeg 

minimuma. 

Granice ublažavanja kazne 

Kada postoje uvjeti za ublažavanje kazne sud može ublažiti kaznu samo u granicama koje su 

zakonom određene (čl. 67. i 68. KZ). Prema ovim odredbama ublažavanje se može vršiti u okviru 

slijedećih pravila: 

1) Ako je za krivično djelo propisana kazna dugotrajnog zatvora, kazna može da bude ublažena na 

kaznu zatvora od deset godina; 

2) Ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najmanje tri godine, kazna se može ublažiti 

do jedne godine; 

3) Ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najmanje dvije godine, kazna se može ublažiti 

do šest mjeseci; 

120

4) Ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najmanje jedne godine, kazna se može 

ublažiti do tri mjeseca zatvora; 

5) Ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora kraća od jedne godine, kazna se može ublažiti do 

petnaest dana; 

6) Ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznačenja najmanjeg trajanja, umjesto 

zatvora može biti izrečena novčana kazna; 

7) Ako je za krivično djelo propisana novčana kazna bez naznačenja najmanjeg iznosa, novčana 

kazna može da bude ublažena do 50 eura. 

Kod odlučivanja u kojoj će mjeri ublažiti kaznu prema ovim pravilima sud je dužan da posebno 

uzme u obzir najmanju i najveću mjeru kazne koje su propisane za to krivično djelo. Ublažavanje čije 

su granice utvrđene posebnim pravilima naziva se ograničeno ublažavanje kazne. Nasuprot 

ograničenom, stoji neograničeno ublažavanje kazne koje se primjenjuje kao alternativa oslobođenju 

od kazne. 

5. Oprost ili oslobođenje od kazne 

Oprost ili oslobođenje od kazne postoji kada sud u krivičnom postupku utvrdi da je jedna osoba učinila 

određeno krivično djelo i da je za učinjenje toga djela krivično odgovorna, ali ga oslobađa od kazne, tj. oprašta 

joj kaznu (član 68. KZ Kosova). Opći je princip krivičnog prava – princip pravičnosti prema kome svaka osoba 

koja učini krivično djelo i koja je krivično odgovorna, treba da bude kažnjena. Međutim, u nekim slučajevima 

može se desiti da sud ustanovi da postoje i krivično djelo i krivična odgovornost učinitelja ali da bi njegovo 

kažnjavanje bilo neopravdano zbog male društvene opasnosti djela ili iz kriminalno-političkih razloga. Koji su to 

slučajevi da se krivično odgovoran učinitelj djela može osloboditi od kazne nije prepušteno slobodnoj ocjeni suda, 

već te slučajeve određuje zakonodavac. To govori da je oslobođenje od kazne izuzetna mjera i način vanrednog 

odmjeravanja kazne. 

Oslobođenje od kazne znači da se učinitelj oslobađa od svake kazne (glavne i sporedne). U slučaju 

oslobođenja od kazne sud donosi presudu kojom učinitelja djela oglašava krivično odgovornim ali ga oslobađa od 

kazne. Takva presuda je osuđujuća, pa se ovakav učinitelj smatra osuđenim bez obzira na to što je oslobođen od 

kazne. Osuda se uvodi u kaznenu evidenciju i briše iz nje po proteku roka od jedne godine od dana 

pravosnažnosti presude pod uvjetom da osuđena osoba ne učini novo krivično djelo. Oslobođenje od kazne ne 

obuhvata mjere sigurnostii. To je fakultativni institut o čijoj primjeni u svakom konkretnom slučaju odlučuje sud. 

Postoje dva osnova za oslobođenje od kazne: opći i posebni. 

Opće osnove za oslobođenje od kazne čine izvjesni instituti koji dovode u pitanje opravdanost i 

svrsishodnost primjene kazne: prekoračenje granica nužne odbrane usljed snažne traume ili straha 

izazvanog napadom, prekoračenje granica krajnje nužde pod osobito olakšavajućim okolnostima, 

pravna zabluda iz opravdanih razloga, nepodoban pokušaj, dobrovoljni odustanak i dobrovoljno 

sprečavanje učinjenja krivičnog djela od strane saučinitelja, podstrekača ili pomagača. 

Posebni osnovi za oslobođenje od kazne sadržani su u članu 69. KZ Kosova i nizu odredaba 

posebnog dijela krivičnih zakona: 1) kada je krivično djelo učinjeno iz nehata a posljedice djela tako 

teško pogađaju učinitelja da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi 

kažnjavanja i 2) ako je učinitelj poslije učinjenja krivičnog djela, a prije nego što je saznao da je 

otkriven, dobrovoljno otklonio posljedice djela ili naknadio štetu prouzrokovanu krivičnim djelom. Do 

ovakvih slučajeva dolazi najčešće kod saobraćajnih i drugih nehatnih delikata kada učinitelj 

prouzrokuje tešku tjelesnu povredu ili smrt neke njemu bliske osobe kao što su djeca, roditelji, braća 

i sestre itd. i 3) u posebnom dijelu krivičnih zakona kod pojedinih krivičnih djela izričito je predviđena 

mogućnost oslobođenja od kazne pod određenim uvjetima. 

121

Sud u svakom konkretnom slučaju cijeni da li treba da primjeni ovu zakonsku mogućnost vodeći računa o 

tome da li bi sa aspekta kriminalne politike bilo opravdano učinitelja osloboditi od kazne ili mu samo 

izreći blažu kaznu. 

6. Povrat 

U teoriji krivičnog prava se razlikuje više definicija povrata. U krivičnopravnom smislu povrat je 

ponovno učinjenje krivičnog djela od strane osobe koja je već bila osuđena za neko krivično djelo. U 

kriminološkom smislu povrat je svako ponovno činjenje krivičnog djela od strane osobe koja je ranije 

učinila krivično djelo bez obzira na to da li je osuđena za to djelo ili ne. U penološkom smislu povrat 

postoji kad jedna osoba ponovo dođe u kazneno-popravnu ustanovu radi izvršenja kazne za djelo 

koje je učinila poslije izdržane kazne za prethodno krivično djelo. 

Značaj povrata se takođe može razmatrati sa krivičnopravnog, kriminološkog i penološkog 

stanovišta. Krivičnopravni značaj povrata ukazuje da ranija kazna izrečena za prethodno krivično 

djelo nije bila dovoljna za popravljanje učinitelja, te bi prema njemu trebalo primjeniti težu kaznu što 

znači da je povrat otežavajuća okolnost. Kriminološki značaj povrata ukazuje na povećanje 

kriminaliteta i neefikasnost mjera koje se upotrebljavaju za njegovo suzbijanje, te da bi trebalo 

preduzeti neke nove mjere i nove metode u borbi protiv njega. Penološki značaj povrata ukazuje da 

ranije preduzete zavodske mjere nisu bile dovoljno prilagođene ličnosti učinitelja djela te da bi prema 

njemu trebalo primjeniti poseban tretman. 

Vrste povrata 

U pravnoj teoriji i zakonodavstvu se razlikuje više vrsta povrata. 

S obzirom na prirodu krivičnih djela razlikuje se opći i specijalni povrat. Opći povrat postoji kada 

učinitelj poslije izrečene ili izdržane kazne za prethodno djelo ponovo učini bilo koje krivično djelo. 

Specijalni povrat postoji onda kada učinitelj poslije izrečene ili izdržane kazne ponovo učini isto ili 

istorodno krivično djelo. Kao istorodno ili istovrsno krivično djelo po nekim autorima smatraju se 

djela koja imaju istu prirodu (djela imovinske prirode), a po drugima to su djela koja su učinjena iz 

istih pobuda. Specijalni povrat predstavlja težu vrstu povrata, jer ukazuje na sklonost, specijalizaciju 

učinitelja da čini određena krivična djela. 

S obzirom na vremenski razmak između učinjenih krivičnih djela razlikuje se vremenski određen 

i vremenski neodređen povrat. Vremenski određen povrat postoji kada je novo krivično djelo 

učinjeno u određenom roku poslije izrečene ili izdržane kazne za ranije učinjeno djelo. Taj vremenski 

razmak može iznositi od pet do deset godina. Vremenski neodređen povrat postoji kada učinitelj 

učini novo krivično djelo u bilo koje vrijeme poslije prethodno izrečene ili izdržane kazne. 

S obzirom na broj ponovo učinjenih krivičnih djela razlikuje se običan (jednostruki) i višestruki 

povrat. I neki inostrani zakoni poznaju ove vrste povrata. Tako Krivični zakonik Ruske federacije u čl. 

18. razlikuje: običan, opasan i posebno opasan povrat pri čemu je prihvaćen objektivni pojam 

povrata vezujući ga za tri okolnosti: ranija osuđivanost, oblik vinosti i težina učinjenog krivičnog 

djela. 

S obzirom da li je prethodno izdržana kazna ili ne, povrat može biti pravi ili prividni. Pravi povrat 

postoji kada neka osoba ponovo učini krivično djelo pošto je već izdržao kaznu za ranije učinjeno 

djelo. To je povrat u krivičnopravnom smislu. Prividni povrat postoji kada neka osoba učini novo 

krivično djelo poslije izrečene presude za ranije krivično djelo bez obzira da li je ova kazna izdržana 

ili ne. 

122

Povrat u krivičnom pravu Kosova 

Prema članu 64. stav 2. KZ Kosova sud će, prilikom odmjeravanja kazne povratnicima, posebno 

uzeti u obzir da li je povratnik prethodno učinio krivično djelo isto kao i novo krivično djelo, da li su 

oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od kad je izrečena prethodna osuda ili 

od kad je izdržana ili oproštena kazna. 

U odredbi člana 70. Privremenog krivičnog zakona Kosova predviđeni su uvjeti kažnjavanja u 

slučaju višestrukog povrata. Tako je porpisano da sud može izreći kaznu strožiju od propisane 

zakonom za krivično djelo za koje je zaprećena kazna zatvora, kad je krivično djelo bilo učinjeno sa 

umišljajem, u slijedećem slučaju: 1) ako je učinitelj ranije bio dva ili više puta osuđivan za krivična 

djela učinjena sa umišljajem na kaznu zatvora od najmanje jedne godine, i 2) ako je proteklo manje 

od pet godina od dana puštanja učinitelja ili isteka prethodne kazne do učinjenja novog krivičnog 

djela. 

U slučaju višestrukog povrata sud može izreći kaznu strožiju do iznosa polovine propisane za 

konkretno krivično djelo. Nadalje, pri razmatranju da li da izrekne strožiju kaznu, sud će naročito da 

uzme u obzir izjašnjavanje o krivnji, srodnost učinjenih krivičnih djela, pobude iz kojih su učinjena, 

okolnosti pod kojima su učinjena kao i potrebu da radi ostvarenja svrhe kažnjavanja izrekne takvu 

kaznu. 

7. Odmjeravanje kazne za djela u sticaju 

Kada učinitelj sa jednom ili više radnji ostvari više krivičnih djela, za koja mu se istovremeno sudi, sud će 

prvo da utvrdi kazne za svako djelo, a zatim da odredi ukupnu, odnosno jedinstvenu kaznu za sva ta djela. (član 

71. KZ Kosova). Za izricanje ove jedinstvene kazne za djela u sticaju važe posebna pravila o odmjeravanju 

kazne. S obzirom na postojanje idealnog i realnog sticaja, postavlja se pitanje da li treba podjednako 

kazniti za obje vrste sticaja. U pravnoj teoriji o ovom pitanju postoje različita shatanja. 

Prema jednom shvatanju postoje različiti sistemi za odmjeravanje kazne za idealni i realni sticaj, 

jer se radi o dva sadržinski i strukturalno različita sticaja. Smatra se da je manja društvena opasnost 

učinitelja koji sa jednom radnjom ostvari više posljedica od onog koji je ostvario isto više posljedica 

ali sa više radnji kojima je prethodilo donošenje više odluka. Suprotno je stanovište da se kod oba 

sticaja radi o većem broju krivičnih djela i da objektivno posmatrano ne mora, i nije uvek, teži realni 

sticaj. Krivično pravo Bosne i Hercegovine primjenjuje jedinstvena pravila za odmjeravanje kazne za 

obe vrste sticaja kao što to čine i neka druga zakonodavstva (francusko, italijansko, švajcarsko, 

rusko, itd.). 

Drugo pitanje koje se postavlja kod odmjeravanja kazne za djela u 

sticanju jeste način utvrđivanja jedinstvene kazne, tj. da li se prvo za svako pojedino krivično djelo 

posebno utvrđuje kazna pa se na osnovu svih tih pojedinačnih, utvrdi i izrekne jedna jedinstvena 

kazna, ili se odmah određuje jedna kazna polazeći od sveukupnosti učinjenih djela i dejstva svih 

okolnosti. Naše krivično pravo prihvata prvi sistem (kao i zakonodavstva Njemačke, Austrije, Grčke), 

dok je drugi u primjeni u zakonodavstvu Francuske i Švajcarske. 

Odmjeravanje kazne za svako pojedinačno djelo čini se po općim pravilima, dok se odmjeravanje 

jedinstvene kazne, tj. svođenje svih pojedinačnih u jedinstvenu kaznu vrši po određenim pravilima. 

Teorija i zakonodavstvo poznaju tri osnovna sistema za odmjeravanje kazne za djela u sticaju: 

sistem apsorpcije, sistem asperacije i sistem kumulacije. 

Prema sistemu apsorpcije prvo se odmjerava kazna za svako djelo u sastavu sticaja, pa se onda 

izriče najteža odmjerena kazna koja apsorbuje sve ostale lakše kazne. Ovom sistemu se zamjera da 

favorizira učinitelja većeg broja krivičnog djela i da stoga nije pogodan. On odgovara shvatanju da 

idealni sticaj nije sticaj krivičnih djela već sticaj krivičnopravnih propisa. 

123

Prema sistemu asperacije se najpre odmjerava kazna za svako djelo u sticaju, pa se zatim 

najteža kazna povisuje, ali tako da ne dostigne zbir pojedinačno određenih kazni niti da pređe opći 

zakonski maksimum te vrste kazne. Ovaj sistem se primjenjuje u većini zakonodavstava kod 

odmjeravanja kazne lišenja slobode. 

Prema sistemu kumulacije prvo se odmjerava kazna za pojedina djela u sticaju, pa se zatim sve 

te kazne saberu i tako se dobije jedinstvena kazna koja se izriče učinitelju tih djela. Ovaj sistem se 

primjenjuje kod novčane kazne, a izuzetno i kod kratkih kazni zatvora. 

Odmjeravanje kazne za djela u sticaju u krivičnom pravu Kosova 

Krivično pravo Kosova poznaje sva tri sistema odmjeravanja kazne za djela u sticaju. Za svako 

učinjeno krivično djelo se prethodno utvrđuje kazna, a onda se na osnovu tako odmjerenih kazni 

izriče jedinstvena kazna za sva učinjena djela. 

Sistem apsorpcije se primjenjuje kada je za neko od krivičnih djela u sticaju utvrđena kazna 

dugotrajnog zatvora pa je sud izriče i kao jedinstvenu kaznu što znači da ona apsorbuje sve utvrđene 

kazne za ostala djela u sticaju. 

Sistem asperacije se primjenjuje kao osnovni sistem za odmjeravanje kazne za krivična djela u 

sticaju za koja je utvrđena kazna zatvora u slijedećim slučajevima: 

1) Kada za sva djela u sticaju sud utvrdi kazne zatvora tada će izreći jedinstvenu kaznu zatvora koja 

će biti veća od svake pojedinačne kazne s tim što ne smije dostići njihov zbir niti prijeći dvadeset 

godina; 

2) Kada su za krivična djela u sticaju propisane kazne zatvora do tri godine tada će sud izreći 

jedinstvenu kaznu zatvora koja će biti takođe veća od svake ponaosob utvrđene kazne ali koja ne 

može biti veća od osam godina zatvora (ograničena asperacija); 

3) Kada sud za sva djela u sticaju utvrdi samo novčane kazne pa izrekne jedinstvenu kaznu koja 

mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije da dostigne njihov zbir, niti da pređe 

25 000 eura, ili ako je jedno ili više krivičnih djela učinjeno sa namjerom sticanja materijalne koristi, 

iznos od 50 000 eura; 

4) Kada sud za neka djela u sticaju utvrdi kaznu zatvora, a za druga novčanu kaznu, tada će izreći 

jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu u skladu sa navedenim pravilima; 

5) Sporednu kaznu sud izriče ako je ona utvrđena makar za jedno od krivičnih djela u sticaju, a ako 

je utvrđeno više sporednih novčanih kazni, tada će izreći jednu jedinstvenu novčanu kaznu po 

unaprijed navedenim pravilima; 

6) Ako je sud za jedno od krivičnih djela izrekao kaznu dugotrajnog zatvora, sud će da odredi samu 

tu kaznu. 

Kod utvrđivanja jedinstvene kazne sud uzima u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti 

koje postoje kod pojednih djela u sticaju, kao i one okolnosti koje nisu vezane za pojedina djela, 

nego se odnose na ličnost učinitelja i na sveukupnu kriminalnu situaciju, tako da jedinstvena kazna 

bude odraz društvene opasnosti sveukupnosti krivičnih djela i učinitelja i saobražena potrebama 

resocijalizacije. 

Sistem kumulacije se primjenjuje kada sud za neka djela u sticaju utvrdi kaznu zatvora, a za 

druga djela novčane kazne, tada izriče kao jedinstvenu kaznu i kaznu zatvora i novčanu kaznu 

kumulativno. 

Nije isključena ni istovremena, tj. kombinirana primjena sistema asperacije i sistema kumulacije. 

124

To je moguće kad sud za neka djela u sticaju utvrdi kazne zatvora a za druga novčane kazne pa jedinstvenu 

kaznu zatvora utvrdi po sistemu asperacije a novčane kazne, ako se radi o manjim iznosima, utvrdi po sistemu 

kumulacije. Jedinstvena kazna koja je izrečena za djela u sticaju ne isključuje primjenu jedne ili više mjera 

sigurnosti ako su utvrđene za neka djela iz sastava sticaja. 

8. Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi 

Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije izdržavanja kazne određene ranijom 

osudom ili za krivično djelo koje je učinio za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili dugotrajnog zatvora, sud će 

da odredu jedinstvenu kaznu, uzimajući u obzir prethodno određenu kaznu i pravila kažnjavanja za djela u 

sticaju. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni već izdržao, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora ili 

kaznu dugotrajnog zatvora (član 72. KZ Kosova). 

Od ovog pravila postoje dva izuzetka: 1) kada osuđena osoba u toku izdržavanja kazne zatvora 

ili kazne dugotrajnog zatvora učini novo krivično djelo, tada sud izriče kaznu nezavisno od ranije 

izrečene kazne ako se primjenom pravila o odmjeravanju kazne za djela u sticaju ne bi mogla 

ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne. Radi se o 

slučaju da je učinitelj već osuđen za teže ili teško krivično djelo, pa u toku izdržavanja kazne ponovo 

učini neko takvo djelo, i to poslije provedenog određenog broja godina na izdržavanju kazne kada 

osuđena osoba za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne 

maloljetničkog zatora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 

jedne godine, pa će se prema njemu primjeniti disciplinska kazna. 

9. Uračunavanje pritvora i ranije kazne 

Pritvor nije kazna već mjera koja se preduzima u krivičnom postupku radi osiguranja prisustva 

okrivljenog u toku postupka pa se pritvor kao i svako drugo lišenje slobode u vezi sa krivičnim 

djelom uračunavaju u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog 

zatvora i novčanu kaznu (član 73. KZ Kosova). Drugi oblici lišenja slobode koji se uračunavaju u 

izrečenu kaznu jesu: dovođenje okrivljenog, vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi radi 

psihijatrijskog vještačenja ili radi liječenja, vrijeme provedeno u ustanovi za liječenje narkomana i 

alkoholičara, vrijeme koje je učinitelj proveo u ekstradicionom pritvoru ili kazna koju je učinitelj za 

isto krivično djelo izdržao po presudi inostranog suda ili kazna koju je osuđeni izdržao odnosno platio 

za privredni prestup, prekršaj ili vojno disciplinski prestup. 

Opće je pravilo da se svako lišenje slobode koje je preduzeto na osnovu zakonskog ovlaštenja i u 

vezi sa učinjenjem krivičnog djela mora uračunati u kaznu ako ona bude izrečena za to djelo (pri 

čemu mora da postoji identitet utuženog i presuđenog krivičnog djela). U izrečenu kaznu se ne 

uračunava vrijeme koje je provedeno u vaspitno-popravnom domu ako je u toku izvršenja vaspitne 

mjere došlo do izricanja kazne, jer se radi o različitim vrstama krivičnih sankcija. Ako je za krivično 

djelo izrečena uvjetna osuda, pritvor i drugo ranije lišenje slobode može biti uračunato samo onda 

ako dođe do opozivanja uvjetne osude. 

Uračunavanje pritvora ili druge ranije kazne u izrečenu kaznu znači odbijanje djela vremena koje je provedeno 

na izdržavanju ranije kazne tako da osuđeni ima da izdrži samo preostali dio izrečene kazne. Uračunavanje se vrši 

tako što se izjednačava dan pritvora i drugi dan lišenja slobode sa danom zatvora, danom dugotrajnog zatvora, 

danom maloljetničkog zatvora odnosno sa 15 eura novčane kazne. 

125

IV SUDSKA OPOMENA 

Sudska opomena je posebna krivična sankcija koju predviđa Privremeni krivični zakon Kosova u 

čl. 75. Ona se izriče umjesto kazne zatvora ili novčane kazne punoljetnom i krivično odgovornom 

učinitelju osobito lakog krivičnog djela. Ona predstavlja prijekor učinitelju krivičnog djela od strane 

društva zbog učinjenog djela i upozorenje da ubuduće ne čini krivična djela, jer će za takvu 

djelatnost biti kažnjen. Prijekor koji se upućuje učinitelju djela odražava socijalno etičku ocjenu 

djela, tj. da je ono štetno i nedozvoljeno i da ga društvo ne odobrava, ali oprašta učinitelju i neće ga 

kazniti. Prema tome, sudska opomena se pojavljuje kao bezuvjetna osuda ponašanja, ali se ta osuda 

ne sastoji u kazni, već u prijekoru i opomeni da će učinitelj biti kažnjen samo onda ako učini novo 

krivično djelo, i to samo za to djelo a ne i za ono za koje je izrečena sudska opomena. To ranije djelo za 

koje je prekoren može se uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne. 

Sudska opomena se izriče za krivična djela koja su ispoljila nizak kvantum društvene opasnosti u 

konkretnom ispoljavalju (ali ne i beznačajnu, neznatnu opasnost u smislu djela malog značaja). Ona je posebno 

pogodna za primarne, situacione, slučajne učinitelje krivičnih djela koji nemaju kriminogena svojstva. 

1. Uvjeti za izricanje sudske opomene 

Krivični zakoni koji sudsku opomenu predviđaju kao krivičnu sankciju, traže postojanje dva uvjeta za njeno 

izricanje: 

1) da je učinjeno djelo za koje je propisana kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Ovo djelo treba da 

je učinjeno pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ga čine osobito lakim. Dakle, primjena sudske opomene 

uvjetovana je vrstom propisane, a ne utvrđene kazne, kao što je to slučaj kod uvjetne osude. Ova se sankcija 

može izreći učiniteljima dvije grupe krivičnih djela: 1) krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do 

jedne godine ili novčana kazna i 2) krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do tri godine 

ukoliko su ispunjeni uvjeti koje zakon predviđa kod pojedinih krivičnih djela. Sud ovdje nema opće 

ovlaštenje za izricanje sudske opomene, već je može izreći samo ako zakon predviđa mogućnost 

njenog izricanja kod pojedinih krivičnih djela ukoliko su ispunjeni posebno određeni uvjeti za njeno 

izricanje kod tih djela; 

2) Uvjerenje suda, s obzirom na okolnosti vezane za ličnost učinitelja, posebno njegov odnos prema 

oštećenom i stavom da naknadi štetu prouzrokovanu krivičnim djelom, da su se stekli uvjeti za 

ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija i bez kažnjavanja. 

Pri odlučivanju da li će izreći sudsku opomenu, sud će, vodeći računa o svrsi ove sankcije, 

posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog 

krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kao i 

njegovu spremnost da se dobrovoljno podvrgne programu liječenja. Primjena sudske opomene je 

fakultativna pri čemu se ona može izreći i za više djela u sticaju ukoliko su ispunjeni svi zakonski 

uvjeti. 

Dejstvo sudske opomene 

Sudska opomena je opominjuća sankcija, ali i osuda koja se sastoji u prijekoru kao socijalnoetičkoj 

ocjeni djela kao štetnog i neprihvatljivog. Ona proizvodi slijedeća pravna dejstva: 

1) sudska opomena povlači osuđivanost. Učinitelj djela kome je izrečena sudska opomena smatra se 

osuđivanim pa se takva osoba ako ponovo učini djelo smatra povratnikom; 

2) osuda o izrečenoj sudskoj opomeni se unosi u kaznenu evidenciju iz koje se briše u roku od 

godine dana od dana pravosnažnosti odluke ako za to vrijeme učinitelj ne učini novo krivično djelo; 

3) sudska opomena ne povlači pravne posljedice osude; 

126

V MJERE OBAVEZNOG LIJEČENJA 

Prema članu 76. Privremenog krivičnog zakona Kosova postupci propisivanja mjera obaveznog psihijatrijskog 

liječenja učinitelja koji je mentalno neuračunljiv ili koji ima umanjenu mentalnu sposobnost biće posebno propisani 

zakonom. Stoga je u poglavlju o mjerama obaveznog liječenja propisana jedino mjera liječenja ovisnika od droga 

ili alkohola. 

1. Obavezno rehabilitacijsko liječenje zavisnika od droga ili alkohola 

Ova se mjera može izreći učinitelju koji je krivično djelo učinio pod uticajem droge ili alkohola, 

ako se utvrdi da je glavni faktor koji je uticao na učinjenje krivičnog djela bio povezan sa njegovom 

zavisnošću od droga ili alkohola i ako postoje izgledi za njegovo uspješno liječenje (član 77. KZ 

Kosova). Sud ovu mjeru može izreći učinitelju krivičnog djela ako su ispunjeni slijedeći uvjeti: 

1) krivično djelo treba da je učinjeno pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih 

droga. Znači, treba da se radi o učinitelju kod koga postoji stanje zavisnosti prema upotrebi alkohola 

ili opojnih droga. To su osobe koje permanentno osjećaju potrebu za konzumiranjem alkohola ili 

opojnih droga i koje iako svjesne štetnih posljedica koje usljed toga nastaju nisu u stanju da se 

odupru ovoj potrebi. Između učinjenog krivičnog djela i ove ovisnosti treba da postoji uzročna veza; 

2) ova mjera ima suplementarni karakter pa se izriče samo ako je učinitelju izrečena kazna, sudska 

opomena ili oslobođenje od kazne. 

Ovi uvjeti su kumulativno određeni. I kad su oni ispunjeni sud može, ali ne mora da izrekne 

mjeru sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti. Dakle izricanje ove mjere je uvijek fakultativno 

iako bi prirodi i sadržini mjere i njenoj svrsi koju treba da ostvari (kao što naziv kaže) više 

odgovaralo njeno obavezno izricanje ako su ispunjeni zakonom određeni uvjeti. Nesklad između 

obligatornosti u naslovu mjere i fakultativnosti njenog izricanja pravda se raznim obrazloženjima, od 

kojih je za nas prihvatljivo ono koje se tiče nedostatka ustanova za liječenje. 

Ako je ova mjera izrečena zajedno sa novčanom kaznom, sudskom opomenom ili oslobođenjem od 

kazne, sud može odlučiti, uz pristanak osuđenog, da mjera bude izvršena na slobodi. Ako učinitelj 

propusti da se podvrgne tretmanu na slobodi bez opravdanog razloga ili ako samovoljno prekine 

tretman, sud može narediti da tretman bude proveden u zdravstvenoj ustanovi (član 77. stav 2. KZ 

Kosova). 

Ako je obavezno rehabilitacijsko liječenje od droga ili alkohola izrečeno uz kaznu zatvora, može 

trajati do isteka kazne. Ako je, pak, izrečena uz novčanu kaznu, sudsku opomenu ili oslobođenje od 

kazne, tretman ne može trajati duže od dvije godine. Pri tome sud mora da svaka dva mjeseca 

preispita izvršenje ove mjere da bi utvrdio je li potrebno da ona bude nastavljena. 

VI USLOVNO PUŠTANJE NA SLOBODU 

Uslovni otpust se sastoji u otpuštanju osuđene osobe sa izdržavanja kazne zatvora prije nego što ju je u potpunosti 

izdržala i njenom puštanju na slobodu pod uslovom da do isteka vremena za koje je izrečena kazna ne učini novo krivično 

djelo. Ako takva osoba ne učini krivično djelo za vrijeme dok joj kazna teče, neće doći do opozivanja uslovnog otpusta. 

Uslovni otpust je sličan uuslovnoj osudi jer se oba ova instituta sastoje u oslobađanju učinitelja krivičnog djela od izdržavanja 

kazne s tim što je kod uslovne osude to oslobođenje u potpunosti, a kod uslovnog otpusta se radi o djelimičnom oslobođenju 

od kazne. 

127

To je i korektivno sredstvo koje omogućava da se osuđeni pusti na slobodu kada njegov dalji boravak u zatvorskoj 

ustanovi nije opravdan s obzirom na svrhu kažnjavanja. On se zasniva na ideji popravljanja i resocijalizacije osuđene osobe. 

I konačno, uvjetna osuda je vrsta krivične sankcije, a uvjetni otpust je forma izvršenja kazne zatvora. Dalje, uslovni otpust 

je penološka i kriminalnopolitička mjera koja ima veliki uticaj na osuđenu osobu u psihološkom i socijalnom pogledu jer 

izaziva želju za promjenom ličnosti i predstavlja mjeru podsticaja da istraje u radnim obavezama i ponašanju po pravilima 

kućnog reda. 

Uslovni otpust predstavlja mjeru kojom se vrši individualizacija kazne i ostvaruje resocijalizacija osuđenog uz njegovo 

lično i aktivno učešće. On se može dati svakoj osobi koja izdržava kaznu zatvora ako ispuni zakonom određene uvjete iz 

člana 80. KZ Kosova: 1) ako je osuđeni izdržao polovinu izrečene kazne (s tim kada je izrečena kazna dugotrajnog zatvora 

poslije izdržane tri četvrtine ove kazne), a izuzetno samo trećinu izrečene kazne ako postoje posebne okolnosti koje se 

odnose na ličnost osuđenog i koje očigledno ukazuju da neće učiniti novo krivično djelo i 2) ako se osuđeni za vrijeme 

izdržavanja kazne zatvora popravio do te mjere da se opravdano može očekivati da će se nakon otpusta sa izdržavanja 

kazne na slobodi ponašati primjerno, a naročito ako postoji razuman osnov za uvjerenje da neće učiniti novo krivično djelo. 

Pri odlučivanju o davanju uslovnog otpusta naročito se uzima u obzir ponašanje osuđenog za vrijeme izdržavanja kazne 

kao i druge okolnosti koje ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja. 

Uslovni otpust traje onoliko vremema koliko je osuđenom ostalo do potpunog izdržavanja izrečene kazne. Za vrijeme 

boravka na slobodi on se podvrgava kušnji pa ne smije da učini novo krivično djelo odnosno mora da ispuni druge 

postavljene obaveze. Za vrijeme trajanja uslovnog otpusta smatra se da on i dalje izdržava kaznu jer rok izrečene kazne 

teče. 

Opozivanje uslovnog otpusta 

Ako uslovno otpušteni ne opravda ukazano povjerenje, dolazi do opozivanja uslovnog otpusta i njegovog 

vraćanja u zavodsku ustanovu. Razlikuje se obavezno i fakultativno opozivanje uslovnog otpusta (član 81. KZ 

Kosova). O tom opozivanju odlučuje takođe sud. Do obaveznog opozivanja dolazi kada uslovno otpušteni za vrijeme 

dok se nalazi na uslovnom otpustu učini krivično djelo (jedno ili više) za koje mu je izrečena kazna zatvora od jedne 

godine ili teža kazna. Do fakultativnog opozivanja uvjetnog otpusta dolazi u slučaju izricanja kazne zatvora do jedne 

godine za novoizvršeno krivično djelo u vrijeme trajanja uslovnog otpusta. U ovom slučaju sud će kod odlučivanja o 

opozivu uslovnog otpusta, uzeti u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz kojih su učinjena i 

druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uslovnog otpusta. 

Kada sud odluči da opozove uslovni otpust tada po pravilima za izricanje kazne za djela u sticaju izriče 

jedinstvenu kaznu od koje odbija prethodno izdržani dio kazne po ranijoj osudi. Na isti način sud će postupiti i kada 

se utvrdi da je uslovno otpušteni prije stupanja u zavodsku ustanovu učinio krivično djelo za koje mu nije suđeno a 

za koje se tek saznalo u vrijeme trajanja uslovnog otpusta. U slučaju da sud ne opozove uvjetni otpust tada će 

ovako dat otpust produžiti za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju kazne za novoizvršeno ili novootkriveno 

krivično djelo. 

128

VII ODUZIMANJE MATERIJALNE KORISTI 

STEČENE UČINJENJEM KRIVIČNOG DJELA 

1. Pojam i osnov oduzimanja materijalne koristi 

Oduzimanje materijalne koristi se sastoji u oduzimanju od učinitelja krivičnog djela novca, 

predmeta od vrijednosti i svake druge imovinske koristi koja je pribavljena krivičnim djelom (član 82. 

KZ Kosova). Ovo je posebna krivičnopravna mjera sui generis, koja ima dvojako određeni cilj: 1) da 

spriječi sticanje imovinske koristi činjenjem krivičnih djela i 2) da obešteti osobu koja je oštećena 

učinjenim krivičnim djelom (pod uslovom da je ova osoba poznata i da je podnijela blagovremeni 

zahtjev za naknadu pričinjene štete). 

Izdvajanje i osamostaljenje mjere oduzimanja materijalne koristi proizlazi iz činjenice što ona 

nema karakter krivične sankcije koju izriče sud prema zakonskim uvjetima za njeno izricanje. Dakle, 

ne radi se o primjeni krivične sankcije već o primjeni pravnog principa - o restituciji ili uspostavljanju 

ranijeg pravnog i faktičkog stanja koji istovremeno djeluje i kao psihološka prinuda na učinitelja da 

pribavljanje koristi ne može da bude motiv za preduzimanje kriminalne djelatnosti. 

U osnovi primjene ove mjere je princip ''nullum commodum capere potest de sua propria 

iniuria'' – niko ne može da ima koristi od sopstvenog zlodjela. Ovaj je princip sadržan u članu 82. KZ 

Kosova - da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. 

2. Način oduzimanja materijalne koristi 

Materijalna korist se oduzima sudskom odlukom kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela pa se tada 

istom odlukom oduzimaju novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena 

učinjenjem tog djela. Sud takođe može oduzeti ovu korist u odvojenom postupku ukoliko postoji opravdan razlog 

da se vjeruje da je ona pribavljena krivičnim djelom, a vlasnik ili držatelj (uživatelj) nije u mogućnosti da pruži 

dokaze da je korist pribavljena zakonito. Ukoliko faktičko oduzimanje te koristi nije moguće, npr. zbog toga što je 

predmet uništen, izgubljen ili prodat nepoznatoj osobi, tada će se učinitelj obavezati na isplatu novčanog iznosa 

koji je srazmjeran pribavljenoj imovinskoj koristi, odnosno vrijednosti predmeta. U zavisnosti od situacije sud 

može dozvoliti da novac bude isplaćen u ratama tokom perioda koji ne prelazi dvije godine (član 83. stav 1. KZ 

Kosova). 

Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti i od osoba na koje je prenesena bez naknade 

ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako su te osobe znale ili su mogle znati da je imovinska 

korist pribavljena krivičnim djelom. Kada je korist koja je pribavljena krivičnim djelom sjedinjena sa imovinom 

koja je inače stečena na zakonit način, i takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali samo u mjeri koja ne 

prelazi procjenjenu vrijednost imovinske koristi koja je inače pribavljena krivičnim djelom. Na isti način i u istoj 

mjeri se oduzimaju prihod i druge koristi koje naknadno proizađu iz imovinske koristi koja je pribavljena krivičnim 

djelom ili iz imovine u koju je imovinska korist uložena (pretvorena) ili iz imovine s kojom je takva korist 

sjedinjena. 

U vezi sa primjenom ove mjere u teoriji, a još više u sudskoj praksi se kao sporno razmatra pitanje 

utvrđivanje imovinske koristi. Pod ovom se korišću podrazumijeva svaki imovinski efekat koji predstavlja 

protivpravnu dobit za učinitelja. To nisu samo novac i predmeti već i usluge, korištenje određenih predmeta bez 

davanja adekvatne protuvrijednosti, uštede, imovinska pogodovanja i sl., dakle sve što ima neku imovinsku 

vrijednost ili finansijske efekte. Jedino su izvan ovog pojma nematerijalna pogodovanja lične prirode osim ako i to 

nema neposredne finansijske prednosti odnosno uštede. 

Kao drugo sporno pitanje u praksi javlja se utvrđivanje visine imoviske koristi koja se mora oduzeti odlukom 

nadležnog suda. Ovdje se razlikuje nekoliko shvatanja. Najšire je ono shvatanje koje traži da se učinitelju 

krivičnog djela priznaju svi troškovi koje je imao u vezi ili povodom učinjenja krivičnog djela, dok je nasuprot 

129

njemu shvatanje prema kome učinitelju ne treba priznati nikakve troškove već mu treba oduzeti cjelokupnu 

pribavljenu imovinsku korist. Između ovih je umjereno shvatanje prema kome se učinitelju djela pri utvrđivanju 

visine pribavljene imovinske koristi moraju priznati određeni troškovi koje je imao u vezi učinjenja krivičnog 

djela, ali se mišljenja razilaze u pogledu određivanja koji su troškovi ''opravdani'' odnosno koji predstavljaju 

materijalni ekvivalent za trud učinitelja uložen u radnju krivičnog djela ili proizilaze iz same prirode učinjenog 

djela. 

3. Zaštita oštećenog 

Ako je u toku krivičnog postupka oštećenom dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud izriče oduzimanje 

imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog (član 84. KZ Kosova). Ukoliko 

je oštećeni u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnični postupak, on 

može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti pod uvjetima: 1) ako pokrene parnični postupak u roku od 

šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke kojom je upućen na parnicu i 2) ako u roku od tri mjeseca od dana 

pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti. 

Oštećeni koji u krivičnom postupku nije istakao imovinskopravni zahtjev, može zahtjevati namirenje iz 

oduzete vrijednosti pod slijedećim uvjetima: 1) ako je radi utvrđivanja svog zahtjeva pokrenuo parnični postupak 

u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije 

godine od pravosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i 2) ako u roku od tri mjeseca od dana 

pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev, zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti. 

4. Oduzimanje materijalne koristi od pravne osobe 

Zabrana sticanja imovinske koristi činjenjem krivičnih djela odnosi se i na pravne osobe. Nezakonito i 

protivpravno stečena imovinska korist podliježe oduzimanju i onda kada je ona pribavljena za drugog. Nisu rijetki 

slučajevi da se inkriminiranim radnjama pojedinaca koji vrše odgovorne funkcije ili imaju posebna ovlaštenja u 

preduzeću, ustanovi ili drugoj organizaciji ostvari imovinska korist za tu pravnu osobu. Zato je u članu 85. KZ 

Kosova predviđeno oduzimanje imovinske koristi koja je pribavljena krivičnim djelom od pravne osobe pod 

slijedećim uvjetima: 1) da je učinjenim krivičnim djelom pribavljena protivpravna imovinska korist, 2) da je takvu 

korist pribavila pravna osoba i 3) da je krivično djelo učinila fizička osoba u ime, za račun ili u korist pravne 

osobe. 

VIII REHABILITACIJA I USLOVI ZA DOBIJANJE PODATAKA 

IZ EVIDENCIJE OSUĐIVANIH OSOBA 

1. Rehabilitacija 

Poslije izvršenja kazne osuđena osoba se vraća u društvo i uključuje u slobodan društveni život. 

Ali sa vraćanjem u društvo ona ne postaje odmah u potpunosti ravnopravan građanin sa ostalima. 

Dva faktora uvjetuju ovu neravnopravnost: 1) dejstvo posljedica koje povlači osuda i 2) stav sredine 

koja takvu osoba prima sa izvjesnom dozom podozrenja, nepovjerenja, bojaznosti, pa i mržnje. U 

kojoj će mjeri ta neravnopravnost biti izražena, zavisi od broja pravnih posljedica i njihovog obima 

dejstva, kao i od stava sredine prema činjenju pojedinih krivičnih djela. 

Ove pravne, moralne i društvene posljedice osude pogađaju osuđenika i psihološki i socijalnoekonomski. 

Njihovo psihološko dejstvo čini da se kod osuđenih razvijaju osjećanja nepovjerenja, 

poniženja, mržnje i prezrenosti, pa zajedno s tim i osjećanja manje vrijednosti. S druge strane, 

pravne posljedice mu ne omogućavaju da vrši pojedine poslove i da aktivno učestvuje u društvenim 

procesima što mu stvara socijalne i ekonomske teškoće. 

130

Te negativne posljedice usporavaju resocijalizaciju a u izvjesnim slučajevima mogu da imaju i 

negativno dejstvo na ponašanje bivšeg osuđenika. Da bi se otklonilo štetno dejstvo javila se ideja o 

rehabilitaciji kao kriminalno-političkoj mjeri za pružanje podsticaja osuđenoj osobi da se ubuduće 

primjerno vlada i da bude lojalan i koristan građanin društvene zajednice. Kroz rehabilitaciju se 

ostvaruje ravnoteža interesa društva i interesa osuđene osobe. 

Rehabilitacija se sastoji u ukidanju pravnih posljedica osude i brisanju osude tako da se osuđena 

osoba smatra neosuđivanim. Sa nastupanjem rehabilitacije prestaju da dejstvuju pravne posljedice i 

osuđena osoba stiče sva prava koja imaju i ostali građani. Njeno djelo se zaboravlja, a njeno ime se 

briše iz kaznene evidencije. U službenim ispravama ne pominje se da je bila osuđivana. Tako se 

stvara fikcija o neosuđivanosti osuđene osobe sa težnjom da se ona izjednači sa ostalim članovima 

društva. 

Razlikuju se dvije vrste rehabilitacije: 1) zakonska i 2) sudska rehabilitacija. Zakonska 

rehabilitacija nastupa po sili zakona, automatski sa protekom određenog vremena poslije izdržane 

kazne pod uvjetom da osuđena osoba za to vrijeme ne učini novo krivično djelo. Sudska 

rehabilitacija nastaje sudskom odlukom koja se donosi na molbu osuđene osobe po proteku 

određenog vremena od izdržane kazne. Sudska rehabilitacija je fakultativna. Da li će sud donijeti 

odluku o rehabilitaciji ili neće zavisi od njegove ocjene vladanja učinitelja krivičnog djela poslije 

izlaska iz kaznene ustanove i od njegovog odnosa prema radu i društvenim vrijednostima. 

Rehabilitacija u našem pravu 

Prema članu 87. stav 1. KZ Kosova osuđene osobe poslije izdržane, oproštene ili zastarjele 

kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim 

propisima i mogu sticati sva prava osim onih koja su im eventualno ograničena. Na isti način 

rehabilitacija se odnosi i na osuđene osobe koje se nalaze na uslovnom otpustu ako njihova prava 

nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu sa izdržavanja kazne. 

Rehabilitacijom se zapravo briše osuda i prestaju sve njene negativne pravne posljedice za 

osuđenog. Na taj način osuđeni se smatra neosuđivanom osobom. Dejstvo rehabilitacije se osnosi i 

na sporedne kazne koje još nisu izvršene. Pri tome se rehabilitacijom ne dira u prava trećih osoba 

koja su zasnovana na osudi. U izvjesnim slučajevima osuda može povlačiti pravne posljedice, tako da 

osuđena osoba za određeno vrijeme ne može vršiti određena prava. Tada se rehabilitacija javlja kao 

sredstvo za vraćanje tih prava osuđenim osobama prije nego što protekne rok njihovog dejstva. 

Tada se primjenjuje sudska rehabilitacija. 

Prema članu 87. stav 2. KZ Kosova, kazna će biti izbrisana iz evidencije osuđivanih osoba nakon 

isteka slijedećih rokova, po sili zakona, ako osuđena osoba u datom roku ne učini novo krivično 

djelo: 

1) sudska opomena i osuda kojom je učinitelj oslobođen od kazne brišu se po isteku roka od jedne godine od 

dana pravosnažnosti sudske odluke, 

2) uslovna osuda se briše poslije jedne godine od kad je isteklo vrijeme provjeravanja, 

3) kazna izdržana u režimu poluslobode se briše poslije jedne godine od dana izdražane kazne, 

zastarjelosti, amnestije, pomilovanja ili izmjene zakona, 

4) osuda na novčanu ili dopunsku kaznu se briše kad protekne tri godine od dana izvršene, zastarjele 

ili oproštene kazne, 

5) osuda na kaznu zatvora do tri godine briše se kad protekne rok od pet godina od dana izdržane, 

zastarjele ili oproštene kazne, 

6) osuda na kaznu zatvora od tri do pet godina briše se nakon osam godina od kad je izdražana, 

zastarjela ili oproštena, 

7) osuda na kaznu zatvora od pet do deset godina briše se nakon deset godina od kad je kazna 

izdržana, zastarjela ili oproštena, 

8) osuda na kaznu zatvora od deset do petnaest godina briše se nakon petnaest godina od kad je 

131

kazna izdržana, zastarjela ili oproštena, i 

9) osude na kaznu zatvora preko petnaest godina ili kazna dugotrajnog zatvora ne brišu se. 

Osude iz kaznene evidencije ne mogu se brisati za vrijeme dok traju izrečene mjere obaveznog. 

Danom ispunjenja navedenih zakonskih uvjeta, smatra se da je osuda iz kaznene evidencije 

automatski brisana. 

Sudsko brisanje osude ili sudska rehabilitacija znači da sud svojom odlukom na molbu osuđene 

osobe može (ali nije obavezno) brisati iz kaznene evidencije osudu ako je protekla polovina vremena 

propisana u članu 87. stav 2. KZ Kosova, i ako osuđena osoba za to vrijeme nije učinila novo krivično 

djelo (član 88. KZ Kosova). 

Prilikom odlučivanja o brisanju osude na molbu osuđenog, sud će voditi računa o vladanju 

osuđenog poslije izdržane kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od 

značaja za ocjenu o opravdanosti brisanja osude. Moguće je istovremeno brisanje više osuda jedne 

iste osobe ako su ispunjeni uvjeti za brisanje svake pojedine osude. Pri tome se osude iz kaznene 

evidencije ne mogu brisati za vrijeme trajanja mjera sigurnosti. Ako je u toku roka za brisanje osuda 

osuđenom izrečena kazna zatvora preko tri godine za novoučinjeno ili novootkriveno krivično djelo, 

onda se neće brisati ni ranije ni kasnije osude. Brisanjem osude iz kaznene evidencije ne postiže se 

ni pravno, ni faktički poništavanje osude odnosno krivične sankcije koja je obuhvaćena tom brisanom 

osudom. Brisana osuda ostaje faktički i dalje u kaznenoj evidenciji. Pravno dejstvo brisanja osude 

ograničava se na zakonom sužene mogućnosti davanja podataka iz kaznene evidencije o brisanim 

osudama. Brisanjem osude iz kaznene evidencije, prestaju i pravne posljedice osude. 

2. Davanje podataka iz kaznene evidencije 

U cilju zaštite osuđenih osoba i eventualnih zloupotreba, zakoni predviđaju da se podaci iz 

kaznene evidencije mogu dati samo sudu, tužiteljsvu ili ovlaštenim službenim osobama i to u vezi sa 

krivičnim postupkom koji se vodi protiv osobe koja je ranije bila osuđena; zatim, nadležnim 

organima za izvršenje krivičnih sankcija i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja 

amnestije, pomilovanja, uvjetnog otpusta ili brisanja osude. 

Na obrazloženi zahtjev ovi se podaci mogu dati i državnim organima, preduzećima i drugim 

pravnim osobama ako još traju određene pravne posljedice osude ili mjere sigurnosti ili ako za to 

postoji opravdan interes zasnovan na zakonu. Pri tome se podaci iz kaznene evidencije mogu davati i 

građanima kao dokaz o njihovoj osuđivanosti, odnosno neosuđivanosti ali samo ako su im oni 

potrebni radi ostvarivanja njihovih prava u inostranstvu. Inače, podaci o brisanoj osudi se ne mogu 

dati nikome. Zakon je takođe izričito odredio da niko nema pravo da od građana traži da podnesu 

dokaze o osuđivanosti ili neosuđivanosti. 

IX Zastarjelost 

Zastarjelost je pravna činjenica koja dovodi do gašenja krivične sankcije usljed proteka zakonom 

određenog vremena. Pošto se zastarjelost određuje od strane države putem pravnih propisa to se 

ona pojavljuje kao potpuno odricanje države od prava kažnjavanja zbog proteka vremena. 

Zastarjelost se daje u javnom interesu i njen je značaj višestruk. Primjenu zastarjelosti opravdava 

više razloga: 

1) izricanje krivičnih sankcija prema učinitelju poslije proteka dužeg vremena ne može da ostvari 

svoju svrhu koja se sastoji u preventivnom uticaju na druge da poštuju pravni sistem i da ne čine 

krivična djela odnosno da spriječe učinitelja da ponovo učini krivično djelo kao i da podstiče njegovo 

prevaspitanje. Naime, dobro vladanje učinitelja za to vrijeme daje dovoljno dokaza da se on popravio 

i prevaspitao. 

132

Zastarjelošću se on oslobađa straha od krivičnog gonjenja i kažnjavanja koji na njega vrši psihološki 

pritisak i onemogućava mu da se potpuno uključi u društveni život; 

2) protekom vremena pada u zaborav učinjeno krivično djelo, tako da se izricanjem i izvršenjem 

sankcija ne može sa stanovišta generalne prevencije uticati pozitivno na građane pa je primjena 

sankcije u ovakvom slučaju nekorisna. S druge strane, kod osoba pogođenih krivičnim djelom ovo 

čak može da izazove sjećanje na već zaboravljeni događaj, uzbuđenje i mržnju prema učinitelju čime 

se unosi poremećaj u novonastale društvene odnose i remeti povjerenje među građanima; 

3) protekom vremena za sudsko vjeće nastaju teškoće oko utvrđivanja, provjere i ocjene svih 

objektivnih i subjektivnih okolnosti djela; 

4) primjenom instituta zastarjelosti država vrši pritisak na organe krivičnog pravosuđa da budu 

ažurni i efikasni u otkrivanju, dokazivanju i kažnjavanju učinitelja krivičnih djela. Gubitak prava na 

kažnjavanje ne znači slabost i nedostatak, već naprotiv jačinu pravnog poretka. Zastarjelost je u 

uskoj vezi sa principom zakonitosti. 

Postoje dvije diobe zastarjelosti: 1) prema vremenu od kada počinje da teče zastarjelost, 

razlikuje se zastarjelost krivičnog gonjenja i zastarjelost izvršenje kazne i 2) prema dejstvu: 

relativna i apsolutna zastarjelost. 

1. Zastarjelost krivičnog gonjenja 

Zastarjelost krivičnog gonjenja (abolicija) postoji kada se poslije isteka određenog vremena od 

učinjenja krivičnog djela ne može preduzeti krivično gonjenje njegovog učinitelja. Vrijeme koje treba 

da prođe da bi nastupila zastarjelost naziva se rok zastarjelosti. Rok zastarjelosti je različito određen 

za pojedina krivična djela i zavisi od vrste i visine propisane kazne. 

U članu 90. KZ Kosova predviđeno je da se krivično gonjenje ne može preduzeti kad protekne: 

1) tridesetpet godina od učinjenja krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora; 

2) petnaest godina od učinjenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora duža 

od deset godina; 

3) desest godina od učinjenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora duža od 

pet godina; 

4) pet godina od učinjenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora duža od tri 

godine; 

5) tri godine od učinjenja krivičnog djela za koje se može po zakonu izreći kazna zatvora duža od 

jedne godine; 

6) dvije godine od učinjenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora do jedne 

godine ili novčana kazna. 

Ako je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj 

kazni. 

Rok zastarjelosti počinje da teče od dana kada je krivično djelo učinjeno, a to je dan kada je 

učinitelj preduzeo radnju činjenja ili kada je propustio da preduzme činjenje na koje je bio obavezan. 

Kod produženog i kolektivnog krivičnog djela rok zastarjelosti počinje da teče od dana kada je 

izvršena poslednja radnja koja ulazi u sastav produženog, odnosno kolektivnog krivičnog djela. Kod 

trajnog krivičnog djela zastarjelost počinje da teče od trenutka kada je prestalo protivpravno stanje. 

Za pokušano krivično djelo ovaj rok se određuje prema roku zastarjelosti za svršeno krivično djelo. 

Rok zastarjelosti za saučesnike isti je kao i za učinitelja djela. 

133

Obustava zastarjelosti 

Obustava (ili mirovanje) zastarjelosti znači da usljed izvjesnih okolnosti gonjenje ne može biti 

preduzeto ili ne može biti nastavljeno. Za vrijeme dok dejstvuju te okolnosti, rok zastarjelosti ne 

teče, a po njihovom prestanku, rok zastarjelosti se nastavlja. To znači da obustava zastarjelosti 

djeluje tako što za vrijeme dok postoje smetnje rok zastarjelosti ne teče i nastavlja se tek kada 

smetnje budu otklonjene. 

U pravnoj teoriji su poznate dvije vrste smetnji koje dovode do obustave roka zastarjelosti: 1) 

faktičke i 2) pravne smetnje. Faktičke smetnje su okolnosti stvarne prirode: okupacija, ratno stanje, 

stanje neposredne ratne opasnosti, vanredno stanje, poplava, požar, zemljotres, bjekstvo učinitelja 

krivičnog djela. Pravne smetnje su okolnosti pravne prirode: duševno oboljenje ili imunitet 

okrivljenog, prethodno rješenje pitanja ekstradicije. 

Ako je u učinjenju krivičnog djela učestvovalo više osoba, obustava zastarjelosti ima dejstvo 

samo prema onoj osobi na koju se odnosi smetnja za krivično gonjenje, dok u odnosu na ostale 

zastarjelost teče. 

Obustavom zastarjevanja krivičnog gonjenja rok zastarjelosti se povećava za onoliko vremena za 

koliko je trajala obustava. To može da ima za posljedicu znatno produženje ovog roka pa čak i 

mogućnost da učinitelj učini krivično djelo koje ne može uopće da zastari. Zato savremeno krivično 

pravo predviđa institut apsolutne zastarjelosti. 

Prekid zastarjelosti 

Prekid zastarjelosti znači da usljed postojanja zakonom predviđenih okolnosti rok zastarjelosti se 

prekida tako da prestankom tih okolnosti, on se ne nastavlja, već počinje da teče iznova. Krivični 

zakoni predviđaju dva razloga za prekid zastarjelosti (član 91. KZ Kosova): 

1) Zastarjelost se prekida svakom procesnom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi 

gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela. Radnju mora preduzeti organ nadležan za krivično 

gonjenje, a ona se može sastojati u bilo kojoj zakonom predviđenoj djelatnosti upravljenoj na 

određeno krivično djelo prema faktičkom, činjeničnom stanju stvari, kao što je npr. saslušanje 

svjedoka, uviđaj, vještačenje itd. Radnja treba da je preduzeta protiv određene osobe i u vezi sa 

određenim krivičnim djelom. Procesne radnje su one djelatnosti koje preduzimaju ovlašteni organi ili 

osobe (procesni subjekti) u cilju pokretanja, trajanja ili okončanja krivičnog postupka. 

2) Zastarjelost se prekida kad učinitelj u vrijeme dok teče rok zastarjelosti učini isto takvo teško ili 

teže krivično djelo. Za ocjenu težine krivičnih djela od značaja je propisana kazna u zakonu. Ako je u 

krivičnom djelu učestvovalo više osoba, prekid zastarjelosti postoji samo u odnosu na onu osobu 

protiv koje je preduzeta zakonska radnja nadležnog organa tj. koja je u vrijeme roka zastarjelosti 

učinila novo isto tako teško ili teže krivično djelo. Sa svakim prekidom, zastarjelost počinje ponovo 

da teče. 

Apsolutna zastarjelost 

Apsolutna zastarjelost znači nemogućnost krivičnog gonjenja kada protekne određeno vrijeme poslije 

učinjenja krivičnog djela bez obzira na obustave i prekide zastarjelosti. Prema članu 91. stav 6. apsolutna 

zastarjelost nastupa kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost 

krivičnog gonjenja. 

134

2. Zastarjelost izvršenja kazne 

Zastarjelost izvršenja kazne znači da se poslije proteka određenog vremena od dana pravosnažnosti 

presude izrečena kazna ne može izvršiti. Za nastupanje ove zastarjelosti potrebno je da je sud izrekao 

kaznu ali da se usljed nastupanja određenih okolnosti nije pristupilo izvršenju ili da je izvršenje usljed tih 

okolnosti prekinuto. Rok zastarjelosti izvršenja kazne se računa prema vrsti i visini kazne koja je izrečena 

pravosnažnom presudom. 

Ovi rokovi prema članu 92. KZ Kosova iznose: 

1) tridesetpet godina od osude na kaznu dugotrajnog zatvora, 

2) petnaest godina od osude na zatvor duže od deset godina, 

3) deset godina od osude na zatvor duže od pet godina, 

4) pet godina od osude na zatvor duže od tri godine, 

5) tri godine od osude na zatvor duže od jedne godine, 

6) dvije godine od osude na zatvor do jedne godine ili na novčanu kaznu. 

Izvršenje novčane kazne (kao sporedne kazne) zastarjeva kada protekne dvije godine od 

pravosnažnosti presude kojom je ta kazna izrečena. 

Zastarjelost izvršenja kazne počinje da teče od dana pravosnažnosti presude kojom je izrečena osim u 

slučaju opozivanja uvjetne osude kada rok zastarjelosti počinje da teče od dana kada je odluka o 

opozivanju postala pravosnažna. 

Obustava i prekid zastarjelosti izvršenja kazne 

Prema članu 93. KZ Kosova zastarjevanje kazne ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje 

kazne ne može preduzeti. Smetnje usljed kojih se ne može preduzeti izvršenje kazne mogu biti stvarne i 

pravne prirode. Prekid zastarjelosti izvršenja kazne nastupa preduzimanjem radnje nadležnog državnog 

organa radi izvršenja kazne kao što su: poziv osuđenoj osobi da se javi na izdržavanje kazne, raspisivanje 

potjernice za odbjeglom osuđenom osobom itd. 

Zastarjelost izvršenja dopunskih kazni i mjera obaveznog tretmana 

Prema članu 93. KZ Kosova zastarjelost izvršenja izrečenih dopunskih novčanih kazni nastupa nakon 

dvije godine od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna određena. Nadalje, zastarjelost izvršenja 

drugih dopunskih kazni nastupa nakon proteka pet godina od dana pravosnažnosti presude kojom su 

određene. I najzad, zastarjelost mjere obaveznog tretmana nastupa nakon proteka tri godine od dana 

pravosnažnosti presude kojom je ta mjera odrežena. 

Zastarjelost izvršenja mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom 

U pogledu zastarjelosti izvršenja ove imovinske mjere zakon ništa ne govori pa se imajući u vidu 

pravna shvatanja imovinskog prava uzima da ovo potraživanje zastarjeva u granicama općeg roka 

zastarjelosti svih obligacionih potraživanja utvrđenih sudskom odlukom, a to je rok od deset godina od 

dana kada je utvrđena imovinska obaveza. 

Apslutna zastarjelost izvršenja kazni i mjera sigurnosti 

Svi zakoni izričito određuju da protekom dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za 

nastupanje zastarjelosti izvršenja kazne ili mjera sigurnosti, nastupa apsolutna zastarjelost njihovog 

izvršenja što znači da se izrečene krivične sankcije ne mogu ni u kom slučaju izvršiti. 

135

3. Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne 

Zastarjelost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne i drugih krivičnih sankcija jesu opći instituti krivičnog 

prava pa se primjenjuju u odnosu na svako učinjeno krivično djelo, na svakog učinitelja i u odnosu na 

svaku izrečenu sankciju. Od ovog pravila postoji izuzetak. Tako članu 95. KZ Kosova je propisano da 

krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarjeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, 

ratnih zločina i za krivična djela za koja zastarjelost ne može da nastupi po međunarodnom pravu. Ovakvo 

rješenje je zasnovano na primjeni Međunarodne konvencije o neprimjenjivanju zakonske zastarjelosti za 

ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koju je OUN donijela 1968. godine. 

X AMNESTIJA I POMILOVANJE (OPROST KAZNE) 

1. Amnestija 

Amnestija se sastoji u opraštanju kazne učinitelju krivičnog djela koje se daje putem akata najviših 

organa državne vlasti. S obzirom na dejstvo, razlikuje se dvije vrste amnestije: 1) oproštaj od kazne koja 

je pravosnažno izrečena (amnestija u užem smislu) i 2) oslobođenje od krivičnog gonjenja i kažnjavanja 

(amnestija u širem smislu ili abolicija). Ona predstavlja opći osnov za gašenje krivične sankcije jer se može 

odnositi na sva krivična djela, sve učinitelje i sve izrečene kazne. To gašenje kazne može biti potpuno ili 

djelimično zavisno od toga da li je kazna oproštena u cjelosti ili djelimično. 

Amnestija zapravo znači predavanje zaboravu (amnestia - grč. zaboravljanje) krivnje neke osobe 

ili oproštaj od kazne koju krivnja povlači. Njena primjena prestavlja izuzetak od pravila da je 

pravično da svaki učinitelj krivičnog djela dobije zasluženu kaznu. Na taj način se ona javlja i djeluju 

jače i od samog zakona (koji propisuje kaznu za učinjeno krivično djelo) i od same sudske odluke 

(kojom je ova kazna izrečena). Amnestija je stari institut koji je poznat još u rimskom i 

srednjevjekovnom pravu. I pored brojnih prigovora, njenu primjenu opravdava niz razloga: 1) uvijek 

postoji mogućnost da u izvjesnim slučajevima sud donese pogrešnu presudu zasnovanu na zabludi o 

okolnostima ili na osnovu lažnih iskaza učesnika u postupku pa se amnestija javlja kao vanredno 

korektivno sredstvo za otklanjanje nepravedne osude, 2) moguće je da usljed promijenjenih 

društvenih uvjeta i prilika učinjeno krivično djelo izgubi svoju društvenu opasnost pa bi bilo 

nepravično kazniti učinitelja takvog djela, 3) razlozi humanosti ili društveni, državni i politički razlozi 

mogu zahtjevati da se nekim osobama da oproštaj za djelo koje su učinile i 4) amnestija predstavlja 

vanredno podsticajno sredstvo za dobro vladanje i samoprevaspitanje osuđenika pa predstavlja 

nagradu posebne vrste za primjerno vladanje osuđenika. 

Davanjem amnestije ne dira se u prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi. Osobe koje su 

oštećene krivičnim djelom imaju prava da traže naknadu dosuđene štete, povraćaj oduzete stvari. 

Međutim, kod abolicije budući da ne postoji donijeta osuda za krivično djelo, u pravnoj teoriji se 

opravdano postavlja pitanje da li se time povređuju prava trećih osoba, koja proizlaze iz učinjenog 


Amnestija je akt u formi zakona kojim se neodređenom broju osoba daje oslobođenje od 

krivičnog gonjenja, potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja kazne, zamjenjuje izrečena kazne 

blažom kaznom ili brisanje osude (član 96. KZ Kosova). 

Tri su osnovna elementa amnestije: 1) akt najvišeg predstavničkog tijela, 2) odnosi se na 

individualno neodređen broj osoba i 3) sastoji se u oslobođenju od krivičnog gonjenja, djelimičnog ili 

potpunog oslobođenja od izvršenja kazne, zamjeni izrečene kazne bažom kaznom, brisanju osude ili 

ukidanju određenih pravnih posljedica osude. 

Amnestiju daje najviši predstavnički organ - Parlamentarna skupština Kosova. Određivanje 

osoba na koje se odnosi amnestija može biti izvršeno na više načina: 1) mogu biti navedena krivična 

136

djela na čije se učinitelje odnosi amnestija, 2) može se dati amnestija određivanjem vrste i visine 

izrečene kazne i 3) može se amnestija dati s obzirom na određeno krivično djelo i određene iznose 

izrečene kazne. 

Oslobođenje od krivičnog gonjenja (abolicija) onemogućava započinjanje ili nastavljanje 

krivičnog postupka. U slučaju donošenja akta o aboliciji, krivični postupak se obustavlja ako je 

započet, a osobe koje su obuhvaćene abolicijom puštaju se iz pritvora na slobodu. Abolicija se može 

dati u svim fazama postupka sve do pravosnažnosti presude. Njeno dejstvo je najjače, jer ne dolazi 

do osude tako da učinitelj djela ne snosi nikakve pravne posljedice, niti se djelo za koje je data 

abolicija može uzeti kao osnov za povrat. 

Amnestijom se može dati potpuno ili djelimično oslobođenje od kazne. Potpuno oslobođenje od 

izvršenja kazne obuhvata sve kazne (glavne i sporedne). Djelimično oslobođenje od kazne obuhvata 

samo neke od kazni ili dovodi do smanjenja kazni. Amnestijom se može zamjeniti izrečena kazna 

blažom vrstom kazne, ali se bezuvjetna kazna ne može zamijeniti uvjetnom osudom. Najzad, 

amnestija se može odnositi na brisanje osude ili ukidanje određenih pravnih posljedica osude tako da 

osobe stiču sva prava koja su im osudom po sili zakona oduzeta. 

2. Pomilovanje (oprost kazne) 

Posljednji opći osnov za gašenje krivične sankcije je pomilovanje. To je akt u formi odluke 

(rješenja) koji donosi najviši organ vlasti – suveren – Predsjednik, kojim se poimenično određenim 

osobama daje oslobođenje od krivičnog gonjenja, potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja 

kazne, zamjenjuje izrečena kazna blažom kaznom ili se određuje brisanje osude (član 97. KZ 

Kosova). 

Tri su osnovna elementa pomilovanja: 1) daje ga zakonom određeni najviši organ državne vlasti, 

2) odnosi se na poimenično određene osobe i 3) sadržina pomilovanja se sastoji u oslobođenju od 

krivičnog gonjenja, potpunom ili djelimičnom osolobođenju od izvršenja kazne, u zamjeni izrečene 

kazne drugom kaznom ili brisanju osude. 

Dejstvo pomilovanja je jače i od same sudske odluke (presude kojom je izrečena krivična 

sankcija) pa čak i od samog zakona budući da ništi i derogira njegove odredbe o kažnjavanju 

učinitelja krivičnog djela. Primjenom ovog instituta se mijenja sudska odluka, ali se ne dira u njenu 

pravnu snagu, pravnu moć, u njenu zakonitost, u tvrđenje da je određena osoba učinila krivično 

djelo. Budući da se odnosi na određene osobe, to je pojedinačni, personalni, individualni akt, a ne 

normativni akt kojim se stvara situacija za neodređeni broj osoba unaprijed. 

Postupak za pomilovanje pokreće se po službenoj dužnosti ili na molbu osuđene osobe odnosno 

drugih zakonom tačno navedenih osoba. Po službenoj dužnosti pokreće se postupak za aboliciju, ali 

se može dati pomilovanje i kad nije proveden postupak za davanje pomilovanja. Pomilovanje se 

može odnositi na svako krivično djelo bez obzira da li se ono goni po službenoj dužnosti ili po 

privatnoj tužbi. Njime može biti obuhvaćena svaka kazna izrečena učinitelju krivičnog djela, ali se ne 

može odnositi i na vaspitne mjere. Zakon izričito ne predviđa da se pomilovanjem osuđeni može 

osloboditi od uvjetne osude, iako bi to bilo logično kada se već ovim aktom učinitelju može dati 

potpuno ili djelimično oslobođenje od kazne. Pomilovanjem se može odrediti ukidanje ili kraće 

trajanje mjere sigurnosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti. Davanjem pomilovanja ne 

dira se u prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi. Pravno dejstvo pomilovanja je šire nego 

dejstvo amnestije: 1) amnestijom se ne može kazna zamijeniti uvjetnom osudom što je 

pomilovanjem moguće i 2) amnestijom se samo ukidaju pravne posljedice osude ali se ne može 

skratiti vrijeme njihovog trajanja što je pomilovanjem moguće. 

137

KRIVIÈNO PRAVO - universiteti aab

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?