Arheološka topografija Boke Kotorske

ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA BOKE KOTORSKE 

MARIJA BUZOV UDK: 903/904(497.16 Boka Kotorska) 

Institut za arheologiju Izvorni znanstveni članak 

HR - Zagreb, Gajeva 32 Primljeno: 21. VII. 2010. 

Arheološka topografi ja Boke posebno je zanimljiva, jer je na relativno 

malenom prostoru život bujao od pretpovijesti pa do današnjih dana. Osim 

najznačajnijeg višeslojnog nalazišta u Boki, Risna, postoji niz arheoloških lokaliteta 

koji nadopunjuju arheološku topografi ju Bokokotorskog zaljeva. U Risnu, 

ostaci monumentalne arhitekture, nekropole, keramike, novca, mozaika, 

stakla, arhitektonski ulomci ugrađeni kao spolia u novije građevine, govore 

o luksuzu, ali i o načinu života. Utvrđene su i lokacije na prostoru današnjeg 

Risna gdje su arheološki nalazi in situ, gdje su otkriveni pokretni nalazi i gdje 

možemo očekivati još nalaza, a sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja 

još nisu započeta. U Risnu je evidentiran i podvodni arheološki lokalitet sa 

nalazima potonulih brodova i njihovih tereta, amfora, te dio ilirsko-kiklopskih 

bedema, koji se danas nalazi pod morem. 

Boka Kotorska 1 spomenik je prirode i kulture Jadranskoga mora, kao 

i Sredozemlja, danas pripada Crnoj Gori. Ističe se kao specifi čna prirodna 

cjelina, obilježena složenim društvenim razvojem te prepoznatljiva po svojem 

jedinstvenom kulturnom pejzažu, nastalom stoljećima. Boka je razgranati 

i prostran zaljev na južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora oko 

15 km uvučen u kršku kopnenu unutrašnjost. Od otvorenog mora Boka je 

odvojena nizom poluotoka visokih do 789 m (Vrmac, Luštica i Devesilje), 

dok se prema kopnenoj unutrašnjosti strmo izdiže i prelazi u planine Orjen 

(1.895 m) i Lovćen (1.749 m). Složena je od dva izdužena zaljeva: vanjskog, 

Hercegnovsko-tivatskog, i unutrašnjeg, Risansko-kotorskog zaljeva. 

I svečar, kojemu je posvećen ovaj Zbornik, svojevremeno je objavio članak o arheologiji 

Boke: E. Marin, Arheološki muzej u Splitu i Boka Kotorska, PPUD 35, Petriciolijev zbornik, 

I, Split 1995, 67-80 (Summary: Archaeological museum in Split and Boka Kotorska). 

1. Boka Kotorska u daljnjem tekstu Boka. 

467

468 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Oba su zaljeva međusobno povezana tjesnacem zvanim Verige, čija širina 

iznosi 340 m. Tjesnac je tako nazvan jer je u vrijeme turske najezde bio 

zatvoren lancem (verigama) kako bi spriječio tursko brodovlje da prodre u 

unutrašnji zaljev Boke Kotorske, na čijim se obalama nalaze tri veća naselja 

Kotor, Perast i Prčanj. 2 Plovna duljina od ulaska u Boku do grada Kotora 

u krajnjoj unutrašnjosti zaljeva, iznosi oko 30 km, dok najveća dubina 

mora izmjerena u njegovom unutrašnjem dijelu iznosi 47 m. 

Zaljevi su nastali za vrijeme glacijacije riječnom erozijom u mekšim 

fl išnim stijenama, dok su reljefno više strane zaljeva izgrađene od otpornijih 

stijena, pretežito trijaskih vapnenaca i dolomita. 3 Kada se u postglacijalnom 

razdoblju površina mora podigla za oko 100 m, erozijom prethodno 

stvorene doline su potopljene i pretvorene u zaljeve. 4 Tako je reljef dodatno 

modifi ciran djelovanjem krških procesa, a na višim padinama podno Orjena 

i djelovanjem ledenih jezika koji su se spuštali niz padine te planine. 

Istovremeno je Lovćen bio pokriven sniježnim pokrovom. 5 Promatramo li 

kopnene strane Boke uočavamo da su vrlo strme, naime nagibi su općenito 

veći od 25%. Na visine do 200 m nad morem otpada tek trećina kopnenih 

strana zaljeva. Goli vapnenački grebeni dižu se naglo i strmo, osobito iznad 

unutrašnjeg zaljeva, a planine Orjen i Lovćen na sjevernom i istočnom rubu 

Boke ističu se kao čuvari ove rijetke, ali i zastrašujuće ljepote nad cijelim 

krajem. Zone mekšeg materijala, odnosno fl iša, (zauzimaju) čine manje 

površine i glavna su područja uglavnom škrte vegetacije. Blago nagnuta i 

vegetacijom pokrivena fl išna područja prava su suprotnost divljim i pustim 

vapnenačkim hridinama. 6 S obzirom na jadransko-mediteransku klimu te 

znatnim količinama padalina, Boka oskudijeva vodom, osobito ljeti. Naime, 

padaline nestaju kroz vapnenačku podlogu, a voda se dijelom javlja na 

površini u obliku vrela, naročito u područjima fl iša. 

Pretežito gole vapnenačke strane Boke imaju malu gospodarsku vrijednost, 

a i to samo u zonama u kojima prevladava dolomit ili relativno starije 

fl išovite stijene, najviše u zaleđu Herceg Novog. Za ratarstvo je najpogod- 

2. IVAN CRKVENČIĆ - ANTUN SCHALLER, Boka kotorska: društveno-političke 

promjene i razvoj etničkog sastava do 1918. godine, Hrvatski geografski glasnik, 67/2, 

2005, 120. 

3. I. CRKVENČIĆ - A. SCHALLER, Nav. dj., 108. 

4. I. CRKVENČIĆ - A. SCHALLER. Nav. dj., 108 i d. 

5. JOSIP RIĐANOVIĆ, Hidromorfološke specifi čnosti Boke kotorske, Peto znanstveno 

posvetovanje geomorfologov Jugoslavije, Krško 1990, 118-118; JOSIP RIĐANO- 

VIĆ, Die Bucht von Kotor und der Meeresspiegelanstieg im Holozän, Würzburger Geographische 

Arbeiten, 87/1993, 305-312. 

6. JOSIP ROGLIĆ, Prilog poznavanju reljefa jadranskog priobalnog dna, Rad JAZU, 

345/ 1967, 39-54.

M. Buzov, Arheološka topografija Boke Kotorske 

niji uzak pojas fl iša, koji je najzastupljeniji u dodirnom području priobalja i 

rubova kopnenih padaina. 7 Glavne ratarske kulture su maslina, vinova loza 

(i danas agrumi). No, taj obradivi pojas je isuviše malen da bi mogao osiguati 

život brojnim stanovnicima razmatranog prostora. Istovremeno su strme 

vapnenačke stijene na stranama zaljeva i visoke planine u zaleđu odvajale 

stanovnike Boke od zaleđa te ih od najranijih vremena upućivale na more 

preko kojeg su tražili nove izvore života. 

Boka duboko uvučena u kopno, povijesno-geografski i geostrateški 

značajna, ističe se među zaljevima Mediterana. Svojim prirodnim položajem 

bokokotorski je zaljev odavno bio poznat moreplovcima i pružao im 

zaštitu. Naime, zaštićenost zaljeva i njegova duboka uvučenost, omogučili 

su tisućljetnu orijentaciju na more i pomorstvo, što je poticalo razvoj urbanih 

aglomeracija od antičkih vremena do danas. 8 

Ime Boka, najvjerojatnije dolazi od talijanske riječi bocca (usta, otvor), 

a označava u početku sam ulaz, 9 a kasnije čitav zaljev s okolnim kopnom 

i zamjenjuje iza rušenja Risna stari naziv. Starosjedioci Boke bili su Iliri, 

vjerojatno dio plemena Pirusta. Oko 250. pr. Kr. ilirsko pleme Ardijejaca 

pod kraljem Agronom osnovalo je samostalnu državu sa sjedištem u Skodri 

(Scodra). Grčki povjesničar Polibije (200.-130. pr. Kr.) u svome djelu 

Historiai (Povjesnica), a potom i kasniji pisci, Livije, Apijan, Flor, Eutropije, 

govore o ključnim zbivanjima na istočnoj jadranskoj obali, a jedno od 

središnjih značenja ima upravo područje Boke. Riječ je o prvom ilirskom 

ratu 229. pr. Kr., kada je rimska vojska po prvi put stupila na jadransku 

obalu. Polibije je bio gotovo suvremenik tih događaja pa njegovo izvješće 

predstavlja dragocjen dokument, pouzdan i provjeren. Rim je po zvršetku 

prvog kartaškog rata (264.-241. pr. Kr.), postao jednom od vodećih sila na 

Sredozemlju. Sukobi Ilira s grčkim kolonijama na Jadranu bili su povodom 

miješanja Rimljana, koji nisu blagonaklono gledali na osnivanje ilirske države. 

Rimljani su stupili u rat s kraljicom Teutom, udovicom Agronovom, 

prisilivši je da se s pratiocima povuče u utvrđeni Rhizon. Rhizon tada postaje 

organizacijsko središte Boke (predslavenska Boka = grč. Risonikos 

kolpos, lat. Sinus Rhisonicus). Povod ratu bilo je oslobađanje grčkih naseljenika 

na Visu od ilirskih gusara kao i osveta smrti rimskog poslanika. 

Italski i rimski trgovci i zakupnici dolaze na istočnu jadransku obalu radi 

trgovine i zarade. Mir sklopljen 228. pr. Kr. nije dugo potrajao, jer 168. pr. 

Kr. u trećem ilirskom ratu, Rimljani osvajaju ilirsku državu, a posljednjeg 

7. I. CRKVENČIĆ – A. SCHALLER, Nav. dj., 109 i d. 

8. DAMIR MAGAŠ, Natural-geographic characteristics of the Boka Kotorska area as 

the basis of development, Geoadria, vol 7/1, 2002, 53. 

9. Mon. Rag., IV, 223, 227. 

469

470 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

ilirskog kralja Gencija i njegovu obitelj pretor Lucije Anicije Gal odvodi 

u Rim, gdje su bili pokazani u njegovu trijumfu. Livije je zabilježio da je 

u povorci nošen i velik dio plijena, novaca, srebrnih posuda i drugih dragocjenosti 

opljačkanih od ilirskih vladara, što govori o njihovu bogatstvu 

i gospodarskoj snazi. Ilirik je tako došao “pod vlast rimskoga naroda (sub 

dicione populi Romani)” (Liv. XLV, 8). Nakon trijumfa, Rimljani su zatočili 

Gencija s obitelji u Spoletiju, a potom u Iguviju (Gubbio) u Umbriji, 

no tu im se gubi trag. Gencijevim uhićenjem i utamničenjem, završila je 

svoje postojanje moćna ilirska (ardijejska) država na širem području Boke, 

a rimska se vlast još više učvrstila na istočnoj jadranskoj obali. 10 

No, gusararenje je ponovno oživjelo pa su Rimljani ponovno morali 

intervenirati na istočnoj jadranskoj obali. Riječ je o pohodu konzula Servija 

Fulvija Flaka protiv Ardijejaca i Plerejaca 135. pr. Kr., koji su zabilježili 

povjesničari Livije (Periochae, LVI) i Apijan (Illyrike, 10). Time 

je označen konačni slom plemena Ardijejaca u čijoj je vlasti tijekom više 

od dva stoljeća bila i Boka. Nakon poraza Flak je preživjelo stanovništvo 

preselio u unutrašnjost Ilirika, gdje su gotovo izumrli. S obzirom da su 

pretežito bili pomorci, nisu bili vični obradi škrte zemlje. Taj podatak 

donosi nam geograf i povjesničar Strabon (64. pr. Kr. – 20. g. po Kr.) 

(VII, 6). Rimski enciklopedist Plinije Stariji u 1. st. spomenuo je Ardijejce 

među ilirskim plemenima u jačini od samo 20 dekurija, dok Delmati 

imaju 342 dekurije: populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius 

quam XX decuriis. 11 Događaj je prouzročio da se nekoć moćno pleme, 

koje je bilo nositeljem organizacije ilirske države, svelo na jedno od 

najmanjih ilirskih zajednica u naronitanskom sudbenom konventu (conventus 

iuridicus Naronitanus) koji je teritorijalno pokrivao jugoistočni 

dio rimske provincije Dalmacije, od Neretve prema jugu. 12 Zanimljivo je 

spomenuti da se na temelju jednog natpisa pronađenog u Kapui južno od 

Napulja drži da je konzul Flak plijenom iz ovoga pohoda sagradio jedan 

zid u svetištu Dijane Tifatine – Ser(vius) Folvius Q(uinti) f(ilius) Flaccus 

co(n)s(ul) muru(m) locavit de manubies. 13 

Tijekom druge polovice 2. st. pr. Kr. dolazi do sukoba između Rimljana 

i Delmata, plemena koje je nastavalo područje između rijeka Krke i Cetine 

pa do Livna, Duvna i Glamoča u unutrašnjosti. U svojim memoarima Gaj 

Julije Cezar zabilježio je da je morao osobno intervenirati u južnoj Dalma- 

10. GRGA NOVAK, Issa i isejska država, VAHD, 54/1952, 36-37. 

11. PLIN., N.H. III, 22, 143. 

12. MARIN ZANINOVIĆ, Boka kotorska u antičko doba, Arheološki radovi i rasprave, 

13/2001, 9. 

13. DESSAU, Inscriptiones Latinae selectae, no. 22.


ciji, i to upravo u prostoru Boke kako bi smirio ustanak tamošnjeg plemena 

Pirusta koji su napadali svoje susjede. 14 U pohodu na Ilirik 35.-33. pr. Kr. 

Oktavijan je također došao do južnih predjela radi njihove pacifi kacije. U 

izvješću o njegovim operacijama ali bez preciznog reda i smještaja navode 

se pomiješani Dokleati, Meliteni, Korkireni, Parthinati, Taulantiji, Pyrissei 

(vjerojatno Pirusti), Oksijeji, Kambeji, Kinambri, Meromeni i drugi. 15 

Nakon ilirskog razdoblja, kada je naselje Rhizon u unutrašnjem dijelu 

zaljeva, bilo i sjedište Ilira, slijedilo je dugo razdoblje rimske vlasti (od 

168. pr. Kr. do 476.) za koje je Boka bila podčinjena konventu Narone. Rimljani 

su administrativno podijelili Boku u dva područja, Rizonite i Agravonite, 

nazvane po gradovima Risiniju i Akruviju. Dolazi do romanizacije 

i kolonizacije, ali i asimilacije autohtonog stanovništva. 

Krajem 6. st. Boka kao i veći dio istočne jadranske obale, ulazi u sastav 

Bizanta, u kojemu ostaje do 12. st. Kotor (Decaderon), kao glavno središte 

Boke, postaje autonomni bizantski municipij, koji se u vremenu od 5.-7. 

st. nalazi u sastavu Dalmatinskog temata sa sjedištem u Zadru. Bizantska 

se uprava uglavnom ograničava na utvrđene gradove dok je zaleđe Boke 

u vlasti novih slavenskih političkih cjelina, Travunje, sa središtem u sjeverozapadnom, 

i Duklje, sa sjedištem u jugoistočnom zaleđu Boke. 16 Za 

provala Gota, Avara i Slavena početkom 7. st. stradali su gradovi Risan i 

Acruvium (najvjerojatnije podno Grbaljskog polja). Dolaskom Slavena u 

7. st. etnički se sastav prostora počinje mijenjati i to ne samo u područjima 

izvan gradova. Prethodno romansko i romanizirano stanovništvo je stradalo, 

dijelom se iselilo ili se povuklo u gradove, naročito u Kotor. Upravno 

središte Boke preseljeno je iz razorenog Risinija u Decaderon ili Catharum, 

grad na mjestu današnjeg Kotora. Od tada zaljev se više ne naziva Risanski 

zaljev (Sinus Rhizonikos), već Kotorski zaljev (Sinus Catharensis). 17 U 10. 

st. proces slavenizacije zahvaća i do tada romansko stanovništvo Kotora. 18 

U ranom srednjem vijeku stanovništvo Kotora se etnički razlikovalo od 

stanovništva ostalog dijela Boke. Gradsko stanovništvo, poglavito ono u 

Kotoru, uglavnom je romansko, dok u okolnim naseljima prevladava slavensko 

stanovništvo. Sredinom 15. st. u Kotoru još uvijek živi oko stotinu 

14. MARIN ZANINOVIĆ, Ilirsko pleme Delmati, Godišnjak Centra za balkanološka 

ispitivanja, 4/1966, 27-33. 

15. APP., Illyrike, 16; PLIN., N.H. III, 143. 

16. PAVAO BUTORAC, Teritorijalni razvitak Kotora, Anali Historijskog instituta 

JAZU u Dubrovniku, X-XI/1963, 43-103. 

17. ANTE MARINOVIĆ, Boka Kotorska od najstarijih vremena do početka XX. stoljeća, 

Dubrovnik 4/1993, 184-205. 

18. A. MARINOVIĆ, Nav. dj., 184-205. 

471

472 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

vlastelinskih obitelji, uglavnom staroromanskog i staroslavenskog, odnosno 

hrvatskog podrijetla. 19 Asimilacijom, slavensko je stanovništvo postupno 

prevladavalo i u gradovima. 

Iz povijesnih izvora vidljivo je, da je bez obzira na vladavinu Bizanta, 

Boka u razdoblju od 8. do 10. st. bila u sastavu Crvene Hrvatske (Croatia 

Rubea). O tome govori Pop Dukljanin, ali i bizantski izvori – Konstantin 

Porfi rogenet, Scylitzes, Cedrenus, Choniates, Zonaras. Na temelju izvora 

može se zaključiti da su među doseljenim slavenskim plemenima u tom 

prostoru Hrvati bila dominantna etnička skupina. 20 Unatoč formiranju 

političkih cjelina, Travunja i Duklje, Kotor s okolicom ostaje samostalna 

komuna i sjedište biskupije. Iz vremena bizantske vladavine potječe i kotorska 

katedrala Sv. Tripuna, koja je početkom 12. st. podignuta na mjestu 

jedne starije crkve, vjerojatno iz 9. st. i drži se najstarijom sagrađenom 

katedralnom crkvom na istočnoj obali Jadrana. 21 Nakon razdoblja bizantske 

uprave slijedilo je doba u kojemu se u Boki mijenjala vlast zemalja iz 

njenog kopnenog zaleđa. 

Arheološka topografi ja Boke posebno je zanimljiva, jer je na relativno 

malenom prostoru život bujao od pretpovijesti pa do današnjih dana. Geografski 

položaj te povoljan strateški položaj razlozi su vrlo starog naseljavanja 

Boke. Iz pretpovijesnog doba u Boki su pronađeni ostaci materijalne 

kulture: fragmenti obojene keramike, kamenog oruđa i oružja , životinjskih 

kostiju, morskih školjaka, kao i utega za mreže što bi moglo upućivati na 

vrlo staru tradiciju ribarenja. Ti su ostaci pronađeni u pećinama, Spili i 

Tamnici kod Perasta, danas 300 m iznad površine mora, jugozapadno od 

sela Glogovac (u blizini crkve Sv. Ivana Krstitelja). Ostaci pripadaju razdoblju 

neolitika oko 3500. pr. Kr. Posebno je zanimljiv lokalitet u Lipcima, 

između Morinja i Risna, na sjeverozapadu Boke. Na jednoj strmoj stijeni 

udaljenoj oko 600 m od obale mora, otkriveni su crteži sedam fi gura jelena 

u pokretu, kao i nekoliko motiva svastike i kvadrata. 22 Analogije našim crtežima 

nalazimo u talijanskim Alpama iz vremena od 1500.-1200. pr. Kr. 23 

19. ILIJA SINDIK, Komunalno uređenje Kotora od druge polovice 12. stoljeća do 

početka 15. stoljeća, CLXV/1950, 38-39. 

20. SAVIĆ MARKOVIĆ ŠTEDIMLIJA, Crvena Hrvatska , 2/1991, Split. 

21. A. MARINOVIĆ, Nav. dj. i d. 

22. ILIJA PUŠIĆ, Arheološki lokaliteti i stanje arheološke nauke u Boki kotorskoj, 

Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, sv. 1/1969, 7-22; PAVLE MIJOVIĆ, Pradavne 

i davne kulture Crne Gore, Titograd 1987, 5-28; PIOTR DYCZEK et al., Rhizon, 

2004-2007, Preliminary report on the excavations of the Center for research on the Antiquity 

of southeastern Europe, University of Warsaw, Archeologia, 58/2007, 138-139; 

PIOTR DYCZEK, Rock art from Lipci, Montenegro, Dacia, LII/2008, 189-197. 

23. A. MARINOVIĆ, Nav. dj., i d.


Istraživanja u Maloj Grudi kraj Tivta 1871. otkrila su u tumulu pretpovijesni 

kneževski grob koji ove predjele povezuje sa sjeverom i vučedolskom 

kulturom, kao i s područjem istočnoga Sredozemlja, Krete i Fenicije. 

U tumulu su pronađeni zlatni bodež kretskoga tipa, keramika tipa Vučedol- 

Ljubljansko barje i zlatni privjesci za kosu iz područja Antiohije, datirano u 

rano brončano doba (oko 1800. pr. Kr.). Ti predmeti potvrđuju veze Bokokotorska 

zaljeva s onim udaljenim krajevima. 24 Na određen je način, arheološki 

potvrđeno zrnce povijesne istine kroz poznati mit o heroju Kadmu, 

sinu kanaanskoga kralja Agenora. 25 Grobovi Kadma i Harmonije, 26 kao i 

njihove Stijene, mogu se vidjeti na obali Rizonske rijeke, odnosno zaljeva. 

27 Ovaj grčki i sirofenički mit zacijelo potvrđuje davnašnje veze ovih 

krajeva s tim udaljenim obalama, što spomenuti arheološki nalazi potvrđuju. 

Veze su pretpostavljamo mnogo starije, a tragove pratimo već u neolitiku. 

Senzacionalno otkriće iz 1982. 17 metara duge pretpovijesne lađe kod 

rta Ulu Burun istočno od grada Kaša u jugozapadnoj Turskoj, potvrđuje 

postojanje davnih trgovačkih veza. Teret lađe činilo je mnoštvo raznolikih 

predmeta od keramike, zlata i bronce. Posebno treba istaknuti dvije stotine 

bakrenih šipaka težine od po 30 kg, zlatni mikenski pehar, brončane 

mačeve i egipatske predmete. Keramičke posude potječu iz Egipta, Sirije i 

Mikene. Navedeni nalazi omogućavaju dataciju lađe i njena tereta u vrijeme 

između 1600. i 1300. pr. Kr., ali daju i uvid u raspon njenih plovidbi od 

Jadrana do Sirije i Egipta. Taj nalaz, kao i jedan našto skromniji nalaz lađe 

kod rta Gelidonije u južnoj Turskoj, otkriven 1960., zasad je jedinstven u 

Sredozemlju. Valja istaknuti da je lađa prevozila i baltički jantar, čije je 

podrijetlo utvrđeno kemijskom analizom. Glasoviti “jantarski put” išao je i 

duž istočne obale Jadrana, od ušća Pada i Soče, preko Istre na jug. 28 Brončanodobne 

lađe plovile su ovuda i zalazile duboko u Bokokotorski zaljev, 

što potvrđuju nalazi iz Male Grude. Potvrda tih plovidbi i dodira su i nalazi 

mikenske keramike na Braču. Nalaz spomenute pretpovijesne lađe potvrda 

24. ALEKSANDAR DURMAN et al., Katalog izložbe Vučedol, 1988; MAJA PARO- 

VIĆ-PEŠIKAN, Najnovija istraživanja u Boki Kotorskoj s posebnim osvrtom na problem 

ilirskih i predilirskih veza s Egejom, Materijali SADJ, 12/1976, 76-87. 

25. MARIN ZANINOVIĆ, Boka Kotorska u antičko doba, Arheološki radovi i rasprave, 

13/2001, 3. 

26. Harmonija, Kadmova žena bila je kći Afrodite i Aresa. 

27. PAVAO BUTORAC, Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića; VAHD, 

49/1926-27, 26-29; RADOSLAV KATIČIĆ, Podunavlje i Jadran u epu Apolonija Rođanina, 

Godišnjak Centra za balkoanološka ispitivanja, 5/1970, 105-113; MILUTIN GARA- 

ŠANIN, Historija Crne Gore I/1967, 68-71. 

28. Roma sul Danubio, da Aquileia a Carnuntum lungo la via dell’ambra, Katalog 

izložbe, Castello di Udine, Roma 2002. 

473

474 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

su mnogih teoretskih pretpostavki i spoznaja koje su sada uz odgovarajuće 

arheološke nalaze, postale čvrstim povijesnim činjenicama. 29 

Podatak o Rhizonskom zaljevu prvi je povijesni spomen današnjega 

Bokokotorskoga zaljeva, a zabilježio ga je Pseudo Skilak u svome spisu 

pod naslovom Periplus (Moreplov ili Peljar), svojevrsnom priručniku za 

plovidbu Sredozemnim morem. Spis je nastao u vremenu između 340. i 

330. pr. Kr. Grčki i drugi moreplovci ovamo su dolazili i ranije što dokazuju 

nalazi iz Male Grude. U Periplusu se po prvi puta spominje mjesto u 

Zaljevu, a riječ je o Rhizonu, današnjem Risnu. U tekstu se spominje Rhizunsko 

jezero i rijeka Arion (najvjerojatnije Arion treba ispraviti u Drilon, 

te shvatiti da je riječ o Drimu, rijeci u Albaniji, koruptela je mogla nastati i 

greškom prepisivača). Zaljev je u svijesti starih moreplovaca zacijelo izgledao 

poput ušća neke rijeke, pa je takav opis i unesen u Periplus. Kasniji 

antički pisci ispravno ga smatraju zaljevom pa ga tako i spominju. 30 

Iz ilirskog vremena u Boki se mogu pronaći tumuli i mogile, a rasprostranjeni 

su uglavnom po prirodnim uzvišenjima i padinama planinskog 

okvira Boke. Ponekad se javljaju uz gradine. Otkriveni u zaleđu Hercegnovog 

(40 tumula i 2 gradine), hercegnovskoj rivijeri (22 tumula), Luštici i 

Krtolama (37 tumula i 1 gradina) te u Grblju s Paštrovićima, gdje još uvijek 

nije poznat njihov točan broj. 31 Nažalost sustavna arheološka istraživanja 

i iskopavanja gradina i tumula nisu izvršena. Iznimka je Risan i Gradina u 

Risnu, gdje su ih započeli Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i 

Centar za arheološka istraživanja Sveučilišta u Varšavi. 

U starom ilirskom, enhelejskom, središtu Rhizonu djelovala je jedna od 

naoko najmanje poznatih ilirskih kovnica. 32 Rizonjani, nakon rimskog osvajanja, 

kuju novac s oznakom PIZONITAN, a iskovana je veća emisija inače 

nepoznatoga vladara ili dinasta Balaja (ΒΑΣΙΛΕΩΣ ΒΑΛΛΑΙΟΥ), koji se 

naziva i basileus, kralj. Njegovi su novci bili kovani i na otoku Hvaru, ali 

bez kraljevske titule, a u novije vrijeme pronađeni su i pojedini primjerci od 

Akvileje i Veneta na sjeveru do Apulije i Lokrija u Kalabriji. Da je Rhizon 

doista emitirao novce kralja Balaja, sudeći po broju različitih kovova, kroz 

dulje vrijeme, govori i činjenica što je taj grad, stekavši autonomiju, a nakon 

29. GEORGE F. BASS, Oldest Known Shipwreck Reveals Splendors of the Bronze 

Age, National Geographic, 172/6, 1987, 692-733. 

30. MATE SUIĆ, Gdje se nalazilo jezero iz 26. poglavlja Pseudo-Skilakova Peripla, 

Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s. 8/1963, 111-115; JOVICA MARTINOVIĆ, Neki 

novi momenti u interpretaciji 24. i 25. poglavlja Pseudo-Skilakova Peripla, Starinar, n.s. 

17/1966, 107-110; P. BUTORAC, Nav. dj., 1926-27, 23-26. 

31. I. PUŠIĆ, Nav. dj. 

32. DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Kovnica antičkog Risna (Rhizon) i njene emisije, u: 

Iliri i antički svijet, Split 1989, 321-331.


što je na nepoznati nam način prestala vlast Balaja, ili njegovih nasljednika, 

nastavio kovanjem novca, s reversom Artemidina lika koji je imao i Balajev 

novac. 33 Izmijenjena je samo legenda, gdje je umjesto vladareva imena došlo 

ime grada. Postojanje tog novca prvi je registrirao sir Arthur Evans, a Balajove 

je novce nabavio u Risnu te ih datirao u doba nakon propasti ilirskoga kraljevstva. 

Sačuvano je oko 1.000 primjeraka. Novi nalazi Balajeva novca su 

iz arheoloških istraživanja 1988., 34 kao i 2001.-2003. kada je pronađeno više 

od 150 primjeraka. 35 Drži se da je Balaj bio rimski vazal koji je nakon propasti 

Gencijeve države održao još neku ideju ilirske posebnosti. 36 Na aversu 

njegova novca nalazi se muška glava, a na reversu je božica Artemida. S 

obzirom na postojanje dviju kovnica, u Rhizonu i Pharosu, pretpostavljamo 

da je taj dio obale bio u Balajovoj vlasti. Balaj je zacijelo bio dovoljno gospodarski 

jak da je mogao kovati i srebrnjake, a njegove su emisije pronađene 

i na italskom području kako smo već spomenuli. 37 Balaju je od Rima bilo dopušteno 

trgovanje i izvan njegova područja, što je zacijelo bio i određeni privilegij. 

Balajevu vladavinu Evans je okvirno postavio u vrijeme između 167. 

i 135. pr. Kr. Albanski numizmatičar i arheolog H. Ceka drži da je poslanik 

Bellus kojega je Gencije bio uputio Luciju Aniciju Galu da s njime pregovara 

o primirju, 38 bio Ballaius (naime, da je možda Livije pogriješio u bilježenju 

stranoga imena, nastojeći ga približiti svom jeziku). Balaj je možda prešao 

Rimljanima kako bi sačuvao svoj povlašteni položaj, kao što je prije učinio i 

Demetrije Hvaranin. Pretpostavljamo da su Rimljani možda Balaju i predali 

dio Gencijeva teritorija pa je on kao rimski vazal mogao sačuvati određenu 

teritorijalnu autonomiju, uz to kujući i vlastiti novac. 39 

33. D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Nav. dj., 324. 

34. DUBRAVKA UJES - VILMA KOVAČEVIĆ, Novac “kralja” Balajosa sa iskopavanja 

u Risnu (1988), Numizmatičar, 15/1992, 9-24; DUBRAVKA UJES, Novac “kralja” 

Balajosa i risanske kovnice iz Narodnog muzeja u Beogradu, Numizmatičar, 16/1993, 5-36. 

35. PIOTR DYCZEK, Rhizon, 2001-2003, Preliminary report on the excavations 

of the Center for archaeological research - Novae, Warsaw University, Archaeologia, 

LV/2004, 112. Tijekom arheoloških iskopavanja u mjesecu lipnju i srpnju 2010.godine 

otkriveno je preko 4600 komada Balajeva novca. Tako velika količina novca do sada nije 

pronađena u Risnu, a govori o postojanju kovnice. Najtoplije se zahvaljujem gdinu Bošku 

Ćukoviću na informaciji o pronađenom novcu. 

36. ARTHUR EVANS, On some recent discoveries of Illyrian coins, Numismatic 

Chronicle, London 1880, 20, 296-298; JOSIP BRUNŠMID, Natpisi i novac grčkih gradova 

u Dalmaciji, Split 1998, 88-98; DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Iliri i antički svijet, Split 

1989, 321-379. 

37. PAOLO VISONÀ, Coins of Ballaios Found in Italy, VAHD, 78/1985, 117-122. 

38. O tome govori i Tit Livije (XLIV, 3): Teuticum et Bellum principes gentis. 

39. IVAN MAROVIĆ, Iz numizmatičke zbirke Arheološkog muzeja u Splitu, Godišnjak 

Centra za balkanološka ispitivanja 11/1976, 231-234. 

475

476 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Boka se u sastavu Rimskog Carstva nalazi gotovo 600 godina, od 168. 

pr. Kr. pa do 476. po Kr., dakle do konačne podjele Carstva na Zapadno i 

Istočno. Tek nakon potpunog pokoravanja ovih krajeva te uništenja čitavih 

plemena nastupio je trajan mir poznat kao Augustova pax Romana. 40 Započela 

je romanizacija ilirskih krajeva, kao i gradnja cestovne mreže koju 

je od 14. do 21. po Kr. uspostavio namjesnik cara Tiberija u Dalmaciji, 

Publije Kornelije Dolabela. 41 Iz Salone je išla cesta prema jugoistoku, krajnjem 

jugu Ilirika i Dalmacije te dalje prema Epiru i Grčkoj, preko Trilja 

do Narone, potom kraškim Popovim poljem i Nevesinjem te sjeverno od 

Risna na Duklju i dalje prema Skodri. Glavnu cestovnu mrežu dopunjavale 

su manje lokalne prometnice i putovi. 42 Stanovnici kolonija imali su puno 

rimsko građansko pravo, dok je ono stanovnika municipija bilo stupanj 

niže. 43 212. za cara Karakale (constitutio Antoniniana) svi su slobodni građani 

u Carstvu dobili rimsko građansko pravo. 

Rhizon je nakon ugušenja ilirskog rata postao rimskim gradom (Risinium), 

i to možda već u Augustovo doba, početkom 1. st., kada se spominje 

kao oppidum civium Romanorum, “utvrđeni grad rimskih građana”, 44 

zajedno s drugim naseljima Acruvium (Grbalj kod Kotora, ili sam Kotor), 

Buthua (Budva), Olcinium (Ulcinj) i Scodra (Skadar). Sve su to bila gradska 

naselja, središta municipalnih zajednica. Građani su bili upisani u tribus 

Sergia, kao i stanovnici Jadera i Salone, što govori da je Risinij dobio 

municipalitet u ranije Augustovo doba. Neki drže da je Risinij imao pravni 

status rimske kolonije, no problem je u činjenici da nema većih plodnih 

površina koje bi se mogle dodijeliti kolonistima, kao što je slučaj s 

kolonijama Polom, Jaderom, Salonom, Naronom i Epidaurom. Risinij je 

obavljao svoju zadaću kao zaštićena luka s tradicijom pomorstva i prometa 

prema zaleđu te prema rimskim zaselcima u Zaljevu i na području Kotora 

do Budve i dalje. Rimski natpisi iz Risna svjedoče o prisutnosti uglednih 

italskih obitelji. U nešto manjem broju bilo je i stanovnika grčkog podrijetla. 

Stanovnike Risinija nalazimo i na pojedinim natpisima u unutrašnjosti 

provincije Dalmacije, kao u Dokleji (Duklja – Podgorica) i Rogatici. 

Zanimljivo je istaknuti kako je visoki vojni časnik rodom iz Risinija, M. 

Lucceius Torquatus Bassianus, istaknuo nostalgiju za rodnim gradom. Naime, 

kao zapovjednik legije VIII Auguste (legio VIII Augusta) boravio je u 

40. M. ZANINOVIĆ, Nav. dj., 10. 

41. IVO BOJANOVSKI, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo 

1974. 

42. I. BOJANOVSKI, Nav. dj., i d. 

43. Rimski je građanin iz kolonije teoretski mogao biti izabran za senatora u Rimu, 

dok onaj iz municipija to nije mogao biti. 

44. PLIN., N.H. III, 144.


njenom logoru u Lambesisu u današnjem Alžiru i 167. dao postaviti dvije 

posvete rizinijsko-ilirskom božanstvu Medauru, zaštitniku grada i njegovih 

zidina. 45 Prikaz Medaura kao božanstva predaka (patrium numen) i pučkog 

Lar, simbolički je čuvar grada i njegovih kućnih ognjišta (nostri publice 

Lar populi). Na reljefu uz natpis, Medaur baca koplje pa po tome ima i 

svojstvo ratničkog božanstva koje donosi smrt neprijateljima. 46 To je dragocjeni 

spomenik autohtone ilirske religije u prežitku antičkog grčko-rimskog 

sinkretizma. 47 Centurioni iz Rhizona služili su u VII. legiji (legio VII 

Gemina) te II. legiji (legio II Adiutrix) (druga pol. 2. st. po Kr.). 

Kada je Rhizon osnovan, nemamo pouzdanih podataka. Već spomenuti 

grčki povjesničar Polibije prvi ga spominje, kao grad u koji se smjestila 

ilirska kraljica Teuta 229. pr. Kr. Rhizon je bio lociran na desnoj obali 

rijeke Spile i to otprilike, od ulaza u pećinu Spila, duž desne obale rijeke 

do mora, a odavde, pretpostavljenoj pravoj liniji do Sopota, do mosta iza 

kuće Petkovića na Carinama te uzbrdo podnožjem Gradine do ulaza u pećinu 

Spila. 48 Akropola se nalazila na Gradini, a dio ispod nje, podgrađe, na 

lokalitetu Carine i to pretežito u njegovu sjeveroistočnom dijelu, s akropolom 

na Gradini, činili su jedinstvenu cjelinu. Rhizon, kao ilirsko naselje, 

razvijao se i pod grčkim utjecajem pa su Rimljani osvojivši ovo područje, 

zatekli oblikovani i utvrđeni grad, što je pretpostavljamo utjecalo na njihovo 

daljnje graditeljstvo u Risiniju. Grad antike uglavnom je naselje centar. 

49 Povjesničar Apijan kad je napisao da “i gradovi imaju neku sudbinu 

kao i ljudi” (Μοι̃ρα δέ τις καὶ πόλεών ε̉στι ώσπερ α̉νδρω̃ν), 50 naglasio je i 

individualnost što je posjeduje svako gradsko naselje. U Risiniju, zatečeno 

stanje u urbanističkom smislu, kao i konfi guracija terena odnosno orjentacija 

grada duž morske obale, nametnulo je planiranje u skladu s postojećim 

topografskim uvjetima. Dosadašnja istraživanja i iskopavanja, kao i slučajni 

nalazi, još uvijek ne omogućuju rekonstruirati izgled i veličinu rimskog 

grada. Uočava se da je Risinium imao glavnu ulicu, forum s građevinama 

oko njega te građevine s desne i lijeve obale rijeke Spile. Danas možemo 

sigurno utvrditi da je Rhizon imao svoje utvrđenje na Gradini, nadalje prostirao 

se na području današnjih Carina gdje je pronađeno do sada najviše 

arheološkog materijala te preko lijeve obale Spile u smjeru jugoistoka, 

što također dokazuju arheološki nalazi – na Gorici, Džamiji, nekadašnjoj 

45. CIL VIII 4208 = 18496, 2348 = 17866. 

46. M. ZANINOVIĆ, Nav. dj., 12. 

47. P. BUTORAC, Nav. dj., 56-57; M. GARAŠANIN, Nav. dj., 186-187. 

48. LAZAR J. DROBNJAKOVIĆ, Risan prvih hiljadu godina, Beograd 2002, 107. 

49. MATE SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976, 11. 

50. APP. Alex., Syr. 58, 302. 

477

478 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

“livadi Ćatovića” gdje su danas stambene zgrade, na brežuljku Gorica, prema 

Pjaci, oko crkve Sv. Petra i Pavla, potom na prostoru oko rimske vile s 

mozaicima, na Staroj Slanici, Pješčini i dalje. Grad je zacijelo pratio liniju 

morske obale, koja je ulazila dublje u zaljev. Dio obale odnosno dio Risna, 

sudeći po Evansu, Consu, J. Martinoviću i drugima, pokriven je morem u 

kojem se mogu nazrijeti ostaci nekih ulica, zgrada i zidova. Brojni pokretni 

i nepokretni arheološki nalazi, kao što su ostaci zgrada, palača, mramorni 

blokovi, arhitektonski ulomci, kipovi, statuete, raznovrsni nakit, amfore, 

keramika, mozaici, novac, epigrafski spomenici govore o rimskom graditeljstvu 

i umjetnosti, ali i svjedoče o viskom stupnju kulture njegovih 

stanovnika te o bogatom gradu. 

Podatke o Rhizonu - Risiniju te o njegovim ostacima donosi peraški 

opat, kasniji nadbiskup Andrija Zmajević, koji je u drugoj polovini 17. st. 

prikupio u Risnu i prenio u Perast mnoge natpise, a možda i neke druge 

predmete. 51 Zmajević je kontaktirao s arheolozima i epigrafi čarima, posebno 

u Rimu, gdje je i sam prošao određene faze svog visokog obrazovanja. 

U jednoj, za sada najreprezentativnoj građevini otkrivenoj 1930., sačuvan 

je mozaik s prikazom Hipnosa, božanstva sna (lat. Somnus), koji se datira 

u 2. st., 52 jedinstveni je antički spomenik. Mozaik se nalazi u središnjem 

dijelu rimske ladanjske građevine, uz put Risan – Nikšić, na lijevoj obali rijeke 

Spile. Na temelju istraživanja i analize ornamentalnih motive, Dyczek 

mozaike datira u 2. st., dok za samu vilu pretpostavlja da je cijelo prizemlje 

vile služilo kao triclinia, pa stoga drži da je bila – hospitium. 53 Cijeli prostor 

nije arheološki istražen, ali je nađen još jedan mozaički dio. 54 Na prostoru 

Carine također je otkrivena vila, koja graniči s kiklopskim zidom, ulica kao 

i ostaci zidova iz helenističkog razdoblja. Radovi na Carinama traju nekoliko 

godina pa je za sada nemoguće dati cjelovitu sliku tog prostora. 

Uži smještaj pretpovijesnog naselja u Risnu podređen je promišljenim 

uvjetima obrane. Arheološki nalazi upućuju na zaključak da se to naselje 

51. DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Helenistički natpis iz bivše Zmajevićeve zbirke u 

Perastu, u: Iliri i antički svijet, Split 1989, 181-182. 

52. DUŠAN VUKSAN, Les mosaïques romaines de Risan (Risano), Albania, 4/1932, 

78-79; P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 96-100; ČEDOMIR MARKOVIĆ, Konzervatorskorestauratorski 

radovi na lokalitetu “Risanski mozaci” u Risnu u 1963. god., Starine Crne 

Gore, 2/1964, 105; PIOTR DYCZEK et al., 2007: Rhizon, 2004-2007, Preliminary report 

on the excavations of the Center for research on the Antiquity of southeastern Europe, 

University of Warsaw, Archeologia 58, 121-128; PIOTR DYCZEK, Hypnos from Risinium 

(Montenegro), Novensia, 20/2009, 51-63. 

53. Dyczek kao najbližu analogiju donosi kuću iz Byllisa u Albaniji. Vidi: NERITAN 

CEKA, Urbanistika dhë banesat në Bylis, Iliria, 1-2/1992, 75, 80, 85. 

54. Istraživanja nisu objavljena.


razvilo ponajprije na istaknutom brežuljku Gradini, koji se nadovezuje na 

strme padine brda u zapadnom dijelu zaljeva, 55 a tu ga smještaju na temelju 

Evansova putopisa, 56 M. Garašanin 57 i P. Mijović, 58 oslanjajući se na 

topografsku situaciju i na ostatke utvrda koje bi mogle pripadati vremenu 

ilirskih vladara. A. Faber je prilikom boravka u Risnu obavila terensku 

reambulaciju lokaliteta na temelju zračnog snimka te detaljnih uputa 

P. Mijovića, I. Pušića i J. Martinovića. 59 Dakle, prostor Gradine omeđen je 

prirodnim preprekama koje ga čine teško pristupačnim, a to su korito rijeke 

Spile na istočnoj strani brežuljka, duboki jarak vododerine Poljički potok 

odnosno Sopot na zapadnoj strani, dok je južna strana, pri vrhu vrlo strma, 

no u donjem dijelu se blago spušta prema moru. Na toj južnoj strani oveća 

je ravna površina sprudastog nasipa koji spomenuti potoci doplavljuju u 

vrijeme velikih kiša, a naziva se Carina, vjerojatno od davnina. Je li možda 

u donjem toku rječice Spile nekada postojao zaljev koji je mogao služiti 

kao pristanište ili je za sklanjanje brodova bilo korišteno korito rijeke, kako 

pretpostavlja P. Mijović? 60 Uočila je 1982. A. Faber dio tzv. kiklopskog 

zida u koritu rijeke Spile, 61 poput onog kod bedema predrimskih i ranorimskih 

fortifi kacija uz istočnu jadransku obalu. 62 Istraživanja na Gradini 

nakon reambulacije A. Faber nastavila je poljska ekipa 2006. i utvrdila raster, 

kao i više faza pri konstrukciji utvrde, dakle od najstarijih zidova koje 

datiramo u 5.-4. st. pr. Kr. pa do refugija. 63 Prostor s istočne strane rijeke 

Spile, u ranoantičko je doba najvjerojatnije pripadao kompleksu nekropola 

i ostalim objektima predgrađa. Na lokalitetu Gorica (ili Garica) spominju 

se nalazi keramičkih urni s prilozima od stakla (lakrimariji), 64 pa se ova 

nekropola, pretpostavljamo, protezala duž puta od Gradine prema istoku, 

obuhvaćajući i grobove u neposrednoj blizini vile s mozaicima. Drugu nekropolu 

utvrdio je A. Evans, 65 na prostoru izvan zapadnih gradskih bede- 

55. ALEKSANDRA FABER, Prilozi topografi ji pretpovijesnoga i antičkoga naselja 

na području Risna, Arheološki radovi i rasprave, 12/1996, 105. 

56. ARTHUR EVANS, Antiquarian Researches in Illyricum, Westminster 1883, 40, 42. 

57. MILUTIN GARAŠANIN, Moenia Aeacia, Starinar, 17/(1966) 1967, 29. 

58. PAVLE MIJOVIĆ – MIRKO KOVAČEVIĆ, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori, 

Beograd - Ulcinj, 1975, 25; MAJA PAROVIĆ-PEŠIKAN, Novi arheološki nalazi u okolini 

Tivta, Starinar, 13-14 /(1962-1963) 1965, 215; P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 41-58. 

59. A. FABER, Nav. dj., 107-108. 

60. P. MIJOVIĆ - M. KOVAČEVIĆ, Nav. dj., 26, 27. 

61. A. FABER, Nav. dj., 107; P. DYCZEK, 2004, Nav. dj., 106-107. 

62. ALEKSANDRA FABER, Prilog kronologiji fortifi kacija u primorskom Iliriku, u: 

Jadranska obala u protohistoriji, Zagreb 1975, 227. 

63. P. DYCZEK, 2007, Nav. dj., 107-108. 

64. A. FABER, 1996, Nav. dj., 111, bilješka br. 33. 

65. A. EVANS, 1883, Nav. dj., 44. 

479

480 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

ma, povezujući je, s obzirom na nalaze, sa stanovništvom iliroantičkog Risna. 

Utvrđene su i lokacije na prostoru današnjeg Risna gdje su arheološki 

nalazi in situ, otkriveni drugi nalazi i gdje možemo očekivati još nalaza, a 

sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja još nisu započeta (Gradina, 

Carine, Vila Favorita, Ćatovića ledina, Dom kulture, Vrata bolnice, Vila s 

mozaicima, Stara slanica i dr.). 

Na temelju dosadašnjih spoznaja, postoji i drugih niz arheoloških lokaliteta 

koji nadopunjuju arheološku topografi ju Bokokotorskog zaljeva. 66 

U Sutorini, antičkom lokalitetu Sub turres na Dolabelinoj cesti (početak 

1. st. po Kr.), koja je u dva pravca, primorskom i kopnenom, spajala Epidaurus 

(Cavtat) i Scodru (Skadar), pronađeni su nalazi arhitekture, keramike, 

novca te torzo Dijane. Prema historiografi ji, Kumbor, naselje u Kumborskom 

zaljevu, identifi cira se kao antički grad Stole, drži se da je potonuo 

u more, no tragovi nisu zasada pronađeni. Za Rose se misli da je riječ o 

antičkom lokalitetu Traiectus na rimskoj vojnoj cesti Epidaurus – Scodra. 

Pronađeni su ostaci predromaničke crkve, za koju se drži da je riječ o crkvi 

Santa Maria Rosanensis, odnosno sjedište ranokršćanske episkopalne crkve 

koja je postojala do kasnog srednjeg vijeka. U Žanjicama su otkriveni 

ostaci kasnoantičke bazilike s tragovima mozaičkog poda. Akropola ilirske 

gradine Sv. Luka-Gošići, vizualno komunicira s gradinom iznad Risna kao 

i gradinom iznad Mirca. Na zapadnoj strani brežuljka, pronađeni su temelji 

zidova antičkih građevina te jedna krušna peć te fragmenti amfora. U Bigovi 

u polju, u blizini obale, pronađena je antička grobnica s mozaičkim podom 

a sondiranjem ostaci arhitekture. Iznad puta su otkriveni ostaci antičke 

građevine, kule, te u polju fragmenti rimske keramike. U Pjaci arheološkim 

istraživanjima otkriveni su temelji antičkog objekta s kockicama mozaika 

te fragmentima keramike. Pretpostavlja se da je ovdje bilo naselje ili malo 

utvrđenje – osmatračnica na antičkom putu, no, možda je riječ o putnoj 

postaji. U Gomilici na uskom grebenu usred polja, prema brdima, pri arheološkim 

istraživanjima, pronađena je velika količina keramike te ostaci 

zidova, a na južnom kraju zidovi kule. U tom južnom dijelu lokaliteta otkrivena 

je manja antička građevina te fragmenti amfora, tegula i krovnih opeka. 

U starijoj literaturi u Brdima spominje se građevina do pola ukopana u 

zemlju, nazvana Bačva ili Piskara, sa zidovima od tankih blokova crvenog 

kamena i likovima od opeke. Otkriveni su ostaci zidanih grobnica te jedan 

nadgrobni spomenik s natpisom. 

U Prevlaci na zapadnoj strani otoka, blizu mora, otkrivena je antička 

građevina s mozaičkim podom s dva sloja. Također su pronađeni rimski 

66. Blago antičke Boke, Katalog izložbe, Tivat 2007.


Bokokotorski zaljev 

natpisi kao i veći broj manjih fragmenata rimske keramike. Na Svetom 

Marku (Gabrio, Stradiotti), na otoku su prisutni nalazi keramike. Tijekom 

ranijih istraživanja bili su vidljivi ostaci starih zidova na mjestu zvanom 

“Most”, koji su bili građeni od tesanika crvene boje. M. Crnogorčević 

objavljuje skicu mosta za koji se mislilo da povezuje Prevlaku sa Stradiotima. 

67 Na Ušću Nove Rijeke pronađeni su fragmenti keramike amfora te 

fragment crnofi rnisanog kiliksa te fragment crvenofi guralne vaze iz sredine 

5. st. pr. Kr. U Solilima je pri izgradnji i kopanju kanala pronađeno dosta 

ulomaka helenističke rimske keramike, no pretpostavlja se da su tu dospjeli 

dotokom vode s okolnog terena. Seljanovo se spominje u starijoj literaturi 

kao nalazište fragmenta tegule s natpisom ZVRI (inverzno: IRVS). Don 

Ivo Stijepčević spominje nalaz dva cipusa iz Opatova, koji su sada izloženi 

u Lapidariju u Kotoru. U Kavaču su otkriveni ostaci mozaičkog poda od 

67. MAJA PAROVIĆ-PEŠIKAN, JOVAN MARTINOVIĆ, VOJISLAV TRBUHO- 

VIĆ, LEPOSAVA TRBUHOVIĆ, Pregled arheoloških spomenika na području južne obale 

Boke Kotorske, Starine Crne Gore, VI/1978. 

481

482 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

krupnih crvenih kockica. Lokalitet je neistražen. Na lokalitetu Mirine (Sutvara) 

otkriveni su fragmenti mozaika i tegula. Velika pravougaona dolina 

ocrtava tlocrt antičke građevine no lokalitet je neistražen. U Svetoj Neđelji 

(Radanovići) u crkvenoj porti do pola očuvan je zid i pod od opeka postavljenih 

u obliku riblje kosti. U blizini na lokalitetu Krete pronađeni su 

građevinski keramički ulomci. Pored ovog lokaliteta otkriveni su tragovi 

vodovoda koji je po predaji išao do Prevlake. 

U Kotoru u temeljima kuće Mišulić pronađen je natpis putujućeg grčkog 

nadliječnika Lukija Luskova. U Starom gradu u iskopima kod katedrale 

Sv. Tripuna i kod Centra za kulturu otkriveni su veliki cipusi. Na lokalitetu 

Šuranj pod temeljima ostataka benediktinskog samostana Sv. Petra iz 

9. st., pronađeni su temelji antičkog objekta te grobovi, od kojih je jedan 

datiran Aurelijanovim novcem. 

U Perastu u vrtu palače Mazarović pronađene su kockice mozaika, a 

na lokaciji Lastavice do Pentara pronađena je rimska keramika iz 3. st. po 

Kr. Pretpostavlja se da je na ovom mjestu postojao vicus. U Kostanjici su 

pronađeni fragmenti mozaika neke antičke građevine. Iz ranokršćanskog 

razdoblja u Boki je otkriveno nekoliko ranokršćanskih crkava, no rezultati 

istraživanja još nisu objelodanjeni. 68 

Na temelju ovog priloga o arheološkoj topografi ji Boke Kotorske, uočavamo 

da je riječ o tradiciji i kontinuitetu regije. Prisjetimo se i zapažanja 

P. Mijovića, koje se odnosi na izgradnju gradova Crnogorskog primorja, 

gdje ističe da se rimskoj planimetriji u Budvi, Kotoru i Risnu, a pogotovo 

Ulcinju, nameće postojeće stanje urbanog tkiva, kao što je i na tlu Istre 

tloris autohtone gradine zadržao kontinuitet preko rimskih do današnjih 

vremena. 69 Ta pojava u urbanom tkivu naselja potvrđuje tradiciju autohnog 

načina života, koju nisu potisnuli ni Rim ni kasniji osvajači koji su vladali 

tim dijelom Jadranske obale. 

68. P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 59-94. 

69. P. MIJOVIĆ, Nav. dj., 53.


SUMMARY - SAŽETAK 

THE ARCHAEOLOGICAL TOPOGRAPHY 

OF THE BOKA KOTORSKA BAY 

Boka Kotorska is a relatively large and well-intended bay lying at south of 

the east Adriatic coast, today belongs to Montenegro. It is specifi c geographical 

entity, characterised by a very complex process of social development and consequent 

ethnic changes, but in spite of that Boka Kotorska is recognisable by its 

unique cultural landscape, which has been formed during centuries of its history. 

Rich water appearance were essential for the preservation and continuity of the 

life and economic development. Boka attests ancient relations with the Aegean 

region, confi rmed by the archaeological fi nds in the local barrow in the neighbouring 

Grbalj plain. It was fi rst mentioned by the Greek author Pseudo Scylax in the 

4th century B.C. Polybius reports on the political situation in the region in the 3rd century B.C. Strabo and Livy also report about the Bay of Risan and the territory 

of Illyria. The situation in the 1st century B.C. is described in Pliny, while the Ptolemy 

gives the geographical coordinates of Rhizon. 

The main settlement in the bay was the polis (town) of Rhizon, later Roman 

Risinium. Rhizon was one of the strongholds of the Illyrian state and the seat of 

the queen Teuta. The piracy of her subjects provoked the fi rst Roman intervention 

on the eastern Adriatic coast in 229 B.C. In 167 B.C. the bay of Kotor became 

Roman possession after the fall of the Illyrian state and the king Gentius. After 

that Rhizon was ruled by Ballaios, known only for the emission of his coins. The 

emission from Rhizon bear the title basileus Ballaios and those from the mint of 

Pharos (the island of Hvar) have the name Ballaios only. In the 1st century A.D. 

Risinium was a Roman municipium, the port-city thriving with the sea traffi c and 

commerce. There are numerous ancient remains in different parts of the Gulf of 

Kotor, comprisinng architecture and inscriptions, pottery, mosaics and coins, such 

as Sutorina, Kumbor, Rose, Žanjice, Sv. Luka-Gošići, Bigova, Pjaca, Gomilica, 

Brda, Prevlaka, Sveti Marko (Gabrio, Stradiotti), Ušće Nove Rijeke, Solila, Seljanovo, 

Opatovo, Kavač, Mirine (Sutvara), Sveta Neđelja (Radanovići), Kotor, 

Perast, Kostanjica, Risan. 

In 2001 Polish archaeological mission started excavations at Rhizon, so the 

work was concentrated at the entrance of modern hospital, where a Roman villa 

with mosaic pavements was unearthed, in the location of Carine (another 3rd century 

B.C. Roman villa complex including a well-preserved bathroom), Gradina, 

Džamija, and Roman necropolis. Archaeological excavations in Risan were continued 

till 2010, but the whole project is not yet published. In the last twenty years 

the sites of several early Christian churches have been found. The territory of Kotor, 

ancient Acruvium, and the town of Budva, ancient Buthua, more to the south, 

were the frontier towns toward Epirus. Here the new province of Praevalis was 

founded by the emperor Diocletianus in 304 A.D. 

483

484 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Risan, Carine, Kiklopski zid 

Risan, Carine, dio ulice


Risan, 

Carine, 

dio ulice 

Risan, 

arhitektonski ulomak 

s natpisom 

ugrađen u ulaz 

današnje bolnice 

485

486 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Risan, Vila s mozaicima, Hipnos 

Risan, Vila s mozaicima, mozaik s vegetabilnim motivima

Arheološka topografija Boke Kotorske

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?