STRUKTURA ZLA I OPROST

Ante Vučković: STRUKTURA ZLA I OPROST
prestanak patnje i pokazati vlastitu nevinost, skinuti sa sebe privid krivnje, tu sjenu
kojom zlo uvijek iznova zasjenjuje svoje žrtve. 2
Kada bi zlo jasno dijelilo počinitelja od žrtve, ono ne bi bilo toliko tajanstveno.
Tajna se zla sastoji u sjeni kojom ono obavija svoju žrtvu, bacajući na nju
razlog i krivnju kao i u spontanom nuđenju sebe kao jedinog rješenja zlu zbog
kojeg žrtva trpi. Zlo tako, ne samo da izaziva patnju i bol, nego se predstavlja i
kao jedini lijek. Patnja i bol će prestati u trenutku kada izvoru zla nanesemo zlo.
Zlo se nudi kao rješenje zla. Patnja izazvana zlom bez krivnje postaje dostatnim i
opravdanim razlogom za zlo koje treba nanijeti izvoru moga zla. Žrtvi se tako i
protiv njezine volje zlo nameće kao izlaz iz zla. Ona i ne htijući stoji u opasnosti
da bude uvučena u vrtlog zla i to jedino stoga što ga se želi osloboditi.
Iz perspektive žrtve zlo ima svoj izvor i on je za nju apsolutni izvor zla. Ona
zna da je nevina žrtva zla koje bez ikakva razloga dolazi izvana te stoga poistovjećuje
počinitelja zla sa zlom koje joj je nametnuto. Za zlo koje nanosi izvoru svoga
zla ona ima opravdanje: zaustavljanje zla i odstranjivanje boli.
No to nisu svi učinci koje naneseno zlo ostavlja na žrtvi. Osim patnje i boli i
osim pokušaja da se zaustavi izvor zla, žrtva podnosi još nešto. Naneseno zlo zaustavlja
vrijeme. Vrijeme u kojem se dogodilo zlo postaje odrednicom i mjerilom vremena.
Uvijek iznova žrtva je prisiljena vraćati se u vrijeme dogođenog zla. Prisiljena
je uvijek iznova premišljati i istraživati dogodeno, promatrati sve kroz zlo koje joj
je naneseno. Cijeli život i svi odnosi odjednom prolaze kroz mjerilo pretrpljenog
zla. Ovo neprestano vraćanje unatrag još uvijek ne znači oslobađajuće sučeljavanje
s podnesenim zlom. Ono je najprije ponovno proživljavanje i neprestani pokušaj
bijega od pretrpljenog zla. Žrtva kao da se ne može odvojiti od prošlosti i istovremeno
kao da je sučeljavanje s dogođenim zlom izvor najvećeg straha.
Takav dvojaki odnos prema pretrpljenom zlu stvara osjećaj nemoći i prikovanosti
za prošlost. Nije zlo samo podneseno nasilje, zlo je i prisila na neprestani
povratak u mislima na dogodeno. Nije zlo samo pasivnost i nemoć u trenutku nasilja.
Zlo je i nemoć misaonog odvajanja od dogođenog zla i nemoć da se išta promijeni.
Zlo tako nastavlja živjeti i nakon što je prestala neposredna izloženost zlu.
2 Postoji jedno tehničko mišljenje, koje zauzima mjesto prividno religioznog mišljenja, a koje
u svakom zlu vidi kaznu za počinjene pogreške ili grijeh. Jobovi prijatelji pokušavaju u njegovoj
nesreći pronaći kakav Jobov grijeh koji bi opravdao njegovo sadašnje stanje. Svo se Jobovo nastojanje
sastoji u tome da ne pristane na ovako tehničko mišljenje koje kaže da je zlo u redu, da postoji
red, mehanizam, automatizam po kojem se događa zlo, da se nesreće događaju prema zaslugama
i grijesima. Za Jobove prijatelje Bog je ništa drugo do li vrhovni Zakon koji uzvraća prema zaslugama
ili grijesima. Ova vjerska tehnika prelazi olako i u sve druge odnose prema žrtvama. Zlo koje je
snašlo žrtvu kao da, prema ovoj tehnici, mora imati povoda u samoj žrtvi. Drugim riječima, žrtva je
sama sudjelovala i na određeni način izazvala zlo koje ju je pogodilo. Usp. Philippe Nemo, Giobbe
e l'ecesso del male, citta nuova editrice, Roma, 1981., str. 49. i slj. Traženje razloga zlu u samoj žrtvi i
patnji zbog zla dodaje još i patnju nijekanja i klevetanja patnje kako to u slučaju rata protiv Hrvatske
opaža Alain Finkielkraut. Usp. Kako se to može biti Hrvat?, Ceres, Zagreb, 1992., str. 24.
21