PRIRUČNIK ZA BORBENOG SPASIOCA

Vesna Majić, dr. med. 

PRIRUČNIK ZA BORBENOG SPASIOCA 

Priručnik

Izdavač 

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 

Oružane snage Republike Hrvatske 

Zapovjedništvo za potporu 

Za izdavača 

general-bojnik Mate Ostović 

Glavni i odgovorni urednik 

brigadni general mr. sc. Nikola Škunca 

Recezenti 

brigadir u mirovini Dubravko Martinović 

specijalist medicine rada i sportske medicine 

Autor 

pukovnica Vesna Majić, dr. med. 

Lektura 

Gabrijela Capjak, prof. 

Grafički i izvršni urednik 

bojnik Branko Mihaljević 

Dizajn, priprema i tisak 

Središte za izdavaštvo i multimediju HVU 

Odjel za izdavačku djelatnost 

Naklada 

300 primjeraka 

Priručnik za borbenog spasioca izdan je na temelju odobrenja 

načelnika GS OS RH generala zbora dr. sc. Drage Lovrića, 

KLASA: 033-01/14-01/03, URBROJ: 512-06-14-10, od 

24. ožujka 2014.

REPUBLIKA HRVATSKA 

MINISTARSTVO OBRANE 

ORUŽANE SNAGE RH 

ZAPOVJEDNIŠTVO ZA POTPORU 

Vesna Majić. dr. med. 

PRIRUČNIK ZA 

BORBENOG SPASIOCA 

Zagreb, 2014.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu 

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 

pod brojem: 

ISBN 

MORH – GS OS RH – NL-6/2014.

SADRŽAJ 

SADRŽAJ ............................................................................ 5 

UVOD ................................................................................. 7 

1. MJESTO I ULOGA BORBENOG SPASIOCA NA BOJIŠTU ..... 9 

1.1. Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje pod 

protivničkom paljbom ........................................... 10 

1.2. Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje ranjenih i 

ozlijeñenih na opasnom području .......................... 12 

1.3. Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje 

tijekom evakuacije ................................................ 19 

2. PRISTUP RANJENIMA I PROCJENA VITALNIH 

FUNKCIJA, TRIJAŽA, OŽIVLJAVANJE .......................... 21 

2.1. Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje pod 

protivničkom paljbom ........................................... 21 

2.2. Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje na opasnom 

području .............................................................. 23 

2.2. Trijaža .................................................................. 29 

2.3. Oživljavanje .......................................................... 32 

3. OSIGURANJE PROHODNOSTI DIŠNIH PUTOVA ............ 37 

3.1. Prohodan dišni put ............................................... 38 

3.2. Ručno čišćenje dišnog puta ................................... 39 

3.3. Heimlichov hvat .................................................... 40 

3.4. Manualne metode održavanja prohodnosti 

dišnog puta .......................................................... 41 

3.5. Održavanje prohodnosti dišnog puta uz pomoć 

nazofaringealnog tubusa ....................................... 43 

3.6. Postavljanje ranjenika u bočni položaj ................... 45 

4. PNEUMOTORAKS, POSTUPAK DEKOMPRESIJE 

TENZIJSKOG PNEUMOTORAKSA ................................. 47 

4.1. Otvorena rana grudnoga koša ................................ 48 

4.2. Tenzijski pneumotoraks ........................................ 50 

5

5. KRVARENJE, ŠOK, OZLJEDE PO REGIJAMA, 

PRIJELOMI, OPEKLINE ................................................ 55 

5.1. Krvarenje .............................................................. 55 

5.2. Šok ....................................................................... 62 

5.3. Ozljede po regijama ............................................... 62 

5.4. Prijelomi ............................................................... 69 

5.5. Opekline ............................................................... 71 

6. OTVARANJE VENSKOG PUTA I NADOKNADA 

TEKUĆINE ................................................................... 77 

7. IZVLAČENJE RANJENIKA, MEDICINSKA 

DOKUMENTACIJA, UPUĆIVANJE ZAHTJEVA ZA 

MEDICINSKU EVAKUACIJU ......................................... 83 

7.1 izvlačenje ranjenika ............................................... 83 

7.2. Medicinska dokumentacija .................................... 90 

7.3. Upućivanje zahtjeva za medicinsku evakuaciju ...... 95 

DODATAK 1: ALGORITAM POSTUPAKA S RANJENIKOM ... 101 

DODATAK 2: SADRŽAJ TORBE BORBENOG SPASIOCA .... 103 

LITERATURA .................................................................... 105

Mjesto i uloga borbenog spasioca ba bojištu 

UVOD 

Doktrina taktičkog zbrinjavanja ozlijeñenih (Tactical combat 

casualty care – TCCC) razvijena je za široko, globalno rasprostranjeno 

i promjenjivo bojište te prepoznaje ograničenja koje 

ono stvara profesionalnom medicinskom osoblju koje osigurava 

hitnu medicinsku pomoć ranjenima i ozlijeñenima na bojištu. 

Na bojištu su okolnosti potpuno različite od urbanog civilnog 

okružja. Njega ranjenih i/ili ozlijeñenih treba biti najbolja 

moguća kombinacija hitnih medicinskih postupaka i uspješne 

borbene taktike. Kritična je točka jednakomjerno razvijanje 

sposobnosti pojedinca, vojnika – taktičara i vojnika – borbenog 

spasioca. Zbrinjavanje ranjenog i/ili ozlijeñenog specifično je u 

taktičkoj situaciji i ovisi o silini prijetnje, vrsti ozlijede, znanju i 

vještini spasioca (koji nije primarno medicinske struke) i, 

svakako, o medicinskoj opremi na raspolaganju. 

Za razliku od civilnog zbrinjavanja ozlijeñenog, gdje je njegovo 

spašavanje jedina zadaća (misija), u borbenom je okružju 

zbrinjavanje ozlijeñenih samo dio zadaće (misije). Doktrina 

taktičkog zbrinjavanja ranjenih i ozlijeñenih prepoznala je tu 

činjenicu i propisala smjernice koje objedinjavaju taktičke i 

medicinske uvjete kako bi se ostvarili ciljevi: 

− zbrinjavanja ranjenih i ozlijeñenih 

− sprječavanja dodatnih žrtava 

− izvršenja zadaće. 

U borbenom okružju prisutni su brojni ometači koji otežavaju 

skrb (njegu) ozlijeñenog. Premda se treba pridržavati načela 

zbrinjavanja traume, postavke se mogu drastično izmijeniti. 

Doktrina taktičkog zbrinjavanja ozlijeñenih prilagodila je načela 

zbrinjavanja traume za uspješno provoñenje na bojištu sukladno 

taktičkoj situaciji. 

Doktrina taktičkog zbrinjavanja ozlijeñenih potpuno je usredotočena 

na njegu i zbrinjavanje borbenih ozljeda u borbenim 

situacijama kad su i opasnosti (prijetnje) drukčije. Ozlijede i ranjavanja 

su specifične – borbene te zahtijevaju posebne vještine 

i medicinska sredstva kako bi spasili živote ranjenih vojnika. 

7


Pružanje pomoći u pravom trenutku i na pravom mjestu vrlo 

često čini razliku izmeñu života i smrti ranjenih i ozlijeñenih te 

razliku izmeñu uspjeha misije ili poraza. 

Ova doktrina poučava i zapovjednike koji moraju razumjeti 

meñuovisnost uspješne taktike i pravodobne i učinkovite skrbi 

za ranjene i ozlijeñene, a zasniva se na znanju i iskustvima stečenim 

u posljednja dva desetljeća. Uspješnost ovih smjernica 

pokazuje i dostignuće najvećeg postotka preživljavanja na 

bojištu u povijesti ratovanja. Smjernice taktičkog zbrinjavanja 

ranjenih i ozlijeñenih predstavljaju danas najbolji način skrbi 

borbenih ozljeda koji prati razvoj novih medicinskih tehnologija, 

ali i razvoj naoružanja pa i taktike ratovanja. 

Tečaj za borbenog spasioca ima sedam nastavnih tema. 

Tijekom tečaja polaznici polažu šest pismenih ispita i završni 

ispit, pri čemu na svakom moraju imati 80 % ispravnih odgovora. 

U protivnom moraju ponavljati ispit idući dan. U slučaju 

negativnog rezultata nemaju mogućnost nastavka tečaja. Isto 

tako, imat će i šest praktičnih provjera vještina. Pritom moraju 

zadovoljiti standarde kako bi dobili ocjenu prošao za svaku pojedinu 

vještinu. 

Autor 

8


1. MJESTO I ULOGA BORBENOG 

SPASIOCA NA BOJIŠTU 

Borbeni spasilac (Combat Life Saver – CLS) je vojnik pripadnik 

desetine / skupine / tima / posade nemedicinske struke 

koji je obučen i uvježban pružiti prvu pomoć neposredno nakon 

ranjavanja u borbenim uvjetima pri čemu je to njegova sporedna 

zadaća. On ne zamjenjuje medicinskog tehničara, a njegova 

primarna uloga je njegova borbena zadaća. 

Više od 90 % svih smrti na bojištu nastupa prije nego što 

je ranjeniku i ozlijeñenom dostupna bilo kakva profesionalna 

medicinska pomoć. Najčešće je smrt uzrokovana ranjavanjima 

koja su tako teška i ozbiljna da osobe koje ju dobiju ne mogu preživjeti 

(masivne eksplozivne ozljede, masivne ozljede glave i sl.). 

Meñutim, neka stanja, kao što su obilna krvarenja iz ekstremiteta, 

tenzijski pneumotoraks, problemi s dišnim putovima, koja 

su takoñer čest uzrok smrti, mogu se rješavati odmah u borbenim 

uvjetima, već na bojištu. Pravilan tretman ovih stanja može 

spriječiti smrtni ishod i omogućiti preživljavanje takvog ranjenika, 

njegov kasniji uspješan oporavak, pa i povratak u postrojbu. 

Procjene govore da se primjenom samopomoći, uzajamne pomoći 

i pomoći od strane borbenog spasioca, smrtnost na bojišnici 

smanjuje za oko 15 – 18 %. 

Najčešći uzroci smrti na bojišnici 

31% prostrijelne rane glave 

25% rane grudnog koša koje se s kirurškog aspekta ne mogu 

korigirati 

10% dio ozljeda koje su potencijalno bile operabilne 

9% iskrvarenja iz rana na ekstremitetima 

7% opsežne eksplozivne rane 

5% tenzijski pneumotoraks 

1% problemi s dišnim putovima 

12% smrti od ranjavanja koje su nastupile kasnije, nakon 

izvlačenja i pružanja stručne medicinske pomoći (najčešće 

infekcije i šok) 

9


Zapamti 

U borbenim uvjetima uloga borbenog spasioca u drugom 

je planu, a borbene zadaće imaju primarnu ulogu. Za vrijeme 

borbe prvi je zadatak uzvratiti vatru i suzbiti protivnika, a 

tek kada uvjeti na bojišnici to omogućuju, pristupiti i pružiti 

pomoć ranjenom vojniku, vodeći uvijek računa o svojoj sigurnosti! 

Taktičko zbrinjavanje ozlijeñenih može se podijeliti na tri 

faze: 

− taktičko-sanitetsko zbrinjavanje pod protivničkom paljbom 

− taktičko-sanitetsko zbrinjavanje na opasnom području 

− taktičko-sanitetsko zbrinjavanje tijekom evakuacije. 

1.1. TAKTIČKO-SANITETSKO ZBRINJAVANJE 

POD PROTIVNIČKOM PALJBOM 

Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje pod vatrom provode članovi 

postrojbe na mjestu ranjavanja dok je postrojba pod 

efektivnom protivničkom paljbom. Ranjenik i spasilac iznimno 

su ugroženi tijekom ove faze. Sve se aktivnosti odvijaju dok su 

borbeni spasilac i ranjenik pod neposrednom vatrom protivnika 

te borbeni spasilac treba učiniti sljedeće: 

10 

a. uzvratiti paljbu prema protivniku 

− zatražiti podršku zapovjednika i suboraca prije nego što 

pristupi ranjenom i započne medicinski tretman 

− provjeriti je li ranjenik živ ili mrtav, uspostaviti govornu 

komunikaciju s njim 

b. zaustaviti vanjsko krvarenje iz ekstremiteta primjenom 

borbenog podveza (Combat Application Tourniquet – 

C.A.T.) imajući uvijek u vidu da neutraliziranje neprijatelja 

može imati veću važnost za preživljavanje žrtve nego 

pomoć koju borbeni spasilac provodi


Zaustavljanje krvarenja primjenom borbenog podveza 

c. ako je sposoban, naložiti ranjeniku da se samostalno izvuče 

do najbližeg zaklona, uzvrati paljbu te si pruži samopomoć; 

ako nije sposoban i ako mu spasilac ne može 

prići, a nalazi se još pod protivničkom paljbom, treba mu 

reći da glumi da je mrtav 

d. prije nego što ga se pomiče, primijeniti postupke koji 

spašavaju život (podvez za zaustavljanje krvarenja) ako 

je spasilac zaključio da se ranjenog sigurno može premjestiti 

do zaštićenijeg mjesta 

e. organizirati izvlačenje ranjenog i njegove opreme do 

sigurnijeg mjesta (naoružanje, sredstva veze, NVG (Night 

vision googles – naočale za noćno gledanje) i sl.) 

f. izvijestiti nadreñenog o broju i stanju ranjenih i ozlijeñenih 

g. kad taktička situacija dopusti, provjeriti učinkovitost mjera 

poduzetih za zaustavljanje krvarenja. 

11


Zapamti 

Ako je oprema koju je ranjenik nosio od velike važnosti za 

postrojbu, obvezatno ju se mora izvući s ranjenim, u protivnom 

ne. 

Borbeni je spasilac taj koji mora odrediti odgovarajuće 

postupanje s ranjenim na bojišnici pri čemu mora procijeniti 

rizik kako za ranjenika, tako i osobno, a ako je moguće, tražiti 

i pomoć svojeg nadreñenog. 

1.2. TAKTIČKO-SANITETSKO ZBRINJAVANJE RANJENIH 

I OZLIJEĐENIH NA OPASNOM PODRUČJU 

Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje ranjenih i ozlijeñenih na 

opasnom području faza je sanitetskog zbrinjavanja na bojišnici 

nakon prekida protivničkog djelovanja i odnosi se na situaciju 

kada je postrojba u neosiguranom području (npr. izvan baze), 

kada spasilac ima više vremena za zbrinjavanje ranjenih te nije 

izravno izložen opasnosti. Sve ove postupke borbeni spasilac 

provodi na mjestu ranjavanja/ozljeñivanja, dakle, na bojišnici, 

kada uvjeti to dopuste. 

Vrijeme koje spasilac ima na raspolaganju varijabilno je i 

ovisi o borbenoj situaciji. Taktička se situacija vrlo skoro može 

promijeniti te se postrojba može ponovno naći pod izravnom 

protivničkom paljbom. 

Medicinska oprema koja je na raspolaganju ograničena je i 

svodi se na opremu koju sa sobom nosi borbeni spasilac i osobnu 

opremu ranjenog vojnika. 

Borbeni spasilac mora obvezatno kontaktirati svojega zapovjednika: 

12 

− nakon što odluči da ranjenik neće biti sposoban za nastavak 

borbene zadaće 

− prije započinjanja bilo kakve medicinske procedure (zbog 

provjeravanja taktičke situacije na bojišnici) 

− nakon bilo kakve značajnije promjene u zdravstvenom 

stanju ranjenoga.


Zbrinjavanje ranjenika u zimskim uvjetima 

Nakon toga spasilac provjerava: 

a. ima li vanjskog vidljivog krvarenja: 

− sve ozljede od vatrenog naoružanja uzrokuju obilna krvarenja 

koja je potrebno što prije zaustaviti 

− ako je ranjenik već postavio borbeni podvez, potrebno je 

provjeriti je li krvarenje zaustavljeno 

− u svim drugim slučajevima vanjsko vidljivo krvarenje 

prvo se zbrinjava jednom od metoda: pritisak na ranu, 

kompresivni zavoj, hemostatski zavoj, digitalna kompresija 

i sl. 

b. opće stanje ranjenog pri čemu oblikuje svoju procjenu 

stanja ranjenog pri prvom dojmu (opsežnost ozljeda, 

vjerojatnost preživljavanja i sl.) 

c. procjenjuje stanje svijesti ranjenika koristeći se AVPU 

metodom: 

− A (alert – budnost) – prilikom procjene spasilac postavlja 

jednostavna pitanja kao što su: Kako se zovete?, Znate li 

gdje ste?, Koji je danas dan?; ranjenik je budan ako 

suvislo odgovara na postavljena pitanja 

13


− V (voice – glas) – ranjenik nije budan, ali reagira na glasovne 

upute 

− P (pain – bol) – ranjeni nije budan i reagira samo na bolne 

podražaje 

− U (unconscionus – bez svijesti) – nema odgovora ni na 

kakve vanjske poticaje 

d. procijeniti i osigurati dišne putove 

− ako je ranjeni pri svijesti, sposoban govoriti i nema 

problema s disanjem, nema potrebe ni za kakvom intervencijom 

− ako je ranjeni bez svijesti, treba primijeniti jednu od metoda 

za osiguravanje prohodnosti dišnog puta: “zabaci 

glavu, podigni bradu” ili metodu podizanja donje vilice 

(primjenjuje se kod sumnje na ozljedu kralježnice) ili 

nazofaringealni tubus 

− provjeriti disanje ranjenog: dok održava otvorenost dišnih 

putova jednom od spomenutih metoda, spasilac 

postavi svoje uho tik iznad usta i nosa ranjenog pri 

čemu svoje lice okrene prema grudnom košu ranjenika, 

tako da u isto vrijeme osluškuje diše li, osjeća dah na 

svom obrazu i prati podizanje i spuštanje grudnog koša 

− ako ranjenik samostalno diše, a bez svijesti je, spasilac 

upotrijebi nazofaringealni tubus za održavanje prohodnosti 

dišnog puta 

− ako ranjeni nema drugih ozljeda, a bez svijesti je, treba 

ga postaviti u bočni položaj što omogućuje nesmetano 

otjecanje eventualne krvi i sline te sprječava gušenje 

Zapamti 

Kod osobe bez svijesti može doći do opuštanja muskulature 

jezika što može dovesti do toga da jezik sklizne 

prema ždrijelu te doñe do zatvaranja dišnog puta i gušenja. 

14


e. disanje i grudni koš – procjena i tretiranje rane 

grudnog koša 

− spasilac promatra grudni koš i provjerava ravnomjernost 

dišnih pokreta grudnog koša, pri čemu se skidanje 

odjeće svodi na minimum (toliko koliko je potrebno za 

pregled i tretman rana) te se ranjenik što je moguće više 

štiti od dodatnog utjecaja čimbenika iz okoliša; iznimno 

je važno da mu se ne skida zaštitna oprema 

− izbroji brzinu disanja !!! 

− kod pregleda rana na grudnom košu spasilac treba voditi 

računa o tome da često osim ulaznih rana postoje i 

izlazne rane 

− žurno se zatvore sve rane na grudnom košu s nepropusnim 

materijalom, fiksiraju se s tri strane, a jedna se 

strana ostavlja nezalijepljena, čime se sprječava ulaz 

zraka u pluća dok u isto vrijeme zrak koji bi se mogao 

nakupljati u grudnoj šupljini ima mogućnost izlaska van; 

tako se izbjegava mogući kolaps pluća 

− spasilac treba stalno nadzirati ranjenog i na vrijeme 

prepoznati teže poremećaje disanja (npr. disanje se odvija 

s više napora i postaje brže i površnije; ako je ovo pogoršanje 

progresivno, treba pretpostaviti da se razvija tenzijski 

pneumotoraks te učiniti punkciju ozlijeñene strane 

grudnog koša po naučenoj proceduri) 

− kada je riječ o ranjenicima s otvorenom ranom na grudnom 

košu, preporuča se transportirati ga u bočnom položaju 

s ozlijeñenom stranom okrenutom prema podlozi, 

tako da težina tijela pritišće ozlijeñenu stranu uz podlogu 

i ima imobilizacijsku ulogu ili mu omogućiti transport 

u polusjedećem položaju (ako je ranjenik pri svijesti). 

f. cirkulacija (puls) – definitivno zbrinuti velika krvarenja 

− izmjeriti puls na vratu i ruci (zapešću) 

− podvez se na ekstremitetu može popustiti kada je spasilac 

zbrinuo ranu 

− primijeniti prvi zavoj i izravan pritisak na ranu koja 

obilnije krvari ili tzv. izraelski zavoj, kompresivni zavoj 

15


− ako konvencionalne metode za zaustavljanje krvarenja 

(prvi zavoj, izravan pritisak na ranu, tzv. kompresivna 

metoda, kompresivni zavoj i sl.) nisu dovoljne, ponovno 

treba zategnuti podvez postavljajući ga izravno na kožu 

četiri poprečna prsta iznad same rane 

− ako je podvez prethodno postavljen, razmotri se mogućnost 

njegove zamjene kompresivnim zavojem i/ili hemostatskim 

zavojem kao načinima kontrole krvarenja, pri 

čemu podvez treba samo popustiti, a ne skidati s mjesta 

na koji je postavljen; ako se ove metode ne pokažu 

uspješnima, ponovno treba zategnuti podvez 

− nakon što je rana zbrinuta i krvarenje zaustavljeno, preporučuje 

se podignuti ozlijeñeni ekstremitet 

Zapamti 

Zamjenom postavljenog podveza nekom drugom metodom 

zaustavljanja krvarenja može se spasiti ozlijeñeni 

ekstremitet pod uvjetom da podvez nije bio postavljen 

duže od 6 sati. U protivnom se ne smije skidati podvez. 

g. izvijesti zapovjednika o broju ranjenika, trijažnoj 

kategoriji i transportnom položaju! 

h. intravenozne tekućine – treba odrediti je li ranjeniku 

potrebno nadoknañivati tekućinu sukladno sljedećim 

smjernicama: 

− ako su u pitanju samo površne rane, intravenozna nadoknada 

tekućine nije potrebna, ali nadoknada tekućine 

na usta kod ranjenika pri svijesti može djelovati ohrabrujuće 

− ako ranjenik ima veće rane na ekstremitetima ili trupu 

(vrat, grudi, trbuh, zdjelica), a potpuno je svjestan i ima 

opipljiv radijalni puls (puls na zapešću), treba mu dati 

slane napitke za nadoknadu tekućine ili vodu, otvoriti 

venski put i ne uključiti u isto vrijeme druge infuzijske 

otopine, ali nastaviti kontinuirano nadzirati ranjenika 

16


− ako je došlo do poremećaja mentalnog stanja ili se puls 

na zapešću ne može više napipati (što je pokazatelj da je 

sistolički tlak pao ispod 80 mmHg i da ranjenik ulazi u 

stanje hipovolemijskog šoka), treba započeti s davanjem 

infuzijskih otopina 

− ako se puls palpira, ali je vrlo slab i prelazi 120/min, 

treba započeti s davanjem infuzije 

− ako ranjenik nema radijalnog pulsa, treba provjeriti 

jesu li primijenjeni postupci za zaustavljanje krvarenja 

dovoljno učinkoviti te, uz nadoknadu tekućine slanim 

rastvorima, treba započeti s primjenom zamjenske infuzijske 

otopine (Hextend, Voluven, HAES od 500 ml) i 

provjerom pulsa idućih 30 minuta 

− ako se radijalni puls povrati, ne treba više davati infuzijsku 

otopinu, ali treba što češće kontrolirati puls ranjeniku 

− ako se radijalni puls ne pojavljuje, treba dodati još jednu 

dozu infuzije od 500 ml i što je brže moguće evakuirati 

ranjenika 

Primjena infuzije na terenu 

17


Zapamti 

Gornji ekstremiteti mjesto su izbora za davanje infuzije 

pod uvjetom da na njima nema značajnijih rana iznad 

mjesta na kojem se uvodi infuzija. 

i. brzi trauma pregled i ostale vrste rana 

− brzi trauma pregled spasilac koristi za utvrñivanje svih 

mogućih ozljeda koje nije zapazio u početku jer ne 

ugrožavaju ranjenom život; 

− radi se tek nakon što su zbrinute sve po život opasne 

ozljede i krvarenja te učinjeni svi potrebni postupci u 

zbrinjavanju ranjenika; najčešće se radi dok se čeka evakuacija 

− identificiraju se i previju sve rane, uključujući i izlazne, 

pri čemu se makne samo onaj dio odjeće koji je neophodan 

za uredno previjanje rana 

− ranjenik se zaštiti od vanjskih utjecaja kao što su: vrućina, 

hladnoća i sl. 

− ako je potrebno zaštititi ranjenog od pothlañivanja, upotrijebi 

se termofolija 

j. imobilizacija 

− imobilizirati svaki sumnjivi prijelom (frakturu) dugih 

kostiju 

− imobilizirati svaku veću ozljedu ili opeklinu 

− imobilizaciju treba izvršiti udlagom iz torbe borbenog 

spasioca ili priručnim sredstvom 

k. lijekovi 

− dati lijekove protiv bolova svakom vojniku ranjenom u 

borbi koji je pri svijesti i može gutati, osim kod ozljede 

i/ili ranjavanja trbušnih organa te kod sumnje na nju; 

prethodno provjeriti je li alergičan na lijekove 

l. ranjenički karton 

− otvoriti ranjenički karton (standardni NATO obrazac: DD 

Form 1380); to je dokument sa svim podatcima o ranama 

ranjenog, stanju, svim poduzetim medicinskim postupcima 

i lijekovima koji su mu dani i sl. 

18


m. procedura za pozivanje medicinske evakuacije ranjenog 

ili ozlijeñenog 

− koristi se standardna procedura “9-line MEDEVAC 

request”. 


TIJEKOM EVAKUACIJE 

Spasilac priprema ranjenike za izvlačenje i prenosi do mjesta 

prikupljanja ako je to potrebno. 

Ako medicinski transport nije dostupan, ranjenici se 

pripremaju za transport nemedicinskim sredstvima (CASEVAC). 

Ako je ranjenik nesposoban hodati sam, treba ga transportirati 

koristeći se standardnim ili improviziranim nosilima. 

Pripremanje ranjenika za evakuaciju sanitetskim 

motornim vozilom 

19


Ako se izvlače ranjenici koji su bez svijesti nemedicinskim 

transportom, borbeni će spasilac najvjerojatnije trebati pratiti 

transport ranjenih. 

Pri tome je važno da borbeni spasilac stalno nadzire i kontrolira 

stanje ranjenog: stanje svijesti (AVPU), prohodnost dišnih 

putova, disanje (brzina, dubina te obostranost), puls, ranu/ 

ozljedu te mjesto primjene infuzije i sve druge potrebne postupke 

koje je primijenio. Takoñer treba provjeravati sve zavoje 

i po potrebi ih pojačati. 

Situacije u kojima borbeni spasilac ne zbrinjava ozlijeñene 

− ako je i on u neposrednoj životnoj opasnosti 

− ako ima i drugih ozlijeñenih čije su ozljede kritičnije 

− ako ozlijeñeni nema vitalnih znakova: nepomičan, bez 

svijesti, ne diše, bez pulsa 

− ako su ozljede tako teške da mu ni komplicirani kirurški 

zahvati, čak i ako se izvrše odmah ne mogu spasiti 

život 

Primjer takvih ozljeda su: 

− otvorena rana glave s vidljivom mozgovinom 

− teške opekotine (3. i 4. stupanj) na većem dijelu tijela 

− mnogobrojne ozljede izazvane blastom (eksplozijom). 

20

Pristup ranjenima i procjena vitalnih funkcija... 

2. PRISTUP RANJENIMA I PROCJENA 

VITALNIH FUNKCIJA, TRIJAŽA, 

OŽIVLJAVANJE 

Pristupanje ranjeniku ovisno je o borbenoj situaciji i razlikuje 

se s obzirom na faze borbenog djelovanja. 


POD PROTIVNIČKOM PALJBOM 

Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje pod protivničkom paljbom 

predstavlja zbrinjavanje stradalih primjenom samopomoći ili 

uzajamne pomoći te pomoći koju pruža first responder ili borbeni 

spasilac na mjestu stradavanja dok još traje neposredno 

protivničko djelovanje. Medicinska oprema ograničena je uglavnom 

na osobni komplet prve pomoći (Individual First Aid Kit – 

IFAK) koji posjeduje svaki vojnik te torbe za prvu pomoć borbenog 

spasioca. 

Najbolji lijek na svakom bojnom polju je taktička vatrena 

nadmoć! Ponekad je i borbena sposobnost borbenih spasilaca 

presudna za posjedovanje taktičke vatrene nadmoći. Usredotočenost 

na suzbijanje protivničkog djelovanja može smanjiti rizik 

stradavanja i dodatnog stradavanja već ozlijeñenih vojnika. 

Dok traje protivnička paljba, malo je raspoloživog vremena 

za zbrinjavanje. Važnije je suzbiti protivničko djelovanje nego 

prekinuti borbu zbog pružanja prve pomoći. Taktička situacija 

na terenu diktirat će kad je i u kojoj mjeri moguće pružiti prvu 

pomoć. Konačno, kada je i zatražena medicinska evakuacija, 

taktička situacija može biti nesigurna za mogući pristup zračno- 

-evakuacijskog medicinskog tima. 

Borbeni su spasioci ponekad potrebni pri uzvraćanju vatre 

na neprijatelja umjesto angažiranja pri zbrinjavanju stradalih. 

U takvoj situaciji mogu biti uključeni i stradali vojnici koji su 

sposobni za borbu. Ranjeni vojnici koji su nesposobni za nastavak 

borbe, a izloženi su neprijateljskoj vatri, trebaju se što prije 

21


skloniti u najbliži zaklon. Ako to nije moguće, trebaju ostati nepomično 

ležati (glumiti poginulog). 

Prije pristupa ozlijeñenom na vatrenoj liniji, obvezatno 

treba: 

22 

1. odrediti potencijalne opasnosti: smjer djelovanja pješačkog 

naoružanja, postoji li požar ili neeksplodirani objekt 

te postoji li ugroza od kemijskih ili bioloških otrova 

2. odrediti način pristupa ozlijeñenom: najbolji prilazni put, 

najbolji zaklon, najbolji put do zaklona te jesu li zgrade 

ili zakloni stabilni 

3. procijeniti mehanizam nastanka ozljede (pad, eksplozija, 

pješačko naoružanje). 

Kada situacija dopusti, treba pristupiti ozlijeñenom na 

najsigurniji način. Dok mu prilazi, spasilac treba odrediti opći 

utisak te ako ga premješta na sigurnije mjesto, treba ponijeti i 

njegovo oružje i sl. 

U ovoj fazi taktičkog zbrinjavanja važnije je brzo skloniti 

stradalog iz područja djelovanja nego obraćati pozornost na 

dišne putove. Problemi s dišnim putovima igraju malu ulogu u 

zbrinjavanju stradalih u borbi. U Vijetnamskom su ratu predstavljali 

1 % stradalih, uglavnom zbog ozljeda lica. Nadzor krvarenja 

prijeko je potreban, jer ozljeda velikih krvnih žila rezultira 

iskrvarenjem u vrlo kratkom vremenu. Tijekom Vijetnamskog 

rata umrlo je više od 2500 ljudi od krvarenja što je bila sekundarna 

posljedica ozljede ekstremiteta. 

Zaustavi svako vanjsko vidljivo krvarenje stavljanjem 

borbenog podveza preko odjeće na ekstremitet! 

Krvarenje iz ekstremiteta vodeći je uzrok smrtnosti koji se 

može spriječiti. Promptna uporaba podveza za zaustavljanje 

krvarenja (C.A.T.) može spasiti život u ovoj fazi. Stoga podvez 

posjeduje svaki vojnik i mora ga znati postaviti. To je samopomoć. 

U slučaju kada stradalog treba skloniti, što je najčešći 

slučaj, primjena podveza najbolji je početni izbor za zaustavljanje 

krvarenja. Ishemično oštećenje ekstremiteta rijetkost je 

ako se primjeni unutar dva sata. Nadalje, ozlijeñeni s podvezom


može nastaviti borbu. S druge strane, spasilac i stradali vojnik 

koji primjenjuju podvez u velikoj su opasnosti od protivničkog 

djelovanja. Stoga, krvarenja koja ne ugrožavaju život treba rješavati 

u drugoj fazi. Svi vojnici angažirani u borbenim djelovanjima 

trebaju imati podvez spreman za uporabu na standardnom 

mjestu u sklopu borbene opreme i biti uvježbani da ga samostalno 

primijene. 

U ovoj fazi taktičkog zbrinjavanja važno je što prije izvući 

ranjenog u zaklon. Metodu izvlačenja uvjetuje sama taktička 

situacija, vrsta terena, dostupnost zaklona, klimatski uvjeti i sl. 

Tijekom prijenosa stradalih u zaklon mogu se koristiti dimne 

zavjese, vozila, oklopna vozila i sl. 

Ključne radnje ove faze zbrinjavanja su: 

− uzvratiti vatru po zapovijedi i/ili po potrebi 

− ako je moguće, i stradali može uzvratiti vatru 

− nastojati ostati neozlijeñen i nastojati zaštititi stradalog 

od daljnjeg ozljeñivanja 

− zaustaviti svako krvarenje iz ekstremiteta koje ugrožava 

život primjenom podveza 

− izvući ozlijeñenog u zaklon (ozlijeñeni se može i sam 

odvući ako je sposoban). 


NA OPASNOM PODRUČJU 

Taktičko-sanitetsko zbrinjavanje na opasnom području 

predstavlja drugu fazu zbrinjavanja koja se razlikuje od prve 

faze u većem raspoloživom vremenu za zbrinjavanje stradalih i 

smanjenom riziku od protivničkog djelovanja. Zbrinjavanje u 

ovoj fazi provode borbeni spasioci uporabom medicinskih sredstava 

iz torbe za prvu pomoć borbenog spasioca te sredstva iz 

osobnih kompleta za prvu pomoć vojnika. 

Raspoloživo vrijeme za zbrinjavanje često je varijabilno. 

Ponekad je potrebno brzo reagirati zbog neposredne opasnosti 

od neprijateljskog djelovanja. Isto tako, raspoloživo vrijeme za 

evakuaciju može varirati od nekoliko minuta do nekoliko sati. 

23


Važno 

Svako vanjsko vidljivo krvarenje iz ekstremiteta i trupa u 

ovoj fazi zbrinjavanja mora biti zaustavljeno jednom od 

metoda. 

Ako je već ranije postavljen borbeni podvez, obvezatno 

treba provjeriti je li dobro zategnut i krvarenje zaustavljeno. 

U ovoj fazi zbrinjavanja ranjenih mora se procijeniti i odrediti 

njihov status (trijažna kategorija), odnosno težina ozljeda. 

Tada se promatraju vitalni znakovi koji su lako prepoznatljivi i 

laicima. 

Pristup i procjena ranjenog ili ozlijeñenog 

24


Vitalni znakovi 

stanje svijesti 

disanje 

rad srca (puls) 

Stanje svijesti odreñuje se po AVPU metodi: 

A – alert (budan, razgovara) 

V – voice (reagira na glas) 

P – pain (reagira na bol) 

U – unresponsive (ne reagira na podražaje). 

Ako je ranjenik bez svijesti, očisti se i otvori dišni put. 

Moguće je da se stupanj svijesti poboljša. Ako je ozlijeñeni budan 

i razgovara, nema potrebe za daljnjim nastavkom provjere AVPU 

metodom. 

Disanje Odrasla osoba u mirovanju diše 12 – 15 puta u 

minuti. Udah i izdah predstavljaju jedan ciklus disanja. Pri 

ravnomjernom disanju simetrično se podiže lijeva i desna strana 

grudnog koša. 

GLEDAJ, SLUŠAJ I OSJETI DISANJE! Pritom stavi ruku 

na grudni koš bez skidanja zaštitnog prsluka i odjeće. 

Rad srca (puls) kod odrasle osobe u mirovanju iznosi 60 – 

80 u minuti. Provjerava se na zapešću ili u preponi ili na vratu. 

Ako se puls može opipati na zapešću (radijalni), sistolički je krvni 

tlak veći od 80 mmHg. Ako je ranjenik pri svijesti, stabilan 

je. Ako se puls ne može opipati na zapešću, a može u preponi 

(femoralni), sistolički krvni tlak je 60 – 80 mmHg. Ako se puls 

može opipati samo na vratu (karotidni), sistolički krvni tlak je 

oko 60 mmHg, što znači da je ranjenik životno ugrožen. Puls se 

opipava pritiskom s dva prsta (kažiprst i srednji prst) dominantne 

ruke (kako je prikazano na shemi ispod) na predviñenim 

mjestima (postranično na vratu ili iznad ručnog palca). Nikako 

se ne smije pritiskivati palcem jer se može osjetiti vlastiti puls 

koji se greškom može zamijeniti za puls žrtve. 

25


Shematski prikaz provjere pulsa na zapešću ruke 

Borbeni spasilac provjerava puls obvezatno na vratu i na 

ruci istodobno. 

Na stradalom od eksplozije ili penetrantne ozljede koji nema 

pulsa, ne diše ili nema drugih znakova života, ne primjenjuje 

se oživljavanje. 

To vrijedi za uvjete na bojištu kada borbeni spasilac u zadanom 

vremenu ne smije gubiti vrijeme na provedbu postupaka 

oživljavanja kod smrtno stradalih i kada može i sam biti zbog 

toga izložen riziku stradavanja. Tada se mora usredotočiti na 

zbrinjavanje stradalih čiji ishod izravno ovisi o pruženoj pomoći. 

Oživljavanje se primjenjuje samo u onim slučajevima kod 

kojih je riječ o netraumatskom poremećaju, kao što su hipotermija, 

utapanje, elektrošok i sl. Stradale s psihičkim poremećajem 

odmah je potrebno razoružati i spriječiti im pristup oružju. 

26 

Ranjeniku se pristupa prema tzv. ABC metodi: 

airway – dišni putovi 

breathing – disanje 

circulation - krvotok (krvarenje)


Dišni putovi (airway) 

Ako ranjenik razgovara i odgovara na postavljena pitanja, 

osim što je pri svijesti, dišni put mu je čist i prohodan. Ako može 

u jednom dahu izbrojati do deset, njegovo se disanje može sa 

sigurnošću ocijeniti urednim (bez sumnje na ozljedu grudnog 

koša i pluća). 

Ako je ranjenik bez svijesti, otvara mu se dišni put, po 

potrebi se očisti i prati disanje (gledaj, slušaj, osjeti). Ako se 

čuje hroptanje, grgljanje, zvižduk ili stridor, to ukazuje na to da 

je strano tijelo u dišnom putu koje treba što prije ukloniti. 

Kod osobe bez svijesti (bez odgovora) dišni se put otvara 

zabacivanjem glave i podizanjem brade (chin lift) ili pomicanjem 

donje vilice prema naprijed (jaw thrust). Ako je ozlijeñeni bez 

svijesti i spontano diše, uvodi se nazofaringealni tubus ili 

orofaringealni tubus (airway). Ozlijeñeni se postavlja u bočni 

položaj. Primjena kisika u ovoj fazi uglavnom nije moguća zbog 

veličine i težine setova za oksigenaciju koji nisu prigodni za 

uporabu u borbenim uvjetima. 

Disanje (breathing) 

Disanje je jednako, simetrično podizanje i spuštanje obje 

strane grudnog koša. Uvijek kada se kontrolira disanje, treba 

se obratiti pozornost na kretnje grudnog koša gdje obje strane 

moraju biti jednake i simetrične. 

Broje se kretnje grudnog koša unutar deset sekundi: ako je 

disanje 2, potpuno je uredno; ako je 3 – 4, disanje je ubrzano; 

ako je 5 i više, disanje je ozbiljno ugroženo što ukazuje na ozljedu 

pluća i/ili stanje šoka. 

Ako ozlijeñeni ima otvorenu ranu prsnog koša, ne diše i 

nema pulsa, ne oživljava se. 

Otvorene rane grudnog koša treba što prije zatvoriti okluzivnim 

zavojem kod kojeg se jedan rub zavoja/komprese ostavlja 

otvorenim. Ozlijeñeni se postavlja u bočni ili polusjedeći položaj 

ako je to moguće. 

Ako doñe do smetnji s disanjem (površno, jako ubrzano, uz 

pojavu hripanja, zvižduka, cijanoze) kod postojanja jednostrane 

ozljede prsnog koša, treba uvijek misliti na razvoj tenzijskog 

pneumotoraksa. 

27


Tenzijski pneumotoraks drugi je vodeći uzrok smrtnosti 

na bojištu koji je moguće spriječiti, ali ga je potrebno na 

vrijeme prepoznati (nepostojanje šuma disanja na strani ozljede, 

natečenost i prepunjenost vratnih krvnih žila, poremećaj disanja, 

pomak traheje u suprotnu stranu i sl.). Dekompresija torakalnom 

punkcijom jednostavan je zahvat koji spašava život. 

Cirkulacija i krvarenje (circulation) 

Treba provjeriti puls i to na vratu i na periferiji (ruci – 

zapešću). Ubrzani puls do 100/min nema posebnog značaja. 

Puls preko 120/min ukazuje na to da je ranjenik izgubio veliku 

količinu krvi te pada u šok. Tada spasilac traži znakove 

krvarenja (“brisanje” tijela – body swip): 

− krvlju natopljena odjeća 

− ulazna/izlazna rana 

− kapi ili lokvica krvi na podlozi 

− postavi svoje ruke, dlanove iza vrata ozlijeñenog i pažljivo 

prijeñi prema vrhu glave pogledaj dlanove 

− postavi svoje ruke, dlanove iza/ispod ramena ozlijeñenog 

– obriši pazuha, pogledaj dlanove, prijeñi niz trup, 

pa kukove, pogledaj dlanove. 

Ako krvarenje postoji, mora ga se što prije zaustaviti jednom 

od metoda. Pri pregledu stradalog borbeni spasilac treba prepoznati 

svako važnije krvarenje koje prije nije zbrinuto. 

Mora ukloniti što manji dio odjeće za pristup rani/ozljedi zbog 

ograničenog vremena za zbrinjavanje i neizlaganja stradalog 

utjecaju vanjske okoline. Veće krvarenje zaustavlja se podvezom 

kao što je navedeno. Ako taktička situacija dopušta, treba 

razmisliti o popuštanju podveza i upotrebi izravne kompresije, 

kompresivnog ili izraelskog zavoja. 

Moguća je i primjena hemostatskog zavoja ili hemostatskog 

praška (QuikClot), ali podvez se nikad ne skida u potpunosti, 

samo se popusti i ostavi na postavljenom mjestu. Ako se krvarenje 

nastavi, podvez se zategne izravno na koži te tako ostavi i 

obvezatno se zapiše vrijeme postavljanja podveza (pr. 08:30). 

IZVIJESTI zapovjednika o broju, kategoriji i transportnom 

položaju ranjenika! 

28


Brzi trauma pregled ili body check 

Dok se čeka evakuacija ozlijeñenog te ako taktička situacija 

dopušta, potrebno je stalno nadzirati ozlijeñenog po ABC 

proceduri (dišni put, disanje, puls). Provjera se obično ponavlja 

svakih petnaestak minuta. 

Brzi trauma pregled ili body check način je brzog pregleda 

tijekom kojega se brzo i sistematično napravi pregled cijelog 

tijela, a ne samo ozljeda koje ugrožavaju život. Provodi se kad 

ne postoji opasnost za spasioca i za ozlijeñenog, nakon što mu 

se ukazala sva potrebna pomoć i kad ima dovoljno vremena, 

obično dok se čeka evakuacija ranjenika. Sistematski se pregledava 

tijelo po navedenom redoslijedu bez preskakanja: 

− glava i vrat – traže se otekline, deformiteti, modrice, ispipati 

cijelu oglavinu i kosti lica, provjeriti curenje likvora 

ili krvi iz nosa, uški 

− prsni koš – gleda se simetričnost, obostrana pokretljivost, 

otekline, modrice, “klackalica” 

− trbuh – pipa se elastičnost stijenke, bolnost, otekline, 

modrice 

− zdjelica – postupak “zatvorena knjiga” 

− ruke – gleda se neobičan položaj, trag krvi, deformiteti, 

opipava duž kosti 

− noge – gleda se neobičan položaj, trag krvi, deformiteti, 

opipava duž kosti 

− leña – gledaju se deformiteti, krvarenja, opipavaju se 

trnasti nastavci kralježaka. 

2.2. TRIJAŽA 

Trijaža je razvrstavanje (sortiranje) ranjenih i oboljelih u 

odgovarajuće grupe prema vrsti i težini bolesti. Cilj trijaže je da 

se raspoloživim sredstvima i snagama osigura najbolja moguća 

skrb za najveći broj ranjenih i ozlijeñenih. 

Potreba za trijažom javlja se onda kada broj žrtava premašuje 

broj spasioca, dakle, ako postoji jedan spasilac, a više 

ozlijeñenih, treba izvršiti trijažu. 

29


Trijažom se pruža zdravstvena skrb onima čije su ozljede 

izlječive. Ne uzimaju se obradu teške (multiple) ozljede i stanja 

koje je nemoguće poboljšati u taktičkoj situaciji daleko od medicinskih 

ustanova. Takve su ozljede otvorena rana glave s vidljivom 

mozgovinom, teške opekline (3. i 4. stupanj) na velikom dijelu 

tijela te polimorfne ozljede od eksplozija. 

Zbrinuti i trijažirani ranjenik 

30 

Postoje četiri trijažne kategorije hitnosti. To su: 

1. red hitnosti crveno – priority 1 (P 1): potrebna hitna 

kirurška pomoć u roku od dva sata (opsežna krvarenja, šok, 

ozljede pluća i trbušnih organa, opekline na 25 % površine tijela) 

2. red hitnosti žuto – priority 2 (P 2): potrebna kirurška 

pomoć u roku od šest sati (manje ozljede glave s očuvanom 

svijesti, otvoreni prijelomi, opekline srednjeg stupnja, ozljede oka 

s očuvanim vidom)


3. red hitnosti zeleno – priority 3 (P 3): ranjenik može 

hodati, odgoñeno ili kasnije pružanje kirurške pomoći u roku 

od 24 sata (jednostavni prijelomi, manje opekline i ozebline, 

površne rane) koje ne ugrožavaju ozlijeñenog 

4. red hitnosti crno – priority 4 (P 4): osobe kod kojih 

kirurški tretman ne poboljšava vjerojatnost za preživljavanje, 

umirući ili umrli. 

Trijaža sieve (sito) jednostavan je i jasno definirani sustav 

koji se koristi u NATO zemljama. 

hodajući 

ozlijeñeni 

priority 3 

ne 

neozlijeñeni 

povratak u 

postrojbu 

mrtav 

ne 

diše 

ne 

otvori / očisti 

dišni put 

diše 

da 

da 

disanje 

do10/min 

ili preko 30/min 

priority 1 

11 – 29/min 

Preko 

120/min 

Ispod 

puls priority 2 

120/min 

Algoritam trijaže sieve (sito) 

31


2.3. OŽIVLJAVANJE 

Mjere oživljavanja na bojišnici kod osoba koje su zadobile 

ozljede od eksplozija ili penetrantne ozljede, bez prisutnog 

pulsa, disanja i ostalih znakova života imaju malu vjerojatnost 

preživljavanja te se stoga ne provode. 

Oživljavanje se provodi u sljedećim situacijama: 

− hipotermije (pothlañivanja) 

− utapanja 

− udara električne struje ili groma 

− drugih netraumatskih uzročnika. 

Prestanak disanja i srčanog rada ne mora značiti definitivnu 

smrt. Takve se osobe mogu u nekim slučajevima povratiti 

u život postupkom oživljavanja. 

Oživljavanje ili kardiopulmonalna reanimacija podrazumijeva 

umjetno disanje i masažu srca, a za opremljene medicinske 

ekipe još i primjenu lijekova i električne struje. 

Prestankom disanja i/ili srčanog rada organizam ostaje bez 

kisika, što dovodi do odumiranja stanica. Prve odumiru moždane 

stanice, već za nekoliko minuta. Samo unutar tog kratkog 

vremena ima smisla pokušati oživljavanje. Oživljavanje se najčešće 

provodi kombinirano, vanjska masaža srca – 30 pritisaka 

na grudni koš, nakon kojih slijede dva upuha na usta ili nos 

ozlijeñenog. 

Ako osoba nepomično leži ili se iznenada srušila na tlo, 

najprije se provjerava je li pri svijesti. Spasilac ju prima za 

ramena i lagano protrese te joj postavlja nekoliko pitanja. Ako 

nema odgovora, znači da je osoba bez svijesti. Svi daljnji postupci 

moraju se provoditi brzo i bez odlaganja. 

Onesviješteni se okrene na leña i zabaci mu se glava. Prstima 

jedne ruke podiže se brada dok se drugom rukom pritišće 

čelo. Usta moraju biti otvorena. Ovim se postupkom korijen 

jezika odmiče od stražnje stijenke ždrijela čime se osigurava 

prohodnost dišnog puta. Ponekad će se morati odstraniti iz 

usta zubna proteza ili povraćeni sadržaj. To se najlakše učini 

prstom umotanim u maramicu ili gazu. 

32


Kako bi spasilac provjerio postoji li normalno disanje, 

približava svoj obraz ustima i nosu onesviještenog držeći mu 

glavu u zabačenom položaju kao što je opisano. Pokušava 

osjetiti na svom licu zračnu struju (dah). Istodobno osluškuje 

zvukove disanja i promatra dišne pokrete na prsima i trbuhu 

onesviještenog. Provjera disanja smije trajati do deset sekundi. 

Povremeni kratkotrajni udasi ne smatraju se normalnim disanjem. 

Nakon toga postupa kao da disanja nema. Ako onesviješteni 

normalno diše, spasilac ga okreće u bočni položaj i poziva 

hitnu medicinsku pomoć. 

Provjera disanja 

kod osobe bez svijesti 

Krvotok se provjerava na vratu, odnosno na vratnoj arteriji. 

Ako nema pulsa (bilo), pretpostavka je da je došlo do srčanog 

zastoja te treba započeti s vanjskom masažom srca. Znakovi 

krvotoka su: normalno disanje, kašljanje i pokreti te prisutnost 

pulsa. 

Vanjska masaža srca 

Postupak nosi rizik od prijeloma rebara i ozljede unutrašnjih 

organa pa se primjenjuje samo kad je neophodan. Bolesnik 

mora ležati na tvrdoj podlozi na leñima. Ako leži na krevetu, 

spusti se na pod. Odjeću nije potrebno skidati. Spasilac je smje- 

33


šten s bočne strane ranjenog u visini grudnog koša. Kako bi se 

odredilo mjesto pritiska, postavlja se dlan u visini linije koja 

spaja bradavice ozlijeñenog (mekani, jastučasti dio dlana). 

Mjesto pritiska na prsnoj kosti pri masaži srca 

34 

Odreñivanje položaja ruku pri vanjskoj masaži srca 

Drugi dlan položi se preko prvog. Prsti mogu biti isprepleteni 

ili ispruženi, ali ne smiju dodirivati stijenku prsnog koša. 

Laktovi spasioca moraju biti ispruženi, a ramena iznad mjesta 

pritiska. Pritisak treba biti brz i kratkotrajan, jačine prilagoñene 

dobi i konstituciji bolesnika. Kod odrasle osobe prsna kost 

mora se udubiti za 5 cm. Slijedi popuštanje pritiska kako bi se 

prsni koš svojom elastičnošću vratio u prvobitni oblik. Pritom 

se dlanovi ne smiju odvajati od stijenke prsnog koša.


Tijekom čitavog ciklusa pritiskanja i popuštanja, laktovi 

spasioca trebaju biti ispruženi, a dlanovi u kontaktu s prsnim 

košem. Masaža se izvodi brzinom od oko 100 pritisaka u minuti 

(pet pritisaka u tri sekunde). Nakon svakih 30 pritisaka slijede 

2 upuhivanja zraka. Potom se ponovno odreñuje mjesto pritiska 

i nastavlja se s masažom srca, 30 pritisaka. 

Metoda “usta na usta”: 

Umjetno disanje 

Glava ozlijeñenog mora biti zabačena, a usta otvorena. 

Palcem i kažiprstom ruke koja je na čelu začepe se nosnice 

onesviještenog. Prstima druge ruke drže se usta otvorena. Spasilac 

svoja usta čvrsto priljubi uz njegova (po mogućnosti preko 

maramice, gaze ili osobne maske) i upuše vlastiti izdah promatrajući 

istodobno širenje prsnog koša. Upuhivanje traje jednu 

sekundu. Nakon toga se usta odmaknu i oslobode nosnice. Promatra 

se spuštanje prsnog koša. Izdisaj traje oko dvije sekunde. 

Upuhivanje se ponovi još jednom. 

Metoda “usta na nos”: 

Glava mora biti zabačena kao i u prethodnom slučaju, 

dlan koji je na čelu stabilizira glavu, drugim dlanom na bradi 

ozlijeñenog drže se usta zatvorena. Spasilac svoja usta čvrsto 

priljubi uz nos (preko gaze ili maramice) i upuhuje vlastiti izdah 

promatrajući istodobno širenje grudnog koša. Upuhivanje traje 

jednu sekundu. Nakon toga se usta odmaknu. Promatra se spuštanje 

prsnog koša. Izdisaj traje oko dvije sekunde. Upuhivanje 

se ponovi još jednom. 

NAPOMENA: forsirano udisanje i izdisanje spasioca nije 

potrebno da bi postupak umjetnog disanja bio uspješan. 

Postupak oživljavanja prekida se 

− kad se pojavi spontano disanje 

− kada stigne medicinska ekipa 

− kada ni pola sata nakon početka reanimacije nema 

znakova krvotoka, a ne može se pozvati liječnik (dugotrajnije 

provoñenje reanimacije opravdano je u slučajevima 

pothlañenosti (hipotermija, utapanje) unesrećenog) 

35


− kada je spasilac fizički iscrpljen i ne može više uspješno 

provoditi oživljavanje, a nema druge osobe koja bi ga 

zamijenila. 

36

Osiguranje prohodnosti dišnih putova 

3. OSIGURANJE PROHODNOSTI 

DIŠNIH PUTOVA 

Dišni sustav (respiracijski sustav) sustav je organa koji služi 

za izmjenu plinova. Bez otvorenog i prohodnog dišnog puta 

nema života. Stoga i pregled i postupci oživljavanja započinju 

dišnim putevima (A – airway). 

Dišni sustav je cijevne grañe. Kisik se unosi u pluća gdje 

se dogaña izmjena plinova, a iznosi ugljični dioksid. Početak 

dišnog puta, nosna šupljina i početak ždrijela ima važnu ulogu. 

Prošarana su vlažnim membranama. Ta područja služe zagrijavanju 

i filtriranju udahnutih plinova. Vrlo su dobro prokrvljena 

i sadrže zaštitno limfoidno tkivo. 

Površina dišnog sustava nježna je i dobro prokrvljena. Prilikom 

tretiranja treba spriječiti suvišne traume toga područja 

odabirući prikladan način održavanja prohodnosti i koristeći 

dobro podmazane tubuse te izbjegavajući nepotrebno guranje. 

Nosna šupljina je podijeljena, a na zidovima nosa nalaze se 

nosne školjke. Te izbočine, koje povećavaju površinu sluznice, 

mogu zasmetati tubusu ili drugim napravama koje se možda 

moraju uvesti kroz nosnice. Pažljivo klizeći, s dobro podmazanim 

tubusom, po pregradi (septumu) nosne šupljine, uglavnom 

će se spriječiti oštećenje nosnih školjki. 

Dijafragma ili ošit dijeli prsnu i trbušnu šupljinu. Sudjeluje 

u disanju zajedno s ostalim dišnim (respiratornim) mišićima. 

Dišni se sustav prikladno može podijeliti na gornji trakt i 

donji trakt. Ova se dva odjeljka takoñer mogu funkcionalno 

nazvati provodljiva zona i respiracijska zona. 

Dišni putevi počinju s nosom (dišnim organom) koji prelazi 

u nosnu šupljinu. Primarne funkcije nosnih otvora su: 1) filtriranje, 

2) zagrijavanje, 3) vlaženje i 4) omogućavanje rezonancije 

u govoru. 

Nosna se šupljina nastavlja u usnu šupljinu, a usna u grlo 

te dolje do prsne šupljine gdje se dijeli na lijevi i desni bronh tj. 

prelazi u lijevo ili desno plućno krilo. Bronhi se dalje razdvajaju 

37


na još manje i uže dijelove te završavaju kao plućni mjehurići 

(alveole) gdje se obavlja sama izmjena plinova. 

Shematski prikaz dišnog puta 

Gornji dišni putovi su: 

− nos 

− usta 

− ždrijelo 

− grkljan. 

Donji dišni putovi su: 

− dušnik (trachea) 

− pluća 

− bronhi, bronhioli 

i alveole. 

Procedura oživljavanja ponajprije zahtijeva održavanje 

prohodnosti dišnih putova. 

Postupak oživljavanja je sljedeći: 

− osiguranje prohodnosti dišnog puta 

− vanjska masaža srca 

− umjetno disanje 

− rana defibrilacija. 

3.1. PROHODAN DIŠNI PUT 

Jedan od prvih postupaka nužnih za zbrinjavanje pacijenta 

je osiguravanje prohodnog ili otvorenog dišnog puta. Bez toga je 

sve ostalo od malo koristi. To se mora učiniti brzo, zato što 

pacijenti ne mogu podnositi nedostatak kisika (hipoksiju) više 

od nekoliko minuta. Učinak hipoksije na ozlijeñenog pacijenta 

u nesvijesti može biti poguban, a ako je hipoksija udružena s 

odsutnosti adekvatne cirkulacije, pacijent je u još težem položaju. 

38


Osiguravanje otvorenog dišnog puta kod pacijenta može 

biti veliki izazov u terenskim uvjetima. Ne samo da trauma može 

poremetiti anatomiju lica i dišnog puta, nego pratećim krvarenjem 

može uzrokovati i opstrukciju protoka zraka te neobične 

vanjske pokazatelje dišnog puta. Ako se k tome doda i rizik od 

ozljede vratne kralježnice, izazov je očit. 

Prvi je korak u ostvarivanju otvorenog dišnog puta pacijenata 

u nesvjestici osigurati da je jezik podignut naprijed te da i 

dalje ostane podignut. To se postiže potiskivanjem čeljusti ili 

podizanjem čeljusti. Bilo koji od ovih postupaka spriječit će da 

jezik padne iza mekog nepca ili na stražnji zid ždrijela.To su 

osnovni postupci za osnovne kao i za napredne postupke u 

očuvanju dišnog puta. Učinjeni pravilno, ti će postupci otvoriti 

dišni put bez zabacivanja glave ili micanja vrata. Kako bi se 

održao otvoreni dišni put kod ranjenika, bitna je konstantna 

skrb. 

Ozlijeñeni ima rizik od ugroženog dišnog puta čak i kada je 

potpuno budan i pri svijesti. To je djelomično tako zbog činjenica 

da mnogi ozlijeñeni imaju pun želudac, da su prestrašeni 

te su skloni povraćanju. Neki će ozlijeñeni krvariti u usnu šupljinu 

ili ždrijelo te zbog toga gutati krv. Imajući u vidu te činjenice, 

ranjenik se mora stalno nadzirati zbog mogućih problema 

s dišnim sustavom. 

3.2. RUČNO ČIŠĆENJE DIŠNOG PUTA 

Normalno disanje ne proizvodi nikakve dodatne zvukove. 

Ono se osjeti na obrazu i vidi po pomicanju grudnog koša. Ako 

se čuju zvukovi poput stridora, grgljanja, hroptanja, hrkanja ili 

zviždanja, to je znak stranog tijela u dišnom putu. Moguće je 

da se radi o komadu zubne proteze, zubu, zalogaju hrane, povraćenom 

sadržaju ili ugrušku krvi u usnoj šupljini. 

Strano tijelo opstruira dišni put te predstavlja prepreku 

ulasku zraka u pluća. U toj situaciji obvezatno je ručno čišćenje 

usne šupljine. 

Postupak je sljedeći: lijevim se dlanom pridržava glava u 

zabačenom položaju dok se desnom spušta donja vilica, a prstima 

otvaraju usta. Tada se kažiprstom desne ruke, u smjeru 

39


kazaljke na satu, prolazeći prstom uz samu stijenku usne šupljine 

čisti sadržaj i na koncu kao kukom vadi van. 

Pažnja: ne guraj prstima prema dolje jezik ozlijeñenog. 

3.3. HEIMLICHOV HVAT 

Strano tijelo koje se nalazi u dišnim putovima (grkljanu, 

dušniku) dovodi do gušenja osobe ako se žurno ne odstrani. 

Najčešće se dogaña da zalogaj hrane “zaluta” u dišni put tijekom 

jela, osobito kod osoba koje jedu halapljivo, brzo, pričajući 

ili se istodobno smijući. Ovo se najčešće dogaña kod alkoholiziranih 

osoba. 

Postupak kojim se odstranjuje strano tijelo zove se Heimlichov 

hvat. Izvodi se tako da se svjesnom bolesniku, koji je 

držeći se za vrat dao do znanja da se guši stranim tijelom u 

dušniku, priñe s leña i obuhvati rukama oko tijela, tako da su 

spasiočeve šake s njegove prednje strane. Spasilac se uhvati za 

ruke koje su položene u visini gornjeg trbuha (“žličice”) te snažno 

pritisne prema sebi i gore. Postupak se može ponoviti 3 – 5 

puta. 

Heimlichov hvatb 

40


Ako je riječ o krupnijim osobama koje je nemoguće obuhvatiti 

oko tijela, postupi se na sljedeći način: spasilac stoji 

bočno, osoba se presavije u struku preko spasiočeve podlaktice, 

a drugom ga rukom ili dlanom udara po leñima u sredini 

izmeñu lopatica. Udarci dlanom mogu se ponoviti do 5 puta. 

Ako je osoba u nesvjesti, a sumnja se na gušenje stranim 

tijelom u dušniku, tada se pacijent položi na leña te se izvrši 

pritisak na prsnu kost. Snaga pritiska mora biti oko 50 kg, što 

znači da treba upotrijebiti i dio vlastite težine tijela. 

3.4. MANUALNE METODE ODRŽAVANJA PROHODNOSTI 

DIŠNOG PUTA 

Manualne metode održavanja prohodnosti dišnog puta su 

zabacivanje glave unatrag (defleksija glave) i trostruki hvat po 

Safaru. 

Zabacivanje glave treba učiniti oprezno te se treba podići 

brada i spustiti čelo. Pri dubokom gubitku svijesti svi tjelesni 

mišici omlohave, a kod ležanja na leñima dolazi do izravnavanja 

fiziološke zakrivljenosti vratne kralježnice te pomicanja 

zida stražnje stijenke ždrijela prema naprijed. Istodobno dolazi 

do spuštanja donje čeljusti i pada jezika na stražnji zid ždrijela 

i zatvaranja dišnog puta, što može dovesti do gušenja. 

Položaj jezika kod osobe bez svijesti te kod osobe bez svijesti 

kojoj se glava nalazi u položaju defleksije 

41


Postavljanjem glave u zabačeni položaj te podizanjem brade 

sprječava se gušenje i održava se dišni put prohodnim. 

Postupak: Klekni bočno uz glavu ranjenika. Dlan položi na 

čelo, a prste druge ruke točno pod bradu te istodobno guraj 

čelo prema podlozi, a bradu prema gore. 

Trostruki hvat po Safaru: Kod 20 % pacijenata nije dostatno 

zabaciti glavu kako bi se postigla zadovoljavajuća prohodnost 

dišnog puta. U tom se slučaju izvodi trostruki hvat po Safaru: 

potiskivanje donje čeljusti prema naprijed, podizanje brade i 

otvaranje usta. 

Ovaj se način koristi i kod pacijenata sa sumnjom na ozljedu 

vratne kralježnice. 

Postupak: 

− klekni iznad glave ozlijeñenog 

− postavi laktove obostrano uz glavu ozlijeñenog na tvrdu 

podlogu (tlo, zemlja, podloga) 

− postavi dlanove uz sljepoočnice s prstima na uglu donje 

vilice (ispod uški) 

− vrhovima prstiju potiskuj (guraj) uglove donje čeljusti 

prema gore 

− palčevima pritisni donju usnicu otvarajući dišni put. 

Pažnja: Ne okreći glavu ozlijeñenog i ne pritišći meko tkivo 

ispod donje vilice i brade ozlijeñenog. Koristi kosti lica (slijepoočnice 

te donju vilicu) za uporište svojih dlanova. 

Trostruki hvat po Safaru 

(laktovi spasioca se ne vide ali su 

čvrsto oslonjeni na podlogu) 

42


3.5. ODRŽAVANJE PROHODNOSTI DIŠNOG PUTA UZ POMOĆ 

NAZOFARINGEALNOG TUBUSA 

Za održavanje prohodnosti dišnog puta koriste se različita 

pomagala koja se uvode u dišni put te ga drže prohodnim. 

Preko ovih pomagala obično se daje i kisik ozlijeñenom. 

Postoji više vrsta pomagala: nazofaringealni i orofaringealni 

tubusi, laringealne maske, endotrahealni tubus, combi-tube i sl. 

Sredstva se koriste ovisno o vrsti ozljede i vještini spasioca. 

Borbeni spasilac postavlja nazofaringealni tubus (nosni 

tubus, nosna truba) jer je najjednostavniji postupak. Osoba pri 

svijesti ga dobro podnosi, a ozlijeñenoga je gotovo nemoguće 

povrijediti! Uvodi se kroz nos u ždrijelo, osigurava prohodnost 

dišnog puta, omogućava umjetno disanje, ali ne štiti od povraćanja. 

Nazofaringealni tubus 

Postavlja se kod osoba koje su bez svijesti, s konvulzijama 

(padavica), kod grča žvačnih mišića te kod ozljeda vratne kralješnice, 

jer za uvoñenje ne zahtijeva zabacivanje glave. 

Dobro ga podnosi bolesnik u plitkoj anesteziji, polukomatozni 

bolesnik, pa čak i budan bolesnik. Omogućava prohodan 

dišni put i istodobno pridržava bazu jezika. 

Postupak: 

− ranjenika postavi na leña tako da je licem prema gore 

− klekni uz glavu ranjenika, izmjeri veličinu tubusa od 

nosne pregrade do ušne resice 

− namaži nazofarigealni tubus sterilnim sredstvom za 

podmazivanje (lubrikantom) ili vodom 

43


− izloži nosni otvor laganim pritiskom palca na vrh nosa 

− uvedi vršak tubusa u desnu nosnicu tako da šiljasti 

kraj bude uz samu nosnu pregradu (septum) 

− uvedi tubus okomito prema licu prateći otvor donjeg 

nosnog hodnika 

− uvedi nazofaringealni tubus do kraja ruba (flange – obod), 

ako se naiñe na otpor u desnoj nosnici pokušati s lijevom 

− postavi ranjenog u bočni položaj. 

Shematski prikaz postavljenog nazofaringealnog 

tubusa 

Napomena 

Postupak nazofaringealne intubacije ne smije se primijeniti 

kod teških ozljeda lica, ozljede krova usta, izlaza 

moždanih ovojnica niti kod sumnje na prijelom baze lubanje 

(istjecanje cerebrospinalnog likvora, rakunove oči). 

44


3.6. POSTAVLJANJE RANJENIKA U BOČNI POLOŽAJ 

U stanju duboke nesvijesti, za razliku od sna, omlohave svi 

tjelesni mišići. Ako osoba bez svijesti leži na leñima, dolazi do 

spuštanja donje čeljusti i jezika koji u tom slučaju može potpuno 

ili djelomično zatvoriti dišni put. Moguće je i gušenje vlastitim 

povraćenim sadržajem. 

Stoga osoba bez svijesti mora ležati na boku, poduprta vlastitom 

rukom i nogom s glavom oslonjenom na vlastitu ruku. U 

ovom položaju dišni put je prohodan a omogućava se istjecanje 

sline, krvi i povraćenog sadržaja iz usne šupljine. 

Postupak: 

− klekni sa strane ranjenika 

− ruku žrtve bližu tebi postavi uz glavu ranjenika 

− ruku žrtve na suprotnoj strani savij u laktu i položi 

preko trupa 

− nogu na suprotnoj strani savij u koljenu tako da stopalo 

bude na podlozi 

− uhvati ranjenika u visini ramena i kuka za odjeću te ga 

okreni povlačeći ga prema sebi 

− gornju ruku postavi dlanom ispod obraza ranjenika, a 

nogu stabiliziraj na podlozi. 

Ranjenik bez svijesti postavljen u bočni položaj 

Važno 

Uspostava prohodnosti dišnih putova prvi je preduvjet za 

preživljavanje ranjenika. Jedino stalno učenje i ponavljanje 

uvježbanih postupaka osigurava pravilnu primjenu i uspjeh! 

45

46 

PRIRUČNIK ZA BORBENOG SPASIOCA

Pneumatoraks, postupak dekompresije... 

4. PNEUMOTORAKS, 

POSTUPAK DEKOMPRESIJE TENZIJSKOG 

PNEUMOTORAKSA 

Pluća su najvažniji dio dišnog sustava. U njima se obavlja 

izmjena plinova iz udahnutog zraka (O 2) i krvi (CO 2). 

Smještena su u grudnoj šupljini i zaštićena rebrima. Sastoje 

se od desnog i lijevog plućnog krila. Obavijena su tankom ovojnicom 

(pleura) koju tvore dva lista: vanjski i unutarnji. Vanjski 

list (porebrica) oblaže rebra iznutra, a unutarnji list (poplućnica) 

oblaže pluća. Prostor izmeñu vanjskog i unutarnjeg lista 

plućne ovojnice zove se pleuralna šupljina. Kod zdravog čovjeka 

ta je šupljina virtualna, jer su listovi plućne ovojnice priljubljeni 

jedan uz drugog. 

Svako plućno krilo zaseban je zračni prostor unutar prsnog 

koša. Ako neki objekt pogodi prsni koš i zrak dospije unutar 

pleuralne šupljine ili ošteti pluća pa zrak dospije u pleuralnu 

šupljinu, može nastati po život opasno stanje tenzijski pneumotoraks. 

Izgled zdravih i kolabiranih pluća s pneumotoraksom 

47


Pojava zraka u pleuralnoj šupljini naziva se pneumotoraks. 

Dijeli se na spontani kao posljedica bolesti i traumatski kao 

posljedica ozljede prsnog koša. U borbenim uvjetima je uglavnom 

posljedica prostrijelne rane izazvane projektilom (metak, 

krhotina granate). 

4.1. OTVORENA RANA GRUDNOGA KOŠA 

U borbenim uvjetima otvorene rane grudnog koša najčešće 

nastaju kao posljedica probijanja grudne stijenke projektilom 

(pješačko naoružanje, šrapneli, MES). 

Svaka rana grudnog koša (od ključne kosti do završetka 

rebara) koja je veća od kovanice od dvije kune i čini se duboka, 

opravdava sumnju na otvorenu ranu grudnog koša. Čak i 

duboke rane ramena i pazušne jame ubrajaju se i zbrinjavaju 

na isti način kao i otvorena rana grudnog koša. 

Važno je imati na umu da nakon pronalaska i zbrinjavanja 

rane grudnog koša, obvezatno se mora potražiti i izlazna rana 

te ju zbrinuti na isti način. 

Tipični znaci rane grudnog koša su: 

− na ranu izlazi svjetlija pjenušava krv 

− udisajem i izdisajem na rani se čuje šuštanje (sisanje, 

pištanje) zraka 

− ranjenik kašlje i iskašljava krv 

− kratko, ubrzano disanje 

− neravnomjerno kretanje grudnog koša 

− opći simptomi: plavičaste usne, plavičasti nokti, ubrzan 

puls. 

48 

Postupak zbrinjavanja otvorene rane grudnog koša: 

− isjeci krvavu odjeću i izloži ranu 

− pritisni dlanom preko rane dok drugom rukom vadiš 

potrebni materijal iz torbe 

− preko rane stavi nepropusni materijal (najlon, celofan, 

gumirano platno) u fazi izdaha


− “omot” mora prelaziti rubove rane barem za dva poprečna 

prsta 

− fiksiraj ga leukoplastom s tri strane 

− ranjenika postavi u polusjedeći ili bočni položaj ležeći 

na strani rane. 

Bočni ležeći položaj na strani rane 

Važno 

U borbenoj situaciji ranjenik se nikad potpuno ne razodijeva. 

Ukloni se (ispara, isječe) samo onoliko odjeće koliko je 

potrebno da se rana pregleda i zbrine. 

Provjeri se postoji li i druga, izlazna rana. Ako postoji, 

obje se zbrinjavaju na isti način. 

Ako druga rana postoji s iste strane na leñima, onda se 

nepropusni materijal na većoj rani fiksira s četiri strane, a na 

manjoj rani s tri strane. 

Omot koji s jedne strane nije zalijepljen, prilikom izdaha 

propušta zrak van, a pri udahu ne dopušta njegov ulazak u 

grudnu šupljinu te sprječava prekomjerno nakupljanje zraka 

u pleuralnoj šupljini. 

49


Prikaz nepropusnog omota kao jednosmjernog ventila 

(propušta zrak van, ali ne i unutra) 

4.2. TENZIJSKI PNEUMOTORAKS 

Tenzijski pneumotoraks ili ventilni pneumotoraks teška je 

komplikacija pneumotoraksa. Nastaje ulaskom zraka u pleuralnu 

šupljinu kroz oštećenje pluća. Zrak prilikom udisaja prolazi 

kroz oštećenje na plućima i ostaje zarobljen u pleuralnoj šupljini 

jer tijekom izdisaja ne može izaći. S vremenom se zrak nakuplja 

sve više te počinje pritiskivati okolne organe u grudnom košu 

(zdravo plućno krilo, srce i velike krvne žile) te ih gura na zdravu 

stranu. 

Tenzijski pneumotoraks vrlo je teško stanje za ranjenika. 

Ako mu se odmah ne pomogne, može dovesti do smrti. 

Dekompresija pneumotoraksa jednostavan je postupak koji 

odmah dovodi do vidnog poboljšanja stanja ranjenika jer oslobaña 

nakupljeni zrak iz pleuralne šupljine te izjednačava tlak 

pleuralne šupljine s atmosferskim tlakom. 

Simptomi su dramatični i prepoznatljivi 

− vrlo ubrzano plitko disanje sa zvižducima (poput dahtanja 

psa) 

− neravnomjerno, nesimetrično gibanje stijenke grudnog 

koša 

− jako ubrzan i jedva opipljiv puls 

50


− ranjenik je jako uznemiren, zabrinut i u paničnom strahu 

− modre usne i vrhovi prstiju i nokata 

− smanjuje se razina svijesti – do potpunog gubitka svijesti 

− proširene vratne vene 

− pomicanje dušnika (Adamove jabučice) u zdravu stranu 

− vidljivo pogoršanje općeg stanja ranjenika. 

Postupak dekompresije tenzijskog pneumotoraksa 

Promptno nakon što su prepoznati simptomi tenzijskog 

pneumotoraksa pristupa se postupku dekompresije. Postupak 

se izvodi tako što se duga i široka igla (14 G) uvede u drugi 

meñurebrani prostor na strani oštećenog pluća. Na taj se način 

napravi otvor kroz koji zrak izlazi van u okolinu i grudni se organi 

oslobañaju pritiska. Ovo je jednostavan zahvat koji ranjeniku 

spašava život. 

Najvažnije je točno odrediti mjesto uboda. Ono mora biti 

na ozlijeñenoj strani u drugom meñurebranom prostoru u liniji 

koja spaja sredinu ključne kosti i bradavice na ozlijeñenoj 

strani. Ubod mora biti uz gornji rub trećeg rebra. 

Mjesto uboda igle kod dekompresije tenzijskog 

pneumotoraksa 

51


Postupak dekompresije 

Odredi i označi mjesto uboda: 

− pipanjem meñurebranih prostora (prvo rebro je uz ključnu 

kost) ili 

− postavi dva poprečna prsta u jamicu na prsnoj kosti te 

ih povuci ravno na bolesnoj strani do linije koja spaja 

sredinu ključne kosti i bradavicu ili 

− postavi palac na ključnu kost, a mali prst na vrh ramena; 

vršak kažiprsta pokazuje drugi meñurebrani prostor 

− dezinficiraj mjesto uboda 

− iglu – braunilu za dekompresiju (najduža i najšira koju 

imaš u torbi borbenog spasioca) 14G izvadi iz zaštitnog 

omota, namjesti krilca, otvori čep 

− pod pravim kutom u odnosu na stijenku grudnog koša 

zabodi iglu i uvedi je dok ne čuješ šištanje zraka kroz 

nju; drži čvrsto metalni dio igle, a mekani silikonski dio 

uvedi po njoj sve do kraja (kapice) 

Mjesto dekompresije iglom 

52


Pluća 

Nakupljeni zrak 

Rebro 

Interkostalne vena i arterija 

Vanjski dio prsa 

Kateter 

Igla 

Shematski prikaz dekompresije iglom kod tenzijskog 

pneumotoraksa 

− kad si meki dio uveo do kraja, potpuno izvadi iglu (metalni 

dio) i zabodi je u zemlju da se netko ne ubode 

− fiksiraj kateter leukoplastom pazeći pritom da ne zatvoriš 

otvor katetera kroz koji zrak iz pleuralne šupljine 

izlazi van 

− prekontroliraj stanje ranjenika (AVPU; ABC). 

Važno 

Tenzijski pneumotoraks ne nastaje neposredno nakon ranjavanja 

ili ozljeñivanja već nakon nekog vremena (pola sata i 

duže). Postupak dekompresije trenutačno dovodi do vidljivog 

poboljšanja općeg stanja ranjenika: disanje se usporava, postaje 

dublje, vrijednost pulsa se smanjuje, razina svijesti se 

poboljšava. 

Ako ponovno doñe do pojave istih simptoma, ubode se 

druga igla pokraj prve (ponovi postupak). Može se ponoviti i 

treći put, ali na suprotnu stranu! Naime, često se kateter 

začepi tkivom ili krvlju pa više ne propušta zrak van. 

53


Dilema 

Što ako sam napravio dekompresiju, a nije bila potrebna? 

Ako si točno odredio mjesto uboda, nisi naštetio ranjeniku, 

čak i da nije imao tenzijski pneumotoraks, a ako je imao, spasio 

si mu život. 

Ozlijeñeni grudni koš 

Slika prikazuje ozlijeñeni grudni koš izravnim pogotkom u 

zaštitni prsluk (pancirku). Zbog kontuzije rebara i prsne kosti 

te oštećenja pluća došlo je do razvoja tenzijskog pneumotoraksa 

te se obostrano vide štitnici igle za dekompresiju grudnog koša. 

54

Krvarenje, šok, ozljede po regijama... 

5. KRVARENJE, 

ŠOK, OZLJEDE PO REGIJAMA, 

PRIJELOMI, OPEKLINE 

5.1. KRVARENJE 

Krvarenje nastaje istjecanjem krvi iz ozlijeñene krvne žile. 

Obilno krvarenje ugrožava život, osobito u borbenim uvjetima 

kad je pružanje pomoći ionako otežano. 

Vanjsko je krvarenje vidljivo jer krv istječe na površinu tijela. 

Unutarnje krvarenje dogaña se u unutrašnjosti tijela, skriveno 

od pogleda, pa dulje vrijeme može ostati neprepoznato. Jačina 

krvarenja ovisi o veličini ozlijeñene krvne žile. Pri ozljedi veće 

žile (arterije) krv će istjecati u mlazu, pa osoba može vrlo brzo 

iskrvariti. 

Stoga je zaustavljanje krvarenja prioritetni postupak 

prve pomoći kod svake ozljede. 

Važno 

Prije doticaja s krvlju ranjenika obvezatno navuci jednokratne 

rukavice! 

5.1.a. Postupci za zaustavljanje vanjskog krvarenja 

Pritisak na ranu 

Komadom gaze ili tkanine čvrsto se dlanom pritisne mjesto 

krvarenja. Ako je rana na ruci ili nozi, podigne se ozlijeñeni ud i 

zadrži u povišenom položaju. Kad se rana previje, važno je ekstremitet 

imobilizirati i lagano podignuti. Ako je u ranu zabodeno 

strano tijelo (nož, drvo, strijela), ne smije se vaditi. Krvarenje se 

zaustavlja pritiskom na rubove rane oko stranog tijela. 

55


Zaustavljanje krvarenja izravnim pritiskom 

Kompresivni zavoj 

Primjena kompresivnog zavoja 

Pritisak na ranu može se ostvariti i kompresivnim zavojem. 

Postupak je sljedeći: 

− na ranu stavi sterilnu gazu 

− na gazu stavi zamotuljak zavoja ili tkanine, točno iznad 

mjesta krvarenja; može poslužiti i komadić drveta ili 

kamen (rubovi predmeta ne smiju biti oštri!) 

− kružnim zavojem čvrsto stegni zamotuljak; čvor napravi 

iznad zamotuljka odnosno izravno iznad rane; kod dobro 

postavljenog kompresivnog zavoja puls se mora osjetiti 

na okrajinama ekstremiteta 

− ozlijeñenu ruku ili nogu treba držati u povišenom položaju 

i imobilizirati. 

56


Pritisak na veliku arteriju 

Točke pritiska na velike arterije 

Krvarenje na ruci, nozi ili glavi može se zaustaviti pritiskom 

na veliku arteriju koja dovodi krv u ozlijeñeno područje. 

Na odreñenim mjestima gdje je arterija dostupna (vrat, pazusi, 

prepone), izvrši se pritisak prstima, šakom ili koljenom. 

Za ovaj postupak potrebna je vještina i točno poznavanje 

mjesta pritiska. 

Važno 

Nikad se ne smiju istodobno pritisnuti obje vratne 

arterije. 

57


Podvezivanje uda 

Ovo je radikalan zahvat koji dovodi do prekida cirkulacije 

ispod mjesta podvezivanja što može dovesti do odumiranja tkiva 

i gubitka uda. Zato se podvezivanje smije primijeniti samo u 

sljedećim slučajevima: amputacijske ozljede (otrgnuće ili odsijecanje 

dijela ruke ili noge) ako se ne očekuje ponovno spajanje 

odvojenog uda, kod jakog nagnječenja i drobljenja uda kada je 

njegov gubitak neminovan te kod jakog krvarenja koje se ne 

može zaustaviti niti jednim drugim postupkom. 

Za podvezivanje se koriste namjenski proizvedene široke 

gumene vrpce ili platnene vrpce s kopčom (C.A.T. ili Esmarch), 

ali može poslužiti i trokutasta marama složena na širinu od 5 

cm, kravata ili debelo uže. Ne smiju se koristiti tanki materijali 

jer se mogu urezati u tkivo (konop, žica i sl.). 

Borbeni podvez (Combat Application Tourniquet – C.A.T.) 

Podvez se postavlja 3 – 4 poprečna prsta od rane prema 

srcu. Ne smije se postaviti u područje zgloba (lakat, koljeno). 

Zabilježi se vrijeme stavljanja podveza (npr: T 11:30) u 

ranjenički karton i na čelo ranjenika da bude uočljivo. Podvez 

se nikad ne prekriva (odjećom, dekom, folijom) da bude uočljiv i 

da se kontrolira krvarenje. 

58


Važno 

U borbenoj situaciji podvez (C.A.T.) je prvo sredstvo koje 

se upotrebljava za zaustavljanje vanjskog krvarenja iz ekstremiteta 

jer ga posjeduje svaki vojnik u osobnom kompletu prve 

pomoći, te je njegovo postavljanje vrlo brzo i može se postaviti 

samostalno kao samopomoć neposredno nakon ranjavanja. 

U borbenoj situaciji vrijeme čekanja na profesionalnu medicinsku 

pomoć ili evakuaciju ranjenika vrlo je promjenjivo. 

Stoga je dopušteno primijeniti podvez već neposredno nakon 

ranjavanja kako bi se uspješno spriječilo moguće iskrvarenje 

ranjenika. 

Hemostatski zavoji 

Hemostatski zavoj posebna je vrsta zavoja koji je impregniran 

otopinom koja potiče procese zgrušavanja krvi i sljepljivanja 

oštećenih krvnih žila čime se zaustavlja krvarenje. Stvara se čep 

koji zatvara otvor na oštećenoj krvnoj žili te krvarenje prestaje. 

Idealno je sredstvo za rane u području ramena, pazuha, prepone 

i bedra. Upotrebljava se kod ozbiljnijeg krvarenja. 

Postupak: 

− prije postavljanja ranu oslobodi od odjeće, obriši, ukloni 

nakupljenu i zgrušanu krv 

− ustanovi mjesto najjačeg krvarenja, pritisni prstom i 

odatle započni primjenu hemostatskog zavoja 

− zavoj se slaže unutar rane u obliku slova Z dok se ne 

popuni cijela rana ili ne potroši zavoj 

− pritisni rukom čvrsto zavoj u trajanju 3 – 4 minute; 

pritisak je potreban kako bi se hemostatsko sredstvo 

povezalo s krvlju i započeo proces zgrušavanja krvi 

− ako je krvarenje zaustavljeno, preko ovog zavoja omotaj 

zavoj (prvi zavoj, elastični zavoj) kako bi se hemostatski 

zavoj fiksirao 

− ako krvarenje nije stalo, možeš ponoviti postupak u 

cijelosti s novim hemostatskim zavojem (brisanje rane, 

otkrivanje mjesta najjačeg krvarenja, postavljanje zavoja 

(Z), pritisak na zavoj) 

59


− ako ni sada krvarenje nije stalo, odluči se za neku drugu 

metodu (obično postavljanje podveza ili izravan pritisak). 

Podizanje ekstremiteta 

Ovaj postupak sam po sebi ne zaustavlja krvarenje, ali je 

dobra pomoćna metoda koja se uvijek koristi kako bi se dodatno 

smanjilo krvarenje. 

Postupak: nakon postavljanja izravnog pritiska i kompresivnog 

zavoja, ekstremitet postavi u povišeni položaj. 

5.1.b. Zavoji 

Rane i opekline pokrivaju se sterilnom gazom i zavojem. Za 

manje rane dovoljan je flaster. Gaza je pamučna tkanina preklopljena 

u nekoliko slojeva. Debljina gaze na rani ovisi o jačini 

krvarenja i o površini rane. Minimalna debljina je pola centimetra. 

Štiti ranu od infekcije i istodobno upija krv i druge tekućine 

koje izlaze iz ozlijeñenog tkiva. 

Postupak: 

− gazu izvadi iz sterilnog pakiranja neposredno prije upotrebe 

− drži ju vršcima prstiju za rubove; možeš ju djelomično 

razmotati kako bi joj povećao površinu 

− stranu koju ćeš prisloniti na ranu ne smiješ dodirivati; 

kad se gaza prisloni na ranu, ne smije se više pomicati; 

debljina gaze na rani mora biti najmanje pola centimetra, 

a kod krvarenja i više, tada se stavlja više gaza u 

dubinu rane poput tampona 

− kad je rana potpuno prekrivena gazom, učvrsti ju zavojem, 

trokutastom maramom, elastičnom mrežicom ili 

samoljepivom trakom – flasterom; u nedostatku ovih 

sredstava mogu poslužiti i šal, marama i drugi predmeti 

od tkanine. 

Opekline se pokrivaju posebno napravljenim “zavojem za 

opekline” ili običnom pamučnom gazom i zavojem koji se postavljaju 

vrlo labavo, bez zatezanja. 

60

5.1. c. Unutarnje krvarenje 


Krvarenje u unutrašnjosti tijela nastaje zbog ozljede ili bolesti 

unutarnjih organa. Skriveno je od pogleda pa može dulje 

vrijeme ostati neprepoznato. Prvi se simptomi javljaju tek kada 

krv počne izlaziti na tjelesne otvore ili kad se pojave znakovi 

iskrvarenja. Razlikujemo: 

− krvarenje u trbušnu šupljinu 

− krvarenje u prsnu šupljinu 

− krvarenje u mišičje. 

Osobito je opasan prijelom bedrene kosti pri kojem ozlijeñeni, 

ako se ozlijedi bedrena arterija, može izgubiti i do 1,5 litre 

krvi. 

Pri svakom jačem udarcu u trup, npr. u prometnoj nezgodi, 

kod padova s visine ili kod tučnjave, mora se posumnjati na 

mogućnost unutarnjih ozljeda s krvarenjem u trbušnu ili prsnu 

šupljinu, čak i kada se ozlijeñeni osjeća relativno dobro i nema 

vidljivih ozljeda. 

Na mjestu udarca obično se javlja bol, deformacija, crvenilo 

– modrica i otok (važnost brzog traumatološkog pregleda). 

Unutarnje krvarenje može biti vrlo polagano, s prvim znakovima 

tek nakon više sati. 

Znakovi iskrvarenja 

Gubitak veće količine krvi dovodi do opće slabosti, vrtoglavice, 

šuma u ušima i iskrenja pred očima. Koža je blijeda, 

disanje i puls ubrzani. U težim se slučajevima razvijaju svi znakovi 

šoka. Osobu treba staviti u ležeći položaj, po mogućnosti s 

uzdignutim nogama i rukama (položaj autotransfuzije) i utopliti. 

Postupak: 

− unutarnje krvarenje ne može se zaustaviti mjerama prve 

pomoći, stoga je nužan hitan prijevoz u bolnicu 

− koštane prijelome imobiliziraj prije transporta 

− osoba ne smije jesti niti piti; samo u slučaju produljenog 

transporta i ako nema ozljede trbuha niti krvarenja 

iz probavnog sustava, možeš joj povremeno davati manje 

količine vode ili čaja. 

61


5.2. ŠOK 

Šok je stanje teško poremećene opskrbe tkiva krvlju (teško 

poremećena cirkulacija). Uzroci šoka mogu biti raznoliki: srčani, 

neurološki, alergijski itd. Šok o kojem je riječ u ovom poglavlju, 

hipovolemijski je i uzrokovan gubitkom volumena cirkulirajuće 

krvi u krvotoku unesrećenoga. Najčešći je uzrok teško krvarenje 

iz ekstremiteta ili unutarnje krvarenje u trbušnu ili grudnu 

šupljinu. Hipovolemijski šok može nastati i kod opsežnih opeklina 

tijela ili teške dehidracije organizma (povraćanje, proljevi, 

profuzno znojenje). 

Šok je teško liječiti. Stoga se od početnog zbrinjavanja ranjenika 

poduzima sve kako bi se spriječio njegov nastanak. Mjere 

za prevenciju šoka su: zaustavljanje krvarenja, očuvanje prohodnosti 

dišnog puta, nadoknada tekućine, suzbijanje boli, imobilizacija, 

postavljanje u odgovarajući položaj, utopljavanje, stalni 

nadzor ranjenika, traženje medicinske pomoći što je prije 

moguće te evakuacija ranjenika. 

Simptomi šoka: 

− mijenja se stanje svijesti: od bezvoljnosti i pospanosti do 

kome 

− koža postaje blijeda, sivkasta, potpuno hladna na dodir 

i vlažna 

− disanje sve ubrzanije i pliće 

− puls ubrzan, na periferiji (ruci) jedva pipljiv do potpune 

odsutnosti. 

5.3. OZLJEDE PO REGIJAMA 

Borbene ozljede nastaju kao posljedica prolaska projektila 

kroz tijelo (metci, geleri). Karakteristično za ove ozljede duboka 

je nepravilna rana koja obilno krvari te je za zaustavljanje 

krvarenja neophodna dobra tamponada (zavojnim materijalom) 

same rane i dobra kompresija na samoj rani. Tipično je da su 

sklone infekciji. Stoga je svaku otvorenu ranu potrebno što prije 

prekriti sterilnom gazom. Svojim prolaskom kroz tijelo najčešće 

se nalaze ulazna i izlazna rana. 

62


Moguće oštećenje tkiva prolaskom metka ili gelera 

5.3.a. Ozljede ekstremiteta 

Krvarenje iz ekstremiteta (ruka i noga) i danas je vodeći 

uzrok smrti na bojištu. U borbenoj situaciji ozljede ekstremiteta 

najčešće nastaju od vatrenog naoružanja, bilo da je riječ o pješačkom 

naoružanju ili minsko-eksplozivnim sredstvima. Karakteristika 

ovih ozljeda je da su vrlo duboke, nepravilnog oblika 

(vrećaste!), često postoji ulazna i izlazna rana i da obilno krvare. 

Najvažnije je da se što prije primijene postupci za zaustavljanje 

krvarenja! Sukladno taktičkoj situaciji primjenjuju se odreñeni 

načini zaustavljanja krvarenja. 

Taktičko zbrinjavanje pod protivničkom paljbom 

Krvarenje se iz ekstremiteta zaustavlja primjenom borbenog 

podveza. Jednostavan je, može se postaviti jednom rukom, 

a ispravno postavljen, potpuno zaustavlja krvarenje iz ekstremiteta. 

Posjeduje ga svaki vojnik te ga u slučaju ranjavanja u 

ekstremitet postavlja sam. Podvez se u ovoj fazi zbrinjavanja 

63


postavlja preko odjeće, na nadlakticu ili natkoljenicu, a zateže 

se do prestanka krvarenja. U slučajevima kad si ranjenik ne 

može sam pomoći (besvjesno stanje), borbeni podvez postavlja 

borbeni spasilac – suborac nakon izvlačenja ranjenika u zaklon. 

64 

Borbeni podvez postavljen preko odjeće 

Taktičko zbrinjavanje na opasnom području 

Ako je podvez već postavljen, prekontroliraj je li dobro zategnut, 

odnosno je li krvarenje zaustavljeno. 

Ako je podvez postavljen, ali krvarenje nije potpuno zaustavljeno, 

postavi još jedan podvez uz njega i dobro zategni! 

Ako podvez nije postavljen, prvo preko odjeće postavi podvez 

na već navedeni način. 

Nakon procjene stanja ranjenika (stanje svijesti, prohodnost 

dišnih putova, disanje, puls) vrijeme je za kontrolu krvarenja. 

Podvez se ne smije skidati. Rana se izloži (ukloniti odjeću – 

isparati ili isjeći), obriše zaostala krv i ugrušci, rana se popuni 

sterilnom gazom ili zavojem i tek tada previje zavojem uz pritisak 

– kompresivni zavoj. Po potrebi, zbog jačeg pritiska na ranu, 

može se upotrijebiti cijeli nerazmotani zavoj ili neki čvrsti predmet 

(oblutak, drvce).


Postavljanje zavoja s tamponiranjem rane 

Tek se sad može popustiti borbeni podvez. Ponovno se 

prekontrolira izgled zavoja. Ako na njemu nema krvi, podvez se 

premjesti na golu kožu 3 – 4 poprečna prsta od same rane 

prema srcu, ali se ne zateže. Ako se na zavoju pojavljuje svježa 

krv, može se pokušati sve previti još jednim zavojem. Ako to ne 

pomaže, zategne se podvez koji se premjesti na golu kožu iznad 

rane, potpuno zategne i više ne popušta. U ranjenički karton i 

na čelo ranjenika upiše se vrijeme postavljanja podveza. 

Postavljanje borbenog podveza jednom rukom 

65


Umjesto običnog zavoja za tamponadu rane, može se upotrijebiti 

i hemostatski zavoj (Combat gauze). 

Opsežne rane nakon previjanja i zaustavljanja krvarenja 

obvezatno se imobiliziraju jer se tako dodatno smanjuju krvarenje 

i bol. 

Taktičko zbrinjavanje tijekom evakuacije 

Do ove faze zbrinjavanja svako vanjsko vidljivo krvarenje 

trebalo bi biti zaustavljeno. Stalno treba nadzirati i kontrolirati 

ranjenika i sve postupke koji su poduzeti. 

Važno 

Prije nego što počneš sa zbrinjavanjem ranjenika, svakako 

navuci jednokratne rukavice, pogotovo prije zaustavljanja 

krvarenja. 

Jednokratne su rukavice zaštita spasiocima od zaraznih 

bolesti, ponajprije od krvlju prenosivih zaraznih bolesti. 

5.3.b. Ozljede glave 

Ozljede glave su otvorene ili zatvorene, ovisno o tome je li 

projektil odgovoran za ozljedu ugrozio lubanju i izložio mozak. 

Ozljede lubanje s vidljivom ili prolabiranom mozgovinom nisu 

spojive sa životom i takvi se ranjenici ne zbrinjavaju. 

Stanje svijesti najosjetljiviji je pokazatelj funkcije mozga te 

se promptno primjenjuje AVPU metoda i često prati kako bi se 

ustanovila moguća pogoršanja stanja svijesti. Vitalni znakovi 

(svijest, disanje, puls) iznimno su važni za praćenje ranjenika s 

ozljedom glave. 

Od terapijskih zahvata najvažnije je održavanje prohodnog 

dišnog puta i zaustavljanje krvarenja. Krvarenje se zaustavlja 

ili izravnim pritiskom na ranu ili postavljanjem kompresivnog 

zavoja. Kod ozljeda lica zavoj se postavlja oprezno jer se dišni 

put mora održati otvorenim. Kod ozljeda lica, ako je ranjenik 

pri svijesti, neka sam zauzme položaj koji mu najviše odgovara. 

66


Ozljede oka malo krvare. Stoga se ne postavlja kompresivni 

zavoj, nego se oko prekrije sterilnom gazom te preko nje stavi 

zaštita od kartona ili plastike kako bi se zaštitila osjetljiva očna 

jabučica od dodatnih povreda. 

Zatvorene povrede glave s prijelomom baze lubanje prepoznaju 

se, osim po stanju svijesti, i po modricama na tipičnim 

mjestima: oko očiju (rakunove oči) i iza uha. Kod prijeloma baze 

lubanje često se kroz nos i uši vidi curenje krvi pomiješane sa 

žućkastom cerebrospinalnom tekućinom. Ako se sumnja na 

prijelom baze lubanje, nikako se ne smije postaviti nazofaringealni 

tubus! 

Svi ranjenici s ozljedom glave koji su bez svijesti, spadaju 

u prioritetnu skupinu ranjenika, odnosno P 1 (crveno). 

5.3.c. Ozljede grudnog koša 

Otvorene ozljede grudnog koša rane su koje često mogu 

predstavljati i otvor izmeñu grudne šupljine i okoline. Kako kroz 

ovakvu ranu dolazi do ulaska zraka iz okoline u grudni koš, 

ova rana zbog tipičnog zvuka koji pri tome nastaje, zove se i 

uvlačeća rana (sucking wound). Svaka probojna rana grudnog 

koša koja je veća od kovanice od dvije kune, mora se zatvoriti 

okluzivnim zavojem. 

Ubodna rana grudnog koša 

(ubodne rane u razini bradavice ili niže učestalo probijaju u trbuh) 

67


Okluzivno znači da se na ranu postavlja zračno-nepropusni 

materijal (celofan, najlon, gumena rukavica, gumirano platno) 

u veličini koja će ranu prekriti sa svake strane za dva poprečna 

prsta. Danas postoje i gotove brtve za grudni koš, npr. Ashermanova 

brtva. 

Nakon zatvaranja rane obvezatno se mora potražiti izlazna 

rana. Ako je na grudnom košu (od ključne kosti do luka rebara) 

obvezatno se tretira na isti način. Ako druga rana postoji s iste 

strane grudnog koša, onda se nepropusni materijal na većoj 

rani fiksira s četiri strane, a na manjoj rani s tri strane. 

Treba biti posebno oprezan kod pronalaska rane na ramenu 

ili u pazušnoj jami. I ove rane treba, zbog blizine pluća, zbrinuti 

kao da je riječ o otvorenoj rani grudnog koša. 

Zatvorene ozljede grudnog koša najčešće nastaju u prometnim 

nezgodama, kod nespretnih padova ili u tučnjavi, a u borbenim 

uvjetima i prilikom pogotka projektila u zaštitni prsluk – 

ploču. Na istom je mjestu na grudnom košu deformacija, otok, 

crvenilo – modrica i jaka bol (brzi trauma pregled). Često se ta 

strana grudnog koša ne giba ravnomjerno sa zdravom stranom 

(ne diše!). 

Kod ozljeda grudnog koša treba uvijek biti oprezan, često 

nadzirati ranjenika, stalno pratiti disanje i kretnje grudnog koša 

kako bi se na vrijeme uočili simptomi tenzijskog pneumotoraksa 

koji je opasan po život. Postupkom dekompresije iglom spašava 

se život ranjeniku. Ranjenici s ozljedama grudnog koša i poremećenim 

disanjem spadaju u prioritetnu skupinu P 1 (crveno). 

5.3.d. Ozljede trbuha 

Ozljede trbuha od vatrenog oružja u pravilu se liječe u 

operacijskoj sali. Putanja projektila koji je ušao u trbuh ne 

mora biti odmah prepoznatljiva po položaju rane. Projektil u 

grudnom košu može ući u trbuh i obrnuto. Projektil može proći 

kroz brojne strukture u različitim dijelovima tijela. Važno je da 

se promatra cjelokupno stanje ranjenika. Otvorene ozljede 

trbuha sa ili bez prolapsa organa zbrinjavaju se s abdominalnim 

zavojem koji se kod postavljanja ne zateže u potpunosti. 

Organe trbuha zabranjeno je nasilno vraćati u šupljinu, a zavoj 

68


treba navlažiti fiziološkom otopinom (infuzija!), prekriti trbuh 

bez jakog zatezanja te prekriti folijom (radi sprječavanja pothlañivanja). 

Kod zatvorenih ozljeda trbuha na samom mjestu ozljede vidi 

se crvenilo – modrica, otok, javlja se jaka bol, a kod pipanja 

trbuha prednja stijenka je tvrda poput daske. 

Ozljede trbuha i ubrzani puls ukazuju na teže ozljede te 

takvi ranjenici spadaju u prioritetne slučajeve – P 1 (crveno). 

Ranjenici s ozljedama trbuha stavljaju se u položaj na leñima 

sa svijenim nogama u kukovima i koljenu te im se ne daje 

jesti i piti! 

5.4. PRIJELOMI 

Nikad se ne smije dopustiti da iskrivljeni ili ozlijeñeni ekstremiteti 

skrenu pažnju s mogućih po život opasnih ozljeda. 

Ove dramatične i vrlo bolne ozljede lako se uočavaju na pacijentu 

i mogu biti ograničavajuće, ali rijetko kada su opasne po 

život. Važno je zapamtiti da zaustavljanje krvarenja, prohodnost 

dišnog puta, mehanizmi disanja, održavanje cirkulirajućeg 

volumena krvi i pozivanje pomoći dolaze na red prije postavljanja 

imobilizacije na prijelom. 

Hipovolemijski šok potencijalna je opasnost jedino ako je 

riječ o prijelomu bedrene kosti (bilo zatvorenom ili otvorenom 

prijelomu) stoga što se prijelomom bedrene kosti izgubi oko 1,5 

litra krvi. 

Imobilizacija potkoljenice priručnim sredstvom 

69


U borbenoj situaciji prijelomi su gotovo uvijek otvoreni te 

nastaju kao posljedica pogotka projektila velike brzine u ekstremitete. 

Zaustavljanje krvarenja i postavljanje kompresivnog 

zavoja na ranu prioriteti su u zbrinjavanju. 

Znakovi prijeloma kosti su neprirodan položaj ekstremiteta, 

deformacija na mjestu prijeloma, oteklina, crvenilo ili modrica 

na mjestu prijeloma, jaka bol te potpuni gubitak funkcije prelomljenog 

ekstremiteta. 

Prijelomi se zbrinjavaju postavljanjem imobilizacije. Imobilizaciju 

je najbolje postaviti nakon što su sanirane sve po život 

opasne ozljede te prije evakuacije. Za imobilizaciju se koriste 

udlage iz torbe borbenog spasioca te razna priručna sredstva: 

grane, letve, puška, dijelovi odjeće i sl. 

70 

Postupak imobilizacije: 

Imobilizacija podlaktice odjećom 

− pronañi priručno sredstvo za imobilizaciju 

− izmjeri duljinu prema zdravom ekstremitetu ranjenika 

− ne namještaj prijelom, samo pridržavaj uz lagano istezanje 

− postavi ekstremitet u fiziološki položaj 

− imobiliziraj preko odjeće 

− imobiliziraj dva susjedna zgloba 

− vrhove prstiju ostavi slobodnima, kontroliraj puls na 

ozlijeñenom ekstremitetu ispod mjesta prijeloma 

− ne zateži jako sredstvo za imobilizaciju 

− podigni imobilizirani ekstremitet.


Imobilizacija podlaktice udlagom kakvu borbeni 

spasilac ima u torbi 

Važno 

Osim prijeloma, prije evakuacije treba imobilizirati sve veće 

ozljede ekstremiteta i veće opekline! 

Napomena 

U borbenoj situaciji na prijelom kralježnice treba posumnjati 

samo ako je riječ o eksplozivnoj ozljedi i ako postoji 

ulazna i/ili izlazna rana u području uz kralježnicu. U tom se 

slučaju posebno mora biti oprezan s okretanjem, prenošenjem 

i transportiranjem ranjenika jer ni u jednom trenutku ne smije 

doći do savijanja trupa. Stoga zbrinjavanje ranjenika sa sumnjom 

na ozljedu kralježnice zbrinjava najmanje tri, a najbolje 

pet spasilaca. Jedan od njih pridržava vrat i glavu ranjenika, 

nadzire njegovo stanje te koordinira kretnjama ostalih spasilaca. 

5.5. OPEKLINE 

Opekline su ozljede nastale djelovanjem visoke temperature, 

kemijskih tvari (kemijske opekline) ili zračenja. Suvremeno naoružanje, 

osim probojnih ozljeda tijela, na mjestu ulaska stvara i 

opeklinu različitog stupnja. Njihova težina ovisi o zahvaćenoj 

površini tijela i dubini oštećenja tkiva. Djeca teže podnose opekline 

od odraslih. 

71


Opekline se s obzirom na dubinu tkivnog oštećenja mogu 

podijeliti na opekline prvog stupnja (površinske opekline), drugog 

stupnja (opekline djelomične debljine kože), trećeg stupnja 

(duboke opekline pune debljine kože) i četvrti stupanj – potpuna 

karbonizacija tkiva. 

Površinske opekline zahvaćaju samo površinski sloj kože i 

predstavljaju blago oštećenje, ali mogu uzrokovati jaku bol. Česti 

su primjer opeklina prvog stupnja one koje uzrokuje sunce. 

Karakterizira ih jako crvenilo i bol. Iako nije potrebno liječiti 

takva oštećenja, mogu se koristiti razni pripravci kako bi se 

smanjila bol i upalni odgovor. 

Površinske opekline prvoga stupnja 

Opekline drugog stupnja zahvaćaju djelomičnu dubinu 

kože. Dolazi do raslojavanja slojeva kože što dovodi do pojave 

vodenastih mjehura na opečenoj koži. Mjehuri se ne smiju 

probijati na terenu jer za to moraju postojati sterilni uvjeti. Ove 

opekline zarastaju uobičajeno bez ožiljka. 

72


Opekline djelomične dubine drugog stupnja 

Opekline trećeg stupnja zahvaćaju kožu u punoj debljini, 

odnosno sve njezine slojeve. Kod posebno dubokih opeklina 

nekrotizirana koža postaje tvrda i čvrsta. Ove opekline zarastaju 

stvaranjem dubokih ožiljaka koji često stvaraju dodatne 

komplikacije. 

Opekline pune debljine trećega stupnja 

73


Upalni odgovor ljudskog tijela na opeklinu može u prva 24 

sata uzrokovati pogoršanje opekline odnosno produbljivanje opekline. 

Stoga je na mjestu dogañaja pri postupcima neposredne 

prve pomoći najznačajnije hladiti opečena mjesta. Kratkotrajno 

hlañenje neposredno nakon ozljeñivanja pomaže pri smanjenju 

daljnjeg oštećenja. Hlañenje djeluje pozitivno jer nakon što je 

ranjenik maknut izvan dosega vatre, njegova odjeća i tijelo i 

dalje su vrući te ih treba rashladiti čistom vodom. Hlañenje ne 

treba trajati duže od nekoliko minuta. 

Procjena vitalnih znakova ranjenika s opeklinama često je 

komplicirana dramatičnom situacijom i opsegom ozlijede. Ponekad 

je izgled izgorjelih dijelova kože i odjeće zapanjujući, no treba 

zapamtiti da ranjenici s opsežnim opeklinama rijetko umiru 

neposredno nakon nesreće od posljedica opekline. Ako nastupi 

smrt, njezin je uzrok najčešće začepljenje dišnih putova ili inhalacija 

dima. 

Pažljiv i sistematičan pregled unesrećenog omogućit će 

točniju procjenu njegove vitalne ugroženosti i odrediti postupak 

zbrinjavanja. 

Koraci koji se poduzimaju pri zbrinjavanju ranjenog s opeklinama 

isti su kao kod zbrinjavanja ranjenog. Nakon procjene 

situacije ranjenik se premješta na sigurno mjesto, dalje od izvora 

vatre. Napravi se pregled (AVPU, ABC). Tek kad se pregledom 

ustanovi da ranjenikov život nije ugrožen, može se krenuti na 

zbrinjavanje opeklina. 

Kad se procijeni da je ranjenik stabilan, može ga se detaljno 

pregledati. Procjena dubine i površine opekline vrlo je važna. 

Površina opekline u postotku prema ukupnoj površini tijela 

najbrže se računa koristeći pravilo devetke. Tijelo je podijeljeno 

u regije od kojih svaka ima 9 % ili 18 % od ukupne površine 

tijela. U obzir se uzimaju opekline drugog i trećeg stupnja. Za 

manje i nepravilne opekline kao mjera može poslužiti dlan ranjenika. 

Procjenjuje se da dlan čini 1 % ukupne površine tijela. 

74 

Postupak zbrinjavanja opeklina: 

− Skini odjeću natopljenu vrućom tekućinom ili kemikalijom; 

komadi tkanine koji su zalijepljeni za kožu ne 

smiju se nasilno odvajati već ih treba obrezati škarama.


− Brzo hlañenje opečene površine vodom najvažnija je 

mjera prve pomoći koja bitno poboljšava konačni ishod 

opekline; opečeni dio tijela treba što prije uroniti u vodu 

ili tuširati; voda mora biti hladna, ali ne ledena; hlañenje 

treba trajati do deset minuta. 

Računanje površine zahvaćene opeklinom 

koristeći pravilo devetke 

Malu se djecu ne smije ostavljati predugo u hladnoj vodi jer 

može doći do pothlañivanja tijela. 

− S opečene ruke odmah skini prstenje, narukvice i sat prije 

nego koža natekne. Ako se zbog otekline prsten više ne 

može skinuti, treba ga prerezati. 

− Opekline se pokrivaju gazom i zavojem vrlo labavo, bez 

zatezanja. 

75


− Ako je opečena velika površina ruke ili noge, imobiliziraj 

ozlijeñeni ekstremitet. 

− Ako je prijevoz do bolnice dugotrajan, daj ranjeniku da 

pije tekućinu (alkohol je zabranjen). 

− Obvezatno utopli ranjenika, čak i tijekom ljetnih mjeseci. 

Opečena koža nema termoregulaciju te pothlañivanjem 

ranjenika može nastati još teže stanje. 

Gašenje vatre na čovjeku 

Osobe sa zapaljenom odjećom često u panici trče čime se 

vatra još više rasplamsava. Potrebno ga je poleći na zemlju i 

valjati po njoj. Vatra se na čovjeku može gasiti dekom, kaputom, 

vodom i protupožarnim aparatima na halone ili prah 

(NaHCO 3), pazeći pri tom da se ne prska u oči. Ne smije se 

koristiti protupožarni aparat na ugljični dioksid (CO 2). 

76

Otvaranje venskog puta i nadoknada tekućine 

6. OTVARANJE VENSKOG PUTA 

I NADOKNADA TEKUĆINE 

Najčešće ozljede karakteristične za borbenu situaciju različite 

su vrste rana koje nastaju djelovanjem vatrenog naoružanja, 

bilo da je riječ o lakom pješačkom naoružanju ili minskoeksplozivnim 

sredstvima. Karakteristika ovakvih ozljeda obilno 

je vanjsko krvarenje koje, ako se promptno ne zaustavi, dovodi 

do iskrvarenja i teškog, po život opasnog stanja, hipovolemijskog 

šoka. Stoga, osim zaustavljanja krvarenja, kako bi se uspješno 

sačuvao život ranjenika, važno je što ranije, često i na samom 

mjestu ranjavanja, započeti s nadoknadom tekućine. 

U borbenoj situaciji pri izloženosti protivničkoj paljbi nije 

moguće započeti ovaj postupak. U ovoj fazi zbrinjavanja eventualno 

je moguće zaustaviti vanjsko krvarenje upotrebom borbenog 

podveza. Kad taktička situacija dopusti, ranjenik i spasilac 

su u zaklonu, dio postrojbe štiti rad spasioca i ranjenika te se 

može pristupiti otvaranju venskog puta. Za pravilno izvoñenje 

postupka potrebno je 10 – 15 minuta i sigurnost. 

Ako je ranjenik pri svijesti, a ozljeda na ekstremitetima, daje 

mu se da često pije manje količine vode (alkohol je zabranjen!). 

Ako je ranjenik ranjen u grudi ili trbuh ili je bez svijesti, ne 

smije piti pa se tekućina mora nadoknaditi intravenski. Otvori 

se venski put na zdravoj podlaktici te se intravenskom kanilom 

(braunilom) širine 16 – 18 G započinje s davanjem infuzije. 

Tekućine (ili otopine) koje se u ovom slučaju koriste infuzijske 

su otopine. 

Infuzijske su otopine pakirane u vakuumskim vrećicama 

od 500 mililitara. Postoje različite vrste: fiziološka otopina (0,9 % 

NaCl), Ringer otopina, Voluven 6 %, HAES i dr. Za brzu nadoknadu 

volumena najčešće se koristi Ringer otopina ili Voluven 

6 %. 

Prije nego što se krene na zadaću, obvezatno se mora prekontrolirati 

sva oprema, a njezin je važan dio i torba borbenog 

spasioca. Sva sredstva u torbi jednako su važna i mora ih se u 

potpunosti kompletirati, provjeriti rokove valjanosti te pregle- 

77


dati da nisu oštećena (sredstva se obnavljaju u sanitetskoj 

postrojbi ROLE 1). 

Od opreme za primjenu infuzije mora se provjeriti: 

− infuzijska otopina mora biti potpuno bistra i bez čestica 

koje u njoj plivaju, u roku valjanosti i bez sumnjivih 

oštećenja na pakiranju 

− set za davanje infuzije: provjeriti promjenu boje crijeva, 

prisutnost kapljica vlage ili oštećenje njegove stijenke 

− provjeriti moguća oštećenja pakiranja te katetera i igle 

intravenske kanile (braunila). 

Intravenska nadoknada tekućine mora se započeti ako: 

− je ranjenik promijenjenog mentalnog statusa iako nije 

ozlijeñen u glavu ili je bez svijesti 

− puls se palpira na vratnoj arteriji i veći je od 120 otkucaja 

u minuti 

− puls se NE palpira na ruci (zapešću), a ruka nije ranjena. 

U sva tri navedena slučaja potrebno je što prije započeti s 

nadoknadom tekućine kako bi se spriječio razvoj hipovolemijskog 

šoka i kako bi se sačuvao život ranjeniku. 

Postupak primjene infuzije 

Pripremi potreban pribor: jednokratne rukavice, infuziju, 

set za davanje infuzije, braunilu, dezinficijens, elastični podvez 

za vensku stazu, ljepljivu traku, tupfer. 

Pripremi infuziju za primjenu: 

− raspakiraj infuziju 

− spoji sustav s infuzijom 

− otvori regulator protoka da ispustiš sav zrak iz sustava, 

odnosno da sustav u potpunosti bude ispunjen tekućinom 

− zatvori sustav regulatorom protoka i tako pripremljeno 

ostavi sa strane na vrhu torbe 

− pripremi braunilu: izvadi je iz pakiranja, namjesti krilca 

i čepove, odloži je na infuziju 

− navuci jednokratne rukavice. 

78


Pripremi mjesto uboda vene: 

izaberi mjesto uboda – najbolje su periferne vene na podlaktici 

s unutarnje strane ispod lakatnog zgloba; drugi su izbor 

vene na vanjskoj strani šake ili vene donjeg ekstremiteta; nastoj 

izbjeći vene u blizini ili ispod ozljede; izbjegavaj madeže, ožiljke 

i jaču dlakavost na koži. 

Splet venskih žila na podlaktici i šaci 

Postavi elastičnu vrpcu na nadlakticu i zategni – svrha 

postavljanja vrpce je zaustavljanje povratka krvi u srce; na taj 

se način proširuju vene te ih je lakše uočiti i opipati; elastična 

vrpca ne smije biti postavljena prečvrsto kako ne bi prekinuli i 

arterijsku cirkulaciju. 

Pogledom i palpacijom (pipanjem) odaberi odgovarajuću 

venu; pod prstima vena mora biti dovoljno široka, ravna i 

“puna”; bolje su dublje vene koje se pod prstima čine poput 

konopca od površnih i tankih jer te lako pucaju i pomične su. 

Neka ranjenik stisne šaku i drži je stisnutom dok ne uvedeš 

braunilu. 

79


Vrškom prsta opipaj venu da se uvjeriš da je odgovarajuća. 

Dezinficijensom očisti mjesto uboda, kružnim pokretima od 

sredine prema van. 

Važno 

Nakon dezinfekcije mjesta uboda NE SMIJEŠ ponovno 

pipati venu! 

Postupak dezinfekcije 

80 

Venepunkcija 

− Uzmi braunilu dominantnom rukom 

− skini joj zaštitnu kapu drugom rukom pazeći pritom da 

ne dotakneš vrh braunile 

− braunilu primi izmeñu svog palca i kažiprsta s otvorom 

igle prema gore 

− drugom rukom prihvati ruku ranjenika i zategni kožu 

− postavi braunilu točno iznad odabrane vene


− postavi iglu iznad vene i uvedi je pod kutom od 30 stupnjeva 

− spuštaj kut uvoñenja braunile dok ne postane usporedan 

s površinom kože 

− nastavi s uvoñenjem braunile dok ne osjetiš prolaz kroz 

stijenku vene 

− provjeri je li prozirna komorica braunile ispunjena krvlju, 

što je znak da si u samoj veni 

− kad se pojavila krv u komorici, gurni braunilu još malo 

prema naprijed (cca 1 cm) kako bi bio siguran da si u 

veni, a dominantnom rukom drži iglodržač 

− drugom rukom krilca braunile guraj prema naprijed 

(prema koži) da cijeli mekani dio braunile bude u veni 

− iznad ubodnog mjesta nedominantnom rukom pritisni 

kažiprstom i srednjim prstom preko lumena žile, a palcem 

krilce braunile 

− dominantnom rukom popusti elastičnu vrpcu i kaži 

ranjeniku da otvori šaku 

− dominantnom rukom izvuci metalni dio braunile u cijelosti; 

pritisak druge ruke iznad mjesta uboda sprječava 

izvlačenje katetera i zaustavlja krv u kateteru te pacijent 

neće krvariti kroz kateter 

− i dalje vršeći pritisak na mjesto uboda, dominantnom 

rukom spoji set za infuziju s kateterom i dominantnom 

rukom otpusti regulator protoka da infuzija može teći u 

venu (60 kapi u minuti) 

− provjeri je li kateter u veni na način tako da spustiš infuziju 

ispod razine srca; na spoju sa sistemom za infuziju 

trebala bi se pojaviti krv što je znak da je kateter u veni 

− ljepljivom vrpcom fiksiraj kateter preko krilaca (“X” ili 

“H”) 

− zabilježi vrijeme početka infuzije u ranjenički karton 

− nadziri stalno stanje ranjenika i protok infuzije kao i 

mjesto uboda. 

81


Važno 

Ako doñe do istjecanja infuzije u tkivo (paratok ili parainfuzija), 

oko mjesta uboda pojavit će se otok, crvenilo i jako 

pečenje. Infuziju odmah treba zatvoriti, kateter izvaditi te 

postupak ponoviti na drugom mjestu. 

82 

Prestanak infuzije 

Nakon što je infuzija istekla, ako nema potrebe za nastavkom, 

zatvori regulator protoka 

− nedominantnom rukom pritisni mjesto uboda dok ga 

dominantnom rukom odvajaš od sistema za infuziju 

− na braunilu vrati čep koji si pospremio na odgovarajući 

nastavak 

− na mjesto uboda stavi tupfer i fiksiraj ga 

− tek tada popusti pritisak. 

Napomena 

Ako se stanje svijesti ranjenika popravilo, puls je na ruci 

ponovo palpabilan ili je puls ispod 120/min, ne postoji više 

potreba za nadoknadom tekućine. Tada se prestaje s davanjem 

infuzije, ali se ne vadi kateter/braunila. Braunila se zaštiti od 

vanjskih utjecaja i fiksira kako ne bi došlo do povlačenja iz 

vene. Ako se na evakuaciju ranjenika bude moralo dugo čekati, 

a stanje ranjenika se pogorša, već postoji otvoren venski put. 

Napomena 

Kod teškog ranjavanja, u venu se može postaviti i.v. kateter 

bez započinjanja davanja infuzije. Kateter i.v. treba pošpricati s 

5 – 10 ml već pripremljene infuzijske tekućine kako ne bi došlo 

do zgrušavanja krvi u kateteru. To se radi ako je stanje ranjenika 

zadovoljavajuće: krvarenje pod kontrolom, ranjenik svjestan, 

urednog disanja, puls palpabilan i na vratu i na ruci 100 – 105 

u minuti. 

Tada se ne započinje s nadoknadom tekućine jer nisu ostvareni 

zadani parametri, a kako se očekuje moguće pogoršanje 

stanja ranjenika, uvedena je braunila (kateter) jer se kod pogoršanja 

stanja vene stisnu što onemogućuje postavljanje katetera 

u venu!

Izvlačenje ranjenika, medicinska dokumentacija... 

7. IZVLAČENJE RANJENIKA, 

MEDICINSKA DOKUMENTACIJA, UPUĆIVANJE 

ZAHTJEVA ZA MEDICINSKU EVAKUACIJU 

7.1. IZVLAČENJE RANJENIKA 

Izvlačenje ranjenika od osobite je važnosti u prvoj fazi taktičkog 

zbrinjavanja (taktičko sanitetsko zbrinjavanje pod protivničkom 

paljbom). U ovoj se fazi ranjenici koji nisu sposobni za 

nastavak borbe, a izloženi su protivničkom djelovanju, trebaju 

što prije skloniti u najbliži zaklon, po mogućnosti samostalno 

gmižući ili puzeći. Ako nisu sposobni samostalno se zakloniti, 

pomoć im pruža najbliži suborac ili borbeni spasilac onda kad 

im taktička situacija dopusti. Kad izvlačiš ranjenika, obvezatno 

ponesi njegovo naoružanje i opremu! 

Prije pristupa ranjeniku, brzo se osvrni i uoči potencijalne 

opasnosti te kratko promisli o načinu njegova izvlačenja (koji ćeš 

zaklon koristiti, koji je najsigurniji put izvlačenja i sl.). Postrojba 

mora biti upućena o tvojim postupcima kako bi ti pružila odgovarajuću 

zaštitu. U tu svrhu mogu se koristiti i dimne bombe, 

diverzije, maskirne mreže/grmlje, zaklon od oklopnih vozila i dr. 

Tehniku izvlačenja odreñuješ sam prema tipu terena, izgledu 

okoliša i samoj taktičkoj situaciji. Plan izvlačenja mora obuhvatiti 

taktičku zadaću postrojbe, trenutačnu taktičku ugrozu, 

dostupne snage za izvlačenje i vrstu opreme na raspolaganju. 

Suvremeni borac-vojnik nosi na sebi zaštitnu opremu (kacigu, 

prsluk, štitnike), različito osobno naoružanje, dovoljne 

količine streljiva, opremu za komunikaciju, sredstva za preživljavanje, 

vodu za piće i ostala osobna sredstva. Sva nabrojana 

sredstva izrazito povećavaju težinu vojnika, u prosjeku za 25 – 

30 kg, što izvlačenje ranjenika čini poprilično problematičnim 

djelom za borbenog spasioca. 

Tehnike samostalnog izvlačenja ranjenika specifična su kretanja 

ranjenika prema zaklonu. Vojnici tijekom obuke moraju 

proći kroz različite taktičke situacije i uvježbavati kretnje samostalnog 

izvlačenja. Ranjeni vojnik mora biti sposoban vlastitim 

83


snagama izvući se u zaklon ako je to taktički i medicinski moguće 

(opravdano). 

Ručno izvlačenje ranjenika, bilo samostalno ili u paru, moguće 

je izvesti jedino na kratkim udaljenostima. Ručno izvlačenje 

zahtijeva veliku snagu spasioca kako bi uopće uspio pokrenuti 

(povući) borca pod punom borbenom opremom. Ne postoji optimalan 

način ručnog izvlačenja. Odluku donosi borbeni spasilac 

na temelju vlastitog iskustva, mogućnosti i taktičke situacije. 

7.1. a. Izvlačenje ranjenika povlačenjem za pancirku 

ili kragnu 

Ova tehnika izvlačenja dobra je jedino za kratke udaljenosti! 

Postupak: 

− okreni ranjenika na leña s osobnim naoružanjem na 

njemu (cijev izmeñu nogu!) 

− uhvati kragnu pancirke ili ručku za izvlačenje s unutarnje 

strane kragne 

− vlastito naoružanje pripremi za uporabu 

− snažnim povlačenjem puzeći ili niskog stava povlači 

ranjenika prema zaklonu. 

84 

Izvlačenje ranjenika povlačenjem za pancirku 

u niskom stavu


7.1.b. Izvlačenje ranjenika pomoću opasača 


Postupak: 



− opasač ranjenika zakopčaj ispod njegovog pazuha 

− legni pokraj ranjenika 

− svoj opasač provuci ispod opasača ranjenika u području 

pazuha i zakopčaj ga 

− prebaci svoj opasač preko svojeg ramena 

− puzeći izvuci ranjenika u zaklon. 

Izvlačenje pomoću opasača 

7.1.c. Izvlačenje četveronoške 


Ranjenik mora biti pri svijesti! 

Postupak: 



− raskoračno klekni preko ranjenika u visini njegova trbuha 

− ranjenik obavija ruke oko vrata spasioca 

− izvlači ranjenika krećući se četveronoške oslanjajući se 

na koljena i dlanove. 

85


Izvlačenje ranjenika četveronoške 

7.1.d. Izvlačenje ranjenika u paru 

Ručno izvlačenje ranjenika može se raditi u paru (dva spasioca) 

na već opisane načine: izvlačenje ranjenika povlačenjem 

za pancirku i izvlačenje pomoću opasača. Oba načina dopuštaju 

spasiocima niske stavove koji ih donekle štite od neprijateljskog 

djelovanja. Izvlačenje u paru je brže, ali zahtijeva dobru 

koordinaciju spasilaca te je treba uvježbavati. Ove su metode 

takoñer korisne jedino na malim udaljenostima. 

Na zaštitne prsluke mogu se uz pomoć “karabinera” pričvrstiti 

različiti pojasevi ili konopci te je tako moguće povezati 

spasioce i ranjenika te povlačenjem hodajući izvući i ranjenika. 

Prednost je ta što su spasioci okrenuti u pravcu kretanja te 

kontroliraju stanje na terenu i ruke su im slobodne pa mogu 

upotrijebiti oružje ako je potrebno. Nedostatak je visoki (uzdignuti) 

stav spasioca što ih izlaže neprijateljskom djelovanju. 

7.1.e. Prenošenje ranjenika 

Ako su spasioci sposobni brzo i efikasno prenijeti ranjenika 

do mjesta prikupljanja ranjenika, odnosno do transportnog 

sredstva, to će rezultirati uspješnim spašavanjem ranjenika. 

Ako je udaljenost prevelika ili su ozljede takve da postoji mogućnost 

njihovog pogoršanja (otvoren prijelom natkoljenice, prijelom 

zdjelice i sl.), preporuča se upotreba improviziranih nosila. 

86


Improvizirana nosila rade se na samom mjestu dogañaja s 

materijalom koji je dostupan. Nisu pravilo nego nužnost koju 

zahtijeva situacija i moraju se što prije zamijeniti standardnim 

nosilima. Kod improvizacije nosila osnovno je da materijal bude 

dovoljno čvrst i nosila sigurna da ranjenik ne ispadne. Nakon 

što se ranjenik postavi na njih, obvezatno ga se mora fiksirati 

za njih opasačima ili remenjem. U nastavku je navedeno nekoliko 

primjera. 

Improvizirana nosila od šatorskog krila ili deke: šatorsko 

krilo ravno se rasprostre i na njih po sredini postave usporedno 

dva duga štapa (motke, grane) na udaljenosti od otprilike pola 

metra jedan od drugoga. Vanjska se trećina presavije preko motke 

s jedne strane, a potom i s druge strane. Ranjenik se položi na 

nosila i fiksira. 

Priprema improviziranih nosila od šatorskog krila 

Improvizirana nosila od vojničke jakne. Ovisno o visini 

ranjenika mogu se upotrijebiti 2 do 3 vojničke jakne na sljedeći 

način: jakne se zakopčaju i uvuku rukavi u unutrašnjost. Jakne 

se postave jedna ispod druge tako da su rukavi u istoj liniji. 

Motke (grane) se provuku kroz rukave. Ranjenik se položi na 

nosila i fiksira. 

Nosila, bilo da su standardna ili improvizirana, nose četiri 

spasioca. Na slici dolje prikazana je pozicija spasioca u odnosu 

na nosila. Kreću se uvijek tako da su noge ranjenika u pravcu 

kretanja, a osobno je naoružanje pripremljeno za djelovanje. Sve 

kretnje s nosilima rade ujednačeno, a zapovijeda im spasilac koji 

87


je s desne strane glave ranjenika (na slici je spasilac s brojem 1). 

Naime, on ima najbolji uvid u ranjenikovo stanje, spasioce i sami 

teren. 

Improvizirana nosila od vojničke jakne 

Spasioci su pokraj “ručki” sa svake strane nosila, kleče na 

koljenu koje je uz nosilo. Kad su spremni, spasilac uz desnu 

stranu glave ranjenika izdaje zapovijed za podizanje nosila, a 

potom za pokret (lijevom nogom). 

88 

Položaj spasioca kod podizanja i nošenja ranjenika 

na nosilima


Standardna nosila 

Od standardnih nosila ovdje će se prikazati upotreba duge 

daske. Ova je nosiljka prikladna za prenošenje ranjenika te za 

imobilizaciju (kralježnice, kuka, zdjelice i bedrene kosti). Prednost 

je što je lagana i jednostavna za primjenu. 

Duga daska zbog svoje duljine (2 m) ne može u svako vozilo, 

stoga nije dio standardne opreme vozila. 

Postupak: 

Duga daska s remenjem 

− ranjenika poleći na leña 

− spasilac klekne sa strane ranjenika i okreće ga na bok 

povlačenjem za rame i opasač prema sebi 

− drugi spasilac podvlači dugu dasku (pod kutom od 45 

stupnjeva) pod bok ranjenika te je oslanja na svoja bedra 

− prvi spasilac gura ranjenika od sebe i na taj ga način 

postavlja na dugu dasku 

− naoružanje ranjenika postavlja se izmeñu njegovih nogu 

− ranjenika je potrebno fiksirati za dugu dasku (najmanje 

s 3, optimalno s 5) remenjem, i to: u visini ramena, u 

visini struka, u visini bedra/kukova, u visini koljena i u 

visini gležnjeva 

89


− četiri spasioca rasporede se uz nosiljku kako je već 

prikazano 

− ujednačeno podizanje i pokret zapovijeda spasilac s desne 

strane glave ranjenika 

− ranjenik se nosi s nogama u pravcu kretanja. 

7.2. MEDICINSKA DOKUMENTACIJA 

Voñenje standardizirane medicinske dokumentacije kroz 

sve faze zbrinjavanja ranjenika predstavlja važan segment u 

cjelokupnom procesu kontinuirane skrbi i praćenja stanja ranjenika 

do njegovog potpunog oporavka. 

Za OSRH u domovini koristi se standardizirani obrazac – 

ranjenički karton. 

U području operacije koristi se za sve NATO snage standardiziran 

obrazac: D.D. Form 1380 (Field Medical Card) STANAG 

2132. 

Budući da je riječ o terenskim uvjetima i mogućoj izravnoj 

ugrozi, propisana forma je jednostavna za uporabu i reducirana 

na jedan obrazac. S obzirom na to da je propisan od NATO 

saveza, napisan je na engleskom i francuskom. 

U obrascu se koristi NATO terminologija i veliki broj kratica 

– akronima. Slijede primjeri nekih najčešće korištenih kratica pri 

ispunjavanju ranjeničkog kartona: 

AE – Aeromedical Evacuation – zračna evakuacija 

JOC – Joint Operations Centar – združeno operativno središte 

MEDEVAC – Medical Evacuation – medicinska evakuacija 

BC – Battle Casualty – borbena ozljeda 

MTF – Medical Treatment Facility – medicinska ustanova 

CLS – Combat LifeSaver – borbeni spasilac 

POW – Point Of Wounding – mjesto ranjavanja 

TCCC – Tactical Combat Casualty Care – taktičko zbrinjavanje 

ozlijeñenih 

90


ROLE 1 – profesionalna medicinska razina pružanja pomoći; 

sanitetska postrojba za zdravstveno zbrinjavanje 

na terenu, prati manevarsku bojnu; osigurava 

hitnu medicinsku pomoć, primarnu zdravstvenu 

zaštitu i preventivnu zdravstvenu zaštitu 

ROLE 1 uključuje: samopomoć, uzajamnu pomoć, pomoć 

borbenog spasioca te pomoć profesionalnih zdravstvenih djelatnika. 

Važno 

Voñenje medicinske dokumentacije započinje na samom 

mjestu incidenta nakon što je ranjenik zbrinut, odnosno 

primijenjeni svi postupci početnog zbrinjavanja. 

Voñenje medicinske dokumentacije / ranjeničkog kartona 

započinje borbeni spasilac, a nastavlja medicinsko osoblje (poleñina). 

Osim općih podataka, kao što su: ime i prezime, ID broj, 

dob, spol, postrojba, pruža informacije o samom incidentu (NBC, 

eksplozivne ili prostrijelne ozljede), zatim o stanju ranjenika 

(AVPU; ABC) te postupcima koji su poduzeti u zbrinjavanju 

ranjenika. Stoga je ranjenički karton dokument koji daje osnovne 

podatke o slijedu zbrinjavanja, može spriječiti prekomjerno 

davanje lijekova i ukazati na potrebne postupke koji još nisu 

poduzeti. 

NATO ranjenički karton dolazi u setovima od deset komada. 

Svaki set sadrži obrazac i kopiju, vrpcu za pričvršćivanje kartona 

za ranjenika te plastičnu zaštitu. 

Prednja strana obrasca sadrži polja koja ispunjava borbeni 

spasilac s općim identifikacijskim podatcima, opisom ozljede i 

započetom zbrinjavanju. 

Borbeni spasilac prioritetno ispunjava polja 1, 3, 4, 9 i 11, 

a zatim, ako taktička situacija dopušta, polja 2, 5, 6, 7, 8 i 10. 

Nakon ispunjavanja karton se spremi u zaštitnu foliju te 

vrpcom pričvrsti na ranjenika u predjelu prsne kosti (oko vrata, 

za dugme, ispod jakne). 

91


Prednja strana NATO ranjeničkog kartona: 

92


Upute o ispunjavanju: 

1: prezime i ime, čin, spol, ID broj 

2: postrojba, nacionalnost 

3: zaokružiti uzrok nastanka ozljede: BC – borbena 

ozljeda; NBC – nuklearno-biološko-kemijsko oružje; 

DISEASE – bolest; PSYCH – psihička bolest / stres 

na figuri tijela označiti mjesto ranjavanja 

4: stanje svijesti – zaokružiti odgovarajuće slovo: AVPU 

5: upisati puls ranjenika i vrijeme mjerenja 

6: C.A.T. – borbeni podvez ako je korišten i vrijeme 

postavljanja 

7: davanje morfija (lijek protiv bolova) 

8: početak infuzije – ako je započeta, vrijeme 

9: upisati napomene, primjedbe i alergije 

10: DISPOSITION – status označi s X: vraćen u postrojbu, 

evakuiran, preminuo 

11: u desni donji kut upisati svoje inicijale 

93


Drugu stranu ranjeničkog kartona ispunjava medicinsko 

osoblje nakon što ranjenik dospije u medicinsku ustanovu (MTF). 

94

D o d a c i 

7.3. UPUĆIVANJE ZAHTJEVA ZA MEDICINSKU 

EVAKUACIJU 

Medicinska evakuacija pravodobno je i učinkovito premještanje 

ranjenika od mjesta ranjavanja do medicinske ustanove 

u pratnji medicinskog osoblja i opreme. 

Medicinska evakuacija započinje kad medicinski tim prihvati 

ranjenika u sanitetsko vozilo ili helikopter. Evakuacija ozlijeñenih 

može se odvijati kao odvojeni proces operacije dok u isto 

vrijeme glavnina snaga nastavlja s taktičkom operacijom. 

U planiranje prije početka operacije/misije treba uključiti 

najbliže dostupne zdravstvene ustanove koje mogu pružiti zdravstvenu 

skrb i vozila koja bi bila pogodna za prijevoz ozlijeñenih. 

MEDEVAC (Medical evacuation) evakuacija je prilikom koje 

se koriste posebna medicinska sredstva označena oznakom 

crvenog križa. Sredstva koja se koriste u te svrhe pripadaju 

kategoriji neborbenih sredstava. 

CASEVAC (Casualty evacuation) nemedicinska je evakuacija. 

Mogu je provesti snage brzog djelovanja i može biti osigurana 

od strane prednje zračne potpore. 

TACEVAC (Tactical evacuation) obuhvaća obje navedene 

kategorije. 

Borbeni spasilac nije medicinski djelatnik. On odlučuje o 

potrebi evakuacije ranjenika i upućuje zahtjev za pozivanje 

transportnog sredstva. 

Poziv se upućuje preko operativnog središta. Ne poziva se 

izravno medicinska postrojba. 

Prednja medicinska evakuacija (forward MEDEVAC) pravodoban 

je i učinkovit transport oboljelog/ranjenog od mjesta 

stradavanja (point of wounding) do sanitetske ustanove (Medical 

treatment facility – MTF) koji se provodi opremljenim sanitetskim 

prijevoznim sredstvom uz stalnu skrb profesionalnog 

medicinskog osoblja. 

Provodi se oklopljenim sanitetskim vozilom, helikopterom, 

zrakoplovom ili čamcem. 

95


Preduvjet za medicinsku evakuaciju upućivanje je korektnog 

zahtjeva: tzv. MEDEVAC 9-line Request. To je standardizirani 

obrazac koji sadrži informacije neophodne za uspješnu 

provedbu medicinske evakuacije. Informacije se prenose točnim 

slijedom. 

Već nakon prvih pet minuta tim za MEDEVAC može krenuti 

na zadaću. Ostale se informacije nastavljaju prenositi tijekom 

dolaska na mjesto prikupljanja ranjenika. 

Bez korektnog zahtjeva nema medicinske evakuacije! 

Prije slanja zahtjeva za medicinsku evakuaciju treba ga 

napisati i pripremiti, jer tijekom radiokomunikacije treba izbjegavati 

velike pauze i ne smije biti zastoja niti nedovoljno artikuliranih 

poruka. 

Informacije nužne za evakuaciju ranjenika: 

Line 1: LOCATION (UTM GRID OF PICKUP SITE) – odrediti 

lokaciju mjesta na kojem se očekuje MEDEVAC tim. 

Line 2: CALL SIGN & RADIO FREQUENCY – ove su informacije 

potrebne zbog uspostavljanja komunikacije izmeñu 

MEDEVAC tima i onoga koji šalje zahtjev. 

Line 3: NUMBER OF PATIENTS BY PRECEDENCE – broj 

pacijenata po stupnju hitnosti: 

A-URGENT (2 Hrs-save LLE) – potrebna žurna evakuacija 

za spašavanje života, ekstremiteta ili vida. 

B-URGENT SURGERY (2 Hrs-Surgical) – unutar 2 sata 

treba biti na kirurškom stolu. 

C-PRIORITY (4 Hrs) – ako se ne evakuira unutar 4 sata, 

stanje ranjenika će se pogoršati. 

D-ROUTINE (24 Hrs) – evakuacija ranjenika je potrebna, 

ali mu se stanje ne bi trebalo pogoršati (evakuirati unutar 

24 sata). 

E-CONVENIENCE – osobu bi bilo dobro evakuirati. 

96

D o d a c i 

Line 4: SPECIAL EQUIPMENT REQUIRED – ako postoji 

potreba za specijalnom opremom: 

A-NONE – nije potrebna nikakva specijalna oprema. 

B-HOIST – potrebno je dizalo za ranjenika. 

C-EXTRACTION – oprema za aspiraciju. 

D-VENTILATOR – oprema za ventilaciju pluća. 

Line 5: NUMBER OF PATIENTS BY TYPE – broj pacijenata 

po “tipu”: 

L-LITTER – nosila – broj “ležećih” pacijenata. 

A-AMBULATORY – broj “sjedećih” pacijenata. 

Line 6: SECURITY AT PICKUP ZONE – sigurnost mjesta 

gdje se očekuje MEDEVAC tim: 

N-NO ENEMY – nema neprijateljskih snaga. 

P-POSSIBLE ENEMY – moguće neprijateljske snage, oprez. 

E-ENEMY IN AREA – neprijateljske snage u području, oprez. 

X-ARMED ESCORT REQUIRED – obvezatna oružana pratnja. 

Line 7: METHOD OF MARKING PICKUP ZONE – način 

označavanja mjesta prikupljanja ranjenika (važno za AE): 

A-PANELS – ploče. 

B-PYROTECHNIC SIGNAL – svjetleće rakete, baklje... 

C-SMOKE SIGNAL – dimni signal. 

D-NONE – ništa. 

E-OTHER – nešto drugo. 

Line 8: PATIENT NATIONALITY AND STATUS – nacionalnost 

i status ranjenika: 

A-ISAF MILITARY 

B-ISAF CIVILIANS 

C-MILITARY/NON-ISAF 

D-CIVILIAN/NON-ISAF 

E-EPW/PUC – ratni zarobljenik / “osoba pod kontrolom”. 

97


Line 9: NBC CONTAMINATION – radijacijska, biološka ili 

kemijska kontaminacija. U mirnodopskim uvjetima tu se daju 

informacije o terenu i mogućim smetnjama za dolazak MEDEVAC 

tima. 

NAPOMENA: 

Radijska poruka mora biti kratka i sadržajna. 

Informacije moraju biti točne i korektno prenesene. 

Prenijeti samo one informacije potrebne osobi s kojom se 

razgovara. 

Imati na umu što se porukom namjerava postići, koji je cilj 

poruke. 

Poruku predati pravodobno. 

Poruku sastaviti u glavi i zapisati prije nego što se započne 

komunikacija. 

Biti što smireniji, govoriti polako i jasno bez panike u glasu. 

PRIMJER SLANJA ZAHTJEVA: 

Pritisni PTT dugme, pričekaj sekundu i tek onda započni 

govoriti. 

Komunikaciju otvori na sljedeći način: “HELLO TANGO 

ZERO, THIS IS MIKE SIX, MESSAGE, OVER”. 

S druge strane bi se trebalo čuti sljedeće: “MIKE SIX, THIS 

IS TANGO ZERO, SEND YOUR MESSAGE, OVER”. 

Slijedi prenošenje svih devet linija MEDEVAC zahtjeva. 

Naglasi da je “9-medevac reqest” da te ostali korisnici ne prekidaju! 

Nakon što je poruka poslana i druga strana potvrdila da ju 

je dobila, komunikacija završava sa: “THIS IS MIKE SIX, OUT”. 

Nazivi MIKE SIX, TANGO ZERO su tzv. Call Sign – oznake 

za identifikaciju komunikacijskog ureñaja / postrojbe na terenu 

/ u bazi. 

98

D o d a c i 

OBNOVI ZNANJE: 

NATO "ABECEDA" 

• A – Alpha 

• I - India 

• R - Romeo 

• 0 - Zero 

• B - Bravo 

• C - Charlie 

• D - Delta 

• J - Juliet 

• K - Kilo 

• L - Lima 

• M - Mike 

• S - Sierra 

• T - Tango 

• U- Uniform 

• V - Victor 

• 1 - Wun (One) 

• 2- Two 

• 3 - Tree (Three) 

• 4 - Fower (Four) 

• E - Echo 

• N - November 

• W - Whiskey 

• 5 - Fife (Five) 

• F - Foxtrot 

• G - Golf 

• H - Hotel 

• O - Oscar 

• P - Papa 

• Q - Quebec 

• X - X-ray 

• Y - Yankee 

• Z - Zulu 

• 6 - Six 

• 7- Seven 

• B - Ait (Eight) 

• 9 - Niner (Nine) 

99


ALGORITAM POSTUPAKA S RANJENIKOM 

DODATAK 1: 

1. Taktičko sanitetsko zbrinjavanje pod protivničkom 

paljbom: 

− potiskivanje (neutraliziranje) protivničke vatre 

− izvlačenje ranjenika do najbližeg zaklona 

− zbrinjavanje krvarenja opasnih po život – postavi borbeni 

podvez (C.A.T.) 

2. Taktičko sanitetsko zbrinjavanje na opasnom 

području: 

100 

Kontrola postavljenih podveza. Kontrola vanjskog krvarenja. 

procjena stanja ranjenika: AVPU; A-B-C; (u 30 sekundi) 

odrediti trijažnu kategoriju ranjenika te izvijestiti 

zapovjednika 

trenutačno razoružati sve ranjenike s poremećenim 

stanjem svijesti 

dišni put (A): 

ranjenik bez svijesti s prohodnim dišnim putem: manualne 

metode prohodnog dišnog puta, nazofaringealni 

tubus, bočni položaj 

ranjenik pri svijesti, s djelomičnom ili potpunom opstrukcijom 

dišnog puta: dopustiti mu da zauzme sam najugodniji 

položaj, pomoći mu manualnim metodama ili bočnim 

položajem 

disanje – grudni koš (B): 

zatvaranje probojne rane prsišta sa zrakonepropusnim 

materijalom 

pregledavanje suprotne strane prsišta i na isti način 

zatvaranje eventualnog prostrijela 

prepoznavanje tenzijskog pneumotoraksa na vrijeme i 

trenutačno reagiranje (izvršavanje dekompresije iglom u 

drugom meñurebranom prostoru)

krvotok (C): 

D o d a c i 

provjeravanje pulsa na zapešću i vratu 

provjeravanje podveza i kontroliranje krvarenja kompresivnim 

ili hemostatskim zavojem 

postavljanje podveza izravno na kožu 

„brisanje tijela“ – body swip 

otvaranje venskog puta – ozbiljno krvarenje, puls 100 

– 105/min 

stavljanje infuzije ako je: odsutan periferni puls, puls 

na vratu 120/min i više, suženo stanje svijesti 

infuzija: RL, Voluven, HAES, Hextend, 500 ml i.v. ili do 

pojave pulsa na ruci 

prevencija hipotermije (pokrij, utopli, zaštiti) 

smanjivanje izloženosti okolišu 

zamjena vlažne odjeće 

pokrivanje ranjenika termofolijom 

imobiliziranje prijeloma i teške ozljede ili opekotine 

pozivanje MEDEVAC-a – upućivanje “9-line medevac 

request” 

ispunjavanje ranjeničkog kartona i pričvršćivanje za 

ranjenika 

priprema ranjenika za transport 

stalni nadzor stanja ranjenika (AVPU, ABC, body check) 

3. Taktičko sanitetsko zbrinjavanje tijekom evakuacije: 

− stalni nadzor ranjenika (AVPU, ABC) 

− kontrola učinjenih postupaka: kontrola zavoja, podveza, 

tubusa, infuzije, imobilizacije i dr. 

101


SADRŽAJ TORBE BORBENOG SPASIOCA 

DODATAK 2: 

R. br. NAZIV SREDSTVA KOM. 

1. ZAVOJ PRVI IZRAELSKI, MALI 2 

2. ZAVOJ PRVI IZRAELSKI, VELIKI 2 

3. RUKAVICE JEDNOKRATNE 2 PARA 

4. PODVEZ JEDNORUČNI (C.A.T.) 2 

5. TUBUS NASOPHARINGEALNI 2 

6. IGLA ZA TORAKALNU PUNKCIJU 2 

7. BRAUNILE (18 G, 20 G) 4 

8. SUSTAV ZA INFUZIJU 2 

9. ZAVOJ PRVI ABDOMINALNI 1 

10. ZAVOJ KALIKO, 8 cm x 1 m 2 

11. FLASTER ZA REZANJE, 8 cm x 1 m 1 

12. KOMPRESE STERILNE, 5 cm x 5 cm 5 

13. KOMPRESE STERILNE, 10 cm x 10 cm 5 

14. FLASTER LEUKOPLAST, 2,5 cm x 5 m 1 

15. ALKOHOLNI TUPFERI 10 

16. ASHERMANOVA BRTVA (za grudni koš) 1 

17. PINCETA KIRURŠKA 1 

18. ŠKARE ZA ZAVOJ PO LISTERU 1 

19. UDLAGA ZA IMOBILIZACIJU SAM SPLINT II 2 

20. SET ZA TRIJAŽU 1 

102

D o d a c i 

R. br. NAZIV SREDSTVA KOM. 

21. MARAMA TROKUTASTA 94 x 94 x 132 cm 2 

22. PREKRIVAČ ZA UTOPLJAVANJE 1 

23. ESMARCH GUMENI ZA ARTERIJU 1 

24. RANJENIČKI KARTON 3 

25. INFUZIJSKA OTOPINA 2 

26. DŽEPNA SVJETILJKA 1 

27. MARKER VODOOTPORNI 2 

103


LITERATURA: 

1. COMBAT LIFESAVER COURSE: STUDENT SELF 

STUDY. SUB COURSE ISO 871. EDITION C. THE 

ARMY INSTITUTE FOR PROFESSIONAL 

DEVELOPMENT. 2011. 

2. Sekelj, A. i suradnici. PRVA POMOĆ: DOKTRINA I 

PRAKSA. Medicinska naklada. 2006. 

3. TCCC; TACTICAL COMBAT CASUALTY CARE. US AF. 

2010. 

104

PRIRUČNIK ZA BORBENOG SPASIOCA

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?