Na to ove dvije životinje skromno odgovore kako nemaju ponuditi ništa posebno,jer, eto, navikli su šutke raditi i izvršavati ono što gospodar od njih zatraži, te kakomoraju biti jako strpljivi. Anđeo se nasmiješi i zaključi kako su upravo vol i magaracnajprikladniji da budu uz novorođeno dijete Isusa.Ova priča o volu i magarcu i danas je poučna. Divimo se onima koji su veliki,moćni, drski, nasilni, puni taštine, lažnog ponosa. Povijest čovječanstva je povijestvelikih ratova, velikih vojskovođa, velikih bombi, velikih ideologija, velikihneprijateljstava, velikih zemalja, velikih pogrješaka, a Bog dolazi skrovito u likudjeteta. Zašto? Ta igra skrivača u siromaštvu djeteta nije nikakav trik Božji. Topokazuje srž božićne poruke.Bog dolazi u Betlehem, a ne u veliki Rim. Na rub ondašnjeg svijeta, a ne u središteRimskog carstva. Kakav kontrast već na početku: mali Betlehem, a ne velikiRim! Bog zaobilazi Rim, političare i svjetsku elitu. Zaobilazi Jeruzalem, hrami svećenike. Dolazi među obične ljude, pastire, posred njihova svakodnevnogživota: “Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!″ (Lk 2, 10-11)″Božić je proslava anonimnosti, skrovitosti, neuglednosti, spomen svega onoga štoizmiče ljudskom oku, mišljenju, prevladavajućem nedostatku vremena, a upravo jenajdostojnije da se nježno pogleda, ljubi, pomiluje, zagrli, udomi.″ (I. Šarčević)Svake godine Božić je umotan u tradiciju, uobičaje, u blještavilo, tupo žmirkanje svjetlećihukrasa, u neugodno praskanje petardi, u jeftinui praznu ambalažu. Neka nas lažni sjaj Božićane odvuče od biti božićne poruke. Bog postaječovjekom i nudi čovjekoljublje, bez granica,polazeći od svojih, od bližnjih pa sve do namanedragih, stranih. Da su svi ljudi sestre i <strong>br</strong>aća,da su blaženi i sretni koji su skromni, tužni,milosrdni, progonjeni, a sve to zbog svoječestitosti, istinoljubivosti, ljubavi.U djetetu Isusu među nas dolazi Bog ‘malihstvari’, svakodnevne do<strong>br</strong>ote, tihe vjere,strpljivog služenja. Dok mi sanjamo da budemoveliki, Bog sanja da budemo do<strong>br</strong>i, sve sličniji ibliži Njemu koji je Do<strong>br</strong>o, samo Do<strong>br</strong>o, najvišeDo<strong>br</strong>o. Dok mi sanjamo da imamo, ne samo dovoljno nego više od drugih, Bog bihtio da budemo, da već jednom počnemo živjeti kao ljudi koji shvaćaju u čemu jeistinsko ljudsko bogatstvo. Neka nas ″mali Bog” ohra<strong>br</strong>i, utješi, zamisli i potaknena djelotvornu ljubav.fra Anđelko DomazetKAMEN ŽIVOTA 16
BADNJI DAN U BRELIMA„Napišite nešto jednostavno o Božiću za naš župni <strong>list</strong>“, zamolio me ljetos urednik<strong>list</strong>a don Marin Barišić. Lako sam odgovorila: „Da, da svakako. A ima vremenado Božića“. I tako su se redali dani, prošli su mjeseci, a novinari većinom pišuu zadnji trenutak. Pa i ja slijedim tu neslavnu novinarsku logiku. E sad konačnovalja ispuniti obećanje. Okićeni grad, užurbanost, sve veći redovi po dućanima,božićni domjenci…..i niz drugih pojava karakterističnih za prosinac, upozoravame da konačno pokušam sa<strong>br</strong>ati par misli u suvisao tekst.Neće ovo biti ni pravi novinarski tekst, barem ne onaj uobičajeni, šturi izvještaj onekom događaju utopljenom u činjenice. A neće biti ni senzacionalnih otkrića nitiekskluzive. Bit će to naprosto jedno ljudsko sjećanje, iskreno spominjanje lijepihdana koji su iza mene i koji se nikada više neće vratiti. Meni dragi ljudi su otišlii čini mi se da je nakon tog zadnjeg Badnjaka 2004. godine zaključeno i jednorazdoblje u mome životu. Bolna spoznaja da se takav Badnjak nikada više nećeponoviti, ali ipak i radost što sam sve to jednom imala. Ono što je ostalo jesu vrložive slike. I to slike i djela tih LJUDI. I svakog Badnjaka, ma gdje se nalazila, oneuvijek isplivaju na površinu i zabole do suza.Makarski autobus iz Zagreba koji dolazi oko šest navečer u <strong>Brela</strong>. Nekakvo čudnoiščekivanje mirnoće i nekoliko dana odmora i odmaka od uobičajenih <strong>br</strong>iga izzagrebačke svakodnevice. U kući toplina, i to doslovna. Prepoznatljivi mirisi.Okićen bor. Bakalar. Fritule. Mama koja neprestano nešto radi kao da sve morabiti dovršeno, jer „Sutra je Božić!“. Otac koji ne može dočekati da konačno sjednemoza stol i probamo bakalar, jer „Zadnjih se godina svašta prodaje u dućanima– valjda otkada bakalar za Badnji dan jedu svi, baš svi!“ Nema nikakvih poklonapod borom, niti nebuloznih troškova i glavobolja o prikladnim poklonima.Tradicionalno skromno. I ljudski jednostavno. Najveća blagodat su razgovori,propitivanja o događajima, planovi.....ukratko, priča do kasno u noć i neminovnopodsjećanje na još davnija vremena i doba velikoga siromaštva i prisilne skromnosti,ali ipak božićne radosti. Radosti čini se ni u jednom razdoblju nije nedostajalo,ma kako se teško težački živjelo.Moji Badnjaci mogli bi se podijeliti u tri različita razdoblja: ono prvo, najranije,pučkoškolsko i gimnazijsko vrijeme provedeno u Brelima, zatim vrijeme studiranjai odrastanja, i konačno, zrelo - gorko doba kritičkog prosuđivanja svijeta iživotnih vrijednosti.Badnjaci iz najranijeg djetinjstva bili su uvijek dani dječje uzbuđenosti radinakićenog bora, ili nekakvog posebnog ozračja u kući, ili možda mogućnostida nas mama pusti na ponoćku ako <strong>br</strong>at i ja budemo do<strong>br</strong>i tog dana. Naravno,pogađate, nerijetko bismo baš u zadnji trenutak učinili nešto neprimjereno,neočekivano i slijedila je kazna u obliku konačne za<strong>br</strong>ane da idemo na ponoćku u„Donje selo Svetomu Stipanu“. Suze nam tada nisu pomagale. Sjećam se, jednomsmo se tako gadno naguravali da smoKAMEN ŽIVOTA 17