VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI

VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI 

1. BILJEŠKA O PISCU 

Pisac hrvatskoga realizma, roĊen je 1859. godine u Senju. Puĉku školu i dva razreda gimnazije završio 

je u Senju. Pet godina je bio uĉitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je 

sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Prvu knjigu pripovjesti pod nazivom "Pavao Šegota" (1888) 

u Zagrebu. Djela su mu većinom proţeta senjskim krajem, alkarima, ţivotom u Senju u kojem se 

isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorĉenost i itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim ţvotom. 

Djela: Podgorske pripovjetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipanĉići, Zapreke i dr. 

2. LICA 

Valpurga, Ante, Lucija i Juraj Stipanĉić, Alfred, Getruda 

3.VRIJEME RADNJE 

XIX. st., doba ilirskog preporoda i buĊenja nacionalne svjesti Hrvata 

4.MJESTO RADNJE 

Senj, koji je u to vrijeme bio zatvoren i izoliran od svijeta. 

5.TEMA 

Propast jedne havatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijahalnog odgoja; 

intimna tragedija Lucije; povijesno - politiĉki trenutak Senja. 

6.KRATKI SADRŢAJ 

Ante Stipanĉić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krĉmu. Kao mladić je postao natporuĉnik, 

ali je napustio sluţbu i ţivio od oĉeve imovine. Zagledao se u Valpurgu Domazetović iz takoĊer 

ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlaĊa od Ante, a kad su se vjenĉali, bilo 

joj je samo 16 godina. 1806. godine rodila je Valpurga sina Jurja koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao 

gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu. Trebala je to biti gozba koju će Senj dugo pamtiti, a 

zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao. Naime, pijani Winter je Valpurgi izjavio 

ljubav zbog ĉega je Stipanĉić poludio i napao ga sabljom nakon ĉega se društvo razišlo. Winter je 

napustio Senj. Jednom prilikom, kada Stipanĉić nije bio kod kuće, Valpurga je pronašla njegove spise. 

Ĉitala je o njegovim ţeljama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog 

napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona unatoĉ tome što je vidjela vlastitim 

oĉima spise još uvijek vjerovala da je Ante savršen. Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena 

sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da ne bi postao razmaţen. U meĊuvremenu je Valpurga 

rodila i kćer Luciju za koju Ante nije mario. Sva Antina osjećajnost, paţnja, stvari i iskustvo bilo je 

preneseno na Jurja. Otac je svog “veoma inteligentnog” sina poslao na školovanje u Beĉ, a za Luciju 

nije htio niti malo novca odvojiti da bi se školovala iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala,

uĉinila bi to da pokaţe da i ona to moţe. Na Valpurgin zahtjev da i nju školuju je rekao da nemaju 

novaca za oboje, no ipak je uĉila talijanski i njemaĉki. Juraj nikako nije mogao završiti studij.Ĉetiri su se 

godine školovanja oteglo u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio po dio imovine Stipanĉić je 

prodavao uvijek pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su 

se mladići zanimali za nju. Ona je ţeljela ĉešće izlaziti i druţiti se sa svojim vršnjacima, a to je njoj 

zabranjeno. Andrija Bukovĉić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet Stipanĉićima i 

zamolio Antu za glas u saboru što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju rijeĉ. Ante nije bio izabran 

za suca, što je ţarko ţelio. Za suca je izabran Ćolić. U gradu su poĉeli nemiri. Senj se podijelio na dvije 

strane (iliriste i protivnike ilirizma). Vukasović ţeli pripojiti Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi 

nacionalnu svijest. Njegov protivnik je major Benetti koji polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj 

strani. Ante je uz Vukasovića. Sve više ţeli Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu 

se osvetiti zbog naĉina kojim postupa prema njoj. Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više 

ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj je potrošio sav novac,ali nije završio studij i osramotio je 

obitelj zaposlivši se kao konobar. Ante je emocionalno uništen i “mora” naći novac za Jurja. Posjetio je 

lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinĉića da Ante treba novac i nudi mu 

posao koji ga jako privlaĉi, pokušavajuci ga tako pridobiti, ali u poĉetku ne uspijeva. Stipanĉić je traţio 

novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali su Jurju 500 

forinti i on se zahvalio, obećavši da će im to nekako vratiti. Krajem jeseni Ante je obolio od upale pluća. 

Sada je bio samo starac osuĊen na leţanje u krevetu i zatvoreni prostor. Primio je pismo od Jurja da je 

poloţio i posljednji ispit s odliĉnim uspjehom. Uskoro je umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio 

prisutan. Mladi se Stipanĉić napokon vratio kući u sijeĉnju 1832. godine s prijateljom Alfredom. S 

vremeno,m Lucija se jako zaljubila u Alfreda za kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj 

je prijetio samoubojstvom ako mu majka ne da novca. Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i 

Alfred su otisli i nisu se više javljali. Luciji su jos uvijek stizali Petrarcini soneti s inicijalima M.T. Ona 

pati za Alfredom i postaje krhka, boleţljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje majka se odluĉuje na 

prevaru i zamoli M. Tintora koji joj šalje sonete da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko 

vrijeme dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre. Na samrti 

ju je posjetio, po njenoj izriĉitoj ţelji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon tragiĉnog 

dogaĊaja zaredio. Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u plahtu da je ne 

prepoznaju. 

7.LIKOVI 

Ante Stipanĉić 

Htio je pod bilo koju cijenu plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti izvan kuće glavni, kao 

što je bio u kući. Ţelio je biti najutjecajniji u razliĉitim stvrima, ali nije mogao jer to jednostavno tako ne 

ide u ţivotu, a nije išlo zato što je u isti ĉas traţio uporište na raznim stranama, pošto vlastitog nije 

imao. Otac i majka bili su mu krĉmar i krĉmarica i za njihov staleţ, u ono doba, vrlo bogati ljudi. Od njih 

je kao jedinac primio odgojem svoje osobine koje su mu ostale kao neotklonjiva volja na svakom dijelu 

ţivota. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i majka zaista bili i gledati u davninu da potraţi 

plemiĉko podrijetlo, koje nije mogao naći jer ga nije niti bilo. Ali drţao se svejedno plemićem. Znao je 

od svaĉega po nešto, a od svega ništa. Zato je ipak tvrdio da je uĉen ĉovjek. Kod kuće je bio strah i 

trepet u obitelji, a “mali” su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada 

pozdravom odvraćao. Ipak nije ispijevao zbog svoje nesigurnosti u svakom koraku. Svojim poloţajem

je bio nezadovoljan. Sin mu je bio svjetlo ţivota, u njega je vidio umjesto cijele obitelji. Kćer i ţenu je 

ignorirao. Jurju je davao beskonaĉno mnogo novaca, ne bi li samo završio studij, dok za Luciju “nije 

imao” dovoljno novaca. Ţelio je da Juraj naslijedi njegovo mjesto i samo se prema njemu ponašao kao 

da je ĉovjek. Ţivot mu je završio na ruševinama. Umro je onako kako je ţivio, okruţen svojom ţenom i 

kćeri koje su se jedine brinule o njemu. 

"Otac Stipanĉić se ponaša kao da je njegov sin najpametnije dijete na svijetu te ga tjera da uĉi, a ne 

pita ga za njegovo mišljenje. Prestrog je i pretjeruje hvalisanjem što će dovesti do raspada obitelji." 

Valpurga Stipanĉić 

U ranoj se dobi udala za Stipanĉića i pošto je on bio iz više porodice, smatrala ga je savršenim. Uvijek 

mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje traţilo, iako se to katkad i protivilo njenom mišljenju. 

Ĉak i kada je pronašla spise koji su prikazivali u potpunosti njegov karakter i loše osobine, nije odustala 

od svog uvjerenja da je Stipanĉić ipak najbolji ĉovjek. Kad su se rodili Juraj i Lucija pokazala je pravu 

majĉinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela, iako joj Stipanĉić gotovo da joj i nije dao 

pristup njenom sinu jer je vjerovao da bi ga razmazila. Sve bi uĉinila za svoju djecu. Kada nije bilo 

Stipanĉića, ispunjavala je ţelje Luciji, jer je bila takva osoba koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon 

Stipanĉićeve smrti, mnogo je patila. Morala se zbog siromaštva preseliti u malenu kućicu s Lucijom. 

Jedva je doĉekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promijenio. Pa ĉak i kad je prijetio svojim 

samoubojstvom i kad je svoje ime promijenio u maĊarsko, još je uvijek nastavila davati mu svoju ljubav 

koju je imala u beskonaĉnom izvoru svoje duše. Martin je bio zaljubljen u Luciju. Kada je vidjela koliko 

Lucija pati zbog Alfreda, otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo, ali da se potpiše 

kao Alfred. Sve je ţeljela dati, pa ĉak i svoj ţivot, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj moţda Lucija 

ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadţivjela je Luciju dvije godine i jako je 

za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti imala. Svoj tuţni 

ţivot završila je smrznuta u hladnoj noći traţeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca. 

" Valpurga je jednako trpjela od toga što su Stipanĉić i Lucija ţivjeli na ratnoj nozi. Prošlo bi mnogo 

dana da ne bi Lucija izim hladnog, usiljenog pozdrava izustila ni rijeĉ…" 

Lucija Stipanĉić 

Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za 

okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je izmeĊu ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu 

tome ipak je imala hrabrosti suprostaviti se ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio 

potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan, znala je da se mora ozbiljno 

ponašati. Upravo zbog te izoliranosti od svijeta je pala u ruke nevinosti i istinitosti Alfredovih namjera te 

ga je voljela samo istinitom ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka. Ona jednostavno nije mogla shvatiti 

Alfreda i ţalila je za svojom mladosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti. Zavoljela je Martina Tintora 

koji je bio s njom u posljenjem titraju njenog ţivota, ali sa svojom sudbinom nije mogla ţivjeti. Iako je 

Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti. Sada ljubav nije 

bila dovoljna da je odrţi ţivom.

"...gojila se uz Valpurgu Lucija, doĉim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je poĉeo da 

uĉi ĉitati. Lucija je bila vrlo ţivahna djevojĉica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja 

od Stipanĉića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito 

zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom djeĉurlijom..." 

"Da, majĉice vi biste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako 

ih braća miluju, a one se braćom ponose." 

Juraj Stipanĉić 

Bio je prvo dijete, a još k tome i sin, pa je upravo njemu Ante Stipanĉić njemu posvetio cijeli svoj ţivot. 

Kada je bio još malen, dovodio bi mu uĉitelje kako bi skupio što više znanja za tvz. misiju koja ga je 

ĉekala. Majĉinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije 

nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju, moglo se 

vidjeti da je ţelio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje 

nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati 

novac, pa se prepustio lagodnom ţivotu. Nakon dugo godina i zbivanja te nakon oĉeve smrti više ga 

nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke, promijenio je ime u 

maĊarsko i više se nije javljao. 

"Stari Stipanĉić vrlo je tuţno završio svoj ţivot te je umro u jadu, bijedi i bolesti. Sina to nije baš 

pogodilo već mu je u interesu samo novac zbog kojeg je i došao k preostaloj obitelji u Senj." 

8.O DJELU 

Ovo djelo ostavlja veoma snaţan dojam ĉitaĉu prema odnosima unutar obitelji u doba ilirskog 

preporoda. Ĉitajući ovo djelo u svakom ĉovjeku bi se uzburkali osjećaji prema svim ĉlanovima obitelji 

Stipanĉić, pogotovo prema onima koji su bili ţrtve. Valpurga je bila mirotvorac u obitelji. Bila je omiljena 

s obje strane. Lucija je patila u svijetu u kojem je roĊena jer je bila ţena. Nije imala mnoge stvari koje je 

Juraj imao. Ante je, kako je to tada bio obiĉaj, sve prenosio na sina. S njim je djelio sva iskustva. Juraj 

mu je bio zvijezda koja je tako jako sjala u njegovom srcu da se ostale ne bi niti vidjele (ili ih nije ţelio 

vidjeti). Ulagao je sve u tog djeĉaka, ne bi li postao ono što je on sam htio biti. Bio mu je “jedina nada” 

jer drugu nije vidio. Lucija je morala ĉamiti u kući sama dok je Juraj uţivao, umjesto da se primio knjige 

kada mu je bila pruţena prilika da bude netko, a ne da završi kao konobar. Valpurga je bila jedini konac 

koji je barem nakratko mogao zadrţati obitelj zajedno. Ona je bio anĊeo ĉuvar te obitelji. Brinula se za 

sve njih, ĉak i ako oni nisu marili za nju. Lucija i Valpurga su uvijek bile uz Antu, iako ih nije 

primjećivao. On je vidio Jurja koji ga je sramotio i trošio novac kojeg bi mu otac davao koliko ţeli. Sve 

bi uĉinio da bi udovoljio Jurju i uvijek bi Juraj bio nevin i njegove potrebe za novac bi bile opravdane. 

Ante je bio ĉovjek prepun ljubavi, samo što je nije znao pravilno usmjeriti. S druge strane, Valpurga je u 

sebi imala beskonaĉan zdenac iz kojeg bi se prelijevala ljubav i znala ju je usmjeriti samo što je ipak 

zdenac presušio kada više nije bio potreban. Iako se ĉinilo da će od silnog davanja, a da nema nikoga 

da joj uzvrati Valpurga prva napustiti obitelj, ona je ostala dok više nije imala nikoga da joj uzburka

mirni ocean osjećaja koji je imala u svojoj duši. Lucija, iako tlaĉena kao i njena majka, imala je osobu 

koja ju je voljela samo što je imala jaĉe osjećaje prema nekomu tko joj ih nije uzvraćao nego je otišao i 

nije se vratio. Prihvatila je tu dušu koja je vapila za njom tek kada joj niti ljubav više nije mogla pomoći 

jer joj je bolest zahvatila tijelo koje ne ovisi o duši pa više osjećaji ne pomaţu. Pošto Valpurga nije 

imala ograniĉenja kada bi došle u pitanje ţelja njene djece, dala je sav novac koji je uspjela dobiti 

prodavši sve što je mogla Jurju, nakon ĉeka je on brzo pobjegao sa svim novcem i svojim prijateljem u 

kojeg se Lucija zaljubila.Kada je Ante umro, sve je krenulo nizbrdo pa je i Lucija zaplovila u ocean 

vjeĉnog mira, a Juraj otišao i promijenio ime. Posljednji Stipanĉić je bila Valpurga koja je od jada i 

sama se pridruţila muţu i kćeri u vjeĉnoj radosti. 

ZLOĈIN I KAZNA 

ŽIVOTOPIS: 

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći 

predstavnik ruskog realizma. Presudnu je ulogu u njegovu ţivotu i stvaranju imalo 

sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kruţoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio 

osuĎen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina. 

Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao 

napredne društvene poglede (roman ''Bijedni ljudi'', 1846.), nakon povratka s robije 

(koju je opisao u ''Zapisima iz mrtvog doma'', 1861.) ne samo da napušta, već i osuĎuje 

revolucionarnu djelatnost (roman ''Demoni'', 1871.-1872.) te zapada u misticizam i 

mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traţi izlaz u pravoslavlju i svjesno 

pristaje uz carizam i slavenofilstvo. 

Glavna su mu djela romani: ''Poniţeni i uvrijeĎeni'', ''Zločin i kazna'', ''Idiot'' te ''Braća 

Karamazovi'', posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno. 

KNJIŽEVNI ROD: epika 

VRSTA DJELA: roman 

MJESTO RADNJE: Rusija 

VRIJEME RADNJE: 19. st. 

ANALIZA JEZIKA I STILA: 

- epiteti: izvanredna jasnoća, nervozan hihot, zgodan čas, gnjevni smiješak, sitne očice, , 

časovito 

zaprepaštenje

- usporedbe: kao batina, kao mačka s mišem, kao da nikoga ne vidi, kao šećer, kao pasja 

rulja 

- metafora: ''Ja sam uskrsnuće i ţivot'' 

KARAKTERIZACIJA 

LIKOVA: 

likovi: Raskoljnjikov, Sonja, Razumihin, Dunja, Marmeladov, Puljherija, Luţin, Katerina 

Ivanovna... 

RASKOLJNJIKOV: 

Lijep i stasit, bivši student prava, koji ţivi u maloj tijesnoj sobici. Svoju unutrašnju borbu 

potpiruje mišlju kako bi jedan ţivot mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata 

strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj. 

SONJA: 

Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha. Ona je religiozna kršćanka te bez prigovora trpi 

očito još veću bijedu od Raskoljnjikova. 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

Glavni je junak romana siromašan student prava Rodion Raskoljnjikov. 

Raskoljnjikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti ubojstvom Aljone 

Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se novcem moglo usrećiti barem sto 

ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju 

Aljona muči i iskorištava. 

Raskoljnjikova zatičemo u početku romana u rascjepu izmeĎu jednostavnosti rješenja 

koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi. 

Raskoljnjikov pomno razraĎuje i provjerava plan, iako jedan dio njega ne vjeruje u 

izvršenje plana. Sklop ţivotnih okolnosti naprosto gura Raskoljnjikova u zločin: dobiva 

majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će 

lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa 

ţivotom: sestra Dunja, da bi se spasila sramne i poniţavajuće guvernantske sluţbe kod 

razvratnika, obećala je ruku bogatom Luţinu, koji traţi siromašnu djevojku da bi mu bila 

pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako materijalno pomoći sinu jer je sestra, vezana

obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuĎenog novca, strpljivo podnosila teror 

Svidrigajlova. 

Raskoljnjikov ne moţe prihvatiti sestrinu ţrtvu. Teško opterećen time u krčmi susreće 

Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem koji 

zaraĎuje starija kći Sonja prostituirajući se. Raskoljnjikov upoznaje obitelj 

Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. 

Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruţa najveće nade. Ostat će moralno čista uz sva 

zla koja je zadese u ţivotu. Raskoljnjikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san 

ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje 

svoj plan. NepredviĎenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno 

sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod kamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u 

groznicu. 

Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnjikov i borba s 

istraţiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnjikova steţe “psihološki obruč”. 

PronaĎeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On 

predlaţe bijeg i amoralnost, a Sonja priznanje, kajanje i oprost zasluţen patnjom i 

ţrtvom. U trenutku kada ga Petrovič gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje 

da je ubojsvo počinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnjikov se dvoumi i odlazi na 

mjesto zločina, razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost 

pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova 

koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj 

razvratni ţivot, Rodion prijavivši se policiji doţivljava pročišćenje. 

Završetak nas romana izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnjikova u Sibir. 

Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. 

Raskoljnjikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u ţivot pročišćen i vedar, pun 

nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu naĎenu u 

evanĎelju i Sonjinoj ljubavi. 

''... siromaštvo nije sramota, to je istina.'' 

''Trebalo bi da svaki ĉovjek moţe nekamo otići.''

''Na sve se privikava podlac.'' 

''Laţ je mila stvar, jer vodi istini.'' 

''Tko dva zeca vitla, nijednoga ne stiţe.'' 

''Laganje je jedina ĉovjeĉja privilegija koju nemaju drugi organizmi. Slaţi, pa ćeš 

doprijeti do istine! Zato i jesam ĉovjek jer laţem.'' 

''U koga ima savjesti, neka i pati ako prizna da je pogriješio. To mu i jest kazna...'' 

''Najlukavijega ĉovjeka treba da zbuniš baš najpriprostijom stvari.'' 

Izvor: Wikipedija 

Madame Bovary 

Skoči na: orijentacija, traži 

Madame Bovary (hrv. Gospođa Bovary) je roman Gustava Flauberta iz 1857. godine (iste godine 

izlazi pjesnička zbirka Charlesa Baudelairea Cvjetovi zla koja je imala sličnu izdavačku sudbinu). 

Knjiga je doţivjela buran uspjeh, ali je bila osuĎena i proganjana zbog povrede javnog morala od 

strane pariškog suda za prijestupe. OsloboĎena je zahvaljujući odličnom odvjetniku Senardu. 

Gospođa Bovary je remek-djelo realizma po realističnoj knjiţevnoj doktrini (studija karaktera, 

analiza osjećaja, izbor pojedinosti), po savršenom stilu, te po moralnoj pouci (Emma Bovary 

prikazuje duh cijele jedne epohe, a ne samo romantičnim tlapnjama uništenu ţenu). 

Tema djela je ispraznost braka i malograĎanske sredine. Isprepliću se motivi ljudske 

ograničenosti i osrednjosti. Izvor i graĎu za ovo djelo Flaubert je pronašao u nekom novinskom 

izvještaju koji mu je posluţio kao inspiracija (nije rijedak slučaj da knjiţevnici poseţu za takvim 

oblikom inspiracije, npr. Dostojevski se sluţio sudskom kronikom). 

Vrijeme i prostor obuhvaća kronotop provincijskog gradića s gustim ljepljivim vremenom koje 

plazi unutar prostora. Likovi su socijalno motivirani, socijalno reprezentativni. Pripovjedač je 

nepristran, njegova se osobnost ne zapaţa, pisac se poistovjećuje s unutarnjim svijetom likova, 

sluţi se jezikom koji reproducira riječi ili svijest odreĎenog lika, ali to ne naglašava posebno već 

pripovijeda u 3. licu.

Ovaj roman kritika često ocjenjuje kao ţivotopis malograĎanske preljubnice, epopeju 

provincijske bijede, a stilski kao antiromantičarski romanticizam. 

U razotkrivanju iluzija Flaubert zapravo razotkriva sebe i svoju intimu, što je najbolje izrekao 

rečenicom: 'Madame Bovary, to sam ja!' 

Fabula [uredi] 

Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela. 

Charles Bovary, seoski liječnik i udovac, ţeni se ljupkom djevojkom Emmom Rouault. Emma je 

kći imućnog seoskog gospodara. Ranu mladost i školovanje provela je u samostanu uršulinki gdje 

često kradom čita zabranjene romantične ljubavne romane u koje uranja svom silinom svoje 

mašte. 

Od braka je očekivala ostvarenje svojih romantičnih snova, sreću i mir, no ubrzo se pita: 

Bože, zašto sam se udala? 

Dobroćudni Charles svim svojim jednostavnim srcem ljubi Emmu i misli da mu je ljubav 

uzvraćena. MeĎutim, mlada ţena vrlo brzo shvaća raskorak izmeĎu svojih snova i monotone 

jednoličnosti svakodnevnog malograĎanskog ţivota. Njezin duh vapi za pustolovinama. 

Nakon selidbe u Yonville Emma upoznaje pristalog odvjetničkog pripravnika Léona s kojim se 

počinje tajno sastajati i ljubovati. Léon odlazi u Pariz, a Emma, ţeljna ljubavnih pustolovina, 

predaje se novom ljubavniku – elegantnom barunu Rodolphu. Slijedi ljubavna romanca uz vatru 

kamina, izlete u prirodu... Potpuno zapušta Charlesa, kuću, dijete. Opsjednuta je ljubavnikom, 

lijepim haljinama i svojim sada uzbudljivim ţivotom. Nagovara Rodolpha da je otme i da 

pobjegnu. 

U početku Rodolphe pristaje, ali joj kasnije šalje pismo u kojem objašnjava da je odustao od 

bijega. Emma je potpuno shrvana, doţivljava slom ţivaca. Charles je pokušava utješiti, pokazuje 

potpuno razumijevanje, brine se za dijete, vraća sve dugove i ne pitajući kako su nastali. Ona 

ponovo ţivi teško podnoseći dosadu svakodnevnog ţivota. Charles je ţeli razvedriti i zabaviti te 

je odvede u kazalište u Rouen. Tamo susretne Léona i obnovi s njim stari flert, ali kod Léona sve 

više raste zasićenost Emmom. Emma je upadala u sve veće dugove u teţnji da ostvari svoje ţelje 

za raskoši i sjajem. 

Sav ostali svijet bio je za nju izgubljen, bez određena mjesta i kao da nije ni postojao. Što su joj, 

uostalom, stvari bile bliže, to više su se od njih odvraćale njene misli. Sve što ju je neposredno 

okruživalo, dosadno selo, glupi malograđani, osrednji život, činilo joj se izuzetkom u svijetu, 

pukim slučajem, koji ju je držao u svojim okovima, dok se izvan toga kruga protezala unedogled 

neizmjerna zemlja blaženstva i strasti. 

Odlazi ponovo Rodolphu pritisnuta očajem zbog vrlo izvjesne ovrhe. Moli ga da je spasi od 

dugova, ali on je ponovo odbija. Emma je poraţena i poniţena. Dok sudski izvršitelj popisuje 

stvari u kući, Emma:

Bila je tako tužna i tako mirna, u isti mah tako mila i tako povučena, da si u njenoj blizini osjećao 

kako te obuzima neki ledeni čar, kao što te u crkvama hvata zima od hladnoće mramora, koja se 

miješa s mirisom cvijeća. 

Ne moţe prihvatiti poraz i ponovni povratak u dosadu svakodnevnog ţivota te radije odabire 

bijeg u smrt. Ispija otrov i umire. 

Charles, jecajući, sav kao lud, u očaju govori svojoj umirućoj ţeni: Zar nisi bila sretna? Jesam li 

ja moţda kriv? Činio sam ipak sve što sam mogao! Uskoro i on umire ostavljajući iza sebe 

nezbrinuto dijete. 

Sadržaj 

GOSPODA GLEMBAJEVI 

Čin prvi 

Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. 

Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata 

Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji 

Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje 

razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone 

zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembajevskoj kući. Govori 

joj da ju je gledao cijelo večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju 

razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy 

i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi 

do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. 

Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembajevi 

varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuĎen tim njegovim 

stavom. Dolazi Puba traţeći barunicu. Sav je razdraţljiv jer se nitko osim njega ne brine za 

nedavni dogaĎaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno 

barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. U to dolazi Glembay i govori da to nije 

potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi 

barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita 

Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba 

počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove 

kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je 

bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom 

kočijom, ali bila je osloboĎena optuţbe. Članak optuţuje barunicu za ubojstvo svekrve i 

krojačice.. Glembay više ne moţe slušati i traţi Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti 

kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone 

cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oţivjeti mrtvu ţenu. 

Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On preĎe preko tog pitanja. Počne govoriti 

da je razgovarao s tom ţenom i da je ona traţila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne

poniţava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u 

tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne moţe vjerovati. Barunici je svega 

dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. 

Dolazi do svaĎe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor izmeĎu Leonea i 

krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to 

odgovara optuţujući barunicu i njenom laţnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a 

Leone ga optuţuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki 

pričaju o vezi Leonea i Angelike. 

Čin drugi 

Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se 

nalazi i Silberbrandt. Optuţuje Leonea da ga nije trebao optuţiti pred svima. Da mu je to rekao u 

četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na 

Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane 

stajati. Silberbrandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog izmeĎu oca i sina. Počinju 

govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno 

Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. 

Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay ţeli da prijateljski razgovaraju, ali Leon to 

odbija. Glembay traţi dokaze, a Leon kaţe da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. 

Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u 

kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. TakoĎer optuţuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. 

Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom 

i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekriţila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je 

mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optuţuje oca da je barunici 

kupovao darove i vile dok je još majka bila ţiva i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se 

mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila ţivjeti i da nema 

nikakvo prava da je optuţuje. Tada se počinju svaĎati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela 

Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optuţio barunicu da ima ljubavnika. 

Leone Glembayu daje pisma, naĎena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana 

baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje 

vrijeĎati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari 

Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga 

jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. 

Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je 

bila. Ona slaţe da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom 

mumljanju padne. Barunica izvan sebe traţi da netko donese leda. 

Čin treći 

Glembayeva spavaća soba. Na postelji leţi Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra 

Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. 

Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i 

Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s 

vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih 

slaţe u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori 

preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli

Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu 

je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. 

Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obiljeţja, kako se u njemu već razvija zločin. 

Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je 

treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga 

dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo 

jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luĎakinje. Govori da je Glembay nitkov, 

hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone 

joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne moţe 

otjerati. Opet optuţuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala 

sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optuţuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. 

Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je ţeli 

pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. 

Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica 

zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu. 

Izvor: Wikipedija 

Otac Goriot 

Skoči na: orijentacija, traži 

Otac Goriot (fra. Le Père Goriot), roman Honoré de Balzaca 

Tematika romana je ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju i ţelja mladog 

čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu. 

Problematika koja se obraĎuje u romanu je: očinska ljubav koja ne poznaje granice, ţelja za 

uspjehom u gradskoj sredini i teţnja za društvenim ugledom, posesivna, odana i slijepa ljubav 

oca prema kćerima, amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka. Inspiracija iz sličnog 

djela je Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne 

kćeri mogle ostvariti svoje ambicije. 

Po strukturi djelo spada u romane. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u 

otmjeno društvo, Bjeţismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt. 

Vrijeme radnje je od 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godine, a 

mjesto radnje Pariz 

Sadržaj 

[sakrij] 

 

1 Opis političkog stanja onog vremena

2 Sadržaj 

o 2.1 Pansion 

o 2.2 Dva posjeta 

o 2.3 Ulazak u otmjeno društvo 

o 2.4 Bježismrt 

o 2.5 Dvije kderi 

o 2.6 Očeva smrt 

Opis političkog stanja onog vremena [uredi] 

Honoré de Balzac ţivi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj 

sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost i kada jača burţoazija u svojoj nezadrţivoj teţnji za 

vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji 

Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav nego "svemoćna petofranka". U svojim 

djelima diţe glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravda, 

nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju 

sitne mušice". Aristokraciju je smatrao nositeljem kulturnih vrijednosti. Iako je u romanu 

"Seljaci" htio prikazati tragediju komadanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu teţinu 

poloţaja seljaka koji su poslije revolucije osloboĎeni, izborili za sebe dio zemlje od feudalaca, da 

bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. 

Sadržaj [uredi] 

Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela. 

Pansion [uredi] 

GospoĎa Vauquer, roĎena de Conflans, stara je ţena koja drţi u Parizu graĎanski pansion, poznat 

po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje sloţno ţive svinje, kokoši 

i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. IzmeĎu drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. 

Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i 

koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u 

hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i 

piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s 

blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tuţno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni 

tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, uţeglost, hladna je i 

vlaţna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema 

kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloţenim zidovima čija boja se ne 

raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je takoĎer dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi 

se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuĎe. 

Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica 

Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom, 

sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gĎa. Vauquer udiše bez gaĎenja. Kada je ona tu, slika je 

potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči 

na sve ţene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su

dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gĎa. Couture, udovica 

sluţbenika.Zajedno s njom je ţivjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu ţivi 

starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, 

laţni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj 

staroj djevojci - gĎici. Michonneau, a druga bivšem proizvoĎaču tijesta kojega su zvali otac 

Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka 

mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj ţivjela u najvećoj 

neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od 

onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji 

očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima 

su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospoĎa na 

ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, 

vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim 

uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale ţive nijeme, 

ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospoĎica Michonneau je svojim umornim 

očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je 

kao neka utvara. GospoĎica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuţdena i 

slabašna izgleda, a sličila je na biljku poţutjelog lišća koja je netom presaĎena. U usporedbi s 

drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili ţivahni a glas veseo. 

Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio 

priznati za kćer, a gĎa. Couture, roĎakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino 

dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi juţnjački tip, imao je bijelu koţu, crnu kosu i plave 

oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snaţna prsa, lice puno 

bora, grub ali nije neugodan. Bio je usluţan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u 

pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je 

otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gĎa. 

Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog 

posuĎa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i drţavne obveznice, ona se je odmah zagledala u 

njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri ţelje koja ju je obuzimala da se oslobodi 

mrtvačkog pokrova muţevog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju 

razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da 

ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenaĎeni, a gospoĎa ga je odmah 

počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdrţava ţenu, pa je prisiljen 

štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 

franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaţe brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog 

patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tuţnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu 

on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva 

mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se 

otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Ţelio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, 

počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje 

roĎakinje vojvotkinje Beauseant. Ţelio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi 

uspio u ţivotu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom 

u Parizu. To je bila ţena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene 

nije znao.

Dva posjeta [uredi] 

Sutradan Rastignac ode u posjetu gĎi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota 

i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uĎe grofica u divnoj kućnoj 

haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i 

silna mrţnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su 

njegove unatoč paţnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne 

imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof 

znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof 

Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeĎaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, 

odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju roĎakinju, kako bi zadobio njezinu 

naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih 

plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muţ je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku 

(nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ţeni, zbog toga je i došao u 

posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais 

bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gĎice. 

Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a 

druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. 

Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu 

uzdrţavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja 

ga savjetuje: “Ţelite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. 

Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ţenu koja će se zauzimati za vas. Ona 

treba biti mlada, bogata i uglaĎena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: 

“Postoji suparništvo izmeĎu dviju sestara. Restaud je plemić, njegova ţena je primljena u društvo 

i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gĎa. Delphine svisnut će 

od ţalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. 

Bio je neraspoloţen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao 

da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. 

“Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gĎa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori 

joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraţi 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti 

će u očaj, moţda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i 

gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati 

u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu ţrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te 

zatraţio njihovu ušteĎevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite ţrtve trebaju mu posluţiti kao 

ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao 

više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 

3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci 

slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava ţene ili da lovi bogatstvo. 

Ulazak u otmjeno društvo [uredi] 

Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da 

pametno uloţi novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti 

košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u 

sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa 

svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u 

Tuileriesu prijavi se kod gĎe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na

stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuĎe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas 

stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca 

Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gĎu. de 

Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me 

neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja 

predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu 

kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je 

vidio tu rupu u kojoj je ţivio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo 

zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čaĎav zid. Dobri je čovjek leţao na lošoj postelji, a imao je 

samo tanak pokrivač. Pod je bio vlaţan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. 

“Moje kćeri su dobre, samo da su im muţevi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao 

ţivjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali 

gospodine kako moţete ţivjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče 

Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj ţivot je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student 

postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gĎe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to 

krila, no on je ţelio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu 

ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - 

franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne 

znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su 

ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. 

Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. 

Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje 

samo za moje osobne izdatke odreĎenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga 

upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a 

njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens 

(kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 

1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Moţda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” 

a Eugene je vjerovao u Boga. 

Bježismrt [uredi] 

Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio uţicima. Bio je u društvu gĎe. Delphine, a i kockao 

se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Ţelio je iseliti iz pansiona. 

Ostao je bez ijednog novčića i imao je dugova pa je potpisao mjenicu Vautrinu i dobio iznos od 

3500 franaka. Dobivši na kocki, Eugene mu vraća dug u roku od svega nekoliko dana. Vautrin je 

bio odbjegli robijaš zvan Jacques Collin, poznat pod imenom "Laţna Smrt". Policija ga je htjela 

uhititi uz pomoć gĎice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od 

robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo 

naznačeno u oporuci. GĎica Michonneau dogovori se s agentom Gondureauom, koji se prerušio u 

rentijera, za 3000 franaka “da u vino nasipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. 

Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koţi 

pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gĎica. Victorina 

naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. 

Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio 

obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U meĎuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava 

njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sreĎeno za njegovo preseljenje u novi stan. 

Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka

ente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uloţiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg 

dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine 

je bila pozvana da doĎe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” 

reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su 

mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: 

“Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega 

je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – 

ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Ţak Kolin) zvani “Bjeţi-Smrt” 

osuĎen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara 

gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiţeljnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da 

izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gaĎenjem. Van uhodo “ - i 

izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački 

stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”. 

Dvije kćeri [uredi] 

Eugene saznaje da je muţ njegove ljubljene Delphine uloţio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, 

zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, 

morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz 

kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je ţivot ! Novac je sve!” – govorio je otac. U 

tom trenutku uĎe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni 

oče! Da bih spasila Maximov ţivot, svoju sreću, odnijela sam zelenašu Gobsecku obiteljske 

dijamante do kojih je mome muţu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva. Sam 

nakit je prodan za niţu svotu i treba još 12000 franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će 

se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200 franaka 

doţivotne rente. Potrošili smo novac za ureĎenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od 

tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate 

srce! Umrijet ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene 

uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka 

na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospoĎo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i 

tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Nakon što Anastasie optuţi i okleveće 

Rastignaca,otac Goriot legne u krevet teško pogoĎen tim silnim svaĎama. Otac je bio jako 

uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo 

ga čudo moţe spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod 

gĎe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i ţelio prikupiti mnogo razloga 

da bi opravdao postupke Delphine, jer je oboţavao tu ţenu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga 

posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije bala.” odgovori Delphine. Na balu, vikontkinja de 

Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza d'Ajude i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se 

vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i 

iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli meĎu goste, Eugene ugleda 

obje kćerke gospodina Goriota i to rastuţi Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na 

bijednu postelju na kojoj leţi otac Goriot. 

Očeva smrt [uredi] 

Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno 

lice. Goriot je ţelio vidjeti svoje kćerke: “OtiĎi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam

dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se ţalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s 

jednom od kćeri razgovarati, gĎa. Restaud je morala obaviti vaţan posao, a Delphine spava, jer se 

kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, 

neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete ţivot, a ona vas tjeraju u grob. 

Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. 

Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo 

sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri 

izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeĎaju. Hoću vidjeti 

moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne doĎu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću 

umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im 

doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je 

malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče napreţući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. 

Rastignac ode do gospoĎe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite 

gospoĎi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i ţeli vidjeti svoje kćeri”. Grof 

odgovara: “Ja mnogo ne drţim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir 

moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. 

Nakon toga ode do gĎe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala 

s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome 

ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kaţete. On bi 

svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije 

liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime 

kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Zaloţio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja 

ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što moţe javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer 

doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leĎa srebrnim nitratom. To je bio 

posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne moţemo ga 

spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. GospoĎa Vauquer 

reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije 

izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao 

da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne 

sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anĎeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla 

jer se je posvaĎala s muţem oko novca, koji je traţila od oca. GĎa. Restaud ipak je došla i kad 

ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, 

nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potraţite svećenika i poloţite 

starca na odar izmeĎu dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da 

pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine 

prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio 

svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. 

“Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureţe na grobu 

natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de 

NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA” 

Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj 

ţalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk 

jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ruţno škropilo bilo 

je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez 

pratnje, bez prijatelja i roĎaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 

franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu

kočiju, doĎoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i 

otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje 

su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju 

je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No 

on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tuţno se zagledaju u grob i 

u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju. 

Miroslav Krleža 

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA 

Filip se nakon dvadeset i tri godine vraća u rodni kraj. Metaforika povratka upotpunjena je vremenskom 

odrednicom: svitalo je. Time je oznaĉen poĉetak neĉega, otvaranje spoznaje. Roman će završiti noću i 

time će vremensko odreĊenje biti zaokruţeno. Idući prema rodnoj kući naviru mu uspomene, saznajemo 

motiv njegova odlaska. Proveo je tri noći s prostitutkama od ukradene mamine stotinjarke. Sjeća se i 

razloga svog izleta u blud - poţuda za debelom Karolinom, koja mu je jednom sluĉajno u kuhinji sjela u 

krilo. Nakon njezine udaje doţivio je prvo veliko razoĉaranje. Patio je zbog nje pune tri godine. 

Reminiscencija se dolaskom u grad otvara u koncentriĉnim krugovima (po tome je nalik Proustu): priroda, 

Kaptol, trafika mame Regine, djetinjstvo uz tu trafiku i majka. Stvarnost oko njega ispunjena je slikom 

ţenskog akta, telećom nogom koja se mrtvo vuĉe, poskakivanje mesarevih kola - ovim opisima iskazuje 

Krleţa snaţan naturalizam koji je svojstven njegovim djelima, posebice u ratnim novelama. 

FILIPOVA MAJKA, pravim imenom Kazimera, Poljakinja,"najtajnovitija pojava njegova djetinjstva", 

potpuno je hladna spram Filipa. Govorilo se da mu je otac biskup i to mu je determiniralo djetinjstvo. Zbog 

te "istine" majka ga je ţeljela istaknuti odjećom i izdvojiti time od ostale djece. 

"Oĉi su joj bile mutne, umorne nateĉene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi puta 

ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao klaun, a pod tom bijelom, brašnjavom obrazinom da ima 

drugo ţalosno, sivo, izmuĉeno lice." 

FILIPOV OTAC - predpostavlja se da mu je otac pokojni sobar i osobni kamerdiner Sigismund, prekršten 

u Filipa. Umro je kad su Filipu bile dvije godine. "... jedna savršeno bezliĉna pojava s hladnokrvnim 

pasivnim pogledom roĊenog sluge, stajao je kao sjena, pred kojom je Filip godinama strepio." Po 

sluţbenim dokumentima oni su bili vjenĉani i u desetom mjesecu zakonita braka rodilo im se dijete. Filip 

se oca sjeća sa slike iz maminog albuma, bilo je mnoštvo slika, no on nije znao tko je na njima. 

Kroz reminiscenciju otkriva nam da je slikar i kritiĉar. 

Izraţena je simbolika razoĉaranja raspadanjem Filipove stvarnosti na detalje i boje poĉinju sivjeti, postajati 

bezliĉne. "Dok su mu se prije boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojano 

doţivljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojenih ploha po ulicama..." Elementi Filipova 

psihiĉkog stanja po mnogo ĉemu upućuju na egzistencijalizam Jean Paul Sartrea. Filip se takoĊer nalazi u 

stadiju muĉnine, samo to naziva nervnom napetošću i nemoguĉnošću slikanja. Iskljuĉuje boje od zvukova, 

promatra tako oko sebe raspadnute slike, osjeća besmisao, time ukazuje na raspadanje vlastita ţivota. 

Ţivot mu postaje fantom, koji nema razloga za postojanje. " Sjedi takav jedan neodreĊeni - netko - u 

jednom ogledalu, naziva samog sebe -sobom-, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama, 

puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je muĉno, kako ga steţe srce, boli glava, kolutaju mu oko 

pogleda ĉudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruţi, i sve je to tako pogodbeno, tako 

neodreĊeno, tako ĉudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog subjekta!"

Filip se sjećanjem vraća u Europu, razmišlja o stanovima, Europi, Panoniji koja je jednom bila središte 

velike civilizacije, a sada je prljavo ništa. Razmišlja o potrebi za povratkom, smislu postojanja: identitet 

ĉovjeka ipak postoji, a odreĊen je iskustvom, sjećanjem, uspomenama. IzmeĊu siromašnog mladića koji je 

naprasno otišao i otmjenog gospodina koji se sada vratio (onda je bio Sigismund, a sada je Fillipe) postoji 

veza, neraskidiva imenom, a to su sijećanja, uspomene. Saznajemo da je krenuo u Kostanjevac gdje 

majka ima kuću i vinograd i već jedanaest godina ga zove svojim monotonim pismima. Putem promatra 

kip mramorne ţene i to izaziva novi krug razmišljanja. "Suvišnost svake prigodniĉarske umjetnosti, a 

naroĉito kiparstva, vidi se osobito dobro po provincijskim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih 

spomenika, podignutih u ĉast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve što je bilo oko 

njih prividno veliko, i tako su ostali samo mali i slabi kipovi, zapravo obiĉna cehovska prevara i loša roba." 

I tko se još sjeća ĉemu sluţe kipovi? Nitko se više ne sjeća, sve je pojela "teška, gusta, siva, slavonska 

magla." 

Filip putuje s Joţom Podravcem u Kostanjevac, na njegovim zapreţnim kolima. Kad Podravec, pogledavši 

na kuću uz cestu, kaţe:"frajle", Filip otvara novi krug sjećanja. Općenito će se roman vrtjeti oko krugova 

njegove reminiscencije, koji će se uvijek otvarati nekom bezazlenom rijeĉi i širiti tvoreći dublji smisao, 

traţeći razloge postojanja. Frajle - su termin njegova djetinjstva, prvi odlazak frajlama vezan je za 

naturalistiĉku sliku ţene koja leţi na krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog "kao uzašli kvasac". 

Spoznao je tada da mu je majka sliĉna njima, preskupa u odnosu na njih. Izjurio je tada iz sobe, "tog je 

popodneva plakao kao da mu je netko umro". 

Promatrajući okolinu razmišlja o slikarstvu: ĉovjek vidi samo onda kada je nešto ugledao, slikarstvo je 

prema tome otvaranje prostora pred nama, "ljepljenje i priljepljivanje već naslikanih slika, kvantitativno 

umnoţavanje već viĊenog." Filipa ĉitavo vrijeme muĉi pitanje kako naslikati mirise i zvukove, kako sva 

osjetila prenijeti na platno - kako u slikarstvu ostvariti sinesteziju razliĉitih osjeta? Suprotstavlja sebe Joţi 

Podravcu, kao dva posve opreĉna ĉovjeka: razlika izmeĊu njega koji je u sedamnaestoj godini poĉeo 

gledati ţene na Tolouse-Lotracov naĉin (iako ništa nije znao o njemu) i ove nepokvarene prirodnosti ovog 

koĉijaša. To kontrastiranje za Filipa je ideja nelogiĉnog i nerazumnog svijeta. 

Prolaze kroz Kravoder. "Sve je zapravo besmisleni kaos!" - ideja je koja pri tom opsjeda Filipa. Promatra 

ljude na selu, oko kuća, u svojim vrtovima zauzeti svojim malim svakodnevnim poslovima. "Panonsko 

blato i civilizacija koja dolazi!" 

Dva su mjeseca prošla od Filipovog dolaska u Kostanjevac. Glasine o njegovu dolasku i njegovoj pojavi 

kolaju selom, što je prikaz neukog i priprostog naroda, ali umirujuća ĉinjenica za Filipa. Njegova se 

neurastenija smiruje. Drţi bespredmetnim slikati tu u Kostanjevcu meĊu seljacima i njihovim malim 

problemima, no on se osjeća bolje. Ţivi u kući s vinogradom. "Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili 

po frazi njegove majke, na prvom katu." Tu se Filip dobro i mirno osjećao. Jedne noći ga je probudio 

krik:"Ogenj!" i on se bez razmišljanja obukao i pošao gasiti vatru k susjedu Hitrecu. Uletio je u goruću staju 

i spasio Hitrećeva bika. Slava mu je pukla preko noći. U trenutku ĉina razmišljao je što će biti, ako ga bik u 

panici razdere, s njegova dva Modiglianieva platna. U selu više nije bio samo "gospodin", već "onaj što je 

spasio Hitreĉeva bika". 

Prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Bila je u svemu pretenciozna, ţalila se na reumu, zamatala 

noću u flanel, a po danu hodala u laganim kostimima. Imala je sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine 

gospoĊe koja je silno ţeljela odrţavati neki nivo u ţivotu, a ĉinila je to sirovo i priliĉno nespretno. Zapoĉeo 

je na njezin zahtjev slikati njezin portret i tu za njega poĉinje muĉenje. Ne mogavši kistom izraziti ništa 

lijepo ili bar uljepšano, prikazao ju je onako kako je izgledala. Majka se uvrijedila. Ljubav koju mu nije 

davala ostavila je traga na Filipu, on je slika onako kako ju doţivljava, a ona se u portretu prepoznala. 

Filip opisuje ljude koji zalaze u njihov dom i ţao mu je da se "baš taj truli krov mora zvati roditeljskim 

domom". Jedna od maminih gošća je Eleonora Rekettye, banska savjetnica, udovica, bila je staromodna, 

konzervativna ţena, opsjednuta mišlju da ima rak. Nosila je periku, a vrat podvezivala crnom, 

baršunastom trakom (bila je ćelava). Izgledala je kao "strašilo za ptice".

Ţupan Liepach Kostanjevaĉki sanjari nad nezaboravnim danima beĉkog dvora, ĉuvajući pozivnicu za 

dvorski objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje je i on na tom ruĉku. Opisuje ĉitav dogaĊaj oko tog 

ruĉka, kad je stajao u redu i ĉekao na pozdrav grofa Hedervarya, kad se njegova supruga uzbunila jer je u 

protokolu za pozdrav Khuenove ţene, grofice Margarete, bila dvadeset i ĉetvrta, a ne sedamnaesta i nije 

ţeljela, u znak protesta, pruţiti grofici ruku. Nakon toga je Khuen vrlo brzo završio karijeru svog 

odabranog podanika. Za Boţić se Leipach vratio u Kostanjevac i odatle se više nije micao. Nije se više 

snalazio meĊu dogaĊajima. Nakon objavljivanja ĉlanka u Narodnim novinama da su Slavonija i Hrvatska 

ništa drugo do Ugarske zemlje, bio je promaknut u ţupana. No, nakon Eleonorinog skandala sve se 

srušilo, skandal je bio veći od spaljivanja maĊarske zastave i time je završila karijera ţupana. Ubrzo umire 

Eleonora, a potom i njihov sin, demokrati na vlasti mu oduzimaju zemlju i on ţivi u dugovima. Filipu je 

nalik na "sivu lutku iz starinskog albuma". Jednom je Filip vraĉajući se ranije kući ugledao majku kako 

sjedi u krilu tom starcu. Pozlilo mu je od toga i htio je iste veĉeri otići iz Kostanjevca, no i stari ljudi imaju 

svoje potrebe i on im to ne moţe osporiti, znao je to. Filip je bio pozvan u Kostanjevaĉki dvor, Leipach ga 

je neprekidno pozivao, no ĉitav posjet biva za Filipa glup i besmislen. Povrh toga Leipach ga je 

doţivljavao kao protivnika. 

Filip sjedi u kavani "Kod krune", noć je i ima potrebu za šetnjom. Razmišlja o jednoj takvoj noći kad je 

prolupao maminu stotinjarku. "Kako je ĉudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni 

galvanski sklopovi i kako se svi miĉemo po nekim mraĉnim i neshvatljivim zakonima u svom mesu! Krene 

se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina i jedna onakva mala 

maĉka, posuta pjegama, onakva plitka, ograniĉena djevojĉica postaje sudbinom, koju ĉovjek vuĉe za 

sobom ĉitav ţivot kao mlinski kamen." Filip ovdje otvara problem determiniranosti sudbine, 

predodreĊenosti ţivota jednom jedinom situacijom koja moţe iz korijena sve promijeniti. Filip šeta kroz 

noć, tog je dana slikao doţivljaj gluhonijemog djeteta i osjeća se zbog toga ţivim i zadovoljnim. Njegovo 

postojanje moţe opravdati samo umjetniĉko djelo - i ţivot Rocqantena u Muĉnini opravdan je jedino 

umjetnošću: to je egzistencijalistiĉka filozofija. 

Po naravi sklon tjelesnim nastranostima Filip razmišlja o ţenama. One ga dovode do oĉaja ili ekstaze. U 

danima biskupske gimnazije "jedina svjetla pojava u ĉitavoj toj smrdljivoj kući bila je Rezika" = "jedina 

svjetla pojava u ĉitavoj glembajevskoj kući bila je Beatriĉe". Krleţa rabi identiĉan izbor leksema za opis 

ovih ţena. No svi njegovi tjelesni zanosi Rezikom ostali su neostvareni. Rezika je bila kuharica u biskupiji, 

debela i neugledna. 

Filip i majka pozvani su Leipachu na "juţinu" u ĉast grofice Orcyval, stare dame roĊene de la Fontaine et 

Doga Resa, koja je posve siromašna. Filip je došao upravo kad su ismijavali djevojku Jagu koja je vidjela 

starog grofa, grofiĉinog ujaka kako leti blizu šume u crvenom ogrtaĉu. Filip je prekinuo tu nemilu situaciju 

gospodskog prepucavanja s neukom djevojkom jer mu je bilo ţao Jage, a u ĉitav taj cirkus je uletio zbog 

Ksenije (Boboĉka Radajeva) kasirice kavane "Kod krune". Ta je ţena po priĉi bila oliĉenje skandala, 

upropastila je nekoliko banaka, uništila supruga ministra i svog posljednjeg ljubavnika advokata 

Baloĉanskog odvela u zatvor. Ţena Baloĉanskog se potom bacila s drugog kata. (Samoubojstvo iz oĉaja 

koje Krleţa ovdje koristi istovjetno je samoubojstvu Canjekove s glembajevske kuće, takoĊer sporednog 

lika. Zanimljivo je da za takvo samoubojstvo Krleţa istovjetno rabi isti izlaz - skok kroz prozor.) Naravno 

da je Filipa ta ţena zanimala, privlaĉila, bila je prosjeda, promuklog alta, akvamarinskih oĉiju. Ubrzo mu 

dosadi zabava i on odlazi na proplanak u šumu, nedugo nakon njega stiţe i Ksenija. Sjede bez rijeĉi. 

ČITAV NIZ POGLAVLJA KOJI SLIJEDE PREDSTAVLJAJU PRIČU U PRIČI I SHODNO TOME 

ODABRATI ĆEMO IM RADNE NASLOVE 

Prva epizoda o Kseniji 

Bila je supruga ministra Pavlovića iz interesa i raĉuna. Poderala je potom svoj braĉni ugovor bez 

konkretnog razloga. Advokat Baloĉanski zaljubio se u nju. Njoj je bio dosadan, ali zbog njegova bogatstva 

nije se od njega odvajala. Zbog nje je pao u teške novĉane neprilike, dospio u zatvor, a potom mu se ubila 

ţena. Boboĉka ga je jednog dana nasljedila kao pošiljku iz kaznionice. Povukli su se u Kostanjevac, kad je 

ponestalo novaca, ona se zaposlila kod Steinera, a on je sjedio i ĉitao novine. Bio je psihiĉki rastrojen.

Dok je leţao tri godine u Lepoglavi, ona se furiozno udala za jednog ratnog bogataša i bacajući novac tog 

veleindustrijalca kao korijandole razvrgnula brak. U vrijeme kad ju upoznaje Baloĉanski, Boboĉka ima 

dvadeset i sedam godina, glavu ruskog hrta, njeţno tijelo, filigranskog rasta, plavu kosu, sjajne oĉi, tanke, 

oštre usne iz kojih su "romorile laţi kao najĉistija lirika". "Pretvarati ruţne i bolesne stvari u šarm ljubavnog 

doţivljaja, gnjusne i mutne pojave obavijati ĉarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom 

našu puĉku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispraţnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to 

je bila Boboĉkina tajna." Bila je plemkinja. 

Druga epizoda o Kseniji (ili uzroĉnost njezinog karaktera) 

Uzrok ponašanja Boboĉke Krleţa traţi u njenom djetinjstvu. Prvi tjelesni kontakt doţivljava s ujakom. 

Potom na putovanju brodom susreće sina carskog bankira. Tom je prigodom raskrstila sa strahom, 

nemirom, stidom i predrasudama i poţeljela je, vraćajući se u kabinu, sve reći majci koja je igrala bridţ, ali 

ta joj je misao bila bizarna. 

Vladimir Baločanski 

Ĉovjek kojem je majka povlaĉila konce ţivota. Nikad nije ni pomislio na nešto neispravno, neplemenito ili 

krivo. Bio je ĉisti konformist prema ţivotu. Oţenio se Vandom Agramerovom i imali su troje djece: 

Vladimira, Dagmar i Alis. Stanovali su u stanu s jedanaest soba, imali su troje sluţinĉadi, ljetovali su u 

Lovranu i na Bohinju i sezonski putovali u Beĉ. "U toj lakiranoj, pristojno ureĊenoj kutiji sve su igraĉke bile 

na svom mjestu." A onda mu je u ţivot ušla Boboĉka i njezina brakorazvodna parnica s gospodinom 

Pavlovićem. Upoznao ju je pri tom tjelesno, mraĉno, strastveno i nakaradno. ViĊen je kako pleše na stolu 

u kostimu španjolske plesaĉice. 

Baločanski ili uzročnost postupaka 

On sam se nije osjećao loše zbog promjena u ţivotu, opravdavao se pred sobom. Boboĉka je bila izlaz iz 

svega dosadnog, uobiĉajenog, svakodnevnog, probudila je u njemu intenzivnost osjećaja. Nije se više 

osjećao kao "fjakerski konj", bio je osloboĊen, traţeći prostor za sebe samog. "On nije ţelio ništa drugo 

nego jednu jedinu stanku u tom bezizglednom muĉenju." To ga je nauĉila Boboĉka. 

Analiza veze Bobočke i Baločanskog 

Ţivot s Boboĉkom bio je teško razumljiv. On nije razumio ljude oko nje, sve te nakaradne likove, njihove 

geste i ponašanje. To ipak u sebi nije mogao promijeniti, ali bio je tjelesno ovisan o Boboĉki. "Sjedi 

gospodin doktor plemeniti Baloĉanski u baru i gleda Boboĉku kako pleše." To je poĉetna i završna 

reĉenica poglavlja. Time ne dobiva samo zaokruţenu konstrukciju priĉe u priĉi, već metaforikom rijeĉi 

otkriva njihov odnos. U njezinoj plesnoj lepršavosti, u nehaju kojim je uzimala ţivot, on se nije snalazio. 

Opijao ga je takav impulsivni ritam ţivljenja, ali on sam ga nije mogao primjeniti, bio je previše statiĉan. 

Životni slijed obitelji Baločanski 

Vanda je pokušala sprijeĉiti propast svog muţa i zamolila je svekrvu za pomoć. Ona je dostojanstveno, 

pak, štitila svog sina objašnjavajući sve "fazom" koju je prošao i njegov otac, nalaţući Vandi da bude 

strpljiva. Vanda se bacila s drugog kata. Svoje posljednje dane Baloĉanski je proţivio u pijanstvu s 

patuljcima i grbavim djevojĉicama koje je Boboĉka sakupljala oko sebe. Kad je uhićen, sjedio je u ormaru, 

onom istom u kom se ustrijelila njegova baka. Sada nakon svega, igra šah, piše pjesme i razgovara s 

Filipom o slikarstvu i umjetniĉkom stvaranju. 

OVIM POGLAVLJEM ZAVRŠAVA UMETNUTA PRIČA O BALOČANSKOM I BOBOČKI

Filip sjedi u vrtu pod orahom u suton i razmišlja. Krleţa ĉesto u ovakvim opisima eksterijera gdje smješta 

Filipa koristi suton, sumtak ili moć. Tom atmosferom tame doĉarava se Filipovo unutarnje raspoloţenje. 

Gluhonijemi kravar Miško pronašao je na paši malenu bronĉanu Europu na zadahtalom biku (figurica). 

Filip u tome prepoznaje ostatke nekad velike civilizacije razvijene na prostoru Panonije, a sada po tom 

prostoru pasu krave. "Plauta su igrali glumci, a sad mala Anica plaĉe nad tim grobovima i rokĉu svinje." 

Sad je Slavonija posve mrtva, ništa se više ne dogaĐa. Ĉeznuo je Filip za velikim gradom, nemir se 

uvlaĉio u njega. Ljude je doţivljavao pretvrdoglavima, sebiĉnima i nije mogao ni sa kim razgovarati, nije se 

snalazio meĊu tim ljudima, priprostim i obiĉnim. Razgovor znaĉi za Filipa susret s nekim, ţenom, na 

primjer... otvara time novi krug reminiscencija... Sve su mu ţene bile jednako nepristupaĉne, besmislene, 

dok nije sreo Kseniju. Suosjećala je s njegovim razdraţljivim stanjima, nosili su sliĉne rane i oţiljke i 

razumjeli su se u potpunosti - kroz njih su gledali neki drugi ljudi, tako im se ĉinilo, i oni su baštinili nemire, 

osjećaje i pijanstvo svojih predaka. Filip je spram ţena osjećao da stoji neki njegov ja koji nije on, on sam 

bio je indiferentan prema ţenama i ţivotu općenito. Filip nije imao razvijen osjećaj za stvarnost. U dodiru s 

Boboĉkom taj je osjećaj bio manje izraţen. 

Na dan Svetog Roka uputili su se Filip i Boboĉka na proslavu u susjedno selo. Prolazeći kroz sajam 

izmeĊu pripitih ljudi i mnoštva ţivotinja, Filip je doţivio svoju viziju jednog platna: Krista koji zamahuje 

pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zviţduk vjetra oštrog kao britva. Ţeli o je razbiti mit 

"laţljivost svakog pseudoreligioznog igranja kiĉem". Što treba naslikati i kako naslikati Krista? "Onu 

potpuno praznu bilancu tih dvijetisućegodišnjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo 

njegovi rimski popovi po farofima više su vinogradari i kravari i bliţe stoje svojim smrdljivim babama pod 

ispruganim perinama, nego Njemu, kojeg su objesili kao tata, koji je ostao viseći na vješalima!" O tome i 

svojoj slikarskoj viziji priĉa Boboĉki dok se kroz noć vraćaju u Kostanjevac, praĉeni olujom i grmljavinom. 

Ništa od toga nije naslikao. 

Sergije Kirilović Kyriales došao je u Kostanjevac niotkud i tu ostao. On i Boboĉka bili su prijatelji još iz 

davnihu dana, njega se Filip bojao. Bojao se njegova lica i njegovih rijeĉi, a Kyriales nije skrivao svoj 

uzvišeni stav spram Filipa. Kyriales nije vjerovao ni u kakvu posebnu ljudsku sposobnost ili talenat. Filipa 

nije drţao slikarskim talentom već rastrojenom ţivĉanom osobom koja bi mogla izvršiti samoubojstvo, ali 

neće to uĉiniti jer je kukavica. Kyriales je Filipu prouzrokovao nemire. Bio je prirodnjak s racionalnom 

darvinistiĉkom teorijom drţi da slikarstvo mora imati svoje unutarnje lice. Filip osjeća sudbonosno 

raspadanje u samom sebi. 

Ĉovjek je za Kyrialesa najniţa ţivotinjska vrsta "bestidna, laţljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer". 

Kyriales je razoĉaran ĉovjek, uzaludan tip posljednjeg ĉovjeka. 

Filip sjedi u krĉmi, uznemiren je, osjeća treperenje ţivaca, no osjeća strast povrijeĊenosti spram Kyrialesa. 

Kyriales je pametniji, on još nije iznerviran, oboje su pijani i razgovaraju. Raspravljaju o slikarstvu, 

oduhovljenju materije. Filip sam ĉin stvaranja doţivljava kao posebno stanje u kojem se raĊa slika i to 

nema veze s materijalnim. Kyriales pobija tu teoriju, duša je po njemu dio tjelesnog. Rembrandt doduše 

moţe biti protuprirodna pojava no "hodati na straţnjim nogama je isto tako protuprirodno kao i biti 

Rembrandt". Kyriales postavlja Filipu ovakvo pitanje:"Jeste li kada drţali u ruci ĉovjeĉji mozak? Jeste li 

kad osjetili teţinu one 1400 grama sive mrene u svojoj ruci? Da ste svojom rukom 27000 puta prerezali to 

ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili zamislili i nad drugim funkcijama našeg mozga, a ne samo 

nad intuitivnom!" Filip osjeća nemoć spram Kyrialesa, premda je on propao ĉovjek. Kyriales o sebi 

misli:"Kad bi taj slikarski slaboumnik znao kako tu s njim razgovara jedan slabić, jedna ruševina od 

ĉovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko više mogao da otre niĉije obuće." On je osjetio da Filip 

sumnja u sebe i svoje slikarsko umijeće i to koristi u komunikaciji s njim. Filip pak osjeća potrebu da se 

odupre tom ĉovjeku, da zbaci sve sa stola, ali osjeća i tihu rezignaciju:"što bi ĉovjek gluhima tumaĉio 

glazbu? Nema smisla barbarima tumaĉiti orfejske zanose!" Raspravu prekida vika s ulice. Ispred krĉme je 

ubijem ĉovjek, rasporena mu je utroba. "Dobro je to." komentira Baloĉanski. Filipa je to uznemirilo. 

Dva dana nakon te pijane noći Boboĉke nije bilo na poslu i Filip odluĉi posjetiti je. Nailazi na suludu scenu, 

opscesnu i nemoralnu: Baloĉanski ĉita za stolom, a Kyriales i Boboĉka vode ljubav u krevetu iza njegovih 

leĊa. U prvi mah je Filip pomislio da ode, ali znatiţelja je bila jaĉa od njega. Ušavši Boboĉka ga je odmah

optuţila da ga nije briga za nju i da je mogao još kasnije doći. Kyriales je ustao i krenuo spremati 

"ljermontovĉik" punĉ. Pili su svi, samo je Boboĉka ostala na krevetu leţeći. Tema razgovora je 

samoubojstvo. Kyriales pita znaju li što je posljednja misao ĉovjeka u ĉinu samoubojstva?! "Kipi u njemu 

rasap slika, sjećanja i nagona bolne panike za svime lijepim i dragim." On ne bi mislio ni na što. 

Baloĉanski prolazi krizu ludila, ĉita molitvenik i traţi nekakvu zadovoljštinu. 

Filip se osjeća loše, nemirno i slabo. No, u tom nemiru on je u posljednjih dvadesetak dana naslikao 

brojne slike: 

- mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama 

- vinogradare u sumraku 

- bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom 

- portrete: mamu, Leipacha, Karolinu, kravara Miška, Bobu, Baloĉanskog 

- grupne portrete za stolom uz ispijanje ĉaja. 

Emotivno ga je uznemiravala Boboĉka. Znao je što je sve prošla, što je imala i kako se slomila. Osjećao je 

spram te njene nemoći ogromnu simpatiju. Nosila je u sebi izvjesnu nastranost i to nije bilo jasno Filipu. 

Jednom je došavši nenadano ugledao Boboĉku kako ljubi u usta malog djeĉaka. Jednom je došla na 

sastanak mokra i prljava od zemlje. Ljubakala je s Korngoldom, starim i debelim beĉkim industrijalcem. On 

je otkupio od Filipa slike u vrijednosti 2000 šilinga. Filipu je sve to oko Boboĉke i Korngolda bilo odvratno. 

Nedugo nakon toga je otputovala u grad i vrativši se za tjedan dana poklonila Filipu nove, holandske boje. 

On ih je tresnuo o pod. Ona ih je mirno skupila i zakljuĉila:" S bizarno nedoslijednim ljudima je teško 

razgovarati." Imala je pravo, on je nije mogao optuţivati kad nije znao što ţeli od nje. 

Kyriales je izvršio samoubojstvo, bacivši se pod vlak. Boboĉka ga je morala identificirati. Nakon toga ona 

dolazi Filipu da joj posudi novce. Ţeli otputovati u Hamburg i doći će po novce naveĉer u sedam sati. Filip 

je bio zbunjen, no novac je nabavio. Baloĉanski je svratio ţelivši sprijeĉiti Boboĉkin odlazak uz pomoć 

Filipa. Filip ga ne ţeli slušati, no u to dolazi Boboĉka. Prisiljena je otići s Baloĉanskim i da bi ga umirila ne 

uzima novac. Filip je bio tup, potišten i dotuĉen. 

Majka dolazi umiriti Filipa. No, on odbija svaki dijalog s njom. Majka upozorava na Boboĉkinu 

nemoralnost. Filipu je to bilo dovoljno da pokrene u njemu davno pritajeni bijes spram majke, da krene 

lavina pitanja i optuţbi: "Vi mislite da ste pozvani da mi ĉitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji 

je sagraĊen na isto takvom, ako ne još i gorem novcu! Eto, ja sam navršio ĉetrdesetu a još ne znam tko 

mi je otac!?" Regina otkriva Leipacha kao Filipova oca. Još jedna istina, njezina istina poput svih onih iz 

sivih albuma, sa slika Filipova djetinjstva. Kucanje na vratima. Dolazi Baloĉanski i otkazuje Boboĉkino 

putovanje, potpuno je rastrojen. Pruţa Filipu pismo koje mu je navodno Boboĉka poslala. Pri svjetlu Filip 

otkriva da je to raĉun iz parfumerije na Boboĉkino ime. Raĉun je bio krvav. Baloĉanski joj je prerezao 

grkljan. 

KRAJ 

Kovaĉić - U REGISTRATURI 

ŽIVOTOPIS: 

Ante Kovačić (1854.-1889.) roĎen je u Oplazniku. 

Maturirao je u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu. Radio je u tuĎim

advokatskim kancelarijama u Zagrebu i Karlovcu do 1887., kada je doktorirao i otvorio 

vlastitu odvjetničku pisarnicu u Glini. 

Bio je pristaša Stranke prava i Ideja Ante Starčevića. 

Bio je novinar, feljtonist i knjiţevnik. 

Djela: ''Baruničina ljubav'', ''Fiškal'', ''U registraturi'', ''Izabrane pjesme'', itd. 



TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini 

VRIJEME I MJESTO RADNJE: 19. st., Hrvatska (relacija selo 

- grad) 

OBILJEŽJA OVOG ROMANA: 

1. ROMATINĈARSKA: 

Vidljiva su u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo, u intrigama, 

Laurinom hajdučkom ţivotu, u tajanstvenosti njezina odnosa s Ferkonjom i babom 

Hudom. 

2. REALISTIĈKA: 

Osnovna je tema realistična: prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog dječaka Ivice 

Kičmanovića i njegovu preobrazbu u graĎanina. Prikazan je prodor kapitalizma na selo 

(Medonić), a preko kumordinara Ţorţa tip siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga. 

Preko Ferkonje pokazuje zametak velegradskog kriminala. 

Predstavljene su dvije sredine: gradska i seoska. IzmeĎu tih je dviju sredina (i dviju ţena 

koje ih predstavljaju) Ivica Kičmanović. 

3. NATURALISTIĈKA: 

U svojim su postupcima neki od likova motivirani i biološki - naslijeĎem (Laura je plod 

grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest - postaje ljubavnica vlastitog oca; 

zlo je u njoj ukorijenjeno samim roĎenjem). 

4. MODERNISTIĈKA: 

Vrijeme nije izraţeno u kontinuitetu, česte su retrospekcije. Završetak romana prikazuje 

nemoć pojedinca da ostvari ljubav i osobnu sreću zbog usuda koji ravna njegovim

ţivotom. 

UKRATKO O DJELU: 

Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj sredini. 

Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama glavnih likova. 

Pojavljuje se Medonićeva obitelj i u nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i 

Laure (Mecenina smrt, Ivičin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kuću, 

razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i Ivičin povratak u grad). 

Treći dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenaĎenja. Ljubavni trokut: Laura – Miha – 

Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva: Laura i Ferkonja ubijaju Mihu, a Laura ubija 

Ferkonju. Novi ljubavni trokut: Laura – Ivica – Anica u kojem Laura ubija Anicu. Slijedi 

Laurino pogubljenje i Ivičino propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi. 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «muţikaša» Joţice zvanog Zgubidan. Na 

susjednom brijegu ţive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i 

Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i ţupnik nagovaraju Joţicu da 

ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i ostvariti uz pomoć ţupnika i 

Joţičina roĎaka Jurića, «Ţorţa», koji radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa» koji 

pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik 

misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a 

prije preseljenja u grad ţivio je razvratnim ţivotom (silovao je Doricu, suprugu jednog 

uglednog 

seljaka). 

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiţe njegova lijepa roĎakinja i štićenica Laura u 

koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u 

siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. 

Bjeţeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, 

a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, 

potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući. 

Mecena je na samrti, a Laura trovanjem poţuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća 

izgori u poţaru, Ţorţ postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na 

selo. MeĎu Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći

(plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim 

novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa 

raskida s njom. 

U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke 

svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha 

posvaĎaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom 

ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku druţinu. Potom ubija i Ferkonju i ţeli 

započeti novi ţivot s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom. 

Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji 

pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja 

(Laura joj odreţe grudi). Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuĎena i smaknuta, a Ivica 

sluţbuje kao registrator u provinciji. Krajem ţivota odaje se alkoholu, te u trenutku 

pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu. 


LIKOVA: 

IVICA: u početku naivni mladić, koji s vremenom odrasta u patnika. U djetinjstvu je bio 

sretan, a kasnije ga je ţivot učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, 

siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga 

mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne 

pronalazi svoj unutrašnji mir. 

Njegov lik, kao i ostali, prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne 

shvaća sve što se dogaĎa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća 

okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar: Nakon toga je mladić uhvaćen u 

koštac s dvije ţene, da bi na kraju završio kao neretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na 

obzoru. 

JOŢICA KIĈMANOVIĆ: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan". Nije poznavao ni 

pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, 

ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne 

pedagoge. Vesela ljudina, seljački muzikaš na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni 

veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe. 

LAURA: ključni faktor u Ivičinu ţivotu, njegova prva ljubav i ''femme fatale''. Njena ga 

privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija, isto kao što i on nju privlači i odbija. Laura je

lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona ili jako mrzi ili jako voli. Takvi sukobi su 

od nje učinili hladno neemocionalno biće, koje na kraju završi hajdučeći uokolo. MeĎu 

ostalim, ona je i glumica, i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin je ţivotni put pun 

razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica. 

ŢORŢ: Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On 

je oličenje nesklada izmeĎu ţelje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu ţelju da se pretvara 

da je ono što nije. Njegova je stvarna uloga da se ulizuje Meceni. 

MECENA: laţni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da 

ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak, to nije baš toliko 

čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim 

dostatan da zavara okolinu. U stvari je priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi u 

svakodnevnim prilikama: npr. učenje govora. Iza njegove je površinske kreposti skrivena 

razbludnost i hedonizam. 

STRUKTURA 

DJELA: 

Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kome je uključeno mnoštvo likova iz 

različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i 

psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva. 

''Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru... Ona mi se nasmiješi rajskim, 

poţudnim osmijehom a u crnim oĉima plamti joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, 

anĊeoska dobrota i zmijska zloba... sve to u jedan tren...'' 

''Ja ni od koga ne trebam i ne traţim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od tebe! Od tebe, 

mili moj! Vrati mi svoju ţarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću 

prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu crvu: samo da sam uza te, samo da s 

tobom dišem, mislim, govorim i ţivim! Oh, smiluj se, smiluj!'' 

''Tvoja je Anica ono seljaĉko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno. Da ćeš je vjenĉati. . . 

Pripovijedalo mi, ispriĉalo mi sve. Ali pamti razbojniĉkog ţenskog harambašu Laru: nikada 

nijedna neće biti tvojom dok je na ovim ramenima slobodne glave!''

Gundulić - SUZE SINA RAZMETNOGA 

ŽIVOTOPIS: 

Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i 

dramatik. 

RoĎen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku. 

Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, 

koji je dopunio Tassov ''OsloboĎeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na 

hrvatski preveo ''Ţivot Karla Borromea''. 

Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku 

tradiciju, obavlja više drţavno-administrativnih sluţbi u Dubrovniku i okolici. 

Ţivio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: 

Mačkica). Godine 1628. oţenio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina. 

Knjiţevni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U 

predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja 

mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu 

odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su 

''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'', 

''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene. 

Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''. 

O 

DJELU: 

Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana 

Gundulića, iz 1622. godine. 

To je religiozna poema u 3 plača, iz EvanĎelja po Luki. Sasatavljena je od osmeračkih 

sesta rima, s rimom ababcc. 

Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko značenje: 

ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, odajući se grijehu. Grijeh strovaljuje čovjeka u 

bijedu i nesreću pa se čovjek, ne shvaćajući razliku izmeĎu Boga i svijeta, ponovno vraća 

Bogu, koji mu oprašta.

Najveći je broj stihova u poemi posvećen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti 

smrti tijela, tj. fizičke smrti. 

SADRŽAJ: 

PLAĈ PRVI - SAGRJEŠENJE 

Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanĎeoskog sina, identificira se s njim te u 

suzama i plaču ţeli ispričati o suzama i plaču razmetnog sina. 

Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik 

usporeĎuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji 

mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio. 

Opis pejzaţa gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snjeţni 

vrhovi 

planina. 

Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno 

ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, 

sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu druţba, dvor mu je planina, 

kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na 

razbludnu ţenu. Sin se pita koga ţena nije prevarila, izdala. 

Ţena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu), 

svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ruţica, gizdav smijeh, svojom bjelinom 

nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples. 

Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis toboţnje ljepote stvarnoj ruţnoći ţene koja je sina 

navela na grijeh. Optuţuje ţenu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. 

Kaţe da se ţena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaţe da ţena ima mednu riječ, 

otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza 

stihova iz Pelegrinovićeve ''JeĊupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde 

oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem. 

Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin 

sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Ţena i trbuh 

bili su njegova nebeska boţanstva. Ostalo mu je samo kajanje i ţalost. 

PLAĈ DRUGI - SPOZNANJE 

Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Boţjem stvaranju

svijeta. 

Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog ţivota, sinova 

moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optuţuje sebe za grijehe i kaţe kako bi bilo 

pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je ţivio kao ţivotinja. Ljepota pogubno 

djeluje na moral i često vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih 

(ţeninih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene). 

Pjesnik se usporeĎuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se 

usporeĎuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i 

sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila. 

Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka 

svima. 

PLAĈ TREĆI - SKRUŠENJE 

Pjesnik podsjeća na 3 Boţja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj 

se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju 

ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se ţena pretvori u stup soli. 

Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks raĎa iz pepela, tako se po Boţjoj 

milosti čovjek preobraţava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne 

naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju 

mu riječi s usta (kao što se meĎu sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu. 

Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote 

Boţje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude 

gospodar nad svim ţivim stvorenjima i da mu sve na zemlji sluţi. Sinovljev ţivot biju 

valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more. 

Misao o veličini Boţjeg milosrĎa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se obraća Bogu, 

kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na 

njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi. 

O 

ţeni: 

''Medna je rijeĉca, srce otrovno; 

oĉi ognjene, prsi od leda; 

ljubit skrovno; 

kaţe, mrzi 

vijek gleda; 

ne ţeli, sveĊ te 

jedno ĉini: 

misli, drugo 

vara, hini.'' 

izdaje, ţai i 

O 

smrti: 

''Smrt ne gleda niĉije lice: 

jednako se od nje tlaĉe 

siromaške 

kućarice 

i polaĉe; 

kraljevske tej 

ona valja 

upored meće i

stara i mlada, roba i kralja. 

''Milosrdje je Boţje veće 

neg krivine, 

sve hude me 

zašto neće 

Višnji dobri 

kajan grešnik da pogine; 

tijem odi? 

što ĉekam tuţan 

Dušo moja, k njemu hodi. 

Goethe – PATNJE MLADOG WERTHERA 

O 

KNJIZI: 

IZDAVAČ: Moja knjiga, Zagreb, 1993. 

ŽIVOTOPIS: 

Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, knjiţevnik i mislilac. 

Potekao je iz ugledne i imućne graĎanske obitelji. Pjesničke prvence objavio je u 

Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. 

To je bilo izmeĎu njegove šesnaeste i sedamnaeste godine ţivota, kad se vratio kući 

"slomljenih 

krila". 

Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim 

autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje. 

Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' 

Naukavanje Wilhelma Meistera''... 




- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svjeţe njene usne i svjeţi osmjesi mamili 

dušu 

- epiteti: crne oči, svjeţe usne, umni čovjek, istinska sreća 

ZNAĈENJE 

ROMANA: 

Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izraţavanju misli i

osjećaja). Značenje je romana: 

1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i teţnje mladog Werthera djelomično sklonosti 

i teţnje Goetheova vremena 

2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i teţnja za slobodnim 

razvojem ljudske ličnosti 

WERTHER KAO ROMANTIĈARSKI JUNAK: 

Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju, 

uţiva u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan. Karakterizira ga 

hiperbolizacija 

osjećaja. 

WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI: 

Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuĎivanje. On 

joj se ne moţe oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize samoubojstvo. Smrt je za njega 

osloboĎenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj 

dimenziji 

postojanja. 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad. 

Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, 

Werther opisuje i mnoge dogaĎaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće 

pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za 

Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom. 

Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oĉi... 

Kako su mi samo svjeţe njene usne i svjeţi osmjesi mamili dušu! 

Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu. 

Werther je bio tuţan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što 

Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući 

se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uţivajući u 

bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. 

On me smatra umnim ĉovjekom, i to me ĉini sretnim.

Za roĎendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg oboţava i vrpcu s Lottine haljine koju 

je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je 

bio sve tuţniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova. 

Zar mora tako da bude? Ono što ĉovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor 

njegova jada? 

Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad meĎu zaručnicima, on 

odlazi. 

Ne, ja ne mogu bez nje ţivjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog 

mjesta. 

Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi 

mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi sluţbu jer nije birokrat nego pjesnička duša. 

A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za sluţbu koja ga nikad nije privlačila. 

Poslanik tuţi Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske 

savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u sluţbu nekog kneza 

kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je 

prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta sluţbu. 

Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu naĎe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje 

prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti ţelji da je opet vidi, Werther se vraća u 

gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrţivo. Albert s koji, se nekoć dobro 

slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zasluţila. U 

drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeĎa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu 

Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviĎati da 

njezini osječaji nisu bezazleni. IzmeĎu Werthera i njegove okoline nesporazumi se mnoţe i Lotta 

bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove 

posjete, ona mu nareĎuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duţe vrijeme salijeću misli o 

samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i 

njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru 

do znanja kako ga više ne ţeli vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu 

posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaţi misao da ih je sa zida 

skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. 

Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Ĉinim svemu tome 

kraj. Neka mi smrt bila na sreću!

Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!! 

Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i ĉuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije 

više obraćao paţnju. 

Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi. 

Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je 

pronašao ujutro još ţivog, no u teškom stanju. U podne je preminuo... 

Prije smrti, Werther je izrazio ţelju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, izmeĎu dvije vitke 

lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije 

bilo. 

Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam 

bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin ţivot. 

Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio... 

LIKOVI: 

WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglaĎen, prilično bogat) mladić. 

Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili ţele naći sebe jer on je uzor kako treba osjećati. 

Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuĎena na propast. Ponaša se kao da ona nema 

zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom ţivotu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. 

Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće 

pripasti, lišava ţivota i kaţnjava društvo. 

LOTTA: njeţna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridrţavati se moralnog kodeksa. 

U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i 

moţda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. OsuĎena je na isprazan ţivot u 

svakodnevnom ţivotu malog gradića. 

ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona 

je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pruţajući joj nadu i sigurnost za sretan i miran 

budući ţivot. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka 

koja je čuva da ne prekorači konvencije društva.

O DJELU: 

Djelo ima uzorke iz piščeva ţivota. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo 

na pisanje ove knjige. Lottu moţemo podijeliti na dvije osobe iz Goetheova ţivota, Charllotu i 

Maxa. 

Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliţi svakodnevici. Moţemo ga podijeliti u 

dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se 

očituje na kraju djela. 

... kukavan je onaj koji sebi ţivot oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv onaj, koji bi 

umro od kakve opake groznice. 

Trebao bi vidjeti kako glupim se ĉinim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i upitaju 

kako mi se ona sviĊa! - SviĊa! Smrtno mrzim tu rijeĉ. Kakav bi morao biti ĉovjek komu bi se 

Lotta samo sviĊala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve osjećaje! SviĊa! 

Ibsen - LUTKINA KUĆA (NORA) 

ŽIVOTOPIS: 

Henrik Ibsen norveški je dramatičar. 

U domovini se školovao i radio kao dramaturg u norveškom kazalištu u Oslu. 

Tridesetak je godina proveo izvan domovine i u tom je razdoblju napisao svoja najbolja 

djela. 

1900. g. doţivljava moţdani udar i ostatak ţivota ţivi samo biološki, bez znakova bilo 

kakve misaone aktivnosti. 

Umro je 1906. g. 

Zauzeo je istaknuto mjesto u razvoju moderne drame. 

Najpoznatija su mu djela: ''Stupovi društva'', ''Lutkina kuća'' (''Nora''), ''Sablasti'', 

''Neprijatelj naroda'', ''Hedda Gabler'', itd. 

KNJIŽEVNI ROD: drama 

VRSTA DJELA: psihološka drama bez izrazite dramske radnje jer je naglasak na

psihološkim dogaĎajima (drama se odvija izmeĎu dvoje ljudi i u njima samima) 

MJESTO RADNJE: Helmerov stan 

VRIJEME RADNJE: oko 1879. g. 

O 

DJELU: 

Drama pokazuje proces samoosvješćivanja glavne junakinje Nore koja osam godina ţivi 

u braku s Helmerom u iluziji sreće (briga za kuću, djecu i muţa), ali tih osam godina ţivi 

u laţi ne ţeleći priznati muţu da je krivotvorila očev potpis posudivši novac da bi mu 

spasila 

ţivot. 

Helmer slučajno saznaje istinu. Nora očekuje čudo (oprost i potporu), a dobiva osudu. 

Napokon shvaća istinu i odlučuje napustiti muţa. U ţelji za pronalaskom same sebe, 

napušta obitelj koja ju sputava i guši te kreće u potragu za vlastitim identitetom. 

Završetak drame otkriva istinu o trajnoj ljudskoj usamljenosti, bez obzira na brak, te 

potrebu da pojedinac otkrije svoj vlastiti identitet i ističe pravo pojedinca na slobodu 

izbora. 

TEMA: Poloţaj ţene u patrijarhalnom društvu i njezina borba za slobodom 


LIKOVA: 

Glavni su likovi Nora i Helmer. 

NORA: protuzakonitim djelom spašava Helmerov ţivot. Nakon toga se osvješćuje te 

shvaća svoj poloţaj lutke kojom upravljaju drugi. Posljedica je osvješćivanja ţelja za 

pronalaskom same sebe. 

HELMER: odvjetnik voĎen osobnim interesima i egoizmom. Vidi samo sebe i 

ugroţenost svoga poloţaja zbog Norina čina. 

GOSPOĐA LINDE: udovica, stara Norina prijateljica koja je posjećuje nakon mnogo 

godina.

DOKTOR RANK: potajno zaljubljen u Noru, ţenu svog najboljeg prijatelja. 

KROGSTAD: činovnik u banci gdje je Helmer postao šef. Njegova je stara ljubav bila 

Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne ucjenjuje. On ţeli svoje 

mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i ucjenjivao Nora koja mu nije ništa 

skrivila. Unio je čitav nered u njezin ţivot i kriv je za niz nezgodnih situacija koje 

proizlaze iz njegovih ruţnih zahtjeva i namjera. 

ODNOS HELMERA I NORE: 

Nora je imala problem u mladosti. Taj je problem bio odnos njezina oca prema njoj. Sva 

je njegova ljubav bila usmjerena na nju i pretvorila ju je u nedodirljivo biće koje je bilo 

prezaštićeno, čak i samo od sebe. 

Kada je došao Helmer, ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je samo 

nastavio tradiciju njezina oca i dokazao joj kako je ona tek povlašteni dio njega i ništa 

više. 

“Ti si moja ljepota koja pripada meni i iskljuĉivo meni. ” 

KRATKI 

SADRŽAJ: 

Nora je djevojka odrasla u obitelji koja joj je pruţila njeţnost i sigurnost. 

Nakon očeve njeţnosti u obitelji isto joj pruţa i suprug. Ona, meĎutim, u svom tom, na 

prvi pogled bezbriţnom i lijepom ţivotu, smatra da je samo lutka u rukama muškaraca, 

najprije u rukama oca, a onda u rukama supruga. Njezin je muţ Helmer u prošlosti 

obolio od teške bolesti, ali ga putovanje na jug, točnije u Italiju, spašava. Da bi došla do 

novca za put, Nora uzima zelenaški zajam od Krogstada, koji je bankovni činovnik. 

Nakon neugodne situacije koju je izazvalo Norino krivotvorenje potpisa na mjenici, ona 

se ne smiruje i odlučuje napustiti muţa, djecu i obitelj. Nora se vraća kući pošto je 

obavila kupnju boţićnih darova. Krišom jede slatkiše jer Helmer tvrdi da će joj oni 

pokvariti zube. Potrošila je nešto novca, a dio ostavlja za vraćanje zajma Krogstadu. 

Prošlogodišnji su Boţić bili u teškom financijskom stanju i nisu si mogli priuštiti 

blagodati Boţića, no sada je Helmer dobio promaknuće u banci na mjesto direktora te si 

mogu priuštiti boţićne darove, drvce, večeru.

Za vrijeme boţićnih blagdana u posjet im dolazi gospoĎa Linde, stara Norina prijateljica 

koju nije vidjela 10 godina. GĎa Linde ostala je udovica bez djece te je došla u grad u 

potrazi za poslom, a čula je da joj prijateljičin muţ ima vrlo visoko mjesto u banci. Nora 

joj priznaje da je pozajmila novac kad joj je muţ bio bolestan, a ovaj ţivi u uvjerenju da je 

to novac Norina oca. U meĎuvremenu je u posjet došao i Krogstad, beskrupulozni, 

bezosjećajni gad, kako ga je vidjela Nora, od kojeg je pozajmila novac, koji je takoĎer i 

bivša ljubav gĎe Linde, no to nitko tada nije znao. 

Helmerov dugogodišnji prijatelj, doktor Rank, takoĎer dolazi u sobu i njih troje vode 

beznačajne razgovore. Kada u sobu doĎe Helmer, Nora ga moli da zaposli gospoĎu 

Linde. Stvar je riješena jer ionako misli otpustiti Krogstada. 

Doktor i gospoĎa Linde odlaze kući. Nora je ostala sama, dolaze djeca i ona se igra s 

njima. 

Na kraju čina dolazi Krogstad i prijeti joj da će sve reći njezinom muţu o mjenici i 

krivotvorenju potpisa ako ga Helmer otpusti. Nakon što se Helmer vratio, Nora 

razgovara s njim, ali šef je Dioničke banke već čvrsto odlučio - Krogstad će dobiti otkaz. 

Nora se priprema za maskenbal koji se sutradan treba odrţati, na kojem će biti 

prerušena u napuljsku ribaricu te plesati tarantelu. GĎa Linde joj je došla pokrpati 

kostim i iskreno porazgovarati s Norom o mjenici i zajmu. Nora ponovo ostaje nasamo sa 

suprugom i pokušava ga nagovoriti da ne otpusti Krogstada, ali budući da je toliko 

navaljivala, Helmer se naljuti i odmah pošalje Krogstadu pismo da je otpušten. 

Nora je očajna. Dolazi dr. Rank i vodi razgovor s Norom, uglavnom o njegovoj skoroj 

smrti i sutrašnjem plesu, no uskoro dolaze na temu ljubavi i dr. Rank joj otvara svoje 

srce koje pripada samo njoj. Dolazi Krogstad i Nora moli dr. Ranka da ode do Helmera i 

zadrţi ga u sobi neko vrijeme. 

Ulazi Krogstad, te se on i Nora svaĎaju. On se ţeli ponovno uzdići u društvu i prijeti joj 

da je napisao pismo Helmeru o njezinom krivotvorenju mjenice i da će ga poslati. Nora 

je nemoćna i očajna. Na odlasku je ubacio pismo u sandučić, od kojeg samo Helmer ima 

ključ. Nora moli gĎu Linde da ode do muţa i traţi pismo natrag. GĎa Linde odlazi. Nora 

zadrţava Helmera plešući s njim, tako da ne moţe otvoriti sandučić. Ulazi gĎa Linde. 

Krogstad je otputovao, ali Noru to ne zabrinjava. Ona očekuje čudo. Očekuje ljubav, 

razumijevanje svoga muţa kada sazna istinu, poţrtvovnost i povjerenje. GĎa Linde i 

Krogstad razgovaraju o nekadašnjoj ljubavnoj vezi, oboje su sretni jer se meĎusobno

vole, te obnavljaju staru vezu. Nora i Helmer se vraćaju s plesa, ona ţeli još malo ostati, 

ali joj on to ne dopušta. Linde govori Nori kakva je situacija i odlazi. 

Ostaju sami. Helmer ţeli voditi ljubav s njom, ali ona ne. Na Norinu sreću dolazi dr. 

Rank i spašava situaciju. On se divno proveo na plesu, uzeo je jednu cigaretu od Helmera 

i otišao. Na odlasku je ubacio dvije posjetnice sa crnim kriţem preko imena čime je 

objavio svoju smrt. Helmer je ispraznio sandučić za poštu i otišao čitati pisma u svoju 

sobu. Ona namjerava otići, ali on j zaustavlja. Pročitao je pismo. On ju osuĎuje na sve 

načine, zabranjuje joj i odgoj djece; zapravo se boji samo za svoju čast, ugled i vlast. Nora 

je nesretna i tek onda shvaća svoj poloţaj u obitelji, te odlučuje napustiti djecu i muţa i 

poći u potragu za ljepšim ţivotom, odnosno u potragu same sebe. Prima pismo od 

Krogstada u kojem se nalazi mjenica i obećanje na šutnju. Helmer je presretan i misli da 

je sve završeno, ali već je prekasno - Nora prvi put u osam godina braka s njim razgovara 

ozbiljno. Ne voli ga više. Čekala je čudo. Čitavo se vrijeme nadala čudu kao dokazu 

ljubavi. Helmer ostaje bez ključnog oslonca u ţivotu jer je Nora otišla iz njegova ţivota 

zalupivši 

vratima. 

UTJECAJ DJELA NA SVJETSKU KNJIŽEVNOST I STANJA U SVIJETU: 

''Lutkina kuća'' (Et dukkehjem) dramsko je djelo u kojem je iz graĎanske stvarnosti 

iznesena tragika tjeskobe toga uskog i prigušenog ţivota. 

Izašla je u vrijeme novih revolucija: kada narodi zahtijevaju nezavisnost, a kategorije 

radnika traţe svoje mjesto pod suncem, te u prvi plan istupa pokret za ravnopravnost 

ţena, koji zahtijeva otkupljenje cijele polovice ljudskoga roda od iskorištavačke vlasti 

druge polovice, a ta je drama, koja je zahvaljujući vrlo vještoj scenskoj konstrukcji i dalje 

meĎu najprikazivanijima, podigla oluju upravo iznoseći slučaj ţene, supruge i majke koja 

prije svega ţeli biti slobodna ţena. 

Prije svega, ta se drama za ono vrijeme smatra novom dramom u kojoj je dana 

nepoštedna kritika društva, a u prvi je plan stavljena sloboda individuuma, odnosno 

prava svakog čovjeka da ţivi onako kako on ţeli i hoće. Borac je za individualnost u ovoj 

drami Nora, najbitniji lik, po kojoj se izvorno ime drame ''Lutkina kuća'' danas često 

prevodi njezinim imenom. Moderan je i zbog činjenice da se emocijama nabijena gluma 

prekida Norinom jednostavnom rečenicom: “Moramo sjesti i porazgovarati”, te baš tim 

novim tehničkim postupkom, ''Lutkina kuća'' osvojila je Europu i utemeljila novu školu

dramske 

umjetnosti. 

Ibsen je tom dramom uspješno uzrujao i pobuniti ljude svojom tezom te pozornicu 

makar u zadnjem činu učiniti propovjedaonicom, stoga je vrlo bitan čimbenik te drame 

dijalog, osnovni element moderne drame. Taj dijalog, koji je na početku njegova 

stvaranja bio izmjena apstraktnih teza i antiteza, pretvara se u duboku psihološki 

opravdanu analizu stanja njegovih govornika i sredine. 

Šenoa - PRIJAN LOVRO 

O 

KNJIZI: 

IZDAVAČ: Izdavačko knjiţarska radna organizacija ''Mladost'', Zagreb, 1985. 

UREDNIK: Zvonimir Majdak 

ŽIVOTOPIS: 

August Šeona najsvestraniji je i najplodniji hrvatski knjiţevnik 19. stoljeća. RoĎen je u 

Zagrebu 1838. godine, u malograĎanskoj obitelji maĎarskoga, njemačkoga i češkog 

podrijetla. U svojoj je obitelji prvi počeo pisati svoje prezime hrvatski (dotad je bilo 

Schönoa). 

Pučku je školu završio u Zagrebu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, 

Beču i Pragu. Knjiţevni ga rad udaljava od studija. U Beču 1865. ureĎuje dva lista. Vraća 

se u Zagreb 1866., slijedeće se godine oţenio sa Slavom Ištvanić. Od 1868. do 1870. radi 

u kazalištu (umjetnički ravnatelj, dramaturg ). 

1871. izdaje svoj prvi roman ''Zlatarevo zlato''. Iste godine postaje veliki gradski biljeţnik. 

1873. biva imenovan gradskim senatorom. 

1874. preuzima časopis ''Vijenac''. 

12. prosinca 1881. umire od upale pluća. 

Djela: ''Zlatarevo zlato'', ''Čuvaj se senjske ruke'', ''Seljačka buna'', ''Diogenes'', ''Kletva'', 

''Prijan Lovro'', ''Barun Ivica'', ''Prosjak Luka'', ''Branka'', ''Smrt Petra Svačića'', ''Propast 

Venecije'', ''Fratarska oporuka'' ...


VRSTA DJELA: veća novela 


- epiteti: silno, vedroga, vrla, zlatnom, mutnoga 

- metafora: ''...a gorica zlatnom kapljicom rodila...'' 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:- glavni: Lovro 

- sporedni: August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, AnĎelija, Minka sa 

obitelji.... 

LOVRO: ''Bio čovjek srednjeg rasta, košćat, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila 

posve kruglji; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi 

široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, 

duga, pravilno u dvoje razdijeljena, a oči male, tamne, ţmirkave, ali i vrlo ţacave.'' 

''... vidjelo se da se taj ĉovjek ukusno odijevati mari, al sva ta finoća bijaše nespretna.'' 

''A i kretanje bilo mu neobiĉno.'' 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

August Šeona boravio je na seoskom imanju svog prijatelj, gdje se upoznao s mladom 

udovicom s kojom se upušta u razgovor o knjiţevnosti: mlada udovica mu govori da rado 

čita no preteţito na njemačkom i francuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona. 

No August joj ispriča priču o svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri. 

Lovro je roĎen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se već rano istaknuo svojom 

inteligencijom i puno obećavao, Siromašnom je dječaku vrhunac ţivotnog uspjeha, bez 

obzira na ţelje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost i učenost crne halje respektirali 

su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo dijete proţivi ţivot 

manje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda teško 

podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to 

je nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu ljubav odgovorila je blagim prijekorom iako 

ga je voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proţivio 

dovodi ga do spoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak, negoli loš svećenik.

Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se zaposli kao 

privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik. Lovro se dobro slagao s grofom i 

intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće Malvinu, sada udatu, te mu ona priznaje 

ljubav, no on ju odbija. Nakon završetka s poučavanjem mladog grofa Lovro je ţelio 

nastaviti svoje školovanje, no nije dobio stipendiju te slomljen brojnim porazima, oboli. 

Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio zaloţiti sve što su imali da bi platio sinu 

školovanje. Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od ţelje 

za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Ţigecom i kad mu se konačno ţivot 

sredio otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ţenidba bogatom 

djevojkom. 

Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota i još sumnjivija 

materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru. Na nagovor Šenoe u razgovoru s 

budućim tastom doznaje da ona nema novca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času 

se činilo da se i Lovri osmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije 

koji doznavši za Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema 

nikoga. Zajedno otputuju na more, gdje je Lovro i upoznao AnĎeliju o kojoj mu je 

svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ţenu svog ţivota i zaljubio se u nju, kao i 

ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah te da se ţeli oţeniti AnĎelijom zbog 

njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio AnĎeliju, no znao je da u to 

nikoga više ne moţe uvjeriti. Dolazi kod AnĎelije govoreći joj da ne moţe više tako, te si 

oduzima ţivot prerezavši si grkljan britvom., Tako se daroviti seoski mladić pretvara u 

očajnog, ogorčenjem otrovanog čovjeka. 

IDEJA: 

''Al čovjek snuje, a bog boguje.'' 

O 

DJELU: 

''Prijan Lovro'' je kraća pripovijest, u formi nešto duţe novele. 

Likovi su stvarni i proizlaze iz Šenoina ţivota. Naime, pouzdano se zna da je Lovro 

postojao i bio Šenoin prijatelj u Pragu. 

Uloga je piščeva lika u pripovjesti vrlo značajna jer je, na taj način, autor mogao 

sudjelovati u graĎi te pripovijetke. U ono je doba vladalo uvjerenje da je ţivot u

Hrvatskoj malen i stisnut te da nema dogaĎaja koji bi pobudili razvoj hrvatske 

knjiţevnosti. 

Šenoa kritizira situaciju u kojoj se hrvatski jezik zapostavlja u korist njemačkoga, 

francuskoga i talijanskoga. 

Lovro je mladić čije neprilike potječu iz ţivotnih činjenica. On nema sredstava za 

školovanje, mora primati kojekakve sluţbe jer je siromah; plemenitaška djevojka ne 

prihvaća njegovu ljubav jer je seljak, u nevolji se ţeli oţeniti bogatom djevojkom te ga 

zbog toga optuţuju za pohlepnika, a on se ubije. 

Šenoa je fabulu gradio na psihosocijalnim kontrastima. Glavni je kontrast ţelja - 

mogućnost, a sporedni su grad - selo, duhovno - svjetovno, moć, bogatstvo - siromaštvo. 

Tema je ovog djela teţnja čovjeka da se iz primitivne, seoske sredine uzdigne do 

ravnopravnog 

graĎana. 

u ''Prijanu Lovri'' pisac crta tragični konac nadarenoga, ali nesretnoga seljačkog sina. 

Proust - COMBRAY ili U TRAŽENJU 

IZGUBLJENA VREMENA 

ŽIVOTOPIS: 

Marcel Proust (1871.-1927.), najveći je francuski pisac i jedan od najznačajnijih svjetskih 

pisaca. Pripadao je aristokratskoj obitelji, u djetinjstvu okruţen ljubavlju i paţnjom. 

RoĎen je s nedostatkom imuniteta pa je stalno bolovao od raznih bolesti (srce, astma, 

pretjerana osjetljivost osjetila). 

Posljednjih je desetak godina ţivota proveo u plutom obloţenoj sobi pokušavajući se 

zaštititi od vanjskog svijeta (mikroba, virusa, bakterija). Postao je slavan još za ţivota. 

Djela: ciklus od sedam romana pod zajedničkim naslovom ''U traţenju izgubljena 

vremena''. Dijelovi: ''Put k Swannu'', ''U sjeni procvalih djevojaka'', ''Vojvotkinja de 

Guermantes'', ''Sodoma i Gomora'', ''Zatočenica'', ''Bjegunica'' i ''PronaĎeno vrijeme''. 

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman 

O 

DJELU: 

Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim 

vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu saţet prošli ţivot pisca. Iako 

je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, moţe se čitati 

samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv. 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u 

mjestu Combray u kući tetke Leonie. 

Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena 

iz prošlosti, koja postaje posebno ţivom kad neki miris ili okus nehotice obnove u 

njegovu sjećanju davno minuli doţivljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću 

“madeleme”, što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj 

mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po 

malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu. 

Čitatelj upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie, 

energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da 

Junak iznad svega oboţava majku i baku, da voli umjetnost i da ţeli postati piscem, da se 

divi knjiţevniku Bergotteu, te da ne moţe zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku 

noć. 

Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na 

jednoj strani stanuje Swann sa ţenom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u 

znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i ţeli 

pribliţiti. Na šetnjama dječak doţivljava ljepotu prirode, priţeljkuje romantične susrete i 

promatra ţitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopaţen ljubavnom sastanku 

izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima 

prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes. 

Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega 

učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combray.


LIKOVA: 

JUNAK: Središnje lice romana, iz bogate graĎanske obitelji (otac je liječnik i profesor s 

mnogo uspjeha), s knjiţevnim ambicijama, boluje od astme. DogaĎaji u njegovom ţivotu 

sentimentalne su prirode; to su ljubav prema majci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i 

ljubav prema vojvotkinji de 

Guermantes. 

MAJKA I BAKA: Dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u ţivotu Junaka i 

utjelovljuju iskrenost, poţrtvovanost i skromnost. Protuteţa su sebičnim i taštim 

likovima koji okruţuju Junaka. 

CHARLES SWANN: Osim obitelji, Proust najviše prostora posvećuje Swannu, 

pripadniku višeg graĎanskog sloja, ljubitelju umjetnosti i čestom posjetitelju Proustove 

kuće. Za Junaka on je model intelektualne, fizičke i moralne elegancije. 

FRANCOISE: Izvanredan lik, kućna pomoćnica - gazdarica, koja u svojoj odanosti 

tiranizira čitavu obitelj, a još više sluţinčad koja je u njenoj vlasti. Pronicava, 

inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za Junaka neiscpno vrelo otkrića. 

Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih likova u romanu. 

GILBERTE: Kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada ju je spazio za vrijeme 

jedne šetnje combrayskom okolicom. 

OPIS CRKVENIH ZVONIKA: 

Znakovit je opis crkvenih zvonika viĎenih u kretanju iz kočije - kako se promatrač 

pomiče u prostoru, tako da se mijenjaju odnosi izmeĎu zvonika. 

Tako je i sa ţivotnim dojmovima: protjecanjem vremena mijenja se kut gledanja i isti 

motiv izgleda izmijenjen. Doţivljaji su subjektivni i zato relativni, isto je s bićima, ali i 

prostornim i vremenskim odnosima - oni se mijenjaju s promjenom odnosa prema 

svijesti koja ih odrţava. 

ZAKLJUĈAK:

Proustovo je djelo moderno zbog tehnike tijeka svijesti, zbog monološko-asocijativnog 

principa, zbog sinestezije, impresionističkog slikanja (ozračja) riječima, zbog 

razlomljenosti vremena, velikog značenja snova (nadrealizam), zbog esejističnosti... 

Krleža - BARAKA PET BE 

ŽIVOTOPIS: 

Miroslav Krleţa (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se 

najvećim hrvatskim knjiţevnikom 20. stoljeća. RoĎen je u Zagrebu, gdje se i školovao. 

Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom ţivotu sudjelovao je u politici i bio je 

ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na knjiţevnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s 

političkim 

ţivotom. 

S Cesarcem je ureĎivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i 

Knjiţevna republika. Za Krleţu je karakterističan širok opus stvaralaštva. 

Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a 

okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom 

''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. 

Djela: ''Hrvatski bog Mars'' (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.), ''Povratak Filipa 

Latinovicza'' (1932.), ''Balade Petrice Kerempuha'' (1936.), ''Vučjak'' (1924.), ''Gospoda 

Glembajevi'' (1929.), ''U agoniji'' (1928.), ''Leda'' (1930.), itd. 

O 

DJELU: 

''Baraka Pet Be'' novela je jednog od najpoznatijih Krleţinih djela, zbirke novela 

''Hrvatski bog Mars'' koja je nastajala od 1922. do 1933. godine, a kao cjelovita zbirka 

izašla 1947. 

Zbirka je to od sedam novela antiratne tematike koja nosi ironičan i podrugljiv naslov 

''Hrvatski bog Mars'' po tome što Mars predstavlja hrvatskog boga rata, te na ironičan 

način Krleţa prikazuje stanje u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata i opise 

hrvatskih seljaka i intelektualaca. 

Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga

ojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krleţin – spoj impresionizma i ekspresionizma, 

povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga 

ţivota i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli 

označiti gnjevnim i nepomirljivim. 

Neke su od novela iz zbirke ''Bitka kod Bistrice Lesne, Domobran Jambrek i Tri 

domobrana. Osim u Hrvatskoj ova je novela vrlo poznata i u europskoj knjiţevnosti. 

Krleţa u djelu opisuje apsurdnost ratovanja, tragedije pojedinaca koji se pate i umiru bez 

ikakvog smisla i posebnog značenja. 

TEMA: U baraku pod nazivom Pet Be dovezen je teško ranjeni hrvatski vojnik Vidović 

kojemu jedino preostaje da čeka smrt. Upravitelj je barake grof Axelrode koji nema 

suosjećanja s ranjenicima. Radnja se temelji na teškoćama koje proţivljavaju ranjenici. 

Na kraju nastaje pijanka koja dovodi do kaosa u baraci. Dolazi Axelrode i pokušava 

napraviti reda, a Vidović umire sam i napušten. 

IDEJA: Krleţa ovim djelom svim čitateljima daje antiratnu poruku. 

Inspiracija su za djelo i temeljni motiv upravo dogaĎaji iz Krleţina vlastita ţivota. Krleţa 

je ogorčen uţasima koje donosi rat. Izrazito se protivi ratu i ratnim razaranjima. Iako na 

pomalo ironičan način opisuje rat, svejedno prikazuje koliko je ratovanje besmisleno. On 

karikira rat, ali takoĎer prikazuje ljude koji se dehumaniziraju i postaju poput ţivotinja. 

Tu više nema suosjećajnosti. Zbog toga hrvatski domobrani više nemaju snage za borbu 

te se prepuštaju sudbini. 

VRSTA DJELA: novela (iz zbirke novela ''Hrvatski bog Mars'') 

VRIJEME RADNJE: stanje u Hrvatskoj 1916. godine 

MJESTO RADNJE: na ratištima u borbi Hrvatske za Austro-Ugarsku Monarhiju 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

Opisuje se ţivot u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. 

Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od 

jednog dana. Padaju oklade meĎu ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doţivjeti

jutro. Ipak doţivljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. 

Te noći, Vidović je i dalje ţiv, Nijemci i MaĎari provode grupno pijančevanje u baraci, 

iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o Prvom svjetskom ratu, logor – 

baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid, odnosno 

udaljavanje zvukova pucnjeva. 

Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake, grof prireĎuje mimohod u čast pobjede. Svi 

moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni, napola mrtvi, bez udova, medicinsko 

osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diţe iz postelje i 

zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre. 

RAT izmeĎu Austro-Ugarske i Rusije, a pobjedu ostvaruje Austro-Ugarska 

OPIS 

ŠPITALA/BOLNICE: 

Špital je bolnica koja putuje kako se kreću bojišta, ukupno ima 42 barake i oko 1500 

ranjenika. Izgleda poput drvene kolibe. U bolnici vlada izuzetno teško stanje. Ranjenici 

nemaju hrane i pića pa su ih hranili sredstvima za gliste. 

U baraci Pet Be takoĎer vlada kaos. Svi trče s jedne strane na drugu. Neprestano dolaze 

novi 

ranjenici. 

U opisu je barake uočljiva ironija. Krleţa tom ironijom prikazuje apsurdnost ratovanja i 

nemar ljudi jednih za druge. 

Ranjenike usporeĎuje s vrećama koje su unosili ili iznosili. Nad svakim je tijelom stajala 

etiketa da se zna u kakvom je stanju ranjenik. 

TRI 

GRUPE: 

Baraka je podijeljena u tri grupe. Prva su grupa polomljene kosti: kosti vire iz tijela 

ranjenika, ali ljudi samo leţe i 

šute. Druga su grupa amputirani: bez noge ili ruke i bez zavijenih rana koje se zbog toga 

samo suše. Treća su grupa cuvaks: to su oni umirući koji samo proputuju kroz bolnicu 

jer uglavnom ne dočekaju novi dan. 

OPIS 

KUPAONICE: 

Opis je kupaonice najbolje prikazan u trenutku kada je dovezen ranjeni Vidović.

Vidljiv je tipičan naturalistički opis. I samom se prljavom Vidoviću kupaonica gadila i 

nije ju mogao usporediti ni s jednom kroz koju je dotad prošao. Voda je bila smrdljiva i 

ţuta od prljavštine, nad njom se pjenila sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i 

gnojne vate. Iz vruće se vode dizala para koja je smrdjela po blatu. 

*Opis barake prikazuje kaotično, mračno i depresivno stanje. 

MIMOHOD/POVORKA: 

Mimohod prikazuje masovnu scenu ophoda oko barake u znak pobjede nad Rusima. 

Prikaz je to i simbol ismijavanja slavlja (ironija) zbog pobjede u ratu. Taj je trenutak 

najznačajnija scena, a apsurdan je zbog toga što predstavlja neku vrstu mučenja jadnih 

ranjenika koji se nalaze u teškom stanju ili pred smrću, a zapravo se slavi pobjeda ne 

obazirući se na ranjenike. 

Maximilian Axerlode zapovijedio je da se pobjeda nad Rusima proslavi mimohodom te 

da apsolutno svi ranjenici moraju sudjelovati u tom mimohodu, čak su i oni koji ne mogu 

hodati bili nošeni. 

Krleţa mimohodom ismijava rat. 

LIKOVI: mladi ranjeni student Ivica Vidović i šef špitala Maximilian Axelrode 

GROF MAXIMILIAN AXELRODE: Šef je bolnice (špitala) u kojoj su smješteni ranjenici 

iz rata, koju često obilazi kao inspekcija. U ţivotu se iskazao kao ambiciozan čovjek koji 

je ţelio postati junak ili veliki ratnik, no to nije mogao ostvariti jer smatra da je roĎen u 

krivo vrijeme, stoga često ironično daje komentare na tadašnja vremena. Smeta mu 

tadašnji politički poredak, smetaju mu razvoj i industrijalizacija. 

Grof Axelrode lik je oblikovan ironijom i groteskom. Ţeljan je rata kako bi se istaknuo, 

kako bi postao veliki junak i ratnik, a ovdje je ništa drugo doli obični šef bolnice. U tome 

je prikazana ironija. U djelu se ističe njegovo slavno podrijetlo. On je plemić i izrazito 

poštuje tradiciju. Potječe iz plemenitaške aristokratske obitelji i time se veliča i ističe 

njegov status. Ono što je kod njega negativno je to što on ţudi za ratovanjem, borbama i 

vojskom samo zatoda se istakne, ţeli ono negativno iz sebičnih razloga. Nema osjećaja za 

ranjenike u bolnici. Potpuna zaluĎenost ratom, slavom i pobjedom grofa Axelroda potiče 

da jadne i bespomoćne ranjenike tjera na mimohod.

Axelrode simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodara nad Hrvatskom. 

OPIS VIDOVIĆA: Student, intelektualac i hrvatski domobran prostrijeljenih pluća koji je 

zbog krvarenja dopremljen u baraku. Vidović, iako je proputovao mnogim bojištima, još 

nikada nije bio u tako prljavoj bolnici, osobito kupaonici koja odiše ruţnim 

naturalističkim 

opisima. 

U baraci je Vidović leţao na broju osam. Sudbina broja osam kao da je predodreĎena za 

smrt. Već se nekoliko dana mijenjaju ranjenici s broja osam. Čak su se i ostali ranjenici 

kladili na Vidovića da neće dočekati jutro. Jednostavno mu je bilo suĎeno umrijeti, 

odnosno čekati taj kobni trenutak. Njega takoĎer okruţuju teški ranjenici podijeljeni u 

tri već spomenute grupe. 

Ima negativan stav prema ţivotu i ţali što se uopće rodio. Zapravo, on ne nalazi smisao u 

tome što je roĎen, sve što se oko njega dogaĎa čini mu se toliko apsurdno i besmisleno, 

osobito to ratovanje. Svjestan je da će umrijeti zbog tuĎeg nemara i takvu smrt smatra 

sramotnom. Iako ima ţelje za ţivotom, ne pronalazi smisao stalnog ratovanja i leţanja po 

špitalima. 

Stav prema religiji: Vidović je okruţen ranjenicima koji se mole svojim bogovima i koji 

zazivaju boga kao posljednju nadu jer im je lakše podnijeti silnu bol kroz vjeru u boga, ali 

Vidović nema nikakav odnosa s Bogom. Zbog silnih je ratovanja i borbi u kojima je 

sudjelovao, čak i zbog općeg apsurdnosti ratovanja, Vidović izgubio vjeru u Krista. Njega 

molitva ne moţe utješiti jer on pruţa ruke prema nebu, ali ne zna kome ih pruţa, stoga 

ruke ostaju prazne. 

Jednom je prilikom Vidović osudio ţene kao majke budućih krvnika, karikira ţene 

smatrajući ih onima koje će raĎati buduće ratnike krvnike. Zgraţa se nad ponašanjem 

ţena u špitalu i u tom trenutku bijeli i čisti stolnjak sa stola poţeli umočiti u blatnu 

posudu da ostavi mrlju odnosno trag da je postojao, da mu je bilo teško, ali ga nitko nije 

primjećivao niti mu pomogao. 

Ta je ţelja za ostavljanjem traga bila Vidovićeva pobuna protiv stanja u kojem se nalazio, 

a Krleţa motivom prljave mrlje simbolizira Hrvate koji su se uvijek morali boriti za 

druge, odnosno za strance i tuĎince. Vidovićeva je pobuna 

najvjerodostojnije prikazana one večeri kada su bolničari slavili pobjedu ne mareći za 

jadne ranjenike koji vape za pomoć. "Braćo draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene

strašno boli, viĉe Vidović, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na 

zube." 

Vidović je takoĎer uz ostale ranjenike sudjelovao u mimohodu, a kad su ga donijeli s 

povorke, imao je visoku temperaturu. Nakon mimohoda Vidovićevo se stanje 

pogoršavalo iz minute u minutu. Tijekom boravka u baraci Vidović je doţivio veliko 

razočaranje, najprije prizorom koji ga je dočekao u baraci, prljavštinom i smradom, 

zatim nemarom bolničara za ranjenike, osobito kad je umirao broj devet, a pijane 

bolničarke ništa nisu poduzele. 

I sam je Vidović doţivio kobnu i tragičnu smrt, baš onakvu kakvu je nazivao sramotnom. 

Umro je sam i bespomoćan u okruţenju bolničara koji nisu dostojno pomagali 

ranjenicima niti suosjećali s njihovom boli. 

KONTRAST VIDOVIĆA I AXELRODEA: 

Axerlode i Vidović dva su lika koja dominiraju novelom. 

Simbolično su prikazani u kontrastu gdje Vidović simbolizira hrvatski narod, njegovu 

ţrtvu i patnju u borbi za tuĎe ciljeve jer hrvatski se narod ne moţe boriti za sebe, nego 

samo za tuĎince. Ističemo ga kao lik koji svojim turobnim mislima iskazuje antiratne 

stavove hrvatskog intelektualca. 

Grof simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodare nad Hrvatskom, a ujedno 

oslikava bezosjećajnost prema patnji drugih i apsurdnost ratovanja, te stavove 

imperijalističkih sila u naletima osvajačkih pohoda. 

STIL I JEZIK: 

Djelo je napisano kajkavskim narječjem jer je to govor Krleţina rodnog kraja. 

Često koristi dijalektizme, tuĎice, poredbe, ali i arhaizme. 

Krleţin je leksik iznimno bogat. On piše intelektualiziranim leksikom jer je vrlo 

obrazovan čovjek i da bismo razumjeli njegovo djelo, morali bismo takoĎer biti dobro 

obrazovani. Bio je poliglot i govorio puno jezika, što se vidi iz samog djela jer često piše 

kratke rečenice na različitim jezicima od kojih se ističu latinski, maĎarski, francuski... 

U djelu vojnici koriste vojnički leksik, a seljaci govore zavičajnim govorom odnosno 

kajkavskim 

dijalektom.

ELEMENTI EKSPRESIONIZMA: nemir i kaos koji vladaju u bolnici; prevladavaju 

ruţni motivi u opisima prostora i opisima ranjenika, izgubljenost i osamljenost lika 

Vidovića; najistaknutiji je motiv smrt; prikaz masovne scene u mimohodu; prikaz ratne 

bolnice 

ELEMENTI NATURALIZMA: detaljno opisivanje ruţne kupaonice; opisi krvavih 

rana; čovjek je prvenstveno fiziološko biće pa tek onda duhovno i nitko ne mari za njega; 

ljudi se ponašaju poput ţivotinja i dehumaniziraju se; masovna scena mimohoda; 

opsjednutost smrću; uglavnom su odlike ekspresionizma slične odlikama naturalizma 

ELEMENTI REALIZMA: realan opis situacije u baraci; tipičan lik ranjenika Vidovića 

u tipičnom prostoru špitala; detaljan opis prostora tipičan za karakterizaciju likova; 

javlja se pobunjeni pojedinac koji iznosi vlastite stavove; socijalna i psihološka 

karakterizacija likova 

Camus – STRANAC 

ŽIVOTOPIS: 

Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. 

Ateist s dušom kršćanina. Camus ţeli da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: 

one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti ţivota. 

Dobitnik je Nobelove nagrade za knjiţevnost 1957. godine. 

Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora. 

1945. g. postaje glavni urednik lista “Le Combat”, a od 1947. se posvećuje isključivo 

knjiţevnosti. 

Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. 

Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče 

(“stvarati znači dvaput ţivjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju 

koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje 

mir, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim

monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice, evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu 

znala naći pravu mjeru”. 

Poginuo je u automobilskoj nesreći. 


VRSTA DJELA: roman lika 

MJESTO RADNJE: Alţir 

O 

DJELU: 

''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen ţivot 

mladog sluţbenika Mersaulta u Alţiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa 

do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuĎen zato što je bez pravog razloga ustrijelio 

nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima. 

Svi ti dogaĎaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s 

podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja 

mu 

preostaje. 

Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim 

rečenicama. 

Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film. 

Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u 

svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, dogaĎaji koji se niţu nemaju opravdanja, 

nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s 

dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus ţeli prikazati unutarnje napetosti, 

nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u 

tim 

trenicima. 

''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o 

politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem 

posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta. 


LIKOVA: 

MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traţi, i koji priznaje

drugima pravo da rade što ţele. OtuĎio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje 

vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan, 

nezainteresiran za sve. Prepustio se ţivotu. Ništa ne poduzima da bi bolje ţivio. Ubija 

Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suĎenju je takoĎer nezainteresiran, kao da se to 

njega ne tiče. 

MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je 

Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Ţeli se udati za njega, ali njemu je svejedno. 

Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suĎenju. 

RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek 

je besprijekorno obučen. Ţivio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao 

je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je 

varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa 

njezinim 

bratom. 

SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku 

koţnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i 

pas ţivjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i ţute rijetke dlake. 

Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno 

volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretraţio da bi ga našao. 

PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u 

naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s 

velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilično njeţne kose virile čudne, 

klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom 

bljedunjavom 

licu. 

CELESTE, Mersaultova majka 

EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma

VRATAR 

DOMA 

MASON i njegova ţena 

VLASNICA RESTORANA u kojem se Mersault hrani 


- epiteti: mrtvačka kola, bezuba usta, nehotični trzaji, ispupčeni trbuh 

- usporedbe: kao da mama nije ni umrla, kao i obično, kao krv što se kotrlja po maminu 

lijesu, kao da se lutak razglavio 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

Radnja se romana dogaĎa u Alţiru. 

Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim ţivotom bezbroja malih, 

beznačajnih 

ljudi. 

Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka 

umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi dogaĎaji djeluju tako na glavnog 

junaka - oni najglavniji, presudni, 

kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove 

ispovjedi. 

Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada, 

produţuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu ţivotu nema potresa. Imati 

prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova ţivota, okvir koji 

ispunjava iz dana u dan na isti način. 

Jedan dogaĎaj odjednom unosi promjenu u taj ţivot. Za uobičajnog izleta u okolici grada 

Alţira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. 

Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao 

Raymond kojeg je Arapin ranio noţem. 

Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault 

pištoljem ubija tog Arapina. 

Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih dogaĎaja osim ispitivanja i suĎenja, on

sadrţi osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne moţe dati nikakvo objašnjenje za svoj 

postupak; isto tako ne moţe pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se ţeli spasiti. 

Smrt na koju je osuĎen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve 

svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Uţasavanje koje 

izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je uţasavanje koje čovjek pokazuje pred 

otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da 

ona nije ni u čemu gora od ţivota, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj. 

O 

majci: 

''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što 

bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na 

autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.'' 

Nakon majčine smrti: 

''... uostalom, nisam se imao zbog ĉega ispriĉati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. 

Vjerojatno će to uĉiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A 

nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti sluţbeniji izraz.'' 

Šoljan - KRATKI IZLET 

O 

KNJIZI: 

NAKLADNIK: Večernji list, d.d., Zagreb, 2004. 

ZA NAKLADNIKA: Klaus Schauer 

UREDNICI: Branka Primorac, Seid Serdarević 

LEKTORICA I KOREKTORICA: Tatjana Dobričević 

ŽIVOTOPIS: 

Antun Šoljan roĎen je u Beogradu 1932. godine. 

Diplomirao je engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. UreĎivao je 

časopise ''MeĎutim'', ''Krugovi'' i ''Knjiţevnik''. Radio je kao profesionalni knjiţevnik. 

Sastavljač je više antologija i izbora iz suvremenoga hrvatskoga i europskoga pjesništva i 

proze. Prevodio je s engleskog, njemačkog i ruskog jezika.

Umro je u Zagrebu 1993. 

Djela: poezija ''Na rubu svijeta'', ''Izvan fokusa'', Bacač kamena''; novele ''Specijalni 

izaslanici'', ''Obiteljska večera''; romani ''Izdajice'', ''Kratki izlet'', itd. 



BILJEŠKE TIJEKOM ĈITANJA: 

- pisac priča o prijatelju Roku 

- odlazak s Rokom na ekspediciju u Istru 

- kreću na izlet u Gradinu 

- pokvario im se autobus, sad stoje usred ničega 

- krenuli su pješke 

- tri ţene na prozoru u pustom gradu... jezivo... 

- Petar je otišao natrag 

- na kakvog su to starca naišli? 

- zašto je Vladimir ostao sa starcem?! 

- i Ivan je poludio, kupio je ruševinu 

- Roko i Ante sami nastavljaju put 

- pronašli su obrasli samostan 

- susreću fratra 

- a kakav je to uopće jeziv samostan?? 

- sve su freske koje su traţili uništene 

- Ante odlazi natrag, sam 

- nikoga nije uspio pronaći od svih onih koji su bili na ekspediciji 

KRATAK 

SADRŽAJ: 

Jednog je dana Antu posjetio stari znanac Roko i zamolio ga da, pošto je Ante novinar, 

poĎe s njim i ekipom na ekspediciju u Istru, pronaći stare graĎevine i freske. 

Svakoga su dana nekamo išli na izlete, pronalaziti nešto novo. Zadnjeg je dana 

ekspedicije Roko rekao da idu pronaći stari grad Gradine. Vozeći se autobusom kroz 

pustoš, po sparini, nisu ni slutili da će im se autobus pokvariti. Kada se to dogodilo, dalje

su krenuli pješke. 

Najprije su došli do nekog pustog gradića u kojem su naišli samo na tri ţene koje su 

stajale na prozoru. Nakon nekog je vremena Petar rekao kako on ide natrag. I otišao je. 

Zatim je ekipa naišla na neku staru krčmu, čiji je vlasnik bio neki čudni starac. On im je 

ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a najviše Vladimir. Kada je ekipa trebala 

poći dalje, Vladimir je rekao kako on ostaje kod starca. 

Ekipa je nastavila bez njega. Došli su do nekih starih, ruševnih kuća, od kojih je Ivan 

kupio jednu. To je svima bilo čudno, no on je rekao kako će tu ţivjeti. I dvije Ofelije su se 

odlučile vratiti natrag. Ostali su samo Roko i Ante. 

Nakon dugog su hodanja napokon došli do porušenog samostana kojeg su traţili. U 

njemu je bio samo jako stari fratar koji ih je proveo po samostanu, htjedeći im pokazati 

freske. No i one su bile uništene. Tada je Ante počeo urlati na Roka, govoreći mu da je on 

kriv što su završili usred ničega. Odluči sam otići. Nakon prolaska je kroz mračni, jezivi 

hodnik uspio doći na čistinu i vratiti se kući. 

Nijednog od članova ekipe, kao ni Roka, više nikad nije uspio pronaći. 


LIKOVA: 

ROKO: 

''Poĉet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Ĉovjek bi pomislio da netko tko ima 

takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i 

toliko debela stakla na oĉalima koje uvijek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili 

raznim opasnim elektriĉnim instalacijama ili kakvim zupĉastim strojevima u radu, ne 

moţe sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih 

legendarnih luĊaka koje bogovi ĉuvaju.'' 

ANTE: 

''U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujući svojem 

starom poznanstvu s Rokom – znali smo se još iz srednje škole i povremeno smo 

obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome da je on priĉao bez 

prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar, paţljiv slušalac i to ga je valjda na 

meni privlaĉilo: moţda je mislio da je privlaĉnost uzajamna.'' 

''Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar...''

Tuto il mondo e una vukojebina. 

Homer - ODISEJA 

ŽIVOTOPIS: 

Ne zna se ni danas ništa pouzdano o Homerovu ţivotu, a u 18. se stoljeću pojavila 

sumnja u njegovo postojanje i u autorstvo ''Ilijade'' i ''Odiseje'' (homersko pitanje). 

U vremenskom odreĎivanju Homera postoji nekoliko kombinacija. Jedni ga smatraju 

suvremenikom trojanskog rata (1194.-1184. pr. Kr.), drugi drţe da je ţivio 100, a neki 

400 godina poslije tog rata. 

I vijesti se o pjesnikovoj domovini znatno razilaze. Čini se da je ipak najstarija i u starini 

najviše raširena vijest po kojoj se kao Homerovo rodno mjesto navodi eolska Smirna, 

koja je postala jonskim gradom izmeĎu 9.-8. st. pr. Kr. 

Homera su zamišljali kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je, potucajući se iz 

jednog kraja u drugi, ţivio od recitiranja svojih pjesama. 

VRSTA DJELA: junački ep, 24 pjevanja 

SADRŽAJ: 

I. Bogovi vijećaju. Atena hrabri Telemaha 

Pjesnik, zazvavši Muzu da mu pjeva o Odiseju, pripovijeda kako su se bogovi u svojem 

vijeću sami meĎu sobom sloţili da se Odisej napokon vrati u svoje kraljevstvo, pošto ga 

je Kalipsa veoma dugo zadrţavala na svojem otoku Ogigiji. Boţica Atena, osobita 

Odisejeva prijateljica, pohita nakon toga k Odisejevu dvoru na Itaku. Ondje mnoga 

mlada gospoda prose Odisejevu ţenu Penelopu da se uda za nekog od njih jer, kaţu, 

njezin se muţ više neće vratiti. Atena u ljudskom liku pristupi k Odisejevu sinu 

Telemahu predstavivši se da je ona Mento, tafski kralj, pa mu reče neka sutra skupi ljude 

u skupštinu i neka u njoj zaprijeti proscima koji mu trate blago na svoje gozbe, te neka 

pošalje nekoga u Pil k Nestoru i u Spartu k Menelaju da pita jesu li što čuli o njegovu ocu.

Dotle se prosci vesele u Odisejevoj kući do večeri, a zatim se raziĎu svojim kućama. I 

Telemah ide spavati. 

II. Itaĉani vijećaju. Telemah odlazi na put 

Sutradan se skupili ljudi u skupštini. Telemah im se tuţi na prosce koji mu zatiru kuću i 

moli narod da to proscima zabrani. Antinoje (prosac) reče da tome svemu nisu krivi 

prosci, već Penelopa jer se neće udati ni za jednog. U visini se pojave dva orla te se počnu 

boriti; tada starac Haliterso veli da to sluti na pogibiju prosaca, a Eurimah, takoĎer 

prosac, smije se starcu. Telemah traţi da mu daju laĎu da ide u svijet traţiti oca. Mentor 

podsjeća Itačane kako je Odisej bio dobar kralj, a oni mu nisu zahvalni ni toliko da bi 

zabranili proscima da rasipaju njegovo imanje. Na to plane Liokrit (prosac) i raspusti 

skupštinu. Telemah ode do mora i k njemu dolazi Atena u liku Mentora te mu reče da će 

mu pribaviti laĎu i obeća da će putovati s njim. Nato se Telemah vrati kući i zapovijedi 

sluškinji Eurikliji da mu spremi brašnjenicu za put, ali Penelopi ništa ne govori. Atena u 

liku Mentora izmoli laĎu u Noemona, sabere društvo, i oni se s Telemahom zapute 

morem. 

III. Šta se radi u Pilu 

Nestor upravo ţrtvuje s narodom Posidonu ţrtvu, kad doĎe Telemah s Mentorom 

(Atenom). Nestor ih dočeka vrlo lijepo. Telemah ga upita zna li išta o njegovu ocu, a 

Nestor, ne znajući ništa o njemu, pripovijeda kako je sam putovao kući od Troje, 

spominje Agamemnonovu smrt i Orestovu osvetu, te upućuje Telemaha da ide k 

Menelaju, da će mu on znati reći nešto o ocu jer se nedavno vratio pošto se nalutao 

kojekuda. Atena predvečer ostavi društvo i odleti u obliku orla; Nestor ju prepozna i 

obeća ţrtvovati joj govedo. Telemah prenoći u Nestorovu dvoru i sutradan u zoru odveze 

se s Nestorovim sinom Pizistratom k Menelaju, prespavaju kod Diokleja u Feri i drugi 

dan stignu u Spartu k Menelaju. 

IV. Šta se radi u Lakedemonu 

Menelaj upravo ţeni sina i udaje kći. On prijateljski dočeka i ugosti Telemaha i Pizistrata. 

Za večerom Helena, Menelajeva ţena, razveseli goste koji su se rastuţili čuvši iz 

Menelajevih usta Odisejevu sudbinu. Drugi dan pita Telemah Menelaja što zna o njegovu

ocu, a Menelaj zna vrlo malo reći o Odiseju, nego pripovijeda svoje doţivljaje poslije 

propasti Troje; izmeĎu ostalog pripovijeda kako se sastao s proročkim pomorskim 

bogom Protejom koji mu je prorekao sudbinu i otkrio mu neke dogaĎaje što su ih 

doţivjeli ostali grčki junaci na polasku ispod Troje. U to vrijeme vijećaju prosci kako će 

ubiti Telemaha da im više ne smeta; to Penelopi javlja glasnik Medon, a kraljicu 

dvostruko zaboli ta vijest jer još nije znala da joj je sin otišao u svijet; zaim se stane 

moliti Ateni da joj izbavi sina, a Atena pošalje Penelopi radostan san koji ju utješi. Prosci 

zasjednu na otoku Asteri dok se ne vrati Telemah s puta. 

V. Spilja Kalipsina. Ĉamac Odisejev 

Bogovi drugi put vijećaju. Zeus šalje Hermiju nimfi Kalipsi, kod koje boravi Odisej već 

sedam godina, da joj javi Zeusovu volju da pusti Odiseja sa svojeg otoka. Kalipsi se ta 

zapovijed ne sviĎa, ali se pokorava i kaţe Odiseju neka gradi čamac, a kad ga je Odisej 

načinio, ona mu daje obilnu brašnjenicu. Odisej odlazi. Osamnaesti dan njegove 

plovidbe opazi ga Posidon i digne oluju, uništi mu laĎu, te bi Odisej propao da mu se nije 

smilovala pomorska boţica Leukoteja i dala mu veo da se njime opaše, i tako se izbavi. 

Odisej se jedva izvuče iz vode i ispliva gol i veoma umoran i izmučen na feački otok 

Sheriju. 

VI. Odiesj dolazi u Feaĉku 

Boţica Atena nagovara u snu Nausikaju, kći kralja Alkinoja, da poĎe ujutro na vodu prati 

rublje. Sutradan Alkinoj dopusti to svojoj kćeri, te ona ode na kolima s nekoliko 

dvorkinja. Djevojke, svršivši posao, stanu se igrati,a njihova buka probudi Odiseja, koji 

se nato stane moliti Nausikaji da mu se smiluje. Ona mu da odijelo, i on se opere i hoće s 

njom u grad k njezinu ocu, ali mu Nausikaja reče da ne ide on, stranac, s njom, mladom 

djevojkom, u grad da ne bi bilo kuĎenja, već neka poslije nje doĎe u grad i lako će naći 

Alkinojeve dvore. Tako Odisej zaostane pred gradom u gaju boţice Atene. 

VII. Odisej dolazi k Alkinoju 

Malo poslije Nausikaje ulazi Odisej u grad feački; tu se s njim sastane Atena u liku 

djevojčice, obavije ga mrakom, da ga ne bi nitko vidio, i pokaţe mu Alkinojeve dvore. 

Kad Odisej stupi unutra, naĎe kralja i kraljicu i najodličnije Feačane. Odisej se savije

kraljici Areti uz koljena i moli ju da mu daju laĎu da se vrati kući. Alkinoj ga lijepo 

dočeka i obećava mu da će ga dati otpraviti u njegovu domovinu. Za večerom kraljica 

Areta prepoznaje ruho na Odiseju i pita tko je on i odakle mu to ruho. Odisej ne 

odgovara tko je, već samo veli da putuje od Kalipse i pripovijeda što je sve pretrpio od 

Kalipsina otoka do feačkoga i kako se sastao s Nausikajom. Nakon toga svi idu na 

počinak. 

VIII. Odisej meĊu Feaĉanima 

Alkinoj drugi dan saziva skupštinu i dogovaraju kako će stranca otpremiti njegovoj kući. 

Nakon toga je kod Alkinoja gozba, a poslije gozbe sprema se mladeţ na rvanje. MeĎu 

rvače stupi i Odisej te ih sve nadbaci kolutom. Nakon toga stane pjevač Demodok pjevati 

jedan ljubavni dogaĎaj Aresa i Afrodite, a mladeţ igra uz tu pjesmu. Zatim feačka 

gospoda skupe darove Odiseju. Opet je gozba i opet Demodok pjeva, ali sada o drvenom 

konju kojim su Ahejci prevarili Trojance. Odisej se od mila rasplače jer je u pjesmi pjevač 

i njega spominjao. Tada ga Alkinoj upita tko je zapravo on i zašto plače. 

IX. Pripovijest o Kiklopu 

Odisej pripovijeda kako je otplovio od Troje. Kaţe da se najprije namjerio na Kikonce, da 

im je razorio grad, ali su ga oni ipak odagnali s njegovom druţbom. Brodeći otamo baci 

ga bura k Lotofazima, a otud doplovi do kiklopskog otoka. Uzme sa sobom dvanaest 

drugova i poĎe razgledati zemlju. Lutajući otokom doĎu do spilje Kiklopa Polifema, koji 

je bio Posidonov sin. Oni uĎu u spilju, a kad se Kiklop vratio s paše, zatvori se s njima u 

spilji i u dva dana pojede šestoricu. Odiseju poĎe za rukom opiti Kiklopa vinom, pa dok 

je on pijan spavao, izbije mu Odisej sa svojim drugovima jedino oko iz glave. Sutradan 

mu Odisej sretno izmakne, pa kad bude već podaleko s drugovima, javi mu se, a Kiklop 

baci za njim golemi kamen, no ne pogodi ga. 

X. Eol. Lestrigoni. Kirka 

Ploveći od kiklopske zemlje, doĎe Odisej s drugovima do otoka na kojem je kraljevao Eol, 

kralj vjetrova. Eol se smiluje na Odiseja te mu dade vjetrove svezane u mijeh; samo Zefir 

nije bio svezan te on tjeraše laĎu prema Itaci. Na putu drugovi u zao čas razveţu mijeh i 

svi vjetrovi izlete pa laĎu potjeraju natrag prema Eolovu otoku, ali Eol Odiseja i drugove

otjera od sebe kao ljude mrske bogovima. Nato krenu na zapad i namjere se na 

Lestrigonce, koji mu unište jedanaest laĎa i dosta drugova. Odiseju ostane samo jedna 

laĎa i on doplovi njome i s četdeset i četiri druga do Eeje, gdje je ţivjela Kirka, koja 

polovinu njegova društva, kad doĎu k njoj, pretvori u svinje. Odiseju u pomoć priteče 

bog Hermija, koji mu dade nekakvu travu kao ''protuotrov'' svakoj Kirkinoj čaroliji. Tom 

travom Odisej nadvlada Kirku i ona mu ''posvinjene'' drugove pretvori natrag u ljude. 

Kod Kirke proboravi Odisej godinu dana, a onda mu ona savjetuje da ide u podzemni 

svijet pitati proroka Tiresiju o svojoj budućnosti. Kad se on s društvom sprema na put, u 

Kirkinim dvorima umre mu jedan od drugova, Elpenor. 

XI. Mrtvaĉko carstvo 

Vjetar nanese Odiseja k narodu kimerskom, koji je ţivio na granici mora i oceana. Tu 

naĎe Odisej ulaz u podzemni svijet i ţrtvuje ţrtvu; nato se stanu skupljati premnoge 

duše, ali Odisej ne da nijednoj srknuti krv ţrtve prije negoli se napije Tiresija. Najprije 

on ugleda Elpenora i obeća mu da će mu sahraniti tijelo, onda ugleda majku Antikliju, 

zatim Tiresiju, kojega pusti piti, i on mu onda kazuje što ga još čeka. Nakon toga Odisej 

pusti svoju majku da pije, a onda mu ona govori što mu se sve dogodilo u kući nakon 

njegova odlaska. Tada doĎu duše mnogih nekadašnjih junaka piti krv; doĎe 

Agamemnon, Ahilej, Patroklo, Antiloh i Ajas, sin Telamonov. Tu vidje Odisej i suca 

Minoja, Oriona, mučenike Titoja, Tantala i Sizifa, napokon i lik Herakla. Tada se tek 

Odisej vrati iz tih krajeva. 

XII. Sirene, Scila, Haribda, Helijeva goveda 

Došavši natrag do Kirke, Odisej sahrani Elpenora, a Kirka mu govori što ga čeka na putu 

i kako će se moći spasiti od tih stvari. Slušajući njezin savjet proĎe on sretno pokraj 

Sirena, ali kad doĎe do Scile i Haribde, šestoricu mu drugova proguta Scila. Drugovi ga 

zatim nagnaju da krene laĎom prema trinačkom otoku gdje je bog Helij imao svoja 

goveda i ovce. Vjetrovi im ne daše dugo ostaviti taj otok i kad drugovima nestane hrane, 

oni zakolju nekoliko Helijevih goveda, premda im je Odisej rekao da to nipošto ne učine. 

Helij tuţi Zeusu Odisejeve drugove, a Zeus ih, kad već otplove od Trinakije, kazni smrću 

na moru; svi se utope, samo Odisej na dvije grede doplovi nekako do Kalipsina otoka 

Ogigije, ali tek nakon devet dana.

XIII. Odisej brodi od Feaĉana i dolazi na Itaku 

Kad već Odisej ispriča svoje doţivljaje, feačka ga gospoda opet obdare, a Alkinoj ga opet 

počasti. Predvečer uĎe Odisej u laĎu i feački ga veslači odvezu do Itake i ostave ga na 

itačkoj obali, a Odisej ne zna ništa jer tvrdo spava. Veslači otplove od Itake, ali im 

Posidon blizu Sherije pretvori laĎu u kamen. Kad se Odisej probudi, začudi se gdje je, i 

tada doĎe k njemu Atena u liku mlada pastira. Ona mu reče da je to Itaka; zatim mu se 

očituje da je ona Atena, sakrije mu feačke darove u spilju i nagovara ga da pobije prosce; 

a da ga nitko ne prepozna, pretvori ga u prosjaka. 

XIV. Odisej se sastaje s Eumejom 

Odisej se zaputi k svinjaru Eumeju, koji ga ne prepozna, ali ipak lijepo dočeka neznana 

prosjaka i počasti ga svinjetinom i vinom. Prosjak (Odisej) veli Eumeju i kune se da će se 

Odisej ubrzo vratiti, ali Eumej to ne vjeruje. Odisej onda pripovijeda izmišljenu priču o 

sebi, kako je mnogo lutao i kod Tesproćana čuo za Odiseja. Uto doĎu Eumejovi momci sa 

svinjama s paše. Eumej zakolje Odiseju tusto krme za večeru. Poslije večere odu svi 

spavati, a Odisej pripovijeda opet o sebi izmišljenu priču i izmoli od Eumeja plašt jer je 

noć hladna. Eumej iziĎe iz kolibe da spava kod svinja. 

XV. Telemah dolazi k Eumeju 

Atena opominje Telemaha u snu neka se vrati na Itaku. On se ujutro odveze s 

Pizistratom dobivši darove od Menelaja i Helene. Kod Pila uzme sa sobom u laĎu i 

Argejca Teoklimena, koji je bio vrač, a sada ga gone roĎaci čovjeka kojeg je on ubio. U 

isto vrijeme razgovaraju Eumej i Odisej; Eumej pripovijeda kako su ga Feničani ugrabili 

njegovu ocu, kralju u Siriji, i prodali ga Laertu. Sutradan se ujutro Telemah doveze s 

društvom do Itake; drugovi se odvezu u grad, a on sam ode k Eumeju. 

XVI. Telemah prepoznaje oca 

Došavši k Eumeju, Telemah se pozdravi s njim i pošalje ga svojoj majci u grad da joj 

javida se on sretno vratio s puta. Kad Eumej po tom nalogu ode u grad, Atena pretvori 

starca prosjaka u junaka kakav je doista bio, i on se očituje sinu Telemahu. Zatim se njih 

dvojica stanu dogovarati kako će osloboditi Penelopu i kuću od prosaca. U grad doplovi

laĎa Telemahovih drugova, koji takoĎer šalju glasnike k Penelopi da se Telemah vratio. 

Ubrzo doplovi i zajednička laĎa prosaca, koji se ljute zbog uzaludna zasjedanja i kupe se 

na dogovor te odlučuju ubiti Telemaha. Penelopa čuje njihovu odluku, doĎe meĎu njih i 

ţestoko navali zbog toga na Antinoja, a Eurimah onda dvolično uvjerava Penelopu da 

Telemahu nijedan prosac neće učiniti ništa naţao. Eumej se vraća u svoj stan, a Atena 

opet pretvara Odiseja u stara prosjaka. 

XVII. Telemah se vraća u grad Itaku 

Ujutro poĎe Telemah u grad i pripovijeda majci ukratko gdje je sve bio. Malo poslije 

Eumej i Odisej krenu u grad. Pred gradom se sastanu s kozarom Melantejom, koji 

Odiseja izgrdi i udari nogom u bedro. Kad već doĎu u kraljevski dvor, pas Argos u starom 

prosjaku prepozna svog gospodara Odiseja i od radosti ugine. Prosci se upravo goste i 

Odisej poĎe od jednoga do drugoga proseći podjelu; svi mu dadu nešto, samo Antinoj 

napadne na njega i udari ga podnoţjem. Penelopi to bude jako ţao i dade pozvati k sebi 

prosjaka da joj kaţe je li što čuo o njezinu muţu, a Odisej odvraća da će doći navečer. 

Eumej se vraća na polje k svinjama ostavivši Odiseja u kraljevskom dvoru. 

XVIII. Odisejovo rvanje s Irom 

U Odisejevu kuću dolazi prosjak Ir, koji ţeli otjerati drugog prosjaka što ga nalazi kod 

prosaca, odnosno Odiseja, no on se ne da otjerati. Nato zaţele prosci da se njih dvojica 

bore, pa koji bude jači, dobit će dobru večeru. I tako se oba prosjaka uhvate oko pojasa. 

Odisej za čas svlada Ira i teško ga ranjena baci pred vrata. Penelopa doĎe meĎu prosce i 

kori sina što je dopustio tu borbu, a prosce lukavo navede da joj daju darove za udaju. 

Poslije toga prosci nastave gozbu, a Odiseja izgrdi sluškinja Melanta i prosac Eurimah, 

koji baci podnoţje na njega, ali ga promaši. Napokon se raziĎu svi u svoje kuće na 

spavanje. 

XIX. Odisej se sastaje s Penelopom. Pranje nogu 

Kako su se već prije dogovorili, Odisej i Telemah sakriju oruţje da ga prosci ne mogu 

pronaći kad im zatreba. Zatim Odisej razgovara s Penelopom, koja ga, dakako, ne 

poznaje, a on ju vara rekavši da je Krećanin, sin Deukalionov, a brat Idomenejev; da je 

prije dvadeset godina lijepo dočekao Odiseja, kojega je oluja nanijela na Kretu. Dalje

kaţe da je u tesprotskoj zemljičuo za Odiseja da će ubrzo doći kući. Nato kraljica 

zapovijedi sluškinji Eurikliji da strancu opere noge; ova odmah prepozna Odiseja po 

brazgotini na nozi, ali joj Odisej zaprijeti da nikome ne govori da se on vratio. Penelopa 

veli da će sutradan odrediti da se prosci natječu u streljaštvu i udat će se za onoga koji 

pobijedi kad vidi da već ne moţe drugačije. Zatim ode spavati i Odiseja takoĎer otpravi 

na 

počinak. 

XX. DogaĊaji prije ubijanja prosaca 

Noću nevaljale sluškinje izlaze iz kuće ka proscima na grešna djela. Odisej ih gleda pun 

gnjeva, ali se opet ustrpi čekajući zgodniji čas kad će kazniti sve te bezakonike. Pred jutro 

dobije od Zeusa dva povoljna znamena iz kojih razabire da će mu djelo poći za rukom. 

Nakon toga doĎe Eumej sa svinjama, a Filetije s kozama da imaju prosci što klati za 

gozbu. Filetije ljubazno govori s nepoznatim prosjakom i ljuto ţali za Odisejem kojeg već 

jako dugo nema. Prosci vijećaju kako će ubiti Telemaha, ali ih u tome preplaši jedno 

znamenje i oni poĎu u Odisejevu kuću na gozbu. Ktesip baci na Odiseja kravlju nogu, ali 

ga ne pogodi. Proscima Teoklimen proriče tešku pogibiju, a oni mu se smiju. Penelopa 

dobro čuje sve riječi prosaca jer sjedi blizu dvorane gdje se oni goste. 

XXI. Postavljanje luka 

Penelopa nagovara prosce da se natječu tko će napeti Odisejev luk i njim odapeti strijelu 

kroz dvanaest u zemlju zabodenih sjekira, i kome to dvoje poĎe za rukom, ona će se udati 

za njega. Neki se prosci natječu, ali uzalud, nijedan ne moţe napeti luk, zato daju naloţiti 

vatru i donijeti loj da se luk ugrije i namaţe ne bi li se mogao lakše napeti. Uto iziĎu 

Filetije i Eumej iz kuće, a Odisej za njima pa im kaţe tko je on i neka pozatvaraju vrata da 

ne bi koji prosac pobjegao kad ih stane ubijati. Ni Eurimah nije mogao napeti luk, te 

doĎe red na Antinoja, ali on odgodi natjecanje za sutra. Tada zamoli Odisej da njemu 

daju da ogleda svoju snagu, a prosci se na to naljute i jedva mu dopuste nakon što ih 

Penelopa opomene. Odisej brzo napne luk i prostrijeli sve sjekire. 

XXII. Ubijanje prosaca 

Kad Odisej to sretno svrši, uperi luk u Antinoja i ubije g, a ostalima vikne da je on Odisej. 

Eurimah ga moli da im oprosti, ali uzalud; Odisej i Telemah ubijaju jednog za drugim, a

kozar se Melantej nekako iskrade i donese proscima oruţje iz sobe u kojoj je bilo 

skriveno, a koju je Telemah zaboravio zaključati. Melantej ode po drugi put po oruţje, ali 

ga uhvate Eumej i Filetije pa ga sveţu za stup da im ne pobjegne. Prosci se svojim 

oruţjem ne mogu obraniti jer boţica Atena, najprije u liku Mentora, a zatim u obliku 

lastavice, gleda boj i svojom boţanskom moći navraća pobjedu Odiseju i njegovim 

drugovima, koji ubijaju prosce jednog za drugim, a oni jedva neznatno rane Telemaha i 

Eumeja. Kad su već svi prosci bili mrtvi, Odisej zapovijedi svojim pomoćnicima da tijela 

prosaca iznesu iz dvorane, a samu dvoranu očiste od krvi. Nakon toga objese dvanaest 

besramnih sluškinja i iza ţestokih muka ubiju Melanteja. Nakon toga Odisej kadi kuću 

sumporom da ju očisti od grijeha i dade pozvati vjerne sluškinje, s kojima se vrlo lijepo 

pozdravi. 

XXIII. Penelopa prepoznaje Odiseja 

Euriklija ode k Penelopi i javlja joj vijesti kojima ju misli razveseliti, ali ona baš i ne 

vjeruje, no ipak se dade nagovoriti, te ode u donje sobe i tu naĎe Odiseja, no još ne 

vjeruje. Odisej zapovijedi ukućanima da pjevaju i plešu kako nitko u gradu ne bi otkrio 

da su prosci pobijeni. Zatim se on okupa, a Atena ga opet učini jakim i čilim, i kad on 

reče Penelopi tajnu o njihovoj bračnoj postelji, kako je načinjena, onda tek Penelopa 

povjeruje da je to Odisej jer nitko drugi nije znao tu tajnu. Njih se dvoje zagrle i odu na 

počinak, a isto tako i ostali ukućani odu spavati. Već je zora, ali Atena produţi noć da ono 

dvoje mogu pripovijedati jedno drugome svoje doţivljaje. Prije nego usnu, Odisej 

Penelopi pripovijeda ukratko što je doţivio otkako je krenuo od Troje. Ujutro Odisej 

ustane i ode s Telemahom, govedarom i svinjarem izvan grada k svom ocu Laertu. 

XXIV. 

Umir 

Hermija vodi duše prosaca k Aidu, i tu se osim ostalih duša namjere na Ahilejovu i 

Agamemnonovu dušu. Amfimedonova duša pripovijeda Agamemnonovoj duši kako se 

Odisej vratio kući i njih porsce poubijao. U isto vrijeme doĎe Odisej s onom trojicom k 

ocu Laertu, koji ţivi izvan grada u voćnjaku. Odisej najprije taji tko je on, ali ubrzo kaţe 

da je on njegov sin Odisej i pripovijeda starcu kako je pobio prosce. Zatim odu otac i sin 

u kuću, gdje ih već čeka ručak. Tu se Odisej pozdravi sa starcem Dolijem i njegovim 

sinovima. Nakon što završe s ručkom, dolazi gomila Itačana, koje je pobunio Eupit, ubiti

Odiseja koji je toliku momčad pogubio. Odisej s vjernim drugovima iziĎe u boj, njegov 

otac pogodi i smrtno rani Eupita, i time se boj završi jer Atena ne da da se lije krv, te ona 

pomiri Odiseja s njegovim narodom. 

O 

DJELU: 

''Odiseja'' je dobila ime po glavnom junaku Odiseju. Nakon desetogodišnjeg ratovanja 

pod Trojom, on luta deset godina po svim morima i doţivljava mnogo opasnih 

pustolovina. Izgubivši sve prijatelje u brojnim opasnostima, Odisej se vraća na Itaku, 

gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su opsjedali njegovu ţenu 

Penelopu i na gozbama upropaštavali njegov imutak. 

Okosnicu ''Odiseje'' čine Odisejev povratak i osveta proscima. Ti su motivi obogaćeni 

prikazom prijašnjih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam Odisej na 

dvoru feačkog kralja Alkinoja. Osim toga, u ep je umetnut i motiv o sinu koji ide u 

potragu za ocem. Pjesnik je u moralnom pogledu produbio priču o Odiseju time što je s 

pustolovnim putovanjima povezao motiv o povratku muţa koji izbavlja svoju obitelj iz 

nevolje. 

Kompozicija je prepletenija od one u ''Ilijadi''. Sve su epizode u sluţbi temeljnog motiva, 

a jedinstvo je izraţeno u strastvenoj ţelji junaka da se vrati u domovinu i obitelj. 

Radnja Odiseje traje po jednima 41, a po drugima 40 dana; a tu se ne računaju Odisejevi 

doţivljaji koji traju deset godina, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja 

Alkinoja. 

Najveća je razlika izmeĎu ''Ilijade'' i ''Odiseje'' u religijskom shvaćanju. U ''Odiseji'' su 

bogovi većinom zaštitnici pravnih i moralnih odnosa meĎu ljudima. Od bogova se 

samostalnom djelatnošću ističe samo Atena, i to kao zaštitnica. U njezinu je liku sabrano 

mudro, pravedno i dobro djelovanje. Kao takva, javlja se ona i u snovima, osobito u 

drugom dijelu ''Odiseje'' (nakon Odisejeva povratka na Itaku). Neprijateljski bogovi 

Posidon i Helij podosta su bezlični. Njihova je srdţba opravdana zbog toga što su i Odisej 

i njegovi prijatelji prekoračili dopuštenu mjeru. Sudbina je u ''Odiseji'' isključena kao 

pokretni motiv,a u ''Ilijadi'' joj se pokoravaju i sami bogovi. 

O 

LIKOVIMA: 

Odisej je muţ mudre i lukave pameti. Opreznost, hladnokrvno rasuĎivanje i prijevara

sapašavaju ga iz svih opasnosti. Radoznalost i nekoristoljubiva ţeĎ za novim saznanjima 

najplemenitije su crte njegove ličnosti. On je moralno produbljen lik. Bračna vjernost i 

ljubav prema domovini daju mu snagu da strpljivo podnosi sve opasnosti i poniţenja. 

Uz Odiseja, najviše se ističe njegova ţena Penelopa kao uzor bračne vjernosti. Nju rese 

mudrost i osjećanje osobnog dostojanstva. 

Novina su mladenački likovi: Telemah i Nausikaja. U srcu krasne Nausikaje budi se prvi 

osjećaj prema muškarcu, gotovo više poštovanje negoli ljubav. Nausikaja je bez sumnje 

najdraţesniji lik grčke poezije. 

Uz grupu karaktera majka - sin, javljaju se i grupe otac - sin, otac - kći, gospodari - sluge. 

ILIJADA 

 

I. pjevanje: 

Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim 

porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji ţeli otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom 

osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za 

pomoć. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vijećaju i vrač Kalhas 

kaţe Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traţi dar za 

taj postupak. Nitko mu ga ne ţeli dati, a on ljut na Ahileja, uzima njegovu robinju Briseidau. 

Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, boţica Tetida, moli Zeusa da ne dozvoli 

Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem. 

 

II. pjevanje: 

Odisej potiče Grke na borbu. Homer iznosi opise brodova te trojanskih saveznika. 

 

III. pjevanje: 

Paris izaziva Menelaja na borbu. 

 

IV. pjevanje: 

Započinje bitka. 

 

V. pjevanje: 

Diomed ranjava Afroditu i Aresa

VI. pjevanje: 

Glauk i Diomed pozdravljaju se i darivaju za vrijeme borbe. Hektor se vraća u Troju,gdje se 

pozdravlja sa svojom obitelji sluteći da ih više neće vidjeti budući da odlazi u rat. 

 

VII. pjevanje: 

Hektor se bori s Ajantom. 

 

VIII. pjevanje: 

Bogovi se povlače iz bitke. 

 

IX. pjevanje: 

Agamemnon se povlači. 

 

X. pjevanje: 

Diomed i Odisej uhode Trojance. 

 

XI. pjevanje: 

Paris ranjava Diomeda, a Ahilej šalje Patrokla u borbu. 

 

XII. pjevanje: 

Ahejci se vraćaju u svoja uporišta. 

 

XIII. pjevanje: 

Posejdon potiče Grke na borbu. 

 

XIV. pjevanje: 

Hera pomaţe Posejdonu. 

 

XV. pjevanje: 

Zeus zabranjuje Posejdonu i ostalim bogovima da se upleću u sukob. 

 

XVI. pjevanje: 

Patroklo posuĎuje Ahilejev štit i oruţje, ulazi u bitku, ubija Sarpedona. Na posljetku biva ubijen 

od Hektora 

 

XVII. pjevanje:

Vojske se bore oko Patroklova tijela i oruţja. 

 

XVIII. pjevanje: 

Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i dobiva novo oruţje koje mu je iskovao sam Hefest, na 

nagovor Ahilejeve majke Tetide. Ahilejev je štit imao nekoliko slojeva, a detaljno je prikazivao 

dva grada (simbolika razdora izmeĎu Trojanaca i Ahejaca). 

 

XIX. pjevanje: 

Ahilej se miri s Agamemnon te se vraća u bitku. 

 

XX. pjevanje: 

Bogovi se vraćaju u bitku. Ahilej pokušava ubiti Eneju kojemu pomognu bogovi. 

 

XXI. pjevanje: 

Ahilej se bori i susreće Hektora ispred vrata Troje. 

 

XXII. pjevanje: 

Ahilej ubija Hektora i vuče njegovo tijelo natrag u grčka uporišta. 

 

XXIII. pjevanje: 

Odrţavaju se igre u Patroklovu čast. 

 

XXIV. pjevanje: 

Ahilej predaje Prijamu tijelo njegova sina Hektora. 

Likovi [uredi] 

 

Ahejci (Αχαιοί) - Grci 

o Ahilej (Αχιλλεφς) - vođa Mirmidonaca, grčki prvak i vojnik, njegova je srdžba pokretač 

radnje 

o Agamemnon (Αγαμζμνων) - mikenski kralj, Menelajev brat, zapovjednik ahejske vojske, 

njegova su djela uzrok Ahilejeve srdžbe 

o Patroklo (Πάτροκλος) - Ahilejev najbolji prijatelj i borac 

o Nestor (Νζστωρ), Menelaj (Μενζλαος), Diomed, (Διομήδης), Idomenej, (Ιδομενεφς) i 

telemonojski Ajant (Αίας ο Τελαμώνιος), kraljevi grčkih polisa, vođe svojih vojski pod 

Agamemnonovim zapovjedništvom 

o Odisej (Οδυσσεφς) - kralj i ratnik, poznat po svojoj lukavosti koja je glavna sastavnica 

Odiseje 

o Kalhant (Κάλχας) - modan grčki prorok i vrač, vodio je Grke svojim predviđanjima

Trojanci i saveznici 

o Hektor (Ζκτωρ) - Prijamov prvorođenac, vođa Trojanaca 

o Prijam (Πρίαμος) - trojanski kralj 

o Paris (Πάρις) - trojanski princ i Hektorov brat, znan i kao Aleksandar, oteo je Helenu te to 

postaje uzrokom Trojanskog rata. 

o Eneja (Αινείας) - Hektorov rođak i poručnik u vojsci 

o Glauko i Sarpedon - vođe likijskih snaga 

 

Žene 

o 

o 

o 

o 

Helena (Ελζνη) - bivša spartanska kraljica, Menelajeva žena, sadašnja Parisova družica 

Andromaha, (Ανδρομάχη) - Hektorova žena, majka njihova sina Astinaksa 

Hekaba (Εκάβη) - trojanska kraljica, Prijamova žena, Hektorova, Kasandrina i Parisova 

majka. 

Briseida - robinja koja je bila Ahilejeva nagrada koju mu je Agamemnon oduzeo što je 

rezultiralo Ahiljevom srdžbom

VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?