Da li bi svet bio drukčiji da ideje Milovana ... - Veselin Pavlićević

Da li bi svet bio drukčiji da ideje Milovana Đilasa nisu anatemisane?
Poštovani,
Zahvaljujem se organizatoru ove Tribine što me pozvao i pružio mi priliku
da govorim o neobičnom čovjeku i rijetkoj, gotovo atipičnoj političkoj
pojavi barem kad su naši politički i kulturni prostori u pitanju. Sa druge
strane, ova Tribina nosi i mnogo dublji i značajniji smisao. On se ogleda u
početku “skidanja prašine” sa sjaja jedne od najznačajnijih revolucionarnih i
liberalnih političkih mislilaca druge polovine prošlog vijeka kod nas. Bilo da
je u pitanju Crna Gora, bilo da je u pitanju Srbija, bilo da su u pitanju i drugi
prostori bivše Jugoslavije. Van granica bivše zajednice, Milovan Đilas je
uvijek imao i ima visoko hijerarhijsko mjesto u revolucionarnoantifašističkom,
s jedne, i u liberalnom disidentstvu, s druge strane.
Veliki narodi trajno njeguju i nezaboravljaju svoje zlatne korijene i kosti
kojima, kako je govorio jedan samouki crnogorski pisac i uz to veliki junak,
“na grobu svijetli istina”. Milovan Đilas je u nas bio jedan takav korijen. On
se cijelog i burnog svog života borio da uvede, prvenstveno narode Crne
Gore i Srbije a i ostale jugoslovenske narode, u red demokretskih i modernih
naroda svijeta. Nije uspio. Ipak, pregnuće ravno Vladičinog stiha o značaju
početka i ljudskoj vrijednosti i veličini.
Milovan Đilas je rođen u Crnoj Gori ali je cijeli život proveo u Beogradu ili
u okolini Beograda po raznim zatvorima. Kao slavni liberalni disident
Milovan Đilas je mogao da živi gdje god hoće i kako god hoće. Od Prinstona
do Londona, Pariza, Rima i dalje. Ipak, izabrao je svoj centar, Beograd.
Svako drugo prebivalište za njega bilo bi bjekstvo od sebe i kukavičluk za
sobom. A on nije bio karakter koji zna da ustukne i moral koji zna da utihne.
Naprotiv. Što je pritisak na njega bio veći on je bio sve buntovniji, otporniji i
kameniji. Prosto, takva mu je bila genetika.
O Milovanu Đilasu se veoma malo zna u nas a i ono što se zna je krajnje
površno, skraćeno, suženo a nadasve zlonamjerno i klevetničko. Naročito u
Crnoj Gori. Ni Srbija nije daleko. On je uvijek tumačen “po službenoj
dužnosti” od kada je sišao sa vlasti januara 1954. godine. Ubrzanje, frontalni
i rafalni institucionalni i naručeni “jedinačni” javni i diskrecioni napadi na
Milovana Đilasa su počeli naročito poslije 1957. godine i objavljivanja u
1

inostranstvu (SAD) njegove najslavnije knjige “Nova klasa”. Svi bi ti napadi
na njega bili u redu, samo da je “krunski svjedok” imao pravo na javni
odgovor.
Službena tumačenja Milovana Đilasa su uvijek bila “grohotno smiješna” a
sudske presude pravni sumrak, farsa i stid. Negdje je rečeno da se sloboda
ne smije hapsiti. Možda je to jedan od prvih zaključaka o današnjoj temi kad
je riječ o Milovanu Đilasu i njegovom anatemisanju. Posledice su danas
jasno vidljive i ko zna da li su naši civilizacijski propusti i zaostajanje za
vremenom i njegovim ubrzanjem, uopšte više nadoknadivi. Plašim se da naš
“uglomjer” društvenog razvoja i ekonomskog rasta bilo Crne Gore, bilo
Srbije i drugih ex-YU prostora je smjer kontra istorijske kazaljke.
Oni koji i malo poznaju staru Crnu Goru, dakle Crnu Goru do početka XX
vijeka, znaju da je Vladika Petar I Petrović - Njegoš strašio Crnogorce
kletvama i tako nastojao da upravlja, smiri i vlada buntovnom Crnom
Gorom. Gotovo 200 godina kasnije, Milovan Đilas je strašio Tita i njegovu
“novu klasu” istom metodologijom ali idejom o potrebi za slobodom i
demokratijom u Jugoslaviji. I ništa drugo i ništa više Milovan Đilas nije
uradio, ako to nije sve. Tita nije bilo lako strašiti i uplašiti. On je prvi u
Revoluciji pa i daleko prije nje shvatio što je vlast i kako se ona totalno
čuva. Prosto, u uništenju politike, Tito je bio genije. Nije to lako, poraziti
sve i stvoriti tišinu oko sebe i “netalasanje”. Prvi koji je smio da “pisne” Titu
bio je Milovan Đilas. Svi drugi “drugovi i drugarice” su zavjerenički ćutali i
tražili funkcionersku sigurnost i ambasadorske položaje. Gotovo svi ratni
“drugovi i drugarice” i poratna tada već gospoda, Đilasa su se lako odrekli.
Bježali su od njega kao od infekcije ali kad je pao s vlasti. Prije toga su
mnogi od njih imali ulogu istaknutih aktivnih slugu.
Možda će neko večeras od vas studenata i onih koji to nijesu, poslije ovih
par uvodnih riječi javno reći ili u sebi pomisliti “pa pretjerao si, Crnogorac”.
Nijesam. Mjerilo strasti i sebe u njoj nije vlast –kako je organizaciju
Jugoslovenskog društva razumio i praktikovao Tito - već sloboda, vladavina
prava, demokratija, nacionalna i razna druga prava – kako je nefikcijsku
organizaciju društva razumio i širio koliko je mogao i znao Đilas.
Milovan Đilas je bio rijetka mjera revolucionarno-antifašističke i liberalnodisidentske
strasti. A ništa se veliko i važno za čovjeka, društvo pa i šire ne
može uraditi bez strasti. Uz strasnost Milovan Đilas je bio materijalno i
moralno obrazac nepotkupljivog i neucjenjivog čovjeka. Prezirao je
2

profesionalne revolucionare i njihov sitnosopstvenički entuzijazam. Takav je
bio i kad su Dedinjske vile bile u pitanju i kad su privilegije ili funkcije bile
u pitanju. Sam sebi je bio mjera stvari. Par dana prije nego je napustio vlast,
Tito ga je pokušao moralno korumpirati mjestom predsjednika Narodne
skupštine FNRJ. Nije uspio. Prosto Đilas nije želio da bude dio lutkarskog
pozorišta.
Što se god danas čita od Milovana Đilasa, lako se vidi intelaktualna novost a
daleko iznad svega društvena odgovornost u njegovom promišljanju. I
upravo tog novog, tradicionalna, isključiva, jednoumna, jednosmjerna,
sužena, skraćena društva kao što su naša, pa još uz to i ideološkokomunistička,
se refleksno plaše. Čak šta više sve ono što je “drukčije” ili
“drugojačije” smatraju apriornim društvenim i ličnim zlom. Naročito u
Crnoj Gori. Ni Srbija nije daleko. Uzećemo samo primjer 17 njegovih
anatemisanih “Borbinih članaka” ne računajući članke iz časopisa “Nova
misao” ili “Anatomiju jednog morala” ili esej “Savremene teme”. U svima
njima a naročito u “Borbinim člancima”, Đilas razvija nove nadogmatske
ideje početkom 50-tih godina. “Borbini članci” su izlazili krako. Samo 57
dana, od 1. XI 1953. godine do 7. I 1954. godine. Vrijeme kratko ali i
dovoljno da dogma u nas i u svijetu bude snažno uzdrmana i načeta. Tu je
istovremeno i bio kraj revolucionarno-političke karijere Milovana Đilasa, s
jedne strane. Ali i, s druge strane, to je bio početak Đilasovog postupnog
prevrednovanja u liberalno disidentstvo u otporu fikciji koju je Titova vlast
narodu navukla.
Đilas je u “Borbinim člancima” –a to je važno za današnju temu da li bi
svijet bio drukčiji da anatema nije bačena na Milovana Đilasa – ispod
ideologije prvi ugledao “žive ljude” i zavirio u njihove svakodnevne muke i
probleme. Ispod komunističke ideologije kao i svake ideologije i maske,
ljudi su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni, zapostavljeni. Oni su bili
obezličena statistika koja se u partijskoj propagandi nazivala “masa”. Masa
koja se neprekidno miješala uz uslov da se ništa ne smije promijeni.
(Miješanje se partijski-lukavo najčešće nazivalo “društveno-svojinske
reforme u izgradnji osnova socijalizma u Jugoslaviji”.)
Vjerovatno prvo što je u “Borbinim člancima” zaključio Milovan Đilas jeste
da Lenjinov koncept socijalizma ipak nije uništio ljude. Zdravi su, srećom.
To je važno ali ne i društveno i civilizacijski dovoljno. U “Borbinim
člancima” anatemisani Milovan Đilas se suprotstavio crvenom točku “nove
klase” usmjerenom ka kočenju vremena i prostora i njegovom netalasanju i
3

pozicionom nemijenjanju. Novinska zaostavština “Borbinih članaka” je
prvo veliko svjedočenje čovjeka iz samog vrha vlasti kuda vodi vlast kad se
narodu amputira sloboda. Sve je kasnije eruptiralo i urušilo se. Sad znamo
kada i kako. Đilasa su u vrijeme “Borbinih članaka” svi čitali, ali niko nije
smio da ga razumije ili nadaj bože opravda. Čak naprotiv, autor i članci su
anatemisani. Tiraž “Borbe” sa 30.000 dnevno prodatih primjeraka, koliko se
“Borba” do pojave Đilasovih “članaka” prodavala, skočio je na preko
300.000. Dakle, deset puta. Slično je bilo i sa “njegovim” časopisom “Nova
misao”. Ova statistika je bitna i veoma važna jer se iza nje kriju dublji
razlozi skokovite čitanosti “Borbe” širom Jugoslavije. Jednostavno rečeno
iza statistike se krila “glad” naroda za slobodom.
U “Borbinim člancima” značaj je u početku, moralu ali i u “krunskom
svjedoku”. Poznato je da je Milovan Đilas imao partijsku knjižicu broj 4
(četiri). U hijerarhiji vlasti, to je značilo četvrto mjesto odozgo u
raspolaganju svojine u materijalnom i svakom drugom pogledu. Broj
partijske knjižice je bilo isto što i danas katastarski posjedovni list. Đilas se
odrekao “posjedovnog lista” i bogatstvo slobode pronašao u zatvoru. Tako
rade rijetki.
Đilas u anatemisanim “Borbinim člancima” kritikuje, opominje, predlaže,
suprotstavlja se dojučerišnjim “drugovima i drugaricama” iz vlasti. Time je
masovno stvarao svoje neprijatelje ali i neprijatelje slobode. Stati ispred
“crvenog točka istorije” i suprotstaviti mu se, kako je kasnije pisao
Aleksandar Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo
njega ali je i on lomio točak. Serijom “Borbinih članaka” (ne računajući
članak “Nordijski san” koji je izašao 29. I 1954.g. u “Novoj misli”) Đilas je
jednu svoju istoriju zaklopio. Počeo je otvaranje i stvaranje druge, nove
disidentsko-zatvorske karijere koja je trajala sve do njegove smrti 1995.
godine. Teško je reći koja je istorija značajnija.
Mnogi danas kažu da je u “Borbinim člancima” anatemisani bio u pravu ali
je suviše “rano propjevao”. To je lažni stav i providna zamka protivnika
slobode i ćutologa. To je pokušaj moralno poražene kulturne i političke elite
koja nije smjela da podigne glavu i vidi buduću tragediju “iza brda” koja se
završila 90-tih godina prošlog vijeka. Znamo kako tragično i sramno.
Političari i intelektualci su sve skresali ”u brk” voljenom Titu i odrekli ga se
- kad je vuk bio mrtav. Jedan ovdašnji pisac je fino i tačno primijetio “da je
trijumf Vođe isto što i poraz naroda” (Mirko Kovač). Ipak, to je izvedeni,
usputni, kolateralni dio istine. Dublji je u trijumfu vođe kao porazu
4

inteligencije, njene elite i njenog morala. Uz izuzetke i ovdje večeras
prisutne. Inteligencija je, inače, podložna moralnoj i materijalnoj korumpciji
u svakom društvu. Naročito je opasna moralna korupcija. Tu korupciju je
teško iskorijeniti. Ona brzo postane i sraste kao dio sitema i postane dio
organizovanog društvenog laganja što je Đilas osjetio na svojoj koži.
Moralna korupcija stvara trule društvene temelje. Na takvim osnovama ništa
stabilno se ne može primiti osim anatema. Naročito ako je bačena sa vrha
vlasti a uz bacanje bacač podigne obrva i ispruženi desni kažiprst iza kojeg,
zna se, stoji milicija kao što je primijenjeno u “slučaju Đilas”.
Za svaku vrstu kritike i stvaralaštva –a za Đilasovo političko liberalno
disidentstvo posebno – potrebni su univerzalna vizija, strast, moral, hrabrost
i kamena javna upornost. Đilas je sve to posjedovao. I to tim, hijerarhijskim
redom. Jedini u nas. Prvi u Crnoj Gori poslije Marka Miljanova. I kad sam
već kod ovog drugog, niko nije imao tako veliki uticaj na Đilasa kao Marko
Miljanov. Veliki ljudi su rezistentni na uticaje i možda su zato veliki. Od
Marka mislim da Đilas nije mogao a niti želio, niti smio da utekne. Marko je
bio veliki nacionalni disident u herojskoj istoriji Crne Gore. Đilas je bio
veliki internacionalni disident iz čijeg se “šinjela” razvila kultura modernog
otpora i disidentstva u XX vijeku u svijetu. Bez liberalnih disidenata,
totalitarni svijet bi trunuo neuporedivo duže. A poznato je da se na
dugotrajno ropstvo ljudi mogu da adaptiraju i sviknu a biološki znaju i da
dugo vegetiraju i opstanu. Ako je takav “opstanak” ikakav život.
Kad bi neki pažljivi i strpljivi čitalac ili još bolje izdavač knjiga, u
anatemisanoj knjizi Milovana Đilasa “Nova klasa”, riječ “nova klasa”
zamijenio ili precrtao sa riječju “tajkun”, vjerujem da bi izdanje “starenove”
Đilasove knjige ponovo bio bestseler 1 . Komunistička “nova klasa” (i
njen način nastanka i opstanka na vlasti) i današnja post-komunistička “klasa
tajkuna” (i njen način nastanka i opstanka na vlasti) gotovo da nemaju
razlika. Ima manje ili više nijansi. Ali osnova im je “đilasovska” u
tumačenju. Isti su im individualni i grupni ciljevi, načini vladanja, načini
nastanka “odozgo”iz revolucije, horizontalni, tajni i sakriveni položaji vlasti,
socijalno porijeklo, diskreciona moć, načini likvidacija neprijatelja, prijatelja
i konkurenata, obim propagande itd. Razlika je što su jedni došli na vlast iz
“rurarnog” a drugi iz “urbanog” ambijenta, ambijenta asfalta.
1 Da podsjetim, knjiga Milovana Đilasa „Nova klasa“ prodata je u preko tri miliona primjeraka širom
svijeta i svrstana na 27. mjesto po važnosti knjiga u XX vijeku koje su bitno uticale na preoblikovanje
modernog svijeta.
5

Civilizacija u civilizaciji koja se zove Kina, proživjela je 40-tak godina
prošlog vijeka vrijeme totalnog mraka koji je bio obojen crvenom bojom.
Prevrednovanje i reformu njihovog društva i evolutivni 20-to godišnji
izlazak iz čaure komunizma s pravom se pripisuje mudracima Deng Hsiau
Pinu i Ču En Laju, vodećim članovima KP Kine. Danas je Kina moderna
regionalna pa i planetarna sila. Traži izgubljeno mjesto u svijetu koje je
imala prije 6.000 godina. Deng Hsiao Ping ima muzej u svom rodnom gradu.
Itekako ga je zaslužio. Posjetilac muzeja mi je pričao da je u njegovoj radnoj
biblioteci bila knjiga “Nova klasa”. Mudri Kinez je, dakle, čitao knjigu
Milovana Đilasa. Tako rade normalni i odgovorni ljudi i društva koji koriste
iskustvo drugih. Knjiga je bila štampana u 100.000 primjeraka u Kini i
podijeljena tzv. “partijskim ešalonima” najprije vojnim na upoznavanje.
Deng Hsiao Ping se brzo navikao na nove misli i život a to je tražio i od
“partijskih ešalona”. Kod nas je gotovo sve išlo suprotno. Đilas se
anatemisao i “čuvao” u zatvoru poslije Drugog svjetskog rata preko 9
godina. Bilo je razmišljanja u vrhu vlasti da se anatemisani “prirodno”
likvidira. Inteligentni Tito i Ranković su inicijativu odbili.
I prije Đilasa bilo je oštrih kritičara i satiričara komunizma. Đilas je bio
iznad njih ne zato što je došao iz vrhu vlasti ili što je bio obrazovaniji ili
inteligentniji od njih, već zato što je osjećao dublje, suptilnije i –ono što je
naročito značajno - odgovornije. Baš kao i Orvel u “1984”-oj. I upravo ovo
djelo Đilasu je poslužilo kao lično mjerenje trajanja jedne fikciju unaprijed
15 godina. Orvelova žilet oštra satira u dubljem sloju zadire u samu suštinu
modernog društva pa čak i u ljudsku prirodu. Orvel je suptilan, ne priznaje
neizbježnost i slučajnost. Đilas takođe. 23. marta 1969. godine u “The New
York Times Magazine” Đilasu je objavljen tekst o razvojnim trendovima
jedne ideologije. Tekst nosi “orvelovski” naslov “1984. će postojati više
različitih komunizama”. Sam naslov je dovoljan da objasni sve. Sumrak
komunističke ideologije završiće se njenom smrću, navodi Đilas; moderno
zapadno društvo će biti rezinstentno na ideju o savršenom društvu;
proleterski internacionalizam završiće u nacionalnim okvirima; društvu
fikcija neće nedostajati ni komunizma pravoslavne vjere; komunizam će
popucati i urušiti se. Dalje da ne nabrajam. Sve je ispalo tako kako je
anatemisani predviđao.
Možda je mana ovog skupa što organizator nije podijelio svim učesnicima
Tribine kratko pismo koje je Milova Đilas uputio Titu 20. marta 1967.
godine a tiče se budućnosti Jugoslavije. Pismo ima svega dvije i po stranice.
Lako za fotokopiranje i dijeljenje. Tito ga je pročitao. Đilas je bio odgovoran
6

prema sebi i nikad prvenstveno sebe nije lagao i sebe izdao. Sve drugo je
izvedeno pa i pismo o kome će biti par riječi u jednoj liniji. U pismu
anatemisani konstatuje marta 1967. godine da (citat) “SKJ više nije niti
može biti partija negdašnjeg tipa….idejno jedinstvo i monolitnost su
razorenui…..težnje ka većoj samostalnosti republika…..jačaju gledanja koja
Jugoslaviju smatraju privremenom, vještačkom tvorevinom….Komunizam
je u raspadanju kao međunacionalni pokret…..mi smo u tom pogledu na
prekretnici……budućnost –da ne kažem opstanak- Jugoslavije kao države
postaje nesiguran pa samim tim i od najveće važnosti……Federaciju je
zahvatio proces dezintegracije koji se za sada pretežno ispoljava u jačanju
republičkih partijskih i drugih birokratizama…..Odnosi se kreću u tom
pravcu da mnogi ljudi već smatraju da treba birati između Jugoslavije i
slobode. Bojati se da će se mnogi privoleti isključivo svojoj užoj nacionalnoj
zajednici, a možda i iluziji, da će tim putem doći do slobode……uveren sam
da biše naši narodi i u slobodnom, dobrovoljnom spajanju sa okolnim
svetom bili jači i ravnopravniji ako bi ih predstavljala zajednička država. Ali
tu državu treba pripremiti za takve neminovnosti”. (Kraj citata.) Ali,
zaključuje na kraju pisma Đilas (citat) “Niko ne može državniku (misli se na
Tita –V.P.) uliti osećanje istorije……..kakve su bile Četrdesetprva i
Četrdesetosma……Trenuci koje preživljavaju naši narodi do te mere su
životno važni da pred njima blede lične sudbine, naklonosti i omraze a i
svake ideološke sheme i granice.”(kraj citata) Tito je ovo pismo samo
uredno arhivirao a kabinet mu dao arhivski broj. Ništa Titu nije prijenulo.
Fakturu smo kasnije svi mi platili. Nažalost, i po najviše Srbija i Srbi uz
Bosnu i Hecegovinu.
Đilas je vidio dramu i tragediju kod nas “iza brda”. Time bi zaključili u
predmetnoj temi Tribine da Đilas nije bio samo intelektualac. On je bio
mudrac. Ali odgovorni, borbeni i javni mudrac koji je umom „svica” vidio
jugoslovensku sudbinu u opasnim nacionalnim krhotinama. Partija se
raslojila horizontalno, “nova klasa” i tajkuni su podijelili karte kao kečeve iz
rukava narodima i nova-stara istorija je mogla da počne. I počela je 90-tih
godina. Da li smo mi ostali van moderne istorije vidjećemo za koju desetinu
godina ili kasnije. Moderni, prvenstveno Evropski svijet jeste na našem
horizontu ali rekao bih, kao u jednoj ruskoj šali o komunizmu koji se Aljioši
ukazao na hoprizontu, što se horizontu mi više približavamo toliko se on
udaljava od nas. Anatemisani Đilas se toga plašio. A i meni je hladno.
Eto toliko. Hvala.
7

Beograd, 11. maj 2011. godine
Veselin Pavlićević
Filozofski fakultet
Beograd
8