Postupak medijacije - Alan Uzelac

PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
IZBORNI PREDMET
IZVANSUDSKO RJEŠAVANJE SPOROVA
OGNJENKA MANOJLOVIĆ
Tok postupka medijacije
PROF.DR.SC. ALAN UZELAC
MENTOR
SVIBANJ, 2005.

SADRŽAJ
1. UVOD....................................................3
2. OSNOVE MEDIJACIJE.......................................5
3. TOK MEDIJACIJE..........................................6
4. OKONČANJE POSTUPKA.....................................10
5. ZAKLJUČAK..............................................13
6. LITERATURA.............................................15
2

1. Uvod
Vjerojatno je najjednostavnije medijaciju definirati kao
postupak posredovanja između dvije strane, a u kojemu
sudjeluje i treća, neutralna strana. To je proces čiji je cilj
pomoći strankama koje pristanu na mirenje riješiti spor
postizanjem zajedničkog dogovora. Za razliku od arbitraže,
gdje je arbitar ovlašten presuditi, medijator nema pravo
strankama nametnuti nagodbu. Nagodba je, kao završetak
medijacije, moguća samo ako se stranke u postupku slože oko
svih pitanja zbog kojih su pristali na postupak medijacije.
Iako može zvučati poprilično jednostavno, medijacija se
sastoji niza aktivnosti 1 koje provodi medijator u suglasnosti
sa strankama. Upravo stoga što medijacija nije striktno
određen postupak te ga stranke mogu suglasno prilagođavati
vlastitim željama (unutar zakonom definiranim granica) nije
moguće uspostaviti jedinstven model postupka medijacije koji
će se u svakom pokrenutom postupku dosljedno slijediti. Iako
se ovakva otvorena, neformalna koncepcija postupka može
percipirati kao opasnom po njene sudionike, zapravo je
odgovarajuća potrebama 'tržišta' medijacije (prije svega onih
koji pristaju na medijaciju). Među potrebe stranaka koje ulaze
u postupak medijacije možemo svrstati i jednostavnost
postupanja, brzinu, mogućnost prilagođavanja postupka
vlastitim potrebama, mogućnost većeg utjecaja na tijek
postupka i 'vlasništva' nad konačnim rješenjem spora-nagodbom.
Članak 5. Zakona o mirenju definira da je izmiritelj dužan
djelovati nepristrano i jednako postupati sa svakom strankom u
sporu. Prema članku 7. on može bilo kada tijekom postupka
iznositi prijedloge o nagodbi kojom bi stranke mogle okončati
spor, uključujući i tekst takve nagodbe, ali i da će u
1 Korištenje termina 'stadij' u smislu definiranja onoga što se odvija u postupku medijacije bi možda tom
postupku nepotrebno pripisalo formalnu prirodu stadija koji se javljaju u građanskom parničnom postupku.
3

oblikovanju i izradi nagodbe sudjelovati tek na zahtjev
stranaka (članak 10. Zakona o mirenju). Iako je medijator
prema tome treći, nepristran i na prvi pogled umanjenog
značaja u pogledu utjecaja na konačni rezultat medijacije,
ipak ne možemo zamisliti da u stvarnom postupku medijacije
medijator neće koristiti mogućnost uvjeravanja stranaka i
suzdržati se od aktivnije sugestije ukoliko se takva uklapa u
dane okolnosti postupka. Osim toga, budući da se stranke
moraju dogovoriti oko izbora medijatora ili tijela za
imenovanje koje će imenovati konkretnog medijatora, on će
imati o određeni autoritet nad strankama. Doduše, koncept
snažnog autoriteta medijatora je puno vjerojatniji u slučaju
međunarodnih medijacijskih postupaka između različitih država
gdje je u pitanju spora značajan i ulazak u sami postupak
medijacije. Često će se u takvim postupcima medijacije u
kojima su i stranke i medijator međunarodnog karaktera
govoriti o medijaciji uz pritisak: rijetko će neka od stranaka
nastojati ometati postupak medijacije te će se stoga više
truditi oko postizanja nagodbe.
Prije nego što i pomislimo na međunarodnu medijaciju, ili
medijaciju uopće, bitno je napomenuti zašto uopće postoji
potreba za medijacijom. Neke od potreba stranaka su spomenute-
kontrola nad postupkom u rukama stranaka, mogućnost kreiranja
vlastitog rješenja, ali nije zanemarivo i to da u postupku
mirenja nema instance koja jednu stranku proglašava
pobjednikom, a drugu gubitnikom. Uz to, medijacija pruža
mogućnosti istraživanja pozadinskih uzroka spora ili konflikta
čime se može izvršiti prevencija daljnjih sporova u odnosu
među strankama.
4

2. Osnove medijacije
Može se reći da medijacija uvijek uključuje nekoliko
elemenata: vođenje procesa, poboljšanje komunikacije među
strankama, razvijanje nagodbe i razjašnjavanje stajališta koje
su stranke zauzele kao sustav provjere pristanka ili
odustajanja od moguće nagodbe.
Vođenje medijacije dolazi do izražaja u onim postupcima u
kojima stranke imaju poteškoća u izravnoj komunikaciji ili
uopće ne komuniciraju. Medijator tada ima ulogu premostitelja
pitanja tko će prvi pristati na kompromis u komunikaciji, te
dalje potiče komunikaciju. Ovaj trenutak u postupku često može
biti ključan u postizanju nagodbe i uspješne medijacije.
Kako bi nagodba koju na kraju postupka medijacije sklapaju
stranke uistinu bila odraz onoga što stranke žele i sa čime se
slažu, medijator mora omogućiti strankama dovoljno prostora za
izjašnjavanje vlastitih stavova te unaprijediti razumijevanje
stajališta suprotne strane. Medijator je u tom slučaju i
sovjevrsni glasnik ali i onaj koji pojašnjava pojedina pitanja
i kanalizira emocije koje bi, ako prenesene drugoj strani,
moge ozbiljno ugroziti postupak medijacije. Emocije i ljutnja
koje mogu opterećivati stranke za vrijeme medijacije negativno
djeluju i na postupak te se trebaju što više eliminirati iz
razgovora o sporu među strankama. Komunikacija među strankama
se treba čim više objektivizirati u pogledu pitanja spora.
Nužno vezano uz pitanje eliminiranja negativnog učinka
unošenja emocija u razrješavanje spora je i medijatorova uloga
strane koja će u postupku saslušati sve što stranke žele reći,
pomoći u razjašnjavanju konfliktnih pitanja i uputiti na
zajedničko postizanje nagodbe.
5

3. Tok medijacije
Zakon o mirenju određuje da za pokretanje postupka mirenja
nije potrebno prethodno sklapanje sporazuma- ako nema posebnog
dogovora stranaka, mirenje počinje prihvatom prijedloga za
pokretanje postupka mirenja. Sukladno koncepcijama o postupku
mirenja, zakonske odredbe pružaju mogućnost strankama da same
odrede način na koji će se mirenje provoditi, a o čemu
sklapaju pisani sporazum (čl.6.). Ukoliko nekakav poseban
sporazum stranaka o načinu provođenja postupka izostane, na
medijatoru je dužnost provođenja medijacije na način koji
smatra prikladnim, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja,
zahtjeve stranaka i potrebu za brzim i trajnim rješenjem
spora. Može se učiniti da je intencija članka 6. dati
medijatoru potrebu slobodu za uređenje i vođenje postupka
sukladno konkretnim strankama, no članak u sebi nosi i
mehanizam susprezanja 'labavog' vođenja medijacije tako da
upućuje medijatora na uporabu odredaba zakona o parničnom
postupku na prikladan način. Motivacija ove odredbe nije
previše jasna ukoliko i dalje uzimamo obzir sva osnovna
'traženja' od postupka medijacije, te stoga i nije moguće nego
se složiti da je 'teško oteti se dojmu da je i u odredbi koja
propisuje prikladnu primjenu odredaba o parničnom postupku
doao do izražaja kriptoparnični sindrom kojim je u nekim
svojim aspektima Zakon o mirenju općenito opterećen.
Formalizam svojstven parničnom postupku koji se može opravdati
okolnošću da se on može provesti i neovisno o volji tužene
stranke te njegovom adjudikativnom prirodom, potpuno je
neprimjeren postupku mirenja, u koji stranke ulaze i od kojega
mogu odustati po svojoj slobodnoj volji, po postupku čiji im
se ishod ne može nametnuti' 2 .
2 Triva, Siniša; Dika, Mihajlo, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004., str. 929.
6

Ipak, zakonske odredbe su u nekim drugim odredbama strankama
dale daleko veći nadzor. Tako, na primjer, članak 4. određuje
da stranke mogu imenovati medijatora na nekoliko načina, a u
skladu sa pravilima o imenovanju o kojima su se stranke
sporazumjele. Stranke mogu imenovati sporazumno jednog ili
više izmiritelja; mogu zatražiti da broj i osobu medijatora
odredi organizacija za mirenje ili treća osoba. Pri imenovanju
medijatora tijelo za imenovanje mora voditi računa o
okolnostima spora i o potrebi da izmiritelj bude neovisan i
nepristran. Prema zakonu, izuzeće medijatora je moguće ukoliko
postoji opravdana sumnja u nepristranost i neovisnost
medijatora, a o čemu je medijator dužan izvijestiti stranke.
Ulogu izmiritelja ne može preuzeti osoba koja je sudac ili
arbitar u sporu koji je predmet postupka mirenja- isto tako
odvjetnik koji je sudjelovao kao izmiritelj ne smije zastupati
niti jednu stranku u sporu koji je proizašao iz pravnog odnosa
stranki ili u vezi s njim (članak 13.). Prema članku 5. Zakona
o mirenju, ukoliko stranke odmah ne zatraže drugog izmiritelja
gube pravo da zbog takvih okolnosti osporavaju pravnu
valjanost radnji koje su sprovedene u mirenju.
U trenutku kada se stranke nađu u istoj sobi sa medijatorom
medijacija može početi kratkim uvodom stranaka u sami postupak
medijacije i opis eventualnih pravila ili napomena koje
medijator može dati strankama u svrhu daljnjeg vođenja
mirenja. Kako bi uspostavio prvotnu komunikaciju i razvio
odnos povjerenja sa strankama medijator bi u uvodnom dijelu
trebao objasniti ulogu medijatora. Tu je ulogu potrebno jasno
definirati kao izmiritelja koji djeluje nepristrano i jednako
postupa sa svakom od stranaka u sporu. Izmiritelj je
facilitator, voditelj procesa u kojemu on podržava
raspravljanje među strankama, usmjeravajući stranke dalje od
čvrsto ukopanih stavova, definirajući i redefinirajući
područja mogućeg dogovora. Ukoliko stranke ne žele pričati
7

jedna sa drugom, medijator otvara kanale komunikacije. Stranke
mogu biti nesvjesne određenih činjenica ili imati drugačije
razumijevanje nekih činjenica- medijator je u tom slučaju
prevoditelj i prenositelj jasnih informacija. Stajališta sa
kojima stranke ulaze u postupak medijacije mogu biti izrazi
ljutnje, boli, želje za osvetom, no i nade u pomirdbu- obično
stranke ne mogu izgraditi rješenje dokle god ne modificiraju
svoje prvotne zahtjeve. Medijator im u tome pomaže
razdvajajući njihove stvarne potrebe (ono što uistinu može
dovesti do mirenja) i emocionalne želje.
Na prvom zajedničkom ročištu medijator će prikupljati opće
informacije o predmetu medijacije, te identificirati pozicije
stranaka. Izravna komunikacija među strankama može pružiti
dobar uvid u trenutačno stanje spora. Pitanja koja stranke
postavljaju u ovom trenutku mogu pružiti dobar uvid u
pojedinačno stajalište u pogledu druge stranke ili cijelom
postupku medijacije.
Zakon o mirenju u članku 8. propisuje da će izmiritelj
djelovati, u pravilu, u nazočnosti obiju stranaka. Uz to zakon
određuje da ukoliko medijator bude samo s jednom stranom
komunicirao u pismenom obliku primjerak tog pisanog dokumenta
mora u isto vrijeme dostaviti drugoj stranci. Ukoliko
medijator razgovara sa jednom strankom, o tome bez odgađanja
mora obavijestiti drugu. Unošenje ovakvih odredbi u zakonski
tekst postavlja manje elastičan postupak medijacije, koji je
vjerojatno suvišan. Medijacija je postupak u kojemu su stranke
u središtu zbivanja dok medijator treba služiti kao kanal
komunikacije- njihovi odnosi se ne bi trebali opterećivati
dodatnim obvezama i pritiskom rokova o dostavi i obavijesti
medijatora o komunikaciji sa drugom strankom. Na taj način se
mogućnost otvorenog povjerenja prema medijatoru kao onoga koji
može za sebe zadržati osjetljivije pojedinosti situacije jedne
8

stranke u medijaciji stavlja u sjenu obveze izvještavanja
stranaka o postupcima u cilju razrješavanja spora. Ipak,
stranke mogu prilikom definiranja postupka odrediti i
mogućnost zasebnog sastajanja, a i 'budući da povrede pravila
o načinu vođenja medijacijskog procesa ne mogu same po sebi
rezultirati pobojnošću njegovog rezultata, nagodbe, u biti
nema zapreke da se medijator odvojeno sastaje sa strankama i
čuva kao tajnu ono što tom prilikom sazna' 3 . Bez obzira na ove
olakotne okolnosti, čini se malo razočaravajuće da zakonsko
rješenje ne pruža malo širi okvir za provođenje postupka
medijacije, već se isti mora kreirati u sivom prostoru
postojećih odredbi Zakona o mirenju u kojima se onda
prepoznaje šansa za ispravljanje nekih nelogičnosti, kao što
je ova već spomenuta.
Tijekom zasebnog razgovora sa pojedinom stranom u medijaciji
medijator bi se trebao usredotočiti na prikupljanje onih
podataka koje stranka možda nije u mogućnosti otkriti u
zajedničkom razgovoru. Zaseban razgovor je i prilika za
identificiranje interesa i onoga što stranka želi vidjeti kao
moguću nagodbu i rezultat medijacije. Često će medijator
održati nekoliko zasebnih sastanaka sa svim strankama te će
biti poveznica između njihovih zajedničkih želja i točaka
razilaženja. Medijator će morati posebnu pažnju posvetiti onim
pitanjima koja su svakoj stranci najbitnija te će u svrhu
razumijevanja morati odvojiti ono što stranka zahtijeva od
onoga što bi mogla prihvatiti u nagodbi. Prije nego drugim
strankama prenese 'poruke' stranke sa kojom je održao zaseban
razgovor, medijator mora naučiti i razumjeti poziciju stranke
koju nosi dalje u medijaciju.
U daljnjim, zajedničkim sastancima medijator ima aktivniju
ulogu- kako postupak mirenja napreduje tako je medijator sve
3 Triva, S.; Dika, M., op.cit. (bilj. 2.), str. 930.
9

više uključen u odnos između stranaka. Kroz izradu različitih
prijedloga nagodbe medijatorova kreativnost ovdje najviše
dolazi do izražaja. No, bitno je znati da zadaća medijatora
nikako nije odlučiti o najboljem rješenju i onda ga dobro
prodati strankama. Ukoliko se to dogodi upitno je koliko će
stranke dugo biti u dobrim odnosima, tj. kada će ponovo morati
zatražiti novu medijaciju ili možda zbog razočaranja
neuspjehom rješavanja na mirni način ipak posegnuti za
parničenjem. Osim što medijator predlaže moguća rješenja, on
mora stvari staviti u perspektivu stvarnosti tj. provjeriti
koliko je uistinu nešto moguće uzeti kao potencijalnu nagodbu.
Tako on razvija svijest stranaka o međusobnim potrebama i
oživljava sliku o krajnjem dogovoru. Ta slika će biti korisna
strankama kako bi mogle procjeniti dobre strane izmirenja ili
se odlučiti za nastavljanje spora u parnici.
4. Okončanje postupka
' (1) Mirenje se okončava:
a. sklapanjem nagodbe,
b. odlukom izmiritelja da se postupak mrienja obustavlja,
donesenom u pravilu nakon što je o tome strankama bila
dana mogućnost da se izjasne, zbog toga što daljnje
nastojanje da se postigne mirno rješenje spora više nije
svrhovito,
c. pisanom izjavom o okončanju postupka koju su stranke
uputile izmiritelju, ili
d. pisanom izjavom o odustajanju od postupka mirenja koju je
jedna stranka uputila drugim strankama i izmiritelju,
osim ako u postupku i nakon odustanka jedne stranke
sudjeluju dvije ili više stranaka koje su volje mirenje
nastaviti.
10

(2) Mirenje se okončava i ako se nagodba ne postigne u roku
od 60 dana od dana prihvata prijedloga za pokretanje
mirenja. Ovaj se rok pisanim sporazumom stranaka može
produžiti još za najviše 60 dana.' 4
Krajnji i priželjkivani cilj medijacije je nagodba- ukoliko
stranke sklope nagodbu možemo reći da je medijacija uspjela,
no kako možemo primjetiti u zakonskom tekstu, postoje i oni
slučajevi u kojima medijacija ne ispuni svoju svrhu. U
određenim postupcima izmiritelj će postupak mirenja obustaviti
kada postane očito da mirnoga rješenja neće biti. Osim što se
ovakva odluka donosi nakon što je o tome strankama dana
mogućnost da se izjasne, odluka bi 'trebala biti obrazložena,
ne samo zbog toga što bi se na nju na odgovarajući način
valjalo primijeniti pravila o konačnim rješenjima u parničnom
postupku, već i zbog toga što bi to zahtijevale norme
izmiriteljske etike. Nedostatak obrazloženja ne bi povlačio
nikakve sankcije jer se odluka o obustavi postupka i onako ne
može pobijati nikakvim pravnim lijekom' 5 . No i osim toga,
budući da se radi o dispozitivnom postupku, trenutak u kojemu
medijator donosi odluku koja se tiče odnosa stranaka poželjno
je kontrolirati na ovaj način i zbog same sigurnosti stranaka.
Kao što je vidljivo, stranke ne samo da mogu sporazumno
sklopiti nagodbu, već mogu i sporazumno okončati postupak. Do
ovakvog okončanja može doći iz niza razloga, a vrlo vjerojatno
i onda kada neposredan predmet spora nestane ili pod utjecajem
neke više sile nestanu ona pitanja oko kojih su stranke isprva
i bile u sporu i zbog kojih su pokrenule postupak medijacije.
Mirenje neće uvijek biti postupak koji je poželjan svim
strankama. Neke stranke mogu imati bolju alternativu od one
4 Članak 9. Zakona o mirenju.
5 Triva, S.; Dika, M., op.cit. (bilj. 2.), str. 930.
11

koja može proizaći iz postupka medijacije, te tada mogu
dobrovoljno odustati od medijacije. Postupak će se u ovom
slučaju nastaviti ukoliko je medijacija u pitanju uključivala
više od dvije stranke, a preostale stranke su i dalje voljne
nastaviti postupak.
Rok za provođenje postupka mirenja je 60 ili najviše 120 dana,
a služi kao kočnica strankama da tijekom postupka ne pokreću
arbitražne ili sudske postupke. I u ovom slučaju očito se čini
'da je time nepotrebno, uz ostale predviđene načine okončanja,
u institut unesena i jedna rigidna, stegovna komponenta koja
odudara od njegove bitno dispozitivne prirode' 6 .
6 Triva, S.; Dika, M., op.cit. (bilj. 2.), str. 931.
12

5. Zaključak
Po prirodi postupka medijacije u zemljama koje imaju dužu
tradiciju i veće iskustvo, medijacija predstavlja postupak u
kojemu vlada načelo dispozicije stranaka. Naš zakonodavac se
ipak odlučio za nešto stroži, formalniji zakonski okvir u
kojemu se u područjima koja stranke ne odrede sporazumno
pribjegava Zakonu o parničnom postupku kao uputnom propisu o
načinu postupanja u medijaciji. Koliko će dugo ovo rješenje
ostati na snazi svakako ovisi i o rezultatima primjene ovakvog
zakona i eventualnih zahtjeva medijatora i stranaka za
izmjenom onih odredbi koje ne pružaju potrebnu količinu
slobode u vođenju postupaka medijacije.
Element koji se ne može izostaviti ukoliko se razmatra tijek
medijacije jesu i određene etičke dileme. Ona najočitija se
tiče uloge medijatora koji treba postupati nepristrano i
jednako svim strankama u medijaciji, te sukladno tome bi se
trebao zalagati za objektivno dobru nagodbu. Ovaj puristički
pogled na djelovanje medijatora može podržati tezu da dok
stranke suglasno definiraju postupak medijacije i suglasno
donesu nagodbu, da je takva nagodba podjednako prihvatljiva za
obje strane te da se medijator ne može uplitati u pitanje da
li je nagodba podjednako pravedna prema jednoj koliko i prema
drugoj strani. Ipak, između situacije u kojoj stranke odustaju
od medijacije i situacije u kojoj one objeručke i sa
zadovoljstvom prihvaćaju postignutu nagodbu, postoji niz
trenutaka koje se definiraju ponašanjem stranaka u medijaciji.
Stranke mogu biti agresivne, nasrtljive ili pak prilagodljive
i prestrašene. S obzirom na karakteristike koje možemo
pripisati pojedinim strankama u konkretnom postupku mogli bi
definirati opasne situacije u kojoj se pojavljuju agresivna
stranka i stranka koja se iz straha ili nemoći ne može
izboriti za ono što bi u nekim drugim uvjetima željela. Da li
medijator može služiti kao kontrolor negativnih posljedica
13

koje mogu biti prouzročene ovim očitim razlikovanjem u
pristupu, i tako pomoći izjednačavanju položaja stranaka?
Kao što je napomenutno u uvodu, medijator može imati jako
velik utjecaj na stranke i može sugerirati potencijalna
rješenja i indicirati potrebne korake, registrirati napredak
stranaka, itd. No, pitanje ostaje kada on opravdano može
reagirati u slučaju nepravde koja se očito čini na račun jedne
stranke? Odgovor se ne može pronaći u zakonskim odredbama, no
vjerojatno niti posve jasno u praksi koja još nije dovoljno
razvijena da bi mogla ponuditi iznimno veliki broj nagodbi
sklopljenih u mirenju. Razvijanjem prakse i iskustava
medijatora u Hrvatskoj svakako bi se definirao temelj za
istraživanje o aktivnosti medijatorove uloge u postupku
medijacije i eventualne potrebe izmjene tijeka postupka kako
je trenutno definiran postojećim zakonom.
14

6. Literatura
1. Mnookin, Robert H.; Peppet, Scott R.; Tulumello, Andrew S.,
Beyond winning, Cambridge, Massachusetts, The Belknap Press
of Harvard University Press, 2000.
2. Raiffa, Howard, The art and science of negotiation,
Cambridge, Massachusets, The Belknap Press of Harvard
University Press, 2002.
3. Triva, Siniša; Dika, Mihajlo, Građansko parnično procesno
pravo, 7. izdanje, Zagreb, Narodne novine, 2004. ( § 180.)
4. Zakon o parničnom postupku i Zakon o arbitraži, 20. izdanje
(priredili S. Triva i M. Dika), Zagreb, Narodne novine,
2004. (Zakon o mirenju)
15