Uvod u znanost.pdf - ProGEO - HRVATSKA

UVOD U ZNANOST

ZNANOST, 

Od samog početka ljudskih nastojanja da se sazna više o stvarnosti koja nas 

okružuje, na početku iz potrebe pukog preživljavanja a kasnije zbog 

prognoziranja budućih događanja, da se spozna priroda 1 , da se stekne 

znanje 2 o pojavama i procesima prirode, traje i nastojanje za određenjem 

metoda i procesa traganja za znanjem koji bi omogućili stjecanje istinitoga 

znanja. Određivanje pojma znanosti 3 , i sadržaja znanosti kao temeljnog 

epistemološkog 4 pojma, znanstvene metode, rezultiralo je mnogim 

definicijama znanosti. Kako ovaj tekst nije zamišljen kao diskusija o 

1 priroda – (lat. natura < nasci, postati, roditi se; grč. physis), sveukupnost onoga što 

nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga što se zbiljski pokazuje. U empirizmu, ali isto 

tako i u Kantovu transcedentalno-filozofskome shvaćanju, priroda prvorazredno označuje 

objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraživanja kao i objekt tehničko-praktičnoga 

ovladavanja. 

2 znanje – (jezično srodno s grč. idein; lat. videre, gledati), kao glagol, prema svome 

podrijetlu, 'znati' znači nešto "što se već vidjelo" (te tako imati spoznaju o nekoj stvari i biti 

upućen u ophođenje s njome). Znanje može razumijeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u 

nju, kao uvid i pronicanje koji se temelje na samonazočnosti sadržaja neke stvari u 

spoznajućem duhu, dotično (u novovjekovlju) u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko 

postizanja toga znanja jest znanost. 

3 znanost – (grč. episteme; lat. scientia). Općenito, pronicanje u razložne sveze nekoga 

premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje a) taj predmet uvrštava u određeno stvarno 

područje te koje upravo na tome predmetu želi spoznati utemeljujući sklop toga cijeloga 

područja istraživanja. b) Znanost je način postupanja (metoda) s navlastitošću dotičnoga 

ograničenoga stvarnoga područja, način kako se ta navlastitost sama od sebe pokazuje, 

uspostavlja. Tako je znanost metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razložnim 

svezama u stvarnim područjima koja se pod određenim vidovima (aspektima ili 

prespektivama) izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline. Istodobno je znanost rezulatat, naime 

sklop istinitih – ili pak sklop onih koje se drži istinitima i vjerojatnima – rečenica o 

temeljnim sponama među predmetnim pojavama nekoga područja. Utemeljujući sklop u 

novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, slovi kao 

relacijski odnos između uzroka i učinka u prirodnim pojavama, odnos koji se može 

matematički kvantitativno formulirati, te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti 

(objašnjenje) i na kojega se one mogu svesti, dočim u duhovnim znanostima taj relacijski 

odnos slovi kao značenjski i misaoni kontekst iz kojega i prema kojemu se duhovnopovijesne 

pojave trebaju razumjeti. 

4 epistemologija – (grč. episteme, znanje, znanost), spoznajna teorija, teorija znanosti. 

2

azličitim definicijama, njihovom povijesnom i filozofskom utemeljenju, 

kao najpogodniju i namjeni ovog rada primjerenu navodimo slijedeće 

definicije znanosti, nauke i nauka. 

Znanost je znanje i traganje za znanjem utemeljeno na znanstvenoj 

metodi 5 . 

U navedenoj definiciji znanosti unutar pojma traganje sadržan je i pojam 

postojećeg, stečenog znanja koje je stalno podvrgnuto provjeri istinitosti 

(traganje za istinitošću znanja), te stoga pojam znanosti uključuje i znači i 

cjelokupno stečeno znanja. Osim ove definicije znanosti postoji bezbroj 

drugih različitih definicija znanosti pa bi samo nabrajanje poznatih 

definicija sa njihovim obrazloženjima tražilo jednu posebnu knjigu. 

Pojam 6 znanosti, prema navedenoj definiciji, označava znanost kao skup 

svih stečenih znanja, metoda tehnika, sustava mišljenja i pojedinih pravaca 

istraživanja u cjelini znanosti. Tako se znanost može podijeliti, prema 

pravcima stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, na sastavne dijelove koji 

su usmjereni prema istraživanju pojedinih pojavnih segmenata te iste 

stvarnosti. Sam termin znanost dugo je dio hrvatskog jezika, temelji se na 

suštinskoj osnovi pojma znanosti a to je znanje, te iako mnogi autori 

5 metoda – (grč. methodos, put prema nečemu), općenito određeni postupak za postizanje 

nekoga pretpostavljenoga cilja. Znanstvene metode (različitih prirodnih, duhovnih, 

društvenih znanosti itd.) određene su dotičnim prethodnim nacrtom (teorija) predmetnoga 

područja. Time su definirani temeljni pojmovi i načela neke znanosti kao i sveukupnost 

propisanih postupaka uključujući i provjeru same teorije. U posve općenitome smislu treba 

razlikovati između indukcije i dedukcije. Obadvije su glede njihova utemeljenja i dometa 

tema spoznajnoteorijske kao i znanstvenoteorijske refleksije. Pokušaj reduciranja mnoštva 

metoda na jednu jedinu mjerodavnu metodu ne vodi do proširenja, nego do sužavanja 

mogućnosti spoznaje i znanja. Stoga se u raspravi izrijekom javlja zahtjev za pluralizmom 

medoda (usp. interdisciplinarnost). 

6 pojam – predodžba o nečemu općem, naime, tako što se time predočuje ono što je 

zajedničko za više stvari. Za znanosti i filozofiju pojam je adekvatno sredstvo predočivanja 

i prikazivanja. 

3

smatraju termin znanost prijevodom zapadnih izvora (lat. scientia; grč. 

episteme; eng. science), prije će to biti izvorna hrvatska riječ koja opisuje 

područje ljudske djelatnosti i interesa, a nastala primjenom izraza znanje iz 

svakodnevnog života. Prema terminu znanost koji označava ukupnost 

znanja i metoda, pojedini dijelovi sveukupne znanosti mogli bi se nazvati 

znanstvene discipline. Osim termina znanost u hrvatskom jeziku javlja se 

izraz nauka, vjerojatno porijeklom iz ruskog jezika. Izgleda da nije lako 

suštinski diferencirati 7 pojam znanost od pojma nauka, ako je to uopće 

moguće a pitanje je dali je to uopće potrebno. Nepotrebnost svake rasprave 

o istom ili različitom značenju pojmova znanost i nauka je očita. U 

hrvatskom jeziku cjelokupnu ljudsku djelatnost stjecanja znanstvenog 

znanja, sistematiziranja znanstvenog znanja i provjeravanja znanja zovemo 

znanost te je apsurdno 8 tražiti distinkciju s terminom nauka, kao što bi to 

bilo besmisleno učiniti s bilo kojim drugim nazivom za znanost iz drugih 

jezika. Ipak, iz znatiželje, razmotrimo relacije pojmova znanost i nauka 

Kod pojma znanosti, s obzirom na navedenu definiciju, suštinu pojma 

definira znanje, traganje za znanjem i stalno provjeravanje istinitosti 9 

znanja. Korijen termina nauka, prema značenju u hrvatskom jeziku, za 

razliku od znanosti, ne čini znanje nego učenje što je jednako zamjetno i 

kod pojma nauk. Unatoč ovoj razlici suštine pojmova znanost i nauka, 

zajednički temelj možemo naći u interpretaciji 10 znanosti kao učenju o 

7 diferencija – (lat. differe, razlikovati(se)), razlika, različitost. Protupojam identitetu. 

8 apsurdno – (lat. absurdum, besmisleno, proturječno). "Dovesti ad absurdum", privesti 

besmislici. 

9 istina – (grč. aletheia; lat. veritas), U najopćenitijem smislu istina je navlastitost ljudskog 

govora koji razotkriva nešto, i to na način kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari). 

Istina je također obilježje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se očituje: što nešto u 

biti jest te kako je njegovo stvarno stanje. 

10 interpretacija – (lat. inerpretari, objasniti, tumačiti; grč. hermeneuein), izlaganje koje 

vodi posebice do razumijevanja tekstova, a izvan toga interpretacija je razumijevanje svih 

djela u kojima se očituje ljudsko-povijesni život. 

4

prirodi korištenjem znanstvene metode i sistematiziranjem znanja, čime 

stvarno izjednačavamo traganje za znanjem i učenje o prirodi. Problem, 11 

koji je znatno važniji za znanost, je relacija između znanosti, znanstvene 

discipline i znanstvene doktrine. 

Utemeljenje znanosti leži u znanstvenoj metodi i znanstvenom mišljenju kao 

elementima spoznaje 12 (što uključuje dinamički 13 proces definiranja znanja, 

sistematiziranja znanja i kao najvažniju oznaku dinamičkog 14 karaktera 

znanosti, provjeru znanja). Kod znanstvene discipline utemeljenje je 

predmetu istraživanja koji je dio prirode i u pojmu prihvaćanja definiranog 

(teorije, metode, postupci, procedure), prihvaćanja kao trajnog provjerenog i 

u određenom trenutku istinitog (potvrđenog) znanja. Znanstvenu disciplinu, 

definira manja dinamičnost promjene metodološke i teorijske osnove, što 

znači da je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline značajno manji 

od intenziteta promjenljivosti cjelokupne znanosti. Ovakav pristup implicira 

određenje znanstvene discipline kao statičnog dijela znanosti. Sukladno 

prethodnoj analizi 15 , znanstvena disciplina može definirati kao sustav 

11 problem – (grč. problema, nešto što je priloženo, bačeno), pojam koji izvorno spada u 

vojnu i geometrijsku jezičnu uporabu. Problem nakon Platona zadobiva opće značenje 

nekoga zadatka, posebice značenje nekoga još neriješenoga i teškoga znanstvenoga pitanja. 

12 spoznaja – identifikacija posebice nečega osjetilno danoga pojedinačnoga s njegovim 

općim značenjem (usp. opće), te određivanje toga značenja daljnjim općim, 

karakterističnim crtama. Time je spoznaja jedna vrsta mišljenja koje gradi na iskustvu te 

koje ga nadilazi, ali se povratno na nj odnosi. 

13 dinamički – u hrvatskom jeziku, uglavnom pogrešno, upotrebljavano u smislu nečega 

promjenljivog u vremenu, umjesto u smislu djelovanja sile ili moći 

14 dinamis – (grč. dynamis, snaga, sila), moć i njezina mogućnost (lat. potentia) za razliku 

od zbiljnosti (grč. energeia; lat. actus, actualitas). 

15 

analiza – (grč. analysis, razrješenje; lat. resolutio, reductio), općenito gledano, 

raščlanjivanje neke dane cjeline na njezine dijelove. Suprotnost: sinteza. Znanstveno i 

filozofski analizom se smatra istraživanje nekog predmeta s osvrtom na njegove sastavne 

dijelove, uzroke nastajanja, uvjete nastanka kao i tijek nastajanja itd.; također istraživanje 

nekog pojma, suda ili zaključka s obzirom na u tome sadržane pretpostavke, temeljne 

pojmove, načeča i temeljne oblike zaključka. 

5

znanja, postupaka i metoda kojima se određuje neko pojedinačno područje 

znanosti kao organiziranog skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i 

pouzdanih znanja. Prema ovoj definiciji pojam znanstvene discipline 

odgovara pojmu pojedinačne znanosti. 

Znanstvena disciplina je sustavni 16 skup znanja, metoda, procedura i 

tehnika, koji, u nekom vremenu i sa dovoljnom pouzdanošću, smatramo 

istinitima. Po svom značenju odgovara pojmu pojedinačne znanosti, jedne 

zaokružene cjeline 17 dijela znanosti i dio je sveukupne znanosti. 

Osim pojma znanstvene discipline od interesa je definirati 18 i pojam 

znanstvene doktrine ili nauka. Slično kao i pojam nauke pojam nauk se 

temelji na pojmu učenje, naučavanje. U svezi s definiranjem znanosti nauk 

možemo definirati kao organizirani skup stavova, načina mišljenja, metoda i 

načina pristupa znanstvenom problemu. Ovako definirani pojam znanstvene 

doktrine ili nauka možemo smatrati dijelom znanstvene discipline jer je 

utemeljenost skupa znanstvenih stavova samim postupkom formiranja 

određena kao nešto prihvaćeno, pouzdano, istinito i preporučljivo u 

znanosti. Time je znanstvena doktrina koju još možemo definirati kao 

naučavanje, znanstvenu školu (npr. filozofska škola) određena kao statički 

dio neke znanstvene discipline. 

16 sustav – (grč. syn, s, skupa; histemi, staviti). Su-stav je općenito skupljanje neke 

višestrukosti u jednu cjelinu pri čemu su svi "dijelovi" te cjeline raščlanjeni tako da su 

razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak međusobno povezani pa djeluju kao 

cjelina. 

17 cjelina – (grč. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz množnoga (njegovih dijelova) koje 

se ne nagomilavanju na slučajan način, nego se pokazuju iznutra povezanima te 

odvojenima od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinačno biće kao i 

njegova osjetilno – zamjedbena slika. 

18 definicija – (lat. definire, omeđiti), određenje nekoga pojma, a time i stvari koja su njime 

misli, navođenjem svih nužnih oznaka kao i jednoga nadilazećega značenjskoga polja, iz 

kojega ta obilježja izdvajaju pojam, dotično, stvar. 

6

Znanstvena doktrina ili nauk je organizirani skup stavova, metoda, 

tehnika 19 i načina mišljenja na kojem je utemeljena znanstvena škola. 

Obilježje dinamičnosti ili statičnosti u ovoj analizi treba uzeti uvjetno. Očito 

je da je u samoj suštini znanosti dinamičnost utemeljena u procesu potrage 

za znanjem a posebno u stalnoj provjeri znanstvenih rezultata. Značajka 

definiranosti znanstvenih metoda te selekcije i prihvaćanja znanja 

prihvaćenih kao istinitih sa definiranom pouzdanošću čini znanstvenu 

disciplinu manje promjenljivom i time manje dinamičnom uspoređujući je 

sa sveukupnom stalno samoprovjeravanom samoispitivanom znanošću. 

Potreba da se određeno znanstveno područje definira tako da ima značajke 

znanstvene discipline ili pojedinačne znanosti, da se odredi, uredi 

(kolokvijalno rečeno, u svojim metodama i tehnikama zaokruži i 

19 tehnika – (grč. techne, stručno znanje, umijeće, vještina; na latinski predeno kao ars, 

umjetnost). Pod tehnikom se općenito shvaća cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka te 

cjelokupnost instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode 

svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih životnih potreba. Pojavni oblik tehnike kao i 

njezina životno-praktična važnost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s čovjekovim 

razumijevanjem svijeta i samoga sebe. U antici (primjerice, kod Aristotela) techne znaći 

upućenost čovjeka u proizvođenje i u primjenu oruđa i potrošnih dobara. Techne je, prema 

tomu, u uskoj svezi s umjetničko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj način, uz 

etičko-politički, i djelatni način znanja (praxis) te – uz čisti, misaono-motreći način znanja 

(theoria) – zasebna vrsta znanja kojom se čovjek, kao umom obdareno živo biće, 

stvaralački izgrađuje u svijetu. Tako antička tehnika samu sebe shvaća u najširem smislu 

kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruđem i djelima za razliku od "prirode" (physis) 

kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe". Razvoj prirodnih znanosti koje 

postupaju na matematički egzaktan način, a u kojima se priroda skicira kao mehanizam 

koji se može procijeniti (Descartes), vodi ponajprije do moderne strojne tehnike, potom, do 

iznašašća automata koji upravljaju sami sobom, do iznašašća umjetnih sirovina te, 

konačno, do raznovrsnih novih oblika dobivanja energije (para, električna i atomska 

energija). Znanstveno utemeljenje, tehnička konstrukcija i gospodarsko-industrijska 

proizvodnja udružuju se u sklop tehničkoga svijeta, koji zadire u sva područja društvenokulturnoga 

života, te koji svojim modelom svrhovito-racionalnoga operiranja prožimlje i 

mišljenje i djelovanje. Filozofija tehnike koja se oblikovala koncem 19. st. u biološkoantropološkome 

smislu tehniku shvaća općenito kao "organsku projekciju" (E. Kapp) i kao 

produžavanje ili kao nadomještanje organa. 

7

operacionalizira 20 ) temelji se na težnji znanstvenog područja, prema 

koncentraciji i usmjeravanju istraživanja prema cilju, (radi postizanja 

potrebne dubine istraživanja, a time i ostvarivanje očekivane istinitosti 

rezultata, istraživanja) s, danas sve češćom, namjerom da se postignu, u 

poslovnoj praksi 21 , upotrebljivi rezultati znanstvenog istraživanja. 

Potrebu ostvarenja dovoljne dubine istraživanja i posebno težnja da se 

postignu praktično upotrebljivi rezultati znanstvenih istraživanja, dovela je 

do značajne segmentacije cjelokupne znanosti, pojave velikog broja 

znanstvenih disciplina, te do pojave pojedinačnih rezultata znanstvenih 

istraživanja koji mogu biti bitni i značajni za ograničenu primjenu, ali mogu 

ponekad biti sasvim irelevantni u odnosu na sveukupnu znanost. Proces 

fragmentacije i segmentacije sveukupne znanosti, ili bolje rečeno na 

fragmentaciju predmeta znanstvenog istraživanja – fenomena 22 prirode, 

rezultirao je pojavom brojnih znanstvenih disciplina koje su razvile 

specijalizirane metode, doktrine, škole istraživanja, poglede na predmet 

istraživanja koji počinju gubiti temeljne značajke znanosti i znanstvene 

metode a sve više postaju orijentirane efikasnom izvršavanju stručnih 

20 operacionalizam – (lat. operari, raditi, aktivirati se), pravac u teoriji znanosti koji 

potječe od P. W. Bridgemana, a po kojemu se fizikalni pojmovi definiraju kroz 

odgovarajuće eksperimentalne operacije i operacije mjerenja. Operacionalizam je izvan 

fizike prevladao i u empirijskoj psihologiji. S toga je gledišta P. Lorenzen razvio operativnu 

logiku. 

21 praksa – (od grč. glagola prattein, djelovati, činiti), djelovanje, svjesno djelatni život. Od 

Aristotela potječe podjela znanosti na teorijske (promatrajuće), praktične (one koje su 

usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralaštvo). Daljnja podjela 

praktičnoga znanja na phronesis (uvid, razmatranje), oikonomia ((kućno) gospodarstvo) te 

politika (politiku, najuže povezanu s etikom) pobliže određuje djelovanje na koje se misli 

pod praksom kao javno (društveno) djelovanje. Djelomice se i kod samoga Aristotela 

poiesis (techne, umijeće, stvaralaštvo) ubraja u praksu iz čega se onda razvija sve do danas 

uobičajeno sučeljavanje između teorije i prakse. 

22 

fenomen – (grč. phainomenon, nešto što se pokazuje), pojava, danost koja je 

posredovana kroz osjetilnu zamjedbu. 

8

poslova na jednom kvalitetno višem nivou postignutom primjenom 

znanstveno-stručnih metoda, postupaka i procedura. 

Ovakav pristup definiranju znanosti mogao bi artikulirati stav da je samo 

onaj heuristički 23 dio sveukupne znanosti koji je i dalje ostao usmjeren 

stjecanju znanja o fenomenima prirode, neovisno o praktičnoj 

upotrebljivosti stečenog znanja, zapravo izvorna znanost (danas bi u 

modernoj znanstvenoj terminologiji tu znanost nazvali fundamentalnom 

znanošću), dok bi cilju 24 (definiranom kao praktično upotrebljivi rezultat) 

usmjerenoj znanosti mogli asocirati naziv primijenjena znanost. Ovakav 

stav zapravo je prisutan već i kod Aristotela. On je cjelokupnu znanost 

podijelio na teorijske (promatrajuće), praktične (one koje su usmjerene na 

djelovanje) i stvaralačke (poiesis, techne, – koje su usmjerene na 

stvaralaštvo). Praktične znanosti podijelio je dalje na analitičke (phronesis, - 

uvid, razmatranje), ekonomiju (oikonomia, kućno i drugo gospodarstvo) i 

politiku s etikom (politeiai, javno društveno djelovanje). Problem pojave 

rezultata znanstvenog istraživanja koji bi mogao biti, poslovno ili na drugi 

način vrlo interesantan i upotrebljiv, ali potpuno irelevantan znanosti kao 

cjelini (pa time i bitno ograničene znanstvene vrijednosti), suvremena 

znanost nastoji otkloniti podjelom takvog istraživačkog rada na stručni i 

znanstveni, ali i interdisciplinarnim 25 pristupom znanstvenom istraživanju. 

23 heuristika – (grč. heuriskein, iznaći), metoda posebice znanstvenoga pronalaženja i 

iznalaženja. Heuristika danas označava općenito istraživačke programe, modele i putove 

koji se, bez zajamčenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje 

istine. 

24 cilj – (grč. telos; lat. finis), često istoznačno ili u srodnome značenju upotrebljavani 

pojam s pojmom "svrha". 

25 interdisciplinarnost – (lat. inter, među, između; disciplina, znanstveno područje), 

označuje suradnju više znanosti različitih teorijskih temelja te različitih perspektiva 

pristupa zajedničkim predmetnim poljima. Nužnost interdisciplinarnosti slijedi, kao prvo, iz 

pojačanoga specijaliziranja poglavito prirodnih i društvenih znanosti te iz rastuće 

nepreglednosti i neprovidnosti njihova svekolikoga odnosa, potom kao drugo, iz 

9

Ovako definirani odnosi fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih 

disciplina kao dijelova sveukupne znanosti, te znanstvenih disciplina i 

doktrina kao dijelova znanosti, impliciraju 26 pitanje primjene termina 

«znanost o znanosti». Prihvatimo li samu znanost kao predmet znanstvenog 

istraživanja, način na koji možemo pristupiti stjecanju znanja uključuje neke 

definirane metode i tehnike prikupljanja podataka, opažanja pojava u 

prirodi, razvijene načine obrade tako stečenih podataka, utvrđivanje 

istinitosti zaključaka, ostvarivanje mogućnosti ponovljivosti fenomena i 

provjerljivosti stečenih znanja, očito je da govorimo o posebnoj znanstvenoj 

disciplini, nauci o znanosti. Znanstvenu disciplinu koja proučava samu 

znanost možemo nazvati Teorija znanosti 27 ili Znanstvena metoda. Kada 

znanstveno znanje analizira u kontekstu drugih oblika znanja Teorija 

znanosti postaje filozofijom 28 znanosti. 

isprepletenosti svih životnih područja, isprepletenosti koja se pojedinačno zrcali i u 

kompleksnosti stvarnoga djelovanja. 

26 implikacija – (lat. implicatio, isprepletenost, uvučenost u nešto), uključenost nekoga 

stvarnoga sadržaja ili neke misli u nešto drugo. Suprotnost – eksplikacija, raspletanje. 

27 teorija znanosti – refleksija i analiza zasadâ (temeljni pojmovi, načela (aksiomi), 

temeljne pretpostavke (nužne, dopuštene i nedopuštene pretpostavke)) pri zadobivanju 

znanstvenoga znanja (znanost) s obzirom na različitost odnosa znanosti prema iskustvu te s 

obzirom na različitost njihova shvaćanja iskustva (neempirijske znanosti, primjerice, 

matematika i empirijske, primjerice, prirodne znanosti). S time je povezano 

razgraničavanje i određivanje njihovih predmetnih područja i metoda kao i njihovih 

metodologijskih sličnosti (primjerice, u prirodoznanstvenim kao i u duhovno-znanstvenim 

disciplinama). Teorija znanosti postaje filozofijom znanosti u onoj mjeri u kojoj ona 

znanstveno znanje promatra u njegovu kontekstu s drugim oblicima znanja. 

28 filozofija – (grč. philosophia, mudroslovlje), doslovno značenje "ljubav prema mudrosti" 

dolazi od grčke riječi philos, prijatelj i sophia, mudrost svjetovnog mudraca (sophos, 

mudrac; kao primjerice "sedam mudraca" ili pak mudrost znalca (sophistes)). 

10

POVIJESNI RAZVOJ ZNANOSTI 

Znanost je vjerojatno započela neposrednim osjetilnim iskustvom i došla do 

svjesne spoznaje prirode i aktivnog odnosa prema stvarnostu, što znači 

promatrati, uopćavati, spoznati stvarnost i mijenjati je. Već i u prvim 

početcima shvaćanja javljaju se prve primitivne pretpostavke, prve hipoteze, 

primitivne analize i zaključivanje, iako primitivne one ipak znače početak 

razmišljanja. 

Znanost antike 

Astronomija. Sumerska, egipatska, kineska i grčka promatranja i proračuni, 

prvi su sustavno prikupljani temelji najstarije prirodne znanosti, 

astronomije. Astronomija se razvila iz praktičnih potreba, uređenje 

kalendara, određivanje točnog vremena, točnog položaja, orijentacija pri 

putovanju. Početci istraživanja astronomije pripadaju najstarijim narodima 

Mezopotamije. U Babilonu, Babilonski toranj, Zikkurat (zigurat) postavljeni 

su temelji znanstvene astronomije. Dan kao jedinicu vremena nametnula je 

priroda sama, promatranjem kretanja mjeseca određena je vremenska 

jedinica od jednog mjeseca (vremenski razmak od jednog punog mjeseca do 

drugog), promatranjem je zaključeno da dvanaest ovakvih mjeseci čini 

jednu godinu. Vjerojatno bogati kineski astronomski rezultati (anali sežu do 

2857. BC) ostali su nedostupni zbog spaljivanje znanstvenih dokumenata na 

zapovijed cara Cin Chi Hong Tia (221. BC). Antički Grci sustavno su 

proučavali svemir. Tales iz Mileta, geometar i astronom, (624–547. god. 

BC), predstavlja početak filozofskog promatranja prirode, početak spoznaje 

općeg u prirodi. Prvi je izračunao i predvidio pomrčinu Sunca 585 god. 

p.n.e. Prema neprovjerenoj tradiciji Pitagora (oko 580.–500. god. BC) je 

prvi tvrdio da je zemlja okrugla, dok je Aristotel (384.–322. god. BC) za to 

pružio uvjerljiv dokaz. Heraklid Pontski (oko 350. god. BC) naslućivao je 

11

da se Zemlja okreće oko svoje osi. Aristrah (280. god. BC) je bio uvjeren da 

je Sunce veće od Zemlje. Razvio je teoriju o Suncu kao središtu oko kojeg 

se kreću nebeska tijela. Pronašao je i metodu za izračunavanje udaljenosti 

Sunca i Mjeseca od Zemlje. Hiparh (3. st. BC) se smatra ocem astronomije. 

Uočio je pojavu ekvinocija, izradio je veliki katalog neba s 850 zvijezda. 

Učenik Aleksandrijske škole, Eratosten, izmjerio je opseg Zemlje, a 

Ptolomej (2. st. BC) je skupio sve dotadašnje astronomsko znanje u svojoj 

čuvenoj knjizi Almagest. Matematika. Prve začetke matematike nalazimo u 

brojenju, pojmu prirodnog broja, stvaranju naziva i znakova za brojenje i 

elementarnom računanju s tako određenim brojevima. Babilonija mjesto 

početaka matematike te je razvijen heksagezimalni sustav. Brojevi što ih 

nazivamo arapskim upotrebljavale su se u Indiji već oko 2500 god. BC i bili 

su u upotrebi u trgovini i poreznom sustavu, za višu matematiku i 

astronomiju, a omogućavale su računanje prema decimalnom (dekadskom) 

sustavu. Geometrija kao sustav ima korijen u premjeravanju zemljišta koje 

su obavljali stari Egipćani poslije redovnih godišnjih poplava Nila. Prva 

matematička znanja bila su u funkciji svakodnevne prakse. Od Grka i 

potječe naziv geometrija (gea – zemlja i metrein – mjeriti). Oni su 

matematiku razvili kao znanost. Pitagora (oko 580.–500. god. BC) 

primjenjuje logiku u geometriji (Pitagorin teorem). Pitagora i pitagorejci 

uveli su broj kao suštinu svega što postoji. Matematika koju je osnovao 

imala je strogo znanstvene temelje. Ljudsko tijelo je uzeto kao izraz 

harmonije te je na osnovi te misli kipar Poliklet iz Arga pokušao sastaviti 

kanon o proporcijama ljudskog tijela. Pitagorejci su poznavali i 

matematičku podlogu glazbe. Platon (427.–347. god. BC) se bavio 

proučavanjem logičkim zakonima geometrije. Znanost o proporcijama 

razvio je Eudokso. Demokrit je, polazeći od svog atomizma, postavio 

metodu ekshaustije koju je dalje razvio Arhimed riješivši s pomoću nje čitav 

niz problema koji se danas rješavaju integralnim računom. Najviši su usponi 

u razvitku grčke matematike radovi Euklida, Arhimeda i Aplonija iz Perga. 

12

Euklid (330.–275. god. BC) je napisao djelo "Elementi matematike". To je 

njegovo najveće djelo i ujedno najveće matematičko-geometrijsko djelo 

starog vijeka, napisano u trinaest knjiga. Arhimed iz Sirakuze (287.–212. 

god. BC) usavršio je mjerenje kugle, valjka i stošca. Metodom 

aproksimacije odredio je broj π. Apolonije iz Perga (262.–190. god. BC) 

poznat je po teoriji presjeka stošca. Eratosten (275.–194. god. BC) je otkrio 

Eratostenovo sito koje je bilo jedini način određivanja prim-brojeva u tijeku 

dvaju slijedećih tisućljeća, izračunao je opseg Zemlje s iznenađujućom 

točnošću, izmjerio je meridijan, približno točno odredio je nagib, enklitiku 

zemaljske osi prema ekvatoru, i po tome dužinu dana. Eratosten, Heron i 

Ptolomej i Diofant iz Aleksandrije posljednji su veliki grčki matematičari. 

Ptolomej (2. st.) upotrebljava stupnjeve i minute pri mjerenju, razvio je 

sfernu trigonometriju i teoriju da je Zemlja središte svemira (geocentrizam). 

Izračunao je vrijednost broja π. Heron (1. st. BC) je dao formulu za 

određivanje površine trokuta kada su poznate sve tri stranice. Diofant (oko 

250. god. BC) iz Aleksandrije, zapravo je jedini grčki algebričar. On je 

rješavao jednadžbe prvog, drugog i trećeg stupnja i nejednadžbe. Fizika. 

Težnju za spoznajom, za znanjem neovisno od praktičnih potreba, od čega i 

na koji način je izgrađen ovaj svijet predstavlja temeljno pitanje koje su 

postavljali stari Grci. Počeli su razmišljati o sastavu materije. Empedoklo 

(450. god. BC) smatra da postoje četiri prva elementa: zemlja, voda, zrak i 

vatra. Leukip (oko 450. god. BC) i Demokrit (oko 460.–370. god. BC) 

razvili su dalje ovo shvaćanje i dali su svijetu teoriju atoma. Zanimalo ih je 

dali materija, ako se postepeno sve dalje dijeli, zadržava svoja 

karakteristična svojstva. Prema Demokritu, atomi su mnogobrojni po obimu 

i obliku, ali su jedinstveni po supstituciji. Leukip i Demokrit su bili skloniji 

spekulaciji nego promatranju. Zato je Aristotel (oko 340. god. BC), koji je 

polazio od drugih spekulacijom stvorenih ideja, uspio atomsku teoriju 

kritikom potisnuti u pozadinu. Arhimed (287.–212. god. BC) postavio je 

prve egzaktne zakone, temeljene na iskustvu i provjerene eksperimentom. 

13

Njegov egzaktan pristup formulaciji i provjeri činjenica eksperimentom 

imao je veliki utjecaj na fizičare renesanse. Biologija i medicina. Biologija 

je jedinstvena znanost kat'oxochen o životu i živim bićima (prema grčkom 

ho bios - život). Biologija istražuje različite oblike i pojave života, uvjeta i 

zakona života po kojima se život zbiva i teče kao i uzroke koje život 

uvjetuje u uzrokuje. Počeci medicine vezani su iz prve biološke spoznaje što 

ih je čovjek stjecao kod klanja životinja i balzamiranja ljudi. Tako je 

medicina, s jedne strane, imala svoj izvor u iskustvu, a s druge strane u 

magiji. Oko 500. god. BC Alkmeon iz Krotona prvi je opisao optički živac i 

Eustahijevu cijev. Najznamenitiji grčki liječnik, otac medicine, bio je 

Hipokrat (470.–377. god. BC). U svojim djelima on prekida s mitologijom, 

unosi u medicinu etičke kriterije, izvrsno opisuje bolesti i smatra da su one 

prouzrokovane neskladom omjera tjelesnih sokova. Oko 300. god. BC 

počela je rad anatomska škola pod Herofilom i njegovim učenikom 

Erasistratom. Aristotel (384.–322. god. BC) ostavio je točne i raznovrsne 

opise oko 500 životinja i postavio prvu znanstvenu sistematizaciju, 

razvrstavši sve žive organizme u "uzlazni red". On je unutar prirodne 

znanosti (Physike akroasis) osnovao nauku o životinjama (Perita zoa 

historiai), znanost o životinjama (zoologiju). Aristotel je ostao nenadmašen 

u bogatstvu opažanog gradiva sve do 16. st., u sistematskoj obradi sve do 

Carla von Linnea, a do naših dana jedva nadmašiv s obzirom na filozofsku 

osnovu principa biologije, jer u istoj potpunosti nikad poslije nije tako 

provedena namjera prikazati biologiju kao dio sveukupne znanosti o životu. 

Vođenje Aristotelove škole u Ateni nastavio je njegov učenik Teofrast 

(372.–288. god. BC). On se smatra utemeljiteljem znanstvene botanike. 

Napisao je Povijest bilja (Peri phyton istorias). Teofrast je uveo i 

diferencijalnu dijagnozu, razlikovanje različitih vrsta (species) istog roda 

pomoću ključa botaničkog određenja. Vidovita naslućivanja o prijeklu 

života i o promjenljivosti živih bića nalazimo u rimskog pjesnika Lukrecija 

(96. – 55. god. BC). Anatomija starog vijeka dostigla je vrhunac pod 

14

Galenom (129. – 200. god.), grčkim liječnikom koji je radio u Rimu. Tek u 

16. st. Andreas Vesalius (1514. – 1564.) je dokazao neispravnost galenske 

anatomije. Politika. Po svemu sudeći najstarija društvena nauka, nauka o 

pojavama koje se odnose na zajedničku djelatnost ljudi, bila je politika. Grci 

politiku temeljito proučavaju. Osobito se bave pitanjima vezanim uz grad, 

državu (polis). Sofisti su bili prvi profesionalci u poučavanju, pravi 

prosvjetitelji Grčke. Oni su prvi poučavali u političkim znanjima. 

Najugledniji je sofist bio Protagora (481.–411. god. BC), zatim Gorgija 

(483.–375. god. BC). Sofisti su svoje učenike poučavali kako se s najvećim 

utjecajem može djelovati na poslove u državi. Najznačajnija djela iz 

područja politike su Platonova Politeia (Država) i Nomoi (Zakoni), te 

Aristotelova Politeiai (Politika). Platon se smatra utemeljiteljem filozofije 

politike. Dok Platon postavlja apstraktno pitanje: Koja je najbolja država?, 

Aristotel (384. – 322. god. BC) sa svojim suradnicima sakuplja državna 

uređenja 158 malih grčih državica da bi ih mogao povijesno-usporedno 

promatrati i istraživati. Čovjek je po prirodi "političko biće" (zoon politikon, 

biće zajednice, društveno biće), te svoju bit može ozbiljiti tek u političkoj 

zajednici ili državi. Ekonomija. Grci analiziraju ekonomske pojave. 

Međutim, ekonomska raspravljanja imala su kod Grka manju važnost neko 

politička. I upravljanje domaćinstvom oni su smatrali važnim, ali se Grcima 

uvijek činilo da su poslovi stjecanja poslovi koji stoje na nižem stupnju 

vrijednosti nego politika. Prvo značajno pisano djelo iz područja ekonomije 

je uputa kako treba upravljati kućom. To se djelo zove Erga kai hemerai 

(Poslovi i dani), a napisao ga je grčki mudrac Hezoid iz Askre. Ksenofont 

(oko 430.–354. god. BC) napisao je djelo "Oikonomikos" u kojem 

naglašava prednost podjele rada u gospodarstvu, te smatra da je 

poljoprivreda majka i hraniteljica umjetnosti, zanemaruje zanate, raspravlja 

o utjecaju ponude i potražnje i o zakonitostima opadanja prinosa. Platon 

(427.–347. god. BC) raspravlja o ulozi novca kao sredstva zajedničke 

zamjene međusobno nemjerljivih roba, pravila monetarne politike, 

15

nesklonost prema upotrebi zlata i srebra i stava da je vrijednost novca 

neovisna o materijalu od kojeg je napravljen. Aristotel razlikuje prometnu 

od uporabne vrijednosti, novac kao prometno sredstvo od novca kao blaga. 

Razmatra i slučaj monopola koji je definirao kao tržni položaj jednog 

prodavača i osuđuje ga kao "nepravednog". Grci su miješali začetke 

ekonomske analize sa svojom općom filozofijom države i društva i rijetko 

su tretirali ekonomske teme same za sebe. To možda objašnjava činjenicu 

da je njihovo dostignuće u tom području skromnije u odnosu na druga 

područja. Povijest. Smisao za proučavanje povijesti imali su istočni narodi. 

Hebreji sa svojom poznatom Biblijom. Biblijske knjige pisali su razni autori 

više od tisuću godina (13. st. BC – 2. st.). U njima su, iz izraze umjetničkog 

nadahnuća, našli mjesta povijesni elementi, narodna tradicija, legende i 

mitovi. Cilj Biblije, koja pripada među najveća dostignuća literature uopće, 

je religiozna i moralna pouka. Uključujući sve izvještaje koje sadrži, Biblija 

želi objasniti stanje ljudskog roda i u prehistorijskom razdoblju. Menetho, 

helenizirani Egipćanin, u trećem stoljeću prije naše ere sastavio je opširan 

prikaz slijeda svih faraona (kronologija). U istom stoljeću je Bersos, na 

temelju raspoloživih zapisa, pokušao pisati povijest Babilona. Grci počinju 

povijest pisati na kritičniji način nego je ona pisana do tada. Herodot (484.– 

425. god. BC) je borbu Grka (Helena) s barbarima opisao na temelju onoga 

što je vidio i čuo. On je, dajući pregled svijeta u kojem su se vodili perzijski 

ratovi, naroda koji su ih vodili, njihovih tradicija, političkih i društvenih 

ideja, pružio načinom pripovijedanja velebno umjetničko djelo, a širinom 

njegova zahvata i istinitošću dao je naučni prinos od neprocjenjive 

vrijednosti za socijalne historičare antropologe i humaniste. U svojoj 

Historiai (Povijest) opisao je uz mnogo zemljopisnih podataka povijest 

Skitije, Lidije, Perzije, Babilonije i Egipta. Tukidid (460.–396. god. BC) je 

najveći grčki povjesničar. Napisao je Povijest peloponeskog rata u osam 

knjiga koja je ostala nedovršena, a prikazuje događaje do 411. god. BC. U 

njoj postupa strogo kronološki, dijeleći je točno po godinama, grupirajući 

16

građu i precizno opisujući vojnička kretanja. Napisao je prvu kritičku 

povijest kojom želi čitaoca, ne samo pozabaviti, već i poučiti. Ksenofont 

(oko 430.–354. god. BC), kao povjesničar, nema onog zahvata političkih 

događaja, politike i narodnih reakcija kao Tukidid. Njegovo djelo Hellenika 

(Helenska povijest) je na neki način nastavak Tukididove Povijesti 

peloponeskog rata do 362. god. BC. Polibije (200. – 120. god. BC) je grčki 

pragmatički povjesničar. Napisao je Povijest svijeta (zapravo Povijest 

rimske države) od 226. do 146. god. BC. Istaknuti povijesničar iz rimskog 

doba je Livije (59.–17. god. BC). Pravo. Najstarije shvaćanje porijekla 

prava je teokratsko. Babilonski kraj Hamurabi prima svoje pisane zakone od 

boga Sunca, Mojsije ih prima od Jehove, Minos Kretski od Zeusa, Likurg od 

Apolona. I Sokrat je u bogovima gledao tvorce zakona. No, već njegovi 

učenici Platon i Aristotel znaju da su zakoni pravo i djelo ljudi, a ne bogova. 

Mnoga Platonova rješenja nadilaze okvire i mogućnosti onoga vremena te 

predstavljaju ciljeve od kojih mnogi ni do danas nisu ostvareni. Stroga 

zakonitost kao obrana od zloupotrebe vlasti, ostvarenje pravednosti, 

obavljanje funkcija na temelju sposobnosti, jednaki uvjeti i zajednički odgoj 

djece, potpuna ravnopravnost žena, ograničavanje krajnosti bogatstva i 

siromaštva. Aristotelovo djelo Politeai sadržavalo je 158 ustava za 158 

država, a među njima i Atenski ustav. On umjesto božanstva uvodi 

"prirodu" kao stvaralački čimbenik prava. Pravi zamah pravo postiže u 

Rimljana kod kojih je ono postalo najvažnijom društvenom znanosti. Kod 

njih pravo više vrijedi od politike i filozofije, te je rimsko pravo primjer 

jednog sveobuhvatnog pravnog sustava. 

Znanost starog vijeka 

Poslije propasti helenističke kulture, znanstvene tekovine ipak nisu bile 

posve izgubljene. Arapi su sačuvali određeni broj djela iz aleksandrijske 

Biblioteke. Arapi povezuju grčku i indijsku kulturu. Od Indijaca su preuzeli 

brojeve. Indoeuropski narodi preuzeli su pak njihove brojeve, koji su danas 

17

poznati pod nazivom "arapske brojke" (0, 1, ..., 9). Razvija se i alkemija, 

koja predstavlja preteču moderne kemije. Najpoznatiji alkemist je bio Jabir 

(oko 750. god. p.n.e.) koji je otkrio više kemijskih reakcija i spojeva. Poznat 

je i liječnik i filozof Avicenna (Ibn Sina Abu Ali) (980. – 1037. god.). 

Zastoj u razvoju znanstvene misli opaža se od pada Rima pa sve do 

Renesanse. U 10. st. otvaraju se prve škole, a u 12. st. sveučilišta što je 

vezano uz aktivnost Crkve, odnosno uz teologiju i filozofiju. Jedna od 

najpoznatijih pravnih škola bila je škola u Bologni, osnovana 1088. god. 

Jedna od najpoznatijih medicinskih škola je škola u talijanskom gradu 

Salernu, uz nju se razvila i medicinska škola u Montpellieru. Prvo 

sveučilište osnovano je u Bologni. Padova ima sveučilište od 1220. god. Od 

iste godine ujedinjene su sve pariške škole u jednu koja se zvala Universite. 

Sveučilište u Oxfordu osnovano je 1167. god. Već je 892. god. Alfred 

Veliki osnovao u Oxfordu kolegij koji je nosio njegovo ime i u njemu 

visoku školu. Zatim se osnivaju sveučilišta ovim redom: Napulj 1224. god., 

Toulouse (1229. god. od pape potvrđeno 1233.), u Salamanka (1243.), Siena 

(1246.), Lisabon (1290.), Rim (1303.), Sevilla (1346.), Prag (1347.), Krakov 

(1346.), Beč (1365.) itd. U Cambridgeu je kralj Henrik III. 1231. god. 

osnovao "studium generale" po europskom uzoru. Papa Ivan XXII. potvrdio 

ga je bulom 1318. god. Već u Ateni i u Aleksandriji postojale su škole. U 

Aleksandriji je kao škola radio Muzej. U islamskom svijetu su bile medrese 

u kojima se osim vjerske obuke izučavala i filozofija. Prva medresa 

osnovana je 1065. god. u Bagdadu pod imenom Medresa Nizamiya. 1227. 

god organizirana je i najslavnija bagdadska škola Medresa Mustansiriya. 

Srednjovjekovna sveučilišta imala su značajnu ulogu u društvenom, 

znanstvenom i političkom životu. Sloboda znanstvenog istraživanja kretala 

se u granicama nauka katoličke crkve, ali ipak su se pojavile mnoge nove 

ideje i znanstvena otkrića. Relativno mnogo su se proučavala Aristotelova 

djela. Glavni predstavnik aristotelizma u kršćanskoj filozofiji bio je Toma 

Akvinski (1226.–1274.). On je dokazivao da nema sukoba između znanosti i 

18

eligiozne misli (skolastika). Preko ovog jedinstvenog sustava vladala je 

skolastika europskim mišljenjem. Duns Scotus (1265.–1308.), škotski teolog 

i filozof, franjevac, u mnogim filozofskim gledanjima protivnik je Tome 

Akvinskoga. 

Znanost renesanse 

Početak velikih promjena u načinu proučavanja svijeta vezan je za imena: 

Leonardo da Vinci (1452.–1519.), Kopernik (Nicolaus Copernicus) (1473.– 

1543.) i Andreas Vesalius (1514.–1564.).Leonardo da Vinci je jedinstvena 

pojava univerzalnog genija koji je snagom uma i dubinom intucije 

rasvijetlio velik kompleks problema i vizionarski ukazao na njihova 

rješenja. On primjenjuje promatranje i eksperiment kod proučavanja. 

Kopernik je bio prvi koji je sve pojave u vezi s gibanjem Zemlje sveo na 

jedinstven logički sustav i izgradivši (1543.) nov heliocentrički, potisnuo je 

Ptolomejev sustav. Vesalius je revolucionirao medicinska gledišta 

ispravljajući mnoge Galenove pogreške. Jedna od najznačajnijih osoba toga 

doba bio je Erazmo Roterdamski (1466.–1536.). Isticao se na svim 

područjima znanosti. Giordano Bruno (1548.–1600.) predstavlja jednu od 

najsvjetlijih ličnosti na čelu povorke smionih duhova pri gašenju društvene i 

moralne statike dugotrajnog feudalnog razdoblja. 

Znanost novog vijeka i moderna znanost 

Temeljna filozofska i znanstvena misao utemeljena je u to vrijeme na dvama 

shvaćanjima svijeta. Jedno je empirizam, a drugo racionalizam. Prema 

empirizmu iskustvo određuje smjer filozofske misli. Istražuju se nove 

metode analize iskustva, eksperiment je najvažnija metoda (G. Galilei, J. 

Locke, G. Berkeley, F. Bacon, D. Hume). Značajno je za racionaliste (P. 

Gassendi, R. Descartes, B. de Spinoza, B. Pascal) da se, osim svojim 

filozofskih uvjerenja, ističu i kao prirodoslovci, matematičari, fizičari, 

biolozi i fiziolozi. Za povijest znanosti je važna pojava matematičara i 

19

tehničara. Znanost novog vijeka intenzivno se razvija i kako u pogledu broja 

znanstvenih istraživanja, rezultata znanstvenih istraživanja novih 

znanstvenih disciplina da bi samo nabrajanje svih novih znanstvenih 

disciplina bilo neprimjereno ovom tekstu. Primjereno je samo nabrojiti 

samo one nove znanstvene discipline koje značajno obilježavaju znanost 

našeg stoljeća kao što su genetika, molekularna biologija, ekologija i zaštita 

okoliša, prometne znanosti, komunikacijske znanosti, kozmologija, 

kibernetika, informatika, računalne znanosti, moderna farmakologija, 

moderna medicina, organizacijske znanosti, znanosti upravljanja 

(menadžment). Razvoj moderne znanosti omogućava da našu civilizaciju 

možemo nazvati civilizacijom znanja a društvo informacijskim društvom i 

društvom ljudskih prava. 

20

ZNANOST O ZNANOSTI 

Znanost definiramo kao znanje i metodu za stjecanje pouzdanih znanja. 

Proces stjecanja znanja u povijesti zapadne civilizacije nastao je kroz 

suprotstavljanje dvaju temeljnih pristupa izvoru znanja o danome 

(stvarnosti), empirijskog 29 i racionalnog. Empirijski pristup temelji stjecanje 

znanja jedino na osjetilno posredovanom iskustvu, zamjedbi 30 . 

Racionalistički pristup temelji stjecanje znanja na duhu kroz njegovu 

realizaciju u mišljenju. Ostajući samo na osjetilno posredovanom iskustvu 

stvarnosti, bez apstrakcije 31 i spoznajne moći mišljenja, a uslijed beskrajne 

množine oblika stvarnosti i postojanja, stečena znanja svela bi se na 

bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti 32 koja se 

može, otklanjanjem mišljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi 

bolje ilustracije takvu množinu impresija možemo zamisliti kao polifonu 

glazbi s beskonačno 33 mnogo različitih melodijskih linija koje stalno teku 

bez ponavljanja). S druge strane isključivo temeljenje procesa stjecanja 

29 empirija – grč. (empeiria), iskustvo. 

30 zamjedba – (grč. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (biće, predmet) 

čovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni način u neposrednoj nazočnosti, te način 

na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao nešto upitno), poznato. Zamjedba načelno 

nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo sažimanje u smislenu cjelinu. 

31 

apstrakcija – (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga 

nadpojedinačnoga (općega) sadržaja stvari iz pojedinačnoga bića koje se treba pojmiti. Pri 

apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju važna obilježja ("bitna", ona koja stvar 

presudno određuju) i sažimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati nešto), dok se 

druga obilježja ispuštaju kao "nebitna" i nepresudna (negativna apstrakcija: apstrahirati 

od nečega). 

32 svijest – ponajprije budno prezentno posjedovanje (doživljavanje) jedne stvari (događaja 

ili predmeta; objektna svijest). 

33 beskonačnost – neograničenost onoga što nije određeno nikakvim granicama kvanitete 

(kolikoće), kvalitete (kakvoće) niti bilo kakvim bitnim sadržajem (usp. apsolutno). 

Suprotnost: konačnost. 

21

znanja samo na duhu i mišljenju, kao realizacije duha u sebi samom, može 

stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguću nepobitnu 

logičku 34 utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti 

opovrgnuti, što znači da se pouzdanost takvih znanja ne može odrediti. 

Takvo znanje ne može biti predmet znanosti ni znanstvenog istraživanja. 

Provjera pouzdanosti stečenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u 

njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje 35 

u njegovu istinitost, potječe od trećeg temeljnog pristupa stjecanju znanja 

skeptičkog. Skeptički pristup možemo definirati kao kritički odvagnuto 

ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju. 

Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti stečenog znanja u 

znanstvenu metodu uvodi probleme načina opažanja prirodnih procesa (bilo 

izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim 

uvjetima – modeliranje eksperimenta), logične i istinosne utemeljenosti 

zaključaka, analize i sinteze 36 znanja, načine procjene pouzdanosti, 

osiguranje dovoljnog stupnja provjerljivosti znanstvenih rezultata, 

ponovljivosti analiziranih pojava. Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla 

omogućiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih 

34 logika – (grč. logos, misao, govor), općenito nauk o mišljenju koje se ne shvaća kao 

psihički proces, nego se poima s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika 

povezivanja i misaonih sadržaja, po kojoj se ono kao "ispravno" mišljenje treba ravnati. 1) 

Klasična formalna logika, 2) materijalna ili realna logika, 3) metafizička logika, 4) 

Moderna formalna (formalizirana, simbolička, matematička) se primjenjuje u temeljnom 

matematičkom istraživanju, pri provjeri znanstvenih dokaznih postupaka, pri jezičnoj 

analizi, u informacijskoj teoriji, pri konstrukciji računalnih i upravljačkih postrojenja. 

35 sumnja (dvojba?) – dovođenje u pitanje nečega što je priznato istinitim i važećim 

(valjanim) zbog nedostatnosti razloga za njegovo prihvaćanje te zbog manjkave evidencije 

stvari. 

36 sinteza – (grč. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), općenito, uklapanje više 

dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima šire smisleno značenje negoli puki zbroj 

njezinih "dijelova", te koja znatno više, glede same stvari, prethodno upravlja tim 

sklapanjem dijelova. 

22

znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodološka 37 pristupa, tri pogleda na 

stečena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam 38 , 

racionalizam 39 i skepticizam 40 . 

Empirički temelj znanstvene metode u znanost uvodi ograničenja znanja i 

na njima temeljenih dokaza 41 koji se mogu upotrijebiti u znanosti. Zahtjev 

da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati značajke 

37 metodologija – (grč. methodos, put prema nečemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj 

tradicija metodologija je parcijalno područje logike. Metodologija se nakon 18. st. ističe 

kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najčešće naknadno provedena 

budući da pojedinačne znanosti svoj način postupanja u istraživanju samostalno oblikuju 

prema mjerodavnosti svojih mogućnosti i načina pitanja. 

38 empirizam – (grč. empeiria, iskustvo), općenito, u prvome redu spoznajnoteorijski 

orijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoće izvesti iz onoga u osjetilno 

posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po 

kojemu se spoznaja može zadobiti isključivo refleksijom mišljenja o samome sebi. 

39 racionalizam – (lat. rationalis, razuman). 1) Racionalizam je u najširem smislu nazor 

koji bitni odnos između čovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga 

temeljnog odnosa racionalizam smatra mišljenje (nous, intelectus, um) i njegovu 

prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu – pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni 

razum). 2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao 

na tlu novovjekovnoga poimanja čovjeka kao subjekta koji je isključivo upućen na samoga 

sebe. Razum kao moć spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu. 3) Pod racionalizmom se, 

konačno, shvaća kritički racionalizam K. Poppera i H. Alberta. 

40 skepticizam – (grč. skopeo, točno promatrati), općenito, nazor prema kojemu uopće nije 

moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije moguća 

spoznaja određenih područja stvarnosti. U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za 

jednu antičku filozofsku školu (skeptici) koju je – nakon što se čovjek pri djelovanju u 

danome slučaju treba zadovoljiti vjerojatnošću koja je pritom i nužna i dostatna. Od 

sadržajnoga se skepticizma treba razlučiti skeptička metoda kao kritički odvagnuto 

ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju. 

41 dokaz – (grč. apodeixis; lat. demonstratio), zaključak koje se iz premisa, koje su priznate 

kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak. Deduktivni dokaz ide od općega prema 

pojedinačnomu, a induktivni dokaz od pojedinačnoga prema općemu. Izravni (neposredni, 

direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a 

posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne rečenice kojom 

se tvrdi vodi u proturječja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se 

treba razlučivati između dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza 

vjerojatnosti (kao induktivni dokaz). 

23

ponovljivosti 42 čime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja 

ograničava na iskustvena 43 , empirička znanja i empiričke dokaze, jer samo 

empirički dokazi imaju takve značajke. U empiričke dokaze spada sve ono 

što se može, posredno ili neposredno, vidjeti, čuti, opipati, okusiti ili 

omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno, 

posredni ili neposredni zor 44 . Ostali podaci koji se mogu koristiti u drugim 

društvenim aktivnostima, ali ne i u znanosti mogu biti svjedočenja, glasine, 

utisci paranormalnih ili spiritualnih događaja, emocionalni događaji i 

njihove refleksije, izrazi nadahnuća, božanskih ili nadnaravnih događaja. 

Pojam empiričkog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza. 

Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu 45 kao filozofiji prirode 46 . 

Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju možemo opisati 

samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje 

mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promišljati preko prirodnih 

zakonitosti i prirodnih dokaza. 

42 

intersubjektivnost – (lat. inter, između, među; subiectum, podmet), oznaka za 

(znanstvene) iskaze koje subjekt načelno može uvidjeti i provjeriti. Tako je 

intersubjektivnost istoznačna s općom valjanošću. 

43 iskustvo – onaj način spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogističkoga 

mišljenja, nego i iz neposrednoga prihvaćanja (zrenja, zamjedbe itd.) nečega što je dano. 

Na temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedočava sadašnjost doživljenoga, 

iskustvo se ističe evidencijom. Uobičajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo. 

44 zor – u užem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjećivanje) neke pojedinačne, 

stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" može značiti ispunjeni specifični 

osjetilni pristup pojedinačno stvarnomu. 

45 naturalizam – oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znači 

obuhvatnu zbilju, potom za nazor koji niječe religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost 

objave te, konačno, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese 

reducira na prirodne danosti. 

46 filozofija prirode – filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline 

zbiljskoga događanja ili pak kao određenoga područja unutar te zbiljske cjeline. Posebni 

problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice 

teorija relativnosti i kvantna teorija. 

24

Posebna vrsta dokaza koji se znaju upotrebljavati u znanosti (iako s 

problematičnom 47 vrijednošću i korisnošću), a posebno često se 

upotrebljavaju u obrazovanju 48 i društvenom životu su autoritarni dokazi. 

Primjena autoritarnih dokaza u znanosti jedan je od temeljnih razloga 

postojanja znanstvenog skepticizma. Najčešće primjenjivani autoritarni 

dokazi su autoritarni dokazi obrazovanja. Specifičnost autoritarnih dokaza 

obrazovanja leži u autoritetima koji su ovlašteni iznositi autoritarne dokaze. 

Kod javnih obrazovnih sustava, javne osnovne, srednje škole i 

visokoškolske ustanove ili privatni obrazovni sustav s pravom javnosti 

izvodi nastavu i obrazuje polaznike na temelju izvođenja obrazovnih 

aktivnosti od strane ovlaštenih autoriteta ili njihovih recenziranih uradaka. 

Kontrola vrijednosti ovlaštenja počiva na propisanom potrebnom 

obrazovanju nastavnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu za 

osnovnoškolski i srednjoškolski sustav i potrebnom nastavnom ili 

znanstveno-nastavnom zvanju za visokoškolski obrazovni sustav. 

Za razliku od empirističkog temelja znanstvene metode što proizlazi od 

empirizma kao filozofskog pravca koji svoje utemeljenje definira iz 

osjetilno posredovanog doživljaja 49 stvarnosti 50 , racionalistički temelj 

47 problematično (grč. problema, problem), u općenitome smislu nešto što predstavlja neki 

problem. 

48 obrazovanje, obuhvatno usmjeravanje cijeloga čovjeka (intelekt, volja, osjećaj) prema 

živomu svijetu u cjelini, u kojemu su – svemu što se zatiče u njemu – dodijeljeni značenjsko 

mjesto, mjera i smisao. Obrazovanje se ne može svesti na pojedinačna područja 

(znanstveno obrazovanje, tehničko obrazovanje, praktično voljno obrazovanje itd.) koja su 

sva u svojoj zasebnosti samo izobrazbe, a time i svrhovito određena te tako, posebice, služe 

društvenim funkcijama, premda i kroz njih može teći proces obrazovanja. Kriza 

obrazovanja današnjice ima svoj najvažniji uzrok u tome što su se znanje i moć u 

ovladavanju određenim područjima prirode i društva povećali, ubrzano umnožili te iziskuju 

sve užu i učinkovitiju funkcionalnu izobrazbu, ali i u tome što se i samorazumljivost koja je 

sposobna nositi smislenu cjelinu i svijet umnogome smanjila. 

49 doživljaj – izvorni proces u svijesti, poglavito onaj u kojemu nešto pogađa čovjeka s 

naglašenom važnošću smisla i vrijednosti (bilo pozitivno, bilo negativno). Doživljaj je 

obilježen neposrednošću kao i emocionalnom uzbuđenošću, ali ipak se ne isključuje 

misaono pronicanje kao i misaonu obradu. 

25

znanstvene metode proizlazi od racionalizma kao filozofskog pravca koji se 

temelji na stavu da se spoznaja stvarnosti može realizirati samo u duhu, čije 

ispunjenje racionalizam nalazi u mišljenju 51 , umu 52 ili općenito u intelektu 53 . 

Ovakav pristup stjecanju spoznaje stvarnosti, kako ga definira racionalizam, 

razvio je logiku kao znanstvenu disciplinu koja se bavi zakonitostima i 

pravilima mišljenja. Logika kao znanosti počinje radovima grčkog filozofa 

Aristotela (384–322 BC), posebno njegove zbirke logičkih spisa pod 

nazivom Organon (oruđe). Iz aristotelovske logike i filozofije skepticizma u 

starom vijeku razvila se tradicionalna logika. U doba renesanse logika se 

razvila u smijeru humanističke logike (R. Agricola). Daljnji razvoj logika je 

doživjela radovima njemačkog filozofa E. Kanta čime je razvijena formalna 

logika i W. Leibnitza koji je logiku shvaćao kao univerzalnu znanost – 

mathesis universalis 54 . Istraživanja o formalizmu, realizmu, psihologizmu i 

logizmu 55 logike dovela su do stvaranja moderne logike, zbog čijeg snažnog 

50 stvarnost (zbilja) – često upotrebljavani pojam kao istoznačnica s realnošću. Pod 

stvarnošću se misli na realno (stvarno) ozbiljenje (aktualiziranje; akt) neke realne (stvarno 

prethodno dane) mogućnosti koja se činjenično događa. 

51 

mišljenje – čovjeku pripadna sposobnost nadilaženja pojedinačnih i trenutačnih 

osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadašnjenju kao i njihovo 

svrstavanje u nadpojedinačna opća značenjska polja i značenjske spone koje dovode u red 

pojedinačne zamjedbe i slažu ih u iskustvo zbilje. U mišljenju kao nadilaženju i kao 

povratnome sređivanju očituje se ljudska sloboda. 

52 um – za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome općenitom smislu 

označuje sveukupnost duhovne moći (sposobnosti), uključujući i razum. 

53 intelekt – (lat. inellectus) duh, um, razum, općenito neosjetilna spoznajna moć. 

54 mathesis universalis – (grč. mathesis; lat. universalis = "sveobuhvatna (opća) znanost"), 

Mathesis universalis je kod Leibniza logika time što se ona primjenjuje na matematičke 

predmete (veličine), a kod Husserla je ona čista formalna logika. 

55 logicizam (lat. logicus, logički), naglašavanje samostojnosti "logičkoga" (svijesti koja 

misli i spoznaje) naspram neke psihologističke, biologističke te općenito naturalističke 

redukcije. Logicizam je u širem smislu, pače, apsolutno svođenje svekolike predmisaone i 

izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno – pojmovnu strukturu. 

26

povezivanja s matematikom 56 modernu logiku nazivamo i matematičkom 

logikom. Za potrebe znanosti o znanosti ograničit ćemo se na formalnu 

logiku. Formalnu logiku možemo smatrati znanstvenom disciplinom koja se 

bavi samo oblicima mišljenja neovisno o sadržaju mišljenja samog. To znači 

da oblici mišljenja vrijede općenito i jednako primjenjivo na bilo koji 

predmet 57 mišljenja. Stoga, može se zaključiti da, sadržaj logike čine opći 

oblici mišljenja. Primjena metoda formalne logike u znanosti omogućava 

stvaranje posebnog oblika mišljenja – znanstveno mišljenje. Primjenimo li 

metode formalne logike i znanstvenu metodu u svakodnevnom mišljenju, 

takav oblik mišljenja nazivamo kritičko mišljenje. Doprinos filozofije 

racionalizma znanstvenoj metodi ogleda se, ponajviše u neophodnom oruđu 

(usp. s Aristotelovim Organonom) za stvaranje znanstvenog mišljenja, 

logici. 

Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znači 

sumnju u svako stečeno znanje, ali i sumnju u mogućnost stjecanja bilo 

kakvog apsolutno 58 istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja. 

Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju općenito, stav da najviše što 

možemo od znanja očekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti što je 

nužno ali i dostatno obilježje istinitosti. Znanstveni skepticizam može se 

definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i 

dokaza koje je integralni dio znanstvenog mišljenja. Skepticizam u znanosti 

56 matematika – (grč. mathema, znanost), postupak računanja i mjerenja koji je u Babilonu 

nastao iz gospodarsko-praktičnih zahtjeva, a u grčkoj je antici postao teorijskom znanošću 

(Tales, Pitagora, Euklid). Matematika tako stoji u uskoj vezi s oblikovanjem moderne 

matematičke logike te je prije svega od presudne važnosti za empirijsku prirodnu znanost 

(Kant: prirodna znanost je dostatna u onoj mjeri u kojoj je u njoj primijenjena matematika) 

kao i za tehničko ovladavanje prirodom. 

57 predmet – sve ono što jest, ali ne time što uopće jest, nego time što ono "stoji naspram", 

naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predočuje. 

58 apsolutno – (lat. absolutum), doslovce, odriješeno, odnosno oslobođeno od svih uvjeta i 

ograničenja te s toga gledišta neuvjetovano, neograničeno. 

27

ima funkciju 59 temeljne pokretačke snage cjelokupne znanosti i temeljni je 

uvjet 60 razvoja znanosti. Bez stalnog provjeravanja starog ali i novog znanja 

(znanstvenih rezultata dokaza, teorija 61 i svega što čini znanost i znanstveni 

doprinos), znanost, kao potraga za puzdanim i istinitim znanjem bila bi 

nužno usporena i svedena na dokaze stečene samo novim istraživanjima. 

Skepticizam u znanosti možemo shvatiti i kao sredstvo eliminacije i 

odbacivanja znanja i znanstvenih spoznaja koje su provjerom falsificirane 

(utvrđena je njihova neistinitost), sukladno filozofiji kritičkog 

racionalizma 62 . 

59 funkcija – (lat. fungi, upravljati, izvršavati), temeljni pojam u matematici, logici i u 

sociologiji. 

60 uvjet – (lat. conditio), općenito, nešto o čemu je nešto drugo zbiljski ili idejno ovisno, to 

znači, da ono bez toga niti može biti, a niti se može misliti. Stanoviti nuždan uvjet ima samo 

zajedno s drugim uvjetima nešto određeno za posljedicu, a neki dostatni uvjet sam je 

dostatan za to. 

61 teorija – (grč. theoria < theorein, motriti, promatrati, razmatrati). Teorija je, općenito, 

svaka sažeta znanstvena spoznaja. 

62 kritički racionalizam – znanstveno-teorijski pravac koji potječe od K. Poppera, pravac 

koji je, među ostalima, zastupao K. Albert. Kritički se racionalizam treba razlučiti od 

novovjekovnog racionalizma konačno nedvojbenih i vječnih istina. Također ga treba 

razlučiti i od Kantova racionalizma koji znanstvenu spoznaju svodi, doduše, na osjetilni 

svijet iskustva, ali se čvrsto drži njezine konačne obvezatnosti i opće valjanosti. Kritički 

racionalizam spram toga isto tako osporava mogućnost apsolutnoga utemeljivanja 

empirijsko-znanstvenih iskaza. Makar se oni, doduše, kao sveopći iskazi te u svojoj 

cjelovitosti dotično kao neka teorija odnose na određene pojedinačne iskaze (rečenice 

promatranja), oni ipak ne mogu nikada isključivo kroz mnoga, stalna, konačna 

promatranja biti konačno potvrđeni (verificirani), ali se mogu zacijelo u danome slučaju 

jednim jedinim promatranjem opovrgnuti (falsificirati). Do tada oni ostaju, u najboljem 

slučaju, opravdanim hipotezama za stanovito vrijeme. Nadomještajući načelo verifikacije 

načelom falsifikacije kao kriterija empirijsko-smislenih rečenica (falibilizam), kritički se 

racionalizam odvaja od logičkoga pozitivizma. 

28

KATEGORIJE 63 ZNANSTVENE LOGIKE 

Kategorije su osnovni elementi znanstvene logike određene znanstvene 

discipline ili nauke. Kao i svaka znanstvena disciplina tako i nauka o 

znanosti ima svoj sustav znanja i pristupa o nekoj pojavi ili grupi pojava 

temeljen na uočavanju njihovih bitnih zakonomjernosti; uopćenu 

znanstvenu interpretaciju; temeljne znanstvene pojmove; znanstvene 

hipoteze. U temeljne odredbe svake znanstvene discipline pa tako i znanosti 

o znanosti pod čime podrazumijevamo temeljne pojmove znanosti kao 

posebne discipline, spadaju i kategorije znanstvene logike. Temeljne 

kategorije znanstvene logike su pojam, sud, zaključak, definicija, divizija, 

distinkcija, deskripcija, eksplanacija, predviđanje (predskazivanje, 

prognoziranje), znanstveno otkriće, dokaz, opovrgavanje (falsifikacija 64 ), 

znanstveni problem, hipoteza 65 , teorija, zakon, verifikacija 66 , znanstvena 

činjenica. 

63 kategorija – (grč. kategoria, izvorno tužba, zatim iskaz, vlastiti način prosuđivanja. U 

tijeku razvitka empirijskih znanosti svaka je znanost oblikovala svoje vlastite temeljne 

pojmove (kategorije). 

64 falsifikacija – (lat. falsus, neistinit, kriv, pogrješan; facere, činiti, djelovati), pokazivanje 

nekoga iskaza, neke tvrdnje i neke prosudbe neistinitom, te njezino opovrgavanja. K tomu 

falsificirati znači pokazati nešto neodrživim. Prema kritičkom racionalizmu (Popper) 

iskustveno – znanstveni (sintetički) iskazi kao i teorije ne mogu nikako dosegnuti konačnu 

potvrdu (verifikaciju), tj. nedvojbenost, ali se pak definitivno mogu opovrgnuti novim 

promatranjima koja nadilaze dosadašnje okvire utvrđivanja i objašnjavanja. Oni utoliko i 

ostaju isključivo trajnim opravdanim hipotezama sve dok ne budu zahvaćeni falsifikacijom. 

65 hipoteza – (grč. hypothesis, pretpostavka), prihvaćanje, pretpostavka na kojoj se temelji 

neki zaključak, koja služi napretku istraživanja i objašnjavanja, a da nije dokazana iz 

drugih načela te da nije potvrđena (verificirana) iskustvom. Prema kritičkomu Popperovom 

racionalizmu, sve empirijsko – znanstvene teorije sa svojom "općenitom" valjanošću imaju 

samo hipotetički karakter. One se pak ne mogu nikada konačno verificirati jer se ne mogu 

promatrati svi pojedinačni slučajevi, ali se one (prema kritičkom racionalizmu) ipak mogu 

u danom slučaju promatranjem opovrgnuti (falsificirati). 

66 verifikacija – (lat. verum, istinito; facere, činiti), općenito, obistinjenje nekoga nazora, 

predmnijevanja (pretpostavke) i iskaza. U logičkome se pozitivizmu (Wittgenstein) 

poglavito raspravljalo o problemu verifikacije (prirodo-)znanstvenih iskaza (rečenica). 

29

Pojam 

Pojam se u općem obliku može definirati kao zamisao bitnih svojstava i 

odnosa objekta. Osim ove definicije postoji više teorija koje su definirale 

pojam. Formalistička teorija određuje pojam kao element suda, odnosno kao 

skup oznaka. Psihologistička teorija pojmu pridaje značenje predodžbe, 

odnosno apstraktne predodžbe, koja ne odražava niti jedan konkretan objekt, 

ali je ujedno predodžba 67 svih istovrsnih objekata. Nominalistička 68 teorija 

pojam definira kao ime kojim označavamo jedan ili više pojedinačnih 

objekata. Vulgarno materijalistička teorija pojmom smatra misaoni odraz 

bitnih sredstava materijalnih stvari. Realistička teorija pojam definira kao 

odraz bitnih svojstava realnih stvari i procesa kao i njihovih svojstava i 

njihovih međusobnih odnosa. Kako sve teorije koje definiraju pojam ne 

obuhvaćaju u cijelosti ukupno značenje pojma pojam možemo, za potrebe 

ovog teksta, definirati kao misao o suštini ili bit 69 onoga što mislimo. Pod 

biti podrazumijevamo misao o onome što što pojedini predmet ili stvar 70 baš 

čini time što jest ili njegovu suštinu. 

Pritom se dokaz o istinitosti tih iskaza zadobiva promatranjem i potvrdnom provjerom 

(empirističko načelo verifikacije). Samo su one rečenice smislene (empiristički kriterij 

smisla) koje se mogu provjeriti te koje su kadre pokazati se (kao istinite ili neistinite). 

67 predodžba – (lat. repraesentatio, perceptio), temeljni pojam novovjekovne filozofije 

subjektivnosti. Predodžba, kao predočivanje, označuje ponajprije temeljni način ljudske 

svjesne djelatnosti kojom svijest uspostavlja (konstitucija) nešto kao svoj predmet (objekt), 

spram kojega se onda odnosi. 

68 nominalizam (lat. nomen, ime, oznaka), filozofski nauk po kojemu onomu značenjskomu 

"općem" (univerzalije) u pojmovnome znaku (imenu i riječi) ne odgovara nikakav sadržaj u 

samim stvarima. Realno je isključivo pojedinačno biće. 

69 bit, temeljni pojam zapadnjačko – europske metafizike i njezinih oblika u ontologiji i 

spoznajnoj teoriji. Bit, kao temeljna samostojnost koja se trajno održava (grč. 

hypokeimenon; lat. substantia, supstancija), utemeljuje vremenite, promjenjive te u znatno 

većoj mjeri izvanjske odredbe. 

70 stvar – ponajprije označuje nešto što se zatiče kao osjetilno pojedinačno, potom označuje 

jedan stvarni sklop te, na posljetku, sve ono što jest kao i njegovu stvarnu odredivost. 

30

Svaki pojam ima svoj opseg i sadržaj. Ukupnost svih obilježja koja čine 

neki pojam nazivamo sadržajem toga pojma. Ukupnost svih predmeta koje 

obuhvaćamo nekim pojmom nazivamo opsegom toga pojma. To znači da se, 

po veličini, opseg i sadržaj nekog pojma odnose tako da kad opseg pojma 

raste sadržaj pada i obratno, što znači da su opseg i sadržaj pojma u obratno 

razmjernom odnosu. Kako se znanost stalno razvija produbljavajući pri 

tome znanje o pojavama to se i pojmovi razvijaju i mijenjaju pri čemu sve 

točnije i potpunije odražavaju suštinu predmeta, pojava i procesa kao misao 

o suštini predmeta mišljenja. S obzirom na sadržaj (opseg) pojam možemo 

dalje dijeliti sa različitih stajališta pri čemu se različiti pojmovi međusobno 

mogu različito odnositi. Posebno značajno svojstvo pojma je jasnoća 

(definiranost opsega pojma) pa tako jasnim nazivamo one pojmove čiji nam 

je opseg u cijelosti poznat a nejasnim one čiji je opseg poznat samo 

djelomično. U svezi s jasnoćom pojma je i pojam suznačnosti (sinonimija) 

kod kojeg više različitih naziva ima za svoje značenje isti pojam i pojam 

višeznačnosti (homonimija, ekvivokacija) kod kojeg isti naziv za svoje 

značenje ima različite pojmove. 

Sud 

Spoj dvaju pojmova u kome se, po međusobnom odnosu dvaju pojmova, 

nešto tvrdi zove se sud. Bit suda je njegovo svojstvo da posjeduje samo 

jednu od dvije moguće istinosne vrijednosti a to je da je istinit ili neistinit. 

Umjesto izraza sud, za korelaciju između dva pojma mogu se upotrijebiti 

izrazi stav i iskaz. Logički oblik suda sastoji se od subjekta 71 (posredovana 

71 subjekt – (lat. subiectum, prijevod grčke riječi hypokeimenom, nešto što leži ispod, 

podmet). 1) Subjekt (podmet) u rečenici (iskaz, sud) označuje predmet rečenice o kojemu se 

nešto (predikat = prirok) kazuje (pririče). 2) Subjekt se u srednjovjekovnoj filozofiji 

naširoko upotrebljavalo istoznačno sa supstancijom. 

31

misao), predikata 72 (posredujuća misao) i spone 73 (odnosa). Subjekt je 

pojam o kojem se nešto tvrdi. Predikat je pojam koji o subjektu nešto tvrdi. 

Iz različitog tumačenja odnosa predikata i subjekta razvile su se tri teorije 

suda, predikaciona, relaciona 74 i egzistencijalna. Po predikacionoj teoriji 

svaki sud nužno sadržava dva pojma od koji je jedan subjekt a drugi 

predikat. Relaciona teorija sud definira kao relacioni sud odnosno kao odnos 

između dva pojma od kojih ni jedan nije ni subjekt ni predikat već su oni i 

subjekti i predikati. Egzistencijalna teorija sud definira kao jedan pojam čija 

se egzistencija potvrđuje ili negira 75 . Ni jedna od izloženih teorija nije u 

stanju odrediti jednu za sve primjenjivu definiciju suda niti njegovu formu i 

strukturu, te stoga kao definiciju suda uzimamo onu definiranu na početku 

jer obuhvaća sve parcijalne definicije. Sudove možemo dijeliti prema 

kvantiteti 76 (kolikoći), kvaliteti 77 (kakvoći), relaciji (odnosu) i modalitetu 78 . 

Prema kvantiteti sudove dijelimo na opće i posebne. Opći sudovi su oni koji 

beziznimno vrijede za cijeli opseg posredujućeg pojma, misli. Posebni 

sudovi vrijede samo za dio opsega posredujuće misli. Prema kvaliteti 

sudove dijelimo na potvrdne ili afirmativne 79 (pojmove u sudu međusobno 

72 predikat – (lat. praedicatum) Ono što se u uspostavljenom logičkom sudu kazuje o 

predmetu. 

73 spona - (lat. copula). Veza između dva pojma. 

74 relacija - (lat. relatio, odnos), veza, odnos između dvoga (između relata). 

75 negacija – (lat. negare, zanijekati; grč. apophasis) u logičkome značenju osporavanje, 

nijekanje nekoga suda (iskaza). Suprotnost: afirmacija, potvrđivanje, tvrdnja (lat. 

afirmatio, grč.kataphasis). 

76 kvantiteta – (lat. quantitas). količina 

77 kvaliteta – (lat. qualitas; grč. poiotes, kakvoća), općenito stanje nečega onako kako se 

ono kroz osjetilne vrste zamjećivanja doživljava (osjetilne kvalitete). 

78 modalitet (lat. modus, način, vrsta), u skolastičkoj filozofiji (Toma Akvinski i Aristotelovo 

naslijeđe) modalitet označuje ontološki status načina na koji bitak jest te tomu 

odgovarajuće pojmove: mogućnost, stvarnost i nužnost. 

79 afirmacija -(lat. afirmatio, grč.kataphasis), potvrđivanje, tvrdnja 

32

spajamo), niječne (pojmove u sudu međusobno odvajamo). Prema relaciji 

(odnosu) sudove dijelimo na kategoričke 80 (opće-potvrdni, opće-niječni, 

posebno-potvrdni i posebno niječni), hipotetičke (pogodbene) koji se sastoje 

od antecedenta 81 (uvjetujuća misao, razlog) i konsekventa 82 (posljedak, 

posljedica), disjunktivne 83 (pojmovi u sudu su suprotni 84 , međusobno se 

isključuju, ali istodobno i međusobno nadopunjavaju, te time tvore cjelinu) i 

modalitetne sudove (stupanj vrijednosti nekog suda nazivamo modalitetom 

toga suda) koji se sastoje od problematičnih sudova (mogući sudovi), 

asertivni 85 sudovi (tvorbeni istiniti sudovi, sudovi koji ne vrijede nužno i 

koji nisu samo mogući već vrijede asertorno 86 ) i apodiktični 87 sudovi 

(sudovi koji nužno vrijede, nužno po nekom načelu 88 ili principu, u kojima 

80 kategoričan – (lat. categoricus, grčki kategorkios) određen, bezuvjetan, odlučan, istinit. 

81 antecedent – (lat. antecedens) misao na koju se odnosi relativna misao. 

82 konsekvent – (lat. consequens) onaj ili ono koje potpuno slijedi. 

83 disjunktivan – (lat. disiunctus) onaj koji je rastavljen, rastaviti. 

84 suprotnost (opreka) – (lat. oppositio), odnos dvaju pojmova ili sudova koj se uzajamno 

isključuju. Pobliže: kontradiktorna (protuslovna ili apsolutna) suprotnost, potpuna 

uzajamna negacija. 

85 asertivni – (lat. assertus) potvrđen, siguran. 

86 asertorno (lat. assere, tražiti, zahtijevati), općenito, tvrditi s isticanjem važnosti. Kod 

Kanta je asertorno obilježje za jedan od modaliteta suda (pored apodiktičnoga [nužnoga] i 

problematičnoga [mogućega]), onaj sud koji se odnosi na neko stvarno činjenično (doduše 

ne na nužno, ali ne i na samo moguće) stanje stvari u potvrdnome ili niječnome iskazu. 

87 apodiktično – (grč. apodeixis, dokaz), općenito, nešto što isključuje svako protuslovlje. U 

Kanta oznaka za jedan od triju modaliteta nakoga suda (pored problematičnih (mogućih, 

sumnjivih) i asertornih (tvrdbenih, zazbiljnih)), nadalje, sud koji na logički način tvrdi 

nužnost stvarnoga stanja. 

88 

načelo (počelo, temelj, razlog, uzrok) – (grč. arche; lat. principium, ratio, 

fundamentum), općenito ono o čemu nešto drugo ovisi kao posljedica (ili kad se počelo 

upotrebljava u smislu uzroka, onda kao učinak) i bez čega ne može ni biti, a niti se može 

misliti. U logičkome značenju načelo spoznaje. Kako bi neki sud (rečenica iskaza) mogao 

biti siguran u svoju istinu, mora biti utemeljen ili na neposrednoj evidenciji stvari o kojoj 

sudi li na nekome drugom pouzdano istinitome sudu iz kojega on slijedi te iz kojega se 

njegova istina dokazuje. 

33

ne postoji protuslovlje 89 ). Sudovi s jednim subjektom i jednim predikatom 

zovu se jednostavni sudovi, a sudovi s više subjekata i više predikata zovu 

se složeni sudovi. 

Zaključak 

Novi sud dobiven procesom zaključivanja zovemo zaključak, izvod ili 

konkluzija 90 . Zaključak je sklop dvaju sudova. Za zaključak je potrebno 

imati jedan sud kao izvor ili relaciju drugog suda. Zaključivanje je misaoni 

proces ili složeni oblik mišljenja kojim iz jednog suda ili više njih izvodimo 

novi sud koji logično nužno slijedi iz njih. To je strukturirana (struktura 91 je 

oblik, forma sadržaja zaključka) složena misao o sudu koji slijedi iz jednog 

ili više sudova. Sudove na temelju kojih izvodimo novi sud zovemo 

premise 92 ili pretpostavke a tradicionalna logika zaključke dijeli na 

neposredne i posredne. Kad se zaključak temelji samo na jednoj premisi ili 

ako neposredno slijedi iz dvije premise, zovemo ga neposredni zaključak 

(tada je zaglavak, silogizam 93 ) a ako se zaključak izvodi na temelju 

najmanje dvije premise zovemo ga posredni zaključak. Prihvatimo li kriterij 

neposrednosti tada je silogizam posredni zaključak, ali ako prihvatimo 

kriterij bezuvjetnosti (premise, zaglavak, zaključak) možemo silogizam 

89 protuslovlje – krajnja vrsta suprotnosti između dvaju pojmova, iskaza i rečenica, krajnja 

vrsta suprotnosti koja u mišljenju teži za ujedinjenjem, sintezom i identificiranjem, što je 

ipak nemoguće ispuniti. 

90 konkluzija – (lat. conclusio) konačno mišljenje o nečemu, zaključak. 

91 struktura – (lat. structura < struere, uspostaviti, ustrojiti). Sve od antike pa do 

novovjekovlja struktura je oznaka koju se upotrebljavalo za pravilno uklapanje više stvari u 

neku veću cjelinu. Struktura posjeduje "tvorevinu zbilje ako je cjelina u kojoj svaki dio i 

svaka parcijalna funkcija ispunjava učinak koji je važan za cjelinu." 

92 premisa – (lat. praemissa, propositio) sud iz kojeg se izvodi zaključak. 

93 silogizam – u aristotelovskoj logici silogizmom se smatra zaključak općenito, a poglavito 

jednostavni oblik zaključivanja koji se sastoji iz dviju premisa i zaglavka (neposrednog 

zaključka). 

34

smatrati neposrednim zaključkom. U neposrednom zaključku svi elementi 

premise postaju prisutni i u zaključku te možemo reći da su neposredni 

zaključci samo transformacije premisa. 

Posredni zaključci dijele se na induktivne 94 , deduktivne 95 i analogijske 96 . 

Deduktivni (a priori 97 ) zaključci idu od općih značenja premisa prema 

posebnom značenju zaključka. Induktivni (a posteriori 98 ) zaključci idu od 

pojedinačnih značenja premisa prema općem značenju zaključka a 

analogijski idu od posebnih značenja premisa prema posebnim značenjima 

zaključka ili od općih značenja premisa prema općim značenjima zaključka. 

Induktivne zaključke dijelimo na generalizirajuće 99 induktivne zaključke 

(zaključci u kojima od posebnoga zaključujemo na opće) i analogijske 

induktivne zaključke (zaključci u kojem od djelomične sličnosti 

94 indukcija – (lat. inducere, uvesti), metoda koja prije sve u iskustvenim znanostima iz više 

pojedinačnih slučajeva zaključuje nešto opće, ponajprije hipotetično pretpostavljeni zakon 

koji također vrijedi i za istovrsne slučajeve koji se ne mogu promatrati. Suprotnost: 

dedukcija. Logički je indukcija nužna isključivo onda kada su svi mogući slučajevi poznati. 

U iskustvenim znanostima to nikada nije slučaj. 

95 dedukcija – (lat. deducere, izvesti), formalno – logičko izvođenje (zaključak; silogizam) 

posebnoga iz općega. Suprotnost: indukcija. 

96 analogija – (grčki analogia) 1. sličnost između dvojega. 2. primjena jednog zaključka na 

drugi koji mu je sličan. 

97 a priori (lat. a priori, od nečega ranijega), u srednjovjekovnoj filozofiji (isto kao i a 

posteriori) stvorena oznaka ponajprije za dokazni postupak čije oblikovanje seže unatrag 

sve do Aristotela (i Platona), postupak po kojemu se od vremenski ili stvarno prethodnoga 

(uzrok, dotično razlog, počelo) zaključuje na vremenski kasnije. Ovisno o odnosu 

predikatnoga i subjektnoga pojma razlikuju se analitički sudovi (koji su stalno a p.) te 

sintetički sudovi (koji mogu biti i a p. i a posteriori). 

98 a posteriori (lat. a posteriori, od nečega kasnijega), obilježje dokaznoga postupka koje 

seže unatrag sve do Aristotela, pri kojemu se od vremenski ili logički kasnijega (učinak, 

posljedica) zaključuje na vremenski ili logički ranije (uzrok, razlog) za razliku od postupka 

razmišljanja a priori. Poglavito nakon Kanta a posteriori je oznaka za spoznaju 

("empirijska" spoznaja; pojam) koja se temelji na (osjetilno posredovanome iskustvu). 

99 generaliziranje – (lat. generalis, opće, ono što se odnosi na rod), napredovanje od 

posebnog prema općemu, posebice induktivni zaključak; indukcija. 

35

zaključujemo na potpunu sličnost). Logičke pogrješke u zaključivanju 

dijelimo na nenamjerne logičke pogreške ili paralogizme (lat. fallaciae) i 

namjerne logičke pogreške ili sofizme. Paralogizme dijelimo na slučajne 

pogrješke (pogrješke koje se temelje na zaključivanje prema nebitnom 

obilježju, - lat. fallacia accidentalis), pogreška uporabe bitnog i slučajnog 

obilježja, pogrješka nedopuštenog proširenja (lat. illicitus processus), 

pogrješka neraspodijeljenog srednjeg pojma (lat. non distributus medius), 

pogrješka zanijekanog razloga, pogrješka potvrđenog poslijetka, pogrješka 

nepotpune disjunkcije, pogrješka jednostavnog nabrajanja (lat. per 

enumerationem simplicem), pogrješke višeznačnosti (homonimije), 

pogrješke dvosmislenosti (amfibolija 100 ), pogrješke oblika izričaja. I 

modernu i formalnu logiku možemo odrediti kao znanost i ispravnom 

zaključivanju, ili kao znanost o dosljednom zaključivanju. To znači da 

logiku možemo temeljiti samo na nužnom (inače nije i dosljedno) 

zaključivanju, a što je samo deduktivno zaključivanje. Iz navedenog slijedi 

da je logika zapravo samo deduktivna logika u kojoj zaključak (tada je 

zaglavak) nužno slijedi iz premisa. 

Definicija 

Sud kojim se nedvojbeno određuje sadržaj jednog pojma naziva se 

definicija. Definicija ne smije sadržavati nebitne oznake, ali mora sadržavati 

najbliži pojam iz koga se izvodi i specifičnu razliku između najbližeg pojma 

i definiranog pojma. Definicija mora imati slijedeća svojstva: primjerenost 

(adekvatnost 101 ), preciznost (akuratnost 102 ), necirkularnost, nenegativnost, 

neslikovitost i jasnoću. Adekvatnost definicije temelji se na primjerenom i 

jasnom određivanju sadržaja pojma, točnost i preciznost definicije je 

100 amfibolija – (grč. amphibolos, hitac s dvije strane), dvoznačnost. Amfibolija je u logici 

pogrješaka u zaključku na temelju višeznačnosti pojma primijenjenoga u silogizmu. 

101 adekvatan – (lat. adaequatus), izjednačen, odgovarajući 

102 akuratan – (lat. accuratus), pažljiv, pedantan, pomnjiv 

36

svojstvo definicije da sadrži samo one, ali i sve, oznake pojma po kojem se 

definirani pojam razlikuje od ostalih pojmova. Necirkularnost definicije je 

svojstvo definicije da nije tautologija i dijalela. Tautologija je definicija 

istog istim (npr. pojava je ono što se pojavljuje). Dijalela ili cirkulus je 

definicija jednog pojma drugim pojmom kojega smo prethodno definirali uz 

pomoć prvog pojma. Nenegativnost definicije je svojstvo definicije da se 

pojam definira onim što jeste a ne onim što nije, jer je onoga što nije neki 

pojam uvijek beskrajno puno više nego onoga što pojam jeste. To znači da 

pozitivni pojmovi ne bi trebali definirati onim što nisu već onim što jesu, ali 

negativni pojmovi se isto tako definiraju negativno kao što i jesu a ne 

pozitivno (sve ono što nisu). Definicije mogu biti u principu 103 nominalne i 

realne. Nominalna (etimološka 104 ) definicija sastoji se u definiranju riječi 

kojim imenujemo pojam na način da samu riječ protumačim drugim 

poznatijim riječima. Realna izlaže bitna obilježja predmeta ili pojma. 

Nominalna dakle definicija je deskriptivna ili opisna dok je realna definicija 

eksplikativna 105 (objašnjavajuća). Osim ovih definicija postoje normativna 

(konvencionalna) definicija koja nastaje kada nekim dogovorom ili 

konvencijom odredimo značenje pojma ne ovisno o njegovoj suštini. 

Genetička definicija je ona kojom se određuje geneza 106 (nastanak i razvoj) 

objekta definiranog pojmom. 

103 princip – (lat. principium; grč. arche), načelo, iskon, počelo, pravilo. Princip je osobito 

počelo, iskon ili ono "prvo" koje u vremenskome ili stvarnome i logičkome poretku 

određuje ono što je o njemu ovisno. 

104 etimologija – (grč. etymos, istinit, pravi) proučavanje razvoja oblika i značenja riječi 

prema korijenu 

105 eksplikacija – (lat. explicare, razviti), općenito, objašenjenje nekoga pojma kao i u 

njemu (implicitno uvijenoga) mišljenoga sadržaja kako bi se jasno razlikovao od nekoga 

drugoga pojma. 

106 generatio – (latinski prijevod grčke riječi genesis, postanak, nastajanje, rađanje), 

općenito nastajanje. 

37

Divizija 107 

Divizija je postupak određenja opsega pojma. Definicija opsega pojma 

ovisi o diobenom stajalištu. Pojmove možemo dijeliti dihotomijski 108 po 

jednom načelu, trihotomijski primjenom dva načela, tetratomijski 

primjenom tri načela, politomijski primjenom više načela. Svaki pojam 

možemo podijeliti dihotomijski prema određenosti funkcije na 

determinirane i stohastičke, po stabilnosti na stabilne, labilne i indiferentne, 

po stupnju apstrakcije na realne i apstraktne 109 , po promjenama sustava u 

vremenu na statičke i dinamičke, po kompleksnosti na jednostavne, složene 

i vrlo složene. Niti jedan pojam nije sam po sebi diobena cjelina, već to 

postaje samo u okviru određene diobe, stoga pojam koji smo dobili jednom 

diobom može postati ishodištem nove diobe, što znači da postaje nova 

diobena cjelina. Takva dioba naziva se poddiobom ili subdivizijom. 

Iscrpna i sustavna podjela pojma zove se klasifikacija. Klasifikacija se 

temeljno sastoji u raspoređivanju i grupiranju po razredima ili klasama, pa 

bi se moglo shvatiti da je klasifikacija obrnuti postupak od divizije, ali kako 

je rezultat divizije i klasifikacije zapravo podjela pojma samo sa suprotnih 

ishodišta (dijeljenje nasuprot grupiranju) nema principijelne razlike između 

divizije i klasifikacije. U postupku divizije pojma a zbog osiguranja logičke 

ispravnosti potrebno je osigurati adekvatnost divizije, jedinstvenost divizije, 

postupnost divizije. Adekvatna divizija dijeli pojam na upravo onaj broj 

dijelova ili članova diobe koji potpuno iscrpljuju diobenu cjelinu. 

107 divizija – (lat. divisio), raspodjela 

108 dihotomija – (grč. dikhotomia), podjela pojma na dva niža po jednom načelu 

109 apstraktno – (lat. abstractum, odvojeno), način postojanja rezultata neke apstrakcije, 

dakle, način postojanja kako (općega) pojma tako i onoga (pojmovno) općega. Suprotnost: 

konkretno. 

38

Jedinstvena dioba dijeli diobenu cjelinu po jednom načelu na diobene 

članove koji se međusobno isključuju (nemaju ni djelomično zajednički 

opseg). Dioba nakon koje članovi diobe imaju makar djelomično zajednički 

opseg zove se nejasna, nedosljedna ili konfuzna podjela. Postupna dioba 

znači provedbu diobe bez preskakanja diobenih članova. 

Distinkcija 110 

Distinkcija ili razlikovanje je postupak kojim se objašnjava razlika među 

pojmovima. Pri tome se jedan pojam upućuje na neki srodan pojam te se 

definira razlika među njima. Distinkcija može biti numerička, realna, 

logička i formalna. Numerička distinkcija dijeli pojmove prema broju u 

okviru opsega pojma. Realna distinkcija dijeli pojmove prema njihovim 

realnim kvalitetama. Logička (misaona) distinkcija dijeli pojmove prema 

njihovim različitim stranama – aspektima 111 . Formalna distinkcija dijeli 

pojmove sa stajališta nekakve analize ili se temelji na nevažnim svojstvima. 

Deskripcija 112 

Deskripcija je postupak kojim se opisuju svojstva nekog pojma u okviru 

opsega pojma ili pak tijek događanja, pri čemu se kod nabrajanja oznaka 

nekog pojma ne određuje međusobni odnos i rang oznaka. 

Eksplanacija 113 

Eksplanacija je logički postupak kojim neki pojam dovodimo u svezu s 

nekim drugim pojmovima kao nužan i dovoljan uvjet egzistencije pojma. 

Kod eksplanacije razlikujemo eksplanandum i eksplanans. Eksplanandum je 

110 distinkcija – (lat. distinctio), pojmovno odvajanje, razlučivanje 

111 aspekt – (lat. aspectus), oblik u kojem se nešto javlja, gledište, stajalište 

112 deskripcija – (lat. descriptio), čin, proces ili tehnika opisivanja 

113 eksplanacija – (lat. explanatio), objašnjenje 

39

pojava koju treba objasniti 114 i registriramo je opisom. Eksplanans je skup 

okolnosti i zakona na koje upućujemo kao dovoljan uvjet za nastanak pojave 

( sredstvo objašnjenja). Antecendentnim okolnostima zovemo okolnosti pod 

kojima se pojava zbila, a općim zakonima zakone pod kojima se zbila. 

Adekvatnim objašnjenjem naziva se ono čiji eksplanans doista objašnjava 

svoj eksplanandum. Eksplanans mora biti dovoljan za objašnjenje 

eksplananduma što znači da sudovi kojima opisujemo eksplanandum nužno 

slijede iz sudova kojima izražavamo eksplanans. Eksplanans mora biti 

realan a sudovi koji izražavaju eksplanans moraju biti istiniti. Objašnjenja 

mogu biti uzročna, statistička, strukturalna, funkcionalna i teleološka. Kod 

uzročnog objašnjenja smatramo da smo objasnili jednu pojavu ako smo 

naveli uzrok 115 koji je izaziva. Kada su opći zakoni u sastavu eksplanansa 

statistički i objašnjenje možemo nazvati statističkim. Kod strukturalnog 

objašnjenja pojavu smatramo objašnjenom ako je smjestimo u jedan širi 

sustav (strukturu) u kojem ona nalazi svoje mjesto u odnosu na druge 

pojave, pri čemu je njeno svojstvo određeno rasporedom osnovnih struktura 

a njenom vlastitom prirodom. Funkcionalno objašnjenje objašnjava pojavu 

načinom na koji pojava djeluje u okviru sustava. Teleološko 116 objašnjenje 

objašnjava pojavu tako da je dovodi u vezu s nekom društvenom svrhom 117 

114 objašnjenje – svođenje nekoga nejasnoga (nepoznatoga) stvarnoga stanja ili događanja 

na opću (kauzalnu ili statističku) zakonitost pri čemu se to što se treba objasniti smatra 

prilagodljivim za zakonski sklop te se shvaća kao "slučaj". Objašnjenje se višestruko 

smatra karakterističnim za prirodne znanosti pa mu se suprotstavlja razumijevanje kao 

metoda duhovnih znanosti. 

115 uzrok – označuje općenito ono što nečemu drugomu vremenski ili stvarno prethodi te ga 

uzrokuje i jednoznačno određuje (dakle, nije samo neki dodatni uvjet njegova nastajanja). 

Pojam uzroka se u novovjekovlju sve više i više svodi na tvorni uzrok vremenitoga poretka. 

Usp. kauzalnost (uzročnost). 

116 teleologija – (grč. telos - cilj, logos - znanost), doktrina po kojoj se sve u prirodi zbiva s 

nekom svrhom, ciljem 

117 svrha – poglavito u starijoj jezičnoj uporabi (nakon 16. st.) svrha je upotrebljavana 

istoznačno s pojmom cilja. 

40

ili ciljem. Znanstveno objašnjenje sastoji se u definiranju predmeta spoznaje 

temeljem hipoteze, zakona kauzaliteta 118 , funkcionalno genetičkih i 

procesnih zakona. Najviši oblik znanstvenog objašnjenja je objašnjenje 

jedne pojave kao i cijele vrste pojava temeljem razvoja tih pojava. 

Prognoziranje 119 

Prognoziranje je definiranje budućih događaja temeljem znanstvenih 

hipoteza. Prognoziranje se temelji na prethodnim znanstvenim spoznajama 

koje su bile osnova za definiciju hipoteze. Prognoziranje je logički proces 

definiranja modela 120 buduće pojave temeljem znanstvenih spoznaja koje su 

omogućile stvaranje znanstvene hipoteze. 

Znanstvene spoznaje 

Znanstvena spoznaja može se definirati kao otkriće još nepoznate 

činjenice, otkriće nepoznatih veza i odnosa, otkriće promjene stanja 

pojave ili procesa, otkriće tendencije i smjera promjene, otkriće uzroka i 

motiva, otkriće zakonitosti pojava, otkriće znanstvene teorije. U procesu 

definiranja znanstvenih hipoteza te dalje u njihovom potvrđivanju ili 

opovrgavanju (falsifikaciji) mogu se (i moraju) pojaviti neki od oblika 

znanstvenih otkrića. 

118 kauzalnost (uzročnost) – (lat. causa, uzrok), uzročnost, odnos između uzroka i učinka. 

119 prognoza – (grč. prognosis), prethodno znanje 

120 model – (lat. modulus, mjera, mjerilo), u starijem i općenitijem značenju model je 

mjerodavni uzorak (obrazac) pri spoznaji i oblikovanju nečega zbiljskoga. U novome vijeku 

u prvi plan snažnije dolazi značenje po kojemu se modelom smatra zorno prikazivanje 

nečega što se samo ne može neposredno zamijetiti, poglavito u prirodnim znanostima 

(primjerice Newtonov mehanički model svijeta ili pak Bohrov model atoma). Model kao 

konstrukt nije apsolutno sukladan dotičnome predmetu, onako kako predmet "zbiljski" 

postoji, ali mu u velikoj mjeri odgovara tako da model na taj način omogućava objašnjenje 

i proračunavanje pojave predmeta, odnosno njegovo razumijevanje i tumačenje. Modeli i 

njihove pojmovne odredbe od posebne su važnosti u matematici kao i logici. Usp. 

heuristika, jezik. 

41

Kod otkrića nužna je distinkcija znanstvenog otkrića i tehničkog izuma. 

Tehnički izum ili pronalazak je nova primjena tehničkih znanja u 

praktične svrhe. Kod znanstvenih otkrića svrha otkrića nije bitna i otkriće 

je samo sebi dovoljno. S obzirom na širinu utjecaja znanstvenog otkrića, 

otkrića možemo podijeliti na znanstvene činjenice, znanstvene zakone 121 i 

znanstvene teorije. Znanstvena činjenica je rezultat verifikacije znanstvene 

hipoteze koji ne omogućava prognoziranje temeljem hipoteze već ostaje 

kao pouzdano utvrđena činjenica o nekoj pojedinačnoj stvari, pojmu ili 

pojavi. U širem smislu možemo reći da činjenica predstavlja neko znanje 

uopće. Znanstvena teorija može se definirati kao sustav suštinskih iskaza 

nekog područja znanosti znanstvene discipline ili nauke. Isto tako možemo 

je definirati kao znanstveno tumačenje zakonitosti razvoja prirodnih pojava 

ili kao temeljne znanstvene pojmove neke znanstvene discipline ili nauke. U 

znanstvenoj metodi znanstvena teorija je dokazana (sa dovoljnom 

pouzdanošću potvrđena znanstvena hipoteza) koju privremeno prihvaćamo 

kao opće načelo promatranja predmeta znanstvene discipline ili nauke. U 

ovom kontekstu znanstvena teorija znači statički izraz znanstvene metode 

primijenjene u određenom znanstvenom području. Odnos između 

znanstvene teorije i hipoteze je odnos između šire cjeline i uže cjeline pri 

čemu znanstvena teorija može sadržavati više znanstvenih hipoteza a 

znanstvene hipoteze unutar teorije mogu biti manje ili više uvjetno 

povezane. Kod jače povezanih hipoteza unutar znanstvene teorije 

opovrgavanje teorije može se izvršiti opovrgavanjem i samo jedne od 

ključnih hipoteza (falsifikacija hipoteze), dok u slučajevima kad teorija 

nema čvrstu logičku povezanost hipoteza, falsifikacijom jedne hipoteze nije 

121 zakon, općenito, svako pravilo ili norma događanja u prirodi ili u društvenopovijesnome 

životu, svako pravilo, norma mišljenja ili pak djelovanja u mnoštvu značenja 

koja se mogu razlikovati, primjerice, prema obliku: empirijski i apriorni zakoni; prema 

sadržajnomu odnosu spram prirode: prirodni zakoni (u najširem smislu fizički zakoni) te 

zakoni mišljenja (logički zakoni) kao i oni zakoni djelovanja koji proizlaze iz slobode (etički 

zakoni) s dotičnim daljnjim podjelama. 

42

moguće izvršiti falsifikaciju teorije (jer nema ključne hipoteze). Znanstveni 

zakoni su najviši oblici znanstvene spoznaje. Znanstveni zakon se otkriva, 

izvodi i jezično formulira kao potvrđeni hipotetički sud ili iskaz koji se 

odnosi na neku množinu (skup) pojava. 

Suvremena znanost sadrži sukob između determinizma 122 znanosti kao o 

sveopćoj objektivnoj zakonomjernosti i uzročnoj uvjetovanosti prirodnih i 

društvenih pojava i probabilizma 123 kao iskaza da je svaka spoznaja samo 

vjerojatna. Stoga se znanstveni zakoni mogu shvatiti kao nešto apsolutno 

određeno što potpuno i bez iznimaka određuje zbivanja i pojave ili kao 

interpretacija zakonitosti prema suvremenom pojmu vjerojatnosti. 

Prema predmetu razlikuju se zakoni veze (funkcionalni zakoni prikazani 

formulama), strukturni zakoni (izražavaju strukturu pojedinih pojava) i 

zakoni skupa (statistički zakoni). Prema gnoseološkoj 124 funkciji ili 

spoznajnoj funkciji razlikuju se deskriptivni znanstveni zakoni (zakoni 

kojima se jednostavno determiniraju bitni odnosi i međuzavisnosti pojava) i 

eksplikativni znanstveni zakoni (zakoni koji objašnjavaju pojave u 

njihovom postanku, promjenama i razvoju; kao što su funkcionalno 

genetički i kauzalni zakoni. Prema općenitosti razlikuju se univerzalni 

znanstveni zakoni (vrijede za cjelokupnu stvarnost), opći znanstveni zakoni 

(zakoni pojedinih nauka ili znanstvenih disciplina) i posebni znanstveni 

122 determinizam – (lat. determinire, odrediti), općenito, shvaćanje beziznimne zakonite 

određenosti stvarnosti, tako da se svi slučajevi mogu objasniti iz svojih tvornih uzoraka 

(kauzalnost), pa se stoga i budući događaji načelno mogu predvidjeti (usp. Laplaceov duh). 

U tome je smislu determinizam umnogome metodološka pretpostavka za novovjekovnu 

(prirodnu) znanost, a po kvantnoj teoriji on ipak nije pretpostavka za mikrofizikalno 

područje u kojemu se znatno više može procijeniti statička zakonitost. 

123 probabilizam – (fr. probabilisme), sumnja da postoji li primjenjiv zakon 

124 gnoza – (grč. gnosis, spoznaja), u Platona spoznaja istinitoga, poglavito spoznaja ideje 

dobra. 

43

zakoni (zakoni koji vrijede za određene vrste pojava u okviru određenih 

nauka). Prema elastičnosti u primjeni dijele se na stroge i statističke 

(vrijede više ili manje vjerojatno). 

Dokaz 

Postupak utvrđivanja istinitosti nekog suda naziva se dokazivanje, a 

njegov logički oblik ili forma naziva se dokaz. Dokaz je logički oblik 

utvrđivanja istinitosti spoznaje pomoću njenog dostatnog obrazloženja. 

Svaki dokaz sastoji se od najmanje dva elementa: teze ili tvrdnje (iskaza čija 

se istinitost dokazom utvrđuje), argumenata ili razloga (iskazi temeljem 

kojih se utvrđuje istinitost neke teze). Kod argumenata možemo izdvojiti 

ključni argument (odlučujući glavni argument, kriterij 125 koji presudno 

utječe na dokazivanje istinitosti, a sam postupak dokazivanja (način na koji 

se pomoću argumenata utvrđuje istinitost teze zove se način dokaza). Proces 

dokazivanja je, suštinski, proces zaključivanja s tim što je zaključivanje 

definiranje iskaza o poznatom postupku iz danih poznatih premisa, a kod 

dokazivanja je poznat zaključak (iskaz) a potrebno je naći prikladne 

premise i postupak. To znači da ono što su u zaključku premise u dokazu 

su argumenti, a u zaključku što je zaključak to je u dokazu tvrdnja ili teza. 

Dokazivati znači tražiti argumente za neku tezu koju smatramo istinitom što 

znači tražiti istinite iskaze za argumente koje tada zovemo aksiomi 126 . 

Aksiomi se ne mogu dokazati ali im dokazi nisu ni potrebni jer su 

očevidni. U pojedinim znanstvenim disciplinama osim aksioma koriste se i 

125 kriterij – (grč. krinein, razlučivati, razlikovati, raspoznavati), znak raspoznavanja. U 

spoznajnoj teoriji i u logici kriterij je prije svega oznaka za istinitost ili neistinitost sudova, 

dotično iskaza. 

126 aksiom – (grč. axioma), načelo koje je jasno iz samoga sebe, nešto što se ne može 

dokazati, ali kao nešto što i nije potrebito dokaza, načelo je pretpostavka za svaki dokaz. 

44

postulati 127 . Postulat je iskaz do kojeg se ne dolazi po vlastitom iskustvu 

nego se uzima kao polazna točka bez dokaza. Aksiom u suvremenoj 

znanosti pojedine znanstvene discipline prihvaćaju kao temeljne stavove od 

kojih polazi određena teorija i temeljem njih dokazuje istinitost svojih 

poučaka koji se tako nazivaju postulatima. Dokazivanje jednog iskaza znači 

pronalaženje skupa iskaza ili zaključaka iz kojih se on može valjanim 

zaključivanjem izvesti te je temeljna svrha postupka dokazivanja utvrditi 

istinitost nekog suda. Prema vrstama dokazi mogu biti direktni i indirektni 

(kod direktnih dokaza izravno se dokazuje teza a kod indirektnih ili 

apagogičkih dokaza dokazuje se nemogućnost suprotnosti teze); potpun i 

nepotpun dokaz (potpun dokaz je dokaz u kojem su svi argumenti 

nedvojbeno istiniti, a nekompletan ili nepotpun je dokaz u kojem argumenti 

nisu bezuvjetno istiniti u cijelom svom opsegu, pa možemo zaključiti da su 

svi dokazi manje ili više nepotpuni); empirijski ili aposteriorni dokaz čiji su 

argumenti empirijski iskazi, a neempirijski ili apriorni dokazi su oni u 

kojima se rabe neempirijski argumenti a koji se nastoje dokazati samo 

pomoću istovrsnih neempirijskih iskaza; deduktivni i induktivni dokaz 

(deduktivni dokaz je ona u kojem teza deduktivno proizlazi iz istinitih 

argumenata, a induktivni onaj kod kojeg teza induktivno izvodi iz 

induktivnih argumenata; progresivan i regresivan dokaz (progresivan dokaz 

je onaj koji polazi od istinitih argumenata i iz njih se direktno ili pomoću 

među dokaza izvodi teza, a regresivan dokaz polazi od teze pa prilazeći 

stavovima koji moraju biti istiniti ako je teza istinita dolazi do stavova koji 

su temeljem prethodnog očito istiniti). 

Dokazivanje ili izvođenje dokaza mora zadovoljiti slijedeće nužne uvjete: 

teze moraju biti relevantne za spoznaju, iskazi koji izražavaju tezu moraju 

127 postulat – (lat. postulare, zahtijevati, iziskivati), načelo koje se bez dokaza smatra 

valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se može dokazati, služi kao načelo 

dokaza i objašnjenja. Postulat se često izjednačuje s aksiomom ili s hipotezom. 

45

iti jasno i precizno određeni, argumenti moraju biti precizno formulirani i 

spoznajno vrijedni i relevantni te moraju biti dovoljni za dokaz teze, 

argumenti moraju biti neovisni i različiti od iskaza same teze, dokazivanje 

mora biti logički ispravno, u tijeku postupka dokazivanja ne smije se 

mijenjati teza. U postupku dokazivanja mogu se pojaviti tri glavne skupine 

grešaka: pogreške relevantnosti (sastoji se u dokazivanju ili pobijanju 

slične teze a ne iste one koja se pobija ili dokazuje); pogreške 

neosnovanog razloga (dokazi koji su usmjereni na spornu tezu mogu biti 

bez stvarne dokazne snage (dokazivanje istoga istim, anticipiranje načela, 

krug u dokazu), pogreške slijeda (javljaju se pri korištenju istinitih 

argumenata koji su irelevantni ili nedostatni za dokazivanje ili 

opovrgavanje teze). 

Opovrgavanje ili pobijanje (falsifikacija) je postupak dokazivanja 

neistinitosti neke teze. Dokazivanje i pobijanje mogu se promatrati kao dvije 

vrste dokaza kojim se utvrđuje istinitost ili neistinitost neke teze isto kao i 

dokazivanje i opovrgavanje može biti direktno i indirektno. Direktno 

opovrgavanje sastoji se u dokazivanju pogrešnosti argumentacije teze zbog 

antinomije 128 ili same teze. Indirektno opovrgavanje sastoji se u 

dokazivanju istinitosti antiteze 129 . 

Verifikacija znanja ili spoznaje 

Istinitost znanja ili spoznaje uvijek treba biti verificirana što znači 

provjerena sa dovoljnom pouzdanošću primjenom dovoljno ili prihvatljivo 

128 antinomija – (grč. anti, protiv; nomos, zakon), proturječje, naizgled nerazrješivo 

proturječje između utemeljivih zakona, pravila i načela koji u određenom vremenu i istoj 

mjeri za sebe iziskuju valjanost. Antinomije su "proturječja u koja se um nužno zapliće u 

svojoj težnji misliti ono bezuvjetno". 

129 antiteza – (grč. anti, protiv; thesis, postavka), protutvrdnja tezom uspostavljenoj tvrdnji 

(sudu, rečenici, iskazu). Usp. također antinomija, proturječje. 

46

pouzdane metode. Praktične metode verifikacije, falsifikacije, znanja i 

spoznaje su metoda promatranja i metoda eksperimenta. Sam postupak 

verificiranja u smislu potvrđivanja uvijek nosi određeni dio sumnje u 

ispravnost verifikacije te verifikaciju i potvrđivanje nikada ne možemo 

smatrati završenom i definiranu istinu konačnom ali zato jednom pouzdano 

opovrgavanje, falsificiranje, možemo smatrati konačnim. To znači da niti 

jedno znanje ili spoznaju ne možemo smatrati potpuno istinitim ma kako 

bila potvrđena ali ga zato možemo smatrati neistinitim čim se jedan put 

pouzdano opovrgne. Osim praktičnih metoda verifikacije (falsifikacije) 

može se provesti i postupak teorijske verifikacije mada je sa stajališta 

znanstvene metode pouzdanost takve verifikacije problematična. 

47

ZNANSTVENA METODA 

Kako je prethodno definirano znanstvena metoda je metoda za stjecanje 

pouzdanih znanja. Pouzdanost znanja temelji se na ponovljivosti i 

provjerljivosti iskustva kao izvora znanja nastalog opažanjem prirodnih 

procesa ili fenomena. Provjerljivost znanja implicira postojanje metode za 

provjeru znanja koja je dovoljno pouzdana da rezultate provjere a time i 

znanje možemo smatrati istinitim s dovoljnom pouzdanošću. Znanstvena 

metoda kao sredstvo i način stjecanja istinitog i pouzdanog znanja sastoji se, 

principijelno, od sljedećih postupaka: 

Definiranje znanstvenog problema; 

Objašnjenje fenomena (problema) postavljanjem hipoteze; 

Testiranje hipoteze prognoziranjem; 

Zaključivanje temeljem testiranja hipoteze. 

U znanstvenoj praksi znanstvena metoda sastoji se od sukcesivne i sustavne 

provedbe pojedinih faza istraživanja kroz sedam koraka: 

1. Opažanje fenomena ili procesa u prirodi; 

2. Definiranje problema (postavljanje pitanja); 

3. Istraživanje problema (prikupljanje informacija); 

4. Postavljanje hipoteze (definiranje metoda provjere i prognoziranje); 

5. Testiranje hipoteze (provjera istinitosti prognoze, provedba 

eksperimenta, opažanja eksperimenta – procesa u prirodi, 

testiranje prognoze, analiza rezultata opažanja, odluka o 

prihvaćanju ili odbacivanju hipoteze); 

6. Zaključak (potvrda ili odbacivanje hipoteze, odluka o završetku ili 

nastavku istraživanja 

7. Stvaranje znanstvene teorije. 

48

Opažanje fenomena i/ili procesa u prirodi 

Pod opažanjem podrazumijevamo svaku informaciju koju možemo dobiti 

izravno pomoću osjetila ili neizravno zaključivanjem. Da bi se opažanje 

moglo upotrijebiti kao element znanstvene metode ono mora biti ponovljivo 

(i drugi znanstvenici moraju imati mogućnost izvršiti jednako opažanje). 

Opažanja prirodnih fenomena i procesa potiču nas na postavljanje pitanja 

kojima definiramo znanstvene probleme. Problem možemo definirati kao 

skup pitanja o nekom prirodnom procesu ili fenomenu. Određivanje 

istinitih i provjerljivih znanja o svim elementima problema, koja su u 

suštini odgovori na postavljena pitanja, smatramo rješenjem problema. 

Opažanje fenomena prirode može se izvršiti opisno ili kvalitativno 

kvantitativno. Svako opažanje nužno je kvalitativno, jer bi u suprotnom 

prije završetka procesa definiranja problema, već izvršili nedopuštenu 

apstrakciju fenomena. Proces opažanja mora se izvršiti na kritičan način 

čime se otklanja subjektivnost opažanja i pristranost znanstvenika. S ciljem 

povećanja objektivnosti opažanja i omogućavanja ponovljivosti opažanja i 

kontrole rezultata opažanja znanstvenici najčešće vrše kvantifikaciju 

opažanja fenomena mjerenjima. Kvantifikacija omogućava kvalitativno i 

kvantitativno opisivanje opažanja, a Numerička analiza i Statistička 

obrada numeričkih rezultata opažanja mogu dati i kvalitetno nove 

spoznaje o problemu koje bi nam vjerojatno promakle da smo izvršili samo 

kvalitativnu analizu opažanja. 

Osim mogućih pogrješaka direktnog opažanja unatoč provedenoj 

kvantifikaciji, moguća je a i najčešće je prisutna pojava grešaka u 

razmišljanju i zaključivanju (greške mišljenja - setovi mišljenja – ustaljene 

sheme, procedure, šablone razmišljanja i zaključivanja koje nas 

onemogućavaju da sagledamo cjelinu značenja ili sva značenja rezultata 

opažanja). To se najbolje može izraziti kroz izreku: sve bitne greške su 

greške u mišljenju (zaključivanju), što čini primjenu metoda formalne 

49

logike u znanstvenim istraživanjima obveznom. Pri kvantifikaciji opažanja 

dužni smo kad god je to moguće primjenjivati međunarodni sustav jedinica 

zbog usporedivosti i prenosivosti rezultata. 

Definiranje znanstvenog problema 

Opažanje procesa u prirodi bez istodobnog postavljanja pitanja o uzrocima, 

razvoju, trajanju, učincima, efektima i posljedicama značilo bi stjecanje 

impresije (utiska) o prirodi i prirodnim procesima (u ovom kontekstu to bi 

se moglo nazvati opažanjima umjetnika). Postavljanjem pitanja o suštini 

(prirodi) prirodnih procesa i pojava (fenomena) početak je definiranja 

problema kao elementa (koraka) znanstvene metode. Ovo implicira da je 

znatiželja – želja za znanjem temelj znanstvenog rada i temeljna značajka 

znanstvenika i znanosti uopće. Da bi pitanja koja se postavljaju u vezi s 

nekim prirodnim fenomenom mogla biti početak znanstvenog istraživanja 

fenomena ona moraju biti relevantna (značajna u odnosu na opažanje) i 

odgovor na njih mora biti moguć. Sam postupak postavljanja relevantnih 

pitanja i postizanje mogućih odgovora najvažniji je korak znanstvene 

metode. Definiranje znanstvenog problema je najteži korak u procesu 

znanstvenog istraživanja i primjeni znanstvene metode a prepoznavanje 

mogućnosti promjene na bolje je najkreativniji korak u procesu 

znanstvenog istraživanja i primjeni znanstvene metode. Gotovo svaki 

problem možemo analizirati postavljanjem pitanja i definiranjem odgovora, 

ali ako je problem previše općenito postavljen jedino što nam preostaje je 

podjela nekog složenog ili općenitog problema na podprobleme primjenom 

nekog kriterija, pri čemu nekom od metoda analize i sinteze rješenja 

definiramo rješenja podproblema koje je relevantno u okviru problema. 

Istraživanje problema (prikupljanje informacija) 

Da bi se moglo odgovoriti na postavljena pitanja u postupku definiranja 

problema neophodno je u procesu zaključivanja (odgovaranja na pitanja) 

50

pribaviti potrebne informacije kojima možemo definirati odgovore. 

Pribavljanje informacija možemo izvršiti mjerenjima, razgovorima, 

proučavanjem literature, obilaskom muzeja, pretraživanjem Interneta, ali 

najvažniji izvori informacija su eksperimenti i opažanja kao ponovljive 

pojave i kao temelj stvaranja baze podataka, spoznaja, znanja, informacija, 

potrebnih za definiranje odgovora. Korak prikupljanja informacija i korak 

definiranje problema se, vrlo često, i skoro uvijek, isprepliću na način da 

novo pribavljene informacije mjerenja ili znanja izazivaju redefiniranje 

problema pa time i redefiniranje pitanja. Informacije dobivene opažanjima 

principijelno možemo podijeliti na kvantitativna opažanja (mogu se opisati 

nekim brojčanim vrijednostima) i kvalitativna opažanja (daju nam opisne 

informacije o problemu). Ova podjela je samo uvjetna jer je teško zamisliti 

kvantitativni podatak koji nema svoj kvalitativni opis (brojčana 

bezdimenzionalna veličina). U realnom znanstvenom istraživanju 

informacije dobivene opažanjima dijelimo na one koje su i kvalitativne i 

kvantitativne i na one koje su samo kvalitativne. Pod kvalitativnim 

informacijama, u smislu znanstvenog istraživanja, prihvaćamo i 

podrazumijevamo one čija je kvalitativna priroda prihvatljiva sa stajališta 

cilja istraživačkog projekta, čije je kvantificiranje teško provedivo, 

nepouzdano, preskupo za određeni stupanj i dubinu istraživanja ili 

nepotrebno s obzirom na postavljeni cilj istraživanja. 

Postavljanje hipoteze 

Nakon sintetiziranja dovoljnog broja odgovora na postavljena pitanja 

kojima definiramo znanstveni problem prilazi se postupku postavljanja 

hipoteze. Izraz hipoteza je kovanica grčkih riječi hipo – ispod i thesis što 

znači ideja čime bi doslovni prijevod riječi hipoteza bio podloga ideje ili 

podloga rješenja. U kontekstu suvremene znanstvenog govora hipoteza bi 

bilo privremeno najvjerojatnije rješenje problema kao odgovora na 

postavljena pitanja i kao podloge na kojoj se temelji ideja o prirodnom 

51

procesu ili predmetu istraživanja. Postavljanje hipoteze je definiranje 

privremenog i najvjerojatnijeg rješenja problema. U toku znanstvenog 

istraživanja, osim najvjerojatnijeg rješenja, istraživač je najčešće u 

mogućnosti definirati i rješenja koja su manje vjerojatna od odabranog 

riješenja – hipoteze. Način izbora početne hipoteze koju ćemo daljnjim 

istraživanjem provjeravati (provjeravati njezinu istinitost) provodi se u 

skladu s Ockhamovim 130 principom, koji uvodi princip ekonomičnosti i 

štedljivosti u znanstvena istraživanja. Ockhamov princip za izbor 

privremene najvjerojatnije hipoteze definirao je u četrnaestom stoljeću 

William Ockham i on glasi: Pluralitas non est ponenda sine neccesitute 

(Pojave ne treba nepotrebno kompkicirati – Složeno ne treba dodatno 

usložnjavati). U postupku definiranja koju od mogućih hipoteza treba uzeti 

kao početno rješenje, Ockhamov princip glasi: Ukoliko imamo dvije ili više 

hipoteza (teorija) koje objašnjavaju uočeni fenomen tada bi kao 

najvjerojatniju privremenu hipotezu trebalo usvojiti onu koja je 

jednostavnija sve dok se ne pojave novi dokazi. Ovaj princip ne prejudicira 

ispravnost hipoteza već samo redoslijed kojim hipoteze treba provjeravati. 

Najčešće, kod jednostavnijih istraživanja, početna hipoteza je ujedno jedino 

i ispravno rješenje problema, ali kod kompleksnijih procesa u prirodi i tako 

definiranih problema početna hipoteza se u postupku provjeravanja 

istinitosti može pokazati kao nedovoljno dobro rješenje znanstvenog 

130 Ockham, (William) Wilhelm von, engleski filozof i teolog. *oko 1285. Ockham (Surrey), 

+1349. München. Bio je franjevac. Studirao je u Oxfordu. Nakon što je osumnjičen zbog 

krivovjerja, pobjegao je 1328. iz Avignona u München. Tu je napisao svoju raspravu o 

crkvi i državi kao dvjema samostalnim institucijama. Bio je utemeljitelj 

kasnosrednjovjekovnoga nominalizma, točnije konceptualizma ("ockhamizma"). Jedino je 

ono pojedinačno "zbiljsko" realno postojeće. Ono "opće" (bit i bitak; "univerzalije") nema 

vlastite realnosti, nego je ono samo pojam u spoznajućem duhu (kao fictum, ili pak u 

svakome slučaju kao apstractum, ali ono ipak nije samo puko "ime", kao što je to bio slučaj 

u ranome nominalizmu). Za razvoj logike važna je njegova teorija supozicije (o različitim 

odnosima nekoga pojma spram onoga čemu on služi kao znak). Za teoriju znanosti važno je 

njegovo naglašavanje indukcije nasuprot dedukcije. "Ockhamova britva" je naziv za načelo 

ekonomičnosti ili štedljivosti u istraživačkoj metodi znanosti ("neka mnogostrukost se ne 

treba postavljati bez nužnosti"), dakle, naziv za načelo koje se pripisuje Ockhamu. 

52

problema, koje ne može prihvatljivo udovoljiti provjerama. Time je 

definirano i temeljno svojstvo znanstvene hipoteze kao rješenja 

znanstvenog problema a to je provjerljivost. 

To znači ujedno i svojstvo hipoteze da se može odbaciti kao netočna ako se 

provedenim provjerama bitno dovede u pitanje. Kod kompleksnijih 

znanstvenih istraživanja moguće je najčešće definirati nekoliko mogućih 

hipoteza na temelju pribavljenih podataka i zaključaka kao odgovora na 

postavljena pitanja. U tom slučaju kao hipotezu odabiremo ono 

najvjerojatnije rješenje koje ima najveću vjerojatnost da je ispravno s 

obzirom na do tada raspoloživo znanje. Testiranjem hipoteze te time 

pribavljanjem novih informacija i znanja može doći do promjene 

najvjerojatnije hipoteze čime zapravo mijenjamo hipotezu koju testiramo. 

Kod kompleksnijih znanstvenih istraživanja definiranje više hipoteza 

najčešće znači definiranje i više pravaca novih istraživanja pri čemu 

dokazivanje hipoteze postaje znanstveni problem kojeg dalje rješavamo 

znanstvenom metodom. Prihvatljivim rješenjem odnosno potvrđenom 

hipotezom smatramo ono rješenje koje u dovoljnoj mjeri odgovara 

postavljenim ciljevima na početku istraživanja. Različite hipoteze, u slučaju 

kompleksnih znanstvenih istraživanja postaju time i pravci daljnjih 

znanstvenih istraživanja – definirajući tako pojedine pristupe, znanstvene 

pravce, škole i sl. 

Testiranje hipoteze 

Osim provjerljivosti druga temeljna značajka hipoteze je mogućnost 

definiranja prognoza razvoja istraživanog prirodnog procesa fenomena ili 

aktivnosti. Da bi se neka hipoteza mogla smatrati rješenjem određenog 

znanstvenog problema osim provjere hipoteze mora dati temelj za 

zaključivanje o razvoju prirodnog fenomena ili procesa uzimajući u obzir 

uvjete za koje je definirana. Ukoliko potvrđeno i time istinito rješenje 

53

problema ne omogućava prognoziranje procesa određenog znanstvenim 

problemom ono nije hipoteza nego činjenica. Testiranje hipoteze zapravo 

znači prognoziranje razvoja, realizacije nekog prirodnog procesa. 

Usporedba prognoziranih rezultata, razvoja prirodnog procesa i 

ostvarenih rezultata, stanja nekog prirodnog procesa naziva se testiranje 

hipoteze. Svaka hipoteza uključuje subjekt (proces, pojava, fenomen) koji 

se ispituje ili testira, varijable koje variramo (nezavisne varijable), varijable 

koje se mjere (zavisne varijable) te očekivani rezultat (prognozirani 

rezultat). Stoga su općeniti oblici hipoteza: 

1. Hipoteza sa direktnom vezom nezavisnih i zavisnih varijabli, 

2. Hipoteze sa značajnim utjecajem vrijednosti nezavisne varijable na 

veličinu zavisne varijable, 

3. Hipoteze sa direktnom zavisnošću zavisne varijable od nezavisne 

varijable. 

Sva tri oblika hipoteze u biti se svode na slijedeće. Ako je subjekt izložen 

(tretiran) nezavisnom varijablom, tada će to rezultirati vrijednošću zavisne 

varijable. Ovo je ujedno i definicija prognoze kao dijela hipoteze koja se 

izražava rečenicom "ako... onda..." (ako je hipoteza točna onda se može 

očekivati opažanje određenog rezultata). 

Temeljna značajka hipoteza je i to da se ne mogu prognozirati protekli 

događaji te se stoga ni hipoteze vezane za protekle događaje ne mogu 

testirati što znači da strogo gledajući niti hipoteze koje se odnose na 

prošlost nisu znanstvene hipoteze, jer im nedostaju obje temeljne značajke 

a to su provjerljivost i prognoza. Protekli događaji mogu se samo hipotetski 

rekonstruirati ali se ne mogu testirati. 

54

Potvrđivanje prognoze (utvrđivanje ispravnosti prognoze) definirane 

hipotezom može se izvršiti na dva načina: 

- eksperimentom (pokusom), 

- provedbom daljnjih opažanja. 

Eksperiment možemo provesti samo ako smo u stanju osigurati sve ili 

većinu uvjeta (ali sve bitne uvjete) za koje je definirana prognoza odvijanja 

neke pojave (prirodnog fenomena). O stupnju osiguranja uvjeta za koje je 

definirana hipoteza ovisi i stupanj pouzdanosti potvrde prognoze ili njenog 

odbacivanja. Jedna od bitnih značajki eksperimenta, iako je nismo uvijek u 

stanju osigurati, je kvantifikacija rezultata eksperimenta što nam omogućava 

dodatnu analizu pojave upotrebom matematičkog alata a posebno statističke 

analize dobivenih rezultata. U mnogim znanstvenim disciplinama nismo u 

mogućnosti osigurati uvjete eksperimenta, za potvrdu prognoze, čije 

rezultate bi mogli smatrati pouzdanima pa smo primorani koristiti neke 

druge znanstvene metode kao što su promatranje, opažanje, intervju i slično. 

Eksperiment 

Eksperiment je organizirani skup procedura, koji se odnosi na prethodno 

definirane uvjete, kojim se utvrđuje ispravnost prognoze, definirane 

hipotezom, ostvarenjem prognozirane uzročno – posljedične veze. Da bi 

eksperiment mogao definirati ispravnost prognoze, u okviru prognoze, 

neophodno je definirati kontrolni događaj sa kojim ćemo usporediti 

eksperimentalni događaj. 

Prije određivanja prognoze nekog događaja, hipotezu, kao temelj za 

prognozu, određujemo na temelju promatranja nekog događaja ili serije 

događaja. Takve događaje (uvjete u kojima je izvršeno opažanje, redoslijed 

55

odvijanja događaja, opažena uzročno posljedična veza ili veze, opažene 

kvantitativne značajke događaja i odstupanja u dobivenim rezultatima ako je 

bilo više događaja) definiramo kao kontrolne događaje. Time smo odredili 

uzorak kojim ćemo utvrditi ispravnost prognoze. 

Izvršenjem eksperimenta ili serije eksperimenata smatramo postupak 

promjene (manipulacije) nezavisnih varijabli i opažanje promjena 

zavisnih varijabli koje su prognozirane, a tako dobivene podatke nazivamo 

eksperimentalnim događajem. Usporedbom kontrolnog događaja sa 

eksperimentalnim događajem potvrđujemo ili odbacujemo prognozu pa 

time nakon više neuspjelih prognoza i hipotezu. 

56

ORGANIZACIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA 

Izbor teme 

Kako započeti istraživanje? Prvi je korak odabrati temu istraživanja. Što se 

želi istraživati? Ima li to smisla istraživati? Je li to važno? Je li znanstveno 

zanimljivo i intrigantno? Izbor teme je vrlo važan korak u znanstvenom 

radu, stoga su u nastavku iznijete neke preporuke koje mogu biti od pomoći. 

1. Izbor teme znanstvenog istraživanja (topika) 

- Izaberi topik koji te zanima i o kojem bi želio naučiti više; 

- Izaberi topik koji tvoj profesor odobrava; 

- Suzi odabranu temu na jedan aspekt; 

- Pažljivo i pametno planirajte vrijeme kako bi rad završili u predviđenom 

roku; 

- Prije nego započnete, dajte čitav projekt na uvid profesoru; 

- Dogovorite se prije početka rada za sav potreban materijal i opremu koja 

će vam trebati; 

2. Kako sužiti temu ili što čini dobar projekt? 

- Ideja za istraživanje je zanimljiva i navodi na razmišljanje; 

- Moguće je napraviti test u pronalaženju odgovora na pitanje; 

- Možete li sami analizirati projekt bez velike pomoći profesora i drugih 

ljudi; 

- Istraživanje nije opasno za ljude, životinje, niti za vas same; 

- Dok radite na projektu on vas tjera da razmišljate o novim idejama. 

3. Kako naći dobru ideju za projekt? 

- Pogledajte listu znanstvenih polja i izaberite ono što vas najviše zanima, a 

zatim temu suzujte do forme prikladne za projekt; 

57

- Koristite svoja iskustva (sjetite se da ste nekad poželjeli doznati kako nešto 

funkcionira, o čemu ovisi itd.), prelistajte popularne znanstvene knjige, 

enciklopedije, časopise itd. 

- Razmislite o aktualnim se problemima, o onome što je sada važno. 

Prikupljanje informacija 

Prije nego što se krene u istraživanje potrebno je dobro proučiti 

problematiku kojom se namjerava baviti. Brojni su izvori informacija: 

literatura, inernet, znanstvene ustanove, muzeji, razgovori, televizija i video 

itd. Ipak, u znanstvenom radu najvažniji je izvor informacija literatura. 

Proučavanje literature 

Primarni izvori podataka su originalni znanstveni radovi (objavljeni u 

znanstvenim časopisima i knjigama), te izvješća o originalnim znanstvenim 

istraživanjima. Sekundarni izvori podataka su izvori koji se temelje na 

primarnim izvorima. Tu spadaju: enciklopedije, rječnici, udžbenici, 

popularni časopisi, monografije, pregledni radovi, apstrakti i indeksi. 

Proučavanje literature započeti pregledom općih referenci, a potom preći na 

specijalizirane reference. Naučiti se koristiti znanstvenim sažetcima 

abstractima i Indexima (npr. ASFA; CC; SCI, itd.). Pretraživanje ovih 

publikacija se može obaviti na različite načine: preko ključnih riječi, autora, 

geografskog područja, taksonomskog indeksa itd. 4. Koristite popis 

literature u relevantnim primarnim resursima za nalaženje novih referenci. 

Do radova koji se ne mogu naći u dostupnoj knjižnici može se doći 

razmjenom između knjižnica, posudbom ili izravno kod autora. 

58

Čitanje znanstvenih radova 

Nakon što je prikupljena literatura ili paralelno s prikupljanjem literature, 

prikupljene radove treba pročitati, proučiti i obraditi. Upoznavanje s 

stanjem znanosti i znanstvenim dostignućima "backgroundom". Najbolje 

je najprije pročitati općenitije radove koji daju uvid u širu problematiku u 

području teme. Za to su osobito dobri pregledni radovi. Tek nakon 

upoznavanja s širim kontekstom, nastaviti s čitanjem radova koji tretiraju 

užu problematiku. Kod radova prvo pročitati sažetak (apstrakt). Sažetak 

bi trebao biti dovoljan za selekciju po kriteriju relevantnosti rada. Na taj 

način može se relativno brzo pregledati veliki broj radova. Ako sažetak nije 

dovoljan, korisno je baciti pogled na Uvod i Diskusiju. Ako se, nakon 

čitanja sažetka rad učinio relevantnim za istraživanje, tada pažljivo pročitati 

Uvod. Uvod daje vrlo korisne informacije o tome koja je svrha rada, te koje 

je hipoteze i prognoze autor postavio. Nije nužno odmah shvatiti sve detalje 

vezane za metodiku koja je korištena u radu. Ako se pokaže da je rad važan, 

vratiti se na metodiku kasnije kada za to dođe vrijeme. Pažljivo pročitati 

Rezultate, fokusirajući se na glavne točke i na glavne kvalitativne rezultate. 

Diskusija iziskuje osobitu pažnju, posebno autorovi argumenti. Da li podaci 

podržavaju zaključke? Što autor smatra najvećim doprinosom svoga rada? 

Kako se rad može iskoristiti. Radove koje se pokažu najvažnijima pročitati 

ponovo, ako treba i više puta 

Izrada bilježaka 

Vrlo je važno da tijekom čitanja i pručavanja literature voditi uredne i 

sređene bilješke jer to kasnije olakštava snalaženje s literaturom koja može 

biti vrlo brojna. Izradite literaturne kartice. Napraviti kartice na koje se 

upisuju najvažnije informacije dobivene iz literature. Kartica mora 

sadržavati kompletnu referencu (ime autora, naslov rada, časopis, volumen i 

broj stranica), te informacije vezane za sadržaj rada (najvažniji rezultati, 

59

ključne riječi, metodika itd.). Važno je razlikovati bitne informacije od 

nebitnih. Ako se baš sve bilježi izgubit će se puno vremena. Izraditi listu 

konzultiranih referenci. Korisno je paralelno s čitanjem literature 

sastavljati i listu pročitanih ili konzultiranih referenci. 

Početak istraživanja 

1. Postavljanje pitanja (definiranje problema) 

Započnite vaše istraživanje pitanjima koja će vas voditi k hipotezama ili 

prognozama. Vaše istraživanje mora imati jasno definiranu svrhu i ciljeve. 

U suprotnom ćete sakupiti veliku količinu informacija, a nećete imati ideju 

što s njima. 

2. Definirajte kako se vaša planirana istraživanja uklapaju u širi kontekst 

(širu problematiku)znanosti na području. 

3. Odredite ključne parametre koje ćete istraživati, tako da možete 

planirati metode koje ćete koristiti u obradi uzoraka i analizi podataka 

4. Odlučite koje ćete varijable držati konstantnim ili kontrolnim, a koje će 

biti eksperimentalne 

5. Nastojte da sakupljanje podataka (uzimanje uzoraka) bude obavljeno 

po principu slučajnosti. 

Planiranje i modeliranje pokusa 

- Postavite jasno problem (pitanje); 

- Proučite sve činjenice vezane za problem; 

- Formulirajte jednu ili više hipoteza; 

- Modelirajte eksperiment; 

60

- Definirajte kontrolni događaj; 

- Odaberite metode mjerenja, opažanja i bilježenja onoga što se događa u 

svakoj fazi eksperimenta; 

- Planirajte vremenske rokove za svaku fazu eksperimenta; 

- Provedite eksperiment; 

- Na odbacujte negativne rezultate (izvucite korist iz njih); 

- Neka vas neuspjesi ne obeshrabre – radite, korigirajte i ponavljajte 

eksperimente dok ne dobijete rezultate koji su konzistentni s hipotezom, 

koji su ponovljivi i provjerljivi. 

Mjere sigurnosti 

Brojni eksperimenti uključuju upotrebu opasnih organizama, kemikalija ili 

opreme, pa u rukovanju s njima treba poduzeti sve propisane mjere opreza. 

Potencijalne opasnosti tijekom izvođenja različitih eksperimenata mgu biti: 

- Biološke kulture (bakterije, virusi, gljivice itd.); 

- Kemijske tvari (toksične, agresivne); 

- Električni i mehanički aparati (struja, visoki napon, mehaničke ozljede); 

- Požar; 

- Radijacija; 

- Laser; 

- UV svjetlo; 

- X-zrake; 

- Mikrovalna zračenja; 

- Radiovalovi visokog inteziteta; 

- Radioaktivno zračenje (β, γ). 

61

Organizacija rezultata 

Vrlo je važno tijekom istraživanja pažljivo bilježiti dobivene rezultate. 

Odlučite koje ćete vrste podataka pratiti i prema tome planirajte formular za 

njihovo upisivanje. 

Analiza podataka 

Dobivene podatke (rezultate) treba analizirati i pri tome je pravilno 

korištenje statistike vrlo važno. Temeljni statistički postupci s kojima ćete se 

nezaobilazno susretati su: aritmetički srednjak, raspon, standardna 

devijacija, varijanca, standardna pogreška aritmetičke sredine, granice 

pozdanosti. Vrlo će vas često zanimati da li se dvije ili više aritmetičkih 

sredina statistički značajno razlikuju (npr. da li se rezultat koji ste dobili u 

eksperimentalnoj grupi značajno razlikuje od rezultata dobivenoj u 

kontroli), što se može analizirati t-testom (u slučaju dvije aritmetičke 

sredine) ili analizom varijance (ANOVA) (u slučaju više od dvije 

aritmetičke sredine). Provjerite da li vaši podaci udovoljavaju 

pretpostavkama statističkog testa kojeg koristite. Najvažnija prepostavka za 

većinu osnovnih statističkih testova (parametrički testovi) je ta da su podaci 

normalno distribuirani (to znači da će vrijednosti prodataka nacrtane u 

odnosu na njihovu frenkvenciju dati karakterističnu zvonoliku krivulju). 

Prije upotrebe statističkog testa treba provjeriti da li vaši podaci 

udovoljavaju ovoj pretpostavci (da li su normalno distribuirani). Ukoliko ne 

udovoljavaju treba primjeniti neparametričke testove. 

Prikazivanje rezultata 

1. Tablice koristite da biste prikazali mnogobrojne brojčane podatke ili da 

biste sumarno prikazali neke tekstualne podatke. Veliku je količinu 

podataka teško prikazati tekstualno, pa tablica u tom slučaju pruža veliku 

62

pomoć. Ukoliko želite pokazati trend ili neki drugi obrazac u vašim 

podacima tada tablica nije prikladna; umjesto nje koristite graf. Ukoliko 

neku informaciju možete lako izraziti tekstualno tada nemate potrebe 

koristiti tablicu. Tablice u radu moraju biti numerirane redosljedom kojim se 

spominju u tekstu. Čak ukoliko rad ima samo jednu tablicu ona mora biti 

numerirana. Tablica mora biti razumljiva. Ona mora imati naslov koji sadrži 

sve potrebne informacije koje tablicu čine razumljivom čak i onda ako je 

promatramo izdvojeno od cijeloga rada. Nije potrebno da sve varijable budu 

uključene u tablici. Na primjer, ukoliko su neke varijable u svim 

eksperimentima bile konstantne tada ih ne treba navoditi u tablici, već u 

fusnoti ili naslovu tablice. U tablicama se često, radi uštede u prostoru, 

koriste skraćenice, koje u tom slučaju moraju biti objašnjene u fusnoti ili 

naslovu tablice. Jedinice se ne pišu iza svake vrijednosti u tablici već u glavi 

iznad tog parametra. 

2. Grafovi 

Grafove koristite da biste pokazali važne obrasce, trendove ili 

međusobne odnose između varijabli Postoje 3 osnovna tipa grafova: 

linijski graf, graf sa stupcima (histogram) i kružni graf (pita). Kod grafova 

s linijama i stupićima imamo dvije osi, vodoravnu os (x-os ili apscisa) i 

uspravnu os (y-os ili ordinata). Te osi moraju biti obilježene imenom 

varijable koju prikazuju, te jedinicama mjere (metrički sustav). U pravilu se 

nezavisna varijabla prikazuje na osi x, a zavisna varijabla na osi y (zavisna 

varijabla je dakle funkcija nezavisne varijable, što znači da je ovisna o njoj). 

Graf sa stupićima je dobar za prikazivanje odnosa između grupa; dvije se 

grupe uspoređuju s tim da one ne utječu jedna na drugu. To je najbolji način 

da se prikaže velika razlika između grupa. Kod ovih grafova na osi x su 

nanesene kvalitativne kategorije (npr. različite vrste, područja, godine). 

Posebnu vrstu ovog tipa grafa čini histogram koji se u pravilu upotrebljava 

za prikazivanje distribucija frekvencija. Linijski graf se koristi za 

63

prikazivanje kontinuiranih podataka; kako jedna varijabla utječe na drugu. 

Ovaj je tip grafa neophodan da bi se prikazao utjecaj nezavisne varijable na 

zavisnu. Ponekad se graf sastoji od točaka koje nisu spojene linijama 

(scatterplot) koji se koristi za prikazivanje korelacije ili snage veze između 

dviju varijabli. Ponekad se između tih točaka provuče pravac ili neka 

krivulja koja opisuje prirodu (oblik) veze između dviju varijabli (veza može 

biti linearna, eksponencijalna ili neka druga). Kružni graf (pita) se koristi da 

bi se pokazalo kako se dio nečega odnosi prema cjelini. Vrlo je dobar u 

pokazivanju postotaka. Kao i u slučaju tablica svi grafovi moraju biti 

numerirani logičnim redosljedom pojavljivanja u tekstu. Vrlo često kod 

slanja rada u časopis grafovi moraju biti priloženi na posebnim papirim, dok 

se u tekstu naznači mjesto gdje pojedini graf dolazi. Kao i u slučaju tablica, 

grafovi moraju sadržavati sve informacije koje su potrebne da bi bili 

razumljivi. Osi grafa moraju biti označene s imenom varijable koja se 

prikazuje i jedinicama u kojima je vrijednost varijable izražena. Sve kratice 

na grafu moraju biti objašnjene u Naslovu grafa. Ako graf sadrži više 

različitih linija, točaka, stupića ili bilo kojih drugih simbola, tada mora imati 

legendu u kojoj je to objašnjeno. Svaki graf mora imati naslov grafa koji 

sadrži sve informacije tako da graf može biti razumljiv sam za sebe čak i 

kad je izvučen iz rada. Profesionalni časopisi postavljaju visoke standarde u 

pogledu kvalitete grafova, te određuju njihove dimenzije, veličine slova i 

oznaka na njima. Graf mora biti čitljiv i dobro uočljiv, ali ne smije 

nepotrebno trošiti dragocjeni (i skupi) prostor časopisa. Nikada ne stavljajte 

previše informacija na graf jer on tada postaje nečitljiv i teško razumljiv. 

Jedno opće pravilo kaže da se na isti graf nikada ne stavlja više od 4 

različita simbola i više od 3 različite linije. Ipak to ovisi o tome koliko su 

podaci međusobno slični (ako su vrijednosti prikazanih varijabli slične, tada 

se preklapaju pa će u tom slučaju i graf sa samo dvije linije biti nečitak). U 

tom je slučaju bolje napraviti više odvojenih grafova. Kada grad prikazuje 

srednje vrijednosti (aritmetičke srednjake) varijabli tada je poželjno 

64

prikazati i varijabilnost rezultata (prosječno odstupanje rezultata od srednje 

vrijednosti). U tom slučaju se na grafu ucrtavaju mjere varijabilnosti 

(najčešće standardna devijacija ili standardna pogreška aritmetičke 

sredine). 

65

PISANJE ZNANSTVENOG RADA 

Znanstveni rad je pisani izvještaj o napravljenom istraživanju koji je 

organiziran u nekoliko dijelova (poglavlja). Glavni dio teksta može biti 

napisan tek nakon šro su svi rezultati analizirani. Dobar pristup u 

organizaciji pisanja bio bi da se za svako poglavlje otvori posebna datoteka 

file. Dok je rad još u procesu nastajanja, treba bilježiti svaku nofu ideju, 

pitanje ili problem, jer to može pomoći u stalnom poboljšavanju vašeg 

teksta. 

Djelovi znanstvenog rada 

- Naslov 

- Apstrakt (Sažetak) 

- Ključen riječi 

- Uvod 

- Materijal i metode 

- Rezultati 

- Diskusija 

- Zaključak 

- Zahvale 

- Literatura 

Redoslijed pisanja rada 

Redosljed pisanja je individualna stvar svakog autora, ovisi o problematici, 

vrst irada itd. Ipak, najbolje je započeti s poglavljem koje se čini najlakšim. 

Za mnoge je to Materijal i metode, dok drugi najviše vole započeti s 

66

Rezultatima. Diskusija i Sažetak je obično najlakše napisati na kraju. Za 

Literaturu je najbolje da se radi postepeno paralelno s pisanjem ostalih 

poglavlja (kako koju referencu uvrstite u tekst, pridodate je listi). 

Naslov rada 

Naslov je vrlo važan dio rada, puno važniji nego što se to na prvi pogled 

može pomisliti. Naslov je indikativan za rad, pogađa bit rada, sugerira 

sadržaj rada, a ponekad čak i otkriva najvažnije otkriće koje rad donosi. 

Naslov je važan jer brojni servisi za znanstvene informacije ponajviše ovise 

o naslovu i koriste ga za svoje potrebe. Kada znanstvenici pregledavaju 

literaturu, prva informacija koju dobiju je naslov rada, te vrlo često na 

temelju naslova odlučuju da li bi dati rad mogao biti od njihovog interesa. 

Vrlo često, dobar rad s lošim naslovom može ostati nezapažen od 

znanstvene javnosti. Mnogi autori često naslov osmišljavaju na kraju kada je 

čitav rad završen. Drugi autori najprije definiraju naslov kako bi im on bio 

nit vodilja koja će ih voditi ka fokusiranju njihovih ideja. Na kraju, kada je 

rad završen radni se naslov može revidirati ako je to potebno. Naslov treba 

biti organiziran oko važnih riječi (ključnih riječi). Iz naslova treba izbaciti 

sve nepotrebne riječi koje ništa posebno ne znače. Ako se rad odnosi na 

neku određenu vrstu (ili bilo koju drugu taksonomsku kategoriju) onda ona 

more biti uključena u naslov. Naziv vrste mora biti na latinskom (pisan 

kurzivom), a ako postoji može se uključiti i narodni naziv vrste. Treba 

izbjegavati specijaliziranu terminologiju, "kovanice" i skraćenice u naslovu 

(osim opće poznatih kao što su npr. DNK, RNK, ATP itd.) 

Sažetak (Abstract) 

Sažetak je kratko poglavlje (većina časopisa definira njegovu dužinu, 

ograničavajući je na 250 riječi ili manje). Dakle, kao što mu samo ime kaže 

67

sažetak treba biti sažet, koncizan prikaz rada koji u glavnim crtama govori o 

tome što se istraživalo i što se dobilo. Sažetak sumira glavne elemente rada: 

svrhu zašto je istraživanje rađeno, metode koje su korištene, glavne rezultate 

koji su dobiveni, te zaključke koji iz rezultata proizlaze. Dakle, sažetak 

čitatelju pruža dobru, ali ne sasvim detaljnu informaciju o rezultatima rada. 

Jedan od dobrih pristupa u pisanju sažetka je taj da se na jedna papir izvuku 

sve važne točke koje donosi svako od poglavlja. Od tako izvučenih rečenica 

se može složiti dobar sažetak. Sažetak je najbolje napisati na kraju kada je 

rad dovršen. Dobar sažetak mora činiti cjelinu koja stoji sama za sebe i koja 

je čitatelju razumljiva bez uvida u cijeli rad. Sažetak je vrlo važan iz istih 

razloga zbog kojih je važan naslov rada, jer je sažetak, pored naslova, ono 

što znanstvenici prvo pogledaju kada pregledavaju literaturu. 

Ključne riječi 

Veliki broj znanstvenih časopisa traži da se iza sažetka navede nekoliko 

najvažnijih riječi koje se odnose na rad (ključne riječi). Te riječi ulaze u 

različite indekse i pretraživače literature i olakšavaju traženje potrebne 

literature. 

Uvod 

Uvod stavlja rad u šiti kontekst (pruža background informacije o 

problematici koju rad tretira; što se do sada o tom problemu istraživalo i što 

se doznalo). Uvod također definira i one aspekte problema koji su malo ili 

nedovoljno poznati. U uvodu autor vrlo jasno iznosi svrhu i glavne ciljeve 

rada. Uvod također služi autoru da iznese svoju hipotezu i prognozu. U 

uvodu, međutim, autor ne objašnjava kako je studija provedena, te ne daje 

svoje osobno mišljenje; to dolazi kasnije. Uvod je u pravilu najlakše napisati 

nakon što smo napisali radnu verziju Materijala i metode i Diskusije, jer 

68

nakon tih poglavlja dobivamo jasniju sliku o tome u što čitatelja treba 

uvesti. Uvod sumira literaturna saznanja o problematici koju tretira rad. 

Dobar način organizacije ovog poglavlja je taj da se krene od općeg k 

specifičnom. Dakle, započnite s pregledom saznanja o široj problematici, a 

potom pređite na specifičan problem s kojim se rad bavi. Na taj način dajete 

dobar teoretski okvir svom radu i pripremate postepeno čitatelje za 

problematiku koja slijedi. Uvod ne bi trebao biti previše dug (on nije mjesto 

na kojem trebate iznijeti sve što znate o datoj problematici). U uvodu ne 

treba citirati sve moguće reference koje imate, jer se tako nepotrebno troši 

prostor časopisa, već se opredjelite na one najvažnije. U pravilu, uvod je 

relativno kratko poglavlje koje se sastoji od nekoliko paragrafa. U uvodu 

morate vrlo jasno iznijeti svrhu istraživanja (zaštp se uopće odabrali tu temu 

za svoje istraživanj, tj. zašto uopće pišete taj rad), te glavne ciljeve koje 

želite postići (koje nove znanstvene informacije očekujete od vašeg rada). 

Vrlo često zadnja rečenica uvoda daje svrhu rada i počinje: Svrha ovog rada 

je... 

Materijal i metode 

U ovom poglavlju autor detaljno opisuje kako je napravio ono što je 

napravio (ali ne i zašto je to napravio i što je dobio). Ovo poglavlje sadrži 

vrlo detaljne podatke o tome kada i gdje je nešto rađeno, koje su metode 

korištene (detaljan opis metoda velika je pomoć drugim znanstvenicima), 

koji instrumenti, kako je eksperiment dizajniran itd. Na temelju tih 

informacija svatko mora biti u mogućnosti da to ponovi na u detalje isti 

način. Ipak, treba izbjegavati opisivanje stvari koje su čitatelju očite. Na 

primjer, ako kažete da ste u nekom istraživanju koristili video kameru ili 

fotoaparat, to naravno ne znači da morate opisivati kako se s kamerom ili 

aparatom rukuje (npr. kako se namješta blenda i ekspozicija). Stil pisanja ne 

smije biti instruktivan. Preporuča se pisati u pasivu. Materijali daju: 

69

- Potpune taksonomske informacije; 

- Ako su predmet istraživanja ljudi, potrebno je navesti dob, spol i druge 

značajke bitne za istraživanje 

- Opis aparata, instrumenata, alata, uzorkivača i druge opreme 

- Sastav, receptura i proizvođač kemijskih spojeva, uređaja. 

Pod metodama podrazumijevamo slijedeće informacije: 

- Detaljan opis ekperimentalne procedure (dizajn eksperimenta, kako su 

izvršena mjerenja, što je bila kontrola itd.) 

- Mjesto i vrijeme istraživanja (poželjno je priložiti geografske karte, mape 

ili fotografije) 

- Statističke metode koje su korištene u obradi rezultata. Uobičajene 

statističke metode se ne moraju objašnjavati, ali ukoliko se koriste neke 

specifične, manje uobičajene, metode tada ih je potrebno ukratko 

objasniti. 

Rezultati 

Osnovna svrha ovog poglavlja je prikazati čitatelju što je dobiveno tijekom 

istraživanja. Autori ne trebaju ovdje diskutirati dobivene rezultate, dakle, ne 

daju se odgovori na pitanje zašto (što je uzrok dobivenih rezultata). Vrlo je 

poželjno da se dobiveni rezultati prikažu i grafički jer to olakšava njihovo 

razumijevanje (često je jedan graf rječitiji od pola stranice teksta). Da bi se 

rezultati jasno iznijeli potrebno je da poglavlje bude dobro organizirano. 

Podatke treba iznositi logičnim redoslijedom. U iznošenju rezultata se 

preporuča korištenje prošlog vremena. Ukoliko je ovo poglavlje jako veliko 

i uključuje puno različitih cjelina, preporuča se njegova podjela na više 

podcjelina jer to olakšava praćenje izloženih rezultata. Poglavlje Rezultati 

ima isključivo funkciju izvještavanja o dobivenim rezultatima. Ovdje se 

rezultati ne komentiraju, ne uspoređuju s rezultatima drugih autora, niti se 

70

donose zaključci. Ovakve komentare treba sačuvati za Diskusiju. Neki 

časopisi dopuštaju da se rezultati i diskusija iznesu u jednom poglavlju 

(poglavlje se tada zove Rezultati i diskusija), pogotovo onda kada se radi o 

kraćim radovima (nekoliko stranica). U tom slučaju obično slijedi jedno 

kraće poglavlje Zaključci u kojemu se vrlo kratko navedu glavni zaključci 

rada. Iznimku može predstavljati i situacija kada se neka studija sastoji od 

niza eksperimenata koji slijede jedan za drugim. U tom je slučaju praktičnije 

i razumljivije prokomentirati i prodiskutirati jedan eksperiment pa potom 

preći na drugi. Ukoliko Rezultati uključuju tablice i grafove, tada svaki od 

ovih priloga mora biti citiran u tekstu. Ono što je iz tablica i grafova jasno 

ne treba ponovo načiroko ponavljati i u tekstu. Isto tako tekst ne treba 

reducirate do te mjere da na primjer kažete: Rezultati su prikazani u Tab. 1. 

U tekstu se smiju (dapače, poželjno je) komentirati najvažnije informacije 

koje proizlaze iz tablica i grafova. Nemojte automatski misliti da sve što 

uključuje brojke treba prikazati u tablicama ili na grafovima, jer će zbog 

toga izgledati "znanstvenije". Kod iznošenja srednjih vrijednosti poželjno je 

da su one popraćene mjerom varijabilnosti (standardnom devijacijom ili 

standardnom pogreškom): 

Diskusija 

Diskusija je poglavlje u kojem se interpretiraju i komentiraju dobiveni 

rezultati. Ovo je poglavlje u kojem autori govore o tome što oni misle da 

njihovi rezultati znače. Da li podaci podržavaju njihovu početnu hipotezu ili 

ne podržavaju? Zašto da ili zašto ne? Tamo gdje je to neophodne pozovite 

se na svoje podatke i citirajte tablice i slike koje ste ranije pokazali u 

Rezultatima. Autori diskutiraju moguće razloge zbog čega su u svojim 

istraživanjima dobili to što su dobili. Diskusija je mjesto gdje autori 

komentiraju rezultate drugih autora. Jesu li dobiceni rezultati konzistentni s 

rezultatima drugih autora, ili zašto se njihovi rezultati razlikuju od rezultata 

71

koje su dobili neki drugi autori koji su radili slična istraživanja. Također 

diskutiraju u kojoj su mjeri korištene metode utjecale na rezultate, te da li bi 

neke druge metode uzrokovale drugačije rezultate. Napokon, autori u 

diskusiji komentiraju kako se njihovi rezultati uklapaju u širi kontekst date 

problematike. Diskusija je pravo mjeto da se samokritički upozori i na neke 

nedostatke (objektivne ili subjektivne) vlastite studije. Naravno, ne treba 

pretjerivati u nabrajanju svih mogućih nedostataka svog rada (svaki ih rad 

ima beskonačno puno). Napokon, svaki autor želi da ljudi njegov rad čitaju. 

Ono što u ovom poglavlju ne treba raditi je ponovo opisivati metode, davati 

brojčane rezultate, te govoriti zašto je studija rađena. Sve je to u prethodnim 

poglavljima već kazano. Vrlo često za neki fenomen možete imati puno 

mogućih objašnjenja. Odlučite se za objašnjenje koje vaši rezultati u 

najvećoj mjeri podržavaju. Diskusije u stilu moglo bi biti ovo, moglo bi biti 

ono ne pridonosi vjerodostojnosti vašeg rada. Čitatelji gube vjeru u autora i 

njegove rezultate. Imajte na umu da je vaš zadatak da u Diskusiji date 

najvjerojatnije, odnosno najbolje moguće objašnjenje s obzirom na rezultate 

koje ste dobili (nitko od vas ne očekuje da otkrivate apsolutne istine i dajete 

konačna rješenja problema). Eksperimenti li opažanja neće uvijek potvrditi 

vašu hipotezu, neće potvrditi postojanje značajne razlike između 

eksperimenata i kontrole, snažnu vezu između dviju varijabli ili postojanje 

trenda. Ovakvi "negativni" rezultati su također važni znanstveni rezultati i 

oni također traže objašnjenje. Nemojte zbog neočekivanog rezultata 

brzopleto zaključiti da je eksperiment bio pogrešan ili da ste napravili neku 

pogrešku u postavljanju istraživanja. Vrlo često ovakvi neočekivani rezultati 

mogu biti važni i mogu preusmjeriti vaša istraživanja u drugom pravcu koji 

će se pokazati važnijim i značajnijim. Mnoga su velika otkrića nastala 

nakon grešaka ili nakon dobivanja neočekivanih ("negativnih") rezultata 

(Fleming nikada ne bi otkrio penicilin da mu se hranjive podloge u 

petrijevkama nisu zagadile plijesnima). U Diskusiji treba ići upravo 

72

obrnuto, od specifičnog k općem. Dobar način organizacije ovog poglavlja 

bio bi slijedeći: 

(1) Započnite s ukazivanjem na svoje glavne rezultate, ali to radite sažeto 

bez nepotrebnog opširnog ponavljanja rezultata. Fokusirajte pažnju čitatelja 

na najvažnije rezultate i uočene obrasce u vašim podacima ili jake veze 

između pojedinih varijabli. Početnici Diskusiju često započinju slično kao i 

Uvod, što nije dobar put. 

(2) Upitajte se što bi mogao biti uzrok vaših glavnih nalaza opisanih u 

poglavlju Rezultati, a potom sugerirajte moguća objašnjenja za to. 

(3) Usporedite svoje rezultate s rezultatima drugih autora. Da li su vaši 

rezultati slični? U ovom trenutku vaše rezultate možete obogaćivati i s 

rezultatima drugih autora, čime čitateljima pokazujete da je vaš rad dio šireg 

konteksta. Ukoliko su neki autori dobili rezultate koji su različiti od vaših, 

nemojte to skrivati. Dapače, istaknite to i ponudite moguća objašnjenja za te 

razlike. 

(4) Diskusiju zavšite s dalekosežnim prognozama, interpretacijama i 

zaključcima. Pokušajte svije specifične rezultate primijeniti i na druge 

situacije i na taj ih način podignuti na jednu više općenitiju razinu. Iskažite 

svoje mišljenje o tome na koji način vaš rad doprinosi razumijevanju šire 

problematike. Napokon, navedite što smatrate da bi se u budućnosti trebalo 

istraživati da bi se problematika još bolje shvatila, ili drugačije kazano, koja 

su pitanja još ostala otvorena i traže daljnja istraživanja. 

Zaključci 

Zaključci nisu obavezno poglavlje u svim časopisima i često je prepušteno 

autoru na volju da li će zaključke iznijeti u zasebnom poglavlju. Glavni se 

zaključci rada vrlo često iznose u poglavlju Diskusija, tako da nema 

posebne potrebe za poglavljem Zaključci. Zaključke vrlo često nalazimo u 

kratkim radovima, kod kojih su Rezultati i diskusija spojeni u jedno 

73

poglavlje, ili pak u vrlo opsežnim radovima koji imaju vrlo dugu i 

kompleksnu Diskusiju tako da postoji opravdana potreba da se glavni 

zaključci još jednom sumiraju i ponove. U svakom slučaju ovo je u pravilo 

vrlo kratko poglavlje u kojem se glavni zaključci rada vrlo sažeto i 

taksativno (ponekad se numeriraju) navedu jedan za drugim. 

Zahvale 

Ovo se poglavlje najčešće stavlja između Diskusije (ili Zaključaka ako ih 

ima) i Literature. U ovom se poglavlju autori zahvaljuju svima onima koji 

su im na bilo koji način pomogli bilo tijekom njihovih istraživanja, bilo 

tijekom pisanja rada. Znanstvena etika nalaže da se nikome ne zahvaljuje 

prije nego što ga se konzultira i prije nego što se za to dobije odobrenje 

(možda netko ne želi da njegovo ime bude tiskano). 

Literatura 

Ovo poglavlje predstavlja popis svih referenci (citata) navedenih (citiranih) 

u tekstu. Svi citati u tekstu moraju biti navedeni u Literaturi (popisu na 

kraju rada) i obrnuto, svi citati iz popisa moraju biti citirani u tekstu. 

Reference se u Literaturi mogu navesti abecednim redom (prema prezimenu 

prvog autora), ili se pak mogu navesti prema redoslijedu citiranja u tekstu (u 

ovom se slučaju citati numeriraju rednim brojevima). Poglavlje Literatura 

se sastoji isključivo od referenci citiranih u tekstu. Bibliografija je popis 

svih referenci upotrebljenih u tekstu, ali i svih drugih referenci relevantnih 

za datu problematiku koje nisu bile citirane u tekstu. U pravilo svaki 

znanstveni časopis ima svoja uputstva za pisanje referenci u Literaturi, ali 

bez obzira na redosljed i način pisanja u časopisima referenca mora 

sadržavati sljedeće elemente: 

- Prezimena i inicijali autora 

74

- Godina publiciranja rada 

- Naslov rada 

- Ime časopisa (puno ime ili službena kratica) 

- Volumen i broj (broj nije uvijek obavezan) 

- Stranice 

U časopisima nekih drugih znanstvenih područja (npr. kemija), u 

referencama se izostavlja naslov rada. Načini citiranja se često razlikuju 

ovisno o tome da li rad ima jednog ili više autora, da li se rado o radu u 

časopisu, radu u knjizi ili knjizi itd. Dakle, potrebno je detaljno pročitati 

uputstva o citiranju referenci koja daje svaki časopis. Kada u tekstu 

navodimo rezultate ili bilo koje druge informacije koje nisu naše, potrebno 

je navesti njihovog autora. Dva su moguća načina citiranja referenci u tekstu 

u prirodnim znanostima (naime, u humanističkim se znanostima to često 

radi u fusnoti na dnu stranice, što u prirodnim znanostima nikada nije 

slučaj). 

75

Uvod u znanost.pdf - ProGEO - HRVATSKA

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?