Slivno - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

S l i v n o 

Godina XXIV. Božić, 2009., br. 2. (41.)

Raspored službe božje za 

božične blagdane 

1. 19. prosinca u 15,00 sati božićna ispovijed za sve. 

2. 21. prosinca - ponedjeljak 

- od 9,00 sati ispovijed po selu za bolesne i nemoćne, počevši iz Doline. 

Ispovijedam do podne. Preostale nastavljam u utorak. 

3. 24. prosinca - četvrtak - BADNJI DAN 

- 22,30 sati SVETA MISA PONOĆKA. 

4. 25. prosinca - petak - BOŽIĆ 

- 11,00 sati sv. Misa. 

5. 26. prosinca - subota - Drugi dan Božića i sv. Stjepan 

- 9,00 sati i 11,00 sati sv. Mise 

6. 27. prosinca - nedjelja - Sv. Obitelj i sv. Ivan evanđelist 

- 9,00 sati i 11,00 sati sv. Mise. 

7. 28. prosinca - ponedjeljak - Nevina dječica 

- Mladenci Radalji imaju susveticu - brgulju. 

- 9,00 sati sveta Misa. Iza Mise blagosov Radalja. 

Poslije podne blagosov nastavljamo iz Doline 

8. 31. prosinca - četvrtak - Stara Godina 

- 16,00 sati sveta Misa zahvalnica; župska statistika; Tebe Boga hvalimo. 

9. 1. siječnja 2010. - petak - Nova Godina 

- 11,00 sati sveta Misa 

Sretan Božić i Novu 2010. godinu 

želi vam svima od srca 

fra Rafael.

Slivno 1 

S l i v n o 

Godina XXIV. Božić, 2009., br. 2. (41.) 

Šokirani smo uvijek novim vjestima o 

kriminalu i korupciji u našim hrvatskim 

poduzećima. Ljudi koji su na 

visokim položajima; ljudi kojima smo dali 

glas za državnu upravu; ljudi u koje smo 

vjerovali da su pošteni, karakterni pokazuju 

se koruptivnima. Nadali smo se da su oni 

najbolji i da će raditi za svoj narod, a oni 

su radili podmuklo samo za sebe. Do jučer 

smo bili u komunizmu, nitko ništa nije 

imao. Odjedanput neki pokazuju bajoslovno 

imanje, kuće, jahte, zemljišta, auta, novac... 

Odkud im to?! Stoljećima, da su normalno 

radili, ne bi toliko zaradili. A oni za par 

godina. I mnogi se od tih krste krstom, hvale 

se svojim kršćanstvom i svojom privrženošću 

Katoličkoj crkvi. 

Od koga su oni naučili takvo kršćanstvo? 

Gdje su u kršćanstvu našli takve uzore? Zar 

nisu na vjeronauku učili ne ukradi i ne poželi 

nikakve tuđe stvari? Nije li Isus primjer svim 

kršćanima? A svi će ti, vjerojatno, najbučnije 

Dragi Slivanjci 

slaviti Božić i pjevati: Rodi se u štalici, sve 

na slamici. I u kućama će napraviti štalicu, 

staviti i slamicu i vočića i magarca i siromašne 

pastire. A savjest će im ostati mirna 

i srce i duša raspoloženi i veseli, jer, Božić 

je. A mnoge će hrvatske obitelji slaviti zaista 

Božić kao Josip i Marija u Betlehemu: u 

siromaštvu, u neimaštini, u tuđoj kući kao 

podstanari. A zašto? Zato što su im oni 

na položajima ukrali njihov komad kruha. 

Braćo i sestre, nemojmo sramotiti svoje 

kršćanstvo i evanđelje Božje. Nismo sami 

na svijetu, mislimo i na one oko nas. I oni 

trebaju živjeti kao ljudi bez tjeskobe, gladi 

i neimaštine. 

Samo takvi ćemo doživjeti Božićnu 

radost koju je Isus donio svojim rođenjem. 

Sretan i blagoslovljen Božić i Novu 

godinu želi vam svima župnik 

......................................... fra Rafael Begić 

Božić, 2009. BROJ 41

2 

Slivno 

Božićanje u Slivnu 

u prošlosti 

Običaji pri služenju vjerskih obreda 

u župi Slivno na svetkovinu Božića 

opisani su u Starom običajniku župe 

Slivno, koji je napisan 1785. Ovaj najstariji 

sačuvani spis župe Slivno ima 4 lista formata 

28 x 18 cm pisan lijepim rukopisom, a četvrti 

list mu je oštećen – nedostaje četvrtina 

lista. Vjerojatno ga je napisao fra Lovro 

Julije Klović (1498 – 1587) 

– Sveta obitelj pod hrastom 

Radojković tadašnji župnik Slivna. Rodio se 

u Podgori 1746., a umro je u Franjevačkom 

samostanu u Živogošću 8. svibnja 1800. 

vršeći službu župnika Drašnica. Školovao 

se u Makarskoj, Živogošću i Sinju, a za 

svećenika je zaređen 1773. Bio je kapelan, 

pa župnik župe Ugljane, župnik župe Slivno, 

gvardijan franjevačkog samostana u Živogošću 

i župnik Drašnica. Za župnika župe 

Slivno došao je prije 23.rujna 1783. što je 

vidljivo iz jednog njegova pisma, koje je tog 

dana uputio makarskom biskupu Fabijanu 

Blaškoviću (NAS, M, 12.) 

U starom običajniku naše župe opisani 

su običaji pri vršenju vjerskih obreda kroz 

čitavu godinu, dužnosti župnika, te obveze 

župljana u davanju redovine župniku. Tekst 

običajnika počinje rečenicom: Za lasnost p. 

kurata (župnika), kako se ima u ovoj župi to 

jest Slivnu, kako je običaj, što činit i jest kako 

slidi. O svetkovanju Božića piše: Na Božić 

govori se prva misa u ponoć, druga prid zoru, 

a treća kad sunce poodskoči, ali od treće stoji 

u oblasti volje kurata kad oće dali navlastito, 

druga neka dospije do prid zoru i to zarad 

dalečine neka mogu čobani na vrimije otić 

čuvat stada svoja. Lemozina koja se skupi 

za Božić i svih dana do mladog lita (Nova 

godina), i na dili se po poli s crkvom, to jest 

pola kuratu, pola crkvi. I tako po isti način 

na Uskrs i na Duhove. A svi ostali svetkovina, 

BROJ 41 Božić, 2009.

izvan Gospini, sva lemozina crkvi iđe. Na isti 

Božić misa prva govori se za puk od dužnosti 

pastira. Druga po isti način govori se za puk, 

koju puk plaća, kad bude donosit božićnu 

redovinu, tada donese i za misu rečenu, koi 

po gazeta 8, koi po 7 i najmanje po 3 kuća 

daje. Treća pak misa ostaje u volji kurata za 

koga oće reć. 

Slivno je tada bilo dio serdarije na čijem 

je selu bio serdar Rade Budalić, a u sastavu 

ove serdarije bila su sela: Krstatice, Župa, 

Rašćane, Slivno, Runović i Zmijavci. Harambaša 

Slivna bio je Vodanović, a u Slivnu 

je tada bilo 65 obitelji. (NBS. Rk.n. 5 ) 

Kako je puk slavio Božić u Imotskoj 

krajini, pa tako i u Slivnu opisao nam je 

1896. Ivan Ujević učitelj, a otac velikog 

hrvatskog pjesnika Tina Ujevića. Ivan Ujević 

rodio se u Krivodolu 1. listopada 1858. 

Učiteljsku školu je završio u Arbanasima 

kraj Zadra. Učiteljevao je u Lokvičićima, 

Vrgorcu, Imotskom, Makarskoj i Splitu, 

gdje je i umro 2. prosinca 1915. Bavio se 

Pomozi Bože! Evo nam osvanu i željno 

očekivani Badnji dan; dan, koji je za 

sve katolike vele znamenit, pa i za 

nas, koji živemo na selu. 

U Imotskoj i Vrhgorskoj krajini običaj 

je, da se cijeli taj dan posti, da se pokorno 

dočeka slavno porođenje Isusovo, te se 

pripravlja i u najsiromašnijoj kući glasoviti 

bakalar za večeru. 


Božićni blagdani 

meteorologijom i zapisivanjem etnografske 

građe, pa je 1895. poslao dr. Antunu 

Radiću, više zapisa od kojih su u prvom 

svesku Zbornik za narodni život i običaje, 

koji je tiskan u Zagrebu 1896. objavljeni 

njegovi zapisi: Ženidbeni običaji, Božićni 

blagdani, Vukodlak i krsnik, Orbo, Vještice, 

Nora i polegač, Narodna vjerovanja s bajanjem 

i Igre i plesovi. Manji dio njegove 

etnografske ostao je u rukopisu i čuvao se 

u Arhivu za narodni život i običaje HAZU, 

a sve njegove zapise objavio je u posebnoj 

knjizi Etnografski zapisi iz Imotske krajine 

Ogranak Matice hrvatske u Imotskom 

1995. čime je obilježena 80-ta obljetnica 

njegove smrti. Opis božićnih običaja Ivana 

Ujevića ima antologijsku vrijednost, pa je 

svojedobno ušao i u školske čitanke ( Mate 

Ujević, Sjetva, Zagreb 1941.), a mi ga 

objavljujemo ovdje, pa se svi stariji mogu 

podsjetiti, kako se u njihovu djetinjstvu 

slavio Božić u Slivnu. 

............................. Priredio: Milan Glibota 

Istina je, da težak, koji sav dan radi, ne 

može biti bez okrjepe, pa se štogod i založi. 

– Narod se moli Bogu ovaj dan da 

bude dostojan dočekati rođenje kralja Slave.- 

Nema ništa ljepše, što na Badnji dan stati, 

pa gledati, kako se narod miče: jedni iđu 

ovamo, a drugi onamo, u varoš i iz varoša, a 

to sve, da pribave za svetce potrebite stvari, 

da ih uzmognu što bolje proslaviti. 


4 

Miroslav Kraljević – Madona s Isusom i 

anđelima (oko 1912.) 

Djevojka radi o ruhu, kojim će se božićnih 

svetaca nakititi, momak slaže kitice 

bršljana, kojim će svoja vrata i prozore okititi, 

da svoju kuću od čarih i vještica učuva; 

stopanjica (domaćica) peče kolače, kojima 

će djecu darivati, a i kruhe, na koje meće 

koje osobite znakove, npr. križe, pritisne 

kakovom okruglom izvrnutom čašom na 5 

mjesta u spodobi križa itd., da se zna, da su 

za te dane određeni; a napokon ni čovjek 

ne stoji zaludu, nego svjetla svoju pušku, 

kojom će Božić još bolje proslaviti. 

U tome se počme već i suton fatati, 

pa dođe vrijeme i od večere. Dok ona bude 

gotova, starešina s kućanim govori rozarje. 

Kad svrše molitvu, večeraju. Poslije večere, 

zafale opet Bogu na daru. 

Kada prođu dva tri sata noći, starešina 

počme, uz pozdrav angjelsku, unositi 


badnjake. Kad stupi na prag, reče: Faljen 

Isus - Kućani odgovore: Vazda Isus i Marija! 

On nastavi: Dobro vam došao Badnji dan 

i porođenje Isusovo! Domaći mu svi odvrate: 

I s tobom zajedno. 

Tako slijedi do tri puta. Najprvi i najveći 

badnjak položi se na desnu, a ona druga 

dva po redu. (Računa se, da tri badnjaka 

znamenuju Presveto Trojstvo.) Pošto se nalože 

badnjaci, običaj je izprazniti po njekoliko 

pušaka. Jedan komšija dozivlje drugoga i 

kaže mu npr.: Toma, Andrija itd., na dobro ti 

došla Badnja večer!, te izpali po jedan hitac. 

Nu ovaj običaj pucanja počeo se je gubiti, 

pošto vlasti razoružavaju sela. 

Tad se nastavi još koja molitva za mrtve. 

Po dovršenoj molitvi djeca uzmu vreću 

slame, pa pospu po kući. Slama znamenuje, 

da je Isus bio u jaslama. Ona ostaje u kući 

do na Mladince (do 28/XII.), kada se kuća 

izmete, a ne prvo. Poslije toga starešina navisi 

ručak za sjutra. Dok se to vari, kućani 

pjevaju i vesele se, a i susjedi dođu, te im 

čine društvo. (Jedan badnjak ostave za zadnji 

dan godine, te ga u večer lože, uz molitve 

kao i na Badnji dan, samo što starešina 

tada govori: na dobro vam došlo Mlado ljeto 

i Nova godina!) 

Okolo prošle polnoći iđu na misu. 

Svatko nosi po jednu užeženu zublju, i tu 

pred crkvom meću ih svi zajedno. Dobro 

na ovo paze, te tko ne metne tu, smatran 

je vještcem (ili vješticom). No ovo je blizu 

izčeznulo. 

Narod kaže, da je Božić dan, komu se 

veseli i ptica u gori, i riba u vodi; dakle u 

kratko: svaki živući stvor. Ovaj dan prestaju 

sve mržnje: protivnik grli protivnika. 


Po selima se taj dan narod ustaje nešto 

poslije polnoći. Kada se ustanu, pozdrave 

Gospu i izmole još koju molitvu. Tada se 

grle i tri put u lice poljube, govoreći jedno 

(čeljade):˝Na dobro ti došao Božić i porođenje 

Božje!, a drugo odgovarajuć: I s tobom 

(Bog dao) zajedno! Ovo čine svi susjedi i 

svi seljani. Ovo čine i ženskice. Taj dan 

neme nikakve zamirke, da se i s muškićim 

ljube, samo što nadodadu: (Da si) pošten!, 

da se zna, da nijekojom rđavom namirom 

učinjeno. Ovako čine sva četiri prva božićna 

dana i na novu godinu, izmjenjivajući, naravno, 

dotični dan, npr.: Na dobro ti došao 

sv. Stjepan, sv. Ivan! itd. 

Misa počimlje okolo 4. sata u jutro, a 

druga slijedi odmah za njom. Tko se nije 

vidio kod kuće ili u putu, nastavi kod crkve 

čestitanje i ljubljenje. Ako li koji susjed nije 

ni tu svog susjeda vidio, idje mu u kuću, 

kad se s mise vrati. Na misu pako idje 

svatko, tko može, a mise svršivaju obično 

okolo 6 sati u jutro. Kada se vrate s mise i 

kada se svi izkupe: onda svi ukućani zajedno 

ručaju. Za ručkom treba da u svakoga gori 

trojstruka voštana svijeća. Prvo ručka moli 

starešina za “ blagoslov Božji “ i za “ duše 

naših umrlih “. Voštana se svijeća drži na 

sred stola (sinije), u bukari (drvenoj mjeri 

od 2 l. ) ili poluoki ( 1 l.), u ječimu ( ječamu). 

Trostruka svijeća znamenuje presveto 

trojstvo. 

Ječam smatraju znakom rodnosti, dakle: 

željom, da rode polja. Tekom ručka, 

starešina uzme bukaru te nazdravi svojim 

ukućanima u kratko: “ U čas dobar u ime 

Isusovo! Bože blagoslovi naša polja, vrtle, 

vinograde, marvu i sve koteće i leteće, nami 

daj, da se za dugo sastali u bratskoj slogi, 


miru i ljubavi! Neka nas požive Bog u dugu 

vijeku, u malu grijehu!” Drugi odgovore: “ 

Bog te čuo! “, te onda piju redom. 

Kada svrši ručak, zafale Bogu, pa starešina 

uzme zalogaj kruha i ugasi svijeću, 

govoreći: “ U ime Otca “, te ugasi prvu, “ i 

Sina “, pa drugu, “ i Duha svetoga Amen”, 

te ugasi treću. Taj zalogaj pojede ili drugom 

dade, jer da je to “zdravo “. Tad idju kud 

tko hoće. 

(Svijeća se užiga obično tri puta na 

godinu:: na Božić, na Novu godinu, i na “ 

krsno ime “. Medjutim u ovim se krajevima 

ne zove “ krsno ime “, nego svako pleme 

služi jednoga svetca, npr. služi Miholjdan, 

Lučin dan itd., te se taj dan ne radi, i to 

je kao drugi Božić.) 

Po podne se igra kolo svih Božićnih 

dana. 

O Božiću ima i nekoliko poslovica. 

Kada komu slabo rodi vino, kaže: 

- Ne ću moći na Božić ni svijeću utrnuti. 

- Tko nema u kući na Božić pola žita i pola 

slame, slabo će proći. Do Božića Kraljeviću 

Marko, od Božića jaoh, moja majko! 

- Božić je jesenski svetac (= treba štediti!): 

- Bolji je kužan, nego južan (= ako je jug, 

biti će slaba godina; ako bura, dobra ). 

- Bože, brate, dobro mi je nate – i dva i 

tri dana oko tebe – ali, brate, nikad kao 

nate! 

- Božiću se veseli i ptica u gori i riba u 

vodi. 

– Tko je dužan, i na Božić je tužan. 

- Ako je Božić u nedjelju, sij pšenicu u 

ledinu. 

............................................... Ivan Ujević 


6 

Božićna pjesma 

Sa zvonika zvono zvoni, glas se čuje, 

Svud po polju i po dolu odjekuje – 

A glas zvona srcu, duši tako godi 

Jer naviešta, da se svietu Spas porodi. 

Sa božićnjeg drvca svieće svjetlucaju, 

A sa neba plavetnoga zviezde sjaju – 

Baš ko onda u Betlemskoj kad se štali 

Porodio kralj sveg svieta, Isus mali. 

A na zemlji staro, mlado ko u raju – 

Otelo se tuzi, jadu, - svakom vaju 

Svako srce drhće s milja, oko sieva – 

Svaka duša mladom kralju pjesmu pjeva. 

Otkud zemlji raj, veselje – konac jadu? 

Sve to ljudi u svom srcu dobro znadu. 

Jasno im je, što ih radost obuzima, 

Znadu, da je sam Bog danas među njima… 

.................Mijo Stuparić (1881. – 1956. ) 


Tri kralja 

Tri Kralja darove nose 

malenom kralju, Čovjeku – Bogu 

On će spasenje donijeti svijetu, 

Kakvo mu ljudi donijeti ne mogu. 

Tri kralja poklone nose, 

Zlato, tamjan, plemenitu mast, 

Darovat će ljubav u zoru ranu, 

Što sviću novom, velikom danu. 

Drhte srca pred djetešcem, svetim, 

Što na Zemlji još može biti veće? 

O, pjesma anđela Isusa slavi, 

Ispunjenje najveće sreće. 

Zdenka Jušić – Seunik (1905. – 1989.) 

Božić bez moje Hrvatske 

Upalit ću svijeću u dubokoj tami ove Noći 

Božićne. I uz nju ću probdjeti sve do rane zore 

U mislima na moju Hrvatsku. I onda ću poći 

Na Polnoćku, kao nekad u dragome Gradu uz More. 

U skrušenju duše tražit ću ponajljepše riječi 

Molitve za zemlju između Jadrana i Drine: 

- Spasi moju Hrvatsku – iz dubine duše ću reći - 

Pogledaj na moj narod, ne daj da izgine! 

Zemljo moja rođena! Što zato, što je još jedan Božić patimo u tuzi? 

Blizu Tvoj je Božić – i za Tebe Krist se rodi! 

Moj otac je vinom gasio Božićnu svijeću – ja ću u suzi: 

Naziruć kroz dûgu spašenu Hrvatsku, sretnu u Slobodi! 

...................................................................................... Vinko Nikolić (1912.-1997.) 


Seljaci na badnjak 

Otkritih glava oko bora kleče 

Ko dobri sveci mučenici. 

Kroz šumu zvoni Badnje veče 

Raduju se Božji trudbenici. 

Sa čistog stolnjaka jabuke se smiju 

Crvene ko stidljive djevojčice. 

Kraj ognjišta se prosci griju 

Nade im ljube lice. 

U toplim štalama svjetiljke gore 

Ko razveseljene staračke oči, 

Pastiri blago tiho govore: 

Noćas će nam Isus u posjete doći. 

I sve je pričešćeno dobrotom duša 

Koji znojem svakidanji hljeb mijese, 

Duboke molitve nebo sluša 

Ponoćnih zvijezda oči se krijese. 

Borova grančica kuca na prozor. 

Stara se krava iz štale javlja 

Selo blista ko čarobni dvor, 

Anđeli pjevaju kraj dječjih uzglavlja. 

.............Vlado Vlaisavljević (1900.- 1943.) 


Božić 

U svakom je Božiću mladost i spomen koji ne blijedi 

I velika Mudrost svijeta koja se noćas rodi, 

I misao koja više od prolaznosti vrijedi, 

I staza istine moćne koja u vječnosti vodi. 

U svakom je Božiću radost i predznak buduće zore, 

U svakom se nanovo rađa u štalici poput roba 

Onaj koji je nekad stišao burno more 

I koji je Lazara mrtvog uskrsnuo iz groba. 

............................................................................. August Đarmati ( 1906. – 1981.) 


8 

Sve šumi morem do kraj nebosklona, 

u sjajnom ruhu i blještavom zlatu, 

pobjednik ide s kolajnom o vratu, 

prate ga zvučna pobjednička zvona. 

U prostoj staji Mali Nazarenac 

rodi se danas u čudnome sjaju, 

za ljude, bića u svakome kraju, 

pravde i mira donio je vijenac. 


Hrvatski Božić 1945. 

Na badnje veče 

I moja zemlja u Božić gleda. 

O, tko bi znao radi kojeg reda, 

za mrtvim ocem sada djeca plaču? 

Pravo se dalo nepravednom maču. 

Pade i stara pobjednička toga, 

još prije past će država bez Boga. 

Danas se ogromnom srećom pune ranjene grudi, 

Ponovo nježno usplamti djetinjstva prošli sjaj, 

Toplina radosne slutnje ublaži ledene studi, 

Večeras hladnoćom zime zavlada snježni maj. 

Beskućnicima danas utrnu vrela suza, 

Opet se naglo poveća sretnika maleni krug, 

Sužnjeve teškog života napusti teret uza, 

Večeri ove se rodi patnjama njihovim drug. 

Gorčinom usana danas zablista osmijeh vedrine, 

Očajem srdaca ljudskih procvjeta radosti krin, 

Grobljem pomrlih nada sunce utjehe sine, 

Zaborav bolova svjetskih donese Božji Sin. 

Nesreću ubogih duša pokri spokojstvo mira, 

Kao bjelina snježnog vijanja brda i dol, 

O daj, novorođeni Bože i robova i pastira, 

Da bijednima večeri ove i zadnji umine bol. 

...............Srećko Karaman (1909. – 1964.) 

............................................................................... August Đarmati ( 1906.- 1981.) 



Prvi povjesni spomen sela Vrdol 

u Kreševskoj povelji 

iz 1434. Godine 

Povijest Slivna je povijest Vrdola, kao 

što je povijest Vrdola i povijest Slivna, 

jer je Slivno u povijesti bilo sastavni 

dio Vrdola u administrativnom i u vjerskom 

pogledu. Kroz kasni srednji vijek Slivno kao 

i Vrdol su bili u sastavu oblasti Humska zemlja, 

koja je bila dio banovine pa kraljevine 

Bosne. Granica Humske zemlje prolazi na 

jugu od ušća rijeke Neretve sve do Rijeke 

dubrovačke uključujući poluotok Pelješac, a 

na istok do oblasti Travunije (Trebinja). Na 

zapadu je granica Humske zemlje bila rijeka 

Cetina kod današnjeg Zadvarja na sjeverozapadu 

je graničila sa Duvanjskim poljem, 

a na sjeveru do Rame i Konjica, dok Rama 

nije ušla u njezin sastav 1 . Upravna vlast u 

Humskoj zemlji počivala je na župama kao 

administrativno – teritorijalnim jedinicama, 

kojima su upravljali župani 2 . Vrdol, pa tako 

i Slivno nalazilo se u sastavu Gorske župe, 

koja se prvi put spominje 28. XII. 1408. 

u povelji bosanskog kralja Ostoje kojem je 

nagradio braću Radivojeviće za vjernu službu 

1 Dijana Korać, Vjera u Humskoj zemlji, Mostar, 

2008, str.20. 

2 Fuad Mulić, Hercegovina,1, Sarajevo 2004, str.3 

jer su ga pomogli ponovno vratiti na vlast. 

Ta povelja bila je prvi njegov vladalački 

čin, a njome je braću Radivojeviće obdario 

raznim posjedima u Humskoj zemlji među 

kojima se spominje i Gorska župa 3 . 

Radivojevići su bili najmoćnija vlastelinska 

obitelj u zapadnom dijelu Humske 

zemlje, a slijedom ustroja patronimika nosili 

su različita patronimička prezimena: Bogavčići, 

Radivojevići, Jurjevići i Vlatkovići, 

i pripadala im je nasljedna čast humskog 

vojvode 4 . 

Juraj Radivojević je bio oženjen unukom 

bosanskog kralja Dabiše Vladnom, a imao 

je tri sina Pavla, Nikolu i Vlatka. Sandalj 

Hranić je 1420. iskoristio priliku, kada je 

turski vojvoda Isak-beg napao Bosnu, pa je 

osvojio zemlje u zapadnom Humu kojima je 

kralj Ostoja obdario braću Radivojeviće 5 , a 

među njima je bila i Gorska župa sa selom 

Vrdol. U proljeće 1434. vojvoda Sandalj 

Hranić je napao na Neretvi vojvodu Donjih 

3 Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, Zagrabiae, 

1892, str. 87-89. 

4 Fuad Mulić, Hercegovina, str. 42-48. 

5 Siniša Mišić, Humska zemlja u srednjem veku, 

Beograd, 1966, str.82. 


10 

krajeva Jurja Vojsalića, koji je ratovao za 

kralja Tvrtka. Sandaljev pohod nije uspio, 

jer su Jurju Vojsaliću pritekli u pomoć sinovi 

Jurja Radivojevića, Pavao, Vlatko i Nikola 

Jurjevići. Time su se oni oslobodili vlasti 

Sandalja Hranića, a vojvoda Juraj Vojsalić 

im je 14. kolovoza 1434. u ime kralja Tvrtka 

povratio posjede, koje im je Sandalj bio 

oteo. Nakon toga Sandalj Hranić nije uspio 

povratiti vlast nad Humskom zemljom jer 

je 15. ožujka 1435. umro 6 . Ova znamenita 

6 Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 

1942, str. 488-489. 


Zemljovid Župe Gorske 

povelja izdana je pod Kreševom, pa se zove 

Kreševska povelja, a čuva se u Državnom 

arhivu u Dubrovniku. Evo njezina teksta: 

+ Va ime oca i sina i duha sveta amen. 

Mi voevoda Juraj milostju božiom voevoda 

Dolnih krai i veće, poštenoga spomenutja sinovac 

mnogo slavnoga gospodina Hrvoja a 

sin kneza Voisava, i s moim sinovi i vsakomu 

človiku komu se dostoi i pred koga lice pride ov 

naš otvoren list da učinismo milost našu brati 

našoi lubimoj: voevodi Pavlu knezu Nikoli i 

knezu Vlatku Jurevićem i knezu Vuku Vukićeviću 

nim rečenim i nih ostalim potvrdismo 


ih u vsih nih plemenštinah i držanju na 

čem ih zastsmo u gradovih i u vladanjah: 

prvo grad Vratar s vladaniem i s držaniem s 

pravimi, mejami i kotari i grad Kruševac s 

vladaniem i držaniem, s pravima, mejami i 

kotari i u vsem u čem ih zastasmo, u držanju 

ili Srbinu ili Vlahu; i k tomu ih pridasmo 

nih plemenito što im biše uzeo voevoda Sandal: 

prvo Baran Vukčić z bratom i držaniem 

Hlabac Ružić i z držaniem u Gorskoi župi: 

selo Draglan s pravimi, mejami i kotari i 

selo Kozicu s pravimi, mejami i kotari i selo 

Hraštane s pravimi, mejami i kotari i selo 

Vrh Doo (Vrhdol) s pravimi, mejama i kotari 

i selo Tučevi s pravimi, mejami i kotari 

i selo Kotišinu s pravimi, mejami i kotari i 

selo Makar s pravimi, mejami i kotari i selo 


Bast s pravimi, mejami i kotari i selo Vinicu 

s pravimi, mejami i kotari i drivske gabele 

dio, koi su držali i mire zakonie drivske i 

vlahe Voihniće i Pribiloviće i Hardomiliće i 

potvrdismo im sve liste i tvrjave, koe imaju od 

gospode bosanske i naših prvih. To vse zgora 

pisano, grade, sela, zemlu i vinograde i drivom 

i s kamenom i s vodami dasmo i zapisasmo 

našim vikuvičnim danime i zapisaniem više 

imenovanoi brati našoi vele lubimoi voevodi 

Pavlu i knezu Nikoli i knezu Vlatku Jurevićem 

i knezu Vuku Vukićeviću, nim rečenim 

i nih ostalomu i kon ostalih ostavšim u vike 

vikom za plemenito i zato im dasmo viru 

našu i tai naš otvoren list pod našim visućem 

zlamenitim pečatom, da im se to zgora pisano 

ne more poreći ni pretvoriti ni uzeti nikadare 


12 

Pečati Ivaniša Vlatkovića iz 1488., 

1482. i 1458. – crteži i fotografije 

ni za ednu nih zgrihu ni krivinu, što ih ne 

bi opitao gospodin vikar s fratri i s nami na 

ši dobri ljude zašto bi dostoino plemenitim 

ljudem glave odsići i terer bi koi od nih toliko 

sagrišio, a ostali da živu i prebivaju u vsih tih 

zgora imenovanih plemenštinah i sa vsim tim 

više pisanim predasmo ih u ruke gospodina 

Žuvana i vsakomu vikaru kon vikara i vsoi 

brati fratrom svete crkve katoličke vire rimske, 

reda svetog Frančiska, da ih oni čuvaju 

i obaraju u vsem tom zakonom crkovnim. 

I tko godi imao liste protiva ovomu pisanju, 

mie umaramo ovim našim listom i 

zapisom i da smo mi za to parci i odgovornici, 

a tomu im svidoci naši dobri ljude od Humske 

zemlje knez Pavko Komlinović s bratiom, a od 

svoiti voevoda Ivaniš Dragišić z bratom, od 

Zemlanika voevoda Marko z bratiom, knez 

Petar Brsačić z bratiom, od Sane knez Juraj 

Mišlenović z bratiom, knez Martin Đanišević 

z bratiom, a od Plive knez Tvrtko Milatović 

z bratiom, knez Radoe Čuklić z bratiom, od 

dvora pristav knez Tomaš Capić z bratiom, 

knez Jurai Petovović z bratiom. 


A tko će to zgora pisano poreći ili pretvoriti 

od nas ilil od naših poslidnih volja 

inoplemenikov da e klet i proklet gospodinom 

bogom živim: odcem i sinom i duhom svetim, 

Troicom edinosuštom, nerazdilimom i svetom 

prečistom Divom Mariom materju ego i 4 

evančelisti i 12 apostolima i 8 izabranim i 

vsimi svetimi od vika Bogu ugodivšimi da e 

pričesnik k Judi Skriockomu koi proda sina 

božija za 30 srebrenikov i pridružen k onim 

koi vapijahu: propni, propni: krv ego na nih 

i na čedih ih. 

Kreševska povelja - listina vojvode 

bosanskoga Jurja Vojisalića, kneza 

Donjih kraja oko Sane i Vrbasa, izdata 

braći Radivojevićima u Kreševu 

12. augusta 1434. godine. 

Pisano pod Kreševom avgusta miseca 12 

dan, lita gospodna 1434. lito 7 . 

Original povelje pisan je na pergamentu 

s obješenim pečatom. 

Ovom poveljom braći Jurjevićima su 

vraćeni njihovi oteti posjedi carina u Drijevima, 

gradovi Vratar, Kruševac, Novi, sela u 

7 Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske 

države, Sarajevo, 1982. str. 181-183. 


Pečat humskog vojvode Augustina 

Vlatkovića iz 1488. 

Makarskom primorju i Gorskoj župi među 

kojima je i Vrdol. Na području kojim su 

gospodarili braća Jurjevići živjeli su u to 

vrijeme kao i danas Hrvati, a Jurjevići su 

uzimali franjevce kao svoje poslanike u raznim 

poslovima, pa se u njihovim ispravama 

spominju kao čuvari vjere gospodske i imali 

su kod Jurjevića velik utjecaj. Oni se navode 

kao jamci i u ovoj povelji kada se Jurjevićima 

daje i potvrđuje posjede kao plemenito, te 

da im se ništa ne može oduzeti što ih ne bi 

upitao gospodin vikar s fratri. Franjevcima je 

poveljom povjereno obnašanje vjerske službe 

na ovom području i sa svim tim više pisanim 

pridasmo ih u ruke gospodina Žuvana, i svakom 

vikaru kon vikara i svoj braći fratrom 

svete crkve katoličke vire rimske, reda svetog 

frančiska, da ih oni čuvaju i štite u svem tom 

zakonu crkvenom. 

Vikar Žuvan je fra Ivan Korčulanin 

vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrne u 

razdoblju od 1429.- 1435. kojeg je osobito 


Pečat Vlatkovića iz 1493. 

poštovao ugarsko- hrvatski kralj Sigismund, 

a kraljevim posredovanjem ishodio je od 

općeg crkvenog sabora u Baselu 30. travnja 

1434. povelju, kojom je potvrdio dotadašnje 

privilegije Bosne Srebrene, te da da Bosna 

Srebrena sama izabire svog vikara, kojeg 

će potvrđivati General Franjevačkog reda 8 . 

Ova povelja bila bi do danas najstariji 

pronađeni dokument u kojem se spominje 

Vrdol čiji je dio bilo Slivno. Tomislav Luetić 

u svojoj knjizi spominje da je u Veneciji 

pronađena isprava u kojoj se Vrdol i sela 

oko Biokova spominju u 12. stoljeću, dakle 

oko 300 godina ranije, no nažalost on je 

uskoro nakon izlaska knjige preminuo, a 

nije ostavio precizniji podatak 9 . 

........................................... Milan Glibota 

8 Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Roma, 

1968. str. 88-89. 

9 Tomislav Luetić, Župa Biokovska s rodoslovljima, 

Zagreb, 2000. str.8. 


14 


Turski katastarski popis 

Vrdola iz 1547. 

U 

znanosti se smatra da su Turci vršili 

popise svojih zemalja od samog 

početka postojanja Osmanlijskog 

carstva, a tu praksu su naslijedili od ranijih 

turskih država – starih Seldžuka i novih 

Seldžuka. Pojava prvih znanstvenih radova 

pisanih na građi, koju su sadržavali turski 

katastarski popisi izazvala je pravu senzaciju 

u povijesnoj znanosti. Prvi su skrenuli 

(Slivno, Krstatice, Župa i Rašćane) 

Imota i Vrdol na karti iz 

vremena turske uprave 

pažnju na turske katastarske popise mađarski 

povjesničari oko 1870., ali se tek od 1958. 

ovi popisi opširnije istražuju od strane onih 

povjesničara, koji su poznavali osmansko 

pismo i jezik, pa su ih mogli sami iščitavati. 

Popisivanje zemalja jedne zemlje ili nekog 

područja, poduzimano je prije svega da 

bi se ta zemlja, ili to područje nakon što bi 

bilo osvojeno upisalo u vlasništvo Osmanske 

države, ili je popisu svrha bila da se uvede 

Osmanlijska vlast u osvojenoj zemlji. Treći 

najvažniji razlog je bio popisivanje poreznih 

obveznika i utvrđivanje državnih prihoda 

koji otpadaju na njihove posjede. Popisi 

su vršeni na licu mjesta, nakon što bi bilo 

javno obznanjeno da će se vršiti popis zemlje 

određenog područja i tko će ga popisivati. 

Bili bi pozvani svi porezni obveznici da 

osobno dođu na mjesto popisa, a misli se da 

bi se svi sakupljali na jedno mjesto. Nakon 

toga popisa komisija bi identificirala, prije 

svega nositelje domaćinstava, te potom i 

druge članove domaćinstva, koji su podlijegali 

oporezivanju, a to su bili svi odrasli 

i zdravi muškarci i udovice kao nositelji 

domaćinstava. Danas nam ovi popisi predstavljaju 

prvorazredne izvore za proučavanje 


socijalnih struktura društva i demografije 

jednog područja 1 . 

Mi smo do sada objavili popise za naselje 

Vrdol (Slivno, Krstatice, Župa i Rašćane) 

nastale u godinama: 1520, 1585 2 , 1528, 

1530, 1532, 1702 3 , 1623 4 i 1552 5 . 

Od do sada pronađenih u arhivima 

Instanbula i Ankare popisa za Hercegovački 

1 Adem Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka, 

Sarajevo 2000, str. XXXIII. 

2 Slivno, 1, 2007.,str. 3-14. 

3 Slivno, 1, 2008.,str. 8-15. 

4 Slivno, 2, 2008., str. 21-30. 

5 Slivno, 1, 2009, str. 14-18. 


Hercegovački sandžak sa nahijama Imota i Gorska župa 

sandžak u kojem je popisano naše područje 

ostao nam je neobljavljen popis, koji je 

nastao 1547. Te godine turski sultan je bio 

Sulejman (sin Gazi sultana Selima), koji 

je vladao 46 godina u razdoblju od 1520.- 

1566 6 . Hercegovačkim sandžakom 1547. 

zapovijedao je Sinan-paša, koji je bio hercegovački 

sandžak-beg u razdoblju od kolovoza 

1547. do lipnja 1549., kada je unaprijeđen 

u pašu 7 , a sjedište Hercegovačkog sandžaka 

6) Vidad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog 

doba (1463.-1878.), Sarajevo 2006, str.583. 

7) Toma Popović, Spisak hercegovačkih namjesnika 

u XVI. Vijeku, POF, XVI-XVII, Sarajevo 1970, 

str.96. 


16 

bilo je u Foči 8 . Tada je pokrenuto pitanje 

razgraničenja u Dalmaciji između Mletačke 

republike i Osmanskog carstva, a početkom 

ožujka 1547. mletački poslanik Allesandro 

Contarini je zajedno sa velikim tumačem 

pregovarao sa Rustem pašom u njegovoj 

rezidenciji na Bosforu 9 . 

Kršćanski puk pod turskom vlašću trpi 

velike progone. Ovdje ćemo spomenuti jedan 

slučaj, koji se dogodio pri izgradnji crkve 

Sv. Mihovila u Rašćanima, a koja je bila 

župska crkva za sela Slivno, Krstatice, Župa i 

Rašćane. Stanovnici Gornjeg i Donjeg Vrdola 

su 1599. skupili 80 groša da se za crkvu Sv. 

8 Toma Popović, Kako je sjedište Hercegovačkog 

sandžaka premješteno iz Foče u Plevlja, POF, 

X-XI, Sarajevo 1961, str.267. 

9 Gligor Stanojević, Jugoslavenske zemlje u mletačko-turskim 

ratovima XVI-XVIII vijeku, Beograd 

1970, str. 68. 


Ratna karta Imotskoga nacrtana 27. srpnja 1717. pri oslobađanju Imotskog od Turaka. 

Vidi se raspored hrvatsko-mletačkih vojnih postrojbi 

Mihovila kupe tri slike i zvona za crkvu 

Sv. Ivana i poslali su Tomu Juričića kneza 

Vrdola, fra Mata Matića župnika Vrdola i fra 

Mata Rankovića da kupe navedeno. Kada su 

donijeli slike i kada je zazvonilo zvono Hercegovački 

sandžakbeg Tatar Mehmed-beg, 

koji je tada boravio u Imotskom naredio je 

da se knez Toma Juričić i čauš Mate Brnjić 

dovedu u Imotski odakle su ih u okovima 

odveli u Brišnik kod Duvna, gdje su udiljali 

dva koca da ih na njih nataknu. Spasio ih 

je narod Vrdola sakupivši za njihov otkup 

veliku svotu novca 500 groša, a po kući je 

zapalo 15 dukata 10 . 

Progone kršćanski puk ne trpi samo 

od Osmanlija već i od svojih suplemenika 

kršćana, koji žive na području gdje vladaju 

Mlečani. O tim progonima svjedoče povelje 

10 Juraj Božitković, Kratki ljetopis Tome Juričića, 

Narodna starina, 25, Zagreb 1931, str.117-118. 


mletačkog dužda Nicolausa de Ponte iz 

1584., Rudolfa II cara austrijskog i kralja 

Dalmacije, Hrvatske i Slavonije iz 1599. i 

Generalnog providura Lunarda Foscola iz 

1648. Mletački dužd u svojoj povelji od 

5.travnja 1584. izdanoj u duždevoj palači 

u Veneciji nakon što su mu se potužili stanovnici 

Vrdola, Zagvozda, Bakulića, Kozice i 

drugih sela Gorske župe naredio je uskocima 

da ne nanose štetu navedenim selima i da 

njihovim stanovnicima omoguće siguran 


Turska pogranična karaula Majića kula na Sebišini 

pristup i trgovinu na mletačkom području. 

Austrijski car Rudolf I je 3.travnja 1599. 

u Pragu izdao povelju stanovnicima Vrdola, 

Zagvozda, Kozice i drugih sela Gorske 

župe upozoravajući sve vojvode, kapetane, 

stjegonoše i ostale vojnike da neki od njih 

provaljuju u ova sela, te poput Turaka pljačkaju 

i plijene stanovništvo ne mareći da je 

riječ o kršćanima, koji iste progone trpe i od 

Turaka, te da ih odvode u zatočeništvo na 

galije. Ako nastave napadati kršćane Vrdola 


18 

(Slivno, Krstatice, Župa i Rašćane) prijeti 

im teška kazna 11 . 

Župnik Vrdola je 1648. uputio pismo 

Generalnom providuru Lunardu Foscolu, da 

primorci i hajduci čine nasilja i odvode u 

roblje kršćane Vrdola, pa je 7. listopada 1648. 

Foscolo izdao naređenje da primorci i hajduci 

ne smiju činiti nikakva nasilja stanovnicima 

Vrdola, Župe, Zagvozda i sve do Pline 12 . 

Popis koji objavljujemo spada u vrstu 

opširnih popisa i u pravilu sadrži popisano 

stanovništvo svih struktura, a svrha ovog 

popisa bila je utvrđivanje prihoda. Original 

ovog popisa čuva se u Arhivu Predsjedništva 

vlade u Istanbulu 13 . 

TD, 159, (Opširni popis vlaha nastao 

1547. godine) 

Selo Gornji Vrhdol, 

pripada Gorskoj Župi, džemat Milovca 

sina Vlatka Ivanova. 

Baština Grgura, 

u posjedu Miloša Vukašinova, 70. m. 

Baština Vukašina, 

u posjedu navedenog Petrije, 70. m. 

Baština Marka, u posjedu Stipana, 

u posjedu Vukašina, 70. m. 

Baština Juraja Petrijina, 

u posjedu Miluna, 70. m. 

Baština Ivaniša, 

u posjedu Ivana Pavalova, 70. m. 

11 Pietro Bartulovich, Nobil antica Ravliich da Coziza, 

Venezia. MDCCXCV, str. 19-21. 

12 Milan Mirković, Biskup Petar Kačić osloboditelj 

primorja i njegovo neobjelodanjeno dopisivanje 

sa mletačkim vlastima, Split 1888, str. 35-36. 

13) BBA, TD 159. 


Baština Jake, u posjedu Miha, njegovog sina, 

u posjedu Šimuna njegovog sina, 70. m. 

Baština Obrada, u posjedu Ivana, 70. m. 

Baština Ivaniša, u posjedu Jake, 70. m. 

Baština Božića, 

u posjedu Matijaša Ivanova, 70. m. 

Baština Radivoja Stipanova, 

u posjedu Ivana njegovog sina, 70. m. 

Baština Obrada, 

u posjedu Tomaša Dabranova, 70. m. 

Baština Radoja Jurajeva, 

u posjedu Radula, 70. m. 

Baština Bogdana, u posjedu Ivana, 70. m. 

Baština Mihovila, 

u posjedu Jake Matijina, 70. m. 

Baština Marka, u posjedu Petrije, 

u posjedu njegovog brata Andrije, 70. m. 

Baština Andrije Borićeva, 

u posjedu sa njegovim bratom, 70. m. 

Baština Radivoja, 

u posjedu Mrka Ostojina, 70. m. 

Baština Martina, u posjedu Ivaniša, 

u posjedu Radašina, 70. m. 

Baština Vukića, u posjedu Stipana, 

u posjedu njegovog brata Stipana 70. m. 

Baština Božana Vukašinova, u posjedu 

Matije, sa njegovim sinovima, 70. m. 

Baština Radovića, u posjedu Ilije, 

u posjedu Sefera? Jakina, 70. m. 

Baština Nikole Ivanišova, 

sa bratom, 70. m. 

Baština Ivaniša, 

u posjedu Nike u Božitaca, 70. m. 

Baština Mihoja Radojina, 

u posjedu Nesuha, 70. m. 


Baština Vuka Radojina, 

u posjedu Grgura njegovog sina, 70. m. 

Baština Marka Andrije Bartula, 70. m 

Baština Ostoje, 

u posjedu njegovog sina Nikole, 70. m. 

Baština Ilije Miloševa, 

u njegovom vlastitom posjedu, 70. 

Mezra Iskendera, to je polovina dijela u 

posjedu stanovnika spomenutoga sela. 

Baština Juraja Šimunova, 70. 

Luka Milada, 70. 

Grgur Matije, 70. 

Mezra Rustema, polovina dijela u 

spomenutom selu, u posjedu Radovana i 

Ivana, odsjeka 100. m. 

Baština Marka Andrije Bartolova, 70. m. 

Baština Grubana Radoševa, 

u njegovom vlastitom posjedu, 70. m. 

Mezra Iskendera, to je polovina dijela u 


posjedu stanovnika spomenutoga sela. 

Juraj Šimuna, 70. m. 

Luka Milana 70. m. 

Grgur Matije 70. m. 

Boriša Marka, 70. m. 

Matija Radoja, 70. m. 

Matija Grubiše, 70. m. 

Jako Luke, 70. m. 

Paval Marka, 70. m. 

Grgur Radoja, 70. m. 

Jako Rašin, 70. m. 

Stipan Radovca, 70. m. 

Petrija Juraja, 70. m. 

Ajdin Marka, 70. m. 

Mihovil Radašina, 70.m. 

Baština Dragiše, 

u posjedu Bartola Jurajova, 70. m. 

Domova 43 po 70, odsjekom 100 

Turska pogranična karaula Majića kula na Sebišini 


20 

F. Füller, Imoćanin u narodnoj 

nošnji (1833.) 

Selo Donji Vrhdol,pripada nahiji Gorska 

Župa, džemat spomenutoga, džemat 

Milovca sina Vlatka Ivanova. 

Baština Ivka Radkova, u posjedu Grgura 

njegovog sina sa bratom Markom, 70. m. 

Baština Božina, 

u posjedu Ivana njegovog sina, 70. m. 

Baština Stipana, 

u posjedu Luke, 70. m. 

Baština Tomaša, u posjedu Petrija sa 

bratom Bartolom, 70. m. 

Baština Ivana Jurjeva, 

sa Vukasom, 70. m. 

Baština Mihovila Radinova, 


Baština Stipana Jurajova, 

u posjedu Božina njegovog sina, 70. m. 

Baština Martina, 



Baština Tome, u posjedu Bartola sa 

Lukom njegovim bratom, 70. m. 

Baština Radovana, u posjedu Mihovila 

njegovog sina sa bratom, 70. m. 

Baština Petrije, 

u posjedu Božitaca, 70. m. 

Baština Grgura, 

u posjedu Bartola sa bratom, 70. m. 

Baština Ivana, 

u posjedu Petrija Tomašova, 70. m. 

Baština Juraja, u posjedu Stipana, 70. m. 

Baština Mihovila, 

u posjedu Juraja, 70. m. 

Baština Šimuna, 

u posjedu Radovana, 70. m. 

Baština Radovana Hrankina, 

u posjedu Stipana Pavalova, 

sa njegovim sinovima, 70. m. 

Baština Banića Pavala, 

u posjedu Stipana Pavalova, 70. m. 

Baština Radivoja 

sa njegovim sinom, 70. m. 

Baština Jurašinova, u posjedu Šimuna, 

u posjedu njegovog sina Luke, 70. m. 

Baština Mihajila Obradova, 

u posjedu Petrije, 70. m. 

Baština Stipana, 

u posjedu Ferhata, 70. m. 

Baština Nikole, 

u posjedu Radoje sa bratom, 70. m. 

Baština Tvrdisava, u posjedu 

Luke Radkova sa Mihajilom, 70. m. 

Baština Ivana, u posjedu Nikole, 70. m. 

Baština Boriše Matijina, 

u posjedu Ivana, 70. m. 

Baština Juraja, u posjedu Radovca, 70. m. 

Mezra Dimitrija Ostojina, to je polovina dijela 

u posjedu stanovnika spomenutoga sela. 


Matija Stipana, 70; 

Ivan Radovca, 70; 

Vranješ Radosava, 70. 

Mezra Nim dio u posjedu 

stanovnika spomenutoga sela, 

u posjedu Halila Pirijeva, 150. 

Mezra Rustema, polovina dijela 

u posjedu stanovnika sela, 70. m. 

Mezra Dimitrija Ostojina, polovina dijela 

u posjedu stanovnika sela, 70. m. 

Matija Stipanov 70. m. 

Ivan Radulov, 70. m. 

Vidoš Radosava, 70. m. 

Balša Petrije, 70. m. 

Juraj Šimuna, 70. m. 

Dragić Radovca, 70. m. 

Stipan Juraja, 70. m. 

Paval Tomaša, 70. m. 

Juraj Tomaša, 70. m. 

Paval Ivka, 70. m. 

Martin Cvetka, 70. m. 

Luka Stipana, 70. m. 

Vidoš Radosava, 70. m. 

Kojsan? Grubiše, 70. m. 

Juraj Ivana, 70. m. 

Matija Ivana, 70. m. 

Ilija Ivana, 70. m. 

Pavko Matijaša, 70. m. 

Ivan Vladosava, 70. m. 

Marko Ivana, 70. m. 

Andrija Marka, 70. m. 

Baština Radovca, u posjedu Luke brata 

Pavalova, 70. m. 

Ivan Ivka, 70. m. 

Domova, 51 po 70, odsjekom 150. 


U ovom popisu zasebno su popisana 

sela Gornji i Donji Vrdol, a u oba sela je na 

čelu isti knez Milavac sin Vlatka Ivanova. 

Imanja su popisana kao baštine, koje su 

oporezovane po 70 akči. U Gornjem Vrdolu 

žive 43 obitelji a u Donjem Vrdolu 51 obitelji. 

Od plemena, koja su nekada živjela, a 

neka i danas žive na području bivšeg Vrdola 

identificirali smo slijedeća: Pavlinović, Jurjević, 

Miloš, Radoš, Rašin, Ivanović, Tomaš, 

Banić, Matijašević, Vranješ. Spominju se i 

dijelovi naselja Vrdol: Božitci i mezra Nim. 

U Vrdolu se spominju baštine u posjedu 

muslimana: Sefera Jakina, Nesuha i Ferhata, 

te mezre u posjedu muslimana: Iskendera, 

Rustema i Halila Pirijeva. Jedan od ovih 

muslimana Sefer Jakin je obraćenik na islam 

jer se uz njegovo ime spominje majka Jaka, 

koja je svakako katolkinja, a i njega je krstila. 

Nismo sigurni da li je itko od ovih 

muslimana živio na području naselja Vrdol, 

a vjerojatno su im ovdje kao možda vojnim 

osobama dodijeljena imanja, koja su kao 

baština dana na obrađivanje kršćanima, ali 

nisu bila njihovo vlasništvo, već su u posjedu 

navedenih muslimana, kojima su kršćani 

plaćali ili davali dohodak u naturi. Mezre 

su bila napuštena ili zapuštena naselja, a to 

su obično veći kompleksi obradive zemlje, 

i davala su se nekome na obrađivanje uz 

tapiju i paušalno plaćanje poreza, ali pod 

uvjetom da se ta mezra naseli obrađivačima 

i onda prerasta u naselje pod istim ili 

drugim nazivom. 

........................................... Milan Glibota 


22 


Stanovništvo Slivna 

1754. godine 

Nakon oslobađanja od turske vlasti 

Mlečani su u zagorskom dijelu Dalmacije 

u početku dijelili svojinu 

podložnicima zemlje, kao pripomoć u nevolji 

u početku čak i bez određenih granica 

posjeda. S vremenom se ustalila praksa da 

su se običnom čovjeku davala dva kampa 

po glavi, a kvaliteta dane zemlje na ovom 

području bila je često loša. Ipak je uz veliki 

trud mogla osigurati žitarice za svakodnevne 

životne potrebe pa je stočarstvo i dalje 

ostalo glavnim izvorom života stanovnika 

unutrašnje Dalmacije 1 . 

Ishrana zagorskog stanovništva bila je 

takva da je na njega uvijek vrebala smrt od 

gladi. Ljetopisac piše: Godine 1733. bijaše 

velik glad u Dalmaciji, a 1738. u proljeće 

Zagorci su podnosili glad bezprimjerno, a 

1740. glad žestoki slidi koga čovik još nije 

zapamtio. Krajem 1747. umiralo se od gladi, 

glad je zavladala 1752., 1757., 1772., 

1774. 2 , a 1781.-1782. je velika studen u 

čitavoj Evropi uništila žito, voće i stoku, pa 

je uslijedio veliki glad. U proljeće 1783. 

ljtopisac piše: Na 2 ovoga (veljače) bih vrime 

lipo; ali na 5 učini snig i mećava velika, i u 

ovo vrime pomriše mnogi siromasi od gladi i 

1 Josip Ante Soldo, Grimanijev zakon, Zagreb 2005, 

str.53. 

2 Šime Peričić, Gospodarstvo Dalmacije od 18. do 

20. stoljeća, Zadar 1998. str.13. 

studeni. Ovoga miseca u Zavojani umrlo je 

89 čeljadi od glada, i u jedan grob kopali su 

u jedan put po 16 tilesa. U državi (krajini) 

Zadvarskoj nije ostalo ništa što nisu poklali, 

najposli konje i pse jesu jili od velika glada 3 . 

Nemamo podatke što se tada događalo 

u Slivnu, ali se velik glad i pomor sigurno 

dogodio i ovdje kao i u susjednim krajinama 

Vrgorskoj i Zadvarskoj kako opisuje 

ljetopisac. U Makarskom primorju je te 

godine od gladi umrlo 465 osoba, a u samoj 

Makarskoj 2 stanovnika i 30 prosjaka 

prispjelih iz okolice. 

Uzrokom ovakvog stanja je pored vremenskih 

neprilika, koje su uništavale usjeve 

bila i oskudica obradive zemlje, te neracionalno 

gospodarenje. Pri dodjeli zemlje 

dolazilo je do nepravilnosti pa su Generalni 

providuri više puta donosili odredbe, kojima 

bi se mogla provesti pravilnija provedba 

podjele zemlje. Generalni providur Nicolo 

Erizzo je 1725. naredio da se tek nakon što 

svi dobiju dva kampa po glavi serdarima 

nadoda po 20 kanapa, harambašama po 

10, alfirima po 4, a čaušima po 2 dodatna 

kampa. Uprkos odredbama ovi predstavnici 

vlasti bi našli način i ugradili više zemlje 

nego im je pripadalo. Providuri su nastojali 

da svi stanovnici dobiju makar minimum 

3 Josip Ante Soldo, Makarski ljetopisi 17. i 18. 

stoljeća, Split 1993, str.309. 


zemalja 4 , ali su mnogi korupcijom i malverzacijama 

dolazili do većih površina zemljišta, 

pa se događalo da su viškove zemlje dobijali 

upravo oni kojima je zemlja bila najmanje 

potrebna 5 . Godine 1753. Generalni providur 

Dalmacije postao je Francesco Grimani. 

On je nastojao srediti stanje u Dalmaciji, 

pa je izdao dvije terminacije za Zadarsko 

i Kninsko područje, ali su se odnosile na 

čitavu Dalmaciju. Da bi proveo svoje terminacije 

Grimani je nastojao da se dovrši 

izrada katastra. Njegove terminacije bile su 

potvrđene u Veneciji i proglašene su kao 

4 Josip Ante Soldo, Grimanijev zakon, str.57. 

5 Šime Peričić, Dalmacija uoći pada Mletačke republike, 

Zagreb, 1989, str.43. 


Imotska krajina na karti iz 1750. 

statutarni zakon podanicima zagorskog dijela 

Dalmacije. Pri novoj podjeli zemlje ona 

se dijelila seljacima prema već spomenutoj 

normi uz uvjete od dva kampa po glavi. 

Tako je nastao popis u kojem su popisani 

posjednici kojima je dodijeljena zemlja na 

području Slivna. Ovdje se tada sijao ječam, 

pšenica, proso a rijetko kukuruz, a urod je 

ovisio o plodnosti tla, prirodnim uvjetima 

i radu na malim parcelama i često je bio 

ugrožen sušom, mrazom i gradom, a od 

deset godina u 18. stoljeću bilo 6 gladnih. 

Sve seoske kuće bile su pokriveno 

ozimičenom slamom, a građene su od 

nezgrapnog u suho složenog kamenja. U 

prizemnicama je bila smještena stoka, ali 


24 


Popis slivanjskih obitelji iz 1754. 


i ljudi sa slabim gotovo nikakvim namještajem 

tako da je kako je 1783. zapisao 

Grgur Stratico pisar pokrajinske komore 

u Zadru, koji je proputovao Dalmaciju 

unutrašnjost seoskih kuća bila pustoš i užas 6 . 

6 Josip Ante Soldo, Grimanijev zakon, str.135. 


Popis slivanjskih obitelji iz 1754. 

Tek koncem 18. stoljeća pod utjecajem 

primorskih sela grade se ali rijetko u zagorskoj 

Dalmaciji kuće pokrivene pločama, 

a ponegdje i crijepom, ali u selima 

sa plodnijom zemljom, što nije slučaj u 

Slivnu gdje je prvu kuću pločom pokrio tek 


26 

oko 1840. Ante Glibota (1800. - 1870.) 

glavar Slivna 40 godina. ta kuća je zbog 

toga bila prozvana kula 7 . 

U popisu posjednika zemlje Slivna koji 

je nastao pri izradi novog Grimanijevog 

katastra popisane su obitelji, broj članova, 

te površina dodjeljene zemlje izračunata u 

kampima 8 . U naslovu popisa stoji: Banderija 

Vodanović – selo Slivno, gdje banderija znači 

zastava, a Mijo Vodanović je bio harambaša 

sela što je ista seoska čast kao i glavar za 

vrijeme austrijske uprave. 

7 Ivan Glibota, Zapamćenja i predaje mojih starih 

(rukopis) 

8 DAZD, Spisi generalnih providura – Francesco 

Grimani, Fasc. I.,f 109, R-V 


Imotski 1774. (crtež Pietra Corira) 

Banderija Vodanović – selo Slivno 

broj 

osoba kampi 

Jakov Balaić rečeni Jurić 6 3 

Nikola Jurić rečeni Balaić 14 4 

Mijo i Toma Glavaš 25 14 

Ivan Prgomet 14 6 

Cvitan Prgomet 12 8 

Grgo Kovačević 9 6 

Ivan Tadić 4 8 

Ivan Glavaš 5 1 

Mate Marinović 7 3 

Marko Jelaš 13 15 

Ante Marinović 11 6 

Lovre Lozić 10 1,7 


oj 

osoba kampi 

Šimun Marin(ić) 11 9 

Ivan Vodanović 3 15 

Ivan Vodanović 8 0 

Ante Anić 6 3 

Jure Mate Roglić 14 12 

Mate Roglić 10 9 

Mate Luetić 16 9 

Jure Lendić 13 12 

Frane Lendić 8 12 

Grgo Batošić 9 2 

Mate Prgomet 5 2 

Jure Pavlinović 4 6 

Jure Balaić (Glibota) 4 0 

Jure Barić 13 9 

Ante Katavić 11 13 

Ivan Kovačević 8 7 

Mijo Glibotić 6 2,7 

Mijo Glavaš 4 1 

Nikola Marinić 9 3 

Petar Jukić 15 9 

Grgo Glavaš 10 11 

Petar Prgomet pok.Jure 7 4 

Arambaša Mijo Vodanović 15 12 

Andrija Pavlinović 11 14 

Stipan Pavlinović 8 7 

Alfir Luetić 17 9 

Grgo Pavlinović 7 5 

Mijo Pavlinović 4 6 

Petar Pavlinović 6 6 

Jakov Batošić 3 2 

Pava Pavlinović 6 4,7 

Nikola Šimunović 9 11 

Mijo Mrkonjić 9 6 

Toma Mrkonjić 8 6 

Mate Lozić 7 5 

Stipan Lozić 8 5 


Narodne nošnje – okolica Imotskog 

oko 1900. 

broj 

osoba kampi 

Marko Lozić 14 2 

Toma Kustura 7 5 

Jure Kustura 12 5 

Petar Roglić 10 6 

Grgo Opačković 7 4 

Ante Kovačević 12 3,7 

Mate Radalj 8 4 

Fra Šimun Gudelj župnik Slivna 

Jakov Kolombani sudac 

Ja Arambaša Mijo Vodanović neznajući 

pisati činim križ + 

Ja Alfir Marko Prgomet neznajući pisati 

činim križ + 

Uočavamo da svi popisani u ovom 

dokumentu nisu stanovnici Slivna već ih ima 

iz Rašćana i Župe. Oni nisu imali dovoljnu 

površinu obradive zemlje u svom selu, a 

u nedostatku zemlje u Rašćanima i Župi 

dodijeljena im je zemlja u Slivnu, pa su 

morali odlaziti daleko od svojih kuća obrađivati 

zemlju. Državni službenik je ispunio 


28 

svoju dužnost, ali je velika muka pratila 

seljake da obrade zemlju, koja im je dodijeljena 

daleko od svojih sela. Obitelji koje 

su Grimanijevom podjelom zemlje postali 

posjednici zemlje u Slivnu su iz Župe: Jure 

Mate Roglić, Mate Luetić, Grgo Batošić, 

Alfir Luetić, Jakov Batašić i Petar Roglić; 

iz Rašćana: Ivan Tadić, Jure Lendić, Frane 

Lendić, Jure Pavlinović, Andrija Pavlinović, 

Stipan Pavlinović, Grgo Pavlinović, Mijo 

Pavlinović, Petar Pavlinović, Pava Pavlinović, 

a iz Rašćana je i obitelj Mije Glibotića, 

koji se spominje 1744. u anagrafu župe Župa 

u čijem je sastavu tada bilo i selo Rašćane 

gdje tada živi Mijo Glibotić s obitelji, koja 

broji 5 članova 9 . Današnji Glibote u Slivnu 

su potomci Jure Balaića. Tada u Slivnu žive 

plemena Jelaši, koji su bili nastanjeni kod 

9 NAS, M, 67, l.367. 

Diplač u narodnoj nošnji 

Imotske krajine (1940.) 


Narodne nošnje – okolica 

Imotskog oko 1910. 

današnjih Gornjih Anića i Opačci, koji su 

bili nastanjeni kod današnjih Marinića, a 

izumrli su u Slivnu sredinom 19. stoljeća. 

Iz popisa je vidljivo da razdioba zemlje 

nije bila ravnomjerna, ali nitko nije oštećen, 

jer je ovo bila dopunska podjela zemlje onim 

obiteljima, koje su imale malu površinu, a 

ovom podjelom ispunjeno je pravilo da svaka 

obitelj dobije 2 kampa po glavi. Tako obiteljima 

Ivana Vodanovića i Jure Balaića – Glibote nije 

dodjeljena zemlja, jer su oni ranijom podjelom 

dobili površinu obradive zemlje, koja im je 

zakonom pripadala. Iz ovog popisa doznajemo 

da je današnje slivanjsko pleme Jurići, 

potomstvo Jakova i Nikole Balaića rečenih 

Jurića, koji se spominju na početku popisa. 

Ovdje nedostaju obitelji iz istočnog 

dijela Slivna: Nogale, Vrdoljaci, Mikruti, 

Grepe i Čale, koji tada pripadaju drugoj 

poreznoj i katastarskoj općini i zajedno sa 

Žlibinom bili su u sastavu područja Vrgorac. 

Dokument su potpisali tadašnji župnik 

Slivna fra Šimun Gudelj, Jakov Kolombani 

sudac, harambaša sela Mijo Vodanović i 

njegov zamjenik Marko Prgomet. 

........................................... Milan Glibota 



Pisma župnika župe Slivno 

makarskim biskupima 

od 1775. do 1792. 

U 

Arhivu Splitsko-makarske nadbiskupije 

pronađeno je nekoliko pisama, 

koja su župnici župe Slivno pisali 

makarskim biskupima. Pisali su ih tadašnji 

župnici župe Slivno fra Ante Miloš (1746.- 

1776.), fra Josip Dragojević (1776.-1778.) 

fra Ante Majić (1778.-1783.), fra Lovro 

Radojković (1783.-1789.) i fra Josip Zelić 

(1792.-1795.). Prva tri pisma uputio je slivanjski 

župnik fra Ante Miloš makarskom 

biskupu Stjepanu Blaškoviću. On je bio 

makarski biskup u razdoblju od 1731. do 

Karta Makarske biskupije 


30 

Kanonik Makarske biskupije 

Josip Čobrmić 

1776. punih 45 godina. Umro je u Makarskoj 

1776., a za njegova nasljednika natjecao se 

kanonik don Ivan Glavaš ( 1722.-1789.), 

koji je bio rodom iz Slivna. Bio je imenovan 

kapitularnim vikarom (zamjenikom biskupa), 

ali ga Generalni providur nije htio primiti 

već je naredio Makarskom providuru da 

kapitul ima učinit drugog vikara zašto da 

Glavaša neće poništo, a razlog tome je bio 

što je don Ivan Glavaš ušao u sukob s vlašću 

radi nepravednih postupaka prema narodu 

i pozvao narod Imotske, Vrgorske i Neretvanske 

krajine na ustanak protiv mletačke 

vlasti. Protiv njega je vođen sudski spor 

1781. pred Generalnim providurom u Zadru 

i proglašen je nevinim, pa ga je narod 

1.VI.1782. u Makarskoj dočekao slaveći 

njegov povratak pucanjem iz malih topova. 

Za makarskog biskupa nakon smrti 

Stjepana Blaškovića izabran je njegov sinovac 


Fabijan Blašković, koji je bio makarski biskup 

u razdoblju od 1777. do 1819. Ostala 

pisma upućena su njemu. Sadržaji ovih pisama 

nisu važni povijesni događaji, nego su 

u njima opisani župnički poslovi o krizmi, 

ispovijedi, umaknuću, gradnji kapelice u 

Podosoju, ali iz njih doznajemo vijest o 

kužnoj epidemiji 1783. Odgovori biskupa 

na ova pisma nisu nam poznati, jer je 1831. 

u požaru izgorjela župnička kuća u Slivnu, 

a u njoj i župski arhiv, čime je zauvijek 

izgubljeno mnoštvo dokumenata značajnih 

za istraživanje prošlosti sela i župe. 

1. 

Župnik Slivna fra Ante Miloš piše biskupu 

o slučaju umaknuća djevojke u Slivnu. 

Vaše prisv. Gospodstvo 

Dajem na znanje Vašemu Gospodstvu 

da je Stipan sin Pavla Radalja iz Dragljana 

odveo odovlen Pilipu ćer pokojnog Bartula 

Nogala iz ove moje župe, bez znanja moga; 

koja je bila uzela prsten, i sve obiližje od 

Ivana sina pk. Jure Kusture, a ne budući ništa 

vratila, zato eto iđe ka Vašemu Gospodstvu 

njegov brat koji će kazati bolje kako je, što 

je budući da oni ne poznaju Vaše naredbe, 

ni dekret koju ste učinili nego se rugaju, 

zato vas molim da jim date lipu pokoru 

zašto ako ovaj sada pustite tako će i ostale 

sve činiti, dakle činite neka se njioma sviste 

ostale, niti im puštajte da se vinčaju za koju 

godinu neka poznadu Vaš dekret. Ja molim 

vašu Gos. Pris. da kažete dostojali odpisati 

što se ima činiti, i ostajem ljubeći s ruke vaše. 

Slivno 15. stebre, 1775 

Fra Ante Miloš 

(NAS, N, 86) 


2. 

Župnik fra Ante Miloš šalje biskupu 

Ivana Kusturu da mu nešto kaže. 

D. V. S. Illmo, 

Eto iđe k Vami Ivan Kustura, što Vam 

bude kazati morate slobodno virovati, jer 

neće jednu za drugu, a došli bi i svidoci, 

ali jednom zapoviđeno da iđe u baškot u 

Omiš, a drugi je u polju, i tako nemogu 

sada doći, a što Vam kaže Kustura, to će i 

svidoci sve istinito kazati, jer su isto kazali 

i meni, budući da sam je pita sve ponase 

svakoga, ostajem ljubeći s ruke ja sam vazda 

na službu. 

Slivno 28. 8bre, 1775. 

Fra Antonio Miloš 

(NAS, N, 86) 

3. 

Župnik Slivna fra Josip Dragoević, 

moli biskupa da mu dopusti blagosloviti 

jednu paramentu, te da don Miji Balaiću 

(Gliboti) dopusti ispovijedati u župi Slivno. 

Don Mijo Glibota je bio župnik Zagvozda i 

Župe, a u Slivnu se vratio kada je ostario i 

pomogao župniku. On je u zaseoku Glibote 

imao sagrađenu crkvicu gdje su on i ostali 

svećenici od plemena Glibota govorili mise 

kad bi se povratili u mirovinu. 

Rendmo Sig. Sig. Pr. Eccmo 

Budući da imam potribu od jednog 

događaja, koji je Sargnien vama i koji ne 

nosi prokletstvo zato vas molim za isti. Ja 

skoro sam pitao da mogu blagosoviti jednu 

novu Paramentu, ali ne znam pita li za 2 

pridotarnika to jest od ove crkve S. Miovila 

od Župe, dalje da nesumljam opet ponavljam 


Pomoćni makarski biskup Vinko Cima 

sve u općim, a također i unaprid kad je sve 

to potriba, jer nie moguće svaki put pisati. 

Odviše dospivši patenta p.g. D. Mie 

Balaicha za moći ispovidati u ovoj mojoj 

župi zato vas molim da mu dopustite u 

odgovoru. 

S pomjom ostado ljubeći V.S. Ruke 

i skut. 

Slivno 2. genaro 1778 m.v. 

S. pače nam potriba od kažova za 2 

krpa dok se povrate da od isti kažova koi 

su senza Censura. 

F. Giussepe Dragoević 

curato 

(NAS, N, 90 ) 

4. 

Župnik Slivna fra Josip Dragojević piše 

biskupu da može govoriti misu u nedovršenoj 


32 

kapeli u Podosoju, koja je sve do najnovijih 

vremena pripadala župi Slivno. Značajno je 

da bosančicu zove arvacka slova. 

R. dmo Sig. Sig. Pro. Eccmo 

Die 17. ožujka 1777. Recevuda za 

gospodinu 

Evo sam stegnut veoma velikom molbom 

od moizi niki župljana t. i. 

Podosoiana koizimje Kapella obustavljena 

kako jur i vi znate i ja sam vam kazao 

skoro kada sam tute bio, reko stegnut molbom 

da im učinite milost pustit da se more 

koja misa reći dok izvrše naredbu p. gdna 

biskupa, t. i. dok je učine klakom, oni su 

ništo počeli pripravljati, da će učinit izvan 

one kapela na učelka samo koliko more stati 

oltar i misnik u klak, a ostalo kako i je. 

Dokle oće i tute la sna S. Rend. Daklen i 

ja nadostavljan moju molbu da se smilujete 

ma con gdo patto ako uz budu raditi, ako pak 

nehtili neka se Corem saspesa in perpetuum 

za njiovo zlo, što držim di certo da će ju ovi 

put dospiti, kada čuju vašu naredbu, ako 

biste se dostojali takovu milost podiliti, 

molim Vas upišite je arvackim slovima ….., 

i oni ako koi umie proštit, da nereku da ja 

lažem što im basta reći kako su i drugim i 

nek mogu virovati. 

Slivno 5. marza 1777. 

Giussepe Dragoević 

curato 

(NAS.M. 83, l.182.) 

5. 

Župnik Slivno fra Josip Dragoević moli 

biskupa da na blagdan Presvetog Trojstva dopusti 

kažove (pridržane slučajeve za ispovijed) 


Rendm. Sig. 

Budući da se približava svetkovina prisvetoga 

Trojstva koji je titulare di gia Chiesa 

zato molim v. gospodstvo poštovano, da 

biste dopustili ako od koga bude potriba 

da oni dan, toliko meni, koliko i drugim 

ispovidnicim ako bi se koi oni dan mamirio 

da pomaže koi kip ispovidat, s kojom 

molbom drugo ne želimo nego biti vazda 

vaš sluga i pitajući S.Blagosov, jesam. 

Slivno, 27. maggio, 1777. 

Fra Giussepe Dragoević 

(NAS, N, 83,l 258.) 

Župnik Slivna fra Ante Majić piše biskupu 

o onima, koji se nisu ispovjedili za 

Uskrs. 

6. 

Rdmo. Sign. 

Budući da svršila ispovid vazmena i 

vrime prošlo, ali se još naodi u ovoj kuratiji 

mnoga da nisu primili vazmene ispovidi; 

daklem namam osnažiti V.G. i pitam da mi 

dopustite još koje vrime: da mogu se služiti 

podiljivati; Sakramente: S onim casovim 

(pridržani slučajevi za ispovijed) koji su bili 

dopušteni u vrime vazmeno: to se uzdam 

da ću imati od V.G. familie i drugo mi ne 

ostaje nego osta ljubeći V. S. R. 

Slivno, 4. V. 1783. 

Fra Ante Majić, župnik 

(NAS, N, 9) 

7. 

Župnik Slivna fra Ante Majić, moli 

biskupa da dopusti da mu susjedni župnici 

pomognu ispovijedati. 



Imotska krajina na karti iz 1796. 


34 

Rdmo. Sign. 

Budući da mi je došlo proštenje od 

V.G.P. i toliko molim V.G.P. da bi dopustili 

da mi pomogne ispovidati oni kurati koi 

su bližnji u dneve Rabotne. To se nadam 

da će V.P.G. dopustiti drugo mi ne ostaje 

nego ljubeći Vaš S. Skut. 

Slivno, 12. otobre 1783. 

Fra Ante Majić, župnik 

(NAS, N, 9) 

8. 

Župnik fra Ante Majić piše biskupu 

da ne može doći zbog mnoštva bolesnika i 

šalje mu jedno janje. 

Rdmo. Sign. 

Budući da je došlo vrime od conferme 

(krizma) i tako nemam osnaviti V.P.G. da 

sada doći ne mogu do V.B.D. budući da 

imadem mnogo nemoćnika da šaljem Patentu 

P. Gardianu, t da je pročate V.P.G. a 

ja ću doći što mogu pria. Pozdraviti V.G. 

primićete jednog janca za ljubav. 

Slivno 4. novembra 1782. 

Fra Antonio Majić, župnik 

(NAS, N, 7) 

9. 

Župnik Slivna fra Ante Majić piše biskupu 

da ne može doći jer vlada epidemija 

kuge, pa su sela zatvorena. 

Rdmo. Sig. 

Budući da je vrime došlo do conferme, 

ali nije moguće da dođem V.P.G. nemogu 

doći oznaniti V.P.G. jer nedadu proći sada 

porad contumacije, a drugo nedadu ući u 


kuću da bi digod moga prinoćiti. Šaljem 

moju Patentu P. Gvardijanu što učinite ja 

sam cuntenat, a kada budem moga doći ja 

ću učiniti moju dužnost i prikazati V.G.P. 

ljubav. 

Molim V.G.P. ako morete dami dopustite 

da mogu ispoviditi ono puka koje 

ostalo koji nisu primili krštenje. Budući 

da nisu mogli doći, jer su mnogi bili na 

postam i na putu. 

Drugomi ne ostaje nego osta ljubeći 

V.S.Skute 

Slivno, 7.XI.1783. 

Fra Ante Majić 

(NAS, N, 9 ) 

BROJ 41 Božić, 2009. 

10. 

Župnik Slivna fra Lovro Radojković 

moli biskupa da dopusti župniku Runovića 

da mu pomogne ispovjedati, te da on svoje 

župljane iz Podosoja može ispovijedati u 

crkvi u Runovićima. 

M. R. SS. P. E. 

Mnogo bi otio, ali malo mogu doli reći 

ima li Vaše Pris. Gospodstvo da vidjevši i 

štijući Vaše poštovanosti i knjige okolorednice 

u koim naodim da poradi S. ispovidi 

u S.Korizmi svaki svog bližnjega odabere. 

Daklem sada daem Vam znati da niko bližnji 

meni nije nego runovićki. Razlog jer budući 

da ima od ove župe koi su među njegovim 

župljanima ili seljanima od koi kada ko umre 

u njegovoj crkvi kopa, kada koga ispovidam 

i ostale S.Sakramente podiljujem svoje ne 

u mojoj župi. Tako ja sam lani ispovida na 

rečeni način. Daklem molim Vas da bi meni 

mogli dati dužnost da mogu uzet onoga, ili

da mogu ispovidat slobodni kod one crkve. 

Drugog ne tražim doli ostajem ljubeći S. 

Ruke V. Gostva Prisvitloga. 

Slivno, 23.9.1783. 

Fra Lovro Radojković, župnik 

(NAS, N, 12 ) 

11. 

Župnik Slivna fra Lovro Radojković 

piše biskupu o jednom nezakonitom braku, 

te o ispovijedi za Presv. Trojstvo. 

M. R. SS. P. E. 

Ja sam svaku ispunijo po vašoj zapovidi, 

a svojom velikom željom koimi odgovoriše 

da će obslužiti naredbu prvo da će se rastat 

odma, a drugo da će ji primit Vaše gostvo. 

Dali vidim koliko jedno toliko drugo da 

se ne izvršnje. Daklem Vaš nauk čekam što 

imam radit, a od rečeni zaodljivi ovaca evo 

baš danas otiću do kapelana drinovačkog za 

pitat da dopusti da bi ono moga vinčat, a 

mogu to činio sam ih različit i pa naši što 

je u doliko. Daklem ako bi mi oni dopustio 

molim Vas da bi se Vi udostojali dopustiti 

prvo da ih mogu odrišit, drugo dispensat 

da ji mogu vinčat. 

Ovdi je na 8. ovoga proštenje i skupština 

bogoljubnog puka na ispovid. Daklem 

molim Vas, ako bi moga koga naći radovnika 

koji je iskusan da bi ste dopustili da pomaže 

rečeni dan ispovidat duše Bogoljubne 

koje doći budu. Za drugo ništa nego Vas 

lipo pozdravljam i čekajući Vaš odgovor i 

Blagoslov. 

Ostajem za vazda 

Slivno, 30. XII. 1783. 

(NAS, N, 12.) 


Narodna nošnja iz okolice Imotskoga 

– crtež Petra Zečevića iz 1860. 

12. 

Župnik Slivna fra Josip Zelić zapriječen 

zbog smrtnog slučaja u Župi šalje biskupu 

ulje po kleriku Ćeliću. 

Prisvitli i Pripoštovani! 

Budući sada mene zapalo po Prisvitloj 

zapovidi Vašoj nositi što ulja i nemogući isti 

ja doći imadijući jednog na pošastju s ovoga 

svita. Zato sam primolio dijaka Chielichia 

da on zame ispuni moju dužnost što mogu 

na Vašu Priuzvišenu zapovid ljubeći Vaše 

svete ruke i skute. 

U Slivnu 1792, Aprila 6. 

Vaš ponizni sluga 

f. Josip Zelić 

( NAS. M. 20.) 

........................................... Milan Glibota 


36 

Fra Aleksandar Ribičić rodio se u Brelima 

24. Studenoga 1921. Pučku školu 

završio je u rodnom mjestu, a zatim 

pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u 

Sinju, dok je bogosloviju studirao u Makarskoj 

i Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1949. 

Naslovna stranica knjige fra Aleksandra 

Ribičića “Bonace i nevere” 


Iz franjevačke 

književnosti 

Fra Aleksandar Ribičić 

U slobodno vrijeme bavio se pisanjem, 

a objavio je knjige: Podaci, Moj križ na mrtvim 

zgradama, Moj križ na živim zgradama, 

Ribičići u Brelima, Bonace i nevere, Glas srca, 

Zrnca Zahvalnosti. Umro je u Splitu 2005. 

Iz njegove knjige Bonace i nevere donosimo 

ulomak u kojem piše o Slivnu. 

Od iskrcaja do ukrcaja 

moj rastanak 

Nakon pozdrava s fra Pavlom Glibotićem, 

sjetio sam se i dr. fra Ivana Glibotića, 

njegova brata, bivšeg mog gvardijana, pod 

čijim sam upravama bio 11 godina u Imotskom 

samostanu. To me podsjetilo i na fra 

Ivana i fra Miju Glibotu, koji su živjeli u 

ovom istom Samostanu i obojica pokopana 

na groblju u Džombuši, u Imotskom. 

Fra Ivan Glibota bio je dobar, radišan 

i svet svećenik, dok je fra Mijo bio brat 

neklerik. Svojim radom i životom obojica 

su ostavili lijepu uspomenu u Samostanu i 

narodu. Fra Ivan je sagradio veliku lijepu 

Crkvu Gospe od Karmela u Runoviću, a 

kao imotski gvardijan nastavio je s gradnjom 

današnje Crkve do krova. Mnogo je pomagao 

u buđenju narodne svijesti u Imotskoj 


krajini i omogućio fra Rajmondu Rudežu 

da razvije zamašit politički rad. Fra Mijo je 

ostao u svijesti starijih osoba u Imotskom 

osobita pojava. Za vrijeme gvardijanstva fra 

Ivana Glibote i fra Pavla Marinića, također 

Slivanjaca, fra Mijo je vodio čitavo samostansko 

gospodarstvo. 

Kao neka mora pritiskala mi je pamet 

i nije mi dala mira misao: Zašto su neki iz 

plemena Glibota promijenili svoje prezime 

u Glibotić, što je moglo izazvati sumnju da 

su to dva plemena u Slivnu. Uostalom, u 

prezimenu Glibota više je izražena biblijska 

istina, jer je Bog stvorio tijelo Adamu od gliba 

zemaljskoga, i ako bi se postavilo pitanje: 

kakvo bi prezime najbolje odgovaralo našem 

praroditelju, mislim da bi najbolji odgovor 

bio Glibota, jer je u toj riječi izražena poruka 

Čiste srijede: Memento homo, quia pulvis est 

in pulvere reverteris (Post. 3, 19). A, kako 

svi ljudi potječu od Adama, onda bi to bilo 

zajedničko prezime svih ljudi, a onima koji 

nose to prezime čast i dika. 

Uostalom i predsjednik Njemačke biskupske 

konferencije, veliki teolog i vrlo 

poznati učitelj koji je obilježio katoličku 

misao u 20. stoljeću, Karlo Rahner, zove 

se dr Karl Lehmann 

U njemačkom Leh znači Glib, a Mann 

je čovjek. 

Dakle: Lehmann znači: Glibota. 

Kad sam napustio Samostan i došao 

da Đirade, pogledao sam preko Runovića 

u pravcu Slivna i prisjetio se kako sam se 

vraćajući iz Slivna u Imotski, tu na brdu 

susreo s bratom vukom, za Uskrsa, kad sam 

zamjenjivao fra Petra Sikavicu, tadašnjeg 

župnika Slivna. Oživjelo sjećanje i na susjeda 

fra Antu Radića, bivšeg župnika Slivna i 


Fra Aleksandar Ribičić 

jednu epizodu iz njegovog života. Bilo je 

to pred 2. svjetski rat kada su se muškarci 

župe sakupili u župskom uredu. Dok je fra 

Ante opremao neku stranku, neki Mikrut, 

koji je bio radnik u Slavoniji, uzeo je fra 

Antinu tamburicu Brač I. i počeo povlačiti 

prstima preko žica. Nazočni su kao drogirani 

buljili u njega i slušali zvuke. Kad 

je to Mikrut opazio, reče: Što se čudite, ja 

sam svetski čovek?! U to vrijeme bio je veći 

događaj biti u Slavoniji nego u današnje 

vrijeme u Americi ili bilo gdje drugdje na 

našem planetu. No, da je to bilo nekoliko 

godina kasnije, kada je fra Ivan Bronić, 

tadašnji župnik Slivna, osnovao muški zbor 

koji je vrlo dobro funkcionirao, ne bi dojam 

slušateljstva bio jednako snažan. Slivnjaci 

imaju za glazbu smisao, to im je prirođeno, 

a uostalom, Slivnjaci se mogu danas s pravom 

ponositi što im je dr. fra Ivan Glibotić 

bio profesor glazbe, kompozitor i voditelj 

pleh glazbe u Sinju. S ponosom ističem da 

mi je bio profesor pjevanja osam godina 

za vrijeme moga školovanja u Klasičnoj 

gimnaziji u Sinju. 

..................................Priredio: M. Glibota 


38 

Đaci i učitelj osnovne škole 

u Slivnu Vladimir Kurtin 

(Snimljeno pri otvaranju škole 1927.) 

Hrvatska, ljubavi moja 

Hrvatska, ljubavi moja, 

i ovdje sam tvoj sin, 

i ovdje sam tvoje ime 

i tvoj sjaj. 

Hrvatska, djevojko moja, 

svuda mislim na tebe, 

u svakoj zemlji te sanjam, 

u svaki te nosim kraj. 

Hrvatska, gujo pod kamenom, 

s golim trokutima i ilirskim mjesecom 

- tko na te s mržnjom stane 

past će mrtav od otrova tvoga. 

Hrvatska, zvijezdo na nebu, 

tvojom pomoću stekoh sile svijeta, 

svjetlost jesi što pada na ruke 

iz tijela i krvi raspetoga Boga. 

...........................................Zlatko Tomičić 


Trojedini barjak naš 

Od vjekova tri nam dara, 

Dao nam ih dobri Bog, 

Lijepa dara, sve što stara, 

A u slavu roda svog: 

Do tri boje, 

Sveto troje; 

Da ih pamtiš, da ih znaš: 

Nek se vije povrh glave 

Vilin znamen stare slave 

Trojedini barjak naš. 

Rujna boja, krv crvena, 

Prošlih zgoda krvni list, 

Prot barbarstvu prolivena, 

Svjedok sjajan, svjedok čist; 

Za slobodu 

Opet rodu, 

Da mi pamtiš, da mi znaš, 

Krv ćeš dati, ako valja, 

Da se nikad ne okalja 


Bijela boja, ćud nedužna, 

Svega roda obraz živ, 

Što ga shara ruka ružna, 

Nije narod, nij’ on kriv,- 

Ćud nevinu 

Čuvaj sinu; 

Da mi pamtiš, da mi znaš 

Proklet onaj od svog roda, 

Koj’ za podlo mito proda 



Modra boja, lice neba, 

Kao vedri Božji hram; 

Nebo zovni, to nam treba, 

Jedina je pomoć nam: 

To nas spasi 

U zlih časih; 

Da mi pamtiš, da mi znaš: 

Ne uzdaj se u nikoga 

Neg u sebe i u Boga 


Pa će zasjat tvrdom slogom, 

– Nek si grakće, tko je slijep, – 

I pred svijetom i pred Bogom, 

Sjajan, vedar, čist i lijep 

Trojnim cvijećem 

Cijelim svijetom, 

Ma i tko si, da ga znaš, 

Opet čitav, nepovrijeđen 

Nikad vragom nepobijeđen 


............................................ August Šenoa 

Kralj Hrvata 

Na grobu Ante Starčevića povodom sedamdesete 

obljetnice smrti 

(1896. – 1966.) 

Bila je nedjelja i oganj je gorio, 

Kada sam pred prag tvog počinka stigao. 

Nisi se tek ovdje u hrast pretvorio, 

Što se kamenit nad Hrvatskom digao. 

Padalo je veče na Šestinsko groblje 

I lijepo su žene u crkvi pjevale. 

Lavu što ocjel grize, da oslobodi roblje, 

Nad prijetećim šapama oči su sijale. 


Ovdje već ležiš sedamdeset ljeta 

U lišću i bršljanu i živoj stijeni. 

U oku tvojem vidljiva je sjeta 

I na licu tvojem, nepodložnom mijeni. 

Pod tobom Hrvatska sa stisnutim šakama, 

Nikom pokorena, s krunom Svačićevom. 

Oklopljenih grudi stoji nad rakama 

I s grbom pod grlom, nadahnuta gnjevom. 

Krvavo ti čelo od skrbi se grči: 

Što s nesretnim tvojim narodom će biti? 

Velika Ti glava usred neba strši 

I velika misao, što se ne htje sviti. 

Zvono je zvonilo i žene su pjevale 

Hrvatskim jezikom – volju, objavu i sjaj. 

S toplom su jeseni duše se slijevale 

U ljubavi i duhu, i sav očev nam kraj. 

Visoka Ti je glava i visok je um, 

Ovdje nad Zagrebom, i na jugu, za 

Savom, 

Gdje se prostiru i Bosna i Lika i Hum, 

I na kraju i more, što misli Tvojom 

glavom. 

I stoji i Velebit, i Kosinj Frankopanov; 

I stoji i Žitnik, i stari kameni Senj. 

Stoji svijet kao što je stajao svijet banov, 

U kojem još svijetli predaka nam stijenj. 

U Tebi se plete, a iz Tebe u nas 

Trajni Iranski pleter: Krešimirov znamen, 

Ljubi naše misli i ulazi kao kvas 

U lišće hrastovo i u lički kamen. 

Usred noći crne oganj je gorio 

Iz šahovskog polja, Hrvatskoj sa vrata. 

Poput ognja ljutog s noći se bnorio 

Naš Ante Starčević kao Kralj Hrvata. 

...........................................Zlatko Tomičić 


40 

Ja ne razumijem, što hoće da kažu oni, 

koji vele, da kraljevina Hrvatska, kraljevina, 

koja pet stoljeća prkosi Istoku i Zapadu, ne 

može o sebi neovisna stajati… 

................................... (Dr. Ante Starčević) 

Pečat glavara Slivna 

Ante Glibota iz 1848. 

Kip domovine 1945. 

Hrvatska nema granica, 

kliče nam zvijezda Danica, 

korjenje roni vjecima, 

težnje su naše stoljetne, 

Jadran je voda varava, 

Drina i Drava pritoci, 

brda su naša prohodna, 

igračke su nam otoci. 

Narod smo sitan, neznatan, 

život naš često nesretan. 

Hrvat bje Božji janjičar 

boreć se kao graničar, 

vjera je naša bezdana, 

nada je naša čelićna, 


kosti su bijeli putokaz, 

grobovi vječni miljokaz, 

Božanstvom tu smo stvoreni, 

vješani, klani, moreni… 

Kroniku pisa Dukljanin, 

zlokobni, žuhki dvorjanin, 

Dubravu poja Palmotić, 

pjesancu štrku Vetranić, 

Krbavu krvi Matija, 

Milovan slavu opjeva, 

Križanić lunja Sibirom, 

Grabovca tuku sikirom. 

Bošković, Petriš, 

nebo sa zemlje gledaju, 

Hajdin i Zorić, 

mističnu zemlju Bogu predaju. 

Ratkaj i Štroco, Dobrila, 

Štoos, Stepinac, 

list po list pletu lovora, 

krvari, zlatni vijenac: 

“Kad Bog ‘oće kog da sharve, 

tad ‘Arvate meće parve”. 

.........................................Antun Bonifačić 

Pred knjigom povjesti roda moga. 

Nije čelik moja desna, 

Al te krjepko srcu nosi; 

Suzama moja, tebe sv’jena, 

Krvave ti liste rosi! 

Otvaram ti svoje grudi, 

Grijem tebe na svom žaru, 

I tamo mi ono budi, 

Što je boštvo na oltaru! 

Grudi moje burno biju, 

Ti si njima bilo dala; 

Oči moje vatrom griju, 


Pečat glavara Slivna 

Mate Glibote iz 1913. 

A ti si ih zagrijala; 

Krilo moje raste jače 

S tvoga daha od v’jekova; – 

Stobom moja duša plače, 

Baštino mi pradjedova! 

Moj je djedo ocu momu 

Na samrti tebe predo; 

Reko j’ babo čedu svomu, 

Da sam i ja tvoje čedo. 

A ja vatrom žarke snage 

Do zadnjega bit ću dana: 

List hrvatske lipe drage 

I slavenskog debla grana! 

I kunem se ostat tako, 

Dok mi božje sunce sv’jeti, 

I za tvoje slovo svako 

I živjeti i umr’jeti. 

I kunem se c’jela sebe 

Žrtvovati tvomu zmaju; 

Iščupat će onda tebe, 

Kad mi srce iščupaju! 


Ah gdje nema polja pusta, 

Kud se naše kosti b’jele, 

Gdje su vrana jata gusta 

Sve uz našu krv vesele?! 

Boli spomen! Al jednako 

Kunem ti se pravdom neba: 

Tvoje gorko slovo svako 

Oplakati kako treba! 

I tako mi djeda moga 

I prstiju majke moje 

I tako mi svega tvoga, 

Što ti sveto i milo je, 

I tako mi moga groba 

I zvijezde, što me vodi: 

Bit ću žrtvom svako doba 

Imenu ti i slobodi! 

Gle gusala slave naše, 

Na tebe ih evo skladam! 

To nam božje vile daše, 

Da ne plačem, da se nadam 

Ta sva povjest moga roda 

S guslinih se žica čuje, 

Sa gusala nam Sloboda 

Ljepše dane prorokuje! 

Njenoj sreći moja krvca, – 

A kad dođe umrijeti, 

Metnite mi blizu srca 

Povjesti nam listak sveti! 

I kako se ptica vije 

Moj će dašak da se gubi; 

Jer se lako, lako mrije, 

Kad se povjest svoja ljubi! 

........................Silvije Strahimir Kranjčević 


42 


Sveti Bruno Kartuzijanac 

Put do Velike Kartuzije vodi jednom 

uskom ulicom ispod strmih 

planinskih obronaka i 

vodopada. Tu u tišini i samoći 

nalazi se Prasamostan kartuzijanaca. 

Ispod brdovitih 

masiva sjeverno od Grenobla 

i danas kartuzijanci provode 

život daleko do svijeta i 

svjetske buke. Tu vlada 

savršena tišina, zrak 

je oštar a snijeg 

leži na planinama dok je 

svuda davno oko- p n i o . 

Posjetitelj može ući jedino 

u muzej, koji govori o 

nastanku i povijesti ove 

redovničke zajednice. 

Tko je bio sveti 

Bruno koji je osnovao 

najstroži red u Katoličkoj Crkvi? Rodio se 

oko 1030. godine u Kolnu. Nakon studija 

u Reimsu postao je svećenik i voditelj katedralne 

škole u Reimsu. Tu je bio veoma 

cijenjen učitelj kroz dvadeset godina. 

Iza toga je slijedilo jedno vrijeme 

razočaranja. 

Umro je biskup u Reimsu i Bruno je 

očekivao da će on biti izabran za biskupa. 

Međutim jedan drugi kandidat je potplatio 

nadležne i Bruno je ostao bez biskupske 

vlasti. S novim biskupom imao je Bruno 

teškoća pa je morao napustiti Reims. Papa 

Grgur VII smijenio je biskupa u Reimsu i 

Bruno se nadao ovaj put postati biskup. No, 

ovaj put je Helinand iz Liona opet kupio 

biskupski položaj. Bruno se razočarao 

u crkvenim poglavarima, napušta sve 

službe i odlazi u samostan Molesme. 

Sa šestoricom svojih prijatelja odlazi 

Bruno u Grenobl, gdje je biskup 

bio njegov učenik Hugo. Hugo 

svome učitelju dade jedno svoje 

imanje do kojeg nije bilo 

puta a zvalo se Kartuzija. 

Tu je Bruno i njegovi 

prijatelji teškim radom 

podigao kapelu i 

drvene jednosobne 

barake 

za njihov 

boravak. To 

je početak Kartuzijanskog 

reda. Bruno nikad nije namjeravao 

osnovati neku redovničku zajednicu. Odobrenje 

pape za ovaj red dobiveno je tek 2. 

rujna 1176. a Bruno je već davno bio mrtav. 

Papa Urban II bio je isto tako učenik 

Brunov pa je 1089. pozvao svog učenog učitelja 

za savjetnika u Rim. U Rimu je Bruno 

ostao samo dvije godine. Odlazi u Kalabriju 

i osniva drugi samostan kartuzijanaca: Sv. 

Marija od pustinjaka. Bruno je umro 6. 

listopada 1101. godine. On nije službeno 

proglašen svetim ali je Crkva dozvolila njegovo 

štovanje 1514 i 1623. Treći prior iz Velike 


Kartuzije Gvido naložio je kartuzijancima 

osim onih uobičajenih tri zavjeta još zavjet 

vječne šutnje i samoće. Osam sati na dan 

kartuzijanci mole. Nikada ne jedu meso. 

Jedan dan u tjednu žive o kruhu i vodi. 


Najmonumentalniji kartuzijaski samostan 

je onaj u mjestu Certoso par kilometara 

od Pavie. Tu se mogu pogledati sobice od 

redovnika. Fasada njihove crkve je do današnjeg 

dana vrlo privlačna za posjetitelje. 

Sestra Marija Julita Kac 

Gospodin Ivan Jukić, filmski i televizijski redatelj, fotograf i priznati umjetnik, 

donio mi je otmjeno uređenu monografiju s naslovom: Runovićki vjerski objekti. 

On je sam auktor te knjige. Pošli smo u našu crkvu vidjeti oltarnu sliku i križne 

postaje. On se divio našim križnim postajama, a ništa nismo znali o sestri Juliti, 

koja je slikala ove postaje. Nakon par dana on se javio telefonom i poslao mi 

faksom ovaj članak o auktorici naših križnih postaje. 

S. 

Marija 

Ušla je u zajednicu školskih sestara 

Julita Kac, rođena u Smartnu 

kraj Slovenj gradca, 20. XI. 1897. 

franjevaka u Mariboru, a onda prešla u Split 

i umrla 16. II. 1977. u Splitu. 

Bila je najstarije dijete u obitelji. Od 

kuće u samostan je doslovno pobjegla. Imala 

je pravi talenat za slikanje koji je usavršavala 

kod s. Rafaele Egger. Prešla je sasvim u 

Splitsku provinciju 1931, god. 

Svojim radovima (slikama, originalnim, 

prekopiranim i restauriranim) obogatila je 

svoju novu Provinciju i mnoge crkve. Bila 

je osobenjak kao i mnogi umjetnici. Gotovo 

na drastičan način opsluživala je siromaštvo: 

krojila je, šila, krpila sama svoju odjeću da 

se često nije znalo koja je osnovna tkanina 

i boja. Jela je posve malo. 

Imala je djetinju vjeru i pobožnost. 

Kad je govorila o božanskim stvarima, oči 

su joj dobivale neobičan sjaj. Posjedovala je 

veliku osjetljivost savjesti: na sv. pričest ne 

bi odlazila, ako ne bi tražila oproštenje od 

onih koje je eventualno ražalostila. 

Ujutro je bila prva u crkvi. Kad je jedno 

jutro nije bilo, našle su je sestre u dubokoj 

nesvijesti (srčani udar). Proživjela je još četiri 

dana s kratkim vraćanjem k svijesti. Jedan 

od tih je bio kad ju je svećenik pričestio, 

tada su joj potekle suze od ganuća. 

(S. Berhmana Rozarija Nazor, Lovretske sestre. 

Provincija Presvetoga Srca Isusova školskih sestara 

franjevaka, Kačić, Split 1986., str. 245.) 


44 


Bivši komunisti opet bi 

bacali svetinje 

Redovito čitam uvodne komentare u Glasu Koncila. Hvala vam na njima, na 

odgovornom, ozbiljnom, intelektualno poštenom pristupu kojim pratite društvena 

zbivanja u našoj domovini. Smiješno je kad čujemo iz komunizma naslijeđene 

ocjene medija o sukobu Mesić - Kaptol, Mesić -Crkva, to su njihove samoobmane. 

I Mesić i mediji moraju jednom shvatiti da ta Crkva nije ni Kaptol ni biskupi, ni 

Glas Koncila, nego ogromna većina hrvatskog naroda. 

Za mene, a uvjeren sam i za većinu, 

veleizdajnički se ponaša svaki lopov, 

svaki nečastan političar koji u ovim 

preteškim vremenima radi samo za svoj osobni 

interes. I od tolikih kandidata koji su se 

mogli naći pogođeni komentarom u GK-u, 

savjetnici g. Mesića uvjerili su njega da se 

misli baš na njega. Ima li išta normalnije 

nego uvijek željeti da predsjednik bude 

zdrav i fizički i psihički, da bude osoba koja 

će okupljati, a ne svađati ljude. Savjetnici 

su g. Mesića uvjerili da on iz toga treba 

zaključiti da on to nije. Dakle, što god da 

se tražilo da krasi predsjednika: da bude 

obrazovan, da bude pošten, da voli narod, 

da se žrtvuje za njega, da čuva ugled države, 

da bude lijep, duhovit, oni bi mu odmah 

protumačili kako se misli da on te kvalitete 

nema. Ta logika proizlazi iz komunističkih 

moždanih vijuga. Iz toga gnijezda izlijetali 

su udbini sinovi nekad i zatvarali i ubijali. 

Sad, hvala Bogu, imamo svoju državu, pa se 

to ne može dogoditi (barem tako mislim). 

G. Mesić je zbijao viceve s pokojnima, 

odmah nad njihovim grobom. I njegove 

ulizice to proglasiše duhovitošću. Još su 

stari Grci (Teofrast iz Erezosa) proglasili tu 

vrstu duhovitosti neotesanošću. I zaista, g. 

Mesić je stotine puta pobrkao duhovitost 

s neotesanošću. Iako g. Mesić hoće uvijek 

ostaviti dojam ležernosti, indiferentnosti, 

vidi se da ga smeta i sama sjenka onoga 

što nema veze s aplauzom, udvorničkim 

smijehom i podaničkim pljeskom. Ponašanje 

g. Mesića potvrđuje onu prastaru istinu: 

razlika između lešinara i ulizica je u tome 

što lešinari jedu mrtve, a ulizice žive ljude. 

G. Mesić, zahvaljujući ljudima kojima 

se okružio, stalno proglašava hrvatski narod 

fašističkim, genocidnim. To je činio svaki 

put kada je isticao daje tobože usamljen u 

borbi za vrijednosti antifašizma. Po nagovoru 


svojih savjetnika cijelo desetljeće tako svraća 

pozornost svijeta na Hrvatsku kao na jedinu 

zemlju u svijetu u kojoj je još fašizam živ, 

djelotvoran, opasan, u kojoj prijeti doći na 

vlast. To su stare priče iz komunističkog, 

velikosrpskog repertoara, koje imaju svoju 

zadaću. Mesićeva manipulacija Jasenovcem 

ima istu svrhu. 

G. Mesić s pravom ističe da trebamo 

osuditi zločin u Jasenovcu. I tu je za njega 

priča završena. Hrvatski narod ima kulturu 

ispovijedanja, i mislim da nema nikoga 

u Hrvatskoj tko zločin u tom logoru ne 

osuđuje. Ali koji zločin u Jasenovcu da osudimo, 

to nam g. Mesić nikad nije rekao. 

Onaj stvarni, od nekoliko desetaka tisuća 

ubijenih (koji je užasan), za koji je kriv 

jedan režim, ili onaj od 700 000, milijun 

ili milijun i pol, pa i dva milijuna ubijenih 

Srba u Jasenovcu, za koji se okrivljuje cijeli 

narod? Za koji zločin da se kajemo? U sve 

udžbenike, u studije, knjige, u sve leksikone 

i enciklopedije iz vremena komunizma, u 

inozemne enciklopedije, ušla je laž o 700 

000 i više od milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, 

tu je laž JNA ponavljala uoči agresije 

na Hrvatsku, ta je laž nažalost našla mjesta 

i u uskrsnoj poslanici patrijarha Pavla uoči 

agresije 1991., ta je laž bila glavna isprika 

za velikosrpsku agresiju i strašne zločine 

1991. - 1995., toj laži se i danas podižu 

spomenici, ta laž i danas truje odnose Hrvata 

i Srba. O toj laži g. Mesić nije nikad ništa, 

baš ništa, ama baš ništa rekao!!! A ta je laž 

jednak zločin nad žrtvama u Jasenovcu kao 

što je zločin stvarno njihovo ubojstvo, jer se 

njima svjesno uzgaja mržnja za nove žrtve. 

Tu laž je najviše uzgajao SUBNOR u komunističkom 

laboratoriju laži, da bi onda taj 


virus bio pušten 1991. Kada je onaj urlator 

pokraj g. Mesića prošle godine u Jasenovcu 

optuživao Katoličku Crkvu da je posljednji 

bastion fašizma i ustaštva, g. Mesić je to 

prokomentirao kako je to njegovo mišljenje 

i ima pravo na svoje mišljenje. 

Kao čovjek odgovoran za sudbinu države 

koja mu je na izborima povjerena, g. 

Mesić je morao znati koji razoran učinak 

ima mit (ne istina), laž o Jasenovcu. Ali on 

nikad nije pitao tvorce te laži zašto su lagali 

i još uvijek lažu. On, ponavljam, nikad nije 

rekao ništa, baš ništa, ama baš ništa o toj 

laži, a kamoli da joj se suprotstavio i da ju 

je osudio. On time tjera i opet cijeli hrvatski 

narod u ispovjedaonicu i udara mu pečat 

genocidnosti, baš onako kako su to radili 

komunisti u korist velikosrpske politike. A 

krajnji rezultat je i opet nastavljanje sukoba 

ugroženih Srba i genocidnih Hrvata, sukoba 

koji traje stoljeće i pol, zahvaljujući istoj 

politici koju i danas vode savjetnici g. Mesića. 

Tek kada je povrijeđena njegova taština, 

on, borac za slobodu javne riječi, sjetio 

se da je Hrvatska laička država, pa da bi 

trebalo izbaciti križeve iz javnih ustanova. 

Tek tad, ne prije! Nije te križeve nikakvim 

diktatima tamo država ni stavljala, pa ih 

neće ni izbacivati odatle. Kao što su nekad, 

1945. - 1990., njegovi savjetnici bacali i 

rušili križeve i bacali u rijeke u ime naučnog 

marksizma, tako bi sad isti cilj htjeli ostvariti 

laičkom državom. Zaboravljaju pritom 

da je ovo hrvatska država, da to više nije 

njihov komunistički pašaluk, s kojega oni 

šalju pokorna izvješća svojem sultanu, nego 

prije svega slobodna država ravnopravnih 

građana, pa da taj slobodni građanin neće 

dopustiti bivšim komunistima da i opet 


46 

bacaju njegove svetinje, sad u njegovoj slobodnoj 

državi, kao što su to činili 50 godina 

u svojoj komunističkoj državi. Neće ići!!! 

Neće ići tako više nikad! 

Ja se nadam da će ova nepromišljena 

inicijativa g. Mesića poslužiti za oslobođenje 

od unutarnje okovanosti i za buđenje hrvatske 

Tako su graknuli španjolski socijalisti, 

kada su prije 3 godine došli na 

vladu i počeli progoniti katolike, 

paliti samostane, zatirati redovnike. „Van 

s križem!” vikali su. „Van s njim iz škola, 

iz ustanova, iz radiona, iz dućana! Van s 

križem!” 

„Van s križem!” prihvatiše i... katolici. 

„Van s njim iz zakutaka, van s njim iz ormara, 

van s njim iz dućana, van s njim iz 

džepova! Mjesto u džepovima, nosimo ga 

vani na prsima, da ga svatko vidi. Mjesto 

u zakutku, stavimo ga vani na kuće naše. 

Mjesto u ormare, stavimo ga u stanove i 

radione naše, da ga svatko opazi. Mjesto 

da leži u dućanu, van s njim, stavljajmo 

ga na raskršća, po putevima, na brežuljke 

i gore naše. Katolici, van s križem!” 


Van s križem! 

Povijest se ponavlja 

većine koja mora konačno progledati, progovoriti 

i početi djelovati. Uvjeren sam da se to 

oslobođenje i buđenje mora dogoditi već 

na predsjedničkim izborima i da kandidati 

i sumišljenici g. Mesića neće proći. 

................. Mato Artuković, Slavonski Brod 

I da ste vidjeli uspjeh ovoga katoličkoga 

poziva. Svi Španjolski dućani nisu 

ih imali dosta na prodaju. Bio sam u to 

vrijeme u Španjolskoj i vidio sam tisuće i 

tisuće gospođa i gospojica, djece, mladića, 

muževa i staraca, kako otvoreno nose na 

prsima križić. Na svakomu koraku sam 

susretao seljake, seljanke, gimnazijalce, 

sveučilištarce, visoku gospodu, radnike 

gospojice iz najodličnijih krugova do služavka, 

kako su se ponosno držali, što se 

mogu pokazati sa svetim znakom spasa na 

prsima. Također stavljali su ga na stanove 

svoje, u sobe svoje, na raskršća i brežuljke. 

To su katolici! 

Dakle, čitatelji dragi, van s križem, ali 

u katoličkom smislu! 

........... A Hercegović Glasnik, 1934. str. 75 



Sjećanje na Blajburg 

Mjesec svibanj je najljepši mjesec u 

godini, pa je tako trebalo biti i te 

kobne 1945. godine. Cijeli svijet 

se radovao prestanku tog nesretnog rata samo 

su našu dragu domovinu Hrvatsku antifašisti 

zavili u crno da povijest ne pamti takvih 

zločina. Kao i uvijek, i naše drago Slivno 

dijeli sudbinu domovinske tragedije, što 

se najbolje vidi na spomeniku podignutim 

pored naše crkve. Pobiše, mučki, osloboditelji 

sve što se hrvatskim zvalo. 

Na popisu ubijenih poslije rata, nalaze 

se imena i moja dva strica za koje nisam ni 

znao do petog razreda. Koje li ironije. Kad 

smo trebali odavati počast našim mučki ubijenim 

žrtvama nas su iz škole tjerali nositi 

Titovu štafetu. Putem sam susreo jednog 

mog susjeda, Svevišnji mu platio za sve, te 

me on upita: Di se žuriš? Rekao sam mu da 

su nas poslali nositi štafetu i da moramo svi 

doći kraj škole. On će meni: Ti nosiš njegovu 

štafetu, a on ti je dva strica na Blajburgu ubio. 

Nisam išao nositi tu smijuriju nego sam išao 

kući pitati moje što se to uistinu dogodilo. 

Odgovor naravno nisam dobio jer je strah 

bio prevelik. Istinu sam saznao od jednog 

svećenika, nakon nekoliko godina, hvala 

mu i neka mu je laka hrvatska gruda. Od 

tada nisam više sudjelovao u tom cirkusu 

nošenja štafete. 

Moram napomeniti da moja baba nije 

smjela naglasiti za koga plaća sv. misu (iako 

se to odnosilo na dva viteza poginula na 

križnom putu) već bi rekla za sve naše mrtve. 

Hvala Svevišnjem da danas znam pravu 

istinu i najmanje što mogu učiniti za njih 

to je da mogu hodočastiti Blajburg i moliti 

se za njihove duše iako im za grobove još 

ne znamo. 

Da tragedija bude veća, ako veća može 

biti, neki iz samog državnog vrha ismijavaju 

našu tragediju i bol pa naše hodočašće na 

Blajburg proglašavaju ustaškim dernekom te 

kažu: Tko zna čijim se kostima klanjaju? Neka 

nam oni kažu gdje su grobovi naših dragih, 

bilo bi logično da su im očevi kazali. Primjera 

radi, meni je moj otac puno puta rekao: Sine, 

tu sam sijao pšenicu, tu djetelinu i sl. Zašto 

njima očevi nisu kazali gdje su posijali smrt, 

tragediju, nečovječnost, sramotu... 

A ono o derneku na Blajburgu, za razliku 

od njih mi poštujemo svačiju tragediju i 

patnju pa nikada nismo njihovu manifestaciju 

u Jasenovcu nazvali vašarem iako 

smo puno puta tamo bili izvrijeđani. Nas 

su drugačije odgajali. 

Kad dođemo u Slivno, najmanje što 

možemo napraviti za naše drage mučenike, 

zapalimo svijeću ispred spomenika i da 

nikada, ama baš nikada, ne zaboravimo na 

njih. Neka im Svevišnji bude blagi sudac, a 

kosti njihove, možda i u tuđoj zemlji jednog 

dana dođu tamo gdje i pripadaju. 

....................................... Ivan Anić Vladin 


48 

Oprosti 

mi Slivno 

Ispovjedit žurno moram 

grijeh što mi srce guši 

jer ostavih svoje Slivno 

a vjenčan sam s njim u duši. 

Na pokoru ja sam spreman 

spreman sam na žrtvu tešku 

spreman sam na sve i svašta 

za ispravit svoju grešku. 

Molit ću se Svetom Trojstvu 

da me primi u svoje krilo 

u žilama mi kola Slivno 

za njm kuca moje bilo. 

A kad jednog dana “pođem” 

k Majci Božjoj i njenom Sinu 

krunicu i stijeg hrvatski 

spremite mi za poputbinu. 

................................. Ivan Anić Vladin 


Župniku našeg 

Slivna fra Rafaelu 

Begiću 

Pošao si sa tromeđa rodnog 

gdje se kosom trava kosi 

obašao dosta svita 

zato tvoja bistra glava 

mnoge sijede vlasi nosi. 

Pročitao mnoge knjige 

zapamtio misli mudre 

jer knjige su ko i ljudi 

nekog glade, nekom sude. 

Od mladosti tvoje rane 

ti si pastir Božjeg stada 

a u našem dragom Slivnu 

ti si čovjek vjera nada. 

Svoju ljubav Crkvi dao 

Petrove si stijene dio 

gdje god dođeš mir darivaš 

tko bi svijetu ugodio. 

Križ što nosiš život cijeli 

nek ti dade puno zdravlja 

što ti mogu reći više 

pozdravljam te ovom pjesmom 

koju radi tebe pišem. 

Split, 20. travnja 2009. 

.................... Mirko Anić, pučki pjesnik 


Tokom starih oskudnih godina, kino 

se nije moglo ni zamisliti u nekom 

selu. Ipak se sjećam, dok sam bio 

jako mali, da sam u Slivnu gledao film 

o muci Isusovoj preko pokretnog kina u 

fratrovoj kući na katu, dok se ispod te 

prostorije nalazi konoba sa ulaznim vratima 

od južne strane. Ekran je bio na zapadnoj 

strani unutarnjeg zidu te velike prostorije. 

Ta kuća je prodana Ikanu Lozini poslije 

drugog svjetskog rata, koji je u njoj napravio 

svoj obiteljski stan. Dok sam tokom 

svog života ponekad taj događaj sa velikim 


Kino u Slivnu 

1929te godine 

zadovoljstvom pričao, neki to nisu vjerovali 

što nije ni čudo, jer se u to siromašno 

doba, po siromašnim mjestima tako nešto 

nije događalo. Mene je uvijek interesiralo: 

koliko sam tada imao godina? Znam da 

sam bio mali jer me je moja mater držala 

u naručju dok smo gledali taj film, ali 

nisam znao koliko sam tada imao godina. 

Dobro mi je ostalo u pamćenju kako su 

Isusa tukli i bičevali dok su ga vezana vodili 

i kako su ga tukli i gurali dok je križ 

nosio. Tada su neke žene koje su gledale 

taj film, na glas plačući protestirale, jer su 


50 

vjerojatno mislile da je taj koji je glumio 

Isusa, bio pravi Isus. Godine su prolazile, 

a ja se ponekad sjećao na naše selo u to 

doba, tako zanimljivog događaja. Kada bi se 

god sjetio tog iskustva, neka su mi pitanja 

u vezi tog u pamet dolazila, sve do Svetog 

Trojstva dvije tisuće i devete godine, kada 

vidim u listu Slivno gdje Milan Glibota pod 

naslovom Najstarije fotografije Slivna piše. 

Citiram: “Za ove tri fotografije koje smo 

pronašli pretpostavljamo da su najstarije 

fotografije koje su u Slivnu snimljene. Prve 

dvije snimio je 1929. fra Karlo Eterović 

pripremajući svoju knjigu Franjevačka provincija 

Presvetog Otkupitelja, koja je tiskana 

1929. u Šibeniku”. Međutim te fotografije 

snimljene u Slivnu nisu objavljene u knjizi 

zbog preopširnosti građe, ali su sačuvane 

u albumu sa ostalim fotografijama iz župe 

naše franjevačke provincije. Na fotografijama, 

koje prikazuju crkvu i župski stan je i 

tadašnji župnik Slivna fra Ante Radić koji je 

župnikovao u Slivnu od 1929-1931. Treću 

fotografiju snimio je fra Dominik Šulenta 

a nazvao ju je “Poslije prve kino predstave 

u Slivnu”. On je bio u razdoblju 1920- 

1930 gvardijan Franjevačkog samostana u 

Imotskom, pa je fotografija i snimljena u to 

vrijeme, i objavljena je u časopisu Obitelj 

1930. a ovaj časopis izdavalo je Hrvatsko 

književno društvo Sv. Jeronima. Fra Dominik 

je imao kino projektor (koji je radio 

uz pomoć motora tzv. Agregat) koji je po 

selima Imotske krajine prikazivao filmove. 

Na ove tri fotografije snimljen je veći broj 

osoba iz Slivna, ali je teško da je itko od 

njih živ, jer bi i djeca snimljena na ovim 

fotografijama danas imala više od devedeset 

godina. Fotografija je snimljena pred starom 


crkovnom kućom u kojoj je i prikazan prvi 

film u Slivnu”. Završen citat. Eto tako piše 

naš veliki suradnik lista Slivno. Za fotografiju 

koju Milan spominje da je snimljena 

pred starom crkovnom kućom, vjerojatno 

ju je izdvojio od drugih fotografija zato 

jer su na njoj najbrojniji Slivanjci koji su 

poslije gledanja spomenute kino predstave 

pred istom kućom snimljeni, a ja sam zahvaljujući 

tom pisanju doznao, da sam tada 

bio u petoj godini života, i tako se moje 

dugogodišnje sjećanje i potvrdilo gdje sam 

doznao i moju starost tokom gledanja tog 

filma. Bilo mi je na poseban način drago 

to saznanje, jer sam taj događaj trajno u 

pameti i srcu nosio. Čim sam taj članak 

pročitao u Slivnu, obavijestio sam našeg 

Slivanjskog župnika fra Rafaela Begića a 

zatim i Milana Glibotu. Bilo im je drago 

čuti, da se je javio svjedok tog za to vrijeme 

značajnog događaja, koji je hvala Bogu još 

živ. Milan mi je preporučio da ovo moje 

svjedočenje stavim u idući list Slivno, što 

sada i činim. Gledajući u osobe koji su 

na toj slici pred starom crkovnom kućom, 

pokušao sam da ugledam majku sa djetetom 

i da li ima više majki sa djetetom, te 

sam pretpostavio da se nalazi jedna majka 

sa djetetom u svojem naručju lijeve ruke. 

Ta žena sa djetetom, nalazi se na slici: u 

sredini slike ispod samog vrha baš ispred 

murve. Kada sam bio mali, znam da sam 

imao dosta svjetlu kosu, a kako je već navedeno; 

moja me majka gledajući taj film 

u naručju držala, pa mislim da je ta žena 

na slici ispred murve moja majka samnom 

u svom naručju. 

......................................... Danko Kustura. 



Darežljivi zemljak Miha 

Naš Mijo se radovao našem svakom 

susretu i nikada nije jaukao 

o teškom radu na ciglani, već bi 

zanosno pričao o svojima i svojoj Bosni i 

imao sam utisak, da on ovim jednostavnim 

jezikom miluje ši roku i plodnu dolinu uz 

rijeku s puno zanosa, nade, ljubavi i želja, 

odrastao u tom siromaštvu i oskudici, uz 

neizmjernu zahvalnost Bogu što mu je dao 

dar zdravog života i poklon ljubavi prema 

svakom čovjeku i svome ocu, bratu i sestri. 

O bolesti, njegi i smrti majke uvijek 

ga je jecaj prekidao, a o zadnjim mjesecima 

i danima teške bolesti njegova oca, 

znao bi dugo pričati i bio mi je zahvalan 

na strpljenju, a takvu žrtvu može učiniti 

samo dijete svojih roditelja, kao što je to 

bio Mijo, neumorni dobričina, odgojen u 

vjeri, koji bi često znao ponavljati 4. Božju 

zapovijed: Uvijek poštuj i ćaku i maju, da 

dugo živiš i da ti bude dobro na zemlji. Neki 

seljaci, koji su s njim radili na ciglani hvalili 

su ga, kao marljivog, skromnog i poštenog 

radnika dobrog srca, koji je uvijek bio voljan 

svima pomoći. 

Po Bijeloj nedjelji Mijo se je vratio od 

kuće i poklonio mi je jednu bocu šljivovice, 

a potom mi je pokazao uokvirenu sliku 

njegova oca i majke, jer je svakako želio biti 

Drugi dio! 

na Misi godišnjice smrti svoga oca, kojega 

je skoro godinu dana njegovao i tješio. 

Malo je zastao. Imao sam osjećaj, da 

ga nešto guši, ipak uz lagani jecaj nastavi 

Mijo: Znaš, oca njegovati, kao i mater to za 

me nije nikada bio teret, već zahvala Bogu 

što mi ih je dao i što su nas u vjeri odgojili, 

jer sve što radim i sve što dobra u sebi imam, 

prepoznajem kao dar njihove žrtve i ljubavi. 

E, je se moj otac napatio i nikada i u najgoroj 

muci on nije jaukao, a ti ne znaš, kako je biti 

bez zraka, pa smo morali mahati ručnikom, 

da bi malo dobio zraka. On se nikada nije 

osjetio osamljenim, jer je uz njega uvijek bio 

netko od nas. Često bi znao zvati mater: “O 

Jele moja, dođi ti po me, da se ne mučim!” 

Mi smo mu htjeli kupiti flašu kiseonika, ali 

nam nisu htjeli prodati, jer da je to opasno, 

a jednom su prvoborcu u selu dali odmah, pa 

smo mi često oca nosili k njemu na udisaje, da 

ga malo grčevi puste, a zato smo mu uvijek 

morali platiti iljadu dinara. E, šta ćeš, kada 

je insan sirotinja, pošten i katolik. 

Kada bi ocu bilo malo lakše mi bi mu 

govorili: “Ma nemoj se ti bolan žuriti umriti. 

Ti nama nisi na teret i neka te još s nama!” 

Svaki put bi rekao: “Imate vi pravo, ali 

i vama nije lako sa mnom!” 

Mijo je iznenada prestao pričati i kroz 

prozor je zamišljeno gledao u daljinu, kao 


52 

da je na kratko u svome selu i osjetio sam, 

da ga nešto duševno muči. Promatrao sam 

kolutanje njegovih zelenih očiju, pokrete 

snažnih ruku, tvrdu glavu kovrčaste kose. 

Imao sam osjećaj, da mu je pred očima 

njegov stari kraj ostao sinonim nečega ne 

sakrivenoga, za kojim on pati i da se sve u 

njegovoj životnoj putanji odvija po Božjim 

zakonitostima i da je njegova životna filozofija 

i cijela sudbina u Njegovim rukama. I 

ovaj san mu se ostvario, kada se odmakao od 

prašnjavog rudnika i u tuđini stao na svoje 

noge s nadom da će ovdje s vremenom iz 

njegovih misli i snova nestati životne drame, 

poslije rane mu smrti oca i matere, ali će 

ostati lijepe uspomene na oskudice, koje 

su bile obilje mnogih ljudskih vrijednosti 

u krilu Božje prirode, a on Mijo želi i dalje 

ostati pošten, skroman, radišan i solidaran 

sa nemoćnima, iako bi često znao biti zbog 

tih vrlina predmetom društvenog podsmijeha. 

Iznenada, kao da se probudio iz kome 

rumenih obraza i pomalo uzbuđen, kao da 

od mene traži razumijevanje za svoju priču: 

Ne znam, kako ćeš ti to razumit, ali eto i 

to se dogodilo, kada sam jednom uvrijedio 

priko mise župnika. Nisam htio, ali morao 

sam, jer me je napo pred cijelim narodom u 

propovijedi! 

Bio sam znatiželjan i pustio sam ga da 

priča, jer sam i sam u tim krajevima glasno 

razmišljanje pojedinaca u crkvi doživio: 

Znaš, župnik je najprije pročitao Evanđelje 

po Marku, kako je Isus nahranio preko pet 

iljada naroda sa pet kruha i tri ribe. To ti 

znaš bolje od mene. I mogu ti reći, da je on 

oštar predikaš i svaka mu je na mjestu, ali 

ovaj put je pritra u svojoj propovjedi, i počne 

ti on ovako, ko da ga sada vidim pred sobom: 


“Braćo i sestre, jeste li dobro čuli ovo sveto 

Evanđelje po Marku i kako je Sin Božji okupio 

oko sebe preko pet hiljada svita željnog čuti 

riječ Božju i pošto je već prošlo podne vidio 

je Isus, da se raja vrpolji, jer je ogladnila, 

pa on upita Petra i Andriju, da li imaju 

nešto hrane, da bi se narodu podijelilo. Petar 

mu odgovori, jer je i on također bio gladan: 

“Gospodine, imamo ti mi samo tri velike ribe 

i pet okrugla kruha i to je taman nekako za 

nas, a oni neka se snađu!” Isus se namrgodi i 

ošini ga svojim pogledom: “Oooo Petre, Petre 

i ti misliš samo za svoje dupe, a raja neka 

se snađe. Donesi ti meni ribe i kruh, te ih 

blagoslovi i dade nahraniti cijeli puk, tako 

da je i za sutra ostalo dosta.” 

Župnik malo zastane i mi smo mislili, 

da je propovijed gotova, kad li ti on počne još 

žešće i glasnije, da se nitko nije usudio niti 

zakašljucati: “Eto vidite, što učini sebičnost 

i škrtost u čovjeku! Ima između nas također 

Petrova i Andrija, koji misle samo na sebe, 

a za našu staru crkvu, koju treba popraviti 

nema niti jedne Dojč-marke. I naš Mijo, a 

mi znamo, da je on veliki dobričina, koji je 

došao prvi put kući, od kako je otišao i kako 

čujem, tamo postao bogat, pa eto i on zaboravi 

svoju staru crkvu?” 

Skočio sam, ko da me je munja ošinila i 

upadnem ti župniku u riječ i sada znam, da 

sam pogriješio: “E oče, nije lijepo od tebe, da 

lažeš ovdje pred svitom i ti znaš, da sam ja 

uvijek bio prvi dobre ruke, a čudi me, da ti tvoj 

ćato nije reko koliko je Mijo dao Dojčmaraka 

za crkvu! “Župnik se okrene remeti i ovaj mu 

potvrdi, da sam ja dao hiljadu Dojčmaraka, 

a on ti se meni izvini i ja njemu, a na to se 

uplete i moj rodijak Stijepo: “E oče, oče, pa 

ti znaš, da bi Mijo za sirotinju i crkvu dao 


i zadnju košulju, a kamoli ne bi dao posrane 

Dojčmarke, a ti bi mora znat, da je on i 

nekrstu Sejdi spasio život, kada se je budala 

ozlijedio kosom i opasno krvario, pa ga je on 

dvista metara nosio u ambulantu na leđima, 

inače bi Sejdo otegao papke, a njegovi rodijaci 

su se Miji smijali. Zato to nije lijepo od tebe, 

a reću ti ovo što još niko ne zna, a Mijo mi 

je reko, da će on nabaviti svirajku-armonij 

za našu crkvu, kao što to ima svaka crkva u 

Njemačkoj, eto tako je to!” 

Poslije Mise župnik mi je prišao i pred 

svima mi pružio ruku i odmah mi je bilo u 

duši lakše.” 


U jesen 1977 god. napustio sam Landshut 

i od tada živim u Murnau, a Mijo 

me češće zvao i ponekad posjetio i u nekim 

stvarima bio sam mu od velike koristi. 

Nažalost u proljeće 1983 god. jedna 

službenica sa ciglane, pošto se nije dugo 

javljao, priopćila mi je, da je Mijo poginio 

u autu putujući kući ni kriv ni dužan ne 

daleko od svoje kuće! 

Uvijek se sjećam njegovih riječi: Ne zaboravi 

nikada invalida, bolesnika i siromaha, 

pa će te Bog blagosloviti! 

.......................................Dr. Ante Glibotić 


54 


Iz kronike našega 

dida Ivana 

Did Ivan nam je često pričao, da 

se je brzo snašao u Potravlju, jer 

je u selu bilo puno djece, pa se 

je s njima svakodnevno igrao. Ujcu fra 

Pavlu bilo je drago, da je igrajući se lakše 

zaboravio odlazak babe kući i prestao 

spominjati brata Jozu u Slivnu, a veselilo 

ga je, da i dalje marljivo uči latinsko služenje 

sv. Mise. 

I did Ivan u svojoj kro nici dalje piše: 

Već po Velikoj Gospi služio sam sv. Misu. 

Jedne večeri u jesen, kad smo sa komšijom 

čepušali kukuruz naučio sam pivat Gloriju 

i u jutro na Misi sam pivao ju sa Jakovom 

Pezom i njegovim unukom Ivanom Antinim. 

Počeo sam učit čitat i pisat. Iz početka slabo 

sam učio, jer svi drugovi oko župske kuće nisu 

učili, a ja sam čeznuo za igrom. Kašnje po 

dolasku u Potravlje za dvi godine i to 1885 

god. pjevao sam prvu pištulu (čitanje prije 

Evanđelja; na 11 nedilju po Duhovima, a 

poslije sam je pjevao svake nedilje. Kada bi 

učio više vrimena puno bi oslabio i onda 

nije bilo puno hrane, a iste godine umre mi 

rođak fra Stanko i za njim rođak fra Mirko. 

Po svitovanju strica fra Ivana odustanu me 

Drugi dio! 

slat u sjemenište za gimnaziju. Tako sam 

kašnje malo učio i samo bi čita koji librić, a 

volio sam čitat sve iz starine, i štogod pomaga 

momku u jari, a koji je bio Martin rečeni 

Vrebac iz sela dojnjeg Bitelića. 

Svake godine za Božić bi dolazio fra 

Ivan Tonković za reć Mise u Maljkovu i on 

bi tu proveo do Tri kralja. Priko praznika 

su dolazili profesori fra Joze Malić, fra Ivan 

Marković i civili Tripalo Piero i Frane Stuparić. 

Od seljana najviše bi bio na užini 

Mate Cvitković-Biće, koji je ima punu škrinju 

dukata i starih knjiga pisate bosančicom, a 

i još neki seljani i crkovinari. U večer bi 

bilo silo u župskoj kući i tu su bile lipe igre 

sa puno smija: tičice, ježa, pleske i vatanje 

bačene ja buke zubima. Ujac fra Pave je bio 

vrlo poštivan u selu i okolini. Dobro se sjećam, 

kad je ujac čita novine pred svima i kaziva 

nam, da je dan Talijanac istraživa, da će on 

učinit brzojav brez žice i ujac u to nije virova, 

a svi ostali su bili mjenja (mišljenja) da je to 

laž i ne moguće. 

Vidimo sada što je znanost i tehika u 

ovih 100 godina učinila. Did Ivan bio je 

zahvalan ujcu fra Pavlu, što ga je naučio 


pisat i čitat i što mu je omogućio, da kod 

jednog dobrog klesara nauči klesati i kako 

se zida kućerak i kuća. On je to poslije u 

Slivnu prinio mnogim generacijama, kako 

se piše, čita, kleše i grade kuće. 

On bi znao često ponavljati, da je tih 

osam godine provedenih u Potravrlju bio dar 

Božje providnosti u dobroti ujca fra Pave! 

Rado nam je pričao o svojim lipim 

uspomenama iz Potravlja i već 1889. godine 

se je pričalo, da ujac fra Pave nakon 18 

godina župnikovanja u ovom bogatom selu 

odlazi. Na ljetnom kapitulu 1890. godine 

ujac je pre mješten za gvardijana i župnika 

u Imotski, a u proljeće 1891. godine i on 

sa ujcem nakon osam godina sa lijepim 

uspomenama i tugom se je op rostio od 

svojih prijatelja i dragog mu sinjskog sela 

Potravlja. 

U kronici on piše: Sve se je natovarilo 

na kola i pošli te prinoćili u Hrvacama. Iz 

Hrvačca pošli rano kroz Sinj. Prošli bez 

ustavljanja, a uTrilju su nudili vole da istegnu 

kola uz Bračku stranu, ali isti kolar je 

odbio to, jer njegovi konji mogu istegnuti, 

a tako je i bilo, iako je bilo zaustavljanja, 

ipak su konji kola istegli. Sa mrakom smo 

došli u Lovreć u Ante Frankića i tu prinoćili, 

a ujutro rano smo nastavili pu tovanje i 

došli prid podne u Imotski više crkve. Svit je 

odma pita čija je to roba i kolar im je reka. 

Tu je bio i stric mi Duje i kad je dozna, da 

sam ja tu me je izljubio i s nami doša prid 

manastir, a onda izišao i stric mi fra Ivan i 

on me je poljubio i pitao, da li sam umo ran 

i poveo me u samostan. U to dođe mi rođak 

Jakov strica mi Marka, koji je tada pohađao 

osnovnu školu, a od mene je bio mlađi dvije 

godi ne i odmah sam bio veseo i u istoj smo 


sobi spavali. Ujutro je kolar odlazio nazad u 

Potravlje. Tu sam bio žalostan i plakao sam, 

jer je Jakov otišao u školu, a ja ostao sam 

bez da sam ikoga poznavao, ali pridpodne 

Jakov dođe iz škole i odma sam se razveselio, 

a potle nije bilo plača. Drugi dan je došao 

ujac mi fra Pava Marinić i odma preuzeo 

up ravu župe i gvardijana od strica mi fra 

Ivana, a ja sam sa Jakovom i drugom djecom 

već počeo igrat na buće i tako je vrime 

prolazilo. Prvog lita počela se ziđat ograda 

sa novcem moga ujca fra Pave i fra Vice 

Vrdoljaka, koji je bio za više godina župnik 

u Podbablju. On je nadglednik, a Peknik 

je bio izvođač gradnje. Ja sam donosio prah 

(barut) i trapnje nosio kovaču Juri Duki, 

a iza ručka budio radnike na rađu. Svako 

jutro sam služio sv. Mise i onda sprema 

refektorij (blagovaonicu), a sakristan je bio 

Ivan Vodanović iz Runovića, koji je učio 

gimnaziju u Sinju, ali zbog bolesti je bio 

otpušten od koje je i podlegao 1893. godine. 

Sluga kuhar je bio Ante Mršić iz Glavine, a 

u štali je radio i opremao konje Panto Vujčić, 

bio je gobast. Ja sam svugdje pomaga rado. 

Pošao sam učit za postolara 1892. godine 

u Joze Težulata i njegova bra ta Ante i još 

nekoliko majstora i šegrta. Ja sam brzo učio 

i već druge godine sam na mašini šivao, tako 

da me je gospodar puno hvalio ujcu, a treću 

godinu sam počeo praviti nove postole, ali 

pošto sam u samostanu puno radio i bio sam 

sakrištan, pa sam morao ostaviti zanat što 

je bi lo žao gospodaru Jozi i bratu mu Anti 

i svim drugovima. 

Nastavak slijedi u slijedećem broju! 

.......................................Dr. Ante Glibotić 


56 


Gangafest 22. 08. 2009. 

Vodio Ivica Paškić; pomagao mu Danijel Marinović. 

Organizirao Zorkan Vuletić sa svojima veoma dobro. 

Svijeta bilo neobično puno. Za nastup 

se prijavilo mnogo grupa. Od grupa 

navodima neke: 

1. Jerko Bakula, guslar iz Posušja 

2. Tolići iz Vinjana koji su prvaci u balotanju 

u Dalmaciji, nastupili gangom. 

3. Ženska ganga iz Ljubuškog 

4. Šućuri, muškarci ganga 

5. Obitelj Guć: muž, žena i sin. Ganga 

6. Marinko Grubišić, guslar iz Posuškog 

Graca 

7. Dolina mira Slivanjke, ganga 

8. Dagubha, Sinjani, rera, veoma dobra 

9. Imotske mlade ruže, curice iz Imotskog, 

ganga 

10. Ante Mucić iz Zagvozda, guslar. 

11. Tomislav Kovač Strukić, guslar iz Posušja, 

vjerojatno najbolji 

12. Milan Begić iz Graca, diple. 


Naša svečanost Gange ove godine imala 

je svoju posebnu uvertiru. Na nekim mjestima 

po Slivnu našli su se nalijepljeni listići 

kojima načelnik općine poziva da se jave 


zainteresirani organizatori svečanosti gange 

u Slivnu. Čudili smo se da nema nitko iz 

Slivna da bi organizirao svečanost gange. 

Nije nam bilo pravo kad smo čuli da će 


58 

gangu organizirati gospodin Zorkan Vuletić 

iz Žlibine. Neki su smatrali da trebamo 

protestirati protiv te odluke. 

Na samoj svečanosti gange osjećaji svih 

su se promijenili. Gospodin Vuletić je dobro 

organizirao svečanost. Doveo je svoju grupu 

mladih momaka i cura, koji su brižno radili 

na zadovoljstvo svih. Nije trebalo dugo čekati 

za pića ili jelo. Janjetina je bila veoma 

ukusna i pravo ispečena. Svijeta je bilo puno 

iznad svakog očekivanja. Svim grupama za 

gangu, reru, gusle i diple nije se moglo ni 

zadovoljiti. Voditelj Ivica Prgomet Paškić bio 

je u štimungu, a živa glazba iz Imotskog isto 

tako. Posebno je bilo simpatično vidjeti malu 

djecu za koje je gospodin Vuletić pripremio 

čevapčiće mjesto janjetine. 

Ovdje bih kao usput spomenuo jednu 

stvar. U zagrebačkom Vjesniku od 5. listopada 

2009. čitam jedan članak s naslovom Borba za 


Unescovu listu. Naime, par dana prije stigla je 

iz Abu Dhabija vijest daje Međuvladin odbor 

Unescua na svoju listu stavio sedam hrvatskih 

nematerijalnih kulturnih dobara kao zaštitu 

svjetske nematerijalne kulturne baštine. Ta 

su kulturna dobra: čipkarstvo u Hrvatskoj, 

dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog 

primorja, dubrovačka fešta sv. Vlahe, hvarska 

procesija Za križem, pokladni ophod istarskih 

zvončara, godišnji proljetni ophod kraljice ili 

ljelje iz Gorjana te izrada drvenih tradicijskih 

dječjih igračaka u Hrvatskom zagorju. Time je 

Hrvatska postala prva zemlja u Europi s tolikim 

brojem zaštićenih nematerijalnih kulturnih 

dobara, a četvrta u svijetu iza Japana, Kine i 

Koreje. To je velika čast za cijelu Hrvatsku. 

O tom je pisala Vesna Kusin. 

Ja se pitam, ne bili na Unescov popis 

mogla doći i ganga?! Jer, gdje je na svijetu 

ima osim kod nas? 



Europski dan seoske žene 

Dana 15. listopada 2009. god. izaslanstvo 

županijskog povjerenstva 

za ravnopravnost spolova, u povodu 

Europskog dana seoske žene, posjetilo 

je naše Slivno. Bili su gosti naše udruge 

žena Slivanjka, osnovane prošle godine. U 

povjerenstvu su bili predsjednica Ivanka 

Luetić-Boban, Veljan Radojković, dr. Ante 

Nosić i g-đa Ela Nosić. Dakako sve to uz 

pratnju izvjestitelja HRT-a, Radio Splita i 

Slobodne Dalmacije. 

Naši gosti su pokazali veliko razumijevanje 

za sve probleme našeg sela i obećali da 

će nastojati pomoći koliko to bude moguće. 

U putovanju do našeg mjesta, osobno su se 

uvjerili u loše stanje ceste Golo brdo- Krstatice. 

Razgovarali su sa članicama o radu i 

planovima udruge, sa zanimanjem su saslušali 

sve prijedloge. 

Predsjednica naše udruge Ivanka-Branka 

Barić, informirala je o radu udruge. Udruga 

je osnovana da bi se žene družile, uzajamno 


60 

pomagale, pomagale starijim i nemoćnima 

u Slivnu. Organizirale su izlete na Plitvička 

Jezera, hodočašće u Međugorje, na Ganga 

feštu, prodavale su svoje kolače i s time 

priskrbile nešto novca za udrugu. Za Mrtvi 

dan prodavat će cvijeće, te urediti župnu 

crkvu. Do sada se učlanilo 116 žena, ali 

se nadamo da će taj broj biti puno veći. 

Naša udruga je uredno registrirana ali nema 

nikakvih novčanih sredstava osim članarine, 

koja iznosi 100 kuna godišnje. Iako imamo 

jako puno planova i ideja za budući rad 

udruge, sve to neće biti moguće ostvariti 

bez pomoći županije i općine. 

Smatramo da udruga žena uz svoj rad 

mora biti uključena u sve segmente života 

i rada našega sela i općine. Naša lokalna 

uprava se do sada nije potrudila da ispuni 


niti jedno obećanje, a bilo ih je jako puno 

za lokalnih izbora. Ne može se sve pravdati 

krizom i recesijom, jer očito je da ta kriza za 

naše Slivno traje već jako dugo. Naša udruga 

će na sve načine vršiti pretiskana Županijsku 

upravu jer je naša općina Runovići, očito 

zaboravila da postoji i lokalna jedinica Slivno. 

Mi se ipak nadamo da će općina aktivno 

sudjelovati u rješavanju asfaltiranja zaseoka 

i prometnice Slivno - Sebišina, jer za to su 

izabrani i za to ih plaća naša hrvatska država. 

Županijsko povjerenstvo je upoznato 

sa svim navedenim problemima i obećali 

su da će pomoći koliko to bude u njihovoj 

nadležnosti. Na kraju svoga posjeta, zahvalili 

su se na lijepom dočeku i obećali da će nas 

opet posjetiti. 

...............................Udruga žena Slivanjka 

Izlet udruge “Slivanjka” 

na Plitvička jezera 

Srijeda- 05. kolovoza 2009 god. Dan 

domovinske zahvalnosti, polazak iz Slivna 

centar, uz ugodno dobro jutro, neizostavna 

molitva za sretan put i za domovinu 

Hrvatsku. Pridruživanjem žena u Šestanovcu 

i Dugopolju, nastavljamo ugodnu vožnju 

sa savjesnim vozačem Zdenkom i vodičem 

ugodnog glasa Brankom iz agencije Perla 

-Tours. Uz slatko osvježenje iz malih čašica, 

veselo dolazimo na odmorište Krka iznad 

Skradina. Prekrasan pogled i ugodan boravak 

na najljepšem odmorištu Dalmatine, kratko 

zadržavanje, fotografiranje i slučajni susreti 

Slivanjaca iz Amerike i Australije (svijet je 

mali). 

— Uz nastavak vožnje, od našeg simpatičnog 

vodiča doznajemo povijest auto- puta, 

ljepote rijeke Krke i okolice, čarobni susret 

slatke vode sa Jadranskim morem, a onda 

što drugo nego Slivanjska ganga kroz Ravne 

Kotare, Maslenički Most (sreća nema bure) 

pa smo prije kroz srce Velebita - tunel Sveti 


Rok. Tu ostavljamo sunčanu Dalmaciju, a na 

izlazu iz tunela dočeka nas oblačna i kišovita 

Lika. Uskoro skrećemo sa auto- puta prema 


Al’ smo skladne!!! 

Korenici, prelazimo Krbavsko polje gdje 

je značajno obilježena povijest Hrvata od 

turskog doba (1493 god.) do Domovinskog 

Ma neka smo i mi ovdje došli!!! 


62 

rata. Vrijeme nas prati prohladno i tmurno, 

ali to nije spriječilo vesele Slivanjke da se 

nadmeću s gangom. Malo slivanjske, malo 

žlibinjske, a onda i moderne, a pošto se bliži 

Ganga - Fest u Slivnu, ovo je malo proba, 

možda koja grupa i uspije. 

Nakon ukusnog ručka u restoranu 

Macola, nastavljamo do krajnjeg odredišta 

Hrvatski biser Plitvička jezera. 

Tmurno i kišovito vrijeme nije nas omelo 

da nam bude ugodna vožnja vlakićem po 

Nacionalnom parku, sa ogrnutim plavim 

kabanicama, a bili smo po tome i prepoznatljivi 

među mnogobrojnim posjetiteljima 

turistima. Ubrzo se i Bog smilovao, pa je 

kiša prestala a mi smo lagano i ugodno šetali 

po vrludavim stazama brojnih jezeraca, i 

divili se brojnim slapovima. Slijedi vožnja 

brodom, fotografiranje ispod najvećeg slapa, 


prelazimo zadnje metre do autobusa pomalo 

umorni ali zadovoljni. 

Na samom polasku zaustavljamo se kod 

spomenika prvog poginulog redarstvenika 

Josipa Jovića. Tu smo se pomolili za njega i sve 

poginule u Domovinskom ratu. 

Konačan polazak uz molitvu krunice... 

za zahvalnost dragom Bogu za sve što 

smo lijepo prošli, za sretan povratak kući. 

Uz ugodno čavrljanje i pjesmu, dogovor 

za slijedeći izlet. Ostavljamo u: Dugopolju 

Slivanjke iz Splita, u Šestanovcu Slivanjke iz 

Makarske, a žene ustoličene na svom kominu, 

dolazimo do krajnjeg odredišta- SLIVNO- 

Do drugog puta i nadamo se većeg 

broja članica i štovatelja udruge - SVAKO 

DOBRO - 

...............................Udruga žena Slivanjka 

Ispred spomenika Josipu Joviću.... 


Lijepo je u dalekom New Yorku, ali Slivno 

je Slivno. Moj dome, mirni dome... 


Svugdje pođi 

ali doma dođi 

Zimi u ravnu Slavoniju- Osijek. a ljeti u 

mir i spokoj Slivna 

Kada se u ljeto sastanu vrijedne Slivanjke iz Amerike: Silvija Marušić, Slavka Lozina, 

Mira Lozina, Lovorka Radalj, Mara Lozina i Ivka Vrdoljak iz Pariza,.onda za društvo iz 

Udruge Žena (njih oko 40) nije problem da se počasti sa večerom i ugodnim druženjem u 

Slivnu. A obećanje za slijedeću godinu su na potezu Slivanjke iz Francuske. 

Živi i zdravi bili pa vidili. Uz zahvalnost i želje za puno zdravlja do idućeg susreta. 

Udruga Slivanjka 


64 


Hodočašće u Međugorje 

Naša udruga žena Slivanjka organizirala 

je hodočašće u Međugorje i 

ujedno izlet u Hercegovinu. Bilo je 

to desetog listopada 2009. Nas 44 pošli smo 

iz Slivna u 9,00 sati autobusom. Autobus je 

bio turističke agencije Perla Tours Imotski, 

vozio je Zdenko, a tumač je bila Monika, 

profesorica njemačkog i engleskog jezika. 

Naš župnik fra Rafael Begić na početku 

pozdravio sve, pomolili smo i otpjevali 

pjesmu. Na putu smo molili krunicu, a 

tumačiteljica Monika nam je govorila o 

Međugorju i ukazanjima. U Međugorje smo 

stigli oko 10,30 sati te autobusom produžili 

u Podbrdo. Tu nas je autobus čekao dok smo 

obišli postaje sv. krunice na brdu ukazanja. 

Hodanje po Brdu ukazanja je bilo veoma 

neugodno radi oštrog kamenja po putu i 

strmine. Vratili smo se na sv. Misu u 13,00 

sati. Crkva je bila prepuna svijeta, a župnik 

fra Petar Vlašić je pozdravio nas iz Slivna i 

hodočasnike iz Unešića i Nevesta. Poslije sv. 

Mise žurili smo u etno selo Herceg na objed. 

Tu smo ručali i obilazili selo, koje izaziva 

divljenje izgledom kućica, jezera i životinja 

u njemu. Iza toga odlazimo u Mostar preko 

Kruševa. Monika nam govori o Mostaru i 

Starom mostu. U Mostaru smo se parkirali 


do franjevačke crkve sv. Petra i Pavla, obišli 

crkvu, divili se zvoniku visoku 107 m, najvišem 

u hrvatskim krajevima. Obišli smo 

Stari most, koji je bio srušen u ratu ali je 

rekonstruiran kao i prije rušenja. Vraćamo 


se iz Mostara preko Širokog Brijega i Gruda 

u dolazimo u Slivno u 20,00 sati. Svi smo 

sretni i zadovoljni našim putovanjem. 

................................................Ivan Talaja 


66 

Džin 

Moj pas se zove Džin. 

I on nije lin. 

Moj tata kaže da mu je on 

ko vlastiti sin. 

On je dio obitelji naše. 

I čuva divne 

naše Prgomete i Glavaše. 

Jer, čak i vuk 

njega se boji; 

i kad ga vidi 

jedva na nogama stoji. 

Rat 

Rat je zao 

i mnoge je ljude rasplakao. 

Zato od riječi rat 

napravimo riječ brat. 

I da ne čujemo muku i jad 

jer svijet zahtjeva 

zajednički rad. 


Dječji kutak 

Majka 

Majka je sve blago ovoga svita 

ma zvala se ona Ivana ili Rita. 

Ma kako se majka zvala 

dijete i majka su 

snaga žarka. 

To nije nikakva varka 

to je istina prava 

jer ni snaga lava 

ne može rastaviti 

srca takva. 

Tata (ćaća) 

Moj tata je bio 

heroj za vrijeme rata. 

On je heroj pravi. 

I drugi mu nisu ravni. 

I od mene poštena 

čovjeka napraviti kani 

zato da bi me poštivali 

negdje vani. 

Jeroslav Glavaš u desetoj godini. 



Pokušajmo se nasmijati 

U 

bolnici u jednoj sobi leži jedan 

musliman i jedan katolik. Musliman 

priča katoliku: Putovao sam 

na hodočašće u Meku. Putovali smo vlakom 

kroz Tursku. Vlak jureći odskače od tračnica 

po metar u zrak ali uvijek točno pada na 

tračnicu tako da nikad nismo bili u nekoj 

opasnosti. Katolik priča muslimanu: Ja išao 

na hodočašće u Rim. Popeo sam se na kupolu 

crkve sv. Petra. Toliko je ta crkva visoka, 

da, kad baciš s kupole čekić na zemlju, dok 

čekić padne na zemlju držalica već sagnjije. 

Prijatelj musliman primjeti: Ne bi da ga 

Alah baci s neba. 

*** 

Zmijavčani su pričali o p. Miji Šariću, 

koji je bio španjolski borac u građanskom 

ratu u Španjolskoj. Priča Mijo: Vodi se bitka 

između nas i frankovaca na jednom brdu. 

Tuku oni, tučemo mi. Ja trčim uz brdo, a 

najedanput ispred mene se kotrlja glava našeg 

zapovjednika i viče meni: Mijo, preuzmi 

komandu. 

Drugi put priča Mijo: Putovao ja brodom 

iz Španjolske u Ameriku. Plovimo preko 

Atlanskog oceana. Na sred oceana meni padne 

prsten s ruke u more. Molim ja kapetana da 

stane, da izvadim svoj prsten. Kapetan će 

mi: Ma, nemoj sad, Mijo. Kad se budemo 

vraćali, imat ćemo više vremena. Ja smotam 

papirić i bacim na ocean da zabilježim mjesto. 

Nakon pola godine vraćamo se mi nazad iz 

Amerike. Dođemo točno do onog papirića, ja 

skočim u more i izvadim svoj prsten. Evo mi 

ga i sad na ruci. 

Danas ( 21. 09. 09.) pijem kavu kod 

Mira Šimunovića. Bilo je tu još pet-šest 

ljudi. Miro priča kako su naši stari Slivanjci 

znali, uz kavu ili piće, natjecati se tko će 

bolje lagat. Tko bolje laže, ima razvijeniju 

fantaziju za izmišljanje. Među najbolje 

ubrajao se njegov p. ćaća Dankas i p. Čovo 

Kovačević. 

Dankas je pričao: Na Piavi se vodila 

strašna bitka. Granata našem zapovjedniku 

odbila glavu. Iko Lozina bio u sanitetu te zašije 

glavu i zapovjednik opet preuzme komandu. 

Gledamo mi zapovjednika, ide naprijed, a 

glava mu gleda nazad. Vičemo mi na Iku, 

kako si naopako prišio glavu! Iko mu opet 

odreže glavu i zašije ju naoposu. Zapovijednik 

mu je i danas zato zahvalan. 

Čovo priča: Guda mi se trebala okotiti. 

Dođem ja ujutro u svinjak da je pogledam a 

gude nigdje. Kad šta?! U tikvi misirači guda 

i dvanaestero praščića. 

Drugi put se skupilo puno društva orna 

za laganje. Lagalo se i smijalo se. Prozivaju 

Čovu da i on štogod slaže da se društvo 

nasmije. Ne zna Čovo što će, sve su njegove 

priče već ispričali drugi. Danakas ga 

savjetuje: Reci daje ovo sve što su ovi pričali 

živa živcata istina. Nakašlja se Čovo pa će: 


68 

Ljudi moji, ovo što su ovi pričali sve vam 

živa živcata istina. I opet Čovo proglašen 

za najboljeg fantastu u laganju. 

*** 

Jedna dama dovela fratru psa i zamolila 

ga da joj ga krsti. 

Bog s tobom – kaže fratar – odkad si 

čula da se ćuko krštava. 

Bog s tobom, fratre, neću ja nekršteno 

živinče vodati sa sobom. 

Ni govora, ženo Božja – odrešito će fratar. 

Daj, fratre, krsti mi ćuku, dobit ćeš deset 

tisuća eura od mene. 

Ma nosi se ti i tvojih deset tisuća eura 

– ljutito će fratar. 

Ma dat ću ti dvadeset tisuća eura, navaljuje 

dama. 

Ne navodi me na zlo – opet će fratar. 

Dat ću ti trideset tisuća eura – ponosno 

će dama. 

Ali prid crkvom, popusti fratar. Pristane 

i dama. I pred crkvom krsti fratar 

psa i dobije trideset tisuća eura. No fratru 

savjest nije bila mirna. Za novac krstio psa! 

I ode on k biskupu da mu prizna i da se 

ispovijedi kod njega. 

Oče biskupe, ja sam jednoj ženi krstio 

psa – prizna fratar. 

Kako si mogao krstit životinju – razdera 

se biskup. 

Ma ja sam odbijao ali ona mi, oče biskupe, 

dala za to trideset tisuća eura. 

A kad će biti krizma – smireno će biskup. 

*** 

Došao fratar na ispovijed kod isusovca. 

Isusovac ga lijepo ispovjedio i na koncu mu 

daje pokoru: Za pokoru izmolit ćeš krunicu 


od pet otajstava, a iza svakog otajstva izmolit 

ćeš litanije svih svetih. 

Digne se fratar ispred isusovca ljut što 

mu je zada toliko pokore. Došao kući i izmolio 

pokoru više u ljutnji nego u pobožnosti. 

Nakon nekog vremena evo isusovca 

fratru na ispovijed. Fratar ga uljudno ispovjedi, 

a na koncu mu dade pokoru: Za 

pokoru izmolit ćete litanije svih svetih, a iza 

svakog zaziva izmolit ćete krunicu. 

Bio jedan fratar na jednoj župi dvije 

godine. Župljani bili zadovoljni s njim, ali 

on traži od svoje uprave promjenu. 

Zašto tražite promjenu iz našeg mjesta, 

pitali ga začuđeni župljani. 

Razlog mom odlasku od vas je samo ljubav. 

Prvo, vi ne volite mene; drugo vi se ne volite 

međusobno i treće, vas Bog ne voli. 

Kako to, čudili se opet župljani? Fratar 

im onda rastumačio: Vi ne volite mene jer 

mi slabo dajete redovinu, nemam od čega 

živjeti. Vi se ne volite međusobno, jer u ovoj 

župi niti ima krštenja niti vjenčanja, a da 

se volite bilo bi jednog i drugog. Vas ne voli 

Bog, jer u ovoj župi nema sprovoda, Bog vas 

ne zove k sebi. 



Kronika župe 

od 1. svibnja 2009. 

1. 5. Roditeljski sastanak krizmanika. 

Od devet roditelja sedam ih je bilo na sastanku. 

Uvijek se zna tko neće doći. 

2. 5. Umrla dobra žena Mara Glavaš. 

Bila na operaciji i izgleda da srce 

nije izdržalo. Mare je svakomu žao jer je 

bila prava žena. Oženila je sina Antu, a 

nije Mira. Mara se radovala što će ubrzo 

dobiti unuče. 

3. 5. Prva sv. Pričest u Slivnu. Kako 

velik naslov, kako mali sadržaj! Samo dvoje 

djece na pričesti: Karolina Dahilova iz 

Slovačke i naš Danijel Vučko Matin. Sad za 

dvije godine nemamo Prve pričesti. 

9. 5. Ispovijedao sam krizmanike u 

Imotskom. 

16. 5. Slavili smo sv. Paškala s bratimima. 

24 bratima na sv. Misi i na objedu. 

Sv. Paškal 16. 05. 2009. 


70 

20. 5. Svećenički dan u Vepricu. 

31. 5. Ponovljeni lokalni izbori u našoj 

Općini za načelnike. Izabran je opet stari 

načelnik Josip Lešina Trava. 

7. 6. Presveto Trojstvo. Sv. Misu predvodio 

i krizmao naše mlade naš Nadbiskup 

mns. dr. Marin Barišić. Kao Nadbiskup on 

je prvi put u Slivnu. Svečanost se odvijala 

normalno. Krizmanika bilo 13. Svirao fra 

Stipica Grgat i pjevali s narodom njegovi 

12 dečki iz Splita. 

12. 6. Umro u Arganetini Slivanjac Šime 

Grepo, sin Josipa i Luce r. Mrkonjić u stotoj 

godini života. Otišao iz Hrvatske 1928. 

21. 6. Dosta jak potres, 5 stupnjeva 

po Richteru i 7 po Merkaliju. Epicentar u 

Rakitnu iznad Posušja. 

23. 6. Noćas pet minuta prije ponoći 

opet potres, nešto blaži od onog pred dva 

dana. Epicentar na istom mjestu. 


30. 6. Sv. Otac papa Benedikt XVI 

objavio da su nađene kosti sv. Pavla apostola 

u crkvi Sv. Pavao van zidina u Rimu. 

Karbonskom metodom učenjaci, koji nisu 

znali o kome se radi, izjavili su da se radi 

o kostima iz prvog stoljeća po Kristu. Te 

kosti se nalaze u jednom sarkofagu. 

1. 7. Šok u Hrvatskoj! Ivo Sanader, 

premijer ministar dao ostavku i povlači se iz 

političkog života. Očekuju nas teška vremena. 

4. 7. Prva godišnjica smrti Zvone 

Nogalo. Crkva prepuna svijeta, više nego 

nedjeljom. 

11. 7. Vjenčao se Mićo Lozina Perin i 

Ljubica Glibota. Svima je to u Slivnu drago. 

I svi bi željeli da se i ostali stariji momci i 

cure počnu ženiti i udavati. 

Navečer sam s Mićom Glibota i njegovom 

Dragicom bio u Venezii na večeri. 

Crkva sv. Ilije u Masnoj Luci. 


12. 7. Išli na izlet na Vran planinu: 

Divin grob, Blidinje, Masna Luka, Risovac, 


Razgovor s fra Petrom Krasićem u Masnoj Luci. 

Sovićka vrata. Ukupno nas bilo 33. Smatram 

daje bilo odlično. 

Na Vran planini kod Divina groba. 


72 

Od 19. lipnja do danas svaki je dan 

bila kiša. Danas konačno sunčano i toplo. 

15. 7. Polagali vijence na groblju u 

Runovićima; sutra je dan Općine i Gospa 

Karmelska. Na objedu puno uzvanika. 

16. 7. Vodio sam sv. Misu u Runovićima. 

Smatram da su svi zadovoljni. 

Umrla Vinka Talaja, Ivanova žena. Svi 

smo tužni. 

17. 7. Na sprovodu Vinke Talaja mnogo 

svita. Svi su pariški Hrvati došli na sprovod 

i poznanici njezinih triju kćeri. Ivan je sa 

svakim bio prijatelj. Umrla i Cvita Mikrut, 

rođena 1914. godine. 

20. 7. Vodio sam sv. Misu na Ilinu 

brdu ispod Posušja. Puno svijeta i veliki 

dernek iza Mise, a centar je bodenje volova. 


Na Vran planini 12. 07. 2009.. 

22. 7. Ljilja Marinović, Branka Barić i ja 

išli u Split kupiti nešto za obnovu crkvenog 

posuđa. Crkveno nam je posuđe ostarjelo i 

oronulo. Posebno pokaznica. Imamo samo 

jedan dosta sačuvan kalež. U Splitu je sve 

skupo. Ipak smo kupili jednu pokaznicuostenzorij 

za izlaganje Presvetog Sakramenta 

i to najjeftinijeg za 7.000,- kuna. Taj nam 

je trošak preuzeo Ivan Kovačević. Hvala mu 

od srca. Sad ćemo moći kupiti i jedan kalež. 

Navečer sam bio u Imotskom samostanu, 

oproštaj od fra Ivana Macuta; on odlazi na 

studij u Rim, a na njegovo mjesto dolazi 

mladomisnik fra Ivan Režić. 

23. 7. Došli gosti iz Posušja: Fra Dobroslav, 

moj rođak; fra Milan Lončar, župnik i 

fra Dominik Ramljak, a iz Splita fra Petar 

Grubišić, moj susjed i prijatelj. 


25. 7. Sv. Jakov. Sa zborom išli u Imotski; 

držali sv. Misu u sv. Franje. 

Večerali u Veneziji. Bilo nas 21. 

26. 7. Napovijedi i zaruke Sandre Vuletić 

i Dalibora Mabić s Kočerina. 

Mate Vučko s našom zastavom na 

Gospu od Anđela u Imotskom 


Ruža i Gojko vraćaju se sretni s nadnice, zaradili su stoju... 

S Gojkom bio u Vuletića. Stipe Vuletić 

i njegova Vinka slavili 50. obljetnicu braka. 

Bilo je lijepo i zanimljivo. 

5. 8. Na dan Gospe Snježne i Domovinske 

zahvalnosti udruga žena Slivanjka 


74 


Izlet na Plitvice 

Izlet u Međugorje 



Tri rodijaka: Mate Selak, Josip Glibota, Roko Milaković. 

Slivno u magli. 


76 

organizirale izlet za svoje članove na Plitvička 

jezera. Išlo ih 33 i vratile se oduševljene 

izletom. 

5. 9. Slivanjke iz Njujorka častile klub 

žena Slivanjka. Fešta u župskoj dvorani s 

40 žena. 

9. 9. Umrla Iva Barić, rođena 1919. 

Pet devetica u njezinim datumima. 

20. 9. Umro Ivan Barić, pok. Tome. 

Ivan je dugo imao zaduvu, a poslije došao 

i rak, te lijeka više nije bilo. Bio je to drag 

čovjek. 

29. 9. Sv. Mihovil. Samo 17 osoba 

na Misi! 


Slivanjke i žene iz New Yorka. 

30. 9. Sv. Jeronim. 32 osobe na Misi. 

Dani kruha 



Kršteni još u 2009. 

1. Matej Jerković, 

sin Igora i Kathy Lozina; 

r. 29. 06. 2009. Split; 

k. 15.08. 2009. Slivno; 

kumovi: Robert Šakić i Jelena 

Trogrlić. 

2. Drago Glavaš, 

sin Ante i Vesne Zeljko, 

r. 2. 6. 2009. Split; 

k. 16. 08. 2009. Slivno; 

kum Slavenko Bakota. 

3. Tomislav Jukić, 

sin Ivana i Vedrane Rašić; 

r. 9.6. 2009. Split; 

k. 6. 9. 2009. Slivno; 

kum Zoran Anić. 


78 

1. Brigita Jukić Antina 

2. Ivica Kustura p. Mate 

3. Bruno Lozina p. Dinka 

4. Jure Lozina p. Dinka 

5. Katarina Lozina Miljenka 

6. Marko Lozina Miljenka 

7. Ante Nogalo Nedin 

8. Ivana Nogalo Nedina 


Krizmanici 

7. lipnja 2009. 

9. Ante Nogalo Jokin 

10. Božo Radalj Ivanov 

11. Miro Šimunović Renatov 

12. Nikola Vrdoljak Jozin 

13. Mirko Vuletić Mirov 

Krizmao ih Nadbiskup dr. Marin Barišić 

na Presv. Trojstvo. 


1. Ivan Brstilo i Ivana Vrdoljak, 

vjenčani 04. 10.2008. 

2. Sveto Lunić i Marija Garac, 

vjenčani 18.04.2009. 

3. Josip Lozina Mićo i Ljubica Glibota, 

vjenčani 11.07.2009. 

4. Dalibora Mabić i Sandra Vuletić, 

vjenčani 01. 08. 2009. 

5. Dalibor Kustura i Ivana Lozina, 

vjenčani 24. 10. 2009. 

6. Jozo Tijardović i Ljubica Lozina, 

vjenčani 26 01. 2009 

7. Ilija Alen Stanić i Josipa Vrdoljak, 

vjenčani 07. 11. 2009. 


Vjenčani 

Sandra i Dalibor 

Natalija Glibota i Joško Ugrina, vjenčani 11. srpnja 2009. godine 

u crkvi Sv. Mihovila Kamen - Split 


80 


Umrli od zadnjeg broja 

1. Josip Selak p. Ivana, 

r. 9. 9. 1924. / u. 9. 6. 2009. 

2. Ivan Grepo Prpić p. Jure 

r. 1. 1. 1933. / u. 12. 06. 2009. 

3. Danica Radalj ud. Josipa, 

r. 1932. / u. 14. 06. 2009. 

4. Vinka Talaja ž. Ivana, 

r. 11. 07. 1932. / u. 16.07. 2009. 

5. Cvita Mikrut ud. Mije, 

r. 12. 01. 1914. / u. 17.07. 2009. 

6. Iva Barić ud. Ivana, 

r. 25. 10. 1919. / u. 9. 9. 2009. 

7. Ivan Barić p. Tome, 

r. 15. 04. 1931. / u. 20. 09. 2009. 

8. Milica Jakovina Šapituša, 

r. 22. 02. 1922. / u. 02. 11. 2009. 

9. Ivan Marinović Tutić, 

r. 14. 05. 1930. / u. 14. 11. 2009. 



IVAN BARIĆ p. TOME 

1931. – 2009. 

Rođen u siromašnoj seoskoj obitelji kao i većina Slivanjaca u ono 

vrijeme. Njegovi roditelji Toma i Kata nisu imali nikoga da im 

pomogne pa i savjetom. Naime Toma je ostao bez roditelja već sa 

12 godina. Kao prvo njihovo dijete dijelio je s njima težak život u 

borbi za opstanak. U to doba mnogo je Slivanjaca, a pogotovo djece 

umiralo od gladi i neimaštine. U ratu je prebolio i tifus. 

Sve to kao da nije utjecalo na Ivanov znatiželjan i nepokolebljiv duh. 

Već sa 14 godina uputio se na Hvar trbuhom za kruhom. Vrijedan 

i snalažljiv lako je nalazio posao i uskoro postao čvrst oslonac svoje obitelji. Ubrzo se počeo 

baviti graditeljskim zanatom te postao poznat meštar. Radio je u rodnom Slivnu, na 

otocima i drugdje, Poslije mu je u poduzeću priznata VKV iako je završio samo 3 razreda 

škole, nije bilo posla i zadatka pred kojim bi se Ivan lako predao. Da je imao, prigodu 

sigurno bi zavrtio, visoke škole. 

lako praktično nikada nije napuštao Hrvatsku (kao pravi domoljub) svojim znanjem i 

zalaganjem stalno je napredovao. Zajedno sa svojom suprugom Filomenom podigao je 

četvero djece usađujući im vrednote koje je i sam posjedovao, te im osigurao dobre temelje 

za budući život. O svim je stvarima i pojavama imao svoje mišljenje služeći se zdravim 

razumom, živio je ponosno i klanjao se jedino Bogu. Takav će uvijek ostati u 

našem sjećanju. 

Obitelj 

IVAN GREPO PRPIĆ 

Rođen je 1. siječnja 1933. od oca Jure i majke Mande Jukić. 

Njegov život je obilježio karakter, rad i vjera. 

Ivan je bio karakteran i pošten čovjek. Što je on kome obećao, 

to je u tančine izvršio. Na nj ste se mogli uvijek pouzdati. 

Druga njegova odlika bio je rad. Ništa mu nije bilo teško raditi. 

Za svoj rad i svoju obitelj on je izgarao. Najbolje uređeni vinogradi 

bili su njegovi. Najbolje vino bilo je njegovo. U njega je 

sve bilo precizno i točno. 

Treća njegova odlika bila je vjera. Ivan je išao na svetu misu ili 

u Slivno ili na Glavicu u Žlibinu. 

Nažalost, taj fini i dragi čovjek, obolio je od raka. Liječio se i nadao se da se izliječio. Nakon 

par godina podmukla bolest se opet pokazala i odvela ga u grob 12. lipnja 2009. 

Njegovu ljubav, žrtvu i brigu njegova obitelj neće nikad zaboravit. 


82 


Naša majka 

VINKA TALAJA 

11.07.1932-16.07.2009 

Rođena je 11. 07. 1932 u Žlibini kraj Slivna u mnogobrojnoj 

obitelji u kojoj je rođeno 10ero djece a šestero živih. Već od ranog 

djetinjstva kao i ostali Slivanjci u to vrijeme bila je prisiljena 

odlazit na škoje zaraditi za svoje roditelje i braću. 1954. godine 

udala se za našega oca Ivana Talaju i došla u još siromašniju 

obitelj od svoje. Bila su tu 2 brata i sestra, ratna siročad. 

Majka je voljela radit u polju i brinula se za zaovu Ljubicu i djevera Vladu i za svoje kćeri 

dok je otac išao u Slavoniju i na otoke zarađivati. 1961. otac i suprug odlazi u Francusku. 

1963. teška srca odlazi i majka u Pariz našem ocu, a nas dvije ostavlja kod djeda i bake. 

Njezine misli uvijek su letile prema njenoj djeci, a što su mnogi svjedočili, mnogobrojnim 

paketima i novcem kojeg je slala po prijateljima iz Slivna. 

1967. rodila se Anita na radost mami i ocu tako da je ona bila za njih i nas prava zabava. 

Sve godine provedene u Parizu provela je radno do 1997. bez ijednog dana bolovanja, gdje 

god je radila bila je cijenjena i marljiva u svom poslu. Mnoge naše Slivanjke je zapošljavala 

u firmama gdje je radila. 2000. godine s našim ocem vraća se u svoju rodnu grudu i u 

svoje TALAJE. Svoje dane provodi u radu oko vrta, često nas dočekivala i radosno odlazila 

u posjete svojim kćerkama u Makarsku, Marinu i u Francusku. 

Sa našim ocem Ivanom, 2004. u krugu svojih prijatelja i svoje djece proslavili su 50 godina 

braka. Bila ja jako pogođena tragedijom svoga zeta Miće, kad je god imala vremena odlazila 

bi u Marinu i pomagala bi, te olakšala teret svojoj kćeri Mariji. Uvijek je ugađala svojoj 

unučadi Stipi, Karolini, Ivanu,Vladi, Marini i Marku. Stalno je smišljala nešto novo da ih 

iznenadi kada joj dođu u posjetu. Blagoslov i molitva uvijek su nas pratile. Kod Anite u 

Nici bila bi na svom terenu jer je imala svoju pijacu kao i Parizu. Dok je Anita radila ona 

bi se brinula za Marinu , Marka i zeta Fredija. Pohvale nisu izostajale jer bi svi dolazili na 

gotovo. U crkvi u Slivnu bila je prepoznatljiva po mjestu gdje je sjedila ispod skala i koje 

je sad nepopunjeno. Naša majka nas je uvijek učila radu, poštenju i pomaganju ljudima. 

Mi joj to nećemo nikad zaboraviti i nastojat ćemo to provoditi u djela. 

16. 07. 2009. Gospodin je pozvao k sebi, a nama ostavio da živimo od lijepih spomena 

koje smo preveli s njom. Zahvalni smo svim svećenicima i dragim ljudima koji su nazočili 

njenom posljednjem sprovodu. 

Draga Majko, hvala ti za svu tvoju ljubav i radost što si nam je darivala, za svakodnevni 

telefonski razgovor za svaki savjet sto si nam upućivala. Nama ostaje da se tješimo jer ćemo 

se ponovno sresti u kraljevstvu Svevišnjega, a do tada molimo se za tebe kao i za sve naše 

bližnje. 

Zahvalna djeca i suprug 



SLAVKA TALAJA 

17. 03. 1920.-25. 03. 2009. 

Bogu na slavu, majci na ponos djeci na hvalu 

Nadahnuta imenom Nebeske Marije Majke koju je zazivala u svim 

svojim molitvama, tiho je sklopila oči i sa ovozemaljskog svijeta 

otišla svojom neokaljanom dušom u kraljevstvo nebesko. VAŠA MAJKA, SVEKRVA I 

BAKA I PRABAKA, a moja draga tetka. Za života spoznala je što je ljepota neokaljane 

mladosti i ljubavi iz koje su nikle mladice ta divna djeca Božja stvorenja. Vidjela je 

i drugu stranu teškog križa i životne kalvarije, jer je nosila teško brime materino. 

Oplakivala sina i muža. Bog je velikodušan i neizmjerna je njegova ljubav, davao joj 

je snage da izdrži sve te životne friži. Utjehu i potom nalazila je u djeci, nevjestama 

unucima i praunucima, ta loza koja traje i koja će trajati pustila je žile duboko na 

Slavu Božju i na čast imena i prezimena Talaja. Baš sada u vrijeme korizme slijedi 

i Veliki Tjedan tuge, na Veliki petak proći će križni put pored dočića tvojih i njiva 

koje si tisuće puta svojim vrijednim rukama okopala. Sada uz ćoškove dočića rastu 

modre ljubičice, i oni su svojim laticama mahale tvom veličanstvenom sprovodu, 

Tvom posljednom ispraćaju u kome se je vidjela tvoja dobrota, veličina i poznanstvo 

prijatelja tvoje djece i nevjesta i unuka. Valjda je i Bog htio da pošalje sunčane zrake 

da sve to zamota u jedan buket ljepote koju su zaslužile i ovog zadnjeg dana. Moja 

draga tetka bila si i meni na ponos i zato sam imao čast da tvoju sliku stavim na 

korice moje zbirke pjesama i tebi i mojoj materi posvetio sam pjesmu, Dvije sestre 

9. 9. 1999. god. Sjećam se naših susreta ali mi je jedan ostao sa najdubljim urezom. 

A to je bilo kad sam ja rezao loze na njivi pok. babe Mare Globota, a ti si išla sa 

laševe njive i sila kod mene na zid, više si puta blagoslivala svoju djecu i nevjeste 

nego svećenik, zavapila Bogu za sriću unučadi. A blagoslov si dala i meni, hvala ti. 

Sada dok ovo pišem jecam od radosti i od tuge, a kad umrem, valjda ćemo se sresti 

jednog dana, umiveni rosom čistom zagrljeni, mojim, tvojim, toplim majčinim 

suzama. Jer kao što reče pjesnik Jure Franičević Pločar u pjesmi Kad umre čovijek: 

Kad umre čovijek 

Umre dio svijeta 

I zemlja postoje teža 

Iskusnija i ljudskija 

I veća za jednu ranu 

I dublja za jednu jamu. 

Draga moja tetko,zvala si me Mirko moj, hvala ti. I pokoj ti vječni! 

Mirko Anić 


84 


Dali su za List ili crkvu 

50 Kn 

Mister Barić, Radojka Glavaš, Mara 

Selak p. Vinka 

100 kn 

Ljuba Parlov ud. Vlade, Petar Lozina 

pok. Tražimira, Josip Lozina pok. Tražimira, 

Joko Lozina, Milan Glibota pok. Drage, 

Zora Parlov, Zlatica Barinić r. Parlov, Neda 

Šimunović, Marijan Glavaš-Mimo, Jadranka 

Anić p. Srećka, Slobodan Glibota, Matija 

Kustura, Ikan Lozina, Ljubica Kustura, Ljubica 

Gatić- Osijek, Neda Matković-Osijek, 

Ivan Jurić, Ljubica Barić ud. Ante, Ljubica 

Jukić r. Glibota, Milica Jukić p. Ivana, Iva 

Radalj ud. Vlade, Matija Radalj, Marica 

Lozina, Sandra Anić- Lorrach, Božidar 

Radalj- Tominovac, Mica Radalj, obitelj 

Bože Šimunovića – Osijek, Miro Šimunović, 

Dane Prgomet, Ivanka Marinović, Slavica 

Šimunović, Mila Radalj,Ante Vrdoljak p. 

Mare,Ruža Marinić, Jadranka Anić, Ivan 

Radalj-Jadranovac, Matija Kustura, Danica 

Grepo r. Kustura, Dragica Vranjić r. Kustura, 

Ljubica Kustura – Osijek, Mara Glibota 

150 kn 

Marija Soldatić, Iva Grepo ud. Ivana, 

Marija Nogalo ud. Milana, Jozo Prgomet 

p. Kuje, Marinko Nogalo p. Josipa, Sandra 

Mišković, Ljubica Tijardović r. Lozina, 

Nada Režić, Ana Šimunović ud. Čede, Ivan 

Selak – Osijek 

200 kn 

Jeroslav Glavaš, Vlade Glavaš, Pave 

Glibota p. Mirka, Ljubica Jukić r. Mikrut, 

Ante Gabelica, Don Vlado Mikrut, Vlado 

Džajo, Ljubica Mužić r. Katavić, Mila Mikrut 

ud. Ivana, Ljubomir Glibota, Ikan Glibota, 

Pave Marinović p. Danke, Danko Kustura, 

Ivan Grančić – Tekovac, Milica Gracek r. 

Prgomet, Ante Lozina p. Dode, Iva Mikrut 

ud. Miljenka, Stana Prgomet ud. Danke, 

obitelj Paša, Sanja Besjedica, Neda Glibota 

ud. Joze, Dragica i Ivan Marinović, Željko 

i Marija Bošnjak, Tiho Glibota p. Joze, 

Tomislav Mikrut p. Šimuna, Jure Selak p. 

Tade, Silva Mrkonjić, Zora Jurić, Nediljko 

Prgomet Matin, Drago Barić p. Ivana, Iva 

i Ićo Vrdoljak, Iva Parlov, Anđelko Lozina 

p. Josipa, Ivica Selak Zeljko-Inja, Ante 

Radalj –Ćale, Vladimir Mrkonjić, Marija 

Janković r. Glibota, Tihana i Vladimir Jukić, 

Ivo Talaja Vladin, Marija Jerković r. Talaja, 

Milan Vučko p. Jure, Milan Parlov, Marija 

Jerković r. Talaja, Ante Lozina p. Josipa, 

Milena Baočić r. Grepo, Marija Čurčija 


250 kn 

Ivan i Nađa Marinić 

300 kn 

Dado Radalj p. Josipa, Martin Luka 

Anić – Zagreb, Vladimir Luka Anić – Zagreb, 

Tonći Radalj Ivanov, Joko Talaja 

400 kn 

Ivan Glibota p. Milana, Ivan Mikrut 

p. Mije, Miljenko Prgomet – Živa vatra, 

Obitelj p. Ivana Tutić 

430 kn 

Petar Selak – Liež 

450 kn 

Josip Barić p. Ivana 

500 kn 

Ivan i Renata Jukić, Antoni Jadranka r. 

Radalj, Marko Lozina p. Bože, Jure Barić, 

Neda Ravlić, Petar Marinić – Francuska, 

Sandra i Dalibor Mabić, prof. Miljenko 

Katavić, 

550 kn 

Stipe Talaja p. Ante 

Davor Katavić 

700 kn 

800 kn 

Anđelko i Olga Jukić 


900 kn 

Sinovi p. Ivana Tomina 

1000 kn 

Ljuban Glibota p. Jokana, Jozo i Mira 

Prgomet-Švedska, Ivan Talaja, Anđelko i 

Mara Lozina p. Tražimira, Ivica Barić p. 

Mirka 

2000 kn 

Obitelj p. Josipa Selaka 

Ivan Kovačević 

7000 kn 

50 AUD 

Iva Vučko ud. Mirka 

100 AUD 

Milan i Mara Selak – Australija 

300 AUD 

Ivan Marinović Selak – Australija 

50 USD 

Ante Nogalo pok. Filipa 

150 USD 

Ivanka i Mirko Vuletić 


86 

200 USD 

Ante Lozina p. Tražimira 

300 USD 

Milan Lozina p. Pave 

400 USD 

Ivica Barić p. Mirka 

50 E 

Ljubomir Šimunović – Potomlje, Dragan 

Lozina p. Ćike, Nikica Parlov, Zdenka 

Jerković – Zenica, Igor Jerković – Zenica, 


Milan Lozina p. Ike, Iva i Ićo Vrdoljak, 

Marija Vrljičak r. Lozina, Pere Katavić Veliki 

100 E 

Milka Talaja Jokina, Dr. Ante Glibotić 

150 E 

Ivo Talaja Vladin 

200 E 

Ivica Puljiz Matin 

500 E 

Ante Glibota Jokanov 




88 


Kazalo 

Dragi Slivanjci .......................................................................................................................................................... 1 

Božićanje u Slivnu u prošlosti .................................................................................................................................. 2 

Božićni blagdani ....................................................................................................................................................... 3 

Božićna pjesma ......................................................................................................................................................... 6 

Božić bez moje Hrvatske .......................................................................................................................................... 6 

Tri kralja .................................................................................................................................................................. 6 

Božić ........................................................................................................................................................................ 7 

Seljaci na badnjak ..................................................................................................................................................... 7 

Hrvatski Božić 1945. ................................................................................................................................................ 8 

Na badnje veče ......................................................................................................................................................... 8 

Prvi povjesni spomen sela Vrdol u Kreševskoj povelji iz 1434. Godine ..................................................................... 9 

Turski katastarski popis Vrdola iz 1547. ................................................................................................................. 14 

Stanovništvo Slivna 1754. godine ........................................................................................................................... 22 

Pisma župnika župe Slivno makarskim biskupimaod 1775. do 1792. ..................................................................... 29 

Iz franjevačke književnosti ...................................................................................................................................... 36 

Sveti Bruno Kartuzijanac ........................................................................................................................................ 42 

Sestra Marija Julita Kac .......................................................................................................................................... 43 

Bivši komunisti opet bi bacali svetinje .................................................................................................................... 44 

Van s križem! .......................................................................................................................................................... 46 

Sjećanje na Blajburg ............................................................................................................................................... 47 

Oprosti mi Slivno ................................................................................................................................................... 48 

Župniku našeg Slivna fra Rafaelu Begiću ................................................................................................................ 48 

Kino u Slivnu 1929te godine ................................................................................................................................. 49 

Darežljivi zemljak Miha ........................................................................................................................................ 51 

Iz kronike našega dida Ivana .................................................................................................................................. 54 

Gangafest 22. 08. 2009. ......................................................................................................................................... 56 

Europski dan seoske žene ....................................................................................................................................... 59 

Izlet udruge “Slivanjka” na Plitvička jezera ............................................................................................................. 60 

Svugdje pođi ali doma dođi .................................................................................................................................... 63 

Hodočašće u Međugorje ......................................................................................................................................... 64 

Dječji kutak ........................................................................................................................................................... 66 

Pokušajmo se nasmijati ........................................................................................................................................... 67 

Kronika župe od 1. svibnja 2009............................................................................................................................ 69 

Kršteni još u 2009. ................................................................................................................................................. 77 

Krizmanici 7. lipnja 2009....................................................................................................................................... 78 

Vjenčani ................................................................................................................................................................. 79 

Umrli od zadnjeg broja........................................................................................................................................... 80 

Dali su za List ili crkvu .......................................................................................................................................... 84 

Slivno - list župe Presvetoga Trojstva - Slivno 

Godina XXIV. Božić 2009., br. 2. (41). 

ISSN 1330-2795 

Glavni i odgovorni urednik: fra Rafael Begić, župnik 

nakladnik: Župni ured Slivno, 21272 Slivno, tel./fax 021/ 855-100 

Priprema: Silvio Družeić 

List Slivno izlazi povremeno. Uzdržava se isključivo dobrovoljnim prilozima. 


Zemaljsko je suzno vremenito 

a Nebesko vječno plemenito 

Bog je dao svojemu narodu 

Odgovornost, pamet i slobodu: 

Da on služi Stvoritelju svomu, 

A gospodar bude Stvorenomu! 

I naši su preci vjerni bili 

I Zakone Božije vršili; 

Te su crkvu divnu sagradili 

I Svetom je Trojstvu posvetili! 

Oko crkve prostor ogradili 

Za počinak naših dragi-mili. 

Kad im dođe blago Preminuće, 

Gdje će čekat Sveto Uskrsnuće! 

Taj su prostor lijepo uredili, 

Sa svojom se crkvom ponosili! 

I stabla su oko crkve bila, 

Koja su se vremenom razvila. 

Razvila se najviše kostela 

Te u groblju najveća postala. 

Mraz i sušu dobro podnosila, 

Za to se je silno i razvila. 

I ta naša kostela prastara, 

Obujmom je u dnu šest metara. 

Voće su njoj koštunjava zrnca, 

Kojega su rado jela djeca. 

Uza zid je sa istočne strane, 

Raširila silno svoje grane. 

Tu se mnogo vjernika odmara, 

Nadživi ih ta kostela stara. 

Krasila se stotine godina, 

A gledat ju, bila je milina. 

Stablo silno u Slivnu najveće, 

Mislili smo: smrt njoj doći neće. 

Naša divna starica kostela, 

Trajno nam je pomoć darivala. 

Kad bi silna vrućina nastala, 

U hladu nas svome zaklanjala. 

Često su je vjetrovi mučili 

I njezine grane savijali. 

S jedne strane južina prejaka, 

S druge strane bura preopaka. 

Savijaju kosteline grane, 

I sa jedne i sa druge strane. 

Stoljećima grane se borile, 

I u svakoj borbi pobijedile. 

Borila se ta kostela draga, 

Dok njoj jednom ne popusti snaga. 

Kad vjetrovi silni navališe, 

Te njoj jednu granu odlomiše. 

Kad su jednu granu polomili 

I u srcu ranu učinili, 

Tad je lakše lomit druge grane, 

Da kostela potpuno nestane. 

Vjetrovi njoj mira nisu dali, 

Dok ju posve nisu raskidali, 

Iako je stradala kostela, 

Druga su nam stabla tu ostala. 

I tješi nas crkva sela Slivna, 

I oko nje, okolina divna. 

Sveto Trojstvo sa Djevicom Majkom, 

I Svi Sveti s Padovanskim Antom! 

Tu su redom divni spomenici 

Gdje su naši dragi pokojnici; 

Poslije silnog truda počivaju, 

I glas Trube Uskrslog čekaju! 

Hvala Vama naši preci dragi, 

Nek Vam plati Otac Vječni blagi 

Za sve dobro što ste prenosili, 

Za svu muku što ste podnosili. 

Hvala Tebi Oče Vječni mili, 

Za sve dobro što smo naslijedili! 

Precima se pokojnima smiluj, 

I na Sudu sve nas Ti pomiluj! 

Danko Kustura

Slivno - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?