WWW.SEMINARSKIRAD.ORG WWW.MAGISTARSKI.COM WWW ...

BESPLATNI GOTOVI SEMINARSKI, DIPLOMSKI I MATURSKI RAD.
RADOVI IZ SVIH OBLASTI, POWERPOINT PREZENTACIJE I DRUGI EDUKATIVNI
MATERIJALI.
WWW.SEMINARSKIRAD.ORG
WWW.MAGISTARSKI.COM
WWW.MATURSKIRADOVI.NET
WWW.MATURSKI.NET
WWW.SEMINARSKIRAD.INFO
WWW.MATURSKI.ORG
WWW.ESSAYSX.COM
WWW.FACEBOOK.COM/DIPLOMSKIRADOVI
NA NAŠIM SAJTOVIMA MOŽETE PRONAĆI SVE, BILO DA JE TO SEMINARSKI, DIPLOMSKI ILI MATURSKI
RAD, POWERPOINT PREZENTACIJA I DRUGI EDUKATIVNI MATERIJAL. ZA RAZLIKU OD OSTALIH MI VAM
PRUŽAMO DA POGLEDATE SVAKI RAD, NjEGOV SADRŽAJ I PRVE TRI STRANE TAKO DA MOŽETE TAČNO DA
ODABERETE ONO ŠTO VAM U POTPUNOSTI ODGOVARA. U BAZI SE NALAZE GOTOVI SEMINARSKI,
DIPLOMSKI I MATURSKI RADOVI KOJE MOŽETE SKINUTI I UZ NJIHOVU POMOĆ NAPRAVITI JEDINSTVEN I
UNIKATAN RAD. AKO U BAZI NE NAĐETE RAD KOJI VAM JE POTREBAN, U SVAKOM MOMENTU MOŽETE
NARUČITI DA VAM SE IZRADI NOVI, UNIKATAN SEMINARSKI ILI NEKI DRUGI RAD RAD NA LINKU IZRADA
RADOVA. PITANjA I ODGOVORE MOŽETE DOBITI NA NAŠEM FORUMU ILI NA
MATURSKIRADOVI.NET@GMAIL.COM

SADRŢAJ
1. UVOD....................................................................................................................1
1.1. Cilj rada........................................................................................................ 2
2. OSIGURANJE, OSNOVNI POJMOVI I VRSTE
OSIGURANJA............................................................................................. ............3
2.1. Razvoj osiguranja u svijetu......................................................................... 3
2.2. Pojam i definisanje osiguranja................................................................... 4
2.3. Temeljna načela osiguranja........................................................................ 5
2.4. Determinante osiguranja............................................................................. 6
2.4.1.Rizik............................................................................................. ........... 7
2.4.2. Premija osiguranja................................................................................ 8
2.4.3. Osigurani slučaj.....................................................................................12
3. VRSTE OSIGURANJA I NJIHOVI RIZICI ................................................... 13
3.1. Rizici ţivotnog osiguranja.......................................................................... 21
3.2. Rizici neţivotnog osiguranja...................................................................... 25
3.3. Katastrofalni rizik....................................................................................... 26
3.4. Čisti i špekulativni rizici.............................................................................. 29
4. UPRAVLJANJE RIZICIMA OSIGURANJA.................................................. 31
4.1.Rizik u osiguranju......................................................................................... 32
4.2. Osiguravajuće kompanije i upravljanje rizikom..................................... 37
4.3. Postupak upravljanja rizikom.................................................................... 40
4.3.1. Identifikacija i mjerenje potencijalnih gubitaka.................................41
4.3.2. Ocjena rizika...........................................................................................43
4.3.3. Metode upravljanja rizicima ................................................................44
4.3.3.1. Metod fizičke kontrole............................................................45
4.3.3.2. Metoda finansijske kontrole......................................................45
4.3.4. Izbor metode pokrića ............. .............................................................47
4.4.Upravljanje osobnim rizicima……....................................................62
4.5. Pravila upravljanja rizikom...............................................................63
5.ZAKLJUČAK........................................................................................................65
6. LITERATURA......................................................................................................68
7.POPIS ILUSTRACIJA.........................................................................................70

1. UVOD
Vrste i oblici osiguranja danas su izuzetno razgranati pokrivajući gotova sva podruĉja
ĉovjekovog djelovanja. Osiguranje podrazumjeva ne samo zaštitu ţivota i imovine, već
zaštitu zdravlja, interesa, odgovornosti za obavljanje odreĊenih djelatnosti, itd.
Zahvaljujući osiguravajućoj djelatnosti ĉovjek ne mora da se bespomoćno prepusti
dogaĊajima kao što su poplava, poţar, grad i mnoge druge opasnosti koje mogu uništiti
njegovu imovinu, oštetiti njegovo zdravlje, ili odnijeti ljudske ţivote. Osiguranjem se
moţe obezbjediti egzistencija najbliţih u sluĉaju smrti, kao i u sluĉaju gibitka opšte i
radne sposobnosti. Zaštita i sigurnost koju pruţa osiguranje danas nema alternativu.
Upravljanje rizicima, kao sastavni dio finansijskog planiranja, traţi identifikaciju rizika
sa kojima se suoĉavaju ljudi ili poslovi i procjenu njihovog finansijskog uticaja u sluĉaju
ostvarenja. Jednom kada se relevantan rizik identifikuje, menadţer rizika mora odrediti
potrebe za osiguranjem na bazi postavljenih finansijskih ciljeva i procjeniti koji će mu od
brojnih alata za upravljanje rizicima pomoći u njihovom ostvarenju. Kako bi donio
razumnu odluku, menadţer rizika mora dobro poznavati koncepcije i funkcije razliĉitih
proizvoda osiguranja koji su dostupni za ublaţavanje gubitka, kao i nove prizvode i
buduće trendove razvoja u osiguranju. Osnovni cilj osiguranja, kako su procjenili
ekonomisti, je da se izvrši transfer resursa od stanja niske graniĉne koristi prihoda na
stanje u kom je graniĉna korisnost prihoda visoka. Ukoliko je osiguranje aktuarski
pravilno, ovaj koncept će se nastaviti sve dok je graniĉna korisnost novca konstantna.
Ukoliko osiguranje nije aktuarski pravilno, osiguranje će biti djelimiĉno i rast će sa
porastom averzije prema riziku. Osiguranje je najefektivnije kada su gubici dovoljno ĉesti
da budu zapaţeni, ali ne dovoljno ĉesti da postanu rutina. Osiguranje rutinskih dogaĊaja
zahtjeva postojanje administrativnih troškova koji se ponavljaju i koji ĉine osiguranje kao
jeftiniji izbor. Osiguranje ekstremno rijetkih rizika takoĊe podrazumjeva postojanje
razumnih troškova, sa malom dobiti od obeštećenja.
Mjerenje rizika je od krucijalne vaţnosti efektivnom menadţmentu rizika svake
finansijske institucije. U zavisnosti od toga koliko je menadţment rizika efektivan,
osiguravajuća kompanija moţe da propadne ili da posluje vrlo uspješno. Kompletno
izbjegavanje rizika moţe rezultirati sa relativno siromašnim finansijskim povratima,

koji će pogoršati konkurentsku poziciju osiguravaĉa i na taj naĉin umanjiti njegovu
prodaju i finansijske performanse. S druge strane, pretjerano preuzimanje rizika moţe
doprinjeti visokim kratkoroĉnim dobitcima ali takoĊe i budućim finansijskim gubicima ili
ĉak nesolventnošću. Uspješne kompanije uĉe kako da kontrolišu rizik kako bi preţivjele i
prosperirale na duge staze. Kompanije moraju voditi politiku rizika, na naĉin koji im
omogućuje kompetetivnost, rast i razvoj.
U radu će biti detaljno opisane dvije osnovne grupe rizika i to rizici osiguranja sa kojima
se suoĉava osiguravajuća kompanija a potiĉu iz same djelatnosti osiguranja, kao i rizici
koji potiĉu iz poslovanja osiguravajuće kompanije. U skladu sa tim, rad je podjeljen kroz
nekoliko cjelina. U prvom se daju osnovne naznake o osnovnim pojmovima i vrstama
osiguranja te kljuĉnim elementima za analizu osnovnih pojmova u osiguranju. Drugi dio
rada opisuje vrste osiguranja i rizike vezane za svaki od njih a sa kojima se suoĉava
osiguravajuća kompanija. Treći dio rada pokazuje rizike u osiguranju te poseban akcenat
daje upravljanju rizicima sa kojima se suoĉavaju osiguravajuće kompanije.
1.1. Cilj rada
Ovim radom nastoje se pokazati osnovne karakteristike osiguranja i rizika u osiguranju.
Kljuĉni koncept u osiguranju jeste upravo vjerovatnoća nastanka odreĊenog sluĉaja,
odnosno rizik nastanka nekog osiguranog dogaĊaja. Stoga se za cilj ovog rada postavlja
upravo definisanje i shvatanje rizika, osnovnih koncepta upravlja rizikom te izbor
razliĉitih metoda.

2. OSIGURANJE, OSNOVNI POJMOVI I VRSTE OSIGURANJA
Prirodne sile koje pruţaju neograniĉene moguĉnosti za razvoj društvene zajednice i za
napredak svakog pojedinca u njoj, ujedno su i ĉinilac koji moţe svojom snagom uništiti
decenijske napore ljudi. Nesrećni sluĉajevi su takoĊe uzrok velikih opasnosti za samog
ĉovjeka, tako da je ljudsko društvo već na samim poĉecima svog postojanja uvidjelo
neophodnost zaštite svojih ĉlanova, kao i ekonomskih vrijednosti koje je mukotrpno
stvaralo. Osiguranje, kao izvor ovih teţnji, predstavlja udruţivanje svih onih koji su
izloţeni istoj opasnosti, odnosno riziku. Osnovna pretpostavka postojanja osiguranja
zapravo i jeste prisustvo rizika. Samo ukoliko postoji odreĊeni rizik, nastaje i ekonomska
potreba za njegovim pokrićem putem osiguranja.
2.1. Razvoj osiguranja u svijetu
Sa prvim opipljivim oblicima osiguranja susrećemo se u praksi kineskih trgovaca još
3000 godina p.n.e. Trgujući na rijeci Jangcekjang trgovci su imali obiĉaj da podijele
robu u više ĉamaca jer je trebalo da je prevezu preko dubokih i nemirnih dijelova rijeke.
Ako se tome doda i rizik od napada razbojnika, razumljivo je ovakvo njihovo ponašanje,
jer su na taj naĉin dijelili rizike, odnosno postizali da im sva roba ne bude istovremeno
izloţena opasnosti. Ukoliko bi neki od ĉamaca sa robom potonuo ili bio opljaĉkan, štetu
su solidarno podnosili svi trgovci 1 . Pisani tragovi o osiguranju se nalaze u
Hamurabijevom zakonu iz 2250.godine p.n.e. u kom je postojala uredba o meĊusobnoj
obavezi uĉesnika u trgovaĉkom karavanu da nadoknade štetu koja bi zadesila nekog od
njih, u sluĉaju pljaĉke od strane razbojnika. Na prve zaĉetke osiguranja nailazimo i u
Siriji i Palestini, gdje su uzgajivaĉi stada osnivali fondove iz kojih bi zajedniĉki
nadoknaĊivali štetu ĉlanu kome bi razbojnici oteli stado. Savrijemeniji oblici osiguranja
su vidljivi od druge polovine XIX vijeka. U ovom periodu drţava stupa na scenu
osiguranja kao jedan od jakih konkurenata.
Uvidjevši znaĉaj osiguranja, njegov ekonomski i socijalni znaĉaj, drţava hoće da iskoristi
pogodnosti osiguranja za svoje interese.
1 E.Vaughan,T.Vaughan; “Osnove osiguranja, upravljanje rizicima”, MATE, Zagreb, 2000 godine, str.452.

Za nju je posebno vaţno akumuliranje kapitala, kojima osiguravaĉi raspolaţu relativno
dug vremenski period. Osiguravajući kapital ĉini izvor akumuliranja sredstava drţavnih
fondova, izuzetno vaţan za savremeni razvitak drţavnog kredita. Prvo osiguravajuće
društvo u istoriji je "Lojd", koji je nastao u 12. vjeku, u istoimenoj kafani u Engleskoj.
"Lojd" je nastao kao rezultat potreba brodovlasnika da naprave zajedniĉki fond iz koga bi
sanirali štete na brodovima i teretu koji su prevozili.
2.2. Pojam i definisanje osiguranja
Društvo je razvilo odbrambeni mehanizam zaštite od rizika, odnosno od posljedica
štetnih dogaĊaja. Tako su se pojavile specijalizovane institucije sa zadatkom da
prikupljaju odreĊena sredstva koja su se kretala u visini oĉekivanih šteta, iz kojih su se
isplaćivale odreĊene nakande pravnim i fiziĉkim licima kod kojih je nastupio štetni
dogaĊaj. Osiguranje u suštini predstavlja udruţivanje svih onih koji su izloţeni istim
opasnostima a sa ciljem da zajedniĉki podnesu štetu koja će zadesiti samo neke od njih.
Dakle, osiguranje poĉiva na naĉelu uzajamnosti i solidarnosti. Sama rijeĉ «osiguranje»
oznaĉava sigurnost, povjerenje u nešto, obezbjeĊenje i izraţava svrhu osiguranja koja se,
uopšteno, sastoji u pruţanju neke sigurnosti. Osiguranje u najširem smislu predstavlja
zaštitu imovinskih interesa fiziĉkih i pravnih lica prilikom realizacije, odnosno
nastupanja osiguranih sluĉajeva, na raĉun fondova osiguranja formiranih naplatom
premija od tih lica. Uslov da bi se rizik osigurao je mogućnost njegove procjene,
odnosno utvrĊivanje vjeovatnoće ostvarenja. Ne mogu se osigurati rizici ĉije je
nastupanje izvjesno, niti rizici ĉije je ostvarivanje nemoguće predvidjeti. Osiguranje
predstavlja poseban vid ekonomske djelatnosti koji je vezan za preraspodjelu rizika
izmeĊu pojedinaca (osiguranika), ugroţenih istim opasnostima. Osiguranjem se bave
specijalizovane organiazcije (osiguravaĉi), koji obezbjeĊuju akumuliranje naplaćenih
premija, obrazovanje osiguravajućih rezervi u vidu fondova i isplatu naknada prilikom
ostvarenja osiguranih sluĉajeva. Veoma je teško dati sveobuhvatnu definiciju osiguranja,
budući da je to jedna multidisciplinarna nauka, istovremeno ekonomska, pravna i
tehniĉka. Sa ekonomskog aspekta, osiguranje je takav posao na osnovu koga se
osiguravaĉ obavezuje da za odreĊeni iznos osiguraniku isplati nakandu štete kada nastupi

osigurani sluĉaj, odnosno da ga obešteti. Sa pravnog aspekta osiguranje prouĉava prava i
obaveze ugovorenih strana – osiguravaĉa i osiguranika. Sa tehniĉkog aspekta, osiguranje
je matematiĉko-statistiĉka kategorija koja se ispoljava kroz atomiziranje rizika, odnosno
njegovo rasporeĊivanje na mnoštvo osiguranika i nivelisanje na znatno niţem nivou.
Osiguranje je institucija koja nadoknaĊuje štete nastale u društvu, u privredi ili kod ljudi
usljed dejstva prirodnih sila i nesrećnih sluĉajeva. Osiguranje je ekonomska institucija
koja pruţa ekonomsku zaštitu osiguranicima od štetnih dejstava i ekonomskih
poremećaja do kojih dolazi kada nastane osigurani sluĉaj, tj.kada se ostvari rizik.
Osiguranje ne moţe da sprijeĉi nastupanje štetnih dogaĊaja ili djelovanje sluĉaja, već se
pomoću njega ostvaruje posredna ekonomska zaštita radi koje osiguranje i postoji.
2.3. Temeljna načela osiguranja
Iako postoje mnoge vrste osiguranja i osiguravajućih društava, za sve vrste osiguranja
vrijedi nekoliko temeljnih naĉela 2 :
- Mora postojati veza izmeĊu osiguranja (stranke pokrivene osiguranjem) i korisnika
osiguranja (stranke koja dobija isplatu u sluĉaju gubitka). Korisnik osiguranja mora
biti neko izloţen potencijalnom gubitku. Naprimjer, ne moţemo ugovoriti policu
osiguranja za sina ili kćer našeg susjeda koji je upravo dobio ili dobila vozaĉku
dozvolu jer mi nismo ti koji su potencijalno izloţeni riziku, gubitku, u sluĉaju da on
ili ona uĉestvuje u automobilskoj nesreći. Razlog za ovo jeste u tome što
osiguravajuća društva ne ţele da ljudi ugovaraju police osiguranja poput listića
igara na sreću.
- Osiguranik se obavezuje osiguravajućem društvu dostaviti potpune i taĉne podatke.
- Osiguranik ne smije profitirati od police osiguranja.
- Ako treća stranka osiguraniku nadoknadi gubitak, obaveza osiguravajućeg društva
umanjuje se za iznos te naknade.
- Osiguravajuće društvo mora imati veliki broj osiguranika, tako da rizik moţe biti
rasporeĊen na veliki broj razliĉitih polica..
2 Frederic S.Mishkin, Stanley G.Eakins, «Finansijska trţišta i institucija», Zgreb, 2005. godine, str.521.

- Gubitak mora biti moguće kvantificirati. Naprimjer, naftna kompanija ne moţe
uplatiti policu osiguranja za neistraţeni izvor nafte.
- Osiguravajuće društvo mora biti u mogućnosti izraĉunati vjerovatnost spomenutog
gubitka.
Cilj primjene ovih naĉela jeste saĉuvati integritet procesa osiguranja. Da njih nema, ljudi
bi moţda došli u napast korištenja osiguravajućih društava za kockanje ili špekuliranje o
budućim dogaĊajima. U najgorem obliku, takvo bi ponašanje moglo narušiti sposobnost
osiguravajućih društava da zaštite osobe kojima je zaštita zaista i potrebna. Pri tome,
pomenuta naĉela pruţaju mogućnost podjele rizika na mnoge police osiguranja te
odreĊivanje cijene svake police koja će rezultirati oĉekivanim povratom. Bez obzira na
ove smjernice, osiguravajuća društva se ĉesto suoĉavaju sa problemom asimetriĉnih
informacija.
2.4. Determinante osiguranja
Osiguranje je jedan od boljih naĉina da sebe liĉno ili svoju imovinu (koju smo stekli ili
stiĉemo u toku radnog i ţivotnog vijeka) saĉuvamo od rizika (na ĉije nastupanje ĉesto
ne moţemo uticati).U ĉemu je suština pojma osiguranje i kako to funkcioniše?
Osiguranje je finansijska aktivnost koja se sastoji u tome da registrovani subjekti na
trţištu (osiguravajuća društva) prikupljaju sredstva (premija osiguranja) od fiziĉkih lica
ili privrednih subjekata (ugovaraĉi osiguranja, osiguranici) da bi im, u sluĉaju
nastupanja rizika koji su predviĊeni ugovorom o osiguranju (polisa osiguranja), isplatili
naknadu štete. Osnovne determinante osiguranja jesu 3 :
3 Ibid; str.254.
- rizik,
- premija osiguranja i
- -osigurani sluĉaj.

2.4.1.Rizik
Osnovna pretpostavka postojanja osiguranja je prisutsvo rizika. Samo ako postoji
odreĊeni rizik, nastaje i ekonomska potreba za njegovim pokrićem putem osiguranja.
Ţivot pojedinca i firmi pun je rizika, šansi i opasnosti. Trebalo bi iskoristiti šanse, a
opasnosti izbjeći. Rizik se definiše kao neizvjesnost u pogledu ostvarivanja nekog
budućeg dogaĊaja. Neizvjesnost predstavlja odsustvo ubjeĊenosti, sigurnosti, odnosno
odsustvo stanja izvjesnosti. Naizvjesnost postoji kada pojedinci ne posjeduju dovoljno
informacija o okruţenju, te nisu u stanju da kvantifikuju rizik, odnsono ne znaju
vjerovatnoću ostvarenja nepoţeljnog ishoda. Neizvjesnot i izvjesnost su subjektivne
kategorije dok je rizik objektivna kategorija, budući da najveći dio onoga ĉime se
ĉovjeĉanstvo uopšte bavi nosi sa sobom rizik. Rizik je stanje u kome postoji mogućnost
negativnog odstupanja od poţeljnog ishoda koji oĉekujemo ili kome se nadamo. Rizk
postoji u uslovima potpune informisanosti, kada je moguće objektivno utvrditi
vjerovatnoću ostvarenja lošeg ishoda. Sa pravnog aspekta rizik predstavlja mogućnost
nastupanja neizvjesnog dogaĊaja koji ne zavisi od volje zainteresovanih lica i ĉije je
osiguranje dopušteno javnim poretkom i moralom. Osnovna karakteristika rizika
neizvjesnosti moţe biti ugroţena ukoliko uĉesnici u osiguranju svojom voljom
prouzrokuju njegovo ostvarenje. Svaki rizik ne moţe biti obuhvaćen osiguranjem. Da bi
to bio, mora ispunjavati odreĊene uslove 4 :
- mogućnost nastanka dogaĊaja, odnosno mogućnost realizacije rizika;
- mora da postoji neizvjesnost nastanka dogaĊaja,
- da predstavlja opasnost od realizovanja ekonomski štetnog dogaĊaja,
- rizik se mora ponavljati, odnosno ne smije biti izolovan,
- mora da bude nezavisan od volje osiguranika i drugih zainteresovanih lica,
- da je dozvoljen zakonom, javnim poretkom i moralom,
- naophodna je disperzija rizika u prostoru i vrijemenu,
- homogenost rizika.
4 Koĉović,J., Šulejić,P., «Osiguranje», Beograd, 2002. godine, str.60.

U zavisnosti od osobina rizika moţemo govoriti o sljedećim vrstama rizika 5 :
- objektivni i subjektivni,
- ĉisti i špekulativni,
- opšti i pojedinaĉni,
- konstantni i varijabilni, i td.
2.4.2. Premija osiguranja
Osiguravaĉ preuzima na sebe obavezu da pokrije štetu, izazvanu nastupanjem odreĊenog
osiguranog sluĉaja. Prirodno, osiguranik je duţan, sa svoje strane, da plati cijenu koju
formira osiguravaĉ. Osnovna osobina osiguravajućeg posla jeste teretni karakter tog
posla. Premija osiguranja predstavlja cijenu usluge koju osiguravaĉ pruţa osiguraniku.
Imajući u vidu da cijena bilo koje robe, prije svega, zavisi od njenih troškova
proizvodnje, tako i za odreĊivanje visine premije u osiguranju, neophodno je imati u
vidu troškove osiguranja koje ima osiguravaĉ. Rijeĉ premija potiĉe, po nekim autorima,
od latinske rijeĉi praemiun, što znaĉi nagrada, a po drugima od latinske rijeĉi primum što
znaĉi prvi. Prihvatljivije je drugo tumaĉenje s obzirom da je ugovaraĉ osiguranja u
obavezi da prvi uplati premiju-cijenu osiguranja, tj.da ispuni svoju obavezu da bi ugovor
o osiguranju bio valjan. Premija je karakteristiĉna samo za premijsko osiguranje. Ono se
po tome i razlikuje od drugih vrsta osiguranja. Pri uzajamnom osiguranju doprinos
svakog ĉlana zajednice za osiguranje utvrĊuje se unazad, kada je poznat ukupan iznos
šteta svih ĉlanova zajednice. Kod socijalnog osiguranja uplaćuje se doprinos u zavinosti
od primanja osiguranika. Kod obaveznog osiguranja, koje je propisano zakonom, šteta se
pokriva iz budţeta. Premija je iznos koji se uplaćuje u osiguravajući fond. Osiguranje
zapravo i predstavlja pripremu novĉanih sredstava za obnovu uništene imovine.
Premija osiguranja je cijena rizika koja u sebi sadrţi cijenu koštanja osiguranja, odnosno
cijenu usluge uvećanu za odreĊeni iznos rezerve sigurnosti i predstavlja se formulom:
5 Ibid, str125

Ck – cijena koštanja,
Cu – cjena usluga,
R- rezerve sigurnosti.
P = Ck + Cu + R
Na visinu premije, pored rizka, utiĉe i veliĉina osigurane sume, duţina trajanja osiguranja
i kamatna stopa sa kojom se plasiraju sredstva osiguravajućeg fonda. Visina premije je
direktno srazmjerna veliĉini rizika, vrijednosti osigurane sume i duţini trajanja
osiguranja, a obrnuto srazmjerna visini kamatne stope sa kojom se plasiraju sredstva
osiguravajućeg fonda. Sa stanovišta osiguranika, premija je jedinstvena suma novca koju
on plaća kao cijenu osiguranja. To je onaj iznos novca koji je osiguranik duţan da plati
osiguravaĉu za izvršenje obaveze iz ugovora o osiguranju. Sa stanovišta osiguravaĉa
premija se sastoji iz nekoliko elemenata. Ukupna (bruto) premija (komercijalna ili
tarifna) sastoji se iz neto premije i reţijskog dodatka. Reţijski dodatak sluţi za pokriće
troškova poslovanja osiguravajuće kompanije (troškovi zakljuĉivanja ugovora o
osiguranju, troškovi naplate premija, liĉni dohodci i drugi administrativni troškovi). Neto
premiju ĉini tehniĉka premija i dodatak za prevenciju. Dodatak za prevenciju obrazuje
fond preventive koji sluţi za sprijeĉavanje i smanjivanje šteta kod nesrećnih sluĉajeva.
Tehniĉka premija sluţi za izravnanje rizika u osiguranju i treba da iznosi onoliko koliko
je potrebno za isplate iz osiguravajućeg fonda na ime pokrića nastalih šteta pod dejstvom
prirodnih sila i nesrećnih sluĉajeva, kao i za isplatu osiguranih suma kod osiguranja
ţivota. Štedna premija sluţi za nakandu budućih šteta u godinama koje slijede i formira
se iz viška preko stvarno potrebne rizko premije. Ona sluţi za vremensko izravnanje
rizika i dijeli se na premiju sigurnosti i matematiĉku premiju. Premija je iznos koji se
uplaćuje u osiguravajući fond. Ona je bitan element osiguranja i, u osnovi, predstavlja
stvaranje novĉanih sredstava za obnovu oštećene imovine, odnosno, za isplatu
osiguranih suma. Premija je cijena osiguranja. Mada je specifiĉna, premija osiguranja se
ne razlikuje mnogo od drugih vrsta cijena u robnoj privredi.

Ciklus premije podrazumjeva sljedeće funkcije 6 :
- vrednovanje rizika,
- izdavanje polisa,
- fakturisanje i napalata premija,
- plaćanje provizije i ostali troškovi,
- korigovanje premija.
a) Premija u osiguranju ţivota
Premije u osiguranju ţivota kao i u drugim vrstama osiguranja proizilaze iz oĉekivane
ukupne obaveze koja moţe nastati u odreĊenom vrijemenu. Premija osiguranja ţivota
razlikuje se od premija kod ostalih vrsta osiguranja po tome što se njena tehniĉka
premija sastoji iz dva dijela – štedne i riziko premije. Za pokriće obaveza osiguravaĉa
sluţi neto premija, koja se izraĉunava pomoću tablica smrtnosti i ukalkulisane kamatne
stope. Ukupna premija osiguranja ţivota sastoji se od neto premije i dodatke za zakljuĉnu
proviziju, inkaso i administartivne troškove 7 .
b) Plaćanje premije
Po pravilu, premija se plaća unaprijed, što je neophodno da bi osiguravaĉ bio u stanju da
bez odlaganja obezbjedi sredstva potrebna za obnovu imovine. U sluĉaju da je ugovor o
osiguranju zakljuĉen , a premija osiguranja nije plaćena, ne postoji obaveza osiguravaĉa
da plaća nakandu štete, ali samo ako je u pitanju sluĉaj plaćanja premije prilikom
zakljuĉenja ugovora. Postoje dva osnovna naĉina prikupljanja premija 8 :
- Posredniĉko prikupljanje, podrazumjeva agentovo prikupjanje premije od
osiguranika. Agentu za tu uslugu osiguravaĉ plaća proviziju.
- Direktno prikupljanje podrazumjeva da kompanije šalju raĉune direktno
vlasnicima polisa, a oni sa svoje strane doznaĉavaju premiju direktno
kompaniji.
6 Audis of property and liability companies with comfoming changes as od May 1, 1993, AICPA
7 Marović,B., «Osiguranje», Novi Sad, 1997. godne, str.125.
8 Audis of property and liability companies with comfoming changes as od May 1, 1993, AICPA

Premije se ĉesto koriguju, što zavisi od broja šteta koje je osiguranik imao u prehodnom
periodu. Korekcija se vrši putem bonusa i malusa.
c) Bonus i malus
Bonus predstavlja popust na premiju zbog nepostojanja štete u prethodnom periodu
osiguranja, odnosno umanjenje premije osiguranja kod sljedeće obnove osiguranja.
Bonus u osiguranju znaĉi vraćanje izvjesnog dijela premije za ostavreni rezultat.
Nasuprot bonusu stoji malus. Malus je doplata premije koja se zaraĉunava onim
osiguranicima koji su u protekloj ili proteklim godinama, imali odreĊen broj šteta (dvije
ili više). Malus je dakle kazneni dodatak na premiju koju plaća osiguranik.
Malus se primjenjuje u osiguranju motornih vozila gdje se obraĉunava u zavisnosti od
broja šteta.
d) Franšiza
Franšiza se ugovara prilikom zakljuĉivanja ugovora o osiguranju. Franšiza je dio štete
koji osiguranik snosi sam. Taj dio štete se ugovara kao odreĊeni novĉani iznos ili
postotak. Ukoliko je franšiza ugovorena kao postotak, to je iznos koji se dobija u
procentu, ukoliko doĊe do nastanka štete. Kod nekih vrsta osiguranja, franšiza se javlja
kao odbitna stavka. U tom sluĉaju je predviĊeno da osiguranik snosti dio štete u svakom
momentu, bez obzira na na visinu štete. Njena svrha je da se osiguranik stimuliše da
preduzme sve što je u njegovoj moći da do štete ne doĊe ili da bude što manja.
e) Prenosna premija
Ugovori o imovinskom osiguranju zakljuĉuju se na godinu dana. MeĊutim, kako se ti
ugovori ne zakljuĉuju svi 1. januara, nego tokom ĉitave godine, istek njihove vaţnosti
pada u razliĉite datume tokom naredne godine. Dakle, dio premije koji se mora prenijeti
na narednu godinu adekvatno vremenskom periodu dok traje vaţnost ugovora naziva se
prenosna premija.

Osnovica za obraĉun prenosne premije je obraĉunata – fakturisana premija osiguranja
iskazana u knjigovodstvu kompanije, umanjena za onaj dio, koji je ustupljen u
saosiguranje drugim osiguravajućim organiazcijama a uvećana za prenosne premije od
primljenih saosiguranja od drugih osiguravajućih kompanija. Visina premije zavisi od 9 :
- visine naknade iz osiguranja po odštetnim zahtjevima, kao i veliĉine
neisplaćenih odštetnih zahtjeva, koji će biti isplaćeni u idućoj godini,
- veliĉine prinosa koji se moţe ostvariti plasmanom sredstava fonda osiguranja,
- veliĉine reţijskih troškova osiguranja,
- oĉekivanog profita osiguranja.
2.4.3. Osigurani slučaj
Osigurani sluĉaj je dogaĊaj koji predstavlja ostvarenje rizika koji je obuhvaćen
osiguranjem. Za razliku od rizika koji predstavlja opasnost da će se desiti neki
ekonomski štetan dogaĊaj , osigurani sluĉaj je zapravo realizacija rizika, odnosno
ostvarenje tog dogaĊaja. Nastankom osiguranog sluĉaja, nastaje i obaveza osiguravaĉa da
isplati nakandu. U imovinskom osiguranju, osigurani sluĉaj moţe biti poţar, zemljotres,
oluje, grad, poplava, havarija itd. U osiguranju lica, osigurani sluĉaj je doţivljavanje
odreĊene starosti, smrt, povreda i td. Osigurani sluĉaj mora unaprijed da bude predviĊen
sa odreĊenim posljedicama. Potrebno je dakle, da bude predviĊeno 10 :
- vrijeme ostvarenja osiguranog sluĉaja,
- mjesto ostavrenja osiguranog sluĉaja,
- uzroĉna veza izmeĊu predviĊenog dogaĊaja i štete koja se ostvarila,
- obaveza osiguranika kod nastanka osiguranog sluĉaja.
Da bi se izvršila naknada iz osiguranja, bitno je da se osigurani sluĉaj desi u vremenu
trajanja osiguravajućeg pokrića. Za osiguranika nije bitno kada je nastao uzrok štete niti
pak kada je utvrĊena šteta i njena visina, budući da je za obavezu osiguravaĉa vaţno
vrijeme kada je šteta nastala.
9 Harrington,S.,Niehaus G, «Risk Management and Insurance», Boston, 1999., god, str. 125.
10 Marović,B., «Osiguranje», Novi Sad, 1997. godne, str.139.

3. VRSTE OSIGURANJA I NJIHOVI RIZICI
U današnje vrijeme sve moţe da se osigura, pa moţemo reći da su sluĉajevi osiguranja
brojni 11 :
- osiguranje zgrada,
- osiguranje vozila,
- osiguranje lica,
- osiguranje imovine,
- osiguranje od rizika
- osiguranje od odgovornosti,
- osiguranje nogu fudbalera i td;
Dakle, imamo raznovrsne oblike osiguranja jer postoji potreba za istima, tabela br. 1.
Dvije osnovne grupe rizika kojima se bavi osiguranje su rizici ţivotnog osiguranja i rizici
neţivotnog odnosno imovinskog osiguranja. Prije definisanja ovih rizika, treba vidjeti šta
se podrazumjeva pod terminima ţivotnog i imovinskog osiguranja.
Osiguranje života predstavlja zaštitu od novĉanih gubitaka koji su posljedica ostvarenja
neizvjesnih dogaĊaja u našem ţivotu. To moţe biti, na primjer: prerana smrt hranioca
porodice, doţivljavanje odreĊene starosti i nedostatak novĉanih sredstava potrebnih za
zadovoljenje odreĊenih potreba, iznenadna i dugotrajna bolest koja za posljedicu moţe
imati smanjenu zaradu ili povećane troškove lijeĉenja i drugo. Novĉani gubici ili
nedostatak novĉanih sredstava uzrokovani nekom od navedenih situacija moţe se ublaţiti
ili nadoknaditi kupovinom osiguranja ţivota. Osiguranje ţivota je ugovor koji je
zakljuĉen izmeĊu osiguranika i osiguravajućeg društva (osiguravaĉa), gde se osiguravaĉ
obavezuje da će korisniku osiguranja isplatiti odreĊenu sumu novca odjednom ili u
ratama ukoliko se ostvari dogaĊaj predviĊen ugovorom. Taj dogaĊaj moţe biti smrt
osiguranog lica ili neki drugi dogaĊaj kao što je trajna ili kritiĉna bolest. Za uzvrat,
osiguranik plaća ugovoren iznos novca, koji se naziva premija, odjednom, ili u
odreĊenim vrijemenskim intervalima.
11 Šulejić,P.,Koĉović,J., «Osiguranje», Savremena administracija, Beograd, 2002. godine, str.48.

Osiguranje
Slika 1: Vrste osiguranja 12
Prema prirodi
rizika
Prema predmetu
osiguranja
Prema naĉinu
nastanka
Prema naĉinu
organzovanja
Prema broju
osiguranika
Prema naĉinu
izravnanja rizika
Kopneno
Pomorsko
Vazdušno
Osiguranje imovine
Osiguranje lica
Obavezno
Dobrovoljno
Premijsko
Uzajamno
Individualno
Kolektivno
Unutrašnje
Spoljašnje
12 Koĉović,J., Šulejić,P., ”Osiguranje”, Savremena administarcija, Beograd, 2002. godine;str.148.
Transportno
- Osiguranje stvari
- Osiguranje od
graĊ.odgov.
Osiguranje ţivota
Osiguranje od
poslj.nesreć.sluĉ.
Saosiguranje
Reosiguranje

U zavisnosti od ciljeva pojedinaca, ţivotno osiguranje se moţe koristiti u razliĉite svrhe,
kao što su:
- obezbjeĊenje porodice,
- plaćanje hipoteke i drugih obaveza,
- transfer bogatstva ili poslovnih interesa,
- štednja, i drugo.
Kao i kod većine polisa osiguranja, ţivotno osiguranje je ugovor izmeĊu osiguravaĉa i
ugovaraĉa osiguranja, a ukoliko se ostvari osigurani dogaĊaj pokrivem polisom
osiguranja, osiguravaĉ isplaćuje naknadu korisniku osiguranja koji je odreĊen u polisi.
Da bi polisa bila polisa ţivotnog osiguranja, osigurani sluĉaj mora biti vezan za ţivote
ljudi navedenih u polisi. Postoji razlika izmeĊu osiguranika i ugovaraĉa osiguranja, iako
su ugovaraĉ osiguranja i osiguranik ĉesto ista osoba. Ukoliko lice zakljuĉi ugovor o
osiguranju u svoje ime i za svoj raĉun, onda je to lice ujedno i ugovaraĉ osiguranja i
osiguranik. Ugovaraĉ osiguranja je osoba koja plaća premiju navedenu u polisi, a
osiguranik je lice ĉiji je telesni integritet osiguran. Korisnik osiguranja prima naknadu iz
polise nakon nastanka osiguranog dogaĊaja. Ugovaraĉ osiguranja odreĊuje korisnika
polise. Ugovaraĉ moţe da promjeni korisnika, ukoliko polisa nije iskljuĉivo namjenjena
odreĊenom korisniku. Ukoliko je korisnik neopoziv korisnik osiguranja, onda se on mora
sloţiti sa svim izmjenama koje mogu nastati u polisi a tiĉu se direktno njega. U praksi, u
sluĉajevima gdje ugovaraĉ osiguranja nije istovremeno i osiguranik, osiguravajuća
društva su ograniĉila kupovinu polise na onaj iznos koji se smatra kao “osigurljivi
interes”. Za polise ţivotnog osiguranja, ĉlanovi bliske porodice i poslovni partneri su
uobiĉajeno osobe koje imaju osigurljivi interes. Zahtjevi za postojanje osigurljivog
interesa koji su postavile osiguravajuća društva, obiĉno pokazuju da će ugovaraĉ
osiguranja pretrpjeti odreĊene gubitke u sluĉaju da se nešto desi osiguraniku. Ovo
sprjeĉava ljude da ostvaruju korist od kupovine polise iz ĉisto špekulativnih razloga, jer
oĉekuju da će osiguranik umrijeti u odreĊenom vrijemenskom periodu i sliĉno. Polise
ţivotnog osiguranja su pravni ugovori i u uslovima ugovora su opisana ograniĉenja
osiguranog dogaĊaja.

Specifiĉni dogaĊaji koji se iskljuĉuju iz ugovora su ĉesto naznaĉeni u ugovoru, kako bi se
ograniĉila odgovornost osiguravaĉa. Polise ţivotnog osiguranja se mogu svrstati u dvije
veće kategorije:
- Zaštitne polise – koje pruţaju novĉanu naknadu u sluĉaju ostvarenja
odreĊenih dogaĊaja. Isplata osigurane sume se uglavnom vrši u cjelosti i
odjednom. Uobiĉajena forma osiguranja ove kategorije je terminsko
osiguranje.
- Investicione polise – gdje je glavni cilj štednja, odnosno oplodnja kapitala
uplatom premija.
Ţivotna osiguranja se mogu podeliti u dvije osnovne klase – privremeno i trajno.
Privremeno ili roĉno osiguranje pruţa pokriće ţivotnog osiguranja u odreĊenom
vremenskom periodu, za odreĊenu premiju. Iznos pokrića se odreĊuje na poĉetku
ugovaranja osiguranja i korisnik osiguranja ostvaruje korist, samo ako se desi osigurani
dogaĊaj u toku trajanja polise. U takvoj polisi se ne vrši akumulacija uplaćenih novĉanih
sredstava. Privremeno osiguranje se generalno smatra ĉistim osiguranjem, a premija
pruţa naknadu samo u sluĉaju smrti i niĉega drugog. Tri kljuĉna faktora koja se moraju
uzeti u obzir u sluĉaju privremenog osiguranja su: vrijednost polise (nadoknada korisniku
nakon smrti), iznos premije (trošak osiguranika) i duţina pokrića (period, rok). Vrijednost
polise moţe biti konstantna, a moţe i opadati tokom godina. Period moţe biti jedna ili
više godina, a premija moţe ostati konstantna ili se moţe povećavati. Uobiĉajen tip
perioda se naziva jednogodišnji obnovljivi period. Premije jednogodišnje obnovljive
polise osiguranja se povećavaju svake godine i uobiĉajeno su najisplativije ukoliko se
kupuju na period od jedne ili dvije godine. Još jedan tip privremenog osiguranja je
osiguranje hipoteke, sa uglavnom konstantnom premijom osiguranja. Nominalna
vrijednost polise je ista ili sliĉna iznosu hipoteke vlasnika polise, tako da u sluĉaju smrti
vlasnika polise, hipoteka bude sigurno isplaćena. Vlasnik polise osigurava njegov ţivot
na odreĊeni period. Ukoliko umre prije isteka tog perioda, njegov nasljednik ili korisnik
polise prima isplatu. MeĊutim, ukoliko vlasnik polise ne umre prije isteka perioda, onda
korisnik polise ne dobija ništa. U prošlosti, ove polise su skoro uvijek iskljuĉivale
samoubistvo.

MeĊutim, nakon bezbroj sudskih presuda, u svijetu je sada praksa da ako osigurana
osoba izvrši samoubistvo u toku prve dvije godine, osiguravaĉ će isplatiti uplaćene
premije, a ako osigurana osoba izvrši samoubistvo nakon dvije godine, osiguravaĉ je
obavezan da isplati naknadu iz osiguranja. Polise terminskog osiguranja su kreirane kako
bi zadovoljile specifiĉne potrebe u odreĊenom vremenskom periodu. Terminsko
osiguranje posebno moţe biti od koristi svima onima koji imaju finansijske obaveze koje
se moraju osigurati (kao na primjer uzimanje hipotekarnog kredita prilikom kupovine
kuće). Posebna vrsta privremenog osiguranja je osiguranje sa povratnom premijom. Ova
vrsta osiguranja je uglavnom skuplja od osnovnog privremenog osiguranja jer ima jednu
dodatnu komponentu koju nema osnovno privremeno osiguranje, a to je isplata novca
ukoliko osiguranik ne umre u toku osiguranog perioda. Privremeno osiguranje ţivota je,
za pojedinca koji ga kupuje, uglavnom najpovoljnije osiguranje ţivota. Ono obezbjeĊuje
najveći iznos pokrića za najniţu premiju. U poreĊenju sa proizvodima trajnog osiguranja
ţivota, privremeno osiguranje omogućava pojedincu da štedi novac investiranjem u ovu
vrstu osiguranja, a potom da uloţi tu štednju u profitabilnije investicije.
Trajno osiguranje ţivota je osiguranje ţivota koje ostaje na snazi sve do isteka polise
(njene isplate), osim ukoliko vlasnik polise propusti da plati dospjelu premiju. Polisa ne
moţe biti otkazana zbog bilo kog razloga, osim u nekim sluĉajevima prevare, ili ukoliko
se otkaţe u vremenskom periodu koji je dozvoljen zakonom (to je uobiĉajeno period od
dvije godine). Pošto polisa trajnog ţivotnog osiguranja uvijek mora biti isplaćena,
troškovi trajnog osiguranja su znatno veći od privremenog osiguranja ţivota, jer se
privremeno osiguranje odnosi na ĉistu korist u sluĉaju smrti osiguranika, bez akumulacije
novĉanih sredstava. Zbog ovoga su ĉesto privremena osiguranja i do deset puta jeftinija
od trajnog osiguranja i to za isti iznos pokrića. Mnoge ljude više privlaĉi privremeno
osiguranje zbog njegove cijene i mogućnosti da razliku u novcu, koju ostvari u odnosu na
trajno osiguranje, uloţi u neke druge finansijske proizvode. Kod trajnog osiguranja
ţivota, nivo rizika sa kojim se suoĉavaju osiguravajuća društva se povećava tokom
godina, jer se povećava i broj godina osiguranika, a time i verovatnoća njegove smrti.
Cijena polise trajnog osiguranja mora da pokrije uvećane troškove koje pogaĊaju
osiguravajuće društvo prouzrokovane zbog uvećanog nivoa rizika, tako da je ona za
starije osobe skuplja nego za mlaĊe.

Postoje tri tipa trajnog osiguranja i to:
- osiguranje cjelokupnog ţivota,
- univerzalno osiguranje ţivota i
- osiguranje u sluĉaju doţivljenja
Osiguranje cjelokupnog života je vrsta trajnog osiguranja ţivota koja garantovano traje
tokom cijelog ţivota. MeĊutim, upravo zbog toga, polisa osiguranja cjelokupnog ţivota je
skuplja od univerzalnog ţivotnog osiguranja, ili privremenog ţivotnog osiguranja.
Osnovna prednost ove vrste osiguranja je ta što je novĉana vrijednost ovog osiguranja
garantovana nakon smrti, a moţe se iskoristiti i u toku ţivota. Investiranje u osiguranje
cjelokupnog ţivota se moţe poistovjetiti sa kupovinom kuće ili neke druge nekretnine,
štednjom ili investicionim fondom i moţe se koristiti u razliĉite svrhe kao što su
pokrivanje troškova studiranja, kupovinu nove kuće, ili kao dodatak penziji. Dakle, trajno
osiguranje pomaţe pojedincu u toku njegovog ţivota i pomaţe njegovoj porodici poslije
njegove smrti. Osnovne prednosti ove vrste ţivotnog osiguranja su: garantovana korist
nakon smrti, garantovana novĉana vrijednost, fiksne i unapred poznate godišnje premije,
dok su osnovni nedostaci ove vrste osiguranja nefleksibilnost premije i ta što stopa
prinosa nije velika kao kod nekih drugih vidova štednje.
Univerzalno osiguranje života je vrsta trajnog osiguranja ĉija je glavna prednost u
fleksibilnosti u plaćanju premije, kao i ta što je stopa prinosa potencijalno veća na
akumulirana sredstva od osiguranja cjelokupnog ţivota. Premija i visina odštete nakon
smrti se mogu promjeniti u bilo koje doba dana, ali se za povećanje naknade nakon smrti
traţi dokaz da je osoba još uvijek dobrog zdravlja, kako bi se izbjegle moguće
malverzacije i prevare. Polise ovog osiguranja podrazumjevaju postojanje novĉanog
raĉuna na koji se uplaćuju premije, a uplatom premija se ovaj raĉun povećava. Kamata na
sredstva se uplaćuje na raĉun po stopi koju odreĊuje osiguravajuće društvo. Minimalni
nivo kamatne stope moţe i ne mora biti zagarantovan, što zavisi od tipa univerzalnog
osiguranja. Univerzalno osiguranje ţivota ima odreĊene nedostatke koji primarno potiĉu
iz njegove fleksibilnosti.

Nedostaje fundamentalna garancija da će polise biti pravosnaţne ukoliko se ne isplate sve
premije i takoĊe nedostaje garancija na odreĊenu novĉanu vrijednost.
Polise osiguranja u slučaju doživljenja su ugovori ţivotnog osiguranja kod kojih se
isplata vrši odjednom, nakon odreĊenog perioda (uglavnom deset, petnaest ili dvadeset
godina do odreĊene starosne dobi) ili u sluĉaju ranije smrti. Neke polise se isplaćuju
takoĊe i u sluĉaju kritiĉne bolesti. Novĉana vrijednost odreĊena u polisi je jednaka
nominalnoj vrijednosti koja odgovara odreĊenoj starosnoj dobi. Ta starosna dob su
godine u sluĉaju doţivljenja osiguranika. Ova vrsta osiguranja je znatno skuplja (izraţeno
u godišnjim premijama) od univerzalnog osiguranja ţivota, jer je period do kad se
isplaćuju premije kraći kao i datum doţivljenja osiguranika. Ovo osiguranje se isplaćuje
u sluĉaju smrti ili za sluĉaj doţivljenja osiguranika, nakon proteka odreĊenog broja
godina, ili kada osiguranik napuni odreĊene godine (npr., 65 godina). U “priruĉniku
osiguranja“ koji je napisao Clyde J. Crobough, 1931. godine, su navedene prednosti
polisa za sluĉaj doţivljenja kao:
- metod prinudne štednje,
- predstavalja kombinaciju zaštite i investicija i
- naĉin za kreiranje sredstava za odreĊene namjene.
Ţivotna osiguranja se mogu podjeliti na sljedeće vrste osiguranja i to: prema riziku koji
se osigurava, prema naĉinu isplate osigurane sume, prema naĉinu zakljuĉenja ugovora i
prema naĉinu plaćanja premije 13 .
Prema riziku koji se osigurava, osiguranja ţivota dijele se na:
- osiguranja za sluĉaj smrti (riziko osiguranja),
- osiguranja za sluĉaj doţivljenja,
- osiguranja za sluĉaj smrti i doţivljenja (mješovita osiguranja).
Prema naĉinu isplate osigurane sume imamo:
- isplatom štete,
- isplatom doţivljenja.
13 Avdalović, V., Marović, B., Osiguranje i upravljanje rizikom, 3. dopunjeno i izmjenjeno izd. – Subotica:
Birografika, 2005.godine, str. 49.

S obzirom na naĉin plaćanja premije imamo:
- osiguranja sa jednokratnom uplatom premije,
- osiguranja sa ugovorenim plaćanjem premije u odreĊenom periodu.
Prema naĉinu zakljuĉenja ugovora osiguranja ţivota dijele se na:
- individualna osiguranja,
- kolektivna osiguranja.
Ono što je zajedniĉko svim vrstama ţivotnog osiguranja je sljedeće:
- pruţaju zaštitu i daju finansijsku sigurnost pojedincu, njegovoj porodici ili njegovom
poslovanju,
- pruţaju pokriće od rizika smrti, tako da se rizik smrti pokriva ako nastupi u toku
ugovorenog trajanja osiguranja, dugoroĉnost, jer se ugovori osiguranja ţivota
sklapaju na više godina,
- fiksna premija, pri ĉemu je visina premije za cjelo vrijeme trajanja osiguranja
jednaka,
- štedna komponenta, jer je u ovu vrstu osiguranja uglavnom ukljuĉena i štednja, pri
sklapanju osiguranja mora postojati osigurljiv interes ugovaraĉa, kako bi se
osiguranje moglo sklopiti na drugu osobu, ali uz njenu pisanu saglasnost,
- uvijek se isplaćuje nadoknada, bilo kao isplata štete zbog osiguranog dogaĊaja, bilo
kao isplata ugovorene svote za sluĉaj doţivljenja (osim u nekim vrstama ţivotnog
osiguranja), zaraĉunata bruto premija je naplaćena premija,
- poreske olakšice osobama sa zakljuĉenim ţivotnim osiguranjem u većini drţava.
Osiguranje imovine obezbjeĊuje zaštitu od mnogih rizika koji prijete imovini, kao što je
poţar, provala, poplava i tako dalje. U zavisnosti od vrste opasnosti koje pokriva
osiguranje, razlikuju se i vrste osiguranja imovine, tako da postoji osiguranje od poţara,
osiguranje od poplave, osiguranje od zemljotresa, osiguranje doma i druge vrste
osiguranja. Osnovna svrha osiguranja imovine je nadoknada štete koja bi se dogodila na
osiguranoj imovini zbog nastupanja osiguranog dogaĊaja.

U praksi, imovina se moţe osigurati na dva naĉina: osiguranje od svih opasnosti koje
prijete imovini i osiguranje od opasnosti navedenih u polisi. U sluĉaju osiguranja od svih
opasnosti koje prijete imovini, pokriveni su svi mogući uzroci gubitka osim onih koji su
iskljuĉivo zuzeti i navedeni u polisi. Uobiĉajena iskljuĉenja u ovakvim polisama su štete
nastale zbog zemljotresa, poplava, nuklearnih incidenata, delovanje terorizma i rata. U
sluĉaju osiguranja od opasnosti navedenih u polisi, podrazumjeva navoĊenje konkretnih
uzroka gubitaka u polisi koja pokriva osiguranje.
3.1. Rizici ţivotnog osiguranja
Nakon prouĉavanja ţivotnog i neţivotnog osiguranja i karakteristika njihovih polisa,
mogu se definisati i tipovi rizika kojima su izloţena osiguravajuća društva baveći se
osiguranjem ţivota. OdreĊeni rizici se ne moraju odmah uoĉiti. Oni se akumuliraju i
mogu se manifestovati u budućnosti. To je jedan od razloga zašto je dobar menadţment
rizika kritiĉan za ostvarivanje uspjeha osiguravajuće kompanije na dugoroĉnom nivou.
Tipovi rizika sa kojima se suoĉavaju osiguravaĉi ţivota su:
- Rizik smrtnosti i rizik doţivljenja;
- Rizik bolesti;
- Rizik invaliditeta
Ovi rizici se ponekad nazivaju i biometrijski rizici.
Rizik smrtnosti i doživljenja – je osjetljivost osiguravajućeg društva na povećanu stopu
smrtnosti, odnosno osjetljivost osiguravaĉa koja nastaje kada je stvarna stopa smrtnosti
veća od predviĊene i obraĉunate u premiji. Rizik smrtnosti se moţe pojaviti iz više
razloga. Neki od njih su:
- apsolutno povećanje stope smrtnosti, potencijalno nastale zbog epidemija ili drugih
katastrofa;
- stalno i neprekidno povećanje u stopama smrtnosti, koje potencijalno proizilazi iz
neselektovanog manjka iskustva osiguravaĉa zbog pokušaja stvaranja novih i
konkurentnih proizvoda; kao i pogrešne procjene oĉekivanih kretanja zbog
nedovoljnih podataka ili zbog nedovoljnog iskustva osiguravaĉa.

- Rizikom smrtnosti i doţivljenja se moţe upravljati preko promjene cijena polisa
osiguranja, redovnim revizijama tablica smrtnosti koje se koriste za odreĊivanje
cijena i obaveze osiguravaĉa za isplatu odštetnih zahtjeva, ograniĉenjem ugovornog
perioda i odreĊivanjem nove cijene prilikom produţetka ugovora. Tamo gde je
doţivljenje veće od predviĊenog u tablicama smrtnosti, potrebno je postaviti
dodatne mjere i aţurirati tablice smrtnosti. Prema oĉekivanom neprekidnom
produţenju ţivota osigurane populacije, rizik neoĉekivanog povećanja rizika
smrtnosti na postojećem nivou portfolija se ne smatra znaĉajnim za brigu. MeĊutim,
postoji rizik smrtnosti koji moţe nastati zbog raznih epidemijskih bolesti ili
znaĉajnih dogaĊaja kao što su industrijske nesreće ili teroristiĉki napadi.
Ublaţavanje ove vrste rizika smrtnosti se moţe izvršiti redukcijom polisa
osiguranja i konstantnim monitoringom tablica smrtnosti, ali isto tako i kroz
reosiguranje ekstremnih gubitaka i katastrofa.
Rizik doţivljenja znaĉajno varira prema prirodi ugovora koji ga sadrţi. Za mnoge
proizvode osiguranja je znaĉajno poznavati koliko dugo će ljudi ţiveti. Najoĉigledniji
primjer u privatnom sektoru su penzije i anuiteti. U Engleskoj neki od najvećih rizika
doţivljenja su nastali iz definisanih penzionih šema, a ne osiguravajućih kompanija.
Definisane penzione šeme su naĉin pomoću kog poslodavci obećavaju penzije svojim
zaposlenima na osnovu njihovih plata. Dakle, obećanje doţivotnih penzija dolazi od
poslodavaca, tako da i rizik doţivljenja pada na poslodavce. Dobijanje pravog trenda
doţivljenja je kljuĉ za upravljanje ovim rizikom. MeĊutim, ovo je dosta teško ostvarljivo
u praksi. Jedan od najvećih i najmanje poznatih rizika kojima su izloţeni osiguravaĉi i
reosiguravaĉi, penzijski fondovi i drţava je rizik doţivljenja. Rizik doţivljenja iz
perspektive osiguravajućeg društva ili penzijskog fonda je izloţenost društva
neoĉekivanom smanjenju u stopama smrtnosti 14 . Ovo je suprotno od rizika smrtnosti, koji
predstavlja izloţenost kompanije u povećanju stope smrtnosti. Rizik doţivljenja se razvio
sa povećanjem godina doţivljenja, kombinovanim sa dugoroĉnom prirodom garancija
koje su izdala osiguravajuća društva. To je rizik koji je ĉesto previĊen i iskljuĉen iz
kalkulacije rizika osiguranja.
14 Crawford, T., Haan, R., Runchey, C., (2008.), Longevity Risk Quantification and Management: A
Review of Relevant Literature, Society of Actuaries, str. 5.

Rizik doţivljenja se nalazi u svakom proizvodu gdje je osiguravaĉ izloţen finansijskim
gubicima ukoliko vlasnici polisa ţive duţe od predviĊenog. Ovo se ĉesto dešava kada
isplate osiguravaĉa zavise od duţine ţivota osiguranika.
MeĊunarodno udruţenje aktuara 15 (IAA) definiše ĉetiri komponente rizika smrtnosti i
doţivljenja: nivo, trend, volatilnost i katastrofe. Ovo moţe biti podjeljeno u dvije
kategorije, sistematski i specifiĉni rizik.
Sistematski rizik se odnosi na nemanje korektne osnove za pretpostavke (nivo i trend), a
specifiĉni rizik se odnosi na volatilnost oko osnovnih pretpostavki (volatilnost i
katastrofe).
Specifiĉni rizik se smanjuje sa povećanjem broja osiguranika, meĊutim, sistematski rizik
se ne moţe diversifikovati 16 .
Procjenjuje se da je uticaj sistematskog rizika na penzione fondove i osiguravaĉe
znaĉajan i da se povećava 17 . Nepovoljna iskustva vezana za smrtnost bez obzira da li je
ona veća ili manja od oĉekivane, imaće uticaja na rezerve i zahtjeve za visinom kapitala,
ukoliko, na osnovu trţišne percepcije o varijabilnosti dugova društava za ţivotno
osiguranje, sektor ţivotnog osiguranja ne bude mogao da poveća kapital 18 . Mnogi
ugovori koji sadrţe rizik doţivljenja, takoĊe sadrţe odreĊen procenat i finansijskog
rizika, uglavnom zato što je period trajanja ugovora dosta dug i osiguravaĉi moraju
upotrebiti prvobitne premije kako bi vršili isplate po osnovu tog ugovora tokom niza
godina.
Profitabilnost poslova sa dugoroĉnim anuitetima je ekstremno osetljiva na devijacije od
pretpostavki koje su korišćene da bi se odredila cijena proizvoda, pogotovu zato što su
poslovi sa anuitetima dugoroĉni. Osiguravaĉ pokušava da ostvari profit na razlici izmeĊu
pretpostavljenih cijena i stvarnih dogaĊaja.
15 MeĊunarodno udruţenje aktuara – IAA (eng. International Actuarial Association)
16 Sweeting, P., (May 2007.), "The Market for Mortality", www.the-actuary.org.uk
17 Scotti, V., Effenberger, D., (2007), "Annuities: Private Solution to Longevity Risk", Swiss Reinsurance
Company, Economic Research and Consulting, No 3/2007.
18 Willets, C., Gallop, P., Leandro, A., Lu, C., Macdonald, S., Miller, A., Richards, J., Robjohns, N., Ryan,
P., Waters, R., (2004.), “Longevity in the 21st Century”,
http://www.actuaries.org.uk/__data/assets/pdf_file/0015/31623/sm20040426_longevity.pdf

Buduća povećanja stope doţivljenja, pojaĉana svjesnost o riziku doţivljenja, promjene u
zakonodavstvu i oskudice u kapacitetu trţišta i kapitalu, mogu dovesti do skupljih rata
anuiteta za pojedince 19 . Kako rizik doţivljenja postaje sve znaĉajniji za osiguravaĉe, tako
oni iznalaze naĉine za efektivno upravljanje njihove izloţenosti ovom riziku. Naĉini za
upravljanje rizikom doţivljenja su dizajniranje proizvoda, prirodno hedţovanje,
reosiguranje i drugi. Društva za osiguranje su poĉela da izlaze na trţište kapitala kako bi
našla rješenja za upravljanje i transfer nekih njihovih izloţenosti riziku doţivljenja.
Stroga kontrola i dovoljan broj analiza u procesu dizajniranja proizvoda je znaĉajan naĉin
koji je dostupan osiguravaĉima za upravljanje njihove izloţenosti riziku doţivljenja.
Osiguravaĉi treba da razviju dobru kontrolu da bi identifikovali znaĉajne pokretaĉe rizika
i naĉine da umanje izloţenost ovim rizicima 20 .
Rizik bolesti – se odnosi na rizik promjena u visinama odštetnih zahtjeva i njihovom
vremenskom dospjeću prema fluktuacijama u bolesti ili invalidnosti vlasnika polise.
Osiguravaĉi su izloţeni mnogim vrstama rizika bolesti ukljuĉujući ubrzanje isplata po
osnovu smrti, invalidnosti i iznenadnoj smrti i invalidnosti. Nepovoljan rizik bolesti
obuhvata:
- Povećanje u opštim stopama invalidskog, medicinskog, zubnog osiguranja, kritiĉnih
bolesti i ostalih pokrića;
- Povećanje u stopama odštetnih zahtjeva.
Rizik invaliditeta - predstavlja neizvjesnost u odštetnim zahtjevima prema stopama i
nivoima invalidnosti koji su veći od oĉekivanih i mogu da se, na primjer, pojave u
portfolijima invalidskog i zdravstvenog poslovanja i radniĉkih nadoknada.
Na ostvarenje i oparavak od invaliditeta utiĉe ekonomska sredina, drţavne intervencije,
medicinski troškovi kao i standardi korišteni za procjenu invalidnosti.
19 Willets, C., Gallop, P., Leandro, A., Lu, C., Macdonald, S., Miller, A., Richards, J., Robjohns, N., Ryan,
P., Waters, R., (2004.), “Longevity in the 21st Century”,
http://www.actuaries.org.uk/__data/assets/pdf_file/0015/31623/sm20040426_longevity.pdf
20 Fliegelman, А., Milevsky, А., Robinson, С., (April, 2002.),“Credit Implications of the Payout
Annuity Market on the Life Insurance Industry”, Prepared For Wharton/Pension Research Council
Symposium “Risk Transfers and Retirement Income Security”.

Ovim rizikom se upravlja preko redovnih pregleda istorijskih šablona odštetnih zahtjeva i
oĉekivanih budućih trendova. TakoĊe se ovim rizikom upravlja putem prilagoĊavanja
cijena, provizija i prema tome zaštitnih polisa, a moţe se upravljati putem strategija
medicinske, to jest, zdravstvene selekcije i odgovarajućim pokrićem putem reosiguranja.
3.2. Rizici neţivotnog osiguranja
Nasumiĉni dogaĊaji osiguranog sluĉaja i neizvjesnost oko iznosa koji će se morati
isplatiti kada nastupi osigurani dogaĊaj predstavljaju rizike u neţivotnom osiguranju.
Nasumiĉni dogaĊaji i neizvjesnost oko iznosa koji se isplaćuje ukljuĉuju sledeće rizike u
neţivotnom osiguranju: rizici odštetnih zahtjeva po osnovu osiguranja kuće, automobila,
od odgovornosti, nesreće, prekida poslovanja, putovanja itd. Kljuĉne komponente svih
tipova rizika osiguranja su:
- volatilnost – ovo je rizik nasumiĉnih fluktuacija u frekvenciji ili jaĉini dogaĊaja
rizika osiguranja. Ukoliko je rizik nezavisan i homogen, volatilnost portfolija se
smanjuje sa smanjenjem veliĉine portfolija.
- neizvjesnost – ovo je rizik da će se stvarni ishodi dogaĊaja razlikovati od
predviĊenih modelom, bilo zato što su se promjenile okolnosti od onih koje su
predviĊene modelom, bilo zato što je model ili su parametri modela pogrešno
definisani. Na primjer, veći od oĉekivanih odštetnih zahtjeva po osnovu izdatih
polisa od odgovornosti, nastali zbog promjena u ponašanju klijenata ili sudskih
odluka koji nisu predviĊeni modelom.
- ekstremni dogaĊaji – postoje dogaĊaji koji se retko dešavaju ali imaju jak uticaj. To
su jedinstveni dogaĊaji, odnosno ekstremne forme volatilnosti koje se odvojeno
identifikuju i mjere zbog njihovog uticaja (ĉesto dominiraju u mjerenju rizika,
posebno na visokom nivou povjerenja) i zato što ĉesto zahtjevaju specifiĉno
modeliranje.
Na primjer, vremenske katastrofe od oluja, zemljotresa i poplava, kao i katastrofe koje
napravi ĉovjek, kao na primjer auto koji izazove sudar voza.

Rezerve sigurnosti u neţivotnom osiguranju sluţe za odštetne zahtjeve koji su se desili ali
još nisu isplaćeni (na primjer ostvareni rizik). Neostvareni rizici su ugovori za koje su
primljene premije ali se rizik još nije ostvario.
Ovi rizici se pokrivaju ne zaraĊenim premijama u okviru obaveze osiguravaĉa koje
nastaju od osiguranja i investicionih ugovora. Neostvareni rizici su ugovori za koje je
osiguravaĉ primio premije ali rizik još nije istekao i oni se pokrivaju nezaraĊenim
premijama u okviru obaveza koje nastaju iz osiguranja i investicionih ugovora. Vrijeme
potrebno da bi se identifikovali i podmirili odštetni zahtjevi su vrlo vaţni u procjeni
rizika. Kratkoroĉni odštetni zahtjevi, kao što su motorne štete i štete na imovini se
generalno prijavljuju nakon nekoliko dana ili nedelja i podmiruju se ubrzo nakon toga. Za
rješavanje dugoroĉnih odštetnih zahtjeva kao što su tjelesne povrede ili odštetni zahtjevi
po osnovu odgovornosti mogu biti potrebne i godine. U sluĉaju dugoroĉnih odštetnih
zahtjeva, informacije koje se tiĉu dogaĊaja, kao što su zahtjevani medicinski tretmani, se
ne mogu, zbog same njihove prirode, odmah dobiti. Analiza dugoroĉnih gubitaka je teţa,
zahtjeva detaljniji rad i predmet je većih neizvjesnosti nego analiza kratkoroĉnih
gubitaka.
3.3. Katastrofalni rizik
Pojava dogaĊaja sa katastrofalnim posljedicama ĉiji je nastanak izazvan prirodnim
silama, ali i ljudskim faktorom, postao je jedan od ozbiljnijih problema ĉovjeĉanstva.
Kao katastofalni rizik 21 moţemo oznaĉiti onaj rizik koji predstavlja pojedinaĉnu opasnost
koja prijeti srazmjerno velikom broju ljudi – imovine, a ĉije ispoljavanje ugroţava ne
samo ekonomsku snagu osiguravaĉa, nego i društva u cjelini, odnosno njegovog djela
pogoĊenog ispoljavanju katastrofalnom riziku.
Kojom se brzinom mjenjala frekvencija dogaĊaja sa katastrofalnim posljedicama u
periodu od pribliţno tri posljednje decenije moţemo razumjeti sa sljedećeg grafika koji
objavljuje Insurance Information Institute.
21 Avdalović, V., Ćosić Đ., Avdalović, S., (2008), Upravljanje rizikom u osiguranju, Fakultet tehniĉkih
nauka Novi Sad, str. 125.

Grafikon 1:Broj događaja koji su imali katastrofalne posljedice, 1970- 2008. 22
U svojoj publikaciji iz 2009. godine poznati svjetski reosiguravaĉ Swiss Re objavljuje
podatke o najvećim svjetskim katastrofama koje su zadesile ĉovjeĉanstvo u toku, i u
periodu koji je prethodio 2008. godini.
TakoĊe 23 , istiĉe se u ovoj publikaciji, 2008. godina moţe se oznaĉiti kao jedna od
najskupljih godina u istoriji ljudske civilizacije u pogledu dogaĊaja sa katastrofalnim
posljedicama.
22 Swiss Re, (2009), Sigma, No 2/2009, стр.5
23 Swiss Re, (2008), ’’Natural catastrophes and man-made disasters in 2008’’, стр.65

Tabela 1: Događaji sa posljedicama po zemljama
Rang Datum Zemlja nastanka DogaĎaj Broj ţrtava
1. 14.11.1970. Bangladeš Poplava 300.000
2. 28.7.1976. Kina Zemljotres 255.000
3. 26.12.2004. Indonezija,Tajland Zemljotres 220.000
4. 2.5.2008. Burma Tropski ciklon 138.373
5. 29.4.1991. Bangladeš Tropski ciklon 138.000
6. 12.5.2008. Kina Zemljotres 87.449
7. 8.10.2005.
Pakistan,
Indija,Avganistan Zemljotres 73.300
8. 31.5.1970. Peru Zemljotres 66.000
9. 21.1.1990. Iran Zemljotres 40.000
10. 1.6.2003. Francuska,Italija Poţar i suša 35.000
Prema ovim podacima u toku 2008. godine je u cijelom svijetu od posljedica izazvanih
prirodnim katastrofama, ili u katastrofama izazvanim ljudskim faktorom nestalo ili ţivot
izgubilo preko 240.550 ljudi. Od ukupno 317 katastrofalnih dogaĊaja koji su se dogodili,
137 se svrstava u prirodne katastrofe, dok su preostalih 174 bili uzrokovani ljudskim
faktorom. MeĊu licima koja su nestala ili izgubila ţivot, 97,6% njih je ţivjelo na teritoriji
Azije. Najĉešći uzroci prirodnih katastrofa koji su doveli do ovako fatalnih posljedica bili
su poplavni olujni talasi, cunami i zemljotres. Ukupno nastale štete u toku 2008. godine
procjenjene su prema informacijama ove publikacije na iznos od 269 milijardi ameriĉkih
dolara 24 , što spada u najveći procjenjeni iznos od 2005. godine, kada je niz cunamija na
prostorima SAD izazvao štete u iznosu od oko 262 mlilijarde USD. Glavni grad Japana,
Tokio, gotovo će sigurno pogoditi katastrofalni potres u sljedećih pedeset godina,
zakljuĉak je jednog velikog istraţivanja japanske vlade. Šanse za to su, kako je istaknuto
- 90%. Tokio je poslednji put bio pogoĊen teškim zemljotresom 1923. godine kada je
poginulo najmanje 140 hiljada ljudi.
24 Svi iznosi šteta su korigovani stopom inflacije.

Seizmolozi procjenjuju da u sljedećih deset godina rizik od katastrofalnog zemljotresa u
Tokiu iznosi 30%, nakon 30 godina 70%, a nakon 50 godina 90%.
Postojanje i uticaj katastrofalnih rizika u našoj zemlji ne spada u red ekstremnih rizika u
svijetu, ali je sigurno da i BiH predstavlja podruĉje koje je izloţeno pojedinim rizicima
koji izazivaju štete ogromnih posljedica. MeĊu najĉešće katastrofalne rizike u našoj
zemlji ubrajaju se: rizik zemljotresa, rizik izlivanja visokih voda i rizik olujnih vjetrova.
Rizik zemljotresa je izazvao više dodaĊaja koji su imali katastrofalne posljedice, meĊu
kojima se posebno izdvaja zemljotres u Banja Luci. Opasnosti koje nosi savremeno doba
kao i nastanak dogaĊaja sa katastrofalnim posljedicama stvorili su potrebu za
pronalaţenjem društvenog mehanizma odbrane, potrebu i svijest za kreiranjem jednog
zajedniĉkog instituta osiguranja i zaštite svih pojedinaca. Tako je nastalo osiguranje kao
proizvod jednog dugog razvojnog procesa koji je predvoĊen idejom postojanja potrebe za
ekonomskom zaštitom od rizika.
3.4. Čisti i špekulativni rizici
Čisti rizik je kategorija rizika po kom je gubitak jedini mogući ishod i ne postoji
mogućnost dobitka. Ĉisti rizik se vezuje za dogaĊaje koji su izvan kontrole onoga ko
preuzima rizik, pa prema tome, osoba ne moţe svjesno preuzeti ĉisti rizik. Ništa dobro se
ne moţe desiti ukoliko se ostvari izloţenost ĉistom riziku. Izloţenost poţaru je primjer
ĉistog rizika. Poţar se ili neće desiti, ili ukoliko se desi, kuća, firma, fabrika (imovina) će
izgorjeti i nastaće šteta. Njegova suština je u tome da se od izloţenosti ĉistom riziku ne
moţe ostvariti nikakva korist. Ĉisti rizici se najĉešće i osiguravaju. Ĉisti rizici koji
nastaju za pojedince i poslovne firme mogu se klasifikovati na sljedeći naĉin 25 :
- liĉni rizici,
- imovinski rizici,
- rizici odgovornosti,
- rizici zbog grešaka drugih.
25 Marović, B., Avdalović, V., (2005.),“Osiguranje i upravljanje rizikom”,Birografika,Subotica 2005,str.68

Lični rizici su mogućnost gubitaka prihoda ili imovine koji nastaju kao rezultat gubitaka
sposobnosti da se prihod zaradi.
Pojedinci su izloţeni ovim rizicima usljed prijevremene smrti, usljed starosti, bolesti ili
nesposobnosti i nezaposlenosti 26 : U ovim situacijama mnogi pojedinci i njihove familije
su izloţene finansijskim gubicima. Iz ovog razloga oni se odluĉuju da kupe osiguranje
radi zaštite od prethodno navdenih rizika.
Imovinski rizici mogu imati direktne ili indirektne gubitke. Na primjer, kada se radi o
imovini kompanije, ona ne samo što se suoĉava sa gubitkom vrijednosti imovine, već se
suoĉava i sa gubitkom prihoda jer ne moţe da normalno nastavi svoje poslovanje.
Dakle, imovinski rizici obuhvataju gubitak imovine i gubitak prihoda koji su posljedica
ne korišćenja imovine, što se moţe protumaĉiti i kao ekstra gubitak.
Rizik odgovornosti nastaje kada je osiguravajuće društvo odgovorno za pokriće gubitaka
treće osobe. Ovi rizici su ĉesto obavezni po zakonu. Kategorija rizika povlaĉi za sobom
odreĊen stepen gubitka ili dobitka.
Špekulativni rizik se odnosi na one izloţenosti riziku koje mogu rezultirati ili sa
dobitkom ili gubitkom. Igre na sreću su primjeri špekulativnog rizika, jer se ovde
namjerno ulazi u rizik, zbog mogućnosti dobitka. Svi špekulativni rizici su nastali kao
namjeran izbor i nisu samo rezultat nekontrolisanih okolnosti. Sve investicije, po
definiciji, ukljuĉuju špekulativni rizik, kako investitor nemoţe sa sigurnošću da zna da li
će ona imati uspješan ishod ili ne. MeĊutim, neke investicije su špekulativnije od drugih.
Na primjer, investiranje u drţavne obveznice ima mnogo manji špekulativni karakter od
investiranja u akcije, jer drţavne obveznice nose manje rizika od akcija.
Većina špekulativnih izloţenosti gubicima nisu predmet osiguranja. Neki menadţeri
rizika i njihovi kritiĉari su postavili pitanje da li je odgovarajuće praviti razliku izmeĊu
ĉistih i špekulativnih rizika. Oni smatraju da je funkcija menadţera rizika da zaštiti
organizaciju od gubitka bez obzira da li je izvor gubitka poţar (ĉisti rizik) ili neoĉekivana
devalvacija strane valute (špekulativni rizik). Rizik – sloţenica procjenjena frekvencijom,
jaĉinom i javnom perpcepcijom o šteti, nema vještaĉka akademska ograniĉenja 27
26 Avdalović, V., (2007), ”Osiguranje”, Beogradska bankarska akademija, str 79.
27 Kloman, F., (1995), ”Risk and Response Beyond 2000”, Risk Management, стр. 68.

4. UPRAVLJANJE RIZICIMA OSIGURANJA
Upravljanje rizicima je nauĉni pristup problemu bavljenja rizicima sa kojima se
susreću pojedinci i preduzeća, te znaĉajan faktor ukupnog razvoja.
Upravljanje rizicima nešto je uţe podruĉje nego što to sam izraz govori, jer se
pojedinci i preduzeća susreću sa dosta širokim rasponom rizika od kojih su neki
van dosega funkcije upravljanja. Upravljanje rizicima usmjereno je na dio ukupnih
rizika i to one koji se klasifikuju kao ĉisti rizici.
Pojam "upravljanje rizicima" je širi od pojma upravljanje osiguranjem jer se bavi
i rizicima od kojih se moţemo i od kojih se ne moţemo osigurati izborom
odgovarajuĉih tehnika za upravljanje rizicima.
Upravljanje osiguranjem podrazumjeva upotrebu tehnika osim osiguranja,
na primjer unajmijivanje kao alternativu osiguranju, ali u najveĉem dijelu
ograniĉeno je podruĉje onih rizika od kojih se moţemo osigurati.
MeĊutim, upravljanje rizicima je nešto uţe od ukupnog manadţmenta jer ne sadrţi u
sebi upravljanje poslovnim rizicima, osim u rijetkim sluĉajevima. Neposrednim
upravljanjem bave se struĉne osobe. risk menageri, koji moraju dobro poznavati
rizike kojima je privredni subjekt izloţen. Mnoga preduzeća imaju
visokoobrazovane pojedince koji se specijalizuju u postupanju sa ĉistim rizicima.
Takve osobe moraju imati vlastiti interes za uspješno upravljanje rizikom kako bi
izabrali metodu pokrića rizika koja će najbolje odgovarati prirodi poslovanja. Zahtjeva
se povezanost risk menagera sa svi odjelima privrednog subjekta, naroĉito sa odjelima
kao što su finansijsko raĉunovodstvo, marketing, odjel proizvodnje i kadrova i
drugim odjelima koji moraju djelovati u pravcu kontrole i smanjivanja rizika.

4.1.Rizik u osiguranju
Predmet osiguranja se moţe lakše razumjeti ukoliko se primjene taĉna znaĉenja rijeĉi
korištenih u osiguranju. Termini kao što su gubitak, peril (opasnost), hazard i rizik se
ĉesto koriste u svakodnevnoj konverzaciji, meĊutim, ove rijeĉi primaju odreĊena
znaĉenja kada se koriste radi opisivanja osiguranja.
Rijeĉ gubitak u svakodnevnoj upotrebi, oznaĉava ostati bez neĉega što se prethodno
posjedovalo. Govorimo o ”gubitku memorije“, “gubitku vremena“. Kada se ova rijeĉ
koristi u osiguranju, ona poprima više ograniĉeno znaĉenje. Tipiĉan osigurljiv gubitak je
neţeljeno, neplanirano smanjenje ekonomske vrijednosti. Osigurljivi gubici se mogu
kategorizovati kao direktni i indirektni gubici
Direktni gubici su trenutni, ili prvi rezultat osigurane opasnosti.
Indirektni gubici, ili gubici upotrebe, su sekundarni rezultat osigurane opasnosti.
Na primjer, ukoliko poţar uništi dom, gubitak doma je direktni gubitak. Troškovi
ţivljenja u hotelu dok se kuća obnavlja, je primjer indirektnog gubitka. Ukoliko tornado
uništi restoran, šteta nastala na imovini je direktni gubitak, a gubitak prihoda u periodu
obnavljanja poslovanja, je indirektni gubitak. Dakle, mora postojati prvo direktni gubitak
prije nastanka indirektnog gubitka. Polise osiguranja imovine su specifiĉne kada se
obezbjeĊuje pokriće za direktne ili indirektne gubitke, ili oba zajedno..
Peril se definiše kao uzrok gubitka. Primjeri perila su poţari, zemljotresi, poplave,
kriminalne radnje, napadi srca i drugi. Polise osiguranja obezbjeĊuju finansijsku zaštitu
od gubitaka izazvanih od strane perila. Polise osiguranja koje taĉno identifikuju listu
pokrivenih perila, osiguravaĉi nazivaju specifikovan-peril ugovor. Alternativni format je
pokriće svih gubitaka osim onih koji su specifiĉno iskljuĉeni iz ugovora. Ovu vrstu
polisa, osiguravaĉi nazivaju ugovor sa otvorenim perilom.
Hazardi su uslovi koji uvećavaju frekvenciju ili jaĉinu gubitaka. Primjer hazarda moţe
biti 50 kanti od po 5 litara benzina uskladištenih u podrumu kuće. Uskladišten benzin
sam po sebi ne predstavlja opasnost. MeĊutim, ukoliko se desi poţar, benzin će ga sasvim
sigurno pojaĉati i napraviti veću štetu nego što bi ona bila da ne postoji benzin. Slaba
rasvjeta u dijelovima grada u kojima postoji veća kriminalna aktivnost je hazard, jer
moţe uticati na uvećani nivo kriminalnih aktivnosti, kojih ne bi bilo da postoji dobro
osvjetljenje.

Slabo osvjetljenje samo po sebi neće uzrokovati gubitak, ali ĉinjenica da djeluje kao
podsticaj lopovima na uvećanje kriminalne aktivnosti, ga ĉini hazardom. Ponekad, hazard
povećava i frekvenciju i jaĉinu gubitka, kao što je sluĉaj kada se automobil vozi prebrzo
za postojeće uslove.
Postoje tri vrste hazarda. To su fizički, moralni i psihološki
Fizički hazard je fiziĉki uslov koji je posljedica materijalnih obiljeţja nekog objekta, pri
ĉemu ta obiljeţja povećavaju vjerovatnoću da se neka šteta dogodi. Primjer fiziĉkog
hazarda je klizavi put koji povećava vjerovatnoću da doĊe do automobilske nesreće koja
je posljedica sudara koji u ovom sluĉaju predstavlja opasnost. Ukoliko pojedinac izazove
ili na bilo koji naĉin utiĉe na povećanje štete kako bi pokupio što veću odštetu od
osiguravaĉa, onda je to prevara u osiguranju i gubitak je rezultat moralnog hazarda.
Moralni hazard je neiskrenost ili loš karakter pojedinca što povećava uĉestalost ili jaĉinu
štete. Ukoliko neko zapali zgradu, kako bi pokupio osiguranje, iako je vatra uzrok
gubitka, moralni hazard je zaduţen za uvećanu frekvenciju gubitka. Ukoliko lopov
ukrade na primjer 5.000 eura, a vlasnik prijavi osiguranju da je ukradeno 20.000 eura,
onda je 15.000 eura uĉinjene prevare rezultat moralnog hazarda. Prisutan je u svim
osiguranjima i teško ga je provjeravati. Osiguravaĉi pokušavaju da nadziru moralni
hazard raznim mjerama kao što su:
- provjera podnosioca prijave za osiguranje,
- uspostavljanje razliĉitih mehanizama u tehnici osiguranja (poĉek, izuzeće, doplatci).
Psihološki hazard se odnosi na nehajno i indiferentno ponašanje prema gubitku zbog
postojanja osiguranja. Stav “zašto bi mene bilo briga, ja sam osiguran“ je primjer ove
vrste hazarda. Ukoliko osoba namjerno ostane duţe u bolnici nego što je potrebno kako
bi pokupio veću korist od zdravstvenog osiguranja, onda je ova vrsta hazarda odgovorna
za povećanu veliĉinu gubitka. Osiguravaĉi mogu eliminisati moralni hazard i
minimizirati svjesni hazard paţljivim odabirom osiguranika i ukljuĉivanjem u ugovor
posebnih odredbi, kako bi se zaštitili od hazarda.

Rijeĉ rizik se ĉesto povezuje sa osiguranjem. Postoji mnogo definicija rizika.
Rizik se moţe definisati kao varijacija u mogućim ishodima dogaĊaja, zasnovana na
šansi. Odnosno, što je veći broj razliĉitih ishoda dogaĊaja, veći je i rizik. Drugo
objašnjenje ovog koncepta je: što je veća varijacija oko prosijeĉnog oĉekivanog gubitka,
veći je i rizik. U osiguranju, rijeĉ rizik se povezuje sa izloţenošću gubicima.
Stepen rizika je mjera taĉnosti predviĊanja mogućeg ishoda zasnovanog na šansi. Dakle,
što je veća preciznost predviĊanja mogućeg ishoda dogaĊaja, manji je stepen rizika i
obrnuto, što je teţe predvideti ishod dogaĊaja, veći je stepen rizika. Na primjeru iz
osiguranja ovo moţemo predstaviti ukoliko posmatramo 5000 stambenih kuća koje treba
da se osiguraju od poţara. Postoji ukupno 5001 mogući ishod dogaĊaja, od kojih je jedan,
mogućnost da se poţar i ne dogodi. MeĊutim, ukoliko raspolaţemo sa nekim
informacijama o ovim kućama, kao na primjer, da su sve kuće mlaĊe od pet godina, da su
u dobrom stanju i da u krugu od 5 km od svake kuće se nalazi vatrogasna stanica,
moţemo suziti dijapazon predviĊanja.
Odnosno, rizik je u ovom sluĉaju smanjen sa ovim informacijama. Ukoliko znamo, na
osnovu statistika iz prošlosti, da je oko 1 % prosjeĉne grupe domova sa sliĉnim
karakteristikama izgorjelo, moţemo napraviti još taĉnija predviĊanja. Dodatne
informacije još više smanjuju nivo rizika. Obzirom da osiguravajuća društva raspolaţu sa
taĉnim statistikama o ostvarenim gubicima u prošlosti, ona mogu taĉnije predvidjeti broj
gubitaka i ukupan iznos koliĉine novĉanih sredstava potrebnih za pokriće gubitaka koji će
se desiti u budućnosti. Iz ovoga se moţe zakljuĉiti da operacije u sistemu osiguranja
uvećavaju taĉnost u predviĊanju gubitaka, odnosno, osiguranje smanjuje rizik.
Definicija rizika kao neizvjesnost u vezi ostvarivanja mogućeg gubitka je korisna zato što
pomaţe u objašnjenju zašto ljudi kupuju osiguranje.
Ukoliko neka osoba na primjer ne osigura svoju kuću od poţara, ona će biti nesigurna u
vezi sa tim da li će morati da plati za gubitak od poţara u svom domu. Ona je nesigurna
jer ne zna unaprijed da li će njena kuća izgorjeti ukoliko se desi poţar i koliki će biti
gubitak.

Jednom kada kupi osiguranje od poţara, ona postaje sigurna da neće morati da plati
ukoliko poţar zahvati njen dom. Osiguravajuće društvo će umjesto nje platiti za ove
gubitke.
U ovom sluĉaju je vlasnik kuće prenio svoju nesigurnost, ili rizik, na osiguravajuće
društvo. Iako osiguranik više ne osjeća nesigurnost nakon transfera rizika na
osiguravajuće društvo, tako ni osiguravajuće društvo ne osjeća neizvjesnost u vezi toga
koliki će gubitak osjetiti, ili zahtjev za odštetu. Zbog toga što osiguravajuće društvo
kombinuje izloţenosti riziku od poţara više vlasnika kuća, ono moţe predvidjeti ukupan
iznos potrebne koliĉine novĉanih sredstava ukoliko se ostvari gubitak. Sa ĉinjenicom da
moţe sa velikom taĉnošću predvidjeti gubitak, osiguravajuće društvo smanjuje
neizvjesnost oko broja i veliĉine gubitka koji će se desiti. Osiguravajuće društvo je na
ovaj naĉin redukovalo rizik. Dakle, pojedinci kupuju osiguranje jer smatraju da na taj
naĉin stiĉu ekonomsku prednost, odnosno, ostvaruju ekonomsku korist. Osiguravaĉ će se
sloţiti da proda zaštitu od rizika ukoliko se rizik moţe udruţiti i unapred predvidjeti.
Drţeći se ovih principa, postavlja se pitanje šta je to što ĉini rizik osigurljivim? Koju
vrstu rizika je osiguravaĉ spreman da osigura?
Potencijalni gubitak mora biti znaĉajan i dovoljno veliki kako bi pojedinac bio spreman
da zamjeni nepoznati ekonomski ishod poznatim premijama osiguranja. Gubitak i
njegova ekonomska vrijednost moraju biti dobro definisani i van kontrole vlasnika polise.
Vlasniku polise nije dopušteno da izazove ili podrţi gubitak kojim bi se okoristio ili
doveo do isplate štete iz osiguranja. Nakon što se desi osigurani sluĉaj, vlasnik polise ne
smije da bude u mogućnosti da laţno predstavi veliĉinu gubitka kako bi ostvario veći
iznos iz isplate polise. Gubici pokriveni jednom vrstom osiguranja moraju biti
meĊusobno nezavisni. Ukoliko jednog vlasnika polise zadesi gubitak, to ne bi trebalo da
ima znaĉajnog uticaja na ponašanje drugih vlasnika polisa. Na primjer, osiguravaĉ neće
osigurati sve prodavnice od rizika od poţara, ako su one prostorno povezane (ulici ili
trţnom centru), jer postoji mogućnost da bi poţar koji bi nastao u jednoj prodavnici,
mogao vrlo lako da zahvati i ostale prodavnice, što bi rezultiralo mnogo većim odštetnim
zahtjevima prema osiguravaĉu i on ne bi bio u mogućnosti da ispuni sve svoje obaveze.

Moţe se reći da je rizik podoban za osiguranje, ako je:
- moguć kao dogaĊaj;
- nezavisan od volje osiguranika ili trećeg zainteresovanog lica;
- dovodi do štetnih posljedica;
- neizvjestan, kako u pogledu nastupanja samog dogaĊaja tako i vremena nastupanja
dogaĊaja;
- dopušten zakonom, ugovorom i ako je moralan.
Ispunjenost prethodno navedenih uslova oznaĉava da je rizik osigurljiv.
MeĊutim, ĉinjenica da potencijalni gubitak ne zadovoljava u potpunosti prethodno
navedene kriterijume, ne znaĉi automatski da on ne moţe biti osiguran, već to znaĉi da bi
morao biti tretiran sa posebnom paţnjom, na primjer, morao bi biti zajedniĉki osiguran sa
drugim osiguravaĉem.
Konaĉno, rizik u osiguranju se moţe predstaviti kao opasnost koja prijeti imovini ili licu i
ĉije realizovanje stvara odreĊene posljedice.
Kao pravni pojam, rizik osiguranja predstavlja mogućnost nastupanja neizvjesnog
dogaĊaja koji je moguć, ekonomski štetan, koji ne zavisi od iskljuĉive volje
zainteresovanih lica i ĉije je osiguranje dopušteno zakonom, javnim poretkom i moralom.

4.2. Osiguravajuće kompanije i upravljanje rizikom
Pod rizicima se podrazumjeva vjerovatnoća nastanka negativnih efekata na poslovni i
finansijski rezultat društva i poloţaj društva. Procedure, instrukcije, postupci i radnje
kojima društvo upravlja rizikom u okviru sistema internih kontrola obuhvataju
kvalitativni i kvantitativni naĉin upravljanja tim rizikom. Društvo za osiguranje je duţno
da identifikuje, procjenjuje i mjeri rizike kojima je izloţeno u svom poslovanju i da
upravlja tim rizicima na naĉin kojim će se obezbjediti trajno odrţavanje stepena
izloţenosti rizicima na nivou koji neće ugroziti imovinu i poslovanje društva, odnosno
koji će obezbjediti zaštitu interesa osiguranika, korisnika osiguranja, trećih oštećenih lica
i drugih povjerilaca društva – u skladu sa zakonom i drugim propisima, kao i svojim
aktima. Društvo je duţno da svojim aktima propiše, organizuje i primjeni upravljanje
rizicima koje će omogućiti sveobuhvatno i preventivno identifikovanje rizika, kao i
njihovo mjerenje i procjenu. Upravljanje rizicima društva mora biti u skladu s propisima,
pravilima struke, dobrim poslovnim obiĉajima i poslovnom etikom. Društvo je u svom
poslovanju izloţeno sljedećim osnovnim vrstama rizika: riziku osiguranja, trţišnom
riziku, operativnom riziku, riziku roĉne i strukturne neusklaĊenosti imovine sa
obavezama, riziku deponovanja i ulaganja sredstava društva, pravnom riziku,
reputacionom riziku, kao i drugim rizicima koji zavise od prirode, obima i sloţenosti
poslovanja društva.
Rizik osiguranja je osnovni rizik i predstavlja rizik koji se preuzima u osiguranju. Moţe
se definisati kao nemogućnost društva za osiguranje da apsorbuje preuzete rizike po
osnovu zakljuĉenih ugovora o osiguranju. Samo prisustvo rizika se ne moţe neutralisati,
ali pojedinci i društvo mogu preduzeti aktivnosti kojima će djelimiĉno kontrolisati iznos i
vrijeme ostvarenja rizika i nastanka štete po tom osnovu. Te aktivnosti se nazivaju
upravljanje rizicima i ukoliko su uspješno implementirane, mogu smanjiti troškove
ostvarenih gubitaka. Kompanije koje su usredsreĊene na eliminisanje svih postojećih
rizika nemaju izgleda za profitabilno poslovanje i nisu u mogućnosti da kreiraju
proizvode kojima će izaći u susret krajnjim korisnicima. Kompanije moraju voditi
politiku rizika, na naĉin koji im omogućuje kompetitivnost, rast i razvoj.

Funkcije upravljanja rizicima se mogu svrstati hronološki u tri kategorije:
- Prije nego što se rizik pretpostavi;
- Prepoznavanje rizika;
- Nakon prepoznavanja rizika;
Vaţno je prepoznati da se efektivno upravljanje rizicima suoĉava sa sve tri kategorije.
Prije nego što se rizik pretpostavi –Specifiĉni primjeri ovakvog upravljanja rizicima
ukljuĉuju kreiranje proizvoda i njihovo vrednovanje, postavljanje osnovnih pravila i
ograniĉenja, postavljanje investicione strategije i analizu troškova i koristi. Odluĉujuća
funkcija upravljanja rizikom odreĊuje koliĉinu rizika koja se moţe preuzeti i kolika je
dozvoljena cijena za preuzimanje rizika. Ovo ukljuĉuje koordinaciju i kooperaciju
izmeĊu razliĉitih dijelova kompanije, kao što su marketing, aktuarstvo, investicije i
finansije. Funkcije kao što su strateško planiranje i upravljanje kapitalom takoĊe igraju
znaĉajnu ulogu u odluĉivanju o sveopštim rizicima u organizaciji.
Prepoznavanje rizika - Sljedeća faza u upravljanju rizicima je razumjevanje
pretpostavljenog rizika i voĊenje raĉuna da je kompanija pravilno obeštećena za
pretpostavljanje tog rizika. Ovakva funkcija upravljanja rizicima je široko rasporeĊena
preko cijele osiguravajuće kompanije, sa razliĉitim dijelovima fokusiranim na razliĉite
aspekte. Primjeri ukljuĉuju: upravljanje dugoroĉnim odštetnim zahtjevima, napori
zadrţavanja osiguranika i menadţment troškova. Specifiĉne funkcije ukljuĉuju:
usaglašavanje sredstava i obaveza, upravljaĉke strategije, reosiguranje kao i aranţmani
zaustavljanja gubitaka (stop-loss arrangemets). Ova funkcija se uobiĉajeno zove osnovna
(underwriting), i jedna je od najznaĉajnijih funkcija upravljanja rizicima u osiguravajućoj
kompaniji. Povezani aspekt upravljanja rizicima je kontrola. Kontrolna funkcija ukljuĉuje
internu reviziju i postavljanje ograniĉenja.

Nakon prepoznavanja rizika - U ovoj fazi je osnovno, na primjer, procjena veliĉine rizika
smrtnosti (ili oboljenja) odreĊenog kandidata i voĊenje raĉuna da je naplaćena premija
dovoljna da pokrije rizik, ili procjenjivanje vrijednosti kreditnog rizika odreĊenih
sredstava (npr., komercijalna hipoteka, privatni plasmani), kao i obezbeĊenje da je povrat
na uloţena sredstva dovoljan da pokrije rizik. Nakon što se kompanija sloţila da
pretpostavi rizik za odreĊenu cijenu, ili je izloţenost riziku kao dio normalnog toka
poslovanja, fokus menadţmenta rizika se svodi na minimiziranje stvarnih troškova radi
maksimiziranja profita. Osiguravajuće kompanije bi trebale da zadrţe profit u
prihvatljivim granicama bez redukovanja sveopšteg profita.
Praćenje steĉenih iskustava je veoma vaţno kako bi se obezbjedilo da su pretpostavke
uĉinjene prije odreĊivanja rizika još uvijek validne.
Na primjer, osiguravajuće kompanije redovno sprovode studiju smrtnosti kako bi
obezbjedile da je pretpostavljeni rizik i cijena novog posla odgovarajuća.
Sliĉno, posao se nadgleda kako bi se obezbjedilo da su troškovi i koristi u saglasnosti sa
dizajniranim proizvodom. Ovo omogućava to da proizvod izlazi u susret potrebama i
potrošaĉa i akcionara kao i da je podrška donosiocima odluka koliko je to moguće
efektivna.

4.3. Postupak upravljanja rizikom
Uspješnost poslovanja je osnovni cilj svakog privrednog subjekta, pa odluku o tome
kako se zaštititi, odnosno koje rizike osigurati a koje zadrţati u vlastitom
pokriću, odnosno koje mjere kontrole šteta poduzeti moţe donijeti osoba koja djeluje
neposredno u preduzeću ili ona koja ima potpuno saznanje o tehnološkom procesu i
ostalim relevantnim elementima za ocjenu rizika.
Osnovni cilj upravljanja rizikom je oĉuvanje uĉinkovitosti djelovanja
organizacije, tj. da budemo sigurni da nije sprijeĉena u postizanju drugih
ciljeva zbog ĉistih rizika ili gubitaka koji proizilaze iz tih rizika.
Osnovne funkcije upravljanja rizikom su:
- Ukazati na potencijalne štete i najpovoljniji metod ekonomske zaštite analizom
troškova programa zaštitnih mjera (mjera kontrole šteta), troškova za premije
osiguranja, te troškova drugih metoda upravljanja rizicima;
- Stvoriti sigurnost dioniĉarima i upravi, kao i otkloniti strah od potencijalnih šteta;
- Primjeniti propise o zaštiti objekata i proizvodnih procesa, instaliranje
sigurnosne opreme za zaštitu na radu, obavezno zdravstveno osiguranje za
sluĉaj ozljede na radu i sliĉno.
Upravljanje rizicima je logiĉki proces koji koriste firme i pojedinci kako bi se nosili sa
njihovom izloţenošću rizicima. S obzirom na prirodu posla osiguranja, upravljanje
rizicima je nerazdvojiv dio svih aktivnosti kompanije. Upravljanje rizicima je dinamiĉki
proces i moţe se definisati kao identifikacija, analiza i ekonomska kontrola onih rizika
koji prijete sredstvima ili onim kapacitetima koji donose zaradu. To je strategija
planiranja izvora sredstava prije nastanka šteta, koje će sluţiti za njihovo pokriće kada
nastanu. To je kontinuiran proces upravljanja mogućnošću nastanka štete. Da bi postavili
dobar osnov za upravljanje rizicima, kompanije i pojedinci treba da postave tri pitanja.
Šta moţe poći naopako?
Šta se moţe preduzeti u vezi sa tim?
Kako se rizik moţe pratiti?

Iz prethodnog se moţe zakljuĉiti da je upravljanje rizicima proces koji se sastoji od
nekoliko koraka.
Postupak upravljanja rizikom prolazi kroz nekoliko faza, a to su:
- identifikacija rizika;
- ocjena rizika;
- izbor metode upravljanja rizicima
- izbor odgovarajuće metode pokrića rizika.
4.3.1. Identifikacija i mjerenje potencijalnih gubitaka
Prije nego što se moţe išta uĉiniti sa rizicima sa kojima se susreće preduzeće, mora
ih se biti svjesno, odnosno moraju se otkriti rizici kojima je preduzeće izloţeno.
Identifikacija rizika je osnovni element procesa upravljanja rizikom. Ako ţelimo da
pravilno i uĉinkovito odredimo metodu pokrića rizika, onda moramo taĉno
identifikovati izvor štete i utvrditi njenu objektivnu veliĉinu. Neki su rizici
relativno oĉiti dok postoje mnogi drugi koji se teţe uoĉavaju i ĉesto se previĊaju.
Da bi se smanjilo to previĊanje rizika, u upravljanju rizikom se koriste odreĊeni
pristupi problemu identifikacije rizika. Najĉešće korišteni alati su: propisi za provjeru
politike osiguranja, upitnici za analizu rizika,šeme dijagrama toka, analiza
finansijskih izvještaja i drugo.Proces identifikacije poĉinje sa prepoznavanjem ĉetiri
kategorije gubitka i to:
- direktan gubitak svojine,
- gubitci po osnovu prihoda i ekstra troškovi koji nastanu kao posljedica gubitka
imovine,
- gubitci koji potiĉu od sudskih tuţbi,
- gubitci izazvani smrću, invaliditetom, ili neplaniranim penzionisanjem kljuĉnog
osoblja.

Procjena ukupnog gubitka koji moţe nastati je vaţan korak u procesu upravljanja
rizicima.
Razlikujemo dvije kategorije maksimalnog gubitka:
-maksimalno mogući gubitak, i
- maksimalno najvjerovatniji gubitak.
Maksimalno mogući gubitak je gubitak koji moţe nastati u najgorem scenariju, dakle
ne postoji veći gubitak od tog. To je na primjer potpuno uništenje imovine. MeĊutim,
ovaj gubitak i nije najvjerovatniji, tj., vjerovatnoća je da će imovina u sluĉaju ostvarenja
štetnog dogaĊaja biti uništena maksimalno u iznosu od 30%. Dakle u datim normalnim
okolnostima, najvjerovatnije maksimalan iznos štete koji moţe nastati predstavlja
maksimalan najvjerovatniji gubitak.
Jednom kada se procjeni maksimalno mogući i maksimalno vjerovatni gubitak, menadţer
rizika moţe razviti plan da njime upravlja.
Dalji razvoj programa upravljanja rizicima ukljuĉuje odabir najboljih kombinacija
tehnika upravljanja rizicima za dati stepen izloţenosti.
Jednom kada se rješenje pronaĊe, prelazi se na njegovu implementaciju.
Svaka odluka koja se donese se mora paţljivo ispitati, jer pretpostavke o gubicima koje
su bile ispravne nekoliko godina prije toga, ne moraju i danas biti validne. TakoĊe, sve
odluke se moraju revidirati u svjetlu oĉekivanih ishoda u periodu kada su one donešene.

4.3.2. Ocjena rizika
Jednom kada su identifikovani rizici, oni se moraju ocjeniti. Ocjena rizika je faza u
procesu upravljanja rizikom u kojoj se utvrĊuje intenzitet i uĉestalost pojedinog rizika
na bazi podataka o kretanjima šteta u prošlosti. Procjena rizika zahtjeva
odreĊivanje nekih prioriteta. Moţe se utvrditi da mnogi rizici, i ako se ostvare, neće
predstavljati veliki problem za pojedinca ili poduzeće. jer bi šteta i ako nastane bila
malena pa je stoga nije potrebno kontrolirati, dok za neke štete koje su velike i
uĉestale to predstavlja problem i treba im dati prioritet. Malene štete koje se ĉesto
ponavljaju potrebno je tretirati na drugaĉiji naĉin od velikih šteta koje se rijetko
dogaĊaju. Jedan set kriterija koji se moţe koristiti pri uspostavljanju ranga prioriteta
je da se svi rizici podjele u tri vrste i to 28 :
- Kritiĉni rizici, to su sva izlaganja u kojima potencijlni gubici takvih razmjera da
bi rezultirali bankrotom subjekta;
- Vaţni rizici, ukljuĉuju ona izlaganja u kojima potencijalni gubici ne bi doveli do
bankrota, ali bi zahtjevali od pojedinaca ili poduzeća procjenu kako bi
nastavila poslovanje, i
- Nevaţni rizici, su izlaganja u kojima bi potencijalni gubici bili podmireni
postojećim sredstvima ili tekućim prihodom.
Za ocjenu rizika bitni elementi su: uĉestalost štete, intenzitet štete i vrijednost
predmeta osiguranja 29 . Uĉestalost (frekvencija) štete je broj ponavljanja
ostvarivanja rizika u odreĊenom razdoblju. Ona pokazuje da li se šteta javlja
ĉesto ili tek povremeno. Intenzitet (veliĉina) štete je postotak ošteĉenja
osiguranog predmeta. Štete se mogu kretati u rasponu do maksimalne
vrijednosti imovine, pa na osnovu toga štete mogu biti potpune ili
djelimiĉne.Vrijednost predmeta osiguranja je temelj za odreĊivanje visine štete.
28 Emmet, V.,Therese,V.,”Osnove osiguranja – upravljanje rizicima”, MATE, Zagreb, 2000. godine, str.32.
29 Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, gl1320.

4.3.3. Metode upravljanja rizicima
Nakon što se identifikuju i procjene rizici, naredni korak jeste razmatranje pristupa koji bi
se mogao koristiti u upravljanju rizicima, te izbor tehnika za korištenja svake od njh.
Upravljanje rizikom poznaje dva osnovna pristupa sa kojima se susreću pojedinci ili
organizacije, a to su:
- Metod fiziĉke kontrole i
- Metod finansijske kontrole (finansiranje rizika).
Metod fiziĉke kontrole zasniva se na minimiziranju rizika gubitka kojemu je
entitet izloţen i on obuhvata metod izbjegavanja rizika i metod smanjenja veliĉine
rizika.
Metod finansijske kontrole se temelji na usklaĊivanju raspoloţivih sredstava za
pokrivanje gubitka, a koji proizilazi iz rizika koji prestaju nakon primjene tehnike
kontrole rizika. Ova metoda obuvata zadrţavanje rizika, transfer rizika i osiguranje.
4.3.3.1. Metod fizičke kontrole
Izbjegavanje rizika je metoda koja se primjenjuje u sluĉaju kada je moguće
unaprijed otkloniti mogućnost nastupa odreĊenog nepovoljnog dogaĊaja, na primjer
odgoditi putovanje zbog loših vremenskih prilika ili izbjeći gradnju kuće u poplavnom
podruću i sl.
Ovu metodu koriste osobe sa visokim stupnjem odbojnosti prema riziku. Kao
prednost ove metode navodi se da se njom otklanja sama mogućnost nastupa
štete. MeĊutim, ova se metoda ne moţe uvijek primjeniti jer se neki rizici ne mogu
izbjeći, npr.smrt ĉovjeka.
Smanjenje veliĉine rizika je metoda koja se provodi fiziĉkim sredstvima
(mjerama tehniĉke zaštite, dislokacijom riziĉnih postrojenja i sl.), edukacijom
(marketinške kampanje o nepušenju), i uvoĊenjem standardizacije u poslovanju.
Ovom metodom smanjuje se uĉestalost i/ili intenzitet štete.

Intenzitet štete se moţe smanjiti na primjer ugradnjom sprinkler sustava,
automatskom signalizacijom poţara i sl. Funkcija preventive kljuĉni je segment ove
metode. Mjere kontrole šteta sastoje se u sprjeĉavanju (preventivi) i smanjenju
(represivi) šteta odgovarajućim sredstvima, naprimjer podizanjem brana i nasipa,
ugradnjom zraćnih jastuka u automobile, instalacijom alarmnih sistema i sliĉno.
4.3.3.2. Metoda finansijske kontrole
Zadrţavanje rizika (samoosiguranje ili vlastito pokriće rizika) je pokriće rizika
kojim privredni subjekt zadrţava rizik u cijelosti ili samo jedan dio, a eventualne štete
pokriva vlastitim sredstvima 30 . Ovu metodu mogu primjenjivati samo velika
poduzeća koja raspolaţu dovoljno velikim brojem objekata koje treba osigurati i
koje su sliĉne prirode, na primjer skladišta, sliĉne vrijednosti, koji su razmješteni
na naĉin da ih nije moguće oštetiti ili uništiti jednim štetnim dogaĊajem.
Zadrţavanje rizika moţe biti:
- Aktivno, kada se svjesno zadrţava dio rizika naprimjer ugovaranjem
samopridrţaja u šteti, a sve sa ciljem smanjenja izdvajanja za premiju, i
- Pasivno, kada je zadrţavanje rizika nesvjesno zbog nepoznavanja opasnosti,
indiferentnosti subjekta prema opasnosti.
Prednosti zadržavanja rizika u vlastitom pokriću su 31 :
- Direktna zainteresiranost poduzetnika za primjenu mjera kojima će se smanjiti i
kontrolirati rizik, a time i velićina štete;
- Jednostavnost u naknadi štete unutar samog privrednog subjekta:
- Vlastito upravljanje unaprijed formiranim fondovima za pokriće
oĉekivanih šteta u preduzeću.
30 Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, str.16.
31 Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, str.28.

Nedostaci zadržavanja rizika u vlastnom pokriću su 32 :
- Nemogućnost pokrića gubitka ako nastanu katastrofalne štete, ili sukcesivne
štete kada formirani fondovi ne bi bili dovoljni za njihovo pokriće,
- Nemogućnost ostvarenja osnovnog naĉela osiguranja, a to je izravnanje
rizika u vlastitom portfoliju kod nedovoljnog broja riziĉnih objekata;
- Povećanje troškova radi redovne revizije vlastitih rizika (koju inaĉe obavlja
osiguravatelj), i drugo.
Samoosiguranje je naĉin pokrića rizika koji nema niti stvarne niti formalne veze sa
institutom osiguranja iz razloga što ne postoji osnovna pretpostavka za izravnanje
rizika, odnosno uzajamnost i solidarnost.
Transfer rizika je metoda prijenosa rizika na drugoga. Na primjer, kod leasinga
kod kojeg se rizik prenosi na korisnika leasinga i na osiguranje. Pored leasinga
rizik se moţe prenositi i na druge naĉine:
- Ugovorom, gdje proizvoĊaĉ preuzima na sebe popravak neispravnog
proizvoda u garantnom roku;
- Kupovinom i prodajom futures ugovora na organiziranim berzama i sl.
Prednost ove metode ogleda se u tome što se mogu prenositi rizici koji nisu
komercijalno osigurljivi ali i zbog toga što se radi o niţim troškovima naknade u
odnosu na premiju.
Nedostatak ove metode je u tome što se transfer rizika ne mora ostvariti zbog
nedoreĉenosti ugovora ili što, na primjer ,korisnik leasinga ne moţe pokriti štetu pa
rizik i dalje ostaje na davaocu leasinga.
Osiguranje je najpraktiĉnija i najsigurnija metoda pokrića rizika jer se njom pruţaju
sljedeće pogodnosti:
- Garancija da će se po nastupu osiguranog rizika isplatiti osigurana svota;
- Osiguranjem se organizuje zajednica rizika, jer štete koje su nastale kod
pojedinaca se raspodjeljuju na sve ĉlanove zajednice;
32 Andijagević,S.,Petranović,V.,”Ekonomika osiguranja”, Alfa Zagreb, 1999. godine, str.31.

- Ulaganje, tehniĉka sredstva osiguravatelj ulaţe i time ostvaruje dohodak koji se po
pravilu vraća osiguranicima kao sniţenje premijske stope, povrat dijela premije ili
kao udio u ostvarenoj dobiti.
Subjekti koji se odluĉe za osiguranje kao metodu pokrića rizika, najprije trebaju da
odrede rizike koje će pokriti osiguranjem. Prednost kod odabira imaju oni rizici koji
su obavezni po zakonu, zatim rizici koji mogu prouzrokovati veliku štetu, te rizici koji
mogu izazvati manje štete.
Naredna aktivnost je odabir osiguravatelja gdje se prvenstveno gleda kvalitet
usluga koje osiguravatelj pruţa, cijenu osiguranja kao i ugled kojeg osiguravatelj
uţiva na trţištu.
4.3.4. Izbor metode pokrića
Na izbor metode pokrića rizika utiĉu mnogi faktori meĊu kojima su
najznaĉajniji sljedeći: uĉestalost i intenzitet štete, maksimalna moguća visina štete,
troškovi i dostupnost novih metoda pokrića i drugi.
Dosadašnja iskustva govore da rizik najprije treba izbjeći ako je to moguće, a za one
koje nije moguće izbjeći treba ocjeniti moguĉnost kontrole šteta, zadrţavanja
rizika ili njegovog transfera.
Izbjegavati treba one rizike koji imaju visok stupanj uĉestalosti i visok intenzitet šteta.
Za rizike koji se ne mogu izbjeći treba predvidjeti preventivne odnosno represivne
mjere kojima će se smanjiti njihov intenzitet ili uĉestalost. Posljedice ostvarenja
rizika rješavaju se na nekoliko naĉina, od kojih su najvaţniji sljedeći:
- Upravljanje rizikom izbjegavanjem;
- Upravljanje rizikom zadrţavanjem;
- Upravljanje rizikom prenosom;
- Upravljanje rizikom podjelom;
- Upravljanje rizikom preventivom;
- Upravljanje rizikom umanjenjem;
- Upravljanje rizikom saosiguranjem;
- Upravljanje rizikom reosiguranjem.

Upravljanje rizikom izbjegavanjem – ponekad je najbolji naĉin upravljanja izloţenosti
riziku izbjegavanje svih mogućih situacija u kojima se rizik moţe pojaviti. Izbjegavanje
rizika znaĉi da je mogućnost nastanka rizika eliminisana. U praksi, to znaĉi, na primjer,
ne uvoĊenje novog proizvoda za koji se ne zna da li će biti prihvaćen, ne zapoĉinjanje
riziĉne proizvodnje ili prekid postojeće, ili odabir lokacije u kojoj ne postoji mogućnost
ostvarivanja konkretnog rizika. MeĊutim, neki rizici se ne mogu izbjeći, kao na primjer
rizik od prijevremene smrti ili rizik djelatnosti firme, dok se neki rizici ne mogu
eliminisati, već samo umanjiti. Za neke izloţenosti riziku, izbjegavanje je jedina
racionalna alternativa. Osnovno pravilo je da kada su mogućnost nastanka i veliĉina
gubitka veliki, izbjegavanje je najĉešće najbolji, a ponekad i jedini naĉin upravljanja
rizikom.
Upravljanje rizikom zadržavanjem – znaĉi da će posljedice gubitka snositi strana koja
je izloţena riziku, odnosno, ukoliko doĊe do ostvarenja rizika, vrši se zadrţavanje i
finansijskih posljedica. Postoji svjesno i nesvjesno zadrţavanje rizika. Ĉesto je
zadrţavanje rizika dobro promišljena odluka menadţera rizika, odnosno, rizik je preuzet
sa punim razumjevanjem potencijalnog gubitka, kao i razumjevanjem da će posljedice
snositi sam pojedinac ili firma. Ova odluka se donosi obiĉno u sljedećim sluĉajevima:
kada su troškovi zadrţavanja rizika mali i finansirani iz tekućih novĉanih sredstava,
rezervi stvorenih za ove sluĉajeve ili nekih drugih rezervi, kada je vjerovatnoća nastanka
kao i jaĉina pretpostavljenog gubitka vrlo mala, kada troškovi prevencije ili smanjenja
gubitka nisu opravdani i kada nema drugih boljih alternativa. Nesvjesno zadrţavanje
rizika se dešava kada ne postoji znanje o postojanju rizika i samim tim ne preduzimanje
nikakve akcije u vezi sa tim. MeĊutim, ĉinjenica da nemamo svijest o našoj izloţenosti
riziku, zato što nismo uspjeli da ga identifikujemo, ne znaĉi da on i ne postoji.

Upravljanje rizikom prenosom – oznaĉava da strana koja je izloţena gubitku, prenosi
rizik na drugu stranu, koja postaje originalni nosilac rizika. Prenos rizika je proces
osiguranja od gubitaka, gdje se pojedinac zaštićuje od rizika gubitaka kupovinom ili
prodajom nekog dobra za koji se procjenjuje da neće imati gubitak. Prenos rizika je
odlika svih transakcija osiguranja, jer je nesigurnost oko toga ko će platiti gubitak
prenijeta sa pojedinca na zajednicu osiguranja.
Prenošenje rizika na neku kompaniju koja nije osiguravajuće društvo se moţe izvršiti na
nekoliko naĉina i to: prenos rizika putem ugovora, preko koga pojedinac preuzima na
sebe mogućnost gubitka kod druge osobe. Na primjer, kupac nekog kućnog aparata se
obezbjedio od mogućih kvarova na njemu kupovinom aparata koji ima garanciju. Na taj
naĉin rizik je prenijet sa kupca na prodavca. Rizik se moţe prenijeti i putem tzv.
bezazlenih ugovora – “hold-harmless agreements”. Bezazleni ugovori su ugovori koji se
sastavljaju prije nastanka štete, u kojoj se jedna strana slaţe da izvrši procjenu
odgovornosti druge strane ukoliko se ostvari gubitak. Na primjer, investitor moţe
zahtjevati od izvoĊaĉa radova da procjeni sve moguće sluĉajeve u kojima se moţe
ostvariti gubitak, zajedno sa visinom njegove odgovornosti i to prije poĉetka izvoĊenja
radova. Hedţing je još jedna vrsta ne osiguravajućeg prenosa rizika, u kom se rizik
nastanka gubitka od jednog posla, pokriva drugim. To je jedna vrsta obezbjeĊenja, koja
se moţe primjeniti na razne naĉine. Njena suština je u sljedećem, uzmu se dvije simultane
pozicije, koje neutrališu jedna drugu, tako da se namjesti situacija da hedţer ne moţe ni
da izgubi ni da dobije. Najpraktiĉnije ilustracije hedţinga se mogu vidjeti na trţištu
hartija od vrijednosti. .
Upravljanje rizikom podjelom – Rizik se moţe podijeliti kada postoji aranţman podjele
gubitaka. Podjela gubitaka se moţe izvršiti putem osnivanja akcionarskog društva, kao i
osiguranjem, jer je sama suština osiguranja prenos i podjela rizika na zajednicu rizika.

Upravljanje rizikom preventivom – Uspješnom prevencijom ostvarenja rizika, se moţe
smanjiti uĉestalost gubitaka. Preventiva se moţe koristiti u svim situacijama u kojima
postoji izloţenost riziku, ali samo ako su koristi od njene upotrebe veće od njenih
troškova. Glavna svrha prevencije gubitaka je da se saĉuva ljudski ţivot, odnosno da se
smanje ili potpuno eliminišu šanse koje mogu dovesti do ozljede ili smrti ljudi.
Neki se gubici mogu direktno pripisati hazardima na radnom mjestu, kao na primjer,
neadekvatna ventilacija ili osvjetljenje, loše odrţavanje mašina, ili neadekvatno
obezbjeĊenje. Drugi gubici su više vezani za ljudske nedostatke kao što su greške zbog
loše procjene, neadekvatan trening supervizora, ili nedovoljo obraćanje paţnje prema
bezbjednosnim zahtjevima. Da bi se smanjili potencijalni gubici koji mogu nastati po
ovim i drugim osnovama, moţe se razviti i usvojiti dobar program kontrole gubitaka.
MeĊutim, da bi se postigli ţeljeni ciljevi, neophodno je konstantno zalaganje i paţnja i to
kako od rukovodećeg osoblja, tako i od menadţmenta za upravljanje rizicima. Postoji
bliska veza izmeĊu prevencije gubitaka i premije osiguranja. Što je efektivnija prevencija
gubitaka, to je niţe premija osiguranja. Tako da menadţment rizika ĉesto ima
odgovornost za nadgledanje ovih aktivnosti. Primjeri aktivnosti prevencije gubitaka su
sigurnosni sistemi u firmama koje posluju sa gotovinom, obuka vozaĉa, pakovanja hrane
u dugotrajnoj ambalaţi, naljepnice i etikete sa upozorenjima na lijekovima i opasnim
hemikalijama, itd. Postoji pravilo, da ako je uĉestalost gubitaka velika, prevencija
gubitaka bi trebala biti jedna od razmatranih alternativa za rješavanje ovih problema.
Rezultati preventivnih aktivnosti su uoĉljivi, jedino dok su koristi ostvarene iz sve rjeĊe
nastalih situacija gubitaka veće od troškova uĉinjenih napora prevencije. MeĊutim, pošto
se ciljevi mnogih preventivnih aktivnosti odnose na oĉuvanje ljudskog ţivota, javlja se
etiĉki problem postavljanja pitanja o svrsishodnosti preventivnih aktivnosti, tj.,
posmatranje ovih aktivnosti preko analize troškova-koristi, odnosno, ostvarivanja koristi
od ĉuvanja ljudskog ţivota.

Upravljanje rizikom umanjenjem – Uspješna primjena ovakvog naĉina upravljanja
rizicima, moţe smanjiti veliĉinu gubitka. Ove aktivnosti imaju za cilj da minimiziraju
uticaj gubitka. Ovo se moţe postići spreĉavanjem ili kontrolom. Odliĉan primjer
umanjenja rizika je automatski protivpoţarni sistem. Ovaj sistem nije dizajniran da
sprijeĉi pojavu vatre, već da sprijeĉi njeno proširenje i time još veći gubitak. TakoĊe,
organizovanje sigurnosnih obrazovnih programa za radnike takoĊe mogu minimizirati
vjerovatnoću nastanka poţara ili nesreća na radu, redovni pregledi i popravke sigurnosnih
ureĊaja, zaštita imovine unajmljivanjem ĉuvara, te poboljšanje protivprovalnog alarmnog
sistema. Ovaj sistem se uglavnom treba primenjivati kada je vjerovatnoća nastanka štete
velika, i kada se ne moţe izbjeći. Kao i kod prevencije gubitaka, napori preduzeti za
umanjenje gubitka, su opravdani jedino dok su uštede od ovih aktivnosti veće od njihovih
troškova.
Upravljanje rizikom saosiguranjem – Poslovi saosiguranja su zakljuĉivanje i izvršavanje
ugovora o osiguranju sa više osiguravaĉa koji su se sporazumjeli o zajedniĉkoj raspodjeli
rizika, odnosno, saosiguranje podrazumjeva uĉešće dva ili više osiguravaĉa neposredno u
zakljuĉivanju ugovora o osiguranju, tako da svaki osiguravaĉ preuzima pokriće preuzetog
dijela rizika. To je poseban odnos u kome više osiguravaĉa, na osnovu zajedniĉke polise,
osiguravaju isti interes na istoj stvari od istih rizika za isto vrijeme. Kod saosiguranja se
emituje jedna polisa osiguranja koja sadrţi najmanje dva ili više osiguravaĉa za pokriće
rizika jednog osiguranika. Saosiguranje predstavlja posao horizontalne i konaĉne
raspodjele rizika, u kojoj svaki osiguravaĉ osiguraniku nadoknaĊuje štetu proporcionalno
preuzetom riziku. Posao saosiguranja moţe nastati na dva naĉina:
- automatski (kada se osiguravaĉi meĊusobno dogovaraju o raspodjeli rizika shodno
mogućnostima tj. samopridrţaju) i
- fakultativno (kada se osiguravaĉima nudi dio rizika, a oni nakon razmatranja
prihvataju ili odbijaju da pokriju ponuĊeni rizik).

U praksi se najĉešće definiše vodeći saosiguravaĉ, odnosno kompanija koja je ovlašćena
od ostalih osiguravaĉa da u sluĉaju nastanka osiguranog sluĉaja izvrši procjenu i
likvidaciju štete, odnosno raspodjelu štete na ostale saosiguravaĉe, a rjeĊe se poslovi
saosiguranja obavljaju zajedniĉki, odnosno putem svih osiguravaĉa. Podjela osiguranja se
moţe izvršiti i prema plasmanu viška rizika, i to na:
- aktivne i
- pasivne poslove.
Aktivni poslovi u saosiguranju su poslovi kojima osiguravaĉ od drugih osiguravaĉa
preuzima dio rizika, a pasivni poslovi su kada plasira dio saosiguranja. Saosiguranje je
naĉin udruţivanja osiguravaĉa i njihovog zajedniĉkog nastupa na trţištu i pokazuje da se
osiguravaĉi ne moraju samo boriti za osiguranike, nego im pruţiti dodatnu sigurnost.
Njihov nastup moţe biti zajedniĉki, a ne kompetetivni u vidu konstantnog sniţavanja
premije. U izrazitoj borbi da se pridobije osiguranik, odnosno što veći trţišni udio,
osiguravaĉi nemaju vremena za sagledavanje potencijala pojedinih rizika, pa se povećava
mogućnost pogrešne procjene, najĉešće formiranjem premija izvan aktuarskih i ostalih
strukovnih kriterijuma, bez korištenja sinergijskog efekta trţišta saosiguranja. Takva
situacija stvara nepovjerenje izmeĊu osiguravaĉa, tako da svaki od njih ţeli da zadrţi
cijeli rizik ili da ga prenese izvan zemlje na reosiguravaĉa, za šta objektivno nema
razloga. Naime, saosiguranjem, osiguravaĉi ništa ne gube, naime, osiguravaĉ koji predaje
dio rizika u saosiguranje u svojim rezultatima poslovanja će uvijek prikazivati istu
ukupnu izdatu premiju osiguranja za cijeli rizik, pa i onaj dio koji predaje u saosiguranje,
a umanjiće bilans prihoda za iznos premije predate u saosiguranje. Dakle, osnovne
prednosti saosiguranja su te da nema potrebe za traţenjem dodatnih kapaciteta za
ugovaranje osiguranja na inostranom trţištu reosiguranja, nego se koriste kapaciteti
domaćih osiguravaĉa. Premija predata u saosiguranje se tretira kao i premija predata u
reosiguranje i što je najvaţnije ostaje unutar zemlje. Premija primljena u saosiguranje,
kao i naknade primljene iz osnove reosiguranja, tretiraju se kao prihod.
Osiguravaĉ koji je primio premije u saosiguranje povećava svoje prihode, ali njegov
pokazatelj izdatih premija ostaje isti. Jaĉa se meĊusobno povjerenje izmeĊu osiguravaĉa.
Vrši se diverzifikacija portfelja osiguravaĉa.

Jaĉaju objektivni kriterijumi za ocjenu i procjenu rizika. Štiti se interes potrošaĉa.
Konkurencija osiguravaĉa se usmjerava na manje riziĉna podruĉja, na kvalitet servisa i
ostalih usluga koji osiguravaĉi pruţaju osiguranicima.
Upravljanje rizikom reosiguranjem - Reosiguranje je osiguranje za osiguravaĉe. To je
sporazum izmeĊu osiguravaĉa (cedenta) i reosiguravaĉa: reosiguravaĉ se obavezuje da
osigura cedenta od cjelokupnog ili djelimiĉnog gubitka koji moţe zadesiti osiguravajuću
kompaniju po osnovu izdatih polisa osiguranja. Zauzvrat, cedent plaća premiju i pruţa
informacije potrebne za procjenu i upravljanje rizicima pokrivene ugovorom o
reosiguranju. Većina klijenata reosiguravajućih kompanija su osiguravajuća društva iz
svih klasa osiguranja. Koliko će reosiguranja kupiti, zavisi od osiguravaĉevog poslovnog
modela, veliĉine osnovnog kapitala, rizika i preovlaĊujućih trţišnih uslova. Generalno to
su:
- Osiguravaĉi ĉiji su portfoliji izloţeni katastrofalnim dogaĊajima, kao što su oluje,
poplave ili zemljotresi, imaju jaku potrebu za pokrićem reosiguranja;
- Manja osiguravajuća društva imaju veću potrebu za reosiguranjem nego velike
internacionalne kompanije koje diverzifikuju njihove rizike preko velike baze
klijenata;
- Osiguravaĉi koji prodaju više vrsta osiguranja imaju relativno bolji portfolio od
specijalizovanih osiguravaĉa i imaju manju potrebu za reosiguranjem od onih koji
se fokusiraju na samo nekoliko vrsta osiguranja ili na samo odreĊenu grupu
klijenata;
- Portfolija komercijalnog tipa koja su izloţena malom broju rizika ali je ta izloţenost
izuzetno visoka (npr. vazduhoplsovstvo) imaju potrebu za više reosiguranja od
liĉnih portfolija sa velikim brojem malih i homogenih rizika (kao što je npr. auto
osiguranje);

- Osiguravaĉi ţivotnog osiguranja sa proporcionalno većim brojem ugovora koji
sadrţe elemente smrtnosti ili invaliditeta pretenduju više ka kupovini reosiguranja
od osiguravaĉa ţivota koji sadrţe visok nivo štednih premija;
- Osiguravaĉi koji se šire na nove proizvode ili ulaze na nova geografska podruĉja
ĉesto kupuju usluge reosiguravaĉa kako bi iskoristili njihovu ekspertizu i dobili
finansijsku pomoć. Ovo je posebno vaţno u ţivotnom osiguranju;
- Osiguravaĉi koji napuštaju odreĊena trţišta ili izbacuju odreĊene proizvode iz svoje
ponude ĉesto koriste reosiguranje kako bi prenijeli na reosiguravaĉa obaveze po
osnovu sklopljenih ugovora koje nastavljaju da postoje poslije ukidanja tog posla;
- Zakonodavne vlasti i rejting agencije znaĉajno utiĉu na traţnju za reosiguranjem,
jer je reosiguranje naĉin sa kojim se obezbjeĊuje dodatni kapital i ojaĉava bilans.
Kao što se moţe vidjeti iz donjih grafikona, osiguravaĉi neţivotnih osiguranja dominiraju
po broju ostvarenih cesija sadrţeći više od 80% svih cesija.
Razlog je u tome što se proizvodi osiguranja ţivota najviše sastoje od štednje koja nosi
mali broj rizika i time nosi manju potrebu za reosiguranjem.
Skoro 50% neţivotnih cesija potiĉe iz Sjeverne Amerike.
Zapadna Evropa u 2003. godini uĉestvuje sa 34% ukupnih svjetskih cesija, dok ostalih
17% uglavnom dolazi iz Azije.
Što se tiĉe ţivotnog reosiguranja, situacija je sliĉna kao u neţivotnom, osim što je skoro
dvije trećine od ukupno ostvarenih cesija zakljuĉeno u ovom regionu ( S. Amerika), a u
zapadnoj Evropi 25%.

Južna Amerika
1%
Azija
9%
Zapadna Evropa
34%
Azija
3%
Zapadna Evropa
25%
Neživotne cesije
Ostalo
5%
Južna Amerika
3%
Životne cesije
Ostalo
4%
Sjeverna Amerika
49%
Sjeverna Amerika
67%
Grafikon 2: Životne i neživotne cesije

Korist od reosiguranja. Reosiguranje igra znaĉajnu ulogu za osiguravaĉe. Ono
obezbjeĊuje:
- smanjuje volatilnost rezultata iz osnovnog poslovanja,
- smanjuje pritisak na osnovni kapital i obezbjeĊuje fleksibilnost u finansiranju,
- pristup u uslugama reosiguravaĉa i njegovoj ekspertizi, posebno u oblasti razvoja
proizvoda, formiranju cijena i upravljanju odštetnim zahtjevima.
Ove koristi se odnose i na ţivotna i na neţivotna osiguranja, meĊutim, zbog razliĉitih
fokusa, u nejednakoj mjeri.
Neživotna osiguranja: smanjenje volatilnosti rezultata iz osnovnog poslovanja i
povećanje kapaciteta, jedan od najĉešćih razloga zbog kog osiguravajuća društva za
neţivotna osiguranja kupuju reosiguranje je zaštita osnovnog kapitala od velikih
odstupanja, od oĉekivanih gubitaka. Ovo je jako znaĉajno u sluĉaju velikih katastrofa.
Na primjer, osiguravajuće kompanije širom svijeta su doţivjele snaţne udare i mogući
talas insolventnosti kada su oluje Lotar i Martin prostrujale kroz Evropu u Decembru
1999. godine, ili u sluĉaju velikih poplava u centralnoj i istoĉnoj Evropi u Avgustu 2002.
godine. Naredni grafikon ilustruje kako je reosiguranje stabilizovalo neto razultate
poslovanja, odnosno, rezultate koji su realizovani u osiguranju nakon reosiguranja
francuskog neţivotnog osiguranja u poslednjoj dekadi.
Još jedna vaţna korist od reosiguranja koju ostvaruju neţivotna osiguranja je ta što im
reosiguranje omogućava da sa istom koliĉinom kapitala ostvare veće poslovanje tako što
kupovinom reosiguranja, osiguravaĉi prenose rizik na reosiguravaĉe i konsekventno
nemaju potrebu za odvajanjem kapitala za pokriće ovih rizika. Mogućnost prihvatanja
više rizika, sa istom koliĉinom kapitala, znaĉi da osiguravaĉi mogu da povećavaju svoje
poslovanje i na taj naĉin ostvare veću ekonomsku korist. Reosiguravaĉi igraju znaĉajnu
ulogu u procjeni i osiguranju rizika.

Grafikon 3: Stabilizujući efekat reosiguranja na rezultate poslovanja francuskih
neživotnih osiguravača

U prošlosti, reosiguravaĉi su bili kljuĉni u obezbjeĊenju kontinuirane raspoloţivosti
osiguravaĉevih kapaciteta u uslovima trţišnih poremećaja.
Tipiĉan primjer ove njihove uloge je predstavljao rast trţišta reosiguranja na
Bermudskim ostrvima, koji se desio u vrijeme ameriĉke krize sredinom 80-tih godina,
kada su premije porasle i do 300% i kada je bilo izuzetno teško za osiguravaĉe da
obezbjede pokriće. Reosiguravaĉi su takoĊe znaĉajni za osiguravajuća društva zbog svog
meĊunarodnog i dugogodišnjeg iskustva. Iskustva reosiguravaĉa u upravljanju odštetinim
zahtjevima moţe povećati efikasnost osiguravaĉa u upravljanju odštetnim zahtjevima, što
je naravno znaĉajno i za osiguravaĉa i za vlasnike polisa. Ţivotna osiguranja kupuju
reosiguranje kako bi minimizirala potencijalno negativan uticaj velikih rizika: na primjer,
osiguravaĉi ţivota ĉesto ţele da ograniĉe njihovu izloţenost visokim osiguranim sumama
za individualne rizike ili da izbjegnu akumulaciju rizika smrtnosti.
Ovakvi ugovori o zaštiti su posebno uobiĉajeni u Evropi i Japanu i pomaţu u
stabilizovanju osiguravaĉeve zarade.
Dalje, dugoroĉni ugovori o reosiguranju štite osiguravaĉa od varijacija u odštetnim
zahtjevima, na primjer, varijacija u smrtnosti tokom vremena.
Kao i neţivotna osiguranja i osiguravaĉi ţivota ĉesto kupuju reosiguranje kako bi
ostvarili korist od njegove ekspertize u osiguranju i menadţmentu odštetnih zahtjeva, kao
i odreĊivanju cijena i razvoju proizvoda.
Reosiguravaĉi tipiĉno posluju na globalnom nivou i prema tome imaju široko i duboko
razumjevanje trţišta i njegovih proizvoda, kao i podatke od široke osigurane populacije.
Na trţištima gdje se osiguravaĉi prvenstveno fokusiraju na štednju i investicije
(na primjer u Velikoj Britaniji i SAD-u), reosiguravaĉi ţivota dozvoljavaju
osiguravaĉima da prenesu nekad i znaĉajan iznos rizika smrtnosti i rizika od nesrećnog
sluĉaja, omoguĉavajući im da se koncentrišu na njihove investicione aktivnosti.
Kao i u neţivotnim poslovima, transfer rizika i mogućnost ostvarivanja koristi od
ekspertize reosiguravaĉa, dopušta osiguravaĉima ţivota da redukuju nivo potrebnog
kapitala i da iskoriste ovako uvećan kapital u druge svrhe, kao na primjer, ekspanziju
poslovanja u nove linije proizvoda i nove geografske prostore.

Slika 2: Mikro i makro dimenzije reosiguranja

Konaĉno, reosiguranje omogućava osiguravaĉima da upravljaju rizicima i kapitalom na
najefikasniji naĉin, ĉineći osiguranje još sigurnijim i jeftinijim.
U isto vrijeme, ono širi ponudu osiguravaĉevih proizvoda i pokrića.
Reosiguranje uvećava stabilnost osiguranja dozvoljavajući osiguravaĉu da zaštiti svoje
bilanse od neoĉekivanih gubitaka, bolje razumije pretpostavljen rizik i ispravno ocjeni
rizik i formirane cijene svojih proizvoda.
Na taj naĉin, rezultati poslovanja postaju manje volatilni, znaĉajno smanjujući
vjerovatoću da nastali gubici istroše osiguravaĉev kapital.
Supervizori i rejting agencije priznaju stabilizirajući efekat reosiguranja, pozitivno
ocjenjujući osiguravaĉe kada ukljuĉuju reosiguranje u kalkulaciju za zahtjevanim
iznosom osnovnog kapitala. Bez reosiguranja mnogi veliki i kompleksni rizici ne bi bili
osigurljivi. MeĊutim, korist od reosiguranja, nije ograniĉena samo na pojedinaĉnog
osiguravaĉa ili osiguranika. Omogućavajući inovacije i obezbjeĊujući odrţanje rizika na
najefikasniji naĉin izmeĊu razliĉitih uĉesnika u ekonomiji, reosiguranje postaje
nerazdvojiv dio doprinosa osiguranja ekonomskom rastu i društvenom blagostanju.
Osiguravaĉi kada reosiguraju jedan dio poslovanja, redukuju rizik iz osiguranja.
MeĊutim i oni treba da pretpostave kreditni rizik reosiguravaĉa (rizik od nemogućnosti
reosiguravaĉa da ispoštuje preuzete finansijske obaveze).
Zbog toga je za osiguravaĉa kljuĉno da je reosiguravaĉ finansijski stabilan. Reosiguravaĉi
su implementirali sofisticiran naĉin upravljanja rizicima kako bi ispoštovali svoje
finansijske obaveze.
Jedan od ciljeva menadţmenta upravljanja rizicima je garantovanje dugoroĉnog opstanka
kompanije za reosiguranje. Uloga menadţmenta rizika je identifikacija, nadgledanje i
modeliranje rizika i njihovih meĊuzavisnosti, kao i da obezbjedi da je nivo rizika
postavljen na nivou koji je podnošljiv za kompaniju.
Radi uspješnog izvršenja ovih zadataka, kljuĉno je postojanje kooperacije sa jednicama
zaduţenim za osiguranje, jedinicama za upravljanje plasmanima i menadţmentom
kapitala. Proizvodi reosiguranja su tako dizajnirani da podmiruju osiguravaĉeve potrebe
za zaštitom bilansa i smanjenjem pritiska na osnovni kapital.
Tradicionalni ugovor o reosiguranju primarno obuhvata osiguravaĉev rizik iz osiguranja
za plaćene premije po osnovu reosiguranja.

Ova pokrića su blisko povezana sa originalnim polisama koje je izdao osiguravaĉ, sa
sliĉnim elementima i uslovima.
Postoje dvije forme tradicionalnog pokrića: ugovorno i fakultativno.
Ugovorno reosiguranje se koristi kada se reosigurava cijeli, precizno definisan portfolio.
Ovi ugovori su dominantni i u ţivotnom i u neţivotnom reosiguranju.
Fakultativno reosiguranje sadrţi uglavnom pokriće za veliki broj rizika koji se ne
uklapaju u ugovorna portfolija i zahtjevaju pojedinaĉnu evaluaciju i reosiguranje.
U oba tipa reosiguranja se pravi razlika izmeĊu proporcionalnog i neproporcionalnog
pokrića. Ugovori i za ţivotno i za neţivotno osiguranje su sliĉnog tipa.
Ono po ĉemu se uobiĉajeno razlikuju je vremenski okvir i predmet ugovora o
reosiguranju. Ugovor za neţivotno reosiguranje se uobiĉajeno obnavlja svake godine, dok
ugovori ţivotnog reosiguranja normalno glase na isti period kao i originalna polisa izdata
od osiguravaĉa.
Posljednjih godina su se pojavile nove tehnike transfera rizika, koje su obuhvaćene pod
terminom altrnativni transfer rizika (ART).
Najvaţniji instrumenti ukljuĉuju ograniĉeno osiguranje i za ţivotna i za neţivotna
reosiguranja, kao i višegodišnji ugovori neţivotnog reosiguranja koji pokrivaju više
rizika. Oba tipa ugovora u stvari predstavljaju nadogradnju tradicionalnog reosiguranja.
Po svojoj prirodi, ograniĉeni ugovori reosiguranja sadrţe većinom elemente podjele
gubitaka, koji ograniĉavaju transfer rizika na reosiguravaĉa.
Porijeklo ovih ugovora potiĉe iz perioda ameriĉke liability krize iz sredine 1980-tih
godina. Ograniĉena reosiguranja su dizajnirana da sadrţe transfere odreĊenih rizika koji
bi postajali neosigurljivi tokom krize.
Pod višegodišnjim ugovorima neţivotnog reosiguranja koji pokrivaju više rizika,
reosiguravaĉi se obavezuju da će platiti štetu samo kada akumulirani gubici, od više
razliĉitih rizika kroz produţeni (ĉesto trogodišnji) period, premaše već priliĉno visok
prag. Premije za ove ugovore su niske, zato što su dizajnirane da pokriju samo
akumulirane gubitke niske frekventnosti i velike jaĉine koji bi predstavljali pretjerano
opterećenje na osiguravaĉe ili velike korporacije.

Ova vrsta ugovora takoĊe redukuje administrativne troškove. Kao zakljuĉak se moţe
izvesti sljedeće: mjerenje rizika je od krucijalne vaţnosti efektivnom menadţmentu
rizika.
U zavisnosti od toga koliko je menadţment rizika efektivan, osiguravajuća kompanija
moţe da propadne ili da posluje vrlo uspješno.
Kompletno izbjegavanje rizika moţe rezultirati sa relativno siromašnim finansijskim
povratima , koji će pogoršati konkurentsku poziciju osiguravaĉa i na taj naĉin umanjiti
njegovu prodaju i finansijske performanse.
Sa druge strane, pretjerano preuzimanje rizika moţe doprinjeti visokim kratkoroĉnim
dobicima ali takoĊe i budućim finansijskim gubicima ili ĉak nesolventnošću kompanije.
Uspješne kompanije uĉe kako da kontrolišu rizik kako bi preţivjele i prosperirale na duge
staze.
4.4.Upravljanje osobnim rizicima
Osobni rizici vezani su uz gubitak sposobnosti zaraĊivanja dohotka i preranu smrt,
starosnu ovisnost, bolest i onesposobljenost, nezaposlenost i sl. Osobni rizici se
uglavnom izraţavaju kao smanjenje dohotka ili bogatstva pojedinca i njegove
porodice. Kao i kod imovinskih rizika tako i kod osobnih rizika se mogu izdvojiti
pojedine faze upravljanja.
Kao prva faza upravljanja osobnim rizicima navodi se identifikacija rizika. Ona se
sastoji u sagledavanju okolnosti sa kojima će pojedinac biti suoĉen u budućnosti.
Znaći ova faza treba odrediti potrebe za finansijskim sredstvima što će pruţiti
sigurnost pojedincu ili obitelji u budućnosti. Najĉešće korištene metode u
upravljanju osobnim rizicima su izbjegavanje rizika i osiguranje. Na donošenje
odluke o pokriću osobnih rizika putem osiguranja utiĉu mnogi faktori 30 :
- socijalno osiguranje u nekoj drţavi;
- mogućnost grupnih osiguranja;
- starost osobe, spol, zdravstveno stanje u porodici:
- dostupnost drugih oblika štednje;
- stepen razvijenosti finansijskog trţišta i drugo.

4.5. Pravila upravljanja rizikom
Na osnovu dosadašnjeg iskustva i razvoja teorije rizika, u praksi su stvorena odreĊena
pravila upravljanja rizicima. Tu su neka od pravila:
- Ne riskiraj više nego što sebi moţeš dopustiti da izgubiš;
- Uzmi u obzir i sluĉajnost;
- Ne riskiraj puno za malo.
Ovakva jednostavna pravila predstavljaju osnovni okvir u sklopu kojeg se mogu
donositi odluke pri upravljanju rizikom.
Prvo i sigumo najvaţnije pravilo je „Ne riskiraj više nego što sebi moţeš dopustiti
da izgubiš“, koje nam govori sa kojim rizicima nešto treba uraditi. Najvaţniji
faktor koji odreĊuje rizike na koje se treba osvrnuti jeste maksimalni mogući
gubitak koji oni mogu uzrokovati. Neki od tih gubitaka mogu biti toliki da
unište sredstva pojedinca ili poduzeća, dok drugi ukljuĉuju samo manje
finansijske posljedice. Pitanje velićine rizika koji se moţe zadrţati je veoma
sloţeno. Nivo zadrţavanja za odreĊena podruĉja izloţenosti direktno je vezana
uz ukupni iznos gubitka koji poduzeće moţe podnijeti, novĉanom toku, rezervama
likvidnosti, kao i mogućnosti pribavljanja sredstava u sluĉaju nuţde.
Razina gubitka koji sebi moţemo dopustiti se mijenja ,tokom vremena, a u
zavisnosti od izvora koji su nam na raspolaganju.
Ako pojedinac moţe odrediti vjerojatnost dogaĊanja gubitka,on je u boljoj poziciji
za upravljanje rizikom za razliku kada to ne moţe.
MeĊutim, moguće je nekad dati i neprimjerenu vaţnost takvim vjerojatnostima
jer je ona manje vaţna od potencijalne veliĉine gubitka ako do njega doĊe.
Visoka ili niska vjerojatnost gubitka predstavlja koristan pokazatelj, koji je od
instrumenata najprikladniji za upravljanje datim rizikom.
Visoka vjerojatnost pokazuje da osiguranje nije ekonomski opravdan naĉin
upravljanja rizikom. Na osnovu iskustva osiguravatelj procjenjuje iznos koji se mora
prikupiti da bi se pokrili oĉekivani gubici. Osim pokrića gubitka, premija
takoĊer mora pokriti troškove poslovanja društva.

Najgora su osiguranja ona kod kojih je gubitak najvjerovatniji. Što je viša
vjerojatnost gubitka, viši će biti prosjeĉni troškovi po osiguraniku i više će biti
premije.
Najpovoljnija kupovina osiguranja je ona kod koje je vjerojatnost niska i moguća
veliĉina gubitka velika. Najgore kupovine su one kod kojih je veliĉina mogućeg
gubitka mala i vjerojatnost gubitka velika.
Postoje mnogi sluĉajevi gdje potencijalni gubitak ne mora rezultirati
bankrotom, ali kod kojeg bi prijenos rizika ipak bio poţeljan.
Treće pravilo govori da bi trebala postojati razumna veza izmeĊu troškova prijenosa
rizika i vrijednosti koja se prenosi. Ovo pravilo daje smijernice u dva pravca.
Prvo, rizici se ne bi trebali zadrţati kada je njihov mogući gubitak veliki
(puno) u odnosu na premiju ušteĊene zadrţavanjem (malo). S druge strane,
postoje brojni sluĉajevi kod kojih je premija nesrazmjerno visoka u odnosu na
preneseni rizik. Premija prestavlja puno, dok je mogući gubitak malo. Na osnovu
ovoga moţemo zakljuĉiti da je potrebno odrediti stvarnu razinu zadrţavanja za
svaki pojedini rizik pojedinaĉno na osnovu odnosa troškova i koristi koji
proizilaze iz ovog pravila.

5. ZAKLJUČAK
Osiguranje je danas jedna od najznaĉajnijih i najprofitabilnijih aktivnosti u ekonomiji
evropskih drţava, a ima takvu tendenciju razvoja i u BiH. Osiguranje zavisi od njegovih
klijenata, koji su svjesni opasnosti sa kojima se njihova imovina suoĉava, zbog
komplikovanih poslovnih procesa, neoĉekivanih prirodnih promjena, nenamjernih akcija
i nesrećnih dogaĊaja, koji se ne mogu izbjeći ĉak i ako se preduzmu sve sigurnosne
mjere.
U skladu sa postavljenim ciljem rada da se istim nastoji pokazati osnovne karakteristike i
rizik osiguranja, te pitanje upravljanja rizikom osiguranja, mogu se donijeti sljedeći
zakljuĉci:
- Rizik koristimo kao nešto što nas stalno okruţuje, za njega se moţe reći da
predstavlja neizvjesnost budućeg dogaĊaja. Svako se prema riziku odnosi na
razliĉit naĉin,tako da su neki spremni prihvatiti više a drugi manje rizika. Upravo
iz ovog razloga, spremnosti na prihvatanje rizika, ljudi se odluĉuju na osiguranje
nekih budućih dogaĊaja kako bi smanjili veliĉinu riziĉne posljedice;
- Kao što se uoĉava, osnovna pretpostavka postojanja osiguranja je prisustvo
rizika. Samo ako postoji odreĊeni rizik, nastaje i ekonomska potreba za
njegovim pokrićem putem osiguranja. Ţivot pojedinaca i firmi pun je rizika.
šansi i opasnosti. Naravno, šanse bi trebalo iskoristiti a opasnosti izbjeći. Kod
šansi i opasnosti javlja se rizik da će šanse biti propuštene, a da će nam se
opasnosti koje ţelimo izbjeći ipak desiti;
- Ĉinjenica je da će nauĉnom i struĉnom elaboracijom te konstantnim
istraţivanjem rizika, što je jedan od stalnih budućih zadataka, osiguranje iz
ovoga razviti grupnu, ţivotnu i materijalnu sigurnost, te će postati još znaĉajniji
subjekt u finansijskom i privrednom svijetu uopšte.
Osiguravajuća društva moraju da osiguraju profitabilno poslovanje koje će biti
prilagoĊeno njihovim klijentima, jer se prodaja osiguranja bazira na povjerenju klijenata.
Veoma je bitno racionalno upravljati rizicima osiguranja kako bi se odrţalo uspješno i
sigurno poslovanje društva.

Svaka aktivnost moţe sadrţati drugaĉiji rizik koji se isto moţe razvijati sa razvojem
poslovanja. Osiguravaĉ mora definisati visinu premije osiguranja koja će odgovarati
visini rizika koji se pokriva, kako bi mogao ispuniti svoje obaveze a istovremeno ostati
konkurentan na trţištu. Upravljanje rizikom osiguranja, osiguravajuća društva moraju
reflektovati u sinergijskoj vezi izmeĊu rizika, premije, prodaje osiguranja, likvidacije
šteta i fondova osiguranja.
Cijena proizvoda i usluga na trţištu zavisi od ponude i traţnje tih dobara.
Cijena osiguranja je premija, koju mora da plati kupac, odnosno osiguranik.
Cijena je vaţan element trţišta, jer definiše prihode osiguravaĉa.
OdreĊivanje cijene premije zavisi od dva faktora i to:
- od uĉestalosti ili vjerovatnoće nastanka dogaĊaja i
- od visine oĉekivanog gubitka.
Premija mora da pokrije gubitak, koji je preuzelo osiguravajuće društvo, i mora da
obezbjedi rezerve sigurnosti koje omogućavaju društvu da pokrije dugoroĉni rizik i
obezbjedi dobro poslovanje društva.
Osiguravajuća društva distribuiraju rizik do mnogih opasnih objekata u opasnim
grupama, gde se vrši kompenzacija opasnosti.
Zajedniĉke štete se distribuiraju do svih opasnih objekata, koji su ukljuĉeni u opasnu
grupu, do onih koji su pogoĊeni i koji nisu pogoĊeni opasnošću.
Osiguranje i kompenzacija opasnosti se mogu izvršiti izmeĊu mnogih opasnih objekata i
subjekata u opasnoj ili reciproĉnoj grupi. Osiguravajuća društva rade kao nedepozitne
finansijske institucije, koje ĉine dugoroĉne i sigurne investicije prikupljenih fondova od
osiguranika. Oni se suoĉavaju sa razliĉitim investicionim rizicima, koji sprjeĉavaju
profitablnost. Najviše od svega, sva dešavanja na trţištu akcija navode na razmišljanje da
su klasiĉni rizici osiguranja ĉesto dio investicija, najviše na trţištima kapitala.
Osiguravajuće društvo se u svom poslovanju pored rizika osiguranja suoĉava i sa rizicima
koji nastaju direktno kao posljedica poslovanja osiguravajućeg društva.
Kao i drugi finansijski subjekti koji posluju na finansijskom trţištu, osiguravajuća društva
se suoĉavaju sa trţišnim rizikom, rizikom roĉne i strukturne neusklaĊenosti imovine sa
obavezama, a pored ovog i sa drugim rizicima koji proizilaze iz poslovanja i to sa
operativnim rizikom, pravnim i reputacionim rizikom.

Mjerenje ovih rizika je od krucijalne vaţnosti efektivnom menadţmentu rizika.
U zavisnosti od toga koliko je menadţment rizika efektivan, osiguravajuća kompanija
moţe da propadne ili da posluje vrlo uspješno.
Menadţment osiguravajućeg društva odluĉuje sa kolikim nivoom rizika su spremni da
posluju. Ukoliko je poslovna strategija društva kompletno izbjegavanje rizika i
poslovanje u maksimalno sigurnim uslovima, onda to moţe rezultirati sa relativno
siromašnim finansijskim povratima koji će pogoršati konkurentsku poziciju osiguravaĉa
i na taj naĉin umanjiti njegovu prodaju i finansijske performanse.
MeĊutim sa druge strane, pretjerano preuzimanje rizika moţe doprinjeti visokim
kratkoroĉnim dobicima ali takoĊe i budućim finansijskim gubicima ili ĉak
nesolventnošću kompanije.
Uspješne kompanije uĉe kako da kontrolišu rizik, tj., kako da se suoĉavaju sa novim i
starim izazovima istovremeno obezbjeĊujući pokriće i sigurnost u poslovanju, kako bi
preţivjele i prosperirale na duge staze.
Pred osiguravajuća društva se postavljaju izazovi balansiranja izloţenosti rizicima uz
istovremenu zaštitu osiguranika od posljedica nastupanja štetnih dogaĊaja.
Pojedinaĉnom analizom rizika osiguranja i rizika osiguravajućeg društva se izuzima
jedna posebna vrsta rizika a to je rizik od pogrešne procjene rizika osiguranja koji
uzrokuje poremećaje u poslovanju osiguravajućeg društva i njegove koncepcije
upravljanja rizicima koji nastaju iz njegovog poslovanja.
Kada se ostvari rizik osiguranja na ĉiju pojavu osiguravajuće društvo nije raĉunalo,
odnosno nije pripremilo adekvatnu akciju, onda ova greška u procjeni rizika osiguranja
neće samo uticati na taj segment poslovanja društva. Naime, greška u procjeni rizika
osiguranja će imati i posljedice na poslovanje, a samim tim i na upravljanje rizicima
osiguravajućeg društva.

6. LITERATURA
1. Avdalović, V., Marović, B., Osiguranje i upravljanje rizikom, treće dopunjeno i
izmjenjeno izd. – Subotica: Birografika, 2005.godine,
2. Andrijašević, S., Petranović,V.,, "Ekonomika osiguranja" Alfa Zagreb.1999. godina;
3. Avdalović, V., Ćosić Đ., Avdalović, S.: Upravljanje rizikom u osiguranju, Fakultet
tehniĉkih nauka Novi Sad, 2008.
4. Avdalović, V.: Osiguranje, Beogradska bankarska akademija, 2007.
5. Campbell, Tim and William Kracaw, Financial Risk Management: Fixed Income
and Foreign Exchange, Harper Collins College Publishers, 1993.
6. Crawford, T., Haan, R., Runchey, C., Longevity Risk Quantification and
Management: A Review of Relevant Literature, Society of Actuaries, 2008.
7. Conant, Desoutter, Long, & MacGrogan.. Managing for Solvency and Profitability
in Life and Health Insurance Companies, LOMA Publications, Georgia, 1996.
8. Erić, D., ”Finansijska trţišta”, Ekonomski fakultet,Beograd, 2003. godine,
9. E.Vaughan,T.Vaughan; “Osnove osiguranja, upravljanje rizicima”, MATE, Zagreb,
2000 godine,
10. Frederic S.Mishkin, Stanley G.Eakins, «Finansijska trţišta i institucija», Zgreb,
2005. godine, str
11. Friedberg, L., Webb, A., (2005.), “ Life is Cheap: Using Mortality Bonds to Hedge
Aggregate Mortality Risk”, Boston College, str. 20
12. Harrington,S.,Niehaus G, «Risk Management and Insurance», Boston, 1999., god;
13. Ivanišević, M, ”Poslovne finansije”, Ekonomski fakultet, Beograd, 2000. godine;
14. Koĉović,J., Šulejić,P., ”Osiguranje”, Savremena administarcija, Beograd, 2002.
godine;
15. Marović,B., «Osiguranje», Ekonomski fakultet Subotica, Univerzitet u Novom
Sadu, 1997. godne;
16. Marović, B., Avdalović, V.: Osiguranje i upravljanje rizikom, Birografika,
Subotica, 2005.
17. Scotti, V., Effenberger, D., (2007), "Annuities: Private Solution to Longevity Risk",
Swiss Reinsurance Company, Economic Research and Consulting, No 3/2007.

18. Tasić,A., ”Osnovi osiguranja”, Ekonomksi fakultet, Savremena administracija,
Beograd, 1976. god;
Ostala literatura:
1. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, Sl.novine FBiH,2005.
godine;
2. Zakon o agenciji za osiguranje BiH, 2004. godine
3. Bazelski komitet za superviziju banaka, (2004), “International Convergence of
Capital Measurement and Capital Standards (Bazel II) “
4. Curtis, S., (Maj 1997), C-1 RISK, Canadian Institute of Actuaries
5. Audis of property and liability companies with comfoming changes as od May 1,
Internet:
1993, AICPA
Riskglossary, http://www.riskglossary.com/link/legal_risk.htm, Februar 2009. godina
http://www.irmi.com/online/insurance-glossary/terms/l/legal-risk.aspx

7. POPIS ILUSTRACIJA
Grafikon 1:Broj dogaĊaja koji su imali katastrofalne posljedice, 1970- 2008. str. 27.
Grafikon 2: Ţivotne i neţivotne cesije, str.55.
Grafikon 3: Stabilizujući efekat reosiguranja na rezultate poslovanja francuskih
neţivotnih osiguravaĉa, str 57.
Slika 1: Vrste osiguranja, str.14.
Slika 2: Mikro i makro dimenzije reosiguranja, str.59.
Tabela 1: DogaĊaji sa posljedicama po zemljama, str.28.