ABECEDA OPSADE SARAJEVA 1.335 krugova pakla od 1992 - 1995

ABECEDA OPSADE SARAJEVA 

1.335 krugova pakla od 1992 - 1995 

Kada se govori o pocetku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko 

datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za trece petoaprilski napad na 

Sarajevo... No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slazu: proljetno stezanje obruca oko 

Sarajeva zapecaceno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let. Sarajevo je u 

okruzenju bilo 1.335 dana, bez oruzja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa 

svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modifikovanih bombi. Sarajevo nije palo, 

postavsi simbolom barbarizma napadaca, herojstva branitelja, prkosa svojih zitelja, Bosne i 

Hercegovine. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore. I jos 

vise svoje heroje 

ARMIJA BiH: Nastala zvanicno 15. aprila i to od onih koji su mnogo ranije svojim tijelima prijecili 

put tenkovima: na njenoj strani, na strani branilaca grada, ni tada kao ni u godinama koje su 

slijedile nijednog trenutka nisu bili oruzje i municija, vec neizmjerni patriotizam, zapanjujuca 

hrabrost i zadivljujuca spremnost da se bore. U vrijeme kada su u Sarajevu utihnuli telefoni, po 

prvi put od 1945. godine oglasio se znak vazdusne opasnosti: bilo je 15 sat i 40 minuta, avioni 

bivse JNA u brisucem letu parali su ovdasnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova 

ulica vec je bila zatrpana malterom, a njene najljepse zgrade izranjavane gelerima... I bio je 

drugi maj: gotovo da nema znacajnijeg objekta u gradu koji nije pogoden barem jednom 

granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statisticari ce do kraja opsade prebrojati 44.742 

unistena stana. Izvojevana je prva velika pobjeda. Vec 16. maja dobijena je Pofalicka bitka, 

sredinom juna Dobrinja je vracena Sarajevu, u jesen 1992. zaustavljena je jos jedna velika 

ofanziva kojom je trebao biti presjecen grad: u tom su casu glavne bitke vodene na pravcu 

Vojkovici - Hrasnica - Ilidza, dok su sva oruda i oruzja agresora tukla po Otesu, Barama, Azicima, 

Stupu… Grad je vec uveliko gubio svoje slavne branioce: Safet Hadzic je poginuo 18. aprila, 

Specijalna je u maju ostala bez Vinka Samarlica, Zelene beretke su izgubile Enu Sakica, Dino 

Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Cedo Domuz je na onoj strani sarajevskog 

obruca poginuo 30. jula, Ramiz Salcin je poginuo 22. augusta, Fadila Odzakovic Zuta 20. 

septembra… Odbranom Sarajeva vec je komandovao Mustafa Hajrulahovic Talijan, a Armija BiH 

je upisivala svoje prve zapovjednike - Hasan Efendic pa Sefer Halilovic dobili su celne pozicije, 

godinu dana kasnije komandnu poziciju preuzet ce Rasim Delic, no vec tada su u Stabu bili i 

Stjepan Siber i Jovan Divjak, Vahid Karavelic je stigao u grad… 

BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da ce rat kratko trajati, Jusuf 

Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidzu, Kerim 

Lucarevic na celu Vojne policije stizao do pred same Vrace… Za to vrijeme na Sarajevo je u 

svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, 

izmedu 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i jos 150 oruzja vecih kalibara. Obruc dug 62 kilometra 

stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na dusi jednog 

Sarajliju: broj napadaca i broj zrtava opsjednutog grada - gotovo su identicni. Pa ipak, deblokada

je pokusana i osmog juna: toga dana Armija je ubiljezila 134 poginula borca. I dok je Zlatan 

Hrenovica iz sluzbe za informiranje Regionalnog staba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre 

ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio… Ostao je 

upamcen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) vecim 

rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruc se u meduvremenu smanjio na 57 kilometara. 

CACO: Musan Topalovic jedan je od onih narodnih komandanata sa kojim se Armija ove zemlje 

oruzano obracunala: ubijen je u noci 26. oktobra 1993. godine, no tom su prilikom smrtno 

stradala devetorica mladica koji su ga trebali uhapsiti. Na obroncima Trebevica, onim istim koje 

su krvlju i svojim zivotima branile Prva i Deseta brdska brigada, ostala je i najveca mrlja na 

savjesti opsjednutog grada: Kazani, jama sa neizbrisivim zlocinackim tragovima dijela Desete 

brdske, spremnog da smrcu civila nebosnjaka ostalih u ovom gradu sprovodi svoju osvetu. Ipak, 

ostalo je sjecanje na susret oci u oci Cace i tenka na Bostaricima i ostala je podjela na narodne i 

ostale komandante: odbranom sarajevskog Starog Grada i opcine Centar komandovali su 

upravo oni: Mujo Zulic, Zakir Puskar, Ramiz Delalic Celo - Prva, Druga, Treca brdska brigada; 

narodnim je pripadao i Juka Prazina, ali i Ismet Bajramovic Celo, Kerim Lucarevic, Fikret Prevljak 

CARSIJA: Iako se danas tvrdi kako je bas tu, na sarajevskoj Carsiji, ubistvom srpskog svata Nikole 

Gardovica 29. februara 1992. sve pocelo - to nikako nije kompletna istina: Carsija je bila tek 

povod prvim sarajevskim barikadama. Mnogo prije vojnici bivse JNA prevozili su i rasporedivali 

artiljeriju oko Sarajeva, u sanducima sa oznakama banana dopremali municiju za visecijevne 

bacace raketa i oruzjem rastjerivali narod koji nije htio rat. 

CELE: Ime ili lozinka, tek, po Ismetu Bajramovicu Celi sve jedinice Vojne policije koristile su to 

ime: Celo jedan, Celo dva… pa i sest "a"… I ma kako to kome sada zvucalo, celama (i to bas svim) 

se ne moze osporiti spremnost da u odbranu grada stanu onda kada je to bilo najpotrebnije. 

U jesen 1992. godine, Kozara, pogon u naselju Stup, svakog je dana mijenjao vlasnika. Jedinica 

El-Fatih i Specijalni odred policije koji je u bitku vodio Kemo Ademovic, te vojni policajci Ismeta 

Bajramovica Cele, s puskama u rukama i ponekom osom zaustavljali su tenkove i nindze - u 

pancir od glave do pete obucene valjevske i ine dobrovoljce koji su kidisali na grad. Bila je jesen 

1992. Na Stupskoj petlji nisu ostali tenkovi. 

DOBRINJA: Stotinjak dana ovo naselje na kraju grada bilo je u dvostrukom obrucu. Potpuno 

odsjeceno. Unutarnjom organizacijom zivota i odbrane, angazmanom svojih ratnih 

komandanata Hajriza Becirovica i Ismeta Hadzica Mutevelije, hrabroscu specijalaca i vojnih 

policajaca, Dobrinja je dobila svoju rampu za opstanak. Kako je rat odmicao, veza sa Sarajevom 

je jacala: no, sredinom juna 1992, kada su vodene najzesce bitke za ovaj prostor, kada je Senad 

Poturak spusten u mezar harema dzamije samo desetak metara daleko od artiljerijskih cijevi, ni 

stanari ovog naselja na nicijoj zemlji nisu mogli povjerovati u toliku srecu samo jednog obruca, 

ovog sarajevskog. Do kraja rata, Dobrinja je ostala prva linija fronte, ali je u meduvremenu 

dobila i svoju ratnu bolnicu i svoj ratni rezim pa i svoj tunel kao propusnicu za bolji zivot.

DZAFERAGIC SAFET: Nacelnik Staba Druge brdske brigade, jedan od autora spasavanja 

kompletnog prostora Borija od najezde agresora, borio se oci u oci sa PAT-om. Tesko je ranjen, 

vise puta operiran i danas je vjerovatno najslikovitiji primjer odnosa Armije BiH, ovoga grada i 

njenih vlasti spram onih koji su se borili: ratni vojni invalid koji iz novina saznaje kako ce ova 

drzava regulirati i njegov status. 

DJILDA: Dzevad Begic, prijeratni voda Zeljinih "Manijaka", naoruzao se onoga dana kada su u 

Sarajevu postavljene prve barikade: prica kaze da je pokucao na vrata jednom od osvjedocenih 

Karadzicevih pristalica i to s nozem u ruci. Ovaj je bez mnogo dileme DJildi poklonio automat - 

od tada do dana pogibije Dzevad Begic DJilda je bio sve: i rezervni policajac i teritorijalac i dio 

interventnog voda, borio se i na Ilidzi i na Blekinom potoku i na Zlatistu - naprosto, bio je dio 

sarajevske mladosti odjednom suocene sa potrebom da navijacke rekvizite zamijeni ubojitim. Za 

spas svojih najdrazih. I to je i cinio. 

EMIRA BASIC: Studentkinja zurnalistike, s pocetkom rata odlucila se za borbu puskom: 

dobitnica Zlatnog ljiljana poginula je 27. novembra 1993. godine na Jevrejskom groblju. Jos 

jednom od vrucih mjesta sarajevskih linija odbrane. No, Emira Basic nije samo primjer borca za 

ovaj grad, ona je na svojevrstan nacin nosilac odlikovanja za sve zene Sarajeva koje su misijom 

nemoguce uspijevale organizirati zivote svojih porodica, spremiti onaj minimum hrane, boriti se 

svaka na svoj nacin… 

FERHADIJA: Mjesto prvog masakra. Dvadeset sedmog maja 1992. godine, u tadasnjoj ulici Vase 

Miskina ubijeni su ljudi koji su stajali u redu za hljeb. Bilo je to tek prvo u nizu velikih stradanja 

civila na jednom mjestu… 

GOLO BRDO: Ne, nije ovo malo, sarajevsko, vec ono na Igmanu: tamo gdje su agresorski vojnici 

morali proci ako se htio sacuvati makar obruc za prezivjele u opsjednutom gradu. Na Golom 

brdu tokom ljeta 1993. vodene su velike bitke za ovaj grad. Treba reci i ovo: bas tamo, 

Sarajlijama su u pomoc stigle brojne jedinice sa slobodnih teritorija, kako se tada zvao 

neokupirani ostatak Bosne. 

HVO: Brigada Hrvatskog vijeca obrane "Kralj Tvrtko" tokom cijele agresije ostala je na strani 

branilaca Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneci se od drugacijeg HVO-a i Hrvatske 

vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS - jedinicu koja je takoder predstavljala sastavni dio odbrane 

grada. 

IZETBEGOVIC ALIJA: "Priznavanje BiH bi moglo da presijece planove koji se grade oko Bosne. 

Zbog toga s nestrpljenjem ocekujemo sesti april", rekao je 31. marta, nakon pregovora u 

Bruxellesu. Tenkovi JNA vec su bili zaposjeli rezervoar na Mojmilu. Sestog aprila BiH jeste 

postala priznata, ali je petog napadnuto Sarajevo... Drugog maja je postao zarobljenikom JNA: 

razmijenjen je dan kasnije. Tek 20. juna 1992, Predsjednistvo, na cijem je celu ostao, proglasilo 

je ratno stanje. Iako mu se mogu pripisati preveliki apetiti u odredivanju vojne strategije i 

donosenju kljucnih vojnih odluka, prevelike slabosti spram narodnih komandanata, moraju mu 

se priznati dvije stvari: gotovo iz inata ostajao je u opkoljenom Sarajevu i odlazio i na linije

odbrane, dovodeci tako do potpune konfuzije upravo one koji su ga imali na nisanu. Alija 

Izetbegovic je imao obicaj obratiti se vojsci selamom, ali je sa Zuci porucio: "Da je samo jedan 

Hrvat ili Srbin poginuo braneci Sarajevo, mi mu trebamo odati postu." 

JNA: "Armija nece ni mrava zgaziti", obecavao je Milutin Kukanjac kao komandant Druge 

armijske oblasti: a onda su tenkovi poceli da ruse gradove i ubijaju civile. U samom Sarajevu, 

bivsa JNA imala je svoja uporista: od kasarne "Marsal Tito", preko kasarne "Viktor Bubanj", Jajce 

kasarne, kasarne "Jusuf Dzonlic", kasarne "Slavisa Vajner Cica" u Lukavici, vazduhoplovnog 

kompleksa u Rajlovcu, do Komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Iz oruzja kojim je 

raspolagala, na grad je u prosjeku bacano vise od 1.000 granata dnevno - manjih i vecih 

kalibara. Raskrsnice su pokrivane najmodernijim snajperima dometa do 3.000 metara: ne, oni 

nisu koristeni zbog dometa, vec zarad preciznosti. 

KORPUS: Vojna formacija: ovaj sarajevski bio je Prvi. Prvi komandant Prvog korpusa bio je 

Mustafa Hajrulahovic Talijan; poslije njega to je postao Vahid Karavelic, pa Nedzad Ajnadzic. 

Ovaj posljednji ratni je u svojoj knjizi Odbrana Sarajeva, nedavno objavljenoj, iznio i podatke o 

brojnom stanju: impresivno zvuci, no Prvi korpus je vec 1993. godine brojao 87.009 boraca. Od 

toga - iz okruzenog Sarajeva za grad se iz godine u godinu borilo u prosjeku 38.000 ljudi s 

puskom u ruci. Tokom opsade, Prvi korpus je, opet u okruzenom gradu, ubiljezio svoj crni bilans 

poginulih boraca: za zonu Vraca - Dobrinja zivot je dalo 799 boraca, na potezu Bozica pumpa - 

Saobracajni fakultet poginula su 742 borca, od Bozica pumpe do piste 695 boraca, od Hrastove 

glavice do Vraca 423, od Saobracajnog fakulteta do Pionirske doline 407, od Pionirske doline do 

Mrkovica 324 i od Emirovice do Hrese 197. Nacionalni sastav poginulih izgleda ovako: 6.104 

Bosnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih. 

LOGISTIKA: Koliko je bila vazna, shvatilo se zbog rata: trebalo je naoruzati se. Danas, kada se 

raspravlja o prvom udaru agresora i odbrani BiH, istice se angazman Stranke demokratske akcije 

na naoruzanju bosnjackog naroda i linija koja je pod okriljem Hasana Cengica unosila oruzje. Bila 

je to grupa ciji su najpoznatiji clanovi jos bili Senahid Memic, Sulejman Vranj i Suaib Seta i koja 

je oruzje dopremala u Glavni logisticki centar u Visokom, kojim je rukovodio Halid Cengic, 

poznatiji kao Hadzija i Hasanov otac. No, za samo Sarajevo mnogo je znacajnija bila domaca 

proizvodnja jer je sve drugo valjalo unijeti u opkoljeni grad. Odlukom Presjednistva RBiH, 17. 

jula formiran je Centar namjenske proizvodnje pri Glavnom stabu Oruzanih snaga RBiH. Nosioci 

projekta: Faik Kulovic i Berko Zecevic. Realizacija Odluke je pocela odmah ukljucivanjem i 

povezivanjem malih radionica za rucnu izradu minsko-eksplozivnih sredstava (kakva je bila 

sarajevski "Behar") imobilizacijom "Sumoprojekta", "Zice", "Vase Miskina Crnog", 

Energoinvestovih "Armatura", radionice GRAS-a, Masinskog fakulteta, "Zraka"... 

LJILJAN: Obiljezje Armije BiH, prepoznatljivi detalj zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine. 

Profesor koji je ljiljan ucrtao na kape branilaca Bosne i Hercegovine je sarajevski historicar Enver 

Imamovic. Ljiljan je zavrsio kao i opsada: u prisilnom zaboravu. 

MUP: Ponesi zastavu, Dragane Vikicu. Svojim komandantom zvali su ga ne samo policajci iz 

tadasnje Specijalne jedinice (pokojni Vinko Samarlic, Zoran Cegar, Musan Kovac, Kemo

Ademovic, Muhamed Gafic, Zdravko Stojic...) vec i ovdasnji penzioneri, a njegova je komanda u 

Domu policije vrvjela mladicima koji su htjeli da se bore. Neki su analiticari kasnije ovaj period 

nazvali "dobom romanticarskog zanosa patriotizmom", no nikada nisu uspjeli osporiti nemjerljiv 

doprinos Specijalne, svakog njenog pojedinacnog policajca, te preostalih policajaca u gradu u 

odbrani Sarajeva. 

NUSRET DAUT: Na brdu Mojmilo unistio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda covjeka nad 

oklopnjakom. 

NJENO VELICANSTVO BOSANKA: U malim gradskim radionicama rucno je napravljena bomba 

"bosanka". Sem nje, u ovom su gradu za odbranu pravljeni jos i trombloni, zapaljive flase i 

puske. Sarajevski Centar namjenske proizvodnje svojim strateskim proizvodom smatra 

detonatorsku kapslu DK-8 u ratnim uslovima, no "bosanka" je ostala njegov ponos. Kasnije su 

pravljene i tromblonske rasprskavajuce mine, a i usavrsena "bosanka" sa tehnoloskim 

preduslovima za serijsku proizvodnju od 5.000 komada mjesecno. To je bilo u oktobru '92. No, 

proizvedeno je samo 700 komada. Na Dobrinji su novembra iste godine obavljena i prva 

ispitivanja rakete 50 mm i dometa 2.300 metara. Umjesto 1.600, proizvedeno je jedva 150 

raketa, te po jedan jednousmjeravajuci i devetousmjeravajuci lanser za njih. Proizvedena je i 

jedna vrsta napalm-smjese za napalm-tepihe koji sluze za zaprecavanje. Decembra '92. pocela 

je proizvodnja tromblonske kumulativne mine. 

OPSADA: Duga 1.335 dana: o njoj bas svaki prezivjeli Sarajlija moze sam napisati svoju knjigu. 

Odnijela je 1.620 zivota djece: gotovo 15.000 najmladih stanovnika Sarajeva je ranjeno, i to je 

ono sto svi u ovom gradu priznaju da su u doba rata najteze podnosili. Smrt je bila tako blizu, 

svako je izgubio nekog - djecu je izgubio ovaj grad, zamro od bola kada je jedna granata rasula 

djecije mozgove po bijelom snijegu Alipasinog Polja. Bio je 22. januar 1994. 

PLAVI PUTEVI: Sta su oni znacili Sarajevu ilustruje podatak da je za 15 dana, od 13. do 28. jula 

1994, na relaciji Dobrinja - Butmir proslo ukupno 42.090 ljudi, 556 autobusa, 2.745 automobila i 

4.201 kamion. Dnevni je prosjek bio: 421 osoba i 75 vozila, a put je bio otvoren samo cetiri i po 

sata dnevno: od 10 do 12.30 prije podne i od 14 do 16 sati poslije podne. Ali, prije plavih puteva 

i prije tunela, aerodromska je pista sluzila kao put. Moze se nazvati i crvenim - gotovo da nije 

bilo noci kada pista nije uknjizila danak u krvi. Emir Redzovic, major Armije BiH i tadasnji 

zamjenik komandanta Cetvrte motorizirane brigade, smjestene u Hrasnici, sjeca se da su 

"Biseri", jedinica za obezbjedenje Predsjednistva pod komandom Harisa Lukovca, prvi trasirali 

put pojedinacne deblokade Sarajeva. Vodio je preko aerodromske piste: te noci "Biseri" su 

unijeli u grad onoliko protuoklopa koliko je moglo stati u njihove ruksake. Tako je pocelo 

organizirano prelazenje aerodromske piste na kojoj je, po jednoj vojnoj evidenciji, ostalo 268 

zivota, a gotovo 700 ljudi je ranjeno. Pogibija doktora Mustafe Pintola dio je one ratne price 

kakva se samo ovdje mogla zabiljeziti: sticajem okolnosti, cuvao je dijete ciji su roditelji bili "na 

onoj strani". Krenuo je u Sarajevo u potrazi za nacinom da spoji rastavljenu srpsku porodicu: 

ubijen je na pisti.

Put preko piste u nekoliko je navrata spasio Sarajevo, oruzjem i municijom: pistu su prelazili 

vojnici, policajci, duznosnici sa kompletnom pratnjom i odvazni civili u potrazi za hranom ili 

porodicom. Za sve je vazio isti princip: dodes do zice, spustis se u rov i cekas da transporter 

odmakne. Onda trcis. 

Najvise je zrtava medu civilima. Iako je prelazak preko piste uvijek bio lutrija, igra se razlikovala 

u nijansama: kada su pistu prelazili generali, nacelnici i pokoji ministar, onda je dio pratnje 

istrcavao prije vremena i odvlacio paznju transporteru - dok su se vojnici UN-a objasnjavali s 

njima, delegacija je nesmetano prolazila. U jednoj kuci u Butmiru bila je baza dijela Specijalne 

jedinice Lasta: ovim momcima neposredno je komandovao ministar policije Bakir Alispahic, a 

imali su zadatak da sa slobodnih teritorija prebacuju materijalno-tehnicka sredstva u Sarajevo. 

Apsolutni rekorder u broju prelazaka piste se ne zna, no pouzdano se zna da je najcesci putnik iz 

Cetvrte motorizirane bio vojnik Nusret Karisik - nosio je postu i bio veza sa komandom Korpusa. 

RAKETE: Sve ono cime je bivsa JNA raspolagala u naoruzanju, braniocima ovoga grada bila je 

samo zelja. Pa ipak: marta 1993. godine, u vrijeme zestoke ofanzive na Stup, kada su cetnicki 

tenkovi u dva maha izasli do petlje u Azicima, Sefer Halilovic je naredio Zaimu Backovicu: 

"Posiljka nocas po cijenu zivota mora uci u grad." Backovic i Nijaz Zorbic, tadasnji komandant 

jedinice Silver fox, dolaze u komandu Cetvrte viteske i kazu: "Moramo unijeti MTS u Grad." 

Ojacava ih i Cetvrta, pa je pred diverzantima kojima tada komanduje Emir Bogunic Carli slozen 

zadatak: lanser 107 mm sa raketama, lanser TF - crvena strijela, rucni bacaci, LPG-jevi, zolje, 

ose... na nosilima, prekriveni bijelim carsafima, pored unproforaca ulaze u grad. Posada lansera 

TF i njen komandir po naredbi Mustafe Hajrulahovica Talijana odlaze na Sokolje: crvena strijela 

tada pogada jedan tenk i jedan transporter. Ofanziva je zaustavljena. 

SARAJEVO: Grad pod opsadom u kojem su, zasto i to ne reci, prezivjeli imali na raspolaganju 

ravno 159 grama hrane dnevno. U istom periodu, zracnim mostom dopremljeno je 31.448.000 

kilograma osnovnih zivotnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Vodu smo tocili 

pod kisom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno 

otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovacima su 1.284 nova mezara. 

SUCUR SLAVISA: Zlatni ljiljan je zaradio u tenku: i danas je jedan od rijetkih koji svojom 

hrabroscu imponira. Sa istim intenzitetom i hrabroscu sa kojima je branio Sarajevo, danas se 

bori za njegovu buducnost. 

TRG PERO KOSORIC: Zgrada Lorisa i neboderi na samom trgu najilustrativniji su primjeri ciljeva 

napada na ovaj grad: sistematicnost sa kojom je artiljerija bivse JNA teskim pancirnim 

granatama pronalazila svaki stan, pretvarajuci betonske blokove u hrpu prasine, nezaobilazan je 

primjer zelje za unistenjem. Svega sto se s brda doimalo civilizacijskim. 

UGORSKO: Linija na kojoj su smjene bile moguce samo u nocima bez mjesecine: Hakija Mrso 

upravo je ovdje izveo jedan od onih podviga koji se moraju izucavati kao obavezna literatura 

umijeca ratovanja. Ugorsko je od prvog dana nosilo svoje zrtve: Amel Beckovic, Rasid Beslija, 

Senad Cizmovic, Izet Delic, Feriz Merzuk… samo su neki od boraca poginulih na liniji ove

odbrane koju cetnici nisu prosli upravo i samo zahvaljujuci hrabrosti i odvaznosti svakog 

pojedinca koji joj je poklonio sebe. 

VIJECNICA: Univerzitetska biblioteka konstantno granatirana dok nije spaljena: vojnici opsjede 

grada gadali su u toj zgradi historiju, knjizevnost, biologiju, nasljede, tradiciju… Onako kako je 

spaljena ostala da prkosi, predstavljala je zapravo recept neunistivosti. 

ZELENE BERETKE: Nastali i nestali u kratkom roku, oni su rijetki koji imaju pravo reci: znali smo 

da ce biti rata. Pripremali su se za odbranu, ma kako to neuko cinili: na Sirokaci ih je organizirao 

Faik Avdibegovic, u Vatrogasnoj brigadi predvodio ih je Kenan Slinic, Libe je bio na Aerodromu, 

Jozo Planinc na Cengic-Vili, Jahija u Sokolovicima, Faik na Stupu, Dzevad Kovacevic na Grbavici, 

Enes Cavcic na Brijescu, Salih i Saud na Bjelavama, Tufo u Pazaricu, Ago pred Jevrejskim 

grobljem, braca Karamustafic na Colinoj kapi i Sulejman Zolj... Alija Miladin, Dino Magoda, Eno 

Sakic medu prvima su pali za slobodu Sarajeva kao dio vec legendarne jedinice nastale u Pjafu… 

Zelena beretka je bio i Caco, i Juka, i Ramiz Delalic Celo, i Emin Svrakic, i… ali to je posao za 

historicare. 

ZUC: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni cule, postalo je strateska tacka odbrane 

grada. Odnijelo je 255 zivota: na Zuci se Sarajevo i branilo i spasavalo, na Zuci se odlucivalo hoce 

li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Sehovic, jedan od onih sarajevskih komandanata koji 

su komandovali na frontu: zivot je izgubio na Zuci 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom 

ratistu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Andelic je poginuo januara '93, Ibrahim 

Dervisevic je nesto kasnije tesko ranjen… Nadomak slavnih momaka, liniju su cuvali vitezovi 

Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovica kosi, samo pet dana 

nakon sto je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isovic, tada nacelnik staba ove 

brigade… I nije tacno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija: Smajo Sikalo, Sefik 

Halimanovic, Omer Dolovcic, Ejub Delalic, Nedzad Delic, Kenan Dubravic, Anes Causevic, Emir 

Catak, Behrudin Basovic, Admir Hebib, Senad Mandic, Predrag Lasica… i jos mnogi, mnogi drugi 

svoje su zivote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamceni. Bas svi. 

POCEO PROCES ZA ZLOCINE NAD SARAJLIJAMA 

Danas je u Haaskom tribunalu zapoceo proces za zlocine koji su pocinjeni tokom - kako je rekao 

tuzilac Mark IERACE, "bitke za Sarajevo", odnosno troipogodisnje srpske opsade glavnog grada 

BiH. 

Stanislav Galic, general vojske bosanskih Srba, optuzen je za namjerno ubijanje Sarajlija u 

napadima iz teskih orudja i snajpera, rasporedjnih na brdima koja okruzuju ovaj grad. 

RFE 

Pred Sudskim vijecem 1, kojim predsjeda holandski sudac Alphonsus Martinus Maria Orie, 

tuzilac Mark IERACE je obrazlaganjem optuznice zapoceo proces Stanislavu Galicu, komandantu

Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske bosanskih Srba, jedinice koja je 44 mjeseca drzala u 

opsadi grad Sarajevo. 

IERACE 

Nikada profesionalna vojska nije vodila kampanju neumoljivog nasilja nad jednim evropskim 

gradom, kako bi stanovnike toga grada svela na srednjevijekovnu deprivaciju, u kojoj su bili u 

stalnome strahu od smrti. 

U periodu koji pokriva ova optuznica, za stanovnike Sarajeva nije bilo sigurnog mjesta. Zasto se 

to dogodilo? 

Sarajevo, grad od pola miliona stanovnika, je bilo multietnicka zajednica u procvatu. Grad 

ponosan svojim kulturnim nasljedstvom i medjunarodnim statusom, jer je bio domacin Zimskih 

olimpijskih igara 84. 

Kraj mira dosao je pocetkom aprila 92. Kada je 6. aprila Evropska zajednica priznala Republiku 

BiH, pocela su neprijateljstva. 

Sljedecih dana bosanski Srbi proglasili su se "Srpskom republikom Bosnom i Hercegovinom", te 

su trazili vecinu teritorija ove republike. 

Cilj Republike Srpske bio je da podijeli grad Sarajevo u srpski i muslimanski dio. 

Uskoro je postalo ocigledno da su civili koji su odlucili ostati u Sarajevu, unutar linije sukoba, bili 

namjerno ciljani. 

Zanimanje, dob, spol i nacionalna pripadnost nisu bili vazni za snajpere. 

Trogodisnje dijete ustrijeljeno je na vratima svoje kuce. Devetogodisnja djevojcica je pogodena 

dok se igrala u dvoristu. 

Na civile se pucalo u njihovim kucama dok su gledali televiziju, pili kavu ili se molili. 

Na njih se pucalo dok su prelazili preko ulice, dok su skupljali drva, dok su izvlacili vodu iz 

kanala, nosili je kuci, cistili smece i dok su pokapali svoje mrtve. 

Onim Srbima koji su odlucili ostati u gradu nije bilo oprosteno. Na njih se pucalo, zajedno sa 

njihovim sugradjanima, Sarajlijama muslimanima. 

RFE

Optuzenog Galica je prije gotovo dvije godine uhapsio SFOR. Na prvom pojavljivanju pred 

haaskim sucima Galic se izjasnio kao nevin po svim tackama optuznice, koja ga po osnovi licne i 

komandne odgovornosti tereti za zlocine protiv covjecnosti i krsenja zakona i obicaja rata. 

Galicev nacelnik staba, a potom i nasljednik na celu korpusa, general Dragomir Milosevic, 

takodjer je optuzen za zlocine nad Sarajlijama, ali je on i dalje u bjekstvu. 

Vec danasnje uvodno slovo tuzbe potvrduje da ce ovaj proces biti dugotrajan, jer je rijec o 

zlocinima, kako je rekao tuzilac IERACE, koje je dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za 

godinom, sa gnusanjem posmatrao cijeli svijet. 

U namjernim artiljerijskim i snajperskim napadima na Sarajlije i nasumicnim napadima na civilna 

podrucja ubijene su hiljade ljudi, ali tacan broj nije poznat. Tuzilac se poziva samo na 

raspolozive registrovane podatke koji premasuju hiljadu. Vecina zrtava su Bosnjaci, ali medju 

njima ima i Srba i Hrvata. 

MARKALE U HAAGU: CIJA JE GRANATA 

General-pukovnik Stanislav Galic uhapsen je 20. decembra 1999. godine u Banjoj Luci. Akciju 

hapsenja izvele su britanske snage SFOR-a, a na osnovu optuznice za zlocine protiv covjecnosti i 

krsenje zakona i obicaja rata, koju je protiv Galica podiglo Tuzilastvo Tribunala u Haagu 26. 

marta 1999. godine. 

U optuznici se izmedju ostalog kaze da je Stanislav Galic, kao komandant Sarajevskoromanijskog 

korpusa, bio u nadredjenom polozaju u odnosu na oko 18.000 pripadnika vojske RS 

rasporedjenih u deset brigada. Snage kojima je rukovodio i komandovao provodile su kampanju 

snajperskog djelovanja i granatiranja usmjerenu protiv civilnog stanovnistva Sarajeva. Kao 

komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, Stanislav Galic je bio odgovoran i za provodjenje 

dogovora o zoni potpunog iskljucenja teskog oruzja kao i za osiguravanje nesmetanog pristupa 

UNPROFOR-a i ostalog osoblja UN-a teritoriji oko Sarajeva, a posebno lokacijama na kojima se 

nalazilo tesko naoruzanje. 

Stanislav Galic rodjen je 12. marta 1943. u selu Golesi u opcini Banja Luka. Imao je cin generalpotpukovnika 

u Vojsci Republike Srpske. Komandu nad Sarajevsko-romanijskim korpusom 

preuzeo je oko 10. septembra 1992. i na tom polozaju ostao do otprilike 10. augusta 1994. 

Na sudjenju generalu Vojske RS Stanislavu Galicu prosle nedjelje je vojni ekspert iz Irske John 

Hamill, inace posomatrac UN-a tokom bombardovanja Sarajeva, iscrpno svjedocio o zlocinu na 

sarajevskoj pijaci Markale, kada je ubijeno sezdeset sest, a ranjeno oko 200 gradjana; 

Galic je imao kontrolu nad artiljerijom oko Sarajeva 

Oficir Vojske RS me pitao zasto mi je vazna samo jedna od 40 hiljada granata ispaljenih na 

grad!?

* Istraga koju su prije nas vodili pripadnici UNPROPFOR-a bila je zapanjujuce amaterska 

* Ljude na Markalama ubila je minobacacka granata 120 mm ispaljena iz pravca Mrkovica - 

tamo su postaja cetiri minobacaca Vojske RS i dva Armije BiH 

* Masakr na Dobrinji posljedica je bombardovanja Galiceve artiljerije iz pravca Toplika 

* Tokom jednog dana izbrojali smo 3600 granata koje je Vojska RS ispalila na Sarajevo 

Na sudjenju generalu Vojske Republike Srpske Stanislavu Galicu prosle sedmice nastupili su neki 

od kljucnih svjedoka koji su govorili o vjerovatno najstrasnijem pojedinacnom zlocinu koji se 

stavlja na teret ratnom komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS - prvom masakru na 

pijaci Markale, koji se dogodio 5. februara 1994. godine, kada je poginulo 66 a ranjeno oko 200 

gradana Sarajeva. Kako je poznato, srpski mediji dugo su ubjedjivali javnost RS i Jugoslavije da 

su masakr inscenirale ili prouzrocile snage lojalne Aliji Izetbegovicu. Svjedocenje neutralnog 

eksperta koji je, nakon incidenta pozvan da napravi analizu kratera granate, bilo je dobra prilika 

da se potpuno odbace barem neke od besmislica kojima su do sada manipulirali srpski mediji. 

Artiljerijski oficir irske vojske John Gerard Brendan Hamill prosle je sedmice pred advokatima 

optuzbe i odbrane odgovarao na pitanja iz djelokruga vojne promatracke misije UN-a za 

podrucje teritorija koje su tokom rata bile pod kontrolom srpskih snaga. Major Hamill je vec 30 

godina u vojnoj sluzbi, tokom koje je ucestvovao u brojnim misijama UN-a. Od maja 1993. do 

jula 1994. radio je kao komandir u promatrackoj misiji UN u BiH, zaduzen za srpska podrucja 

oko Sarajeva. 

Objasnjavajuci sta je bila sustina te misije, major Hamill je kazao da su nenaoruzani promatraci 

UN-a, kad god su dobivali dojave o otvaranju vatre s bilo koje strane, pokusavali prije svega 

posredovati u osiguravanju primirja. Uporedo s tim oni su pravili detaljne dnevne izvjestaje o 

upotrebi artiljerijskog oruzja izmedju zaracenih strana. U nekoliko navrata tokom svog 

svjedocenja, major Hamill ponovio je da je na Sarajevo, u pojedinim fazama rata, sa srpskih 

polozaja ispaljivano i po 3.600 granata dnevno. 

Njegova je komanda bila u kasarni srpske vojske u Lukavici, a promatraci UN-a bili su 

rasporedjeni na vise lokacija na kojima su se nalazili artiljerijski polozaji sa kojih se djelovalo po 

Sarajevu. Svaka terenska stanica promatracke misije imala je obavezu da obilaze sve artiljerijske 

pozicije i izvjestava o dnevnim dogadjajima i svojim zapazanjima. 

Kada je o zahtjevima za prekid otpocetih napada rijec, svjedok je izjavio da ih je najcesce 

prenosio oficirima za vezu ili drugim visim oficirima iz staba srpske vojske u Lukavici. Najcesce 

su to bili izvjesni pukovnik Zarkovic i njegovi pomocnici Misa Indic i Brane Luledzija. 

Komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa generalu Stanislavu Galicu nije direktno podnosio 

te zahtjeve, ali je izjavio da ga je cesto vidao u kasarni upravo u drustvu spomenutih oficira s 

kojima je direktno saradivao. Svjedok Hamill je kazao kako je Galic bio nadredjen svim

artiljerijskim posadama oko Sarajeva i kako je u svakom trenutku mogao pokrenuti ili obustaviti 

njihovu paljbu. 

Kao strucnjak za analizu kratera, Hamill je od komande UN-a pozvan da izvrsi ekspertizu i 

pokusa odrediti sa cijih je polozaja ispaljena granata na Markale. Ovo su neki od 

najinteresantnijih odgovora koje je major Hamill dao tokom svog svjedocenja u Haagu. Pitanja i 

odgovori neznatno su skraceni i prilagodjeni formi prikaza za stampane medije. 

ISPITIVANJE OPTUZBE 

Kada ste doputovali u Sarajevo? 

U Sarajevo smo stigli 10. februara 1994. 

Do kojeg roka je izvjestaj tima morao da bude zavrsen? 

Koliko se sjecam, morali smo zavrsiti izvjestaj do 15. februara. 

Jeste li odmah po dolasku otisli da vidite mjesto dogadaja, dakle pijacu Markale? 

Tamo smo otisli odmah ujutro 11. februara. Na lice mjesta smo isli i 12. februara, a potom smo 

intervjuirali svjedoke i ostale osobe koje su bile vazne za nas izvjestaj koji smo zavrsili u tri sata 

ujutro, 15. februara. 

Ko su sve bili clanovi tima? 

Vodja tima bio je pukovnik Michel Gauthier, iz Kanade; ostali clanovi tima bili su potpukovnik 

Nikolaj Rumiancev, iz Rusije, major Sahaiser Khan, iz Pakistana; kapetan Jose Grande, iz Spanije, 

kapetan Lavarde, iz Francuske, te dva tehnicka savjetnika John Hamill i Chef Dubant, iz 

Francuske. 

Da li je vas izvjestaj zavrsio zakljuckom da “ne postoji dovoljno fizickih dokaza koji bi potvrdili 

da je granatu ispalila jedna ili druga strana; minobacacka granata mogla je biti ispaljena i sa 

jedne i sa druge strane”? 

Da, to je bio nas zakljucak. To je bilo najvise do cega smo mogli doci imajuci u vidu ogranicenja 

koja je nametala tadasnja situacija i metode koje smo primjenjivali. U konkretnom slucaju bilo 

je nemoguce utvrditi odgovornost za ovu eksploziju. 

Vas je izvjestaj takodjer utvrdio da je eksploziju izazvala konvencionalna, tvornicki 

proizvedena minobacacka granata od 120 milimetara, koja je detonirala nakon udara o 

zemlju?

Da. Napisali smo to upravo tako jasno, kako bismo otklonili svaku mogucnost da je granata 

eksplodirala prilikom udara o pijacni stand na otprilike jedan metar visine iznad zemlje. To je bio 

pocetni izvjestaj takozvanog tima za analizu kratera. 

Naveli ste, takodjer, da je granata ispaljena na konvencionalan nacin iz cijevi 120- 

milimetarskog bacaca. 

Da. To smo naveli zato jer je jedna od strana tvrdila da je bomba ispaljena uz pomoc 

pneumaticke sprave sa jedne adrese u centru Sarajeva, nedaleko od pijace Markale. Nas tim je 

odbacio takvo tumacenje. 

Vi ste radili analizu kratera. Koje ste metode tom prilikom koristili? 

Koristio sam dvije metode. Prva je utvrdivanje pravca tunela kojeg je u podlozi napravi 

detonator granate. Kada minobacacka granata udari o podlogu, njen neeksplozivni dio, tj. 

detonator i rep granate zariju se u tlo i formiraju tzv. tunel granate. Rep granate po pravilu 

ostaje unutar tog tunela, dok se ostali dijelovi granate rasprskavaju u svim pravcima. U tunel se 

postavlja stap i onda mjerenjem specijalnim kompasom zapocinje utvrdivanje smjera odakle je 

ispaljena predmetna granata. Kompasi koji se koriste pravac utvrduju u milima, umjesto u 

stepenima, kako je to uobicajeno. U jednom krugu ima 6400 mila, odnosno ako u krugu imamo 

360 stepeni, onda u svakom stepenu kruga ima oko 17.78 mila. Mil je dakle preciznija mjera u 

utvrdivanju pravca. Mi smo ustanovili pravac sjever-sjeveroistok od oko 0360 mila. Granata je 

dosla iz tog pravca. 

Kazali ste da ste koristili jos jedan metod analize kratera. 

Da, to je tzv. metoda izravnavanja polova i centra rasprskavajuceg obrazca. Naime, kada 

granata eksplodira na cvrstoj podlozi brojni komadi vrelog metala iscrtaju uvijek jedan isti 

obrazac na asfaltu u obliku dva duga krila. Na ovim krilima se identificiraju polovi koji zajedno sa 

centrom kratera cine ugao cija sredina odreduje pravac ispaljivanja granate. 

Vasi rezultati nisu se slagali sa nalazima tzv. ekspertnog tima, koji je prije vas uradio analizu 

kratera. 

Da. Njihov je metod bio vrlo sumnjiv, neuobicajen, manjkav po mnogim pitanjima i u osnovi 

pogresan. 

Vi ste pronasli da su oni koristili tabele udaljenosti za pogresno oruzje. 

Mi nismo mogli vjerovati da su oni to mogli uraditi. Kapetan Verdy je koristio tablice koje se 

odnose na granate ispaljene iz haubica. Svako oruzje pojedinacno ima svoje tablice koje se ne 

odnose ni na jedno drugo oruzje. Te su tablice rezultat napornog naucnog rada kojim se 

utvrduju karakteristike oruzja u smislu njegovog dometa, putanje i eksplozivnih svojstava. To je,

dakle, bilo potpuno pogresno. Niko od clanova naseg tima nije mogao vjerovati da se ovo 

dogodilo. 

Vi ste utvrdili da je granata dosla iz pravca sjever-sjeveroistok. Da li je vojnim promatracima 

UN-a bio dopusten prilaz tom regionu? 

Ne. Bilo je jako tesko promatracima UN-a da rade u podrucju izmedju Vogosce i Sumbolovca. 

Promatraci sa kojima ste razgovarali izjavili su da je njima od Armije bosanskih Srba bilo 

zabranjeno kretanje u sjeveroistocnom kvadrantu Sarajeva jos od oktobra 1993. 

Da, to je tacno. 

Da li je medu onima koje ste intervjuirali nakon analize bilo clanova bosanske vlade i armije? 

Da. 

Da li su timu pokazane artiljerijske pozicije bosanske armije? 

Ne. 

Ipak, u izvjestaju je naznaceno da su clanovima Vaseg tima pokazane minobacacke pozicije 

bosanske armije. 

Ne, to se dogodilo 9. februara, kada je pukovnik Pardon, zamjenik komandanta staba za sektor 

Sarajevo, obisao te pozicije. To nije bio clan naseg tima. 

Pukovnik Pardon je ipak utvrdio da su te pozicije izvan procijenjenog pravca iz kojeg je 

otvorena vatra. 

Da, ali morate znati da je pravac koji su oni tada imali bio pogresno utvrden. Dakle, oni su trazili 

u pogresnom smjeru. Osim toga, ukoliko je granata ispaljena od snaga bosanske armije, nije bilo 

nikakve sanse da se UN-u dopusti pristup toj lokaciji. 

Da li ste razgovarali sa bilo kojim pripadnikom vojske RS? 

Da, razgovarao sam sa pukovnikom Cvetkovicem, koji je bio komandir minobacacke cete u 

Mrkovicima. On je bio odreden od vlasti RS da sa nama razgovara o ovom pitanju. On je 

potvrdio da postoji odreden broj minobacackih polozaja u Mrkovicima, koji su u pravcu sjeversjeveroistok 

od Markala, koji smo utvrdili kao pravac odakle je ispaljena granata. 

Da li on kazao nesto u vezi s ispaljivanjem minobacackih granata na Sarajevo od strane vojske 

bosanskih Srba?

Da, kazao je da oni nisu ispalili ovu granatu. Dodao je, medjutim, da su tokom prethodne godine 

oni ispalili oko 40 hiljada granata na grad te da ga cudi zasto se mi interesiramo samo za ovu. 

Da li ste dosli do bilo kakvog zakljucka kada je u pitanju lokacija s koje je ispaljen projektil? 

Da. Na osnovu tragova artiljerijske paljbe na zemljistu, utvrdili smo sest lokacija u pravcu 0360 

mila. Dvije lokacije pripadale su Armiji BiH, dok su se cetiri nalazile na strani vojske bosanskih 

Srba. Nije bilo nacina da se utvrdi s koje od ovih sest pozicija je ispaljena granata. 

Vi ste u decembru prosle godine bili jos jednom bili u Sarajevu i tada ste izvrsili analizu 

kratera granata koje su ispaljene na Dobrinji. 

Da, ti su krateri bili oznaceni nekom crvenom supstancom slicnom plastici koja je vrlo dobro 

sacuvala krater. Udubljenja kratera bila su popunjena ovom crvenom masom. 

Nakon sto ste izvrsili analizu tih kratera, kakve ste zakljucke izveli? 

Utvrdio sam da je upotijebljeno artiljerijsko oruzje kalibra izmedju 100 i 130 milimetara, te da 

granata dosla iz pravca 2200 mila istok-jugoistok, odnosno iz regiona Toplika. 

Koja je strana kontrolirala tu zonu u junu 1993? 

Vojska Republike Srpske! 

PITANJA ODBRANE 

Sta mozete kazati o intenzitetu razmjene vatre u vrijeme dok ste bili u Bosni? Koliko su bila 

cesta granatiranja i pucnjave? 

Nije bilo dana koji je prosao bez pucnjave ili granatiranja. Nekada su to bila vrlo teska 

granatiranja. Sjecam se jednog dana tokom kojeg smo zabiljezili ispaljenje 3610 projektila za 12 

sati. Ti su projektili bili upucivani sa strane Vojske RS. Slicno tome, imali smo redovne napade sa 

strane Armije BiH, iako ne u istom obimu. Ali svakodnevno. Pucnjava iz lakog oruzja i mitraljeza, 

a granatiranje teskim artiljerijskim orudima. 

Kakve su bile Vase informacije u vezi sa naoruzanjem Armije BiH? Koju vrstu oruzja su oni 

koristili? 

Generalno govoreci, oni su imali lako naoruzanje. Imali su, medutim, minobacace. Znali smo da 

su imali nesto tenkova i topova, ali vrlo malo. U osnovi, njihovo oruzje su bile puske, mitraljezi i 

RPG-ijevi. 

Da li ste tokom Vaseg boravka u Bosni bili svjedokom ijednog napada Armije BiH na VRS?

Da, bilo je takvih napada. U julu 1993. npr. Armija BiH napala je polozaje VRS na Zlatistu. Bio je 

to pjesadijski napad, koji su snage VRS odbile uz minimalne gubitke. 

Imate li ikakvih informacija o tadasnjem rasporedu minobacaca i topova bosanske armije? 

Oni su minobacace koristili na klasican nacin, odnosno pomjerali su ih sa lokacije na lokaciju, 

ispalili bi nekoliko projektila i onda ih sklanjali. Oni su imali vrlo malo ovih oruzja, koristili su 

njihovu mobilnost i sakrivali ih kako ne bi bili osteceni od kontraudara neprijateljske artiljerije. 

S kojih su pozicija najcesce koristeni ti minobacaci? 

Oni su ispaljivali projektile sa brojnih lokacija, ukljucujuci i prostore dvorista ispred glavnog 

staba UN-a u Sarajevu ili krug bolnice Kosevo. 

Bolnicu Kosevo posjetili ste 5. decembra 1993. Tada ste bili u prilici da analizirate krater u 

zidu bolnice. 

Da, bila je rupa u zidu okruglog oblika, precnika oko jednog metra. Ostecenje mi je pokazano 

kao primjer minobacackog napada. No, meni se cinilo, nisam uradio preciznu analizu, ali mi se 

cinilo da je taj krater izazvao tenkovski projektil. S tog mjesta nisam mogao vidjeti niti jednu 

poziciju odakle je Vojska RS mogla tenkovski djelovati prema bolnici Kosevo. Mislim da ta 

granata nije bila ispaljena sa prostora koje je kontrolirao Sarajevsko-romanijski korpus, vec sa 

neke pozicije iz samog grada. 

Da li Vam je poznato da se u blizini bolnice Kosevo nalazio tunel u kojem je Armija BiH imala 

svoj tenk. 

Ne, to mi nije poznato. 

Spomenuli ste da je granata na Markale mogla biti ispaljena sa sest lokacija. Da li je 

vjerovatnoca da se ovaj cilj pogodi bila ista sa svih ovih sest lokacija? 

Da. Vjerovatnost pogadanja je nesto veca ukoliko je oruzje blize meti, ali ne puno. Ovdje je rijec 

o istom trajanju projektila jer ukoliko je polozaj blizi meti, tada projektil ide vise u zrak i, u 

krajnjem, imamo isto trajanje projektila. 

Mozete li kazati kolika je vjerovatnoca da ce projektil ispaljen iz minobacaca pogoditi cilj? 

To nije posebno precizno oruzje. Gotovo je nemoguce pogoditi metu iz prvog pokusaja. 

Procitacu Vam dio pisma viseg vojnog zvanicnika UN-a Jana Segersa, koji je zabiljezio: “Cak i 

bosanski muslimani granatiraju svoje gradane. Najgori su primjeri strasni masakri na pijaci 

Markale. Kada je rijec o prvom, iz februara 1994, UN je uvijek saopcavao da se ne zna ko je 

odgovoran za to, mada se znalo da to nisu uradili Srbi. Neke glasine su govorile da je eksploziv

postavljen pod jedan sto na pijaci. ... Naravno da balisticka vjestacenja i analize kratera nisu 

precizne nauke. No, svi smo znali da se nama manipulira. Lokalne vlasti su nas koristile za 

svoje interese.” Ovdje se spominju odredene glasine. Da li ste i Vi culi za takve price? 

Jesam, i o tome sam vec govorio. Bila je prica jednog kapetana Sarajevsko-romanijskog korpusa 

po kojoj je projektil ispaljen iz pneumaticne naprave sa svega 150 metara od Markala. Druga 

prica je govorila o podmetnutom eksplozivu i tvrdila da nije ni postojala minobacacka granata. 

Ali to su bile najobicnije gluposti. Ovo pismo je takoder besmisleno. Glasine su glasine, a 

cinjenice su cinjenice. 

U ovom se pismu govori o manipulaciji medunarodnom zajednicom. Jeste li Vi bili svjesni 

pokusaja manipulacija? 

Zasigurno je bilo pokusaja manipulacija. No, sa tim se moze raditi. To nije problem. 

Vi ste maloprije spomenuli da ste znali za minobacacku vatru iz kruga bolnice Kosevo. Jeste li 

Vi mogli vidjeti te minobacacke pozicije sa svojih osmatrackih mjesta izvan grada? 

Ne, to je informacija koju sam dobio od kolega koji su bili posmatraci na strani Armije BiH. 

Da li Vi tu informaciju smatrate pouzdanom? 

Da. 

PITANJA SUDA 

Mozete li nam dati neki podatak o odnosu granatiranja i pucnjave izmedju dviju strana? Je li 

to bilo 50:50, 40:60, ili neki drugi odnos? 

Bilo je mnogo vise granatiranja od strane vojske RS. Pucnjavu sa strane VRS uvijek je pratila 

upotreba teske artiljerije, topova i minobacaca. Sa strane Armije BiH dolazila je veca 

koncentracija pjesadijskog oruzja. Kada je u pitanju granatiranje, otprilike oko 90 procenata je 

dolazilo sa strane vojske RS. Tu nikada nije postojala ravnoteza. 

STRATEGIJA SNAJPERISTA 

Haasko sudenje za zlocine koji su pocinjeni tokom cetverogodisnje opsade Sarajeva, za sta je 

optuzen general vojske bosanskih Srba Stanislav Galic, ulazi narednih dana u svoj treci mjesec. 

Tuzilastvo je ove sedmice izvelo neke vrlo zanimljive svjedoke. 

RFE 

Haaski proces pod nazivom “Sarajevo”, u kojem se za zlocine pocinjene tokom 44 mjeseca 

srpske opsade ovoga grada sudi Stanislavu Galicu, ulazi ovih dana u svoj treci mjesec. Svjedoci

tuzbe, dan za danom, svjedoce o srpskim snajperistima, granatiranjima, pogibijama civila i 

nehumanim uvjetima u kojima su Sarajlije gotovo cetiri godine zivjele i umirale. Tuzilastvo je 

ove sedmice izvelo nekoliko vrlo zanimljivih svjedoka. 

RFE 

Svjedok “D”, Hrvat po nacionalnosti, zivio je u dijelu Sarajeva koji se zove Grbavica i koji su, 

prema njegovom svjedocenju, u maju 1992. godine “zauzeli JNA i naoruzani ljudi iz Srpske 

demokratske stranke”. “Zivjeli smo, iz opravdanih razloga, u velikom strahu. Postojala je velika 

opasnost ili da nas neko protjera, da budemo ubijeni ili da budemo psihofizicki maltretirani”, 

svjedocio je on. Kako bi se zastitio, svjedok je odlucio da se dobrovoljno javi u jedinice srpske 

vojske, u kojima je bio od 22. juna 1992. do pocetka maja 1993. godine. 

Svjedok je najcesce bio na srpskim polozajima u neboderima uz Miljacku, kao i u Ozrenskoj ulici. 

Svjedoka ispituje tuzilac Mark Ierace. 

IERACE 

U tim prilikama, kada ste bili u Ozrenskoj ulici, da li ste vi ikada razgovarali sa snajperistima koji 

su tamo bili rasporedeni? 

SVJEDOK “D” 

Jesam. Razgovarao sam. 

IERACE 

Da li su oni ikad govorili o metama, na sto su gadali? 

SVJEDOK “D” 

Jesu, govorili su. Gadali su jednako i civile i vojnike. To pucanje se cesto odnosilo na pucanje na 

te raskrsnice koje su se nalazile na tzv. transverzalama, koje su izgradene poprecno po gradu i 

dobro se vide sa tih polozaja. 

* * * 

RFE 

Fotoreporter Associated Press-a, Morten Hvaal, takoder svjedok u ovom procesu, smatra da je 

rat u Bosni i Hercegovini donio nova iskustva i novinarskoj profesiji. 

HVAAL

Mislim da postoji jedna percepcija, i to tocna, medu vecinom nas koji smo imali iskustvo iz 

ranijih sukoba, da je ovaj rat, zapravo, bio prvi sukob u kojem su jasno obiljezeni medijski ljudi - 

novinari, bili mete. Associated Prees, odnosno ja sam doveo prvi blindirani automobil u 

Sarajevo za Associated Press u septembru 92. On je imao svijetlonarandzastu fluoroscentnu 

traku na sebi. Jako je tesko nalijepiti rijec “press”, pa smo onda napisali TV. Uglavnom, to smo 

imali po citavoj strani vozila, na krovu, na bokovima, svuda je bila oznaka TV. Mislim da to vozilo 

postoji i dan-danas, ali ono je potpuno izresetano. Izgleda poput svicarskog sira. Ima posvuda 

rupe. 

RFE 

Fotoreporter agencije Associated Press, koji je tokom srpske opsade Sarajeva vise puta boravio 

u ovom gradu, svjedocio je vrlo podrobno o mnogo cemu sto je vidio u Sarajevu. Ispricao je i 

kako je sudjelovao u spasavanju jedne zene koju je smrtno ranio srpski snajperista. 

HVAAL 

To je bio nacin na koji se djelovalo iz snajpera u Sarajevu. Prva zrtva bi bila pogodena. Vrlo cesto 

zrtva ne bi odmah umrla i onda bi snajperista cekao da neko dode da pomogne toj zrtvi i, 

naravno, sto je bilo vise ranjenih, to je proces spasavanja duze trajao. To je bio obrazac: ne da 

se zrtve dokrajce, vec da se saceka da neko pokusa da tim ranjenicima pomogne. 

IERACE 

Rekli ste nam da ste primijetili granatiranje pogrebnih povorki, i to u vise navrata tokom tog 

vremenskog razdoblja. Jeste li se vi ikada nasli u neposrednoj opasnosti - mozda bih trebao reci 

u vecoj opasnosti nego sto ste bili u ovom prilikom? 

HVAAL 

Da. Mislim da je bilo trenutaka kada bi granate padale cak i blize nego tada. Na ovome 

konkretnom groblju, na groblju Lav, na kraju vise nismo tamo mogli ni ici tokom dana i to smo 

izbjegavali iz tog razloga. Zato je bilo mnogo razloga, ali izvjestavanje sa groblja bilo je nesto sto 

se, na kraju, smatralo jako opasnim. 

IERACE 

Primijetili ste da su se kasnije sprovodi odvijali nocu a ne danju. 

HVAAL 

Rekao bih da je to postalo pravilo negdje do kraja 93. Samo u izuzetnim slucajevima bi se 

sprovodi odvijali danju.

RFE 

Fotoreporter Hvaal je u jesen 1993. godine snimio jednu od najupecatljivijih fotografija 

bosanskog rata: ranjenu Irmu Hadzimuratovic, djevojcicu koja lezi na krevetu, uza se ima lutku, i 

koja je cjevcicama spojena na bolnicke aparate. 

HVAAL 

Ovdje je bila u komi (govori o fotografiji, op.a.). Imala je visestruke rane od gelera minobacacke 

mine. Mislim da je ona bila sa svojom majkom i jos jednom zenom. Mislim da joj je majka 

poginula, a moguce i ta druga zena da je poginula. 

IERACE 

Zbog te vase fotografije da li je taj dogadaj, tj. ova djevojcica, da li je ona privukla veliku 

medunarodnu paznju? 

HVAAL 

Jeste. 

IERACE 

Je li to bilo zato sto ste vi izvjestili da su vam lijecnici kazali da bez lijecenja, koje oni ne mogu 

pruziti, da ce ona naprosto umrijeti. 

HVAAL 

Rekli su nam da oni ne mogu uciniti nista drugo vec da je kratko vrijeme jos odrzavaju na zivotu, 

a isto tako da ona koristi vrlo bitne resurse koji bi se mogli iskoristiti za slucajeve koji se mogu 

spasiti. A isto tako da ima i jos druge djece u slicnim situacijama... 

IERACE 

Je li vam njezin lijecnik sta rekao u vezi prognoze za buducnost? 

HVAAL 

Receno nam je da prognoza, u takvim uvjetima - bez tekuce vode, struje i bez grijanja i uz vrlo 

osnovnu zdravstvenu opremu, jako losa i da ce ona umrijeti u vrlo kratkom vremenskom 

periodu, te se na nas apeliralo da izvijestimo svijet o toj situaciji, tako da se paznja cijelog svijeta 

skrene na tu situaciju. Mi smo napravili reportazu o njoj. Ona je evakuirana u Veliku Britaniju. 

To je, zapravo, navelo Ujedinjene narode da organiziraju vece evakuacije velikog broja ranjene 

djece iz Sarajeva.

IERACE 

Da li je ona prezivjela? 

HVAAL 

Nazalost, ne. 

* * * 

RFE 

Dvodnevno, takoder vrlo podrobno svjedocenje, dao je u ovom procesu i poznati novinar Sky 

News televizije, Aernout van Lynden. Braniteljica optuzenog, Mara Pilipovic, pokusavala je u 

vise navrata od van Lyndena dobiti iskaz koji bi bio koristan za njenu strategiju odbrane 

optuzenog Galica – da jedinice pod njegovom komandom nisu pucale po civilima u Sarajevu, ali 

se cini da u tome nije imala previse uspjeha. 

PILIPOVIC 

Dok ste boravili u Sarajevu, da li ste informisani kao ratni izvestac da je Mojmilo brdo, uzvisenje 

pored Aerodroma Butmir i Dobrinje, da su sve vreme tu polozaje drzali Armija bosanska ili 

Armija BiH? 

VAN LYNDEN 

Kad sam sigao u Sarajevo brdo Mojmilo su drzali Srbi, bosanski Srbi. Tek u junu 92. Armija BiH 

zapravo je otjerala srpske vojnike koji su bili na brdu. 

PILIPOVIC 

Podseticu svedoka – govorio je o kasarni “Marsal Tito”. Da li nam mozete reci kada je to bilo? 

VAN LYNDEN 

Koliko se sjecam, to je bilo pocetkom juna 92. 

PILIPOVIC 

Rekli ste nam da je kasarna gadana artiljerijom. Da li ste vi to videli? 

VAN LYNDEN

Nakon povlacenja snaga bosanskih Srba iz Kasarne “Marsal Tito” vidio sam nekoliko dana 

intenzivne artiljerijske vatre i vatre iz VBR-ova, iz visecjevnih bacaca raketa po kasarni “Marsal 

Tito”. To sam vidio sa najgornjeg kata bivse Vojne bolnice, sadasnje Drzavne bolnice. 

PILIPOVIC 

Da li ste videli sa kojih polozaja je gadana Kasarna? 

VAN LYNDEN 

Iz daljine se ne vidi, bar po mom iskustvu, otkud dolazi artiljerijska paljba. Dakle, opcenito 

govoreci, odgovor bi bio - ne. Jedino ono sto smo mogli vidjeti na ovoj strani, dakle negdje na 

vrhu brda, ovdje sa istocne strane Sarajeva, koji se mogao vidjeti sa najgornjeg kata bolnice, 

vidjela se raketna vatra kako dolazi od tamo i kako projektili padaju na grad. To je, ja mislim, 

polozaj na koji sam kasnije bio odveden u septembru 92. na koji me je odveo general Mladic. 

RFE 

Na kraju je Galiceva braniteljica pokusala dovesti u pitanje i kredibilitet ovog svjedoka sljedecim 

pitanjem: 

PILIPOVIC 

Da li se vama u vasoj licnoj karijeri desilo da neka od agencija, za koju ste radili, nije htela 

izvorno da objavi vas izvestaj? 

VAN LYNDEN 

Ne. 

PILIPOVIC 

Vasa visosti, zahvaljujem, odbrana nema vise pitanja. 

* * * 

RFE 

Za sljedecu sedmicu su u Haaskom tribunalu najavljene rasprave o zahtjevima za privremeno 

pustanje na slobodu Rahima Ademija i Miodraga Jokica. Takode, za srijedu je zakazana rasprava 

pred Zalbenim vijecem o zahtjevu Carle del Ponte da se u jedan proces spoje sve tri optuznice 

protiv Milosevica – Kosovo, Hrvatska i BiH. Od odluke Vijeca ce zavisiti da li ce 12. februara 

zapoceti ranije zakazano sudenje po optuznici za Kosovo.

AVIONI SU ZEZALI SARAJLIJE 

Knjiga: "Najmracniji momenat - Britanija i unistenje Bosne" 

Za razliku od Michaela Rosea, Mishe Glennyja i njima slicnih, Brendan Simms, profesor historije 

i medjunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno vidjenje britanske 

uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospjesio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata. 

Knjiga: Najmracniji momenat - Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the 

Destruction of Bosnia) u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjizarama prije 

nekoliko sedmica. Nasi Dani su predstavili ovo djelo i objavili najzanimljivije dijelove u 

nastavcima. 

Anegdota kaze da je svojedobno Vlado Segrt, nekoc nevjerovatno uticajan istocni Hercegovac, 

ovako objasnjavao zvanicni stav o knjizi Noz, tada jos samo knjizevnika Vuka Draskovica: "Ja 

vam nisam cit'o, ali kazu da to nista ne valja." 

Tako je pokojni narodni heroj, vjerovatno nenamjerno, ukazao na jedan ozbiljan problem s 

kojim se redovno susrecu postovaoci sopstvenog misljenja. U uslovima kada politicki, kulturni i 

akademsko-novinarski establisment stvori opstu atmosferu, vrlo je tesko iskazati sopstveni stav 

koji je dijametralno suprotan preovladavajucim stavovima u drustvu. U takvoj su se situaciji 

nasli brojni britanski posmatraci prilika na Balkanu tokom devedesetih godina proslog stoljeca. 

Samodopadnost vladajucih konzervativaca koji su arogantno ucvrscivali svjetski prestiz 

sopstvene politike bio je potpomognut popularnim radovima Mishe Glennyja, sudeci po 

prisutnosti u medijima tada vjerovatno vodeceg eksperta za pitanja Balkana, nekolicine manje 

znacajnih publicista te brojnom memoarskom literaturom sudionika i svjedoka ratova u 

pokojnoj Jugoslaviji kao sto su general Michael Rose i major Milos Stankovic. 

Sve ovo je, dakle, bilo dovoljno da se opravda jedna politika necinjenja i sprecavanja drugih da 

bilo sta ucine kroz cudnu simbiozu snaga koje se u domacoj politici cesto nalaze na oprecnim 

stranama, ljevici i desnici dakle. 

Kamufliranje istine 

Istovremeno je znacajan broj kriticara tadasnje britanske medjunarodne politike javno 

prezentovao argumente protiv i, moze se reci, izvojevao nekakvu pirovu pobjedu na kraju, ali 

niko jos nije sastavio sveobuhvatnu analizu kroz seriju kljucnih dokaza o ulogama i ponasanju 

glavnih aktera tokom tog perioda. 

Brendan Simms, profesor historije i medjunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio 

je sopstveno videnje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospjesio do sada 

najbogatijom riznicom izvora i citata. Knjiga, Najmracniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne

(Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia), u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u 

londonskim knjizarama prije nekoliko sedmica. 

Tesko bi bilo ustvrditi da je ovo potencijalni bestseler, prvenstveno zbog obima (462 strane) i 

cijene (£18,99), ali je uspjela momentalno privuci paznju akademskih i publicistickih krugova. 

Bivsi glavni akteri britanske politike vjerovatno drze ovu knjigu na nocnim ormaricima pored 

kreveta da im se nadje pri ruci tokom besanih noci. 

Medjutim, ovo je samo pretpostavka u slucaju da ti isti ljudi imaju sopstvenu savjest. Ako im 

ista probudi savjest, ova knjiga je vrlo dobar kandidat za takvo nesto. 

Svaka nacija ponosna je na sopstvenu historiju te donekle opsjednuta prosloscu. Ni Velika 

Britanija nije izuzetak, sto je ocito iz naslovne aluzije ovog djela. 

Naime, Churchill je svojedobno, opisujuci predstojece zadatke i motive pripadnika Kraljevske 

armije tokom Drugog svjetskog rata, nazvao tu eru "the finest hour", sto je kod nas bilo 

prevedeno kao "zvjezdani trenuci" jedne politike, nacije i armije. Samim time uloga politike i 

vojske te donekle nacije koja je izabrala vladajuce politicare prvog dijela devedesetih godina 

dvadesetog stoljeca je dijametralno suprotna svijetlim Churchillovim tradicijama iz onog kasnije 

svjetskog rata. 

U uvodnom dijelu, Brendan Simms obrazlaze kako je to njegov licni stav te da brojni saradnici 

pri stvaranju ovog djela ne snose nikakvu krivicu za takav odnos iako su mu strahovito pomogli 

u akumuliranju enormnog broja izvora te citata koje su protagonisti izrekli tokom svoje sluzbe i 

nakon nje trazeci objasnjenje te opravdanje za svoje cine iz bliske proslosti. 

Autor uspjesno konfrontira izjave iz razlicitih perioda koje same ogoljuju pokusaje kamufliranja 

istine i sopstvene propuste glavnih likova da apsolutno nema potrebe za Simmsovim 

nametanjem sopstvenog stava iako je on sasvim jasan jos od naslova te uvoda ovog opseznog 

obima. 

Cak ni teorija zavjere 

Neophodno je napomenuti da ovo nije knjiga o Bosni i Hercegovini jer autor pretpostavlja da 

citalac vec posjeduje ako ne apsolutno, ono barem dovoljno povrsno znanje ratne BiH; ovo je 

knjiga o britanskoj politici tokom jedne ere u kojoj se desio rat "tamo negdje na Balkanu", koji je 

trebao posluziti da se ucvrsti Zalivskim ratom donekle obnovljeni prestiz nekocnje imperijalne 

velesile. 

Vjerovatno su ti snovi o ponosnoj proslosti, mada je i ta ponositost upitna, ali to nije predmet 

niti knjige kao ni ovog prikaza, uz pomoc niza ostalih donekle slucajnih faktora, poput 

nekompetentnih ljudi dovedenih na kljucne pozicije te brojnih predrasuda o "balkanskom 

divljastvu", "srpstvu", "islamu", "katolicanstvu" te Sjedinjenim Americkim Drzavama, svi zajedno

doveli do krajnjeg rezultata koji je prilicno crn, ako ne najmracniji po blisku britansku istoriju, 

kako autor navodi. 

To je, dakle, osnovna teza Brendana Simmsa sa kojom se citalac ne mora slagati u potpunosti, 

ali po citanju knjige tesko mu je osporiti ubjedljivost dok nakon "slijeganja stiva" ne postane 

konacno istomisljenik s autorom. 

Odnos prema ratu u Bosni i Hercegovini te njegovim glavnim protagonistima je kristalno cist i 

autor ne ulazi u diskusije o samom karakteru rata, vec, kao u matematickoj jednadzbi, ti dijelovi 

su poznati elementi dok on ispituje nepoznanice koje bi se mogle podvesti pod opis britanski 

udio u medunarodnom faktoru. 

Takav njegov odnos, mada jedini moguc, jer predmet knjige nije sam rat, moze lazno privuci 

neke sljedbenike teorija konspiracije koji ce u Najmracnijem trenutku traziti konacni krucijalni 

dokaz da je bjelosvjetska zavjera potpomognuta potkupljivanjem mocnika rezultirala krvavim 

crescendom bosanskog rata. 

To nije bio slucaj, kako Simms predocava, jer "bilo bi pogresno traziti odgovore u teorijama 

zavjere ili etickim izoblicenjima. Britanska reakcija na bosansku krizu ogleda se u gresci, ne 

toliko moralnoj koliko prosudbenoj. Visi oficirski slojevi jos uvijek su prozeti 

antiamerikanizmom. Dosta pripadnika uticajnih esalona u Ministarstvu vanjskih poslova 

ostali su srbofili i u osnovi antiamericki raspolozeni." To su upravo krugovi koji su imali 

presudni uticaj na britansku politiku dok su je vodili ljudi nedovoljno kompetentni za shvatanje 

balkanskih dogadaja s kraja proslog stoljeca. 

Simms, iako izuzetno kritican prema vodecim ljudima tadasnjeg establismenta, obrazlaze u 

razumnom stilu sta je zapravo stajalo iza te politike: 

"Oni nisu, u njihovim javnim istupima barem, rasisti; njihova politika nije bila ocito vodjena 

islamofobijom. Britanski politicari nisu potajno dijelili antikatolicizam koji je rukovodio 

stavove nekih intelektualaca. Oni nisu, kakva god bila njihova rezervisanost spram priznanja 

Slovenije i Hrvatske, gajili bilo kakve pritajene strahove od njemackog ekspanzionizma. 

Ukratko, nikakva teorija zavjere ne moze objasniti britansku izuzetno katastrofalnu politiku 

prema agresiji i etnickom ciscenju u Bosni." 

Ovakav stav ce vjerovatno uciniti Brendana Simmsa popularnim u zelenijim krajevima 

Federacije, a priori neprihvatljivim sirom vrleti RS-a, dok ce krsevitiji dio Federacije cekati dio o 

ratu koji se cesto eufemisticki naziva "hrvatsko-bosnjacki sukobi". Ipak, bez obzira na 

nacionalne ili politicke afinitete citalastva u Bosni i Hercegovini, ovo djelo trebalo bi, uz zdravo 

citalacko prosudjivanje, pomoci u shvatanju medunarodnog odnosa prema ratu u BiH, kakve su 

prilike vladale tada van dometa tenkova T-84, sta je rukovodilo svjetske lidere ka jednoj ili 

drugoj, pa ako hocete i trecoj, strani, kako se utice na zvanicnu politiku u demokratiji, ko moze 

imati uticaja te kako i razvijena demokratija moze biti vrlo gresna.

Ovo je idealno stivo za bilo koga zainteresovanog za savremene socioloske ili politoloske studije, 

a to sto je djelo nastalo zbog rata u BiH trebalo bi samo jos vise pomoci u shvatanju kreiranja 

politike u vodecim svjetskim zemljama. 

Podjela zlih uloga 

Da li je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu ili, pak, gradjanski rat u istoj, da li se jednako 

provodilo etnicko ciscenje i krsenje ljudskih prava na svim stranama, te da li je vlada u Sarajevu 

bila zaista legitimna (posebno nakon decembra 1992, kada je Izetbegovic produzio sebi mandat 

na celu predsjednistva) i multietnicka, pitanja su koja ova knjiga ne obradjuje, vec uzima 

odgovore kao unaprijed poznate: 

"Izmedju aprila 1992. i oktobra 1995. jedna evropska zemlja je unistena. 

Deseci hiljada njenih stanovnika su ubijeni, vise od milion je protjerano ili izbjeglo, nepoznat 

broj je silovan, ponizen i traumatizovan. Bosanci svih etnickih porijekla - muslimanskog, srpskog 

i hrvatskog - bili su i zrtve i pocinioci zlodjela. 

Hrvatska vlada Franje Tudjmana i njegovi nacionalisti u Bosni odigrali su posebno zlu ulogu. 

Medjutim, osnovni i primarni agresori bili su srpski radikalni nacionalisti predvodjeni 

Radovanom Karadzicem i generalom Ratkom Mladicem te njihovi sponzori u Beogradu. 

Za razliku od strane bosanske vlade, koja nikada nije u potpunosti izgubila uocljiv multietnicki 

sastav, ovi Srbi namjerili su kreirati etnicki cistu drzavu u kojoj je svaki trag njenog 

muslimanskog naslijedja bio unisten." 

Takvo vidjenje 'rata' autor smatra opstepoznatim te je vjerovatno mudro ne diskutovati ovaj 

uvodni dio knjige jer je ta tema obradjena u brojnim drugim knjigama, novinskim i televizijskim 

izvjestajima te politickim debatama. 

Ono sto je novo i bitno jeste uloga u Bosni i Hercegovini dobro poznatih Britanaca. 

U tom glavnom dijelu ove knjige Simms nista ne ostavlja kao unaprijed poznato i ne daje licne 

ocjene. Sve je predstavljeno samim izjavama aktera i historijskim faktima. Da bi se sprijecio 

rabljeni dozivljaj prepricavanja iz druge ruke, neke epizode vodecih likova bit ce citirane 

direktno iz knjige Brendana Simmsa - Najmracniji trenutak: Britanija i unistenje Bosne. 

Odgovornost nobelovca 

U novembru 1999, Kofi Annan, najnoviji dobitnik Nobelove nagrade za mir, objavio je na 155 

stranica izvjestaj UN-a o tragediji u Srebrenici.

Ovim podatkom, Brendan Simms zapocinje svoje djelo i kritiku prvenstveno britanske ali i 

medjunarodne politike prema Bosni i Hercegovini tokom rata. Simms je vrlo pazljiv u svojoj 

kritici te objektima kritike priznaje i dobre strane te samim time preventivno jaca odbranu 

sopstvenih argumenata od onih koje je kritikovao. 

Tako za Annana kaze da "nije ni pokusao umanjiti ili zamaskirati sopstvenu odgovornost kao 

podsekretara zaduzenog za mirovne misije ili odgovornost UN-a kao cjeline. Cvrsto je odbacio 

mogucnost da krivi Bosance bilo za srebrenicki masakr, bilo za cjelokupni rat. Umjesto toga, 

uperio je prst krivnje direktno ka Srbima i 'njihovom osnovnom ratnom cilju: kreiranju etnicki 

ciste geografski povezane teritorije'". 

Simmsovo podsjecanje na ovaj izvjestaj dobro je i zbog nedavne buke u Bosni i Hercegovini 

povodom proglasenja Nobelovog laureata: 

"Predugo je postojala opsta tendencija da se smatra kako su sve strane podjednako krive i 

odgovorne za napade koji su se desavali. 

UN-ov embargo na isporuku oruzja medjunarodno priznatoj Vladi BiH nije ucinio nista vise do 

zaledio vojni balans u bivsoj Jugoslaviji", Simms citira generalnog sekretara UN-a. 

Douglas Hurd je na novogodisnji dan 1992. rekao da je "Britanija tokom nedavnih godina 

dostigla prestiz u svijetu preko sopstvene realne snage. Mi namjeravamo da nastavimo tim 

putem". Ta zelja za svjetskim uticajem, dobrim dijelom kroz organizaciju UN-a, imala je za 

konsekvencu konstantno britansko sprecavanje bilo kakvog cinjenja tokom ratova u bivsoj 

Jugoslaviji, objasnjava autor. 

On takodjer konfrontira jednu kasniju izjavu Hurda: "Ja ne vjerujem i nisam se nikada sluzio 

retorikom koja bi nekoga vodila ka vjerovanju kako je dio britanskog interesa da rjesava svaku 

ljudsku nepogodu u svijetu." 

Citirajuci bivseg ministra vanjskih poslova tokom citavog niza godina i u najrazlicitijim prilikama, 

Simms zakljucuje kako nije nimalo iznenadjujuce da se i Hurd kao i vecina tadasnje vlade 

politicki formirao u postratnoj Britaniji koja se upravo oporavljala od jedne nedavne 

katastrofalne intervencionisticke akcije u Sueckom kanalu. 

Mladi clanovi establismenta odrasli su tokom vijetnamskog rata, sto ih zajedno vodi ka velikom 

oprezu prema bilo kakvoj vojnoj intervenciji. 

Konacno, tu je uvijek prisutna Sjeverna Irska i problem da su britanske trupe na kraju 

napadnute od strane onih zbog cije zastite su i dosle u ovu oblast - katolika. 

Strah od nepoznate buducnosti, posthladnoratovski period koji je donio smanjenja vojnih 

budzeta, samo su jos vise ucvrstili stecena ubjedenja da Britanija, a samim time ni svijet ne 

trebaju nista uraditi u BiH.

Hurdova opsjednutost Bosnom 

Korijeni ove politike sezu u 19. stoljece i tadasnje "Istocno pitanje", kada su Britanci bili 

preokupirani turskim zlocinima u Bugarskoj a javnost sugerisala intervenciju u Bosni. "Tu je 

takodjer neuralgicna asocijacija rijeci 'Sarajevo' te 'Bosna' koja je formirala svijesti generacije 

diplomata i drzavnika koji su obrazovani da vjeruju kako je Prvi svjetski rat uzrokovan 

opskurnim balkanskim dogadajem." Hurd je ponovno citiran: 

"Bosna je intelektualno i moralno zamrsena. Uzevsi u obzir uske nacionalne interese, Bosna 

se za Britance ne moze rangirati visoko. Niko hladne glave u vladi nece izabrati Bosnu kao 

primaoca ekonomske pomoci ili mjesto gdje treba razmjestiti britanske trupe. Postoji 

britanski interes u sprecavanju opsteg balkanskog rata ili ozbiljnih nesuglasica sa Jeljcinovom 

Rusijom ili znacajnih razmimoilazenja unutar NATO-a ili EU. Ali to su konsekvence, a ne 

centralne stvari po pitanju Bosne. Instinkt realiste je da se drzi van Bosne." 

Hurd je, ipak, bio opsjednut Bosnom te je cak opisan kao "totalno paralizovan Bosnom pred kraj 

svog mandata", dok je jedan poznavalac prilika opservirao kako ce Bosna biti ugravirana na 

Hurdovom nadgrobnom spomeniku. Brendan Simms nasao je uticaje situacije u Bosni i u 

Hurdovom bogatom beletristickom stvaralastvu za koje je sam Hurd rekao da treba sluziti 

donekle i kao memoarsko. U jednom djelu glavni junak, koji je inace britanski ministar vanjskih 

poslova (da li je to bas Hurd), drzi vatreni govor u prilog vojnoj intervenciji u nekoj dalekoj 

evropskoj zemlji. Medjutim, stvarni Hurd nikada nije u zivotu odrzao takav govor. 

Britanska politika je ostala konstanta posto je premijer John Major bio obuzet pitanjem Iraka, a 

i inace je prepustio spoljnu politiku svojim manje-vise iskusnijim clanovima kabineta. Tako se 

desila tragikomicna situacija: 

"Pocetkom 1993, bas kao da zezaju gradjane Sarajeva, britanski i americki avioni izvrsili su 

seriju vazdusnih napada na ciljeve u Iraku. Major je kasnije napisao: 'Od svih uloga u vladi 

koje sam obnasao, najmanje sam bio pripremljen za spoljne poslove. Posto sam bio relativno 

neiskusan u ovoj oblasti, sretan sam da su Douglas Hurd i Malcolm Rifkind vodili ovu oblast i 

pomagali mi kao premijeru.'" 

"Tokom kasne 1991. i rane 1992. godine, pokornost i konfuzija Johna Majora bile su ocite. 

Konflikt u Bosni, napisao je u svojoj biografiji, zadesio nas je dok je nam je paznja bila okrenuta 

ka burnim dogadjajima u Sovjetskom Savezu. Zadesio nas je nepripremljene Korijeni konflikta 

bili su bewildering*. Od male pomoci bio je podijeljeni kabinet po pitanju eventualne vojne 

intervencije. Michael Heseltine, Peter Lilley, Ian Lang i Kenneth Clarke protivili su se daljoj akciji. 

Ova podjela, potrebno je naglasiti, bila je na one koji su bili za limitiranu humanitarnu operaciju 

te one koji su protiv bilo kakvog ukljucivanja. Nije bilo nijednog glasa u prilog vojnoj intervenciji. 

Koliko god limitiranoj, u prilog bosanskoj vladi." 

Londonska konferencija

"Carringtonova strategija zasnivala se na labavoj asumpciji i labavoj taktici. Sa svoje pozicije 

Carrington je drzao manje ili vise sve strane podjednako krivim i odgovornim za upotrebu sile. 

Oni su svi, kasnije ce tvrditi, 'nemoguc narod jedni slicni drugima, jednako losi, te samo je 

cinjenica da je Srba vise'. 

Stvarno, Carrington je bio ubjedenja da je rat u Hrvatskoj 'zaista Tudjmanova greska' jer je 

proglasio nezavisnost bez dovoljnih garancija srpskom stanovnistvu, Carrington nije pokazao 

vise razumijevanja i za rjesavanje rata u Bosni. Jos jednom, on je pokazao jasnom svoju opstu 

odbojnost prema svim 'stranama'; odlucno je odbio napraviti ikakvu razliku izmedju naglasenih 

poteza ka velikoj Srbiji, bosanskoj samoodbrani, te hrvatskom separatistickom oportunizmu. 

Ovo se odrazilo u njegovom zapamcenom komentaru na pocetku rata u aprilu 1992: 'Svi su krivi 

za ono sto se dogadja u Bosni i Hercegovini i, cim dodje do prekida vatre, nece biti potrebe 

nikoga kriviti.' Jedan od velikih problema, Carrington je rezonovao nesto kasnije, jeste 

'demonizacija Srba'. Stavise, Carrington je vjerovao da je Izetbegovic 'odgovoran za neke od 

zlocina ne bi li zainteresovao Amerikance. Odvratan covjeculjak.' Ponovno je Carrington ulozio 

nadu u soluciju 'ispregovarane' podjele. 'Mir nece stici u Bosnu dok se ne desi de facto 

podjela'", tvrdio je Carrington u julu 1992. 

"Shodno hitnosti situacije, odluka da se odrzavanje Londonske konferencije objavi tri sedmice 

unaprijed bila je nasiroko interpretirana kao poziv Srbima da maksimiziraju svoja osvajanja prije 

nego sto ih ratifikuje medjunarodna zajednica. Stavise, kao sto se tadasnji celnik sekretarijata za 

odbranu i inostranstvo u vladinom kabinetu, Pauline Neville-Jones, sjeca: 'Cijeli Foreign Office, 

nakon odluke da odrzi ovu konferenciju i trazenja premijera da predsjedava, otisao je na 

godisnji odmor. Svi do jednoga. Politicki direktor, cijela skupina vodecih ljudi. Nisu ostavili 

gotovo nikoga da pripremi tu mamutsku konferenciju'. 

Kada su razni drzavnici i diplomate konacno stigli, Britanci su obezbijedili izostanak izravne 

osude Srba u komunikeu. 

Zaista, John Major je kasnije otvoreno priznao da je proceduralnom strategijom odbacio 

holandske pokusaje da se Beograd izdvoji kao krivac. Sve sto je ostvareno jeste sporazum o 

'principima civilizovanog ponasanja' te 'unilateralnu obavezu' bosanskih Srba - dogovorenu 

izmedju Nikole Koljevica i Douglasa Hogga, ministra u Foreign Officeu - da nece koristiti tesko 

naoruzanje oko Sarajeva i tri druga grada te da ce dozvoliti da to naoruzanje medjunarodna 

komisija kontrolise i pregleda. 

Viktor Jakovic ovako je to opisao: 'Imali smo ozbiljne poteskoce da saznamo sta London 

pokusava da uradi. Kada smo stigli, saznali smo o cemu se radi: kontrolisani pritisak. Dozvoli 

Srbima da daju obecanja i prihvati ih, znajuci da nemaju namjere odrzati ih. To je bio glavni 

pokazatelj odnosa prema ratu i briljantno izvedeno od strane Britanaca.'"

"Londonska konferencija oznacila je i prvu pojavu lorda Owena, koji je zamijenio lorda 

Carringtona kao pregovarac EU. Ubrzo je postalo jasno da konferencija nije ostvarila nista. 

Granatiranje Sarajeva i ostalih gradova je nastavljeno dok je etnicko ciscenje eskaliralo. 

Douglas Hurd je kasnije pojasnio da je kontrola teskog naoruzanja dogovorena u principu na 

konferenciji'. To se nije ostvarilo djelimicno jer Srbi nisu na to pristali i djelimicno jer je to bilo 

tesko provesti. Lako je posumnjati da su dva razloga medjusobno povezana. 

Ministar odbrane (Malcolm Rifkind) bio je iskreniji: Ono sto se desilo do sada jeste da je vrlo 

mali broj orudja prikupljen na jedno mjesto, ali moram dodati da oni koji su posjedovali orudja 

prije, posjeduju ih i sada te pucaju iz istih. 

Sve sto je dozvoljeno UN-u je da cijelu operaciju nadgleda. 

Ne mogu vjerovati da je to postivanje duha obecanja koje su dali oni koji su osjecali shodnim 

dati takvo sto'. Ove ocjene - klasicni primjer konzervativnog realizma - moraju sigurno biti 

ubrojane medju najzalosnije od bilo kojih izrecenih od strane vladinog ministra neke sile sa 

stalnim mjestom u Savjetu bezbjednosti." 

BBC 

"Sasvim suprotno od podrzavanja Bosanaca u njihovom trazenju medjunarodne intervencije, 

korporacija (BBC) je cesto nesvjesno ili nekriticki apsorbovala vladinu retoriku i nasjedala 

brifinzima u Foreign Officeu ili Ministarstvu odbrane. 

Najocitiji znak ovakvog ponasanja je uporno referiranje o tri zaracene strane', izjednacavajuci 

tako medjunarodno priznate vlasti u Sarajevu sa srpskim i hrvatskim pobunjenicima. 

Snage bosanske vlade, koje su na nekim ratistima imale znacajnu proporciju Hrvata i Srba, 

rutinski su nazivane muslimani ili muslimanske snage. Kada je Hrvat - izricito identifikovan kao 

takav prije programa - gostovao na televizijskom dnevniku kao predstavnik bosanske vlade, 

voditeljica Kirsty Wark predstavila ga je - kao muslimana. 

Kasniji protesti doveli su do objasnjenja da termini musliman i Bosanac su sinonimi u ocima 

gledalaca i da je drugacije postupljeno, konfuzija bi bila izazvana u ocima gledalaca." () 

() "U martu 1993, UN je obznanio da je avion koji je bombardovao Srebrenicu ostao formalno 

neidentifikovan, ali je vidjen da odlijece u pravcu Srbije. BBC (svjetski servis) emitovao je vijest: 

Britanski izvori tvrde da su u toku provjere utvrdjivanja odakle je doletio avion.' U junu 1995, tri 

godine nakon pocetka opsade Sarajeva, jedna emisija vijesti izvijestila je da gadjanje 

rezidencijalnih dijelova Sarajeva minobacacima i raketama, ocevidno ispaljenim sa pozicija 

bosanskih Srba, relativno je novi razvoj dogadjaja.

'U augustu 1995. agencije su citirale jednog americkog zvanicnika da iako su snage bosanske 

vlade i Hrvati odgovorni za izolovane slucajeve, velika vecina slucajeva etnickog ciscenja od 

1992. moze biti pripisana bosanskim Srbima'. 

Svjetski servis je to ovako predstavio: Americki zvanicnik je izjavio da su hrvatske i muslimanske 

snage takodjer vrsile zlocine.' Bez ikakvog pomena originalne distinkcije na kojoj je cijela prica 

bazirana." 

LOGORI SMRTI SARAJEVO 

Sarajevo je jos prije oruzane agresije stavljeno u potpuno okruzenje i blokadu. Srpske zlocinacke 

oruzane formacije su za vrijeme agresije na BiH neprestano granatirale i raketirale one dijelove 

Sarajeva koje nisu mogli osvojiti. Cijenu slobode i ljubavi prema svome gradu platile su mnoge 

Sarajlije zivotima. Brojka zrtava bombardiranja i ubijenih branitelja iz dana u dan sve je vise 

rasla. U isto vrijeme, civili iz onih dijelova grada koji su pod srpskom okupacijom zrtve su 

neprestanog maltretranja, hapsenja po ulicama i stanovima i odvodjenjima u logore koji se 

nalaze na razlicitim lokacijama ovog grada. 

U sarajevskim opcinama je do srpsko-crnogorske agresije zivjelo 259.470 muslimana (49,23% od 

ukupnog broja stanovnistva). U svim okupiranim dijelovima grada srpske oruzane agresorske 

snage su formirale konclogore za nesrpsko stanovnistvo: 

1) Garaze na Aerodromskom naselju. - U ovom sa-rajevskom naselju je 17. i 18. juna 1992. 

pocinjen nezapamcen zlocin nad civilnim stanovnistvom. Na zvjerski nacin ubijeno je 40 ljudi u 

ulicama Georgi Dimitrova, Akifa Seremeta, Sefika Dorica i Ernesta Telmana. Prezivjele zene, 

djecu i starce Srbi su drzali u garazama, a potom ih vodili u aerodromske hangare i zatvor 

"Kula". Za to vrijeme, zlocinci SDS-a, oficiri JNA, oruzane formacije dobrovoljaca i placenika iz 

Srbije, Crne Gore, Rusije i Rumunije pljackali su njihove stanove. 

2) Aerodromski hangari. - U njima je bio sabirni logor u kojemu su Srbi nakon zauzimanja ovog 

aerodroma pa do njegova preuzimanja od UNPROFOR-a drzali zatocene Bosnjake. Svo 

zarobljeno bosnjacko stanovnistvo dobrinjskog naselja Aerodrom I proslo je kroz ovaj logor, a 

nekima se tu put i zavrsava. O tome svjedoci zatocenik u ovim hangarima i, kasnije, u "Kuli", 

Aladin Badzic iz spomenutog naselja. Fatima Sljivo, takodjer iz ovog naselja, cijeg supruga 

Husniju su srpski zlocinci ubili prilikom upada u njihovu ulicu prica: "Cetnici su nas istjerali pred 

zgradu u kojoj smo stanovali i psovali nam 'mater balijsku', te govorili kako sve Sandzaklije treba 

pobiti. Vodja grupe unio se Husniji u lice i pitao ga kako se zove. Samo sto mu je nesretnik 

odgovorio, zlikovac je pred ocima nase djecice (17-godisnjeg Mehe i 11-godisnje Melihe) hladno 

ispalio rafal. Zejna, Husnijina majka, klekla je pored njegovog tijela i zavristala: 'Oci moje, sto mi 

te ubise? Ubijte sada i mene!' Zlikovci su je kasnije poslusali." Fatimin sin Meho prisjeca se: 

"Odveli su nas u Aerodromski hangar, gdje nam je naredjeno da legnemo na beton. Doslo je 

gotovo 30 cetnika da nas udara i gazi vojnickim cokulama. No, nakon 15 minuta, stigao je 

cetnicki oficir i rekao im: -Ako hocete da se izivljavate idite u naselje!- Poslije dva sata, ukrcali su 

nas u autobuse i kamione i odveli u zatvor "Kula"."

3) Hangari u Rajlovcu. - U njih je deportovano mjesno bosnjacko stanovnistvo. Tu su silovane 

brojne Bosnjakinje, o cemu postoje pouzdana svjedocenja. 

4) Kasarna na vojnom aerodromu u Rajlovcu. - Stravicna mucenja prezivjeli su stanovnici ovoga 

i okolnih naselja. Svjedocenja prezivjelih zatocenika iz Ahatovica doista su zastrasujuca. Njihov 

imam, Ibrahim Husic, sa svojim dzematlijama je bio na vratima pakla ovoga svijeta. Mucitelji su 

im vecinom bile komsije Srbi. Zatvarali su Bosnjake u kontejnere i cisterne gdje nije bilo zraka. 

Cak su im upustali plin i suzavac kako bi se pogusili. Husica su prisiljavali da daje izjave za 

beogradsku TV kako se ovdje prema njima "humano" postupa i kako se ne krsi kodeks 

humanizma i ljudskog dostojanstva. On je, naravno, to odbio. 

5) Distributivni centar u Rajlovcu. - U njemu je bilo zatoceno 2.200 Bosnjaka. Sprovodilo se 

nasilje nad zatocenicima kao i u drugim koncentracionim logorima koje su formirali Srbi. U 

ovom logoru pobijeno je vise zatocenika. Tako je u ljeto 1992. odvedeno 48 mladjih muskaraca 

u pravcu Ilijasa. Tom prilikom su kod sela Sokolina svi zoljama i bombama pobijeni u 

zatvorenom autobusu. Nekoliko mjeseci kasnije, pronadjena je masovna grobnica u kojoj su bili 

sahranjeni. 

6) Kasarna Butile.- Ovdje je ubijeno preko stotinu civila, a 740 ih je bilo zatoceno. 

7) "Energopetrol" u Rajlovcu. - Ovdje je bilo zatoceno 740 Bosnjaka. 

8) Bivsi studentski dom na Vracama. - U njemu je bilo zatoceno preko 27.000 Bosnjaka, a vise 

je od 500 ubijeno na najgrozomorniji nacin. To je bio zloglasni kazamat u koji su zatvarani 

stanovnici sarajevskih naselja, posebno Grbavice i Vraca. Najgore zlocine nad zatocenim 

bosnjackim civilima vrsili su pripadnici tzv. srpskog MUP-a, isljednici s Pala i srpski zlocinci sa 

Sokoca. Iz ruku domacih zlocinaca nisu zivi izasli oni koji su ih poznavali. Iz ovog logora je u 

jednom danu na Romaniju odvedeno 39 Bosnjaka na kojima su se srpski zlocinci ucili vjestini 

klanja. Nijedan se ziv nije vratio. 

9) Kasarna "Slobodan Princip Seljo" u Lukavici. - Bila je sabirni logor iz kojeg su Srbi deportirali 

Bosnjake u druge koncentracione logore. U njemu su posebnim mucenjima podvrgavani 

stanovnici sarajevskog naselja Dobrinja koje granici s ovom kasarnom. Ovdje je bio zatocen i 

predsjednik Predsjednistva RBiH, gospodin Alija Izetbegovic, Sabina Berberovic, njegova kcerka i 

sefica kabineta, ministar u vladi RBiH Zlatko Lagumdzija i Dince, osobni pratilac pred-sjednika 

Predsjednistva. Razmijenjeni zatocenici kazivali su o izlaganju psiholoskim pritiscima. 

10) Grbavica - Lenjinova br. 6. 

11) Soping (podrumske prostorije "Lesnine") na Grbavici. - Zatocenica u ovome logoru po 

imenu Sadzida ispricala je najtragicniju stranicu svoga zivota, koja ubjedljivo osvjetljava svu 

monstruoznost srpskih zlocinackih oruzanih formacija i njihovih zlodjela u BiH. Naime, krajem 

maja 1992., njoj su u stan na Grbavici upali srpski zlocinci, medju kojima je neke i poznavala. 

Muza su joj odmah ubili, sve vrijednosti u stanu opljackali, a potom nju i njezinu malodobnu

kcerku odveli u Soping, tacnije podrumske prostorije robne kuce "Lesnina" na Grbavici u 

Sarajevu. Tu je zatekla 20 djevojaka Bosnjakinja. Najmladja medju njima, Fatima iz Rogatice, 

imala je svega devet godina. 

Vec prve noci njezina zatocenistva, odveli su je u jedan stan pun pijanih srpskih zlocinaca gdje 

su je najprije tukli, a zatim zaredom silovali. Nazivali su je "balijkom". Od maja do 3. decembra 

iste godine, svake noci su je odvodili i silovali, najmanje cetiri do pet zlocinaca. Kada je osjetila 

da je zatrudnjela, trazila je da ode lijecniku, ali joj je jedan zlocinac rekao: "Pa i jeste tu da 

radjate male cetnike!" U poodmakloj trudnoci razmijenjena je, a koncem maja rodila je djecaka 

koji je nekoliko dana kasnije umro. Naumila je nadjenuti mu ime Muhamed i odgojiti ga u 

islamu. Iza nje su ostale zatocenice nastavile tamnovanje u tom strasnom mucilistu. 

12) Garaze na Grbavici. - Jedan od najgorih zlocinaca u ovom kazamatu bio je izvjesni Batko koji 

je vrhom noza dijelio "pravdu". Zatocene Bosnjake iz ovih garaza su vodili u radne vodove po 

terenu, kako svjedoce izbjegli s Grbavice. 

11) Kazneno-popravni dom "Kula" na Butmiru. - Bio je jedan od najgorih srpskih 

koncentracionih logora. Iz njega su "vaznije" zatocenike Srbi odvodili na Pale, Sokolac ili u vojnu 

kasarnu u Lukavici. Kroz ovaj kazamat proslo je oko 30.000 Bosnjaka iz Dobrinje, Hrasnice, Ilidze 

i drugih sarajevskih naselja. Svi oni pohvatani su po stambenim naseljima Sarajeva. Veliki broj 

zatocenika cinile su zene, osobe preko 60 godina, pa i malodobna djeca ispod jedne godine 

zivota. 

Prema izjavi obitelji Sljivo sa Aerodromskog Naselja, koja je deportirana u ovaj logor, vidi se da 

su svakodnevno bili ispitivani. U jednoj spavaonici bilo je 28 zatocenika koji su dnevno dobivali 

litar i po vode za pice na sve njih zajedno, a dnevni obrok sastojao se od dvije kriske hljeba. 

Istrazni postupak vodio je Rade Przulj iz Kalinovika, bivsi radnik MUP-a BiH, i cetnik pod nazivom 

"Tajson", koji je zatvorenike prisiljavao da ga zovu "vojvoda". 

Ovdje su bila zatocena dva profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu: mr. Nijaz Sukric i 

cijela njegova obitelj, te mr. Ibrahim Dzananovic. Za njihovo oslobadjanje Srbi su trazili pustanje 

zarobljenih agresorskih vojnika. 

Koliko je tacno zatocenika ubijeno na "Kuli", nepoznato je; mnogi su pretuceni, zlostavljani, 

muceni gladju i zedju i na razne druge nacine maltretirani. U mucenju su se posebno isticali 

teroristi Zeljka Raznjatovica Arkana i Vojislava Seselja. Njih su se cak bojali i domaci zlocinci. 

12) Kasarna u Nedzaricima. - Na pocetku agresije, kroz ovu kasarnu su prolazili zarobljeni 

Bosnjaci koji su dalje deportirani na "Kulu", Pale, itd. Jedan od zatocenika, Ibrahim Salaka, prica: 

"Jedne noci u nasu celiju u Nedzaricima uletio je Radivoje Grkovic, komandant cetnicke jedinice 

u ovom zloglasnom naselju. Sa njim su bili i njegovi pratioci Miso, Slobo, Sinisa i Dragan. Jednog 

po jednog su nas izbacivali u hodnik. Udarajuci nas nogama, tjerali su nas da izujemo obucu i 

legnemo na pod. Policijskim palicama su nas sibali po tabanima, govoreci kako 'koljemo srpsku 

djecu i zene'. Tu noc je, kako smo kasnije saznali, agresorska televizija 'Srna' objavila da je 'na

Dobrinji zaklano srpsko dijete i silovana Srpkinja'. U usta su nam, zatim, stavljali zapaljene 

cigarete tjerajuci nas da ih jedemo." 

13) Bivse preduzece "Digitron", zenski logor, gdje je bilo zatoceno 20 djevojcica. Logor je bio 

aktivan od maja do septembra 1992. godine. Neke djevojcice su razmijenjene u drugom stanju.

ABECEDA OPSADE SARAJEVA 1.335 krugova pakla od 1992 - 1995

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?