TIPOLOGIJA I FORMA U ARHITEKTURI 1 / PREDAVANJE 6 / BAROK

TIPOLOGIJA I FORMA U ARHITEKTURI 1 / PREDAVANJE 6 / BAROK

CERTOSA PAVIA 1473-1542 DVORAC FONTAINEBLEAU 1528-1540S. MARIA NOVELLA FIRENCA 1458 CERTOSA PAVIA 1473-1542DVORAC CHAMBORD 1519-1540 DVORAC CHENONCEAUX 1520-1578 DU CERCEAU 1580

PLACE DES VOSGES - po DU CERCEAU-u 1580Franjo I - Henry II – Katarina Medici– Karlo IX (Valois) - Henry IV (Bourbon)FRANCOIS MANSART DVORAC BLOIS 1630-te LOUIS LEVAU DVORAC VAUX-LE-VICOMTE 1656-1661Charles Lebrun; Andre Le Notre; Moliere; LulyBERNINI S. MARIA MAGGIORE RIMPARIZVERSAILLESBERNINI S. MARIA MAGGIORE RIM

BERNINI LOUVRE PARIZ 1660 PERRAULT LOUVRE PARIZ 1660LOUIS LEVAU i JULES HARDOUIN MANSART 1669-1685

___________________________________________IME I PREZIMEZADATAK /OPIŠI NEŠTO BAROKNO

TIPOLOGIJA I FORMA U ARHITEKTURI 1 / PREDAVANJE 7 / STIL / STANOVANJE

MÜLLER HOUSE

1945 Ludwig Mies van der Rohe, Farnsworth House

PRIZOR IZ ŽIVOTA, RIM, LISTOPAD 2004.

TIPOLOGIJA I FORMA U ARHITEKTURI 1 / PREDAVANJE 8 / STIL / STANOVANJE / MJESTO PREMA OSOBI

Since graduating from Barnard College in 1963, Ms. Tharp has choreographedmore than one hundred thirty-five dances, five Hollywood movies, directed andchoreographed four Broadway shows. She received one Tony Award, two EmmyAwards, nineteen honorary doctorates, the Vietnam Veterans of AmericaPresident's Award, the 2004 National Medal of the Arts, the 2008 JeromeRobbins Prize, a 2008 Kennedy Center Honor. Her many grants include the JohnD. and Catherine T. MacArthur Fellowship. She is a member of the AmericanAcademy of Arts and Sciences and an Honorary Member of the AmericanAcademy of Arts and Letters.In 1965 Ms. Tharp founded her dance company, Twyla Tharp Dance. In additionto choreographing for her own company, she has created dances for The JoffreyBallet, American Ballet Theatre, The Paris Opera Ballet, The Royal Ballet, NewYork City Ballet, The Boston Ballet, Hubbard Street Dance, The Martha GrahamDance Company, Miami City Ballet and Pacific Northwest Ballet.Ms. Tharp's work first appeared on Broadway in 1980 with WHEN WE WEREVERY YOUNG, followed in 1981 by her collaboration with David Byrne on THECATHERINE WHEEL at the Winter Garden. Her 1985 production of SINGIN' INTHE RAIN played at the Gershwin and was followed by an extensive nationaltour. In 2002, Ms. Tharp’s award-winning dance musical MOVIN' OUT, set to themusic and lyrics of Billy Joel, premiered at the Richard Rodgers, where it ran forthree years. A national tour opened in 2004 and also ran for three years. ForMOVIN' OUT Ms. Tharp received the 2003 Tony Award, the 2003 Astaire Award,the Drama League Award for Sustained Achievement in Musical Theater; andboth the Drama Desk Award and the Outer Critics Circle Award for OutstandingChoreography. For the London production Ms. Tharp won Best Choreography(Musical Theatre) Award of the UK's Critics' Circle National Dance Awards 2006.In 2006 Ms. Tharp worked with Bob Dylan’s music and lyrics to create THETIMES THEY ARE A-CHANGIN’ which played at the Brooks Atkinson.In film Twyla Tharp has collaboratedwith director Milos Forman on HAIR in1978, RAGTIME in 1980, andAMADEUS in 1984, with TaylorHackford on WHITE NIGHTS in 1985and with James Brooks on I'LL DOANYTHING in 1994.

Bausch je je rođena kao treće dijete vlasnika restorana u ratnom Sollingenu, a na prvi baletni pokus odveli su članovi lokalnog kazališta, ugledavši je kako pleše među stolovima. Kasnije će seispostaviti da u restoranu nije samo samo plesala i pomagala roditeljima, već i pomno promatrala ljudsko ponašanje i odnose, a ista je, dječja perspektiva, do danas ostala jedan od ključnih motivanjezinih predstava.Plesno školovanje započela je s 15 godina u Folkwang školi u Essenu kod Kurta Jossa jednog od pokretača njemačkog ekpresionističkog plesa ili ausdrucktanza. 1959. uz diplomu dobila je iFolkwang nagradu za posebna postignuća, a potom i stipendiju za studij na The Juilliard School kamo odlazi 1960. U New Yorku je studirala kod Antonya Tudora, britanskog koreografa koji juje regrutirao u Balet Metropolitan Opere. No, plesala je i u New American Balletu i s trupom Paula Sanasarda i Donye Feuer, koji su postali i njezini životni prijatelji i zaštitnici.Na kraju njujorške epizode Feuer i Sanasardo su kod Bausch uočili navodno uznapredovalu anoreksiju i organizirali joj povratak kući.1962. Bausch se vratila u Njemačku i postala solistica novoformiranog Folkwang Balletta, u kojem je opet surađivala s bivšim profesorom Kurtom Joossom, ali i s Hansom Züligom i naročito JeanCébron.Koreografsku karijeru započela je 1968. ‘Fragmentima‘ na glazbu Béle Bartóka, a sljedila je ‘Im Wind der Zeit‘ za koju je dobila i prvu nagradu na 2. Međunarodnom koreografskom natjecanju uKoelnu.“Željala sam biti plesačica, ne koreografkinja“, izjavila je jednom New York Timesu pričajući tih najranijih radova. “Kad sam napravila prvu koreografiju, osjećala sam se, valjda, frustriranom. Napravilasam nešto što sam željela plesati.”Od 1969. do 1973. bila je umjetnička ravnateljica Folkwang Baleta, no nastavila je istovremeno u njemu i plesati i koreografirati, postavivši između ostalog 1970. premijerno balet hrvatskog skladateljaIve Maleca – ‘Nachnull‘.U to je doba Bausch počela širiti svoj koreografski vokabular van granica suvremenog plesa, kao u ‘Aktionen für Tänzer‘ iz 1972. Te joj je godine ponuđeno i je mjesto ravanateljice BaletaWuppertalske Opere, a prihvatila ga je tek nakon što je dobila odobrenje da sa sobom povede i plesače Folkwang -Tanzstudia. Nedugo nakon njena dolaska trupa je preimenovana u WuppertalerTanztheater, a poslije u Tanztheater Wuppertal Pina Bausch.S Pinom Bausch na čelu, wupertalski balet, promjenio je svoju klasičnu orjentaciju, a nakon što je s repertoara skinula balete ‘Snjeguljica‘ i ‘Orašar‘, prozvali su je ‘zlom vješticom njemačkog baleta’. No, tome uprkos nastavila raditi u vlastitomsmjeru. Njezine verzije Gluckovih opera, ‘Iphigenie auf Tauris‘ (1974.) i ‘Orpheus und Eurydike‘ (1975.) bile su potpuno koreografirane ‘plesne opere‘, i nisu ilustrirale priču nego komentirale njezine emocionalne implikacije. No prijelomnapredstava tog razdoblja bila je ‘Frühlingsopfer‘ (poznatija kao ‘Sacre du Printemps’ tj. ‘Posvećenje proljeća’) iz 1975., jer joj je donijela pozornost međunarodne kritike. Ta je glazbena kreacija Igora Stravinskog oduvijek privlačila koreografe, aBausch se u svojoj interpretaciji vratila izvornom skladateljevu ritualnom tumačenju. Plesači su na tresetom pokrivenoj pozornici plesali gotovo do krajnje iscrpljenosti. Publika je predstavu smatrala šokantnom i skadaloznom, no kritika je bilaoduševljena i proglasila ju je jednom od najuspjelijih interpretacija Stravinskog. Istu je koreografiju Bausch 1997. obnovila s Baletom pariške Opere.Posvećenjem je također završila i jedna stilska faza rada Pine Bausch. Već u ‘Ich Bring Dich um die Ecke‘ plesači pjevaju, a u ‘Die Sieben Todsünden‘ i ‘Fürchtet Euch nicht!‘, postavljenima po djelima Kurta Weilla i Bertolta Brechtakombinira riječnik baleta, kazališta i show businessa ostavljajući dojam fragmentarnosti, a ne više kontinuirano koreografiranih radova.1976. u ‘Die sieben Todsünden‘ Pina Bausch je testirala potpuno novi oblik plesne umjetnosti i konačno se razišla s konvencionalnim plesnim formama, ali i započela scensko istraživanje nasilja što će je kasnije dovesti na zao glas. Predstavaje, naime, uključivala i precizno koreografiranu scenu grupnog silovanja. Sličan motiv ponovit će i iduće godine u opet prijelomnom djelu ‘Blaubart‘ (Modrobradi) po istoimenoj kompoziciji Béle Bartóka. Predstava koja je uključivala elementeopere, mime i dramskog kazališta, a koristila je niz jednostavnih, svakodnevnih i repetitivnih pokreta, i bila prva koja je uključivala sve elemente cross-over ideala Pine Bausch – plesnog teatra.U njoj su plesači stenjali, vrištali ili jedostavno tepali fraze iz arija koje Modrobradi svira na kasetofonu koji mu, poput negvi, sapinje noge. Na samom početku, Modrobradi brutalno, a gotovo usput, siluje vlastitu suprugu i potom opetovanozabija njezinu glavu u vlastite slabine u iznimno uznemirujućoj sceni ritualnog poiženja.“Potpuni je neporazum tvrdnja da volim nasilje, upravo suprotno“, objašnjavala je poslije u jednom od rijetkih intervjua. “Užasavam se nasilja, ali pokušavam shvatiti zašto su ljudi nasilni. To je bilo istraživanje.”U to je vrijeme Bauch u osnovama formulirala svoju, danas već čuvenu, metodu rada: na njezina pitanja ili zadane pojmove plesači daju bilo plesne, bilo verbalne odgovore, bilo sami ili s partnerom, sa ili bez rekvizita. Tijekom rada na predstavinikad ne razgovara o njezinoj temi, čak ni s plesačima.No, ista je metodologija za većinu plesača s kojima je tada radila djelovala kao mučenje i emocionalno zlostavljanje. Zbog toga se tijekom rada na iduće dvije predstave ‘Come Dance With Me‘, (istraživanju seksualnog konflikta strukturiranomna njemačkim narodnim pjesmama) i ‘plesnoj opereti’ ‘Renate wandert aus‘ (dekonstrukciji rodnih stereotipa) trupa gotovo raspala. Dio plesača doslovno je štrajkao, drugi su bili na rubu nervnog sloma.Bausch se stoga s manjom grupom plesača istomišljenika nakratko preselila u Schauspielhaus pored Bochuma da bi tamo pripremila svoju iduću predstavu, adaptaciju ‘Macbetha‘ naslovljenu ‘He Takes Her By the Hand and Leads Her intothe Castle, the Others Follow‘. S istom grupom napravila je 1978. i danas kultni hommage gostionici vlastitih roditelja i u njoj provedenom djetinjstvu – 45-minutni ‘Café Müller‘ u kojem je i sama zaplesala prvi put nakon četiri godine.

Do kraja 70-tih, Bausch je kreirala još niz asambl predstava sa spektakularnim vizualim efektima, poput ‘Kontakthof‘, koji satirizira udvaračke rituale; ‘Arien‘, u kojem se plesači kreću kroz bazen pun vode koja im usporava pokrete i natapaodjeću, okrivajući njihova tijela, ali i ranjivost, te ‘Legend Of Chastity‘ (1979.) s jednim plesačem u ulozi zlatne ribice istrenirane za život na suhom, a koja se gotovo utopi kad je vrate u vodu.1983. godine, nakon ‘Nelken‘, u kojem izvođači izvode zlobne dječje igre dok ih čuvaju naoružani stražari s psima, Bausch je dobila poziv za sudjelovanje na Avignonskom festivalu i tamo je katapultirana među zvijezde svjetske kazališne iplesne scene.Pozive na gostovanja diljem svijeta, a koji s slijedili nakon Avignona, Bausch je iskoristila za kreiranje novim mjestima inspiriranih predstava, poput ‘Nur Du‘ posvećene američkom Zapadu i naročito Los Angelesu; ‘Der Fensterputzer‘inspiriranu Hong Kongom; ‘Masurca Fogo‘, hommage Lisbonu i Capo Verde; ‘Viktor‘ (Rim); ‘Palermo, Palermo‘; ‘Tanzabend II‘ (Madrid); i ‘Ein Trauerspiel‘ (Beč).1982. zaigrala je i na filmu, u Fellinijevom ‘E la nave va‘, a krajem 80-tih režirala je i vlastiti film ‘Die Klage der Kaiserin‘. O njoj i njezinu radu snimljeni su, pak, silni filmovi i izdane brojne monografije.No, slavi uprkos, njezine su predstave nastavile djeliti i publiku i kritiku, pa je svojevremeno Pini Bausch u čast kritičarka New Yorkera skovala frazu “pornografija bola“. Istovremeno je stekla svu silu obožavatelja, među kojima se naročito ističukazališni i filmski profesionalci poput Susan Sontag, Roberta Wilsona, Petera Brooka i Roberta Lepagea.Kad je 1998. slavila 25 godina postojanja svog ansambla retrospektvnim festivalom, na njemu je sudjelovalo 428 umjetnika iz 31 zemlje svijeta, između ostalih i William Forsythe koji je baš tom prigodom izrekao citat s početka ovog portreta.Tako je i najneupućenijima postalo jasno da je Bausch neprikosnovena kraljica svjetske plesne scene.Naročito divljenje njezinu radu iskazao je, pak, Pedro Almodovar učinivši njezinu koreografiju početkom svog filma ‘Pričaj s njom‘ (Hable con ella) iz 2002.Njezino kazalište istovremeno djeluje i na maštu i na intelekt. Iz improviziranog kaosa njezinih često nasilnih predstava, uz glazbenu kulisu koja varira od njemačkih narodnih skladbi preko Stravinskog do P.J.Harvey, rađaju se slike gubitka,usamljenosti, tuge, smrti i mučnih muško – ženskih odnosa.Ona se ne bavi plesom u konvencionalom smislu te riječi, no niti ortodoksnim kazalištem jer njezini dijalozi ne odražavaju dramu. Bausch je izjavljivala kako ono što radi ne smatra koreografiranjem, već izražavanjem osjećaja najprikladnijimraspoloživim sredstvima. Na istu je temu najpoznatija njezina izjava iz intervjua s Jochenom Schmidtom u kojem kaže: “Ne zanima me kako se ljudi kreću već što ih pokreće“.Neki od ključnih elemenata njezina današnjeg stila su odsutnost koherentne priče, uobičajene radnje ili razvoja likova. Njezine se kreacije sastoje od kratkih epizoda dijaloga i akcije, a najčešće se temelje na surealnim situacijama, rekviziti ilikostimima.“Moje predstave rastu iznutra prema van“, jedna je od najcitiranijih njezinih rečenica.Za Bausch, koreografija, pozornica, scenografija, prostor, vrijeme, glazba, govor, kostimi i osobnosti izvođača, predstavljaju integralne djelove komunikacije koja bi bila neizreciva samo riječima ili pokretima.Stoga je u kreiranju njezina scenskog svijeta presudnu ulogu imao scenograf i kostimograf, ali i dugogodišnji privatni partner, Rolf Borzik. Ironijom sudbine, Borzik je umro od leukemije baš 1980. kad je cijeli svijet konačno počeo cjeniti njihovezajedničke kreacije. Isprva shrvana, Bauch je uskoro upoznala čileanskog pjesnika Ronalda Kaya s kojim danas ima dijete. Njezini su radovi na zadovoljstvo kritičara postali veseliji i optimističniji, a 1995. jednim od njih i sama se vratila nascenu nakon više od deset godina pauze. Novog je umjetničkog partnera pak našla u scenografu Peteru Pabstu s kojim surađuje i danas, a koji je našao načina da udahe nov život liniji nevjerojatnih scenskih rješenja svijeta Pine Bausch.Njezina je pozornica bivala prekrivena tresetom i zemljom (‘Sacre du Printemps’ i ‘Auf dem Gebirge hat man ein Geschrei gehört’), suhim lišćem (‘Blaubart’), pravom travom (‘1980′) i vodom (‘Arien’). Na njoj su bile tisuće plastičih ružičastihkaranfila (‘Nelken’), planina prekrivena s 40,000 crvenih svilenih cvjetova (‘Fensterputzer’), divovske cjepanice sekvoje (‘Nur Du’), i 5 tona teški zid koji se razbije u komadiće (‘Palermo, Palermo’). U ‘Arien’ igra i nilski konj; u ‘Nur Du’ gigatskibijeli kit; u ‘Nelken’ dva policijska psa; u ‘Viktor’ ovca, a u ‘Bandoneon’ – miš.Kad su je pak novinari pitali što traži od plesača Bausch je odgovorila da je, prije svega, “važna osobnost”. Česti su stoga kometari da njezini plesači “ne izgledaju kao plesači”, jer ih ima svih veličina, oblika i dobi, no većina su ipak školovaniprofesionalci s kojima svakodnevno održava class, a trupa nema solista ili zvijezda. Za nju tijelo svakog izvođača priča vlastitu priču vlastitog iskustva.Stoga, poznavatelje njezina opusa nije pretjerano iznenadila odluka da 1998. jednu od svojih prvih kreacija ‘Kontakthof‘ (1978.) obnovi s penzionerima-amaterima. Na audiciju je došlo više od 120 muškaraca i žena od kojih je Bausch izabralaansambl u kojem je najmlađa izvođačica imala 54, a najstariji 71 godinu. Nakon dugotrajnog rada predstava je bila apsolutna senzacija i umjesto posvete lokalnoj zajednici pretvorila se u naslov za svjetske turneje.Bausch ne pokazuje nikakvu namjeru da stane. U posljednje tri godine kreirala je ‘Ten Chi‘, ‘Rough Cut‘ i ‘Vollmond‘; u kolovozu 2006. se s trupom zaputila na gostovanje u Brazil s predstavom ‘Für die Kinder von gestern, heute undmorgen‘, a u rujnu na Island s predstavom ‘Água‘.

___________________________________________IME I PREZIMEZADATAK /GDJE BI PINA BAUSCH ŽIVJELA, KAD BI BILA U SPLITU?

TIPOLOGIJA I FORMA U ARHITEKTURI / PREDAVANJE 9 / STANOVANJE / OSOBA PREMA MJESTU

___________________________________________IME I PREZIMEIVAN CRNKOVIĆ, KUĆA DROPULIĆ, PROLOŽAC DONJI, IMOTSKIZADATAK /TKO BI ŽIVIO U OVOJ KUĆI?