dio 2 - Odsjek Krivične Odbrane

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
03.03.2010. godine uputio zahtjev IDC-u u kojem se traži da se izvrši pregled arhive i baze podataka IDC-a
kako bi se utvrdilo da li isti raspolaže pismenim izjavama svjedoka iz optužnice Tužilaštva BiH 18 .
Dana 11.03.2010. godine odbrana je zaprimila odgovor IDC-a u kojem stoji da prilikom pregleda arhive i baze
podataka nije pronađena niti jedna pismena izjava svjedoka sa dostavljene liste, ali da IDC raspolaže sa
pismenom izjavom svjedoka koji nije na listi, ali se u njegovoj izjavi spominju pojedini svjedoci Tužilaštva BiH.
Nakon uvida u ovu izjavu odbrana je istu preuzela od IDC-a i istu uvrstila u sudski spis kao materijalni dokaz
odbrane pod rednim brojem O-25. Bitno je naglasiti da je optuženi u ovom predmetu pravosnažno oslobođen
optužbi, te da je ovaj materijalni dokaz bio jedan od ključnih za njegovu odbranu koja je kroz čitav krivični
postupak dokazivala da se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni identiteta.
- Okružni i kantonalni sudovi
Pred okružnim i kantonalnim sudovima, te Osnovnom sudu Distrikta Brčko vode se, ili su se vodili krivični
postupci za krivična djela ratnih zločina. Moguće je da se desi situacija da već postoje brojni iskazi svjedoka
koji su bili saslušani i davali izjave još pred tadašnjim vojnim sudovima u vremenskom periodu bližem
kritičnom događaju. Jasno je da su ovakvi iskazi koji su davani kada je bilo svježije pamćenje svjedoka
značajni i da bi bili od koristi odbranama.
U predmetu Planinčić i dr 19 . svjedoci su tokom svojih iskaza naveli da su bili saslušani u predmetu koji se
vodio još 1993. godine pred vojnim sudom u Banja Luci protiv određenih lica koja su se sumnjičila da su
počinila ratni zločin na području općine Kotor Varoš. Temeljem ovih saznanja odbrana je podnijela zahtjev
Sudu da izda naredbu kojom bi se obavezao Okružni sud Banja Luka da dostavi odbrani kompletan istražni
spis u kojem se nalaze iskazi ovih svjedoka, naredba za sprovođenje istrage, zapisnici sa lica mjesta i drugi
materijalni dokazi. Isto tako u predmetu Albine Terzić 20 odbrana je došla do saznanja da je pred Okružnim
sudom Doboj donesena presuda po istom događaju protiv drugih lica i posredstvom Suda BiH zatražila je
dostavljanje kompletnog krivičnog spisa Okružnog Suda Doboj.
U predmetu protiv optuženog Predraga Prošića 21 odbrana je posredstvom OKO-a podnijela Sudu BiH zahtjev
za izdavanje naredbe Kantonalnom sudu Bihać za dostavu sudskog spisa koji se vodio povodom istog
događaja, a protiv drugog optuženog. Vijeće je usvojilo zahtjev odbrane te je braniocu dat spis na uvid i
ustupljene su mu kopije izjava i dokumentacije koje se nalaze u tom sudskom spisu.
Zaključak
U članu 2. ZKP-a BiH sadržano je jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, načelo zakonitosti, a koje je u
uskoj vezi povezano sa drugim načelima, ali i zakonom o krivičnom postupku u cjelini. Da li će Sud nakon što
se okonča dokazni postupak donijeti osuđujuću presudu ili osloboditi optuženog od krivične odgovornosti
zavisi u cjelosti od dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. I za jednu, i za drugu vrstu presude, potrebno je
nekada vrlo malo i sudska odluka može da prevagne na drugu stranu. S tim u vezi na odbrani je zadatak da
obezbjedi svoje dokaze, kako one subjektivne, tako i dokaze objektivne prirode.
Informacija gdje se nalaze potencijalni dokazi je u startu prednost, i poznavanje procedure pribavljanja tih
dokaza vodi ka boljem položaju optuženog u predmetu. S toga, saradnjom odbrana sa OKO-om u postupku
podnošenja zahtjeva za pribavljenje dokaza, uvećavaju se mogućnosti da će se doći do traženih materijalnih
dokaza.
Upravo ovo i jeste svrha ovog članka, da se odbrane upoznaju sa načinom obezbjeđivanja materijalnih dokaza
i to prvenstveno onih koji se nalaze u posjedu Ministarstva odbrane BiH, kao jednog od najznačajnijih i
najvažnijih izvora materijalnih dokaza, ali su na ovom mjestu predočene i neke druge ideje, kao i praktični
primjeri gdje bi se mogli iznaći drugi kvalitetni dokazi. Ono što je od važnosti je da su procedure i metod
identični.
Preduzimanjem svih koraka od strane odbrane u osiguravanju dokaza koji će se izvesti na glavnom pretresu
osigurava se pravo na odbranu optuženog i uveliko ima uticaja na konačnu sudsku odluku.
18 Dopis IDC-a br. 01-178/2010 od 11.03.2010. godine
19 S1 1 K 007511 11 KRI
20 S1 1 K 005665 11 KRI
21 S1 1 K 008161 11 KRO
22
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
Braniti se šutnjom ili ne
Pripremila Alma Limo
Ključno pitanje i dilema koja se postavlja pred osumnjičenim, odnosno optuženim osobama je da li iskoristiti
svoje pravo da se brane šutnjom ili ne. Osumnjičenom, odnosno optuženom se ovim pravom pruža mogućnost
odbrane, a istovremeno, dolazi do izražaja i njegov stav prema optužbi. Osumnjičeni iz istog razloga nije
obavezan da odgovara na opšta pitanja, isto kao i na pitanja o samoj krivičnoj stvari. Propisivanje obaveze
odgovora na opšta pitanja moralo bi povući i propisivanje sankcije za neispunjenje obaveze što je
neprihvatljivo, a u isto vrijeme, i nepotrebno. Razlog je u tome što tužilaštvo može dobiti na većinu pitanja
sigurne odgovore i bez saradnje osumnjičenog, odnosno optuženog. Pored toga, ako bi osumnjičeni davao
neistinite odgovore na pitanja o njegovim ličnim podacima, to ne povlači štetne posljedice za osumnjičenog 1 .
Također, polazeći od prava i dužnosti ovlaštenih službenih osoba, i one su dužne poučiti osumnjičenog
prilikom ispitivanja na njegova prava, pa tako i na pravo da nije dužan dati iskaz niti odgovarati na postavljena
pitanja (čl. 219. st. 3. ZKP BiH) 2 .
1 Čl. 78. ZKP BiH: Član 78. Pouka osumnjičenom o njegovim pravima
(1) Kad se osumnjičeni prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko
obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni
matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole
završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg
organa nadležnog za poslove odbrane, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu
kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik.
Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni
boravište, a upozorit će se i na posljedice ako po tome ne postupi. (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje
krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:
da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,
da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branitelja bez naknade
u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu
branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i
korišten na glavnom pretresu,
da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i
predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage,
da ima pravo na besplatne usluge prevoditelja ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.
(3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti
ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude potpisana od strane osumnjičenog. Osumnjičeni
se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branitelja ako je njegova odbrana obavezna u skladu s ovim
zakonom.
(4) U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branitelja, a kasnije izrazi želju da uzme branitelja, ispitivanje će se
odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branitelja ili mu se branitelj postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju
da nastavi da odgovara na pitanja.
(5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti
da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.
(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga Člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
2 Član 219. Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 218. ovog zakona, ovlaštena
službena osoba može: prikupljati potrebne izjave od osoba; izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage;
ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; poduzeti potrebne mjere u vezi s
utvrđivanjem identiteta osoba i predmeta; raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovorne osobe
pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu
dokumentaciju, kao i poduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju
pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka. (2) Pri prikupljanju
izjava od osoba, ovlaštena službena osoba može izdati pismeni poziv osobi da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u
pozivu naznače razlozi pozivanja. Osoba ne mora dati nikakvu izjavu ni odgovarati na pitanja koja joj ovlaštena službena osoba
postavlja, osim davanja osobnih podataka, o čemu će ga ovlaštena službena osoba poučiti. (3) Prilikom prikupljanja izjava od
osobe, ovlaštena službena osoba će postupiti u skladu s članom 78. ovog zakona, odnosno u skladu s članom 86. ovog zakona.
U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim izjavama mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku. (4) Osoba prema kojoj je
poduzeta neka od radnji ili mjera iz ovog člana ima pravo da podnese pritužbu Tužitelju u roku od tri dana. Tužitelj će provjeriti
osnovanost pritužbe i ako utvrdi da su se u poduzetim radnjama ili mjerama stekla obilježja krivičnog djela ili povreda radne
obaveze, postupit će prema pritužbi u skladu sa zakonom. (5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlaštena
službena osoba sastavlja izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o poduzetim
radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući
sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlaštena službena osoba poslije podnošenja izvještaja sazna za nove
činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužna je prikupljati potrebna obavještenja i izvještaj o tome kao dopunu prethodnog
izvještaja odmah predati Tužitelju. (6) Tužitelj može prikupljati izjave i od osoba koje se nalaze u pritvoru ako je to potrebno radi
otkrivanja drugih krivičnih djela iste osobe, njezinih saučesnika ili krivičnih djela drugih učinitelja.
(2012) 15 OKO WCR
23

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
Stoga ovaj članak ima za cilj pružiti osvrt na pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da ne iznosi svoju
odbranu uopšte, odnosno pravo da je iznese u cjelosti ili djelimično, što je u skladu sa principom akuzatornosti
(optužnim načelom) koji obavezuje tužilaštvo da dokazuje krivicu osumnjičenog, optuženog van razumne
sumnje, dok – nasuprot tome – osumnjičeni, optuženi nije dužan da dokazuje svoju nevinost.
U smislu odredbe člana 78. stav 2. tačka a), Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH),
„Osumnjičenom se saopštava zašto se optužuje i osnovi sumnje koji postoje protiv njega i postavlja pitanje šta
ima da navede u svoju odbranu, ali mu se, u isto vrijeme, saopštava da nije dužan da iznese svoju odbranu niti
da odgovara na pojedina pitanja. Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se
tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima: a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu
niti odgovarati na postavljena pitanja. 3 ”
Osumnjičeni, odnosno optuženi nema dužnost već pravo da odgovara na postavljena pitanja. Cilj je ispitivanja
da se osumnjičenom stave na znanje osnovi sumnje i dokazi, da bi od optužbe mogao da se brani, a dokaze
da opovrgne. Jedina prinuda koja bi se mogla primijeniti u pogledu ispitivanja osumnjičenog jeste da se pod
uslovima iz člana 125. (Naredba za dovođenje) ZKP BiH 4 dovede na ročište određeno za saslušanje.
1. Pravo na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja
U raspravljanju o pravu osumnjičenog, odnosno optuženog na šutnju i o privilegiju protiv samooptuživanja,
potrebno je uvodno naglasiti da je osumnjičeni, odnosno optuženi oslobođen tereta dokazivanja i da mu
pripada privilegij protiv samooptuživanja, kao i pravo na šutnju. Dakle, osumnjičeni, odnosno optuženi ima
pravo, ali ne i dužnost da se brani.
Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) naglašava tijesnu povezanost privilegija protiv
samooptuživanja i pretpostavke nevinosti polazeći od toga da su pravo na šutnju i privilegij protiv
samooptuživanja međunarodni standardi koji leže u srcu ideje poštenog postupka u smislu člana 6. EKLJP.
Njihova je namjera zaštiti osobu od neprimjerene prisile vlasti, doprinoseći time izbjegavanju zloupotreba u
pravosuđu i ispunjavanju ciljeva iz člana 6. EKLJP 5 , odnosno ciljeva pravičnog suđenja.
S obzirom da se pravo čovjeka da sam sebe ne optužuje prije svega odnosi na poštovanje volje
osumnjičenog, odnosno optuženog da šuti, to se naročito naglašava da privilegij protiv samooptuživanja znači
da u krivičnom postupku optužba ne smije prikupljati dokaze korištenjem prinude ili sile protiv osumnjičenog,
odnosno optuženog 6 . Također, ESLJP upozorava da je veza između navedenih prava osumnjičenog, odnosno
optuženog i presumpcije nevinosti tako tijesna i značajna da se u slučaju kršenje prvog stava člana 6. (pravo
na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja) uzima, bez daljnjeg ispitivanja, da je prekršen i stav 2. člana 6.
(presumpcija nevinosti) 7 . Uzimajući u obzir da su pravo na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja u
neraskidivoj vezi s presumpcijom nevinosti i iz nje izvedenog pravila da je teret dokazivanja na tužiocu,
nedvojbeno proizilazi da ograničavanje tih prava, pa i uz saglasnost optuženog (kao što bi to bilo u slučaju
saslušanja optuženog kao svjedoka, pri čemu bi se optuženi upozorio na dužnost istinitog svjedočenja i pravo
da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju) predstavlja
narušavanje prava na pravično suđenje i presumpcije nevinosti, te prenošenje tereta dokazivanja i na
optuženog. S tim u vezi, pravo optuženog na iznošenje činjenica i izjašnjavanje o činjenicama ne može se
negirati i ono se u bosanskohercegovačkom procesnom pravu ostvaruje kroz iskaz optuženog u okviru dokaza
odbrane, u obliku slobodnog izlaganja izjašnjenja o krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret. Ovaj dokaz
mora biti izveden po pravilima prema kojima se izvode drugi dokazi odbrane koji se sastoje u iskazima osoba.
Dakle, nakon što je optuženi, prethodno upozoren na prava odbrane, iznio svoju odbranu i tako se izjasnio o
činjenicama i dokazima koji su na štetu ili u njegovu korist, može se pristupiti direktnom ispitivanju od branioca,
zatim unakrsnom ispitivanju od strane tužioca, te dodatnom ispitivanju od strane branioca. Sudija, odnosno
predsjednik i članovi vijeća, također, mogu ispitati optuženog 8 .
3 Član 78, stav 2, tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH), Službeni glasnik BiH br.3/03;
4 Član 125. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH), Službeni glasnik BiH br.3/03;
5 U okviru čl. 6. EKLJP, pomenuto pravo nije izričito naglašeno, ali ono proizilazi iz prakse sudskih tijela u Strasbourgu, u
smislu da se pravo na šutnju izvodi iz načela pravičnog postupka. Pravo na šutnju i sloboda od samooptuživanja
predviđeno je čl. 14. st. 3. tač. g. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u smislu da svako kome se
stavlja na teret izvršenje krivičnog djela ima pravo da ne svjedoči protiv sebe i ne prizna krivnju.
6 Tijesna povezanost presumpcije nevinosti i privilegija protiv samooptuživanja naglašena je, npr., u predmetu Saunders
protiv Velike Britanije, 1996., Izvještaj 1996-IV, tač. 68. i 69. Pomenuta prava se ne šire na upotrebu materijala dobivenih
od osumnjičenog, odnosno optuženog, kao što su uzimanje krvi ili drugih tjelesnih uzoraka za potrebe DNK analiza.
7 V. odluke Bernard protiv Francuske, 23. 4. 1998, Izvještaj 1998-II, tač. 37 ili Heaney i McGuiness protiv Irske, 2000,
predstavka 34720/97, tač. 40.
8 S obzirom da nacionalno krivičnoprocesno pravo ne sadrži odredbe o tome u kojem dijelu glavnog pretresa optuženi
može dati svoj iskaz (naravno ukoliko odluči da na glavnom pretresu da iskaz o činjenicama za koje se tereti i o onima koje
mu idu u korist), praksa u BiH je različita. Prema jednom dijelu sudske prakse, optuženi, ukoliko želi da iznese svoju
odbranu i da se izjasni o činjenicama za koje se tereti i o činjenicama koje mu idu u korist, svoj iskaz treba dati u
24
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
1.1. Procesna pravila o pravu na šutnju i privilegij protiv samooptuženja
Zakonodavstvo u BiH predviđa procesna pravila o pravu osumnjičenog, odnosno optuženog na šutnju i
privilegiju protiv samooptuživanja. Ta procesna pravila potvrđuju da pomenuta prava osumnjičeni, odnosno
optuženi ima u toku cijelog krivičnog postupka 9 . U tom smislu, odredba člana 6. stav 3. ZKP BiH je jedna od
najznačajnijih u ostvarivanju osnovnog prava osumnjičenog, odnosno optuženog – prava na odbranu 10 . Pravo
osumnjičenog, odnosno optuženog da odluči hoće li dati iskaz ili ne, predstavlja garanciju za obezbjeđenje
slobode odbrane i kao takvo isključuje upotrebu bilo kakvog sredstva prinude prema osobi. Zato je u vezi s
ovim pravom i zabrana upotrebe sile, prijetnje ili drugih postupaka (npr. obmane, varke) kako bi se došlo do
iskaza osumnjičenog, odnosno optuženog. Ako je iskaz osumnjičenog, odnosno optuženog pribavljen na
zabranjen način, na njegovom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka (čl. 10. i 77. st. 2. i 3. ZKP BiH) 11 .
Drugim riječima, osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da se brani, niti da pruža dokaze za svoju odbranu.
Zato ga prilikom ispitivanja nije dozvoljeno podsticati na odbranu. Odbijanje davanja iskaza ne može se uzeti
kao otežavajuća okolnost. Važno je istači da, ukoliko se osumnjičeni, odnosno optuženi odluči na davanje
iskaza, on nije dužan dati istinit iskaz 12 .
Dakle, osumnjičeni, odnosno optuženi je slobodan prilikom davanja iskaza u krivičnom postupku i u iznošenju
svoje odbrane, te za svoj iskaz krivično ne odgovara ako se utvrdi da je iskaz lažan. Naravno, osumnjičeni,
odnosno optuženi je obavezan da pravo na odbranu ne zloupotrebljava za vršenje krivičnih djela, odnosno da
se kreće u određenim granicama i da svojim izjavama ne nanosi štetu drugim osobama 13 . Pouka da nije dužan
dati svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja mora se dati izričito, kako bi osumnjičeni, odnosno
optuženi slobodno odlučio da li će dati iskaz ili će koristiti pravu na šutnju. Preciznost pri unošenju u zapisnik
pouke o pravu na šutnju i odgovora osumnjičenog, odnosno optuženog je vrlo značajna s obzirom na stroge
procesne sankcije koje se primjenjuju u slučaju da se nije postupilo u skladu sa zakonom. Naime, ako je
postupljeno protivno zakonu, na iskazu osumnjičenog, odnosno optuženog ne može se zasnivati sudska
odluka 14 . Kao što je već rečeno, pravo na šutnju i sloboda od samooptuživanja garantuje se tokom cijelog
krivičnog postupka. Zbog toga, policijski organi moraju ovu pouku dati odmah nakon što su osumnjičenu osobu
lišili slobode (čl. 5. st. 1. ZKP BiH) 15 . U toku krivičnog postupka, ovom obavezom je vezan tužilac prilikom
ispitivanja osumnjičenog u istrazi.
Zatim, kao potvrda kontinuirane primjene pomenutih prava je i dužnost sudije za prethodno saslušanje kad
uzima izjavu o krivnji da pouči optuženog o pravu na šutnju, dakle ako se optuženi ne želi izjasniti o krivnji
dokaznom postupku u okviru dokaza odbrane i to u svojstvu optuženog, i tada se podvrgava direktnom i unakrsnom
ispitivanju. Suprotno ovom stavu, Sud BiH zastupa stav da optuženi na glavnom pretresu, ako to zahtijeva, svoj iskaz o
činjenicama, daje u svojstvu svjedoka: "Kada u toku glavnog pretresa odbrana stavi prijedlog da optuženi svjedoči u svoju
korist, optuženi će se saslušati u svojstvu svjedoka i biti ispitan direktno i unakrsno, ukoliko se dobrovoljno odrekao prava
na šutnju i kada odluči dati informacije u pogledu činjenica i okolnosti koje se odnose na predmet suđenja." Ovaj zaključak
Opšte sjednice Suda BiH od 26. 4. 2005. godine, objavljen je u Pregledu sudske prakse Suda BiH, broj 1/2005. Detaljnije
Filipović, Lj., op. cit. u bilj. 35, str. 203. V. i SijerčićČolić, H., op. cit. u bilj. 5, str. 300-301., Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić,
M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M., op. cit. u prim. 11, str. 672. – 674.
9 Član 6. i 7. ZKP BiH, Službeni glasnik BiH 3/03; Naravno, pružanje dokaza od strane osumnjičenog, odnosno optuženog
je njegovo pravo i sastavni dio aktivnosti koje se nazivaju pravo na odbranu.
10 Čl. 6. ZKP BiH: Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti
obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u
daljnjem toku postupka. (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i
dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. (3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije
dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
11 Član 10., 77. stav 2 ZKP BiH;
12 Čl. 235. KZ BiH: „ (1) Svjedok, vještak, prevodilac ili tumač koji u sudskom, prekršajnom, upravnom ili disciplinskom
postupku pred institucijama Bosne i Hercegovine da lažan iskaz, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri
godine. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se stranka koja pri izvođenju dokaza ispitivanjem stranaka u
parničnom ili upravnom postupku pred institucijama Bosne i Hercegovine da lažan iskaz, a na tom je iskazu zasnovana
odluka donesena u tom postupku. (3) Ako je lažan iskaz dat u krivičnom postupku učinilac će se kazniti kaznom zatvora od
šest mjeseci do pet godina. (4) Ako su zbog krivičnog djela iz stava 3. ovog člana nastupile naročito teške posljedice za
okrivljenog, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (5) Ako učinilac dobrovoljno opozove svoj
lažni iskaz prije nego što je donesena konačna odluka, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci,
a može se i osloboditi od kazne.
13 U odnosu na krivična djela koja osumnjičeni, odnosno optuženi učini izvan davanja iskaza i odgovaranja na postavljena
pitanja (dakle, izvan prava na odbranu), odgovoran je prema normama materijalnog krivičnog prava (npr., za krivična djela
sprečavanja dokazivanja, povrede tajnosti postupka ili lažnog prijavljivanja). Osumnjičeni ima do šest mjeseci, a može se i
osloboditi kazne.” Za krivično djelo davanja lažnog iskaza v. čl. 342. KZ BDBiH, čl. 348. KZ FBiH i čl. 365. KZ RS.
14 Pozitivno pravo (za razliku od procesnog zakonodavstva koje je bilo na snazi do 2003. godine) ne predviđa mogućnost
da organi krivičnog postupka pouče osumnjičenog, dnosno optuženog da odbijanjem davanja iskaza, odnosno odgovora
na postavljena pitanja može otežati prikupljanje dokaza u svoju odbranu.
(2012) 15 OKO WCR
25

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
uzima se da se izjašnjava da nije kriv, odnosno da poriče krivnju. To je potvrda da se pravo optuženog da ne
iznosi svoju odbranu primjenjuje i u stadiju optuživanja (čl. 229. st. 1. ZKP BiH). Neposredno prije početka
glavnog pretresa, sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je, između ostalog, poučiti optuženog da ima
pravo izjasniti se o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u
korist, kao i da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja (čl. 259. ZKP BiH) 16 .
Važno je istači da ukoliko optuženi na glavnom pretresu ipak ne želi iznijeti svoju odbranu, odnosno brani se
šutnjom, u skladu sa značajem i osobinama prava na šutnju i privilegija protiv samooptuživanja, njegov iskaz(i)
iz istrage se ne može(mogu) koristiti kao dokaz(i) na glavnom pretresu. Dakle, optuženom se na glavnom
pretresu ne može predočavati raniji iskaz, niti razlike u iskazima.
U odnosu na pravo optuženog da se brani šutnjom, navest ću primjer iz sudske prakse Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu MKSJ) u predmetu Tužilac protiv Rasima Delića, gdje se
paragrafu 25. presude, u odnosu na pravo optuženog da se brani šutnjom navodi da „Član 21(4)(g) Statuta
predviđa da se optuženi ne može primorati da svjedoči protiv samog sebe. U ovom predmetu Rasim Delić je
iskoristio svoje pravo da ne svjedoči. Iz te njegove odluke nije izveden nikakav zaključak na njegovu štetu 17 ”
Ovim se potvrđuje da je pravo na odbranu najvažnije pravo osumnjičenog, odnosno optuženog i da se to
pravo ne može umanjiti ili oduzeti ni u jednom stadiju krivičnog postupka 18 . Neophodno je podsjetiti da se iskaz
osumnjičenog iz istrage ne može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu ako optuženi nije prisutan na
glavnom pretresu, jer se glavni pretres odlaže, a suđenje u odsustvu je zabranjeno (čl. 246. i 247. ZKP BiH) 19 .
1.2.Procesna pravila o pravu osumnjičenog odnosno optuženog da iznese svoju odbranu (pravo da ne
koristi pravo na šutnju)
U vezi s prethodno izloženim, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da tokom ispitivanja iznese svoju
odbranu i odgovara na postavljena pitanja (dakle, ne koristi pravo na šutnju). S tim u vezi, na glavnom pretresu
razlikuju se sljedeće procesne situacije.
Iskaz(i) osumnjičenog iz istrage može(mogu) se koristiti kao dokaz(i) na glavnom pretresu prilikom ispitivanja
optuženog (direktnog, unakrsnog ili dodatnog), naravno pod uslovom da optuženi pristaje da da iskaz na
glavnom pretresu i da se izjašnjava o pravno relevantnim činjenicama (čl. 273. st. 1. ZKP BiH) 20 . Pri tome,
optuženom se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Dakle, predočavanje iskaza iz
istrage dozvoljeno je nakon davanja usmenog iskaza na glavnom pretresu, odnosno uslov za korištenje iskaza
iz istrage na glavnom pretresu je da se optuženi ispituje na glavnom pretresu. S obzirom da sud nije vezan niti
ograničen posebnim dokaznim pravilima nego dokaze cijeni po slobodnom uvjerenju, faktičko je pitanje u svakom
konkretnom predmetu da li će prihvatiti raniji ili kasniji iskaz, pojedine dijelove jednog ili drugog iskaza ili
odbaciti sve iskaze kao neprihvatljive.
14 Pozitivno pravo (za razliku od procesnog zakonodavstva koje je bilo na snazi do 2003. godine) ne predviđa mogućnost
da organi krivičnog postupka pouče osumnjičenog, dnosno optuženog da odbijanjem davanja iskaza, odnosno odgovora
na postavljena pitanja može otežati prikupljanje dokaza u svoju odbranu.
15 Član 5. ZKP BiH: Prava osobe lišene slobode (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji
razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno poučiti da nije dužna dati iskaz, niti odgovarati na
postavljena pitanja, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj,
konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju
slobode.
16 Čl. 259. ZKP BiH: „Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu pažljivog praćenja toka
pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja
saoptuženim, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim iskazima.“
17 Prvostepena presuda u predmetu Delić, predmet br. IT-04-83-T, 15.septembar 2008.par. 25;
18 Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, op. cit. u bilj. 11, str. 694-
695.
19 Član 246. ZKP BiH: „ (1) Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne done niti svoj izostanak opravda, sudija,
odnosno predsjednik vijeća će odložiti glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako
do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.
(2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo,
sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor. (3) Protiv rješenja o određivanju pritvora, dopuštena
je žalba koja ne odlaže njegovo izvršenje. (4) Ako ne bude ranije ukinut, pritvor traje do objavljivanja presude, a najduže 30
dana.“ Isto i čl. 246. ZKP BD BiH, čl. 261. ZKP FBiH i čl. 253. ZKP RS. Za čl. 247. ZKP BiH v. bilj. 18.
20 Čl. 273. ZKP BiH: „ (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom
direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na obijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom
slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana
zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom
pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred
sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.“ V. čl. 273. ZKP BD BiH, čl. 288. ZKP FBiH i čl. 280. ZKP RS.
26
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
Važno je naglasiti da pravo odbrane osumnjičenog pretpostavlja utvrđivanje obima i granica toga prava, jer je
očigledno da to pravo ne može biti neograničeno, iako mora biti dovoljno obuhvatno da bi bilo efikasno.
Osumnjičeni je u punoj mjeri slobodan da se opredijeli u pravcu postavljanja svoje odbrane, to je njegovo lično
pravo i niko mu ne može nametnuti koncepciju odbrane (ni branilac, ni srodnici iz člana 39. stav 3. ZKP BiH) 21 .
1.3. Pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u toku istrage da iskaz, a zatim na glavnom pretresu
koristi pravo na šutnju
S obzirom na iskustva iz sudske prakse (u vremenu od 2003. godine kad stupa na snagu novo procesno
zakonodavstvo u BiH do danas) u smislu da osumnjičeni u toku istrage daje iskaz i izjašnjava se o činjenicama
i dokazima, a zatim na glavnom pretresu koristi pravo na šutnju, promjenilo se ovo zakonsko rješenje na
sljedeći način: naime, već prilikom prvog ispitivanja osumnjičeni se pouči o pravu na šutnju, ali i o tome da
ukoliko da iskaz da se taj iskaz može koristiti u kasnijim stadijima krivičnog postupka (naravno, naročito se
misli na glavni pretres).
Pretpostavlja se da su izjave koje su optuženi dali u prisustvu branitelja date nakon što su bili upoznati s
pravom da se brane šutnjom 22 . Optuženi se ne može pozivati na svoje pravo da samog sebe ne inkriminiše
kako bi spriječio da se izjave koje je dao slobodno nakon što je bio upoznat s pravom na šutnju uvrste u sudski
spis 23 .
2. Iskaz optuženog i njegov uticaj na prava saoptuženih u istom predmetu – primjeri iz sudske prakse
MKSJ
U kontekstu dokazne vrijednosti iskaza optuženog koji treba uvrstiti u spis, potrebno je voditi računa o tome na
koji način taj dokaz, odnosno iskaz utiče na prava drugih saoptuženih u istom predmetu, kako bi se na
odgovarajući način zaštitila prava svih saoptuženih, presuditelj o činjenicama je dužan da pažljivo odvaga
dokaznu vrijednost ispitivanja dotičnog optuženog koje treba uvrstiti u spis, uzimajući u obzir sve okolnosti
predmeta 24 .
Kako se u Odluci po žalbama na Odluku o prihvatanju materijala u vezi s Borovčaninovim ispitivanjem navodi
da ispitivanje optuženog nije bilo prihvatljivo protiv saoptuženih unatoč činjenici da su predmeti spojeni po
zahtjevu tužilaštva i da stoga saoptuženi nisu mogli unakrsno ispitati optuženog u odnosu na njegovu izjavu.
Međutim, u određenim okolnostima bi moglo biti primjereno da Pretresno vijeće preduzme dodatne mjere u
svrhu obezbjeđenja prava nekog od saoptuženih razdvajanjem postupaka, izuzimanjem određenih dokaza i
pozivanjem ili ponovnim pozivanjem određenih svjedoka da budu ispitani u sudnici. 25 “
Kada bi se odbrana pozivala na stav tužilaštva da se izjava optuženog ne može uvrstiti u spis protiv
saoptuženih, Pretresno vijeće ne bi uvrštavalo takve izjave i nakon odluke Žalbenog vijeća kojom se
dozvoljavalo takvo korištenje izjava 26 .
Pravilnik MKSJ jasno pravi razliku između saslušanja svjedoka (Pravilo 90. „Svjedočenje svjedoka“), te
ispitivanja osumnjičenog (Pravilo 42., „Prava osumnjičenog za vrijeme istrage) kojom prilikom je jasno
naznačeno o čemu sve osumnjičeni prilikom ispitivanja od strane tužioca mora biti upozoren, te koja prava
ima. Također, Pravilnik sadrži posebna pravila koja se odnose na vanpretresne iskaze (Pravilo 71) 27 .
U pogledu prava osumnjičenog odnosno optuženog na šutnju i na privilegij protiv samooptuživanja, odnosno
ukoliko je osumnjičeni, odnosno optuženi osoba koja je dala izjavu pred MKSJ koja bi ga mogla inkriminisati,
svjedok se svakako može usprotiviti davanju takve izjave, odnosno svjedok može staviti prigovor na bilo kakvu
izjavu koja bi mogla imaju tendenciju da ga inkriminiše, ali Vijeće ga može primorati da da odgovor na pitanje
koje bi ga moglo inkriminisati. Ali, u smislu odredbe Pravila 90 E) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ,
iskaz dobijen na takav način, odnosno uz primjenu prinude, se ne može upotrijebiti kao dokaz u kasnijem
krivičnom postupku protiv svjedoka, osim lažnog svjedočenja. Pravilo 90 E) Pravilnika o postupku i dokazima
MKSJ, glasi:
(E) „Svjedok se može usprotiviti davanju svake izjave koja bi ga mogla inkriminisati. Međutim, vijeće
može primorati svjedoka da odgovori na pitanje. Svjedočenje dobijeno takvom prinudom ne može se
21 Član 39. stav 3. ZKP BiH;
22 Tužilac protiv Halilovića, br. IT-01-48-AR73.2, Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi s uvrštavanjem u spis razgovora s
optuženim koji je na usvajanje ponuđen izravno u sudnici (19.08.2005.), tačka 15.
23 Tužilac protiv Halilovića, br. IT-01-48-AR73.2, Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi s uvrštavanjem u spis zapisa
razgovora so optuženim koji je na usvajanje ponuđen izravno u sudnici (19.08.2005.), tačka 15.
24 Tužilac protiv Popovića i dr, br. IT-05-88-AR73.1, Odluka po žalbama na Odluku o prihvatanju materijala u vezi s
Borovčaninovim ispitivanjem (14.12.2007.) tačka 51.
25 Tužilac protiv Popovića i dr, br. IT-05-88-AR73.1, Odluka po žalbama na Odluku o prihvatanju materijala u vezi s
Borovčaninovim ispitivanjem (14.12.2007.) tačka 46.
26 Tužilac protiv Milutinovića i dr., br. IT-05-87-T, Odluka o korišćenju razgovora tužilaštva s optuženima (20. 05.2008.)
27 Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ, Pravilo 90. „Svjedočenje svjedoka”, Pravilo 42. „Prava osumnjičenog za vrijeme
istrage , Pravilo 71. Vanpretresni iskazi;
(2012) 15 OKO WCR
27

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
upotrijebiti kao dokaz u kasnijem krivičnom postupku protiv svjedoka za bilo koje krivično djelo osim za
davanje lažnog iskaza 28 ”.
Naravno, situacija pred MKSJ-om je drugačija. Svjedoci koji se pojavljuju pred MKSJ mogu biti primorani da
svjedoče, ali imaju i određene mjere zaštite. Član 21. Statuta MKSJ-a uključuje i pravo da optuženi ne svjedoči
protiv sebe.
U krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, svjedoci su na početku svog svjedočenja informisani o
svojim pravima, uključujući i privilegij protiv samooptuženja.
3. Pravo optuženog da svjedoči u svoju odbranu, odnosno u svoju korist
U ovom dijelu članka daje se osvrt na pravo optuženog da svjedoči na suđenju u svoju odbranu, odnosno u
svoju korist 29 .
U Drugostepenoj presudi u predmetu Galić, Žalbeno vijeće MKSJ je potvrdilo da optuženi ima pravo da
svjedoči na suđenju u svoju odbranu 30 .
U stavu C pravila 85 Pravilnika nema ni riječi o bilo kakvom parametru koji bi iole ograničavao pravo
optuženog da se na svom suđenju pojavi i u ulozi svjedoka. Neke najosnovnije smjernice u tom pogledu mogu
se izvesti iz pravila 85(A) i 86 Pravilnika, u kojima se naznačuje da bi optuženi morao da svjedoči tokom
izvođenja dokaza odbrane. Osim ovoga, jedina izričita odredba Pravilnika u tom smislu jeste ta da, kako je već
navedeno, ne smije biti narušeno pravo optuženog da svjedoči na sopstvenom suđenju. Iako pravilo 85(C)
Pravilnika pravo optuženog da svjedoči ne ograničava na određenu fazu odbrane, odsustvo takve odredbe ne
kosi se sa mogućnošću da pretresno vijeće svoja ovlašćenja za upravljanje postupkom iskoristi na način da
samo odredi neko ograničenje u ovom smislu ako to smatra opravdanim 31 .
Žalbeno vijeće MKSJ je također konstatovalo da to pravo ne sprečava Pretresno vijeće da koristi svoje
ovlašćenje da kontroliše odvijanje suđenja određujući uslove u pogledu prava svjedočenja na suđenju pod
uslovom da te odredbe ne utiču u nerazumnoj mjeri na pravo svjedočenja 32 .
U predmetu Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, jedini uslov koji je nametnut Blagojeviću u pogledu njegovog
prava da svjedoči na suđenju bio je taj da će za njegovo ispitivanje biti odgovoran njegov branilac. Žalbeno
vijeće primjećuje da je Blagojević izjavio kako će odgovarati na pitanja koje mu postave strane koja
“obuhvataju i glavno ispitivanje i unakrsno ispitivanje” i da mu je potrebna pomoć u pripremanju iskaza 33 . U tim
okolnostima nije bilo nerazumno to što je Pretresno vijeće tražilo da Blagojevića, ako se odluči da svjedoči,
ispituje dodijeljeni mu branilac, bez obzira na njegovo uporno odbijanje da komunicira sa gospodinom
Karnavasom. Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće učinilo velike napore da obezbijedi da se Blagojević
obavijesti o posljedicama svjedočenja i da mu se da prilika da svjedoči ili da na drugi način bude saslušan prije
kraja postupka 34 . To što Blagojević na kraju nije svjedočio posljedica je upravo njegovog neopravdanog i
jednostranog odbijanja da komunicira sa braniocem koji mu je dodijeljen, a ne nekog postupka ili
neopravdanog ograničenja koje bi Pretresno vijeće postavilo u pogledu njegovog prava.
Prema tome, Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da su uslovi koje je postavilo Pretresno vijeće u pogledu
Blagojevićevog prava da svjedoči u svoju korist, to jest da njegov branilac vodi ispitivanje, u tolikoj mjeri
nerazumno uticali na njegovo pravo da svjedoči i da je to predstavljalo povredu njegovog prava na pravično
suđenje.
Značajno je pomenuti da MKSJ pravi jasnu razliku između optuženog koji može dati iskaz u svoju korist i
svjedoka. Žalbeno vijeće napominje da se termin “svjedok” prema pravilu 90 Pravilnika ne odnosi uvijek na
28 Ibid, Pravilo 90 E);
29 Primjeri ove prakse ispred Suda BiH jesu predmeti Mandić Momčilo, Lalović Radoje i drugi, Srpko Pustivuk, Marjanović
Zoran.
30 Drugostepena presuda u predmetu Galić, predmet br. IT-98-29-A , od 30. novembar 2006., par. 19, 22.
31 Drugostepena presuda u predmetu Galić, predmet br. IT-98-29-A , od 30. novembar 2006., par.19;
32 Drugostepena presuda u predmetu Galić, predmet br. IT-98-29-A , od 30. novembar 2006., par. 19, 20, 22. U
drugostepenoj presudi u predmetu Galić, ograničenje o kojem je riječ odnosilo se na vrijeme svjedočenja optuženog.
33 Blagojević i Jokić, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana
Jokića, predmet br. IT-02-60-A, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, 30. jul 2004., str. 7-8, 10.
34 Pretresno vijeće je Blagojeviću ponudilo i mogućnost da dâ izjavu pod zakletvom ili bez zakletve pod kontrolom
Pretresnog vijeća. Blagojević je objasnio Pretresnom vijeću da ne želi iskoristiti tu mogućnost jer je Pretresno vijeće navelo
da to možda neće imati istu težinu kao i svjedočenje na suđenju pod zakletvom i podložno unakrsnom ispitivanju i daljnjem
ispitivanju od strane Pretresnog vijeća. Vidi Blagojević i Jokić, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, Tužilac
protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, predmet br. IT-02-60-A, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, 30.
jul 2004, str. 7, 10. Međutim, Žalbeno vijeće primjećuje da se objašnjenje Pretresnog vijeća da bi izjava mogla imati
manju težinu izričito odnosilo na situaciju kad izjava ne bi bila data pod zakletvom. Osim toga, iznoseći tu konstataciju,
Pretresno vijeće nije navelo da bi svakako takvoj izjavi dalo manju težinu, naročito ako bi bila data pod zakletvom.
Blagojević nije iznio argumente u pogledu toga da bi to bila nerazumna alternativa ispitivanju od strane branioca ili da time
ne bi bilo zadovoljeno njegovo pravo da svjedoči na suđenju u svoju odbranu.
28
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
optuženog koji odluči svjedočiti. Postoji fundamentalna razlika između optuženog koji može dati iskaz u
svojstvu svjedoka, ukoliko tako odluči, i svjedoka. Međunarodni sud “pravila koja se odnose na druge
svjedoke, ne primjenjuje refleksivno na optuženog koji odluči dati iskaz u svom predmetu” 35 . Kada optuženi
daje iskaz u vlastitu odbranu, on je svjestan konteksta tužiočevih pitanja i tužiočevih navoda ukoliko je
pravovremeno obaviješten o optužbama i o pravno relevantnim činjenicama na kojima se zasnivaju 36 .
a) Uvodna riječ optuženog
Pravilo 84bis(A) Pravilnika predviđa da optuženi može da izabere da održi uvodnu reč koja nije svečana izjava
niti podleže unakrsnom ispitivanju. Kada daje izjavu, bez obzira na to da li je ona pod zakletvom ili ne,
optuženi prihvata da Pretresno veće “odlučuje o eventualnoj dokaznoj vrednosti takve izjave” po pravilu 84bis
(B) Pravilnika. Ocena izjava koje nisu svečane po pravilu 84bis Pravilnika, prema tome, spada u diskreciona
ovlašćenja Pretresnog veća. Takvoj izjavi se, načelno, pridaje nešto manja težina nego svedočenju pod
zakletvom koje podleže unakrsnom ispitivanju i pitanjima tročlanog sudskog vijeća 37 .
b) Prihvatljivost "neprihvatljive" izjave
Pred MKSJ, Tarčulovski je iznio stav da je Pretresno vijeće pogriješilo u primjeni prava i utvrđivanju
činjeničnog stanja uvrstivši u dokaze tri izjave (dalje u tekstu: Izjave) koje je Tarčulovski dao Istražnoj komisiji
za bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju (dalje u tekstu: BJRM). Žalbeno vijeće je izrazilo mišljenje 38 da
“nema ničeg protivrječnog u tome što je Pretresno vijeće najprije prihvatilo dokaze procijenjene kao ‘očigledno
vjerodostojan zapis toga kako optuženi gleda na te događaje’ 39 , a zatim odbacilo gotovo sve što je u datoj
izjavi rečeno”. Ono je zaključilo da je Pretresno vijeće “imalo pravo da prihvati Izjave kao tačan prikaz
svjedočenja Tarčulovskog pred Istražnom komisijom” 40 . Takođe je iznijelo sljedeće mišljenje:
Prijedlog koji je iznio Tarčulovski, naime da bi Međunarodni sud trebao uvesti privilegovano pravilo
neprihvatanja izjave date u toku nacionalne istrage o pretpostavljenim ratnim zločinima, bitno bi ugrozio
diskreciono pravo Međunarodnog suda da prihvata dokaze u skladu s pravilom 89 Pravilnika. Takvo izuzeće bi
moglo spriječiti Međunarodni sud da razmatra ključne dokaze i time dovesti u pitanje ostvarenje mandata
Međunarodnog suda da krivično goni osobe optužene za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava
počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. godine 41 .
Žalbeno vijeće MKSJ također smatra da bi uvođenje gorepomenutog privilegovanog pravila moglo stvoriti
neželjeni imunitet, koji bi osobama odgovornim za počinjenje ratnih zločina omogućio da se podvrgnu
nacionalnim istragama i da se nakon toga pouzdaju u izuzeće inkriminirajućih dokaza iz sudskih postupaka
koji bi uslijedili.
Nadalje, Žalbeno vijeće konstatuje da Tarčulovski nije naveo “opšte pravno načelo” kojim bi potkrijepio svoj
argument. To što Izjave nisu bile prihvatljive pred sudovima u BJRM nije dovoljan argument za tvrdnju da
takvo opšte pravno načelo postoji. U tom kontekstu, Žalbeno vijeće napominje da se vansudske izjave
optuženog smatraju prihvatljivim u više anglosaksonskih 42 i kontinentalnih 43 pravnih sistema.
4. Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava u pogledu prava osumnjičenog, odnosno
optuženog da se brani šutnjom i na privilegij protiv samooptuženja
Osumnjičenom, odnosno optuženom mora biti omogućeno da svoju odbranu ne iznese, da uskrati davanje
iskaza ili davanje odgovora na pojedina pitanja. Iako nije izričito navedeno u članu 6. EKLJP, pravo na šutnju i
pravo da se ne svjedoči protiv sebe, također je garantovano ovom odredbom. U slučaju Saunders protiv
Ujedinjenog Kraljevstva 44 podnosilac predstavke je, prema zakonu, bio prinuđen da daje izjave tokom istrage o
privrednoj prevari. Ovu istragu sprovodili su nezavisni inspektori u skladu sa Zakonom o preduzećima. Izjave
koje je podnosilac predstavke dao optužba je koristila na kasnijem suđenju u krivičnom postupku. U vezi opštih
35 Prlić i drug predmet br. IT-04-74 -T , Odluka od 5. septembra 2008., par. 11;
36 Žalbeno vijeće će se odvojeno pozabaviti pitanjem odsustva najave, vidi niže Poglavlje VIII(D) i Poglavlje X.
37 V. predmet Blagojević i Jokić predmet br. IT-02-60-T, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, 30. juli
2004., str. 7;
38 Ibid., Drugostepena presuda, par. 187;
39 Odluka od 10. decembra 2007. [Tužilac protiv Ljubeta Boškoskog i Johana Tarčulovskog, predmet br. IT-04-82-T,
Odluka po Zahtjevu tužilaštva za uvrštavanje dokumenata MFI P251, P379 i P435 u dokaze, 10. decembar 2007.
(povjerljivo)], par. 41;
40 Drugostepena presuda, par. 188;
41 Član 1 Statuta MKSJ;
42 Evidence Act/Zakono dokazima/ iz 1995.,odjeljci 81 i 82(Australija); Police and Criminal Evidence Act/ Zakon o policiji i
dokazima u krivičnim predmetima / iz 1984., odjeljak 76, i Criminal Justice Act/Zakon o krivičnom pravosuđu/ iz 2003.,
odjeljci 114 i 118 (Velika Britanija); predmet R. v. C. (B.), (1993) 62 O.A.C. 13, par. 12 (Kanada); Law of Evidence
Amendment Act/Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o dokazima/ br. 45 iz 1988., odjeljak3(1), i Criminal Procedure
Act/ Zakon o krivičnom postupku/br. 51 iz 1977.,odjeljak 219A (Južnoafrička Republika).
43 Code de procédure pénale/Zakon o krivičnom postupku/(Francuska), član 427;Keiji sosho ho(/Zakon o krivičnom
postupku/) (Japan), član 322.
44 Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17. decembar 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka ESLJP,1996-VI, str.
2064 2065., st. 68-69.;
(2012) 15 OKO WCR
29

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
načela Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) je napomenuo: „ESLJP podsjeća da, iako nisu
izričito predviđena članom 6. EKLJP, pravo na šutnju i pravo da se ne svjedoči protiv sebe spadaju u
opštepriznate međunarodne standarde, koji su u srži pravičnog postupka iz člana 6. Njihova svrha, između
ostalog, jeste da zaštite optuženog od nepravilne prinude od strane vlasti i na taj način doprinese da se
izbjegnu greške u dijeljenju pravde i da se ostvare ciljevi člana 6. 45 ”
Evropski sud za ljudska prava je dosljedno smatrao da je, u skladu sa pravom na pravično suđenje, značajno
pravo optuženog, pravo da se ne inkriminira, odnosno da se brani šutnjom.
Kao što je navedeno u predmetu Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva da "iako u članu 6. Konvencije nije
posebno spomenuto ..., pravo na šutnju i pravo da optuženi sebe ne inkriminira općenito je priznato
međunarodnim standardima na temelju člana 6. (pravičan postupak) .... Pravo da osoba sebe ne inkriminira,
pretpostavlja da tužilaštvo u krivičnom predmetu nastoji dokazati svoje tvrdnje protiv optuženog bez
pribjegavanja dokazima dobivenim putem metoda prisile protiv volje optuženog. U tom smislu pravo optuženog
da se ne inkriminira, odnosno da se brani šutnjom, je usko povezano sa pretpostavkom nevinosti iz člana 6.
stav.2. Konvencije 46 .... Sudeće vijeće je također izjavilo "da se opći zahtjevi pravičnosti, sadržani u članu 6.,
primjenjuju na sve faze u krivičnom postupku, bez obzira na vrstu krivičnog djela“.
Pravo da se ne svjedoči protiv sebe posebno podrazumijeva da bi optužba u krivičnom postupku trebalo da
dokaže svoje tvrdnje protiv optuženog, bez upotrebe dokaza koji su pribavljeni upotrebom sile ili prinude da bi
se slomila volja optuženog. U ovom smislu, ovo pravo je tijesno vezano za pretpostavku nevinosti u članu 6.
stav 2. EKLJP.
Pravo na šutnju nije apsolutno i Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) prihvata zaključke
izvedene iz šutnje: ”Prema mišljenju ESLJP, uzimajući u obzir težinu dokaza protiv podnosioca predstavke,
kao što je navedeno, izvođenje zaključka iz njegovog odbijanja tokom hapšenja, tokom ispitivanja u policiji i
tokom suđenja da objasni šta je radio u kući, predstavlja pitanje čiste logike i ne može se smatrati nepravičnim
ili neopravdanim u datim okolnostima. Kao što je delegat iz Komisije naglasio, sudovi u velikom broju država u
kojima se o dokazima vrši slobodna procjena, mogu uzeti u obzir sve relevantne okolnosti, uključujuči i način
ponašanja optuženog ili način na koji vodi svoju odbranu, prilikom procjenjivanja dokaza u određenom
predmetu” 47 .
S druge strane, član 6. stav 1. EKLJP ne sprječava policiju da uzima otiske prstiju, uzorke DNK, urina i krvi,
čak koristeći i prinudu: „Pravo da čovjek sam sebe ne optužuje prvenstveno se tiče poštivanja volje optuženog
da šuti. Kao što se to obično podrazumijeva u pravnim sistemima država potpisnica EKLJP, a i drugdje, to
pravo se ne odnosi na upotrebu materijala u krivičnim postupcima, koji se mogu pribaviti od optuženika putem
prinude, ali koji postoje neovisno od volje osumnjičenog, kao što su, inter alia, dokumenti pribavljeni u skladu
sa nalogom, alko-testovi, uzorci krvi, urina i tkiva za potrebe testiranja DNK” 48 .
U predmetu Serves v. France 49 se navodi da je osumnjičeni odbio položiti zakletvu u tri navrata zbog straha
od samoinkriminacije i bio je dužan da plati novčanu kaznu zbog odbijalja polaganja zakletve. Naime, Evropski
sud za ljudska prava je zaključio da nema povrede prava na privilegij protiv samooptuženja, jer polaganje
zakletve predstavlja samo način da se osigura davanje istinitog iskaza i da ne predstavlja prisilu.
5. Pravilo „Niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe” (NEMO PRODERE SE IPSUM)
Pravilo da „niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe” (pravilo nemo prodere se ipsum) nastalo je u
engleskom procesnom pravu kao reakcija na zloupotrebe koje su se javljale kod ispitivanja okrivljenih lica pred
crkvenim sudovima i sudom „Zvjezdane komore” (Star Chamber).
U savremenom procesnom pravu navedeni princip ima širi domen primjene, jer se odnosi na cijeli tok krivičnog
postupka, a ne samo na glavni pretres kao u commom law sistemu u kome se ustalio tek oko 1700. godine.
Potreba za jasnim određivanjem ovog principa javila se i zbog njegovog, često, pogrešnog tumačenja u teoriji i
sudskoj praksi. Prije svega, smatraju se opravdanim samo ona tumačenja ovog principa koja njegov domet
ograničavaju na dokaze koji su dobijeni aktivnom saradnjom osumnjičenog sa organima krivičnog postupka.
Drugim riječima, pravilo «nemo prodere se ipsum» je značajno samo za verbalno izražavanje osumnjičenog
pred organima koji vode postupak.
U ovom ograničenom djelokrugu smisao navedenog pravila je u tome da se pod njim podrazumijeva da organi
postupka ne smiju prisiljaviti osumnjičeno lice da samo pruži dokaz protiv sebe. Zbog toga se u teoriji
osnovano ističe da ovo pravilo treba shvatiti kao instrument za razgraničenje dozvoljenih od nedozvoljenih
45 Presuda Funke protiv Francuske od 25. februara 1993. godine, Serija A broj 256-A, strana 22, stav 44. i presuda John
Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. februara, Izvještaj presuda i odluka ESLJP 1996-I, strana 49, stav 45.;
46 Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19187/91, § 68, ECHR 1996-VI;
47 John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda ESLJP od 8. februara 1996. godine, RJD 1996-I, broj 1;
48 Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda ESLJP od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, broj 24, stav.69;
49 Serves v.France, presuda ESLJP, 1997-VI. godine, no.53;
30
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
pritisaka na osumnjičenog. Ukoliko bi se ovo pravilo protumačilo drugačije, tj. sa najširim spektrom njegove
primjene, onda bi bilo onemogućeno saznanje istine i utvrđivanje činjenica korištenjem osumnjičenog kao
pasivnog dokaznog sredstva. To bi, onda, značilo i zabranu svih aktivnosti koje se mogu preduzimati i bez
pristanka osumnjičenog (npr. tjelesni pregled i druge medicinske intervencije, posebne istražne radnje itd).
Prema tome, pravilo «nemo prodere se ipsum» ima smisla jedino ako ga shvatimo kao zabranu da se
osumnjičeni prisiljava da verbalnim manifestacijama pruža dokaze protiv sebe, kao i zabranu da se na njegovu
volju djeluje tako intenzivno da on izgubi kontrolu nad svojim ponašanjem.
Zaključak
Koliko god da izbor odbrane šutnjom može izazvati zaključke da osumnjičeni, odnosno optuženi na taj način
ne pokazuje dovoljno emotivnog i intelektualnog napora, odnosno ne prolazi svojevrsnu katarzu shvatanja
učinjenog, što uglavnom ostavlja utisak nedostatka svijesti o učinjenom u kontekstu pogrešnog, pravo na
odbranu šutnjom je zagarantirano i neprikosnoveno i stručni pristup ne smije korištenje istog posmatrati u
kontekstu paušalnih zaključaka o nedostatku interesa.
Imajući u vidu poziciju osumnjičenog odnosno optuženog i inkriminirajući rizik izlaganja u postupku
dokazivanja, nesporno je postojanje potrebe da osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se šutnjom
kao elementarno procesno pravo, bez rizika da se korištenje ili pozivanje na to pravo tumači kao otežavajuća
okolnost uobličena pretpostavkama, odnosno, ukratko, tumači izvan konteksta stručnog pristupa samom
procesu.
Unakrsno ispitivanje: pitanja u korist vlastitih tvrdnji
Pripremila Nina Kisić
Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka ključni su segmenti iznošenja dokaza stranaka u
akuzatornom postupku. Pri tome bi uspješno direktno ispitivanje, strani koja poziva svjedoka, trebalo omogućiti
da od njega dobije sve relevantne činjenice koje će podržati njen predmet, odnosno, da prezentira sudijama
činjenice koje potkrepljuju tvrdnje te strane.
S druge strane, efikasno unakrsno ispitivanje omogućava poništavanje ili slabljenje dokazne snage iskaza
protivne strane datih na glavnom (direktnom) ispitivanju, kao i pribavljanje informacije koje idu na ruku strane
koja vrši unakrsno ispitivanje.
Dodatno ispitivanje je proces u kojem se strani koja je izvršila direktno ispitivanje svjedoka dopušta da postavi
pitanja s ciljem da ispravi određene navode ili da se pozabavi novim činjenicama koje su se javile tokom
unakrsnog ispitivanja.
Svi praktičari slažu se u jednom: Efikasno unakrsno ispitivanje predstavlja iznimno važan instrument koji može
imati niz različitih ciljeva. Može se desiti da strana koja vrši unakrsno ispitivanje želi da pokaže da svjedok nije
vidio ono što tvrdi da je vidio ili nije čuo ono što tvrdi da je čuo. Cilj može biti i da se otkrije da je svjedok dao
izjavu na osnovu posrednih dokaza, ili da nije u stanju da objasni pojedinosti događaja o kojem govori. Strana
koja vrši unakrsno ispitivanje također može imati za cilj da pokaže da je svjedok koji je nešto identificirao,
zapravo, pogriješio i da se njegovo svjedočenje ne slaže sa verzijom događaja koju je dao ranije. Također
može imati za cilj da vješto iznese sve što svjedok nije naveo, što je izostavio ili namjerno zaboravio da
spomene. Cilj unakrsnog ispitivanja je da se pokaže da se svjedoku pod zakletvom ne treba bezrezervno
vjerovati i/ili da njegov iskaz nije tačan ili pouzdan. U tom smislu, svjedoka je moguće unakrsno ispitati o
njegovim prethodnim osudama i prošlosti 1 .
Značaj unakrsnog ispitivanja za pravičnost sudskog postupka u cjelini, a posebno za ocjenu dokaza, sudska
praksa MKSJ ubjedljivo obrazlaže i navodi da je za utvrđivanje dokazne vrijednosti relevantna nemogućnost
da se unakrsno ispita osoba koja je dala izjave, kao i to da li se radi o iskazu iz „druge“ ili „treće“ (ili još dalje)
ruke. Isto tako, žalbeno vijeće priznalo je da će se takvom iskazu obično pripisati manja težina ili dokazna
vrijednost nego kada je u pitanju svjedočenje pod zakletvom, uz unakrsno ispitivanje 2 ,.....
1 Priručnik o odbrani u predmetima međunarodnog krivičnog prava, Praksa Udruženja branilaca koji postupaju pred MKSJ, Pripremljen u sklopu
projekta Pravda i ratni zločini, str.120
2 Odluka Pretresnog vijeća MKSJ, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka o prihvatljivosti dokaznog materijala, od 30. septembara 2002.
(2012) 15 OKO WCR
31

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
U predmetima ratnih zločina, vrlo su česte situacije u kojime je neka osoba pozvana na sud u svojstvu
svjedoka jedne strane, obično tužilaštva, ali je istragom druge strane, obično odbrane, utvrđeno da ta osoba
ima značajna saznanja o činjenicama koje su od značaja za teoriju slučaja te strane. Upravo ove situacije su
predmet ovog članka, odnosno, mogućnost strane u postupku da prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka
suprotne strane prezentira sudu činjenice koje dokazuju navode te strane.
Ova mogućnost je posebno važna za odbranu, imajući u vidu teret dokazivanja. Naime, s obzirom na činjenicu
da tužilaštvo uvijek ima teret da dokaže krivnju optuženog van razumne sumnje, odbrana nema nikakvu
obavezu da uopšte prezentira bilo kakve dokaze. U slučaju da odbrana efikasnim unakrsnim ispitivanjem
svjedoka tužilaštva uspije unijeti razumnu sumnju u tezu tužilaštva, moguće je donošenje presude odmah
nakon iznošenja dokaza tužilaštva 3 .
Ovo je samo jedan od brojnih razloga zbog čega bi sudovi u BiH trebali dozvoljavati (odnosno, kakva je
trenutna situacija ne spriječavati) stranke u postupku da u unakrsnom ispitivanju koriste mogućnost da
svjedoke ispituju izvan okvira direktnog ispitivanja, odnosno, da ispituju u korist vlastitih tvrdnji.
Drugi razlozi uključuju razloge finansijske prirode (nema razloga da se plaćaju troškovi da isti svjedok više
puta pristupa na sud na svjedočenje, ukoliko se strankama omogući da ga ispitaju u korist vlastitih tvrdnji i
prilikom jednog svjedočenja), traumatizacije svjedoka (svako svjedočenje predstavlja dodatnu traumu za
svjedoka, te nema razloga da se ovakvoj traumi svjedoci bespotrebno podvrgavaju više puta), efikasnost
suđenja (organizovanje dodatnih ročišta da bi se svjedoku postavilo samo nekoliko pitanja), itd.
Trenutna praksa Suda BiH, a koja se tiče pitanja u korist vlastitih tvrdnji (koja naravno moraju biti na neki
način vezana sa predmetom optužnice), odnosno, ograničavanja iskaza svjedoka na izdvojene aspekte
događaja o kojima ispituje jedna strana u postupku, pri čemu protivna stranka ne može unakrsnim ispitivanjem
proširiti okvire ispitivanja, može lako dovesti do potrebe da se svjedok poziva na sud u nekoliko navrata da
daje iskaz o fragmentima svojih zapažanja, umjesto da u kontinuiranom vremenskom slijedu da iskaz o svemu
što mu je poznato.
Nije sporno da u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH, u sklopu unakrsnog ispitivanja, strana može
postavljati pitanja u korist vlastitih tvrdnji (član 262. stav. 1 ZKP-a BiH: Pitanja svjedoku od suprotne strane
ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja
je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja). Kako je jasno iz prakse sudova u BiH, uključujući i Sud
BiH, nije problem u postojanju bilo kakvog ograničenja u sistemskom smislu, nego u pogrešnoj primjeni
procesnog prava.
Pred sudovima u BiH se često dešava da sudovi zabranjuju stranci pitanja koja izlaze izvan okvira direktnog
ispitivanja, ne prihvatajući argument da je pitanje postavljeno u korist vlastite tvrdnje. U ovim situacijama,
sudovi često sugerišu stranci koja pokušava postaviti svjedoku suprotne strane pitanje u korist vlastite tvrdnje
da predmetnog svjedoka ponovno sasluša u svojstvu vlastitog svjedoka, te da mu predmetna pitanja postavi u
okviru direktnog ispitivanja 4 .
Ovakva sugestija je pogrešna iz najmanje dva razloga: apsolutno je suprotna odredbama ZKP-a, te je
suprotna i principu efikasnosti i ekonomičnosti krivičnog postupka. Oba ova kršenja dovode i do kršenja člana
6. EKLJP, odnosno, prava na pravično suđenje.
Naime, postavljanje pitanja u korist vlastite tvrdnje (dakle, tvrdnji koje se “uklapaju” u teoriju predmeta strane
koja unakrsno ispituje svjedoka) je dopušteno u skladu sa ZKP-om BIH, te je jedino što eventualno može biti
sugerisano strani koja želi postaviti ovakva pitanja to da treba iznijeti svoje tvrdnje sudu i svjedoku. Nadalje,
pozivanje istog svjedoka da se dva puta pojavljuje pred sudom je apsolutno neopravdano i sa ugla efikasnosti i
sa ugla ekonomičnosti postupka 5 .
3 Naravno, uz pretpostavku da se odbrani ovakva hrabra strategija učini oportunom. Pred MKSJ se odbrana u predmetu
Tužilac protiv Ramusha Haradinaja odlučila da neće iznositi nikakve dokaze odbrane, imajući u vidu da je zaključila da
Ured tužioca MKSJ nije dokazao krivnju optuženog van razumne sumnje. U ovom predmetu je ovakva strategija uspjela i
Ramush Haradinaj je oslobođen optužbe (istina, presuda je ukinuta od strane Apelacionog vijeća MKSJ, i trenutno se
odvija ponovno djelomično suđenje; međutim, nužno je imati na umu da je presuda ukinuta iz potpuno drugih,
proceduralnih razloga;)
4 Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 09 0 K 001427 09 Kž 11 od 22.04.2010. godine: Time što
je predsjednica vijeća nižestepenog suda uputila odbranu da svoja pitanja u korist vlastitih tvrđenja koja prevazilaze opseg
odgovora nekih svjedoka datih prilikom direktnog ispitivanja može realizirati i postavljati nakon što predloži njihovo
ispitivanje kao svojih svjedoka, ne predstavlja nametanje neke obaveze dokazivanja nevinosti, već mogućnost i način da
se dobiju odgovori na ta pitanja.
5 Eventualne izmjene redosljeda izvođenja dokaza, kojima povremeno pribjegavaju određeni sudovi, pokušavajući
poštovati principe ekonomičnosti i efikasnosti krivičnog gonjenja, je apsolutno pogrešno rješenje, s obzirom da dovodi do
nedopustivog mješanja suda u strategiju predmeta strane u postupku, odnosno, do kršenja načela ravnopravnosti stranaka
u postupku.
32
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
Čini se da sam termin „unakrsno“ ili „kontra“ ispitivanje uzrokuje zabunu o cilju ovog ispitivanja. Jasno je da
strana u postupku u ovoj fazi ispitivanja ima pravo dovesti u pitanje svjedokov iskaz, ali čini se da vlada
zabluda da se unakrsno ispitivanje treba odvijati tako da se sugestivnim pitanjima provjeri iskaz koji je dat u
direktnom ispitivanju, uz eventualnu upotrebu prethodnih nekonzistentnih izjava.
Naravno, ovo nije tačno. Prije svega, sugestivna (navodeća) pitanja su samo dozvoljena opcija u unakrsnom
ispitivanju, a ne imperativna obaveza, kao što se povremeno tumači. Također, svjedok koji dolazi na sud je
svjedok o činjenicama, a ne svjedok strane u postupku, i generalno postoje činjenice u svjedokovom znanju/
sjećanju koje mogu ići u korist strane koja unakrsno ispituje.
Ono što može biti donekle problematično je upoznavanje suda sa vlastitim tvrdnjama u cilju omogućavanja
sudu da adekvatno prati suđenje. Jedan od načina je da obje strane odmah na početku postupka iznesu
uvodnu riječ, u kojoj će ukratko upoznati sud sa svojom teorijom predmeta (odnosno, sa svojim tvrdnjama).
Drugi način je da strana koja želi postaviti pitanja svjedoku suprotne strane, a u korist vlastitih tvrdnji, svakom
pojedinom svjedoku iznosi svoja tvrđenja. Pred MKSJ obje strane, prije početka suđenja sudu predaju
Predpretresni podnesak 6 u kojem navode svoju teoriju odbrane.
Iako krivični zakoni u BiH i zakoni o krivičnom postupku u BiH po kojima postupaju sudije pred sudovima u BiH
nisu identični Statutu MKSJ i Pravilima o postupku i dokazima MKSJ, treba imati u vidu da su sva stanovišta i
rješenja u tim pravnim instrumentima bazirana na osnovnim pravnim vrijednostima i moralnim normama
prihvaćenim na međunarodnom nivou.
Iz prakse Suda BiH proizilazi značaj sudske prakse ad hoc tribunala u postupcima pred sudovima u BiH:
„Jurisprudencija MKSJ, iako neobavezujuća za pretresno vijeće, u dosadašnjoj praksi Odjela I za ratne zločine
ovog Suda korištena je kao relevantna iz razloga što predstavlja primjer primjene međunarodnih standarda i
osnovnih principa na kojima se u suštitni temelji i EKLJP i ZKP BiH. S tim u vezi, stav je ovog Vijeća da se u
slučaju postojanja pravnih praznina nameće značaj sudske prakse kao supsidijarnog izvora prava, odnosno da
sudska praksa MKSJ djeluje posredstvom "snage argumentacije", imajući u vidu da su u istoj sadržana
najnovija dostignuća, kako iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava, tako i krivičnog procesnog prava u
pogledu primjene temeljnog prava na odbranu zagarantovanog članom 6. EKLJP. 7 ”
U Pravilniku o postupku i dokazima MKSJ postoji pravilo 90 (H) (i) i (ii), koje propisuje: (H) (i) Unakrsno
ispitivanje mora se ograničiti na predmet glavnog ispitivanja i pitanja koja se tiču vjerodostojnosti svjedoka, a u
slučaju da svjedok može dati iskaz relevantan za navode strane koja ga unakrsno ispituje, na predmet tih
navoda. (ii) Prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka koji može dati iskaz relevantan za navode strane koja ga
unakrsno ispituje, pravni zastupnik mora takvom svjedoku iznijeti prirodu navoda strane koju zastupa koji su u
protivrječnosti sa svjedočenjem tog svjedoka.
U praksi MKSJ se navodi “osnovna svrha ovog pravila je da “pospješi pravičnost postupka davanjem
mogućnosti svjedoku [...] da ocijeni kontekst pitanja strane koja ga unakrsno ispituje i da iznese svoj komentar
u vezi s protivrječnim verzijama dotičnih događaja 8 ”.
U vezi sa pravilom 90(H)(ii) Pravilnika MKSJ-a, Žalbeno vijeće MKSJ-a je prethodno navelo da ono nastoji da
omogući pravedno i efikasno iznošenje dokaza, pri čemu svjedoku koji se unakrsno ispituje pruža mogućnost
da objasni one aspekte svog svjedočenja koji su u suprotnosti s navodima druge strane u postupku i time
spriječava bespotrebno ponovno pojavljivanje svjedoka da bi to učinio, te Pretresnom vijeću omogućava da
tačnije procijeni vjerodostojnost svjedokovog iskaza na osnovu objašnjenja samog svjedoka ili njegovog
pravnog zastupnika 9 .
Shodno tome, Žalbeno vijeće se slaže da je osnovna svrha dotičnog pravila “da pospješi pravičnost postupka
davanjem mogućnosti svjedoku da ocijeni kontekst pitanja strane koja ga unakrsno ispituje i da iznese svoj
komentar u vezi s protivrječnim verzijama dotičnih događaja 10 ”.
6 Tzv.Pre-trial brief;
7 Predmet S11 K00791412 Krž4, Rješenje od 15.maja 2012.godine, str.6;
8 Vezano za ovo pitanje, Žalbeno vijeće prihvata formulaciju Pretresnog vijeća u predmetu Tužilac protiv Vujadina Popovića
i drugih, predmet br. IT-05-88-T, Nalog kojim se utvrđuju smjernice za proceduru u skladu s pravilom 90(H)(ii), 6. mart
2007. (dalje u tekstu : Nalog u predmetu Popović), par. 1.
9 Tužioc protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-AR73.7, Odluka po Interlokutornoj žalbi na Odluku
Pretresnog vijeća, kao takvu, 6. juni 2002., str. 4.
10 ICTR: Drugostepena presuda u predmetu Karera, par. 25; Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-
88-T, Nalog kojim se utvrđuju smjernice za proceduru u skladu s pravilom 90(H)(ii), 6. mart 2007. (dalje u tekstu: Nalog
kojim se utvrđuju smjernice u predmetu Popović i drugi), par. 1 (naknadno istaknuto). V. takođe Tužilac protiv Radoslava
Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Odluka po Zahtjevu optuženog Radoslava Brđanina da se pravilo 90(H)
(ii) proglasi ništavnim u onoj mjeri u kojoj se kosi sa članom 21 Statuta Međunarodnog suda, te po podnescima optuženog
Momira Talića u vezi s pravilom 90(H)(ii), 22. mart 2002. (dalje u tekstu: Odluka u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu
Brđanin i Talić), par. 13, 17.
(2012) 15 OKO WCR
33

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
Za ispunjenje kriterijuma koje postavlja ovo pravilo, nije potrebno da strana koja vrši unakrsno ispitivanje
objasni svaku pojedinost protivrječnih navoda. Nadalje, ovo pravilo dopušta određenu fleksibilnost zavisno o
okolnostima suđenja 11 . To, stoga, podrazumijeva da, ukoliko je prema okolnostima predmeta očigledno da se
svjedokova verzija dovodi u pitanje, nije potrebno da strana koja vrši unakrsno ispitivanje troši vrijeme iznoseći
svjedoku svoje navode 12 .
Žalbeno vijeće naglašava da je za ispunjavanje uslova iz pravila 90(H)(ii) Pravilnika dovoljno da strana koja
vrši unakrsno ispitivanje iznese svjedoku prirodu svojih navoda, to jest opštu suštinu svojih navoda koji se
kose s iskazom svjedoka, i to uglavnom zbog toga da bi se taj svjedok zaštitio od svake eventualne
konfuzije 13 .
Nema potrebe da strana koja vrši unakrsno ispitivanje objasni svaku pojedinost kontradiktornih dokaza, a ovo
pravilo dopušta izvjesnu fleksibilnost, zavisno od okolnosti suđenja 14 .
Kakogod, u praksi se navodi i konkretno, ako je na osnovu okolnosti predmeta očigledno da se svjedokova
verzija događaja osporava, nema potrebe da strana koja vrši unakrsno ispitivanje traći vrijeme na iznošenje
svojih navoda tom svjedoku 15 .
Ovo je izuzetno značajno u svjetlu sudske prakse pred sudovima u Bosni i Hercegovini, odnosno, da u
komparativnoj praksi, ne samo da nije sporno postojanje mogućnosti da se svjedoku suprotne strane
postavljaju pitanja u korist vlastitih tvrdnji, a koja su generalno praćena i iznošenjem vlastitih tvrdnji, nego i da
postoje situacije u kojima nije nužno čak niti iznositi vlastite tvrdnje svjedocima.
Pravilo da se svjedoku mogu postavljati pitanja koja nisu obuhvaćena direktnim ispitivanjem strane koja ga je
pozvala je dodatno potkrijepljeno i pravom strane da obavi razgovor sa svjedokom suprotne strane prije
samog svjedočenja: „S obzirom na to da tokom unakrsnog ispitivanja odbrana može od svjedoka optužbe
tražiti da iznese informacije koje su relevantne za njezinu tezu i koje prevazilaze obim direktnog ispitivanja od
strane optužbe, odbrana može imati legitimnu potrebu da obavi razgovor s tim svjedokom prije suđenja radi
odgovarajućeg pripremanja svoje teze. 16 “
Ukoliko sudovi u BiH nastave sa dosadašnjom praksom ograničenja stranaka prilikom unakrsnog ispitivanja, na
način da se stranke ograničavaju na način da se unakrsno ispitivanje svodi na postavljanje sugestivnih pitanja
vezano striktno za predmet direktnog ispitivanja, te zabranjujući pitanja koja se tiču opšteg konteksta događaja iz
optužnice ili pitanja koja se tiču kredibiliteta svjedoka, pravičnost suđenja, propisana članom II 3 e) Ustava BiH i
ESLJP i razvijena sudskom praksom Ustavnog suda BiH i ESLJP- biti će značajno dovedena u pitanje.
Pred ad hoc tribunalima je ustanovljena sudska praksa koja može biti od pomoći prilikom argumentiranja prava na
postavljanje pitanja u korist vlastitih tvrdnji: Kada obrađuje neki argument koji se odnosi na modalitete ispitivanja,
unakrsnog ispitivanja ili ponovnog ispitivanja, Žalbeno vijeće mora utvrditi da li je Pretresno vijeće ispravno ostvarilo
svoje diskreciono pravo, a ako utvrdi da ono to nije učinilo, ono mora utvrditi da li je to u znatnoj mjeri uticalo na
odbranu optuženog 17 .
Prilikom argumentiranja ovog pitanja, a u svjetlu sudske prakse ESLJP, čini se da se pitanje uskraćivanja prava na
pitanja u korist vlastitih tvrdnji u fazi unakrsnog ispitivanja može vezati za jednu od povreda prava na pravično
suđenje povredom prava na odbranu ili paušalnom primjenom procesnog prava.
11 Vezano za ovo pitanje, Žalbeno vijeće prihvata formulaciju Pretresnog vijeća u predmetu Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira
Talića, predmet br. IT-99-36-T, Odluka po Zahtjevu optuženog Radoslava Brđanina da se pravilo 90(H) (ii) proglasi ništavnim onoj u mjeri
u kojoj je kosi sa članom 21 Statuta Međunarodnog suda te po podnescima optuženog Momira Talića u vezi s pravilom 90(H)(ii), 22. mart
2002. (dalje u tekstu : Odluka u predmetu Brđanin), par. 13, 14; Tužailc protiv Nasera Orića, predmet br. IT-03-68-T, Odluka po djelomično
povjerljivom zahtjeva odbrane kojase odnosi na posljedice po stranu koja je propustila iznijeti svoje navode svjedocima u skladus pravilom
90(H)(ii), 17. januar 2006., str. 1-2; Odluka u predmetu Popović, par. 2.
12 Žalbeno vijeće napominje da se u predmetu Browne protiv Dunna (na koji se oslanja Odluka u predmetu Brđanin potvrđena od strane
Žalbenog vijeća) navodi da pravilo koje nalaže da se svjedoku iznesu vlastiti navodi nije prmjenjivo ako je “inače potpuno jasno da mu je
prethodno u punoj mjeri dato na znanje da će se osporavati vjerodostojnost njegove verzije priče. Naravno, ja nipošto ne poričem da postoje
slučajevi u kojima je svjedok toliko jasno i nedvojbeno obaviješten, pri čemu je dio njegovog iskaza koji je sporan i koji će biti osporen
toliko očigledan, da nije ni potrebno trošiti vrijeme ispitujući ga o tome”. Browne protiv Dunna (1893.) 6 R. 67 (H.L.).
13 Tužilac protiv Nasera Orića, predmet br. IT-03-68-T, Odluka po djelimično povjerljivom Zahtjevu odbrane koji se odnosi na posljedice
po stranu koja propusti iznijeti svoje navode svjedocima u skladu s pravilom 90(H)(ii), 17. januar 2006. (dalje u tekstu: Odluka u vezi s
pravilom 90(H)(ii) u predmetu Orić), str. 1-2. V. takođe Nalog kojim se utvrđuju smjernice u predmetu Popović i drugi, par. 2; Tužilac protiv
Stanislava Galića, predmet br. IT-98-29-T, T. 6465 (2. april 2002.); Odluka u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Brđanin i Talić, par. 13,
17.
14 Drugostepena presuda u predmetu Karera, par. 26; Odluka u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Brđanin i Talić, par. 14. V. takođe
Odluku u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Orić, str. 1-2, i Nalog kojim se utvrđuju smjernice u predmetu Popović i drugi, par. 2.
15 V., npr., predmet Browne protiv Dunn-a, (1893) 6 R. 1894, 67 (koji je prihvaćen kao vodeći predmet u vezi s ovim pitanjem u
anglosaksonskim pravosudnim sistemima /common law/ u kojima je usvojeno pravilo slično pravilu 90(H)(ii) Pravilnika), u kojem je lord
Herschell (L.C.) na str. 71 konstatovao da se uslov da se svjedoku iznesu navodi ne primjenjuje u slučajevima kada je inače savršeno
jasno da je on unaprijed bio potpuno obaviješten o namjeri da se pobije vjerodostojnost iskaza koji daje. Naravno, ni na trenutak ne
poričem da postoje predmeti u kojima je takvo obavještenje svjedoku dato na toliko jasan i nedvojben način, a pitanje u vezi s kojim se
njegov iskaz pobija i u vezi s kojim će on biti diskreditovan je toliko očigledno da nije potrebno gubiti vrijeme ispitujući ga o tome.
16 MKSJ, Odluka u vezi sa izdavanjem naloga SUBPOENA, Tužilac protiv Sefera Halilovića, od 21.06.2004. godine, stav 14;
17 MKSR: Drugostepena presuda u predmetu Rutaganda, par. 99 i 102.;
34
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
Izvodi interesantnijih primjera sudske
prakse
KRIVIČNI ZAKON BOSNE I HERCEGOVINE
SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Zločin protiv čovječnosti- Primjena materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela
Član 4a i 172 stav 1. KZ BiH
U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, imajući u vidu načela propisana
članovima 3., 4. i 4a. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, pravilno je primjenjen Krivični zakon
Bosne i Hercegovine kada je optuženi oglašen krivim da je počinio krivično djelo zločin protiv
čovječnosti iz člana 172. stav 1. navedenog zakona.
Iz obrazloženja:
“U vezi sa primjenom materijalnog zakona u ovom krivičnom predmetu, sud smatra relevantnim dva zakonska
načela: načelo zakonitosti, prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija
za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično
djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. KZ BiH) i načelo vremenskog važenja krivičnog
zakona, prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja
krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primjenit će se
zakon koji je blaži za učinioca (član 4. KZ BiH).
Načelo zakonitosti je takođe propisano članom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim
slobodama (u daljem tekstu: EKLJP) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim
pravima (u daljem tekstu: MPGPP).
Član 7. stav 1. EKLJP propisuje: „Nitko ne može biti proglašen krivim za krivično djelo počinjeno činom ili
propustom koji, u času počinjenja, po domaćem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao krivično
djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo
počinjeno.“ Na drugoj strani član 15. stav 1. MPGPP propisuje: „Niko se neće smatrati krivim za krivično djelo
počinjeno činom ili propustom, koji, u vrijeme počinjenja, nisu predstavljali krivično delo prema domaćem ili
međunarodnom pravu. Isto tako, neće se izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je
krivično djelo bilo izvršeno. Ako se, nakon što je djelo počinjeno, zakonskom odredbom predvidi izricanje blaže
kazne, to će ići na korist počinioca“.
Prema tome, ove odredbe propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)
blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u
vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Međutim, stav 2. člana 7. EKLJP propisuje da „Ovaj član ne sprečava suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe
za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu s općim načelima prava
priznatim od civiliziranih naroda“. S druge strane, stav 2. člana 15. MPGPP glasi „ništa u ovom članu ne
sprečava suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u vrijeme počinjenja predstavljao
krivično djelo prema općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna zajednica“.
Član 7. stav 2. EKLJP i član 15. stav 2. MPGPP sadrže odredbe koje su izuzeci u odnosu na pravilo utvrđeno
članom 7. stav 1. EKLJP i članom 15. stav 1 MPGPP.
Konačno, isti izuzetak je sadržan u članu 4a) KZ BiH kojim je propisano da članovi 3. i 4. KZ BiH ne
sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je
počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Time su faktički
preuzete odredbe člana 7. stav 2. EKLJP i člana 15. stav 2. MPGPP i omogućeno izuzetno odstupanje od
principa iz člana 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji
predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. To je upravo slučaj u ovom postupku protiv
optuženog, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava.
Država Bosna i Hercegovina je kao nasljednica bivše Jugoslavije ratificirala EKLJP i MPGPP, pa su ovi
sporazumi za nju obavezujući i vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove, moraju ih primjenjivati. Stoga
je član 4a) KZ BiH samo domaći pravni podsjetnik, jer on nije neophodan da bi se primjenjivali ovi sporazumi.
Iz istog tog razloga, ovi sporazumi su obavezujući za sve bosansko-hercegovačke sudove, pa odredba kao što
je član 4a) KZ BiH, nije neophodna za njihovu primjenu.
(2012) 15 OKO WCR
35

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
Članom 172. KZ BiH propisano je krivično djelo Zločini protiv čovječnosti, koji je članom 5. Statuta MKSJ
definisan kao određena posebna djela, „kada su ona počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog, bilo
unutarnjeg kakraktera i usmjerena protiv bilo kojeg civilnog stanovništva“. U vrijeme počinjena djela, Zločin
protiv čovječnosti nije eksplicitno bio predviđen krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini.
Običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne krivične odgovornosti za njegovo
počinjenje u periodu 1992. godine, potvrđen je, od strane Generalnog sekretara UN 1 , Komisije za
međunarodno pravo 2 , kao i jurisprudencijom MKSJ i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) 3 . Ove
institucije ocijenile su da kažnjivost Zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog
prava ili jus cogens 4 , zbog čega je nesporno da je u 1992. godini Zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog
međunarodnog prava. Ovaj zaključak je potvrdila i Studija o međunarodnom humanitarnom pravu 5 koju je
izradio Međunarodni komitet crvenog križa/krsta. Prema toj studiji „teška kršenja međunarodnog humanitarnog
prava predstavljaju ratni zločin“ (pravilo 156), „pojedinci su krivično odgovorni za zločine koje počine“ (pravilo
151) i „Države moraju istraživati ratne zločine koje su navodno počinili njihovi državljani ili njihove oružane
snage, ili koji su počinjeni na njihovoj teritoriji, te u slučaju potrebe, krivično goniti osumnjičene. Takođe moraju
istraživati i druge ratne zločine koji su u njihovoj nadležnosti, te, u slučaju potrebe, krivično goniti
osumnjičene.“ (Pravilo 158) Član 4a) KZ BiH govori o “općim načelima međunarodnog prava”. Član 7. stav 2.
EKLJP govori o „općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda“, a član 15. stav 2. MPGPP o „općim
pravnim načelima koja priznaje međunarodna zajednica“. Kako međunarodno pravo, kao ni EKLJP, ne
poznaju identičan pojam onom koji se koristi u članu 4. a) KZ-a BiH, to ovaj termin predstavlja ustvari
kombinaciju, s jedne strane “principa međunarodnog prava” kakav poznaje Generalna skupština UN i Komisija
za međunarodno pravo i “općih principa prava priznatih od strane zajednice naroda” kakve poznaje Statut
Međunarodnog suda pravde i član 7. stav 2. EKLJP, kao i član 15. stav 2. MPGPP-a. Principi međunarodnog
prava kako ih poznaje Rezolucija Generalne skupštine 95(I) (1946) i Komisija za međunarodno pravo (1950)
odnose se na “Nirnberšku povelju i presudu tribunala”, dakle i na zločine protiv čovječnosti. “Principima
međunarodnog prava priznatim u Povelji Nirnberškog tribunala i u presudi tribunala”, koje je Komisija za
međunarodno pravo usvojila 1950. godine i podnijela Generalnoj skupštini, Principom VI.c. predviđen je Zločin
protiv čovječnosti kažnjiv kao zločin po međunarodnom pravu. Principom I određeno je da: “Svaka osoba koja
počini djelo koje predstavlja krivično djelo po međunarodnonom pravu, odgovorna je, prema tome i podliježe
kažnjavanju”. Principom II određeno je da: “Činjenica da domaći zakon ne predviđa kaznu za djelo koje je
kažnjivo po međunarodnom pravu, ne oslobađa osobu koja je počinila to djelo odgovornosti prema
međunarodnom pravu”. Praksom Evropskog suda za ljudska prava naglašena je primjena odredbe stava 2.
člana 7. u odnosu na primjenu stava 1. člana 7. EKLJP u nekoliko sličnih predmeta 6 u kojima je predmet
rasprave upravo bilo postojanje i kažnjivost Zločina protiv čovječnosti kao krivičnog djela. U predmetu Kolk i
Kislyiy protiv Estonije, Evropski sud „se prisjeća da tumačenje i primjena domaćeg zakona u načelu spada u
nadležnost domaćih sudova 7 , a što je primjenjivo i kada se domaći zakon odnosi na pravila općeg
međunarodnog prava ili međunarodnih sporazuma.
Prema tome, krivično djelo Zločina protiv čovječnost može se u svakom slučaju podvesti pod „opća načela
međunarodnog prava“ iz člana 4a) KZ BIH. Dakle, bez obzira da li promatrano sa stanovišta međunarodnog
običajnog prava ili stanovišta „principa međunarodnog prava“, nedvojbeno je da je Zločin protiv čovječnosti
predstavljao krivično djelo u inkriminisanom periodu, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Pri tome ne
treba zanemariti ni činjenicu da se krivičnopravne radnje nabrojane u članu 172. KZ BiH mogu pronaći i u
zakonu koji je bio na snazi u relevantom vremenskom periodu (u vrijeme izvršenja djela), i to u članovima 134.,
141., 142., 143., 144., 145., 146., 147., 154., 155. i 186. KZ SFRJ, odnosno da su radnje optuženja bile
kažnjive i po tada važećem krivičnom zakonu. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. EKLJP, sud zapaža da
primjenu člana 4a) dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne
koja je bila u primjeni u vrijeme izvršenja djela, čime je zadovoljena i primjena principa vremenskog važenja
krivičnog zakona, odnosno primjena „zakona koji je blaži za počinitelja“.”
(Iz presude Apelacionog vijeća Odjela I Suda BiH br KRŽ-05/49 od 13. 12. 2006. godine)
1 Izvještaj GS UN-a u vezi sa stavom 2. Rezolucije Vijeća sigurnosti br. 808, 3.maj 1993. paragraf 34-35 i 47-48
2 Komisija za međunardono pravo, Komentar na Nacrt zakona o zločinima protiv mira i sigurnosti čovječanstva (1996),
član 18.
3 MKSJ, Apelaciono vijeće, Tadic, Odluka o prijedlogu odbrane za interlokutorni prigovor na nadležnost, 2. oktobar 1995.
paragraf 141; MKSJ, Pretresno vijeće, presuda Tadić od 7. maja 1997. paragraf 618-623;
4 Komisija za međunarodno pravo, Komentar na nacrt teksta članova o odgovornosti država za međunarodno protupravna
djela (2001), član 26.
5 Jean-Marie-Henchaerts and Louise Doswald-Beck; Međunarodno običajno pravo, MKCK, Cambridge University Press,
2005.
6 Vidjeti npr. presudu ESLJP u predmetu Naletilić v. Hrvatska, 51891/99 i presudu
7 Vidjeti Papon protiv Francuske br. 54210/00, ESLJP 2001-XII i Touvier protiv Francuske, br. 29420/95, odluka Komisije
od 13.I.1997. godine.
36
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
Odluka: Boban Šimšić protiv BiH
1. 14. avgusta 2007. godine, apelaciono vijeće Suda BiH proglasilo je Bobana Šimšića krivim za progon kao
zločin protiv čovječnosti prema članu 172. stav 1(h), u vezi sa tačkama (a), (e), (f), (g) i (i) Krivičnog zakona
Bosne i Hercegovine iz 2003. godine, te ga osudilo na 14 godina zatvora zbog zločina počinjenih na području
općine Višegrad tokom 1992. godine.
Bivši pripadnik rezervnog sastava policije u Višegradu, poslijeratni policajac, je proglašen krivim za
sudjelovanje u napadima na sela Kuka i Velji Lug u junu i julu 1992. godine. U ovim napadima, više civila
Bošnjaka je poginulo, a preživjeli su protivzakonito zatvarani u improvizovane pritvorske objekte u Višegradu.
Šimšića je Apelaciono vijeće osudilo i za “podvođenje žena i djevojaka” koje su bile zarobljene u Osnovnoj
školi “Hasan Veletovac” drugim pripadnicima srpske vojske.
Sud je Šimšića oslobodio optužbi za napad na selo Žlijeb, te hapšenje i odvođenje Bošnjaka iz ovog sela 17.
juna 1992. godine. Oslobođen je i optužbi za silovanje deset mlađih žena u Vatrogasnom domu u Višegradu,
kao i za odvođenje grupe Bošnjaka iz Vatrogasnog doma, od kada im se gubi svaki trag. Apelaciono vijeće je
Šimšića također oslobodilo optužbi za “prisilno oduzimanje novca i nakita” od zarobljenih civila u Osnovnoj
školi “Hasan Veletovac”, kao i učestvovanje u premlaćivanju zarobljenih Bošnjaka u ovoj školi.
Boban Šimšić (39) dobrovoljno se predao u januaru 2005. godine. Optužnica protiv njega potvrđena je 8. jula
2005, a glavni pretres je počeo dva mjeseca nakon toga. U julu 2006. godine prvostepeno sudsko vijeće Suda
BiH, osudilo ga je na pet godina zatvora, ali je presuda odlukom apelacionog vijeća poništena u januaru 2007.
godine te je pokrenut obnovljeni postupak već u martu.
Ovo je bila sedma pravosnažna presuda pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH.
2. 24. decembra 2007. godine odbrana podnosi apelaciju Ustavnom sudu BiH. Ustavni sud je 14. aprila 2010.
godine preispitao slučaj u vezi sa čl. 6., 7. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i članom 2.
Protokla br. 7. Ustavni sud BiH tom prilikom nije utvrdio povredu navedenih odredbi.
3. 26. augusta 2010. godine, Boban Šimšić, posredstvom branioca Veljka Ćivše, advokata iz Sokoca, podnosi
apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava.
Apelant je uložio žalbu na osnovu člana 7 Konvencije iz razloga što zločini protiv čovječnosti, za kojeje
oglašen krivim, nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu koji je bio na snazi u periodu rata
1992-95. Nadalje, uložio je žalbu na osnovu člana 2 Protokola br. 7 jer nije imao pravo da mu viši krivični sud
razmotri drugostepenu presudu kojom je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda za krivično djelo progona
kao zločina protiv čovječnosti. Konačno, uložio je žalbu na osnovu člana 1. Protokola 12 Konvencije jer je
državni sud preuzeo njegov predmet, za razliku od nekih drugih predmeta, od nadležnog entitetskog suda.
10. aprila 2012. godine, nakon vijećanja Evropski sud za ljudska prava odlučuje kako slijedi:
A. U vezi sa navodima o kršenju člana 7. EKLJP
“1. Niko ne može biti proglašen krivim za krivično djelo počinjeno radnjom ili propustom koji, u vrijeme
počinjenja prema unutrašnjem ili međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao krivično djelo. Isto se tako ne
može odrediti teža kazna od one koja je primjenjiva u času kad je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne spriječava suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neko djelo ili propust koji je u vremenu
počinjenja predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda.
(Član 7., EKLJP)
Sud ponavlja da garancija obuhvaćena članom 7., koja je suštinski element vladavine prava, zauzima istaknuto
mjesto u Konvenciji kao sistem zaštite. Ovo se naglašava radi činjenice da nije dozvoljeno nikakvo
izuzeće od primjene prema članu 15. za vrijeme rata ili bilo koje druge javne uzbune. Treba je tumačiti i primijeniti
onako kako to proizlazi iz njenog cilja i svrhe, kako bi se osigurali efektivne mjere zaštite protiv proizvoljnog
sudskog progona, osude i kažnjavanja (vidjeti Kononov v. Latvia [GC], br. 36376/04, § 185, ECHR 2010).
Jasno je da Sud nije pozvan da odlučuje o pojedinačnoj kaznenoj odgovornosti apelanta, koja je prije svega
pitanje procjene domaćih sudova. Njihova funkcija prema članu 7. stavak 1. je da razmotre da li djela
apelanta, u vremenu kada su počinjena, sadrže krivična djela definirana s dovoljno dostupnošću i
predvidivošću prema domaćem ili međunarodnom pravu Streletz, Kessler i Krenz v. Njemačke [GC], brojevi.
34044/96, 35532/97 i 44801/98, § 51, ECHR 2001II; K.-H.W. v. Njemačke [GC], br. 37201/97, § 46, ECHR
2001II; i Korbely v. Međarske [GC], br. 9174/02, § 73, ECHR 2008).
Sud opaža da je apelant 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u vezi s djelima koja su
desila 1992. godine. Kako pobijana djela nisu sadržavala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve
do stupanja na snagu Krivičnog zakona BiH 2003. godine, evidentno je iz relevantnih međunarodnih
dokumenata 1 da su pobijana djela, u vremenu kada su bila počinjena, sadržavala zločin protiv čovječnosti
prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su svi elementi krivičnog djela zločin protiv
čovječnosti, u ovom slučaju ispunjeni: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada s
ciljem na civilno stanovništvo i apelant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore navedeni
stavci, §§ 83-85). Apelant je tvrdio da nije mogao predvidjeti da su njegova djela mogla sadržavati zločin protiv
(2012) 15 OKO WCR
37

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
čovječnosti prema međunarodnom pravu. ESLJP primjećuje da je apelant počinio ova djela kao policijski
službenik i u vezi s tim ističe da drži da se osobe koje obavljaju profesionalnu dužnost moraju procesuirati s
najvećim stupnjem opreza slijedeći njihovo zanimanje, te se može očekivati da dobiju posebnu pažnju u
procjeni rizika koju je ta aktivnost povlačila za sobom (vidjeti Kononov, gore navedeno, § 235). Nadalje s
obzirom na flagrantno nezakonitu prirodu njegovih djela, kao što su ubistva i mučenje Bošnjaka u okviru široko
rasprostranjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva opštine
Višegrad, čak i površno razmišljanje apelanta moglo je biti dovoljno da shvati da postoji rizik da ta djela
predstavljaju zločin protiv čovječnosti, za koji bi mogao krivično odgovarati.
Sud zaključuje da su djela apelanta, u vremenu kada su izvršena, sadržavala krivično djelo definirano s
dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu.
Zbog toga je žalba po ovom osnovu, očigledno neosnovana i mora se odbiti prema članu 35. stavovima 3(a) i
4. Konvencije.
B. U vezi sa navodima o kršenju člana 2. Protokola br. 7 Konvencije
1. Svako osuđen od suda za kazneno djelo ima pravo od višeg suda tražiti ponovno razmatranje svoje
presude ili kazne. Ostvarenje tog prava kao i razlozi iz kojih se ono može vršiti se uređuju zakonom.
2. Od ovog prava mogu se zakonom propisati iznimke za lakša krivična djela, ili u slučajevima kad je nekoj
osobi u provom stepenu suđeno pred najvišim sudom ili ako je osuđena povodom žalbe protiv oslobađajuće
presude. (Član 2. Protokola br. 7)
Prvi stav garantira pravo svakom osuđenom za krivično djelo da ima pravo od višeg suda tražiti ponovno
razmatranje presude ili kazne. Međutim, drugi stav dozvoljava iznimke. Apelant se žalio da nije imao pravo od
višeg suda tražiti razmatranje drugostepene odluke, iako je ta odluka poništila njegovu oslobađajuću presuda
na prvoj instanci u vezi progona protiv čovječnosti. Kako ovo pitanje jasno potpada pod iznimke predviđene u
drugom stavu člana 2. Protokola br. 7, tako je žalba po ovom osnovu očito neosnovana i zbog toga, mora biti
odbijena.
C. U vezi sa navodima o kršenju člana 1. Protokla br. 12 Konvencije
1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je
spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza
sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.
2. Nikog niti jedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojemu osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.
(Član 1. Protokola br. 12 EKLJP)
Ocjenjeno je da apelant nije naveo ovo pitanje u svojoj apelaciji Ustavnom sudu BiH Također je ocjenjeno da
je otvoreno za diskusiju da li je ustavna apelacija ponudila razumne izglede uspjeha u smislu pravosuđa po
ovom pitanju (vidjeti Odluku Ustavnog Suda od 19. juna 2006. godine u slučaju Maktouf u kojoj Sud ne nalazi
nikakvu povredu u zabrani diskriminacije i broja slučajeva koji su uslijedili u kojima je isto rezoniranje bilo
primijenjeno). Međutim, od ESLJPa se ne traži da odluči da li je sadašnji apelant trebao koristiti taj domaći
pravni lijek, budući da Sud drži da je ova žalba, u svakom slučaju, očito neosnovana zbog sljedećih razloga:
Pojam diskriminacije se dosljedno tumačio u sudskoj jurisprudenciji u odnosu na član 14. Konvencije. Posebno
je ova jurisprudencija jasno objasnila da “diskriminacija” znači različito tretiranje, bez nekog objektivnog i
razumnog opravdanja, osoba koje se nalaze u sličnoj situaciji. Autori koriste isti termin, diskriminacija, u članu
1. Protokola br. 12. Bez obzira na razlike u obimu ovih odredbi, značenja ovog termina u članu 1. Protokola br.
12 je namijenjeno da bude isto kao i ono u članu 14. (vidjeti Sejdić i Finci protiv. Bosne i Hercegovine [GC],
brojevi 27996/06 i 34836/06, § 55, ECHR 2009). S obzirom na veliki broj ratnih zločina u poslijeratnoj Bosni i
Hercegovini, neophodno je da se ovaj teret podijeli između entitetski sudova i Suda BiH. U suprotnom,
odgovorni sud neće biti u stanju ispoštovati svoje obaveze iz Konvencije da dovede pred pravdu one koji su
odgovorni za ozbiljne povrede međunarodnog prava unutar razumnog vremenskog perioda (vidjeti Palić protiv
Bosne i Hercegovine, br. 4704/04, 15. februar 2011. godine) Budući da je Sud BiH odlučio preuzeti ovaj slučaj
sa entitetskog suda prvenstveno na osnovu objektivnih i razumnih kriterija (kao što su osjetljivost i
kompleksnost slučaja), a na osnovu apelantovih osobnih karakteristika (kao što je, porijeklo njegove religije),
ne postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 (analogno vidjeti, Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva br.
28135/95, § 50, ECHR 2000VI). Zbog toga je žalba, i po ovom osnovu, očito neosnovana i mora biti
odbijena. Iz svih ovih razloga Evropski sud za ljudska prava većinom glasova proglašava cjelokupnu apelaciju
u predmetu br.51552/10 Boban ŠIMŠIĆ protiv BiH- nedopustivom.
Napomena urednika: Cjelovitu odluku na engleskom jeziku možete preuzeti sa stranice Evropskog sud a za
ljudska prava na sljedecem linku:
http://www.echr.coe.int/ECHR/EN/Header/Case-Law/Decisions+and+judgments/HUDOC+database/
1 ESLJP se u svojoj odluci poziva na stavove 8.-13.odluke to jest, sljedeće instrumente međunarodnog karaktera: Povelja
Međunarodnog vojnog suda (1945); Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine UNa o afirmaciji principa međunarodnog prava
priznatih u Povelji Nirnmbeškog suda (1946); Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i Odluci Nirnbeškog suda
(1950); Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968); Statut Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993); Statut Međunarodnog krivičnog suda (1998).
38
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
Odluka: Del Rio Prada protiv Španije
Evropski sud za ljudska prava je donio odluku (samo na francuskom jeziku), prema kojoj je Španija prekršila
član 7. (nema kazne bez zakona) i član 5.1 (pravo na slobodu i sigurnost) Evropske konvencije o ljudskim
pravima (ECHR).
Ove povrede su rezultat retroaktivne primjene “Parot doktrine”, na pripadnicu ETA-e, Inés del Río, koja je
osuđena na preko 3000 godina zatvora za krivična djela terorizma.
U vrijeme kada su počinjena krivična djela maksimalna kazna zatvora prema važećem zakonu bila je
ograničena na 30 godina (član 70. Krivičnog zakona Španije, 1973). Tokom 2000. godine, National Audience/
Državni sud/, sud u čijoj nadležnosti su krivična djela terorizma, spojio je višestruke kazne na koje je osuđena
Inés del Río i zaključio da bi ona trebala odslužiti maksimalnu kaznu zatvora od 30 godina.
U praksi, prema zakonu koji se primjenjivao do 2006. godine, ovo bi značilo da bi Inés del Río bila oslobođena
nakon odsluženih 18 godina zatvora, odnosno u julu 2008. godine.
Međutim, dvije godine prije tog datuma, Vrhovni sud je promijenio svoju sudsku praksu donošenjem odluke od
29.2.2006. godine u vezi sa teroristom, pripadnikom ETA-e, Henrijem Parotom. Ovom odlukom uvedena je
“Parot doktrina”, prema kojoj se skraćivanje kazne primjenjuje na svaku kaznu pojedinačno.
Kada su u aprilu 2008. godine zatvorske vlasti predložile oslobađanje Inés del Río na osnovu skraćivanja
kazne zbog rada u zatvoru, Državni sud je tražio od zatvorskih vlasti da ponovo izračunaju kaznu u svjetlu
nove “Parot doktrine”, nakon čega je datum oslobađanja aplikantice odgođen do juna 2017.godine.
Evropski sud smatra da su prava Inés del Río iz člana 7. prekršena jer su državni sudovi primjenili novu
sudsku praksu Vrhovnog suda retroaktivno, na štetu aplikantice. Prema tome, Sud osuđuje nezakonito držanje
u zatvoru aplikantice, koja je u svjetlu važeće sudske prakse, trebala biti oslobođena dana 3.7.2008.godine.
Španija je objavila da će se žaliti na ovu odluku i trenutno i dalje osporava odluku Suda iz Strazbura
odbijanjem da primijeni tu odluku i naredi oslobađanje aplikantice, ističući postojanje opasnosti od njenog
bjekstva iz područja nadležnosti suda.
ANALIZA ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U POGLEDU OCJENE SAGLASNOSTI
SA USTAVOM RH ZKP-a RH
Ustavni sud Republike Hrvatske, na sjednici održanoj 19. jula 2012. donio je Odluku (U-I-448/2009, U-I-
602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011) kojom se pokreće postupak za
ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o krivičnom postupku 1 ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.)(u
daljem tekstu: Odluka), te je ukinut veliki broj članova Zakona o krivičnom postupku 2 . S obzirom da je
predmetni postupak pokrenut po zahtjevu advokata/branilaca 3 , u ovoj analizi će biti naznačeni najvažniji
dijelovi ove odluke, kada je riječ o odbrani.
Na ovom mjestu je bitno naznačiti da je Odluka obimna, te da pokriva veliki broj pravnih pitanja. Ova analiza je
fokusirana na pitanja koja mogu biti od koristi braniocima u BiH, odnosno, rješenja koja mogu poslužiti kao
inspiracija zakonodavcima u BiH.
Odredbe ili dijelovi odredaba ZKP ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.) koje su proglašene
neustavnim prestaju važiti na dan stupanja na snagu izmjena i dopuna tog zakona ili novog zakona
usklađenog s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci, a najkasnije 15. decembra 2013.
Započinjanje i završetak krivičnog gonjenja
Kada je riječ o članu 2. stavu 5. ZKP RH (započinjanje i završetak krivičnog progona) i članu 217. stavu 1. i 2.
ZKP RH (provođenje istrage), Ustavni sud RH je odmah na početku zaključio da se radi o temeljnim
odredbama ZKP-a koje upućuju na okvir, značenje i ciljeve prethodnog postupka. Stoga je ove odredbe
zajedno razmotrio, i to s nekoliko aspekata važnih za ustavnosudsku ocjenu uređenja prethodnog postupka.
1 U ovom članku su izvršene određene terminološke izmjene, kako bi isti bio prilagođen čitaocima u BIH. Ove izmjene se
nemaju shvatati kao dovođenje u pitanje hrvatskog kao jednog od službenih jezika BIH. Također, izvršeno je sažimanje
određenih dijelova Odluke. Kada su dijelovi odluke verbatim citirani, to je naznačeno u tekstu, te pripadajućoj referenci.
2 član 2. stav 5.; član 10. stav 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz člana 10. stava 2. tačke 2.; član 34.
stav 2. u dijelu koji glasi: "isključenja (član 32. stav 1.)"; član 70. stav 5.; član 75. stavovi 2. i 3.; član 76. stavovi 2., 3. i 4.;
član 86. stav 1. u dijelu koji glasi: "najkasnije do završetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a
prije njezina ispitivanja (član 344. stav 4.)"; član 97. stav 7.; član 102. stav 1. u dijelu koji glasi: "tački 1. do 3."; član 104.
stav 2. druga rečenica koja glasi: "Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna
vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu."; član 106. stav 3.; član 112. stav 2. druga do
šesta rečenica koje glase: "Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor
(2012) 15 OKO WCR
39

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
Prigovori predlagatelja su uputili na nedostatak tzv. vela sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog)
krivičnog gonjenja i istrage. Zakonitost (lawfulness) i zabranu arbitrarnosti (prohibition of arbitrariness) štite i
Ustav i Konvencija. Stoga ih je Ustavni sud razmotrio i kao prigovore koji upućuju na strukturalne manjkavosti
općeg normativnog uređenja prethodnog postupka zbog nepostojanja mehanizma sudske zaštite protiv
nezakonitog (arbitrarnog) krivičnog gonjenja i istrage.
Zakonite predistražne i istražne radnje, uključujući postupanja policije, temeljne su pretpostavke i najbolja
priprema poštenog suđenja koje poslije njih može uslijediti.
Ustavni sud RH je zaključio da “Promotri li se hrvatski Ustav u tom svjetlu, odgovor je na postavljeno pitanje
pozitivan: zakonodavac ima ustavnu obvezu propisati pravno sredstvo protiv nezakonitog (arbitrarnog)
kaznenog progona i istrage i tako osigurati svakoj osobi za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno
djelo sudsku zaštitu protiv takvog progona odnosno istrage. 4 ”
U konačnici, Ustavni sud RH je zaključio: ”Što se tiče opsega zahtijevane sudske zaštite u predistražnoj i
istražnoj fazi postupka, ta zaštita mora obuhvatiti temeljna pitanja zakonitosti prethodnog postupka. Sudovi
moraju provoditi i kontrolu postojanja pretpostavki za krivični progon i kontrolu zapreka za krivični progon. To
znači da bi sudska zaštita morala biti osigurana, primjerice, radi provjere:
- je li djelo koje se stavlja na teret osobi protiv koje je stvarno započeo krivični progon (to jest za koju je državni
odvjetnik utvrdio da je osumnjičenik odnosno da postoje osnove sumnje da je počinila krivično djelo, a koja je
o tome obaviještena) krivično djelo, ili
- postoje li druge zakonske pretpostavke za krivični progon, primjerice postoje li osnove sumnje da je takva
osoba počinila krivično djelo, budući da je postojanje osnova sumnje zakonska pretpostavka za krivični
progon, ili
- je li djelo koje se stavlja na teret takvoj osobi obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem odnosno postoje li
druge okolnosti koje isključuju krivični progon. 5 ”
Također je naznačeno da je praktična vrijednost ovakve odluke činjenica dobijanja statusa osumnjičenika
(dakle, i prava koja su vezana za taj status): Sukladno prethodnim navodima, uvođenje zahtijevanog pravnog
sredstva pretpostavlja obvezu državnog odvjetnika da u trenutku kad utvrdi postojanje dostatnih osnova
sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, tu osobu o tome i formalno obavijesti. U tom bi trenutku
ta osoba dobila pravni status osumnjičenika, neovisno o tome što je eventualna kaznena prijava protiv nje već
ranije upisana u upisnik ili se njezino ime u kaznenoj prijavi nije ni spomenulo 6 .
Zakonodavac je dužan, dakle, propisati obavezu da se osoba mora odmah službeno obavijestiti da je
osumnjičenik i uz taj trenutak konstituirati djelotvorno pravno sredstvo zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog)
progona. Od tog se trenutka na tu osobu protežu i pojedina procesna jamstva iz krivičnog dijela člana 29.
Ustava i člana 6. EKLJP "u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim
propuštanjem da se poštuju njegove odredbe" (presuda Kuralić protiv Hrvatske, 2009., § 44.).
Zakonitost dokaza
Ustavni sud RH je istakao da je institut nezakonitih dokaza područje sukobljavanja dviju temeljnih tendencija
savremenog krivičnog postupka, bio on mješovitog ili akuzatornog tipa. Oba pravna sistema nastoje održati
ravnotežu između funkcionalnosti kažnjavanja i zaštite prava građana. Zbog obaveze zaštite temeljnih ljudskih
prava na kojoj počivaju demokratska društva utemeljena na vladavini prava ustavotvorci odnosno zakonodavci
za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna
zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest
sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti
na zapisnik."; članak 184. stav 2. točka 1.; član 186. stav 1.; član 217. stavovi 1. i 2.; član 218. stav 3.; član 229. stav 2.
druga rečenica koja glasi: "U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako
optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage."; član 230. stavovi 3., 4. i 5.; član 246. stav 1.; član 247.
stavovi 2. i 3.; član 251. stav 1.; član 272. stav 1. u dijelu koji glasi: "koje je narodnosti i"; član 286. Stavovi 2., 3. i 4.; član
298.; član 326. stavovi 1., 2. i 3.; član 327. Stavovi 6. i 7.; član 332. stav 2.; član 334. stav 2.; član 335. stav 3.; član 337.
stavovi 1. i 2.; član 342. stav 2. u dijelu koji glasi: ", ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili
predstavljaju olakotne okolnosti"; član 353. stavovi 2. i 3.; član 369. stav 2.; član 377. stav 1. druga rečenica koja glasi: "Pri
tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih,
bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile."; član 399. stavovi 2. i 3.; član 421. stav 2. tačka 1.; član
442. stav 1. u dijelu koji glasi: "Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili"; član 459. stav 5.;
član 462. stavovi 2. i 3.; član 508. stav 1.; član 530. stav 3.; član 531. stav 2.; član 532. stav 2. u dijelu koji glasi "i 526.”
3 Odvjetničko društvo Nobilo i dr.(prijedlog broj: U-I-602/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 11. februara 2009.),
odvjetnice Jasna Novak i Višnja Drenški Lasan iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-18153/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom
sudu 18. septembra 2009.), odvjetnik Zrinko Zrilić iz Zadra (prijedlog broj: U-I-448/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom
sudu 3. februara 2009. i prijedlog broj: U-I-1710/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 9. aprila 2009.), odvjetnica mr.
sc. Laura Valković iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-5813/2010 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 5. studenoga 2010.), Igor
Rzaunek iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-2871/2011 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 2. lipnja 2011.).
4 dio.39.2 Odluke, str.24;
5 dio.39.3 Odluke, str.25;
6 dio 39.7.Odluke, str.27;
40
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
određuju granice ovlasti sudija pri odlučivanju o upotrebi nezakonitih dokaza. Okosnica su izgradnje tih granica
minimalni standardi korištenja odnosno zabrane korištenja nezakonitih dokaza. Ti su standardi na
supranacionalnoj razini sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, dok su u unutrašnjim
pravnim porecima propisani u nacionalnim ustavima i zakonima. Zajednički je cilj tih standarda isključenje
nezakonitih dokaza iz supstrata (osnovice) za donošenje presude.
Nezakoniti dokaz može se definisati kao dokaz koji se zbog povrede procesne forme njegova prikupljanja ili
izvođenja, koja istovremeno predstavlja i povredu temeljnih ljudskih prava, ne smije koristiti za donošenje
presude u krivičnom postupku. Bez obzira procjenjuje li zakonodavac ili sudija dokaze na kojima se ne smije
temeljiti presuda, procjena se zasniva na uvažavanju dviju vrijednosti ustavnopravnog značenja. Riječ je o
zaštiti pojedinih temeljnih ljudskih prava odnosno prava odbrane od arbitrarnog postupanja države te o
pozitivnoj obvezi države da osigura djelotvoran krivični progon.
Ustavni sud RH je u Odluci podsjetio da je u središtu rasprave o načelu djelotvornosti zaštite ljudskih prava
uvijek pitanje imaju li ustavna i konvencijska prava prednost pred općim ili javnim interesom. Riječ je o
vrijednostima koja su po prirodi stvari često međusobno suprotstavljena. Načelno su moguća tri modela
rješavanja sukoba među njima. Prvi je model privilegiranja prava prema kojem prava trebaju imati prednost
pred javnim ili općim interesom. Drugi je model privilegiranja općeg ili javnog interesa koji treba imati prednost
pred pojedinačnim pravima. Treći je model postizanja ravnoteže prema kojem svaku suprotstavljenu vrijednost
treba uravnotežiti prema drugoj tako da se ne daje prednost nijednoj od njih sve dok se u cijelosti ne razmotre
sva relevantna obilježja konkretnog sukoba.
I Ustav RH (jednako je istina i za Ustav BiH) i EKLJP u prvom redu prihvaćaju model privilegiranja prava
odnosno model postizanja ravnoteže, ovisno o naravi prava o kojem je riječ. Međutim, pod određenim
pretpostavkama ipak dopuštaju da zaštita općeg dobra (opći ili javni interes) prevlada nad pojedinačnim
ustavnim i konvencijskim pravima. Iznimka su apsolutno zaštićena nederogabilna prava koja uvijek moraju
imati prednost pred bilo kojim drugim pravima ili interesima, i pojedinačnim i općim ili javnim. Primjer je
sadržan u članu 10. stavu 2. tački 1. ZKP-a RH koji bezuvjetno proglašava nezakonitim svaki dokaz pribavljen
kršenjem zabrane mučenja i okrutnog ili nečovječnog postupanja koje pripada kategoriji apsolutno zaštićenih
nederogabilnih prava (jednako u članu 10 stav 2 ZKP BiH).
Međutim, kad je riječ o relativno zaštićenim nederogabilnim i derogabilnim pravima te o kvalificiranim pravima,
u određenim okolnostima ta prava i opći ili javni interesi nisu prima facie jednake varijable koje je moguće
vagati radi stvaranja ravnoteže.
“Ustavni sud utvrđuje da je ljudsko dostojanstvo apsolutno, nederogabilno i nekomparabilno i nije ga moguće
ni ograničavati ni vagati. Pribavljanje dokaza povredom ljudskog dostojanstva čini taj dokaz nezakonitim.
Odstupanje od tog pravila nije dopušteno jer nijedno drugo pojedinačno pravo ili sloboda odnosno nijedan opći
ili javni interes, pa ni onaj usmjeren na uspješno procesuiranje najtežih kaznenih djela, nije dopušteno
uspoređivati niti mu je dopušteno dati prednost pred ljudskim dostojanstvom. Ta je zabrana sadržana, implicite,
u člancima 17. stavku 3., 23. stavku 1., 25. stavku 1. i 35. Ustava. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje
da članak 10. stavak 3. ZKP-a kad se tiče dijela stavka 2. točke 2. koji glasi: "dostojanstvo," nije u suglasnosti
s navedenim odredbama Ustava.”
Branjenik i branilac
Pravo na branitelja implicira povjerenje u odnosima između branjenika i branioca. Nema djelotvorne odbrane
ako branjenik ne vjeruje svom braniocu. Jedan je od osnovnih elemenata tog odnosa povjerenja povjerljivost
(tajnost) razmijenjenih informacija. Branjenik mora biti u mogućnosti povjeriti bilo koju informaciju branitelju i
pritom biti siguran da ništa što je rekao branitelju neće postati poznato vlastima.
Ustav RH ne dopušta mogućnost ukidanja prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem osim u doba
ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda (član
17. Ustava RH). Budući da je pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim
braniocem inherentan dio tog ustavnog prava, ni njega nije dopušteno ukidati osim pod pretpostavkama
propisanim članom 17. Ustava RH 7 .
Razmotri li se prikladnost normativne tehnike koja je primijenjena pri uređenju tog prava, odmah se zapaža da
su i član 75. i član 76. ZKP-a RH pravilno normativno oblikovani: konkretno pravo branjenika da održava
povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim braniocem prvo se priznaje (pravilo), nakon toga se propisuju
njegova ograničenja (iznimka), a na kraju se protiv tih ograničenja priznaje djelotvoran i brz put pravne zaštite
pred sudom. Tako formuliran normativni okvir nije ustavnopravno sporan, budući da pravo na nesmetano
uspostavljanje veze s braniteljem i iz njega derivirano pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu)
komunikaciju sa svojim odvjetnikom pripadaju skupini relativno zaštićenih derogabilnih ustavnih i konvencijskih
prava.
Sažeto, pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom nije izrijekom
propisano Ustavom, nego se izvodi iz ustavnog prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem (član
7 Dio 44.4 i 44.5 Odluke, str.34-35;
(2012) 15 OKO WCR
41

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
29. stav 2. alineja 3. Ustava RH). Dakle, nije apsolutno nego je podložno ograničenjima. Istovjetno stajalište
izrazio je Europski sud u predmetu Rybacki protiv Poljske (presuda, 13. siječnja 2009., zahtjev br. 52479/99) 8 .
Ustavni sud RH je ponavio da s ustavnopravnog aspekta nije sporno zakonodavčevo ovlaštenje da uredi
ograničenja prava uspostavljanja veze uhapšenog lica s njegovim braniteljem propisivanjem mjere nadzora
njihove komunikacije, kao ni zakonsko uređenje prema kojem taj nadzor nalaže državni odvjetnik svojim
rješenjem, sve dok je riječ o iznimci i sve dok su u zakonu precizno određena kaznena djela koja svojom
težinom i stupnjem opasnosti za organizirani život u zajednici i javnu sigurnost, osobito za živote građana,
opravdavaju to ograničenje. U članu 75. ZKP-a RH to nije učinjeno.
Nadalje, Ustavni sud RH je prihvatio prigovore predlagatelja da u članu 75. stavu 2. ZKP-a RH ne postoje
pretpostavke pod kojima državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i
branitelja nadzire. Taj je prigovor osnovan neovisno o tome što nije riječ o presretanju ili prisluškivanju njihovih
razgovora, nego o unaprijed najavljenoj mjeri koja se provodi unutar prostora koji kontrolira nadležna državna
vlast, a u kojem je smješten uhićenik.
Ustavni sud u tom smislu prihvaća pravno stajalište Europskog suda da bi čak i "istinsko vjerovanje utemeljeno
na razumnim osnovama da su im razgovor slušali (...) neizbježno spriječilo slobodan razgovor između
odvjetnika i branjenika i omelo pravo branjenika da bude djelotvorno branjen i zastupan" (v. presudu Oferta
Plus S.R.L. protiv Moldavije, 2006., § 147.). U usporedbi s tom situacijom, nedvojbeno je da čvrsta i izvjesna
spoznaja da se razgovor odnosno drugi oblik komunikacije nadzire sama po sebi znači težak oblik
ograničavanja slobode uhićenika na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem.
Ustavni sud RH je prihvatio i prigovor predlagatelja da iz člana 75. stava 2. ZKP-a nije jasno tko je ovlašten
prekinuti razgovor između uhićenika i branitelja. Također primjećuje da nije jasna pravna priroda rokova
propisanih u članu 75. stavu 3. ZKP-a (dva sata za žalbu uhićenika i šest sati za odluku suca istrage o žalbi).
Budući da posljedice prekoračenja tih rokova nisu propisane, ostaje nejasno je li riječ o instruktivnim ili
prekluzivnim rokovima. Ako je riječ o prekluzivnim rokovima, nisu jasne pravne posljedice koje nastaju za
uhićenika kad zakasni sa žalbom odnosno kad sudac istrage zakasni s odlukom o žalbi. Konačno, nije jasno je
li za nadzor svakog pojedinog razgovora potreban poseban nalog državnog odvjetnika ili je on ovlašten jednim
nalogom odrediti nadzor više razgovora ili svih razgovora koji se budu održavali između uhićenika i njegova
branitelja, a ako da, smije li se nalog izdati za sve razgovore tijekom cjelokupnog razdoblja u kojem branjenik
ima status uhićenika ili ne. To su pitanja koja su relevantna s ustavnopravnog aspekta zaštite prava obrane
uhićenika. ZKP na njih ne daje odgovore 9 .
“Sukladno tome, nepostojanje pretpostavki pod kojima bi bilo dopušteno ograničiti pravo branjenika da
održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim braniteljem nalogom da se njihov razgovor nadzire (što
uključuje i nedostatak naznake kaznenih djela u odnosu na koje bi taj nadzor bio dopušten) te uočene
nepreciznosti u uređenju postupanja ovlaštenih osoba tijekom tog nadzora dovodi do zaključka da članak 75.
stavak 2. ZKP-a nije u skladu sa zahtjevima koje za zakone postavlja vladavina prava, osobito sa zahtjevima
preciznosti, predvidljivosti i pravne izvjesnosti (članak 3. Ustava). Zbog nedostataka koje sadržava, članak 75.
stavak 2. ZKP-a prisiljava ovlaštene službene osobe da ga tumače što je uvijek povezano s rizikom pogrešaka
i pojave određenog stupnja proizvoljnog postupanja. Time se otvara i mogućnost narušavanja same biti prava
branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom, što nije u suglasnosti s člankom
29. stavkom 2. točkom 3. u vezi s općim jamstvom prava na pošteno suđenje iz stavka 1. tog članka Ustava.
Zaključno, zbog težine stupnja ograničenja prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa
svojim odvjetnikom mjera propisana člankom 75. stavkom 2. ZKP-a po naravi stvari mora biti striktno
ograničena na najteže oblike kaznenih djela (primjerice, onih povezanih s terorizmom i organiziranim
kriminalom ili djelima korupcije velikih razmjera) koji moraju biti navedeni u samom zakonu i moraju biti
precizno određeni. Osim toga, nužno je precizno propisati pretpostavke pod kojima je ta mjera dopuštena,
precizirati postupanje ovlaštenih osoba tijekom nadzora razgovora između uhićenika i branitelja i predvidjeti
pravne posljedice prekoračenja rokova iz članka 75. stavka 3. ZKP-a. Pri propisivanju tih pretpostavki osobito
se mora uvažavati činjenica da je riječ o uhićeniku, a da se držanju uhićenika u početnim fazama policijskog
ispitivanja u pravilu pripisuju posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom
postupku. 10 ”
Uvid u spis predmeta-objelodanjivanje
Pravo uvida u spis predmeta i pravo na predlaganje i izvođenje dokaza osnove su prava odbrane u krivičnom
postupku. Uvid u spis predmeta omogućava spoznaju o tome što se okrivljeniku stavlja na teret, koji su dokazi
za to pribavljeni i druge informacije. Bez prava uvida u spis predmeta pravo na obranu je nudum ius.
Djelotvornim ostvarenjem tog prava osumnjičenik odnosno branjenik dobiva aktivnu ulogu i prelazi iz "objekta
istrage" u subjekt krivičnog postupka. O tom pravu u velikoj mjeri ovisi poštenost krivičnog postupka i
funkcioniranja pravne države u okvirima krivičnog pravosuđa.
8 Dio 63.2 Odluke, str.46-47;
9 Dio 65 Odluke, str.49-50;
10 Dio 65.1 Odluke, str.49-50;
42
(2012) 15 OKO RRZ

OKO WAR CRIMES REPORTER
Ustavni sud RH je tako da odlučio da o činjenici da je osumnjičenik ispitan tako ostaje ovisno samo ostvarenje
sekundarnih prava korištenja spisom, to jest prava prepisivanja, kopiranja te snimanja spisa i predmeta koji se
imaju upotrijebiti kao dokaz. Ta prava Ustav RH ne jamči. S ustavnopravnog je aspekta relevantna činjenica da
primarno pravo uvida u spis (prema terminologiji ZKP-a: pravo razgledavanja spisa) u praksi mora biti
djelotvorno ostvarivo.
Čini se nespornim da će rješenjima sadržanim u članu 184. stavu 2. tački 1. u vezi s članom 213. stavovima 4.
i 5. ZKP-a zakonodavac ostvariti taj ustavni zahtjev kad unutarnju strukturu prethodnog postupka uskladi s
pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci i tako ispuni pozitivne obveze navedene u tački 39.8. obrazloženja
odluke.
U tim se okvirima može ocijeniti ustavnopravno prihvatljivim dio tačke 1. stava 2. člana 184. ZKP-a koji glasi:
"pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom". Budući
da je članom 213. (novim) stavovima 4. i 5. ZKP-a pravo osumnjičenika na uvid u spis predmeta (to jest pravo
razgledavanja spisa) "drugačije propisano", i to na način koji zadovoljava minimum ustavnopravnih zahtjeva,
Ustavni sud ocjenjuje da su prigovori predlagateljica u tom aspektu postali suvišni.
Međutim, Ustavni sud RH je istovremeno primjetio da nije jasan materijalni aspekt pojma "prethodno ispitan" u
smislu člana 184. stava 2. tačke 1. ZKP-a.
Riječ je o problemu vezanom uz tumačenje postupanja osumnjičenika kad on na ispitivanju pred državnim
odvjetnikom odluči šutjeti. Zakonodavac nije jasno definirao značenje te šutnje tijekom ispitivanja
osumnjičenika u smislu člana 184. stava 2. tačke 1. ZKP-a i njezin utjecaj na djelotvorno ostvarenje prava
osumnjičenika na korištenje spisom predmeta.
Ustavni sud naglašava da šutnja osumnjičenika tijekom ispitivanja mora značiti da je osumnjičenik ispitan u
smislu člana 184. stava 2. tačke 1. ZKP-a i da odmah poslije završetka ispitivanja (tijekom kojeg je šutio) ima
pravo korištenja spisom predmeta.
Budući da to ustavnopravno važno pitanje zakonodavac nije uredio, Ustavni sud s tog je aspekta ocijenio
tačku 1. stava 2. člana 184. ZKP-a nesaglasnom sa zahtjevima procesne poštenosti zajamčenim članom 29.
Ustava i članom 6. Konvencije 11 .
ZKP RH sadrži jednu odredbu koja je u vezi sa objelodanjivanjem, a koja nije sadržana u ZKP BIH: "Članak
353.
(1) O novim dokazima koji su naknadno otkriveni u prethodnom postupku obavijestit će se protivna stranka
najkasnije u roku od osam dana od saznanja za njihovo postojanje.
(2) Ako bi obavještavanje o pojedinom dokazu važnom za obranu moglo nanijeti štetu istrazi u drugom
postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika, vijeće će na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem
odobriti odgodu obavještavanja.
(3) Rješenje iz stavka 2. ovog članka vijeće će donijeti i ako postoje okolnosti iz članka 294. ovog Zakona.
(4) Odgoda o obavještavanju o dokazima iz stavka 2. ovog članka mora prestati prije završetka dokaznog
postupka, dok odgoda iz stavka 3. ovog članka može trajati do odluke o položaju svjedoka."
Jasno je da bi ova odredba dovela do veće ravnopravnosti stranaka u postupku u BiH, nego što je to sada
slučaj.
Bitno je naglasiti da je značajan prostor u odluci posvećen analizi odredbi koje uređuju primjenu posebnih
istražnih radnji, odnosno, korištenje materijala prikupljenih na ovaj način. Kakogod, u ovoj analizi nisu
prenešeni zaključci Ustavnog suda RH koji se tiču ove problematike, iz razloga što su rješenja u suštini dosta
različita od BiH.
Na kraju ove analize, a s obzirom na brojne spekulacije u opštoj i stručnoj javnosti koje se tiču uticaja ove
odluke na neke postupke koji su izuzetno medijski propraćeni, a trenutno su u toku pred sudovima u RH, bitno
je naznačiti da je donoseći ovu odluku Ustavni sud RH odlučio da ova odluka nema učinaka na postupke koji
su pokrenuti ni na radnje i mjere koje su poduzete prema Zakonu o kaznenom postupku ("Narodne novine"
broj 152/08., 76/09. i 80/11.) za vrijeme njegova važenja, te da za vrijeme važenja Zakona o kaznenom
postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.) nitko se ne može pozivati na ovu odluku kao na
pravnu osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 58. stavka 1. ili članka 59. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske.
11 Dijelovi 97.3, 97.4 i 97.5, str.72-73;
(2012) 15 OKO WCR
43

Odsjek krivične odbrane (OKO) je odsjek krivične
odbrane Ureda registrara Suda BiH čiji je zadatak da
osigura najviše standarde odbrane tokom suđenja u
predmetima ratnih zločina.
www.okobih.ba
OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA
Одсјек kривичне oдбране
Odsjek krivične odbrane
Criminal defence section
OKO Reporter o ratnim zločinima
OKO Reporter o ratnim zločinima se objavljuje nekoliko puta
godišnje i namjenjen je za informisanje o suđenjima za
ratne zločine u jugoistočnoj Evropi, a posebno pred Sudom
Bosne i Hercegovine.
Objavljen na jezicima naroda u BiH, Reporter će biti izvor
informacija o pravnim dešavanjima na domaćim suđenjima,
sadržavaće i članke koji se odnose na specifične probleme
koji se pojavljuju u praksi.
44
Skenderija 15
71000 Sarajevo
Tel: +387 33 560 260
Fax: +387 33 560 270
(2012) 15 OKO oko@okobih.ba RRZ
www.okobih.ba