Rock strana bajke

Edicija
S A V R E M E N I
Knjiga br. 5
Beograd 2020.
prvo izdanje

Marijana Dragičević
slovensko slovo

rock
strana bajke
Marijana Dragičević
Izdavač:
Slovensko Slovo
Dubljanska 10, Vračar
sloslovo@yahoo.com
Urednik izdanja:
Lena Markuš
Tehnički urednik i dizajn:
Dušan Todorović
Korektura i lektura:
Marko Dragičević
Redakcija Slovensko slovo
Naklada:
Art print
Tisak:
500
ISBN
Beograd / Bjelovar 2020.

Posvećeno:
baki Mariji i djedu
Selimiru koji su me odmalena
naučili važnosti priča
&
Daveu Grohlu, kipu rock glazbe

AC/DC „Sin City“
The Pogues „Dirty Old Town“
Gary Moore „Walking By Myself “
Ozzy OsboUrne „Mama, I’m Coming Home”
Pink Floyd „High Hopes“
The Clash „Career Opportunities“
Jefferson Airplane „Somebody To Love“
Led Zeppelin „The Song Remains The Same“
Paul Simon „Mother And Child Reunion“
Dave Matthews Band „Crush Into Me“
Fleetwood Mac „Go Your Own Way“
Pearl Jam „Alive“
Eric Clapton „My Father’s Eyes“
Lynard Skynard „Simple Man“
Queen „Sail Away Sweet Sister“
Bruce Springsteen „I’m On Fire“
Tom Petty „Rebels“
The Who „My Generation“
David Bowie „Modern Love“
Guns ‘N’ Roses „Sweet Child Of Mine“
Judas Priest „Breaking The Law“
Pixies „Where Is My Mind“
The Beatles „A Hard Day’s Night“
Stealers Wheel „Stuck In The Middle With You“
Iggy Pop „Real Wild Child“
The Who „The Seeker“
The Ramones „I Wanna Be Sedated“
The Rolling Stones „Gimme Shelter“
Led Zeppelin „Kashmir“
Poison „Every Rose Has It’s Thorn“
AC/DC „You Shook Me All Night Long“
Dusty Springfield „I Only Wanna Be With You“
Slušaonica
poglavlja

Bob Seger „Old Time Rock And Roll“
Uriah Heep „Lady In Black“
R.E.M. „Shiny Happy People“
Aerosmith „Love In An Elevator“
Oasis „Cigarettes And Alcohol“
Johnny Cash „You Are My Sunshine“
Billy Idol „Hot In The City“
The Police „Don’t Stand So Close To Me“
Metallica „The Unforgiven“
Tori Amos „Pretty Good Year“
The Animals „Don’t Let Me Be Misunderstood“
Foreigner „Blue Morning, Blue Day“
Twisted Sister „We’re Not Gonna Take It“
Placebo „Song To Say Goodbye”
The Eagles „I Can’t Tell You Why“
Journey „Don’t Stop Believin’“
The Rolling Stones „Sympathy For The Devil“
The Velvet Underground „Femme Fatale“
Alice In Chains „Down In A Hole”
Rush „New World Man“
Paul McCartney „Maybe I’m Amazed“
Depeche Mode „Master And Servant“
John Lennon „Mother“
Soul Asylum „Runaway Train“
Enigma „The Eyes Of The Truth“
Talking Heads „Once In A Lifetime“
Nirvana „About A Girl“
The Smiths „There Is A Light That Never Goes Out“
The Beatles „Here Comes The Sun“
Jeff Buckley „Last Goodbye“
Cutting Crew „(I Just Died) In Your Arms“
Black „Wonderful Life“
Deep Purple „Child In Time“

Rock strana bajke
9
AC/DC „Sin City“
J
ednom davno u tadašnjem carstvu bijaše na jugoistoku još uvijek
nenaseljene zemlje. Ondašnja je carica poslala četiri obitelji
seljaka da tamo osnuju naselje. Mjesto je to na kojemu prolaze
i isprepleću se četiri rijeke, a tlo oko njih je veoma plodno i močvarno.
To su rijeke Dina, Eopa, Malia i Lita. Seljaci su iskoristili
područje najbolje što su mogli i izgradili četiri mlina. Svaki je mlin
zatvarao jednu stranu svijeta.
Mlin na zapadnoj strani prvi je propao. Nalazio se na području
gdje je danas smješteno groblje. Dio je to grada koji su stanovnici
prozvali Zapadna zavjesa. Tragovi ovoga mlina ne postoje, bio je
veoma kratkog vijeka; izvori kažu između deset i petnaest godina.
On i njegov suprotni susjed, mlin na istočnoj strani, bitni su za
ovu priču. Mlin na istoku, kao i onaj na zapadu, u kartama sudbine
imao je istu tragediju ne ostavivši nikakvih materijalnih ostataka.
Još i danas, nakon mnogo minulih ljeta, stanovnici, posebno oni
stariji, vjeruju da je njegovo tlo najviše ukleto.
Prema predaji priča ide ovako. Kada je propao posao na
Zapadnom mlinu, vlasnik je počinio samoubojstvo, ne mogavši
isplatiti dugove carstvu i ostalim mlinarima od kojih je uzeo
zajam. Njegova supruga i troje djece, da isplate dugove, otišli
su raditi na ostale mlinove. Dvojicu dječaka majka je poslala na

10
Marijana Dragičević
Sjeverni mlin, a djevojčicu na Južni. Ona je otišla u Istočni. Obitelj
se tako razdvojila.
Vlasnik Istočnog mlina s vremenom se zaljubio u nesretnu
majku koja je i, usprkos svim nedaćama, i dalje bila prava ljepotica.
Jedne večeri, nakon što je poprilično popio, ušao je u njezinu sobu
i silovao je. Naredni se dan ponovno napio jer je shvatio što je
napravio. Kako je u pijanom stanju dobio iste porive, ponovio je
radnju. Otrijeznivši se, s velikom mukom, otišao je nesretnoj ženi
i ispričao joj se. Međutim, ona je već tada bila luda od tuge, boli i
srama.
Vlasnikova supruga je sve znala, ali radi čiste zlobe nije prigovarala
suprugu, i iskaljivala se na žrtvi. Devet je mjeseci prošlo,
žena je rodila blizance i napustila žive. Blizance, dječaka i djevojčicu,
othranila je sluškinja koja se sažalila nad njima. Otac im
je bio privržen jer, usprkos zlu koje je napravio, on je zaista volio
preminulu nesretnicu.
Mlinaričina je mržnja jačala kako su dječak i djevojčica rasli.
Bila su to divlja djeca, neposlušna, sklona nestašluku u početku,
a kasnije pravoj okrutnosti. Nitko ih u naselju nije volio. Štoviše,
pobojavali su ih se. U naselju je postojala izreka koja se odnosila
na blizance, prema kojoj ako si rođen u blatu, nečist ćeš biti cijeli
život.
Maćeha i polubraća sve su više osjećati strah našavši se u
njihovoj blizini. Mlinar im je popuštao jer je i dalje u sebi nosio
grižnju savjesti radi počinjenog čina. Kada su napunili šesnaest godina,
mlinar je naredio da im se uredi soba koja je prvotno trebala
pripasti njegovom najstarijem sinu koji se upravo oženio.
Cijela obitelj se usprotivila, ali mlinar je ostao tvrdoglav u svojoj
rasudbi.
Majka i zakinuti sin napravili su tada plan i odlučili ubiti blizance
te večeri, baš na njihov rođendan. Tu je večer mlinar otišao
provjeriti svoju ljubljenu djecu da vidi jesu li zadovoljni novim smještajem.
Kada je ušao u sobu, našao ih je u ljubavnoj oluji.

Rock strana bajke
11
Blizanci su ga prkosno pogledali i nastavili svoj ljubavni polet
kao da on nije prisutan. Otac je tada uzeo lopatu kojom se iznosio
pepel iz kamina i krenuo na djecu. Blizanci su bili brži od njega i
staroga su oca krenuli tući tom istom lopatom našavši još i žarač za
raspirivanje plamena. Tek kada su vidjeli da starac ne diše, sjeli su
na pod i krenuli razmišljati što će. Brat je izašao van i donio dvije
sjekire. Predao je jednu sestri i tako su oca krenuli rezati na četiri
dijela. Nakon obavljenoga posla, jedan dio tijela odnesli su
mlinarici, polubratu i ostaloj djeci. Bacili su dio oca kao što lovci
bacaju ubijenog vepra hvaleći se plijenom.
Krenuli su prema Južnom, Sjevernom i Zapadnom mlinu. Na
svakome mlinu ostavili su po jedan dio mlinara. Kako su putem
raznosili dijelove, tako su fućkali i dozivali vjetar nadajući se da će
što više ljudi vidjeti što su napravili. Uznemireni ljudi okupili su se i s
bakljama krenuli prema Istočnom mlinu. Brat i sestra, ljubavnici
i partneri u zločinu, zaključali su se u sobu i, ludi od adrenalina
i veselja što su osvetili majku, nastavili s ljubavnom privrženošću.
Mlinarica i polubrat lupali su na vrata, kao i ljudi iz naselja, ali oni
su ih potpuno ignorirali.
Mlinarica je uzela baklju i naredila da ih zapale zajedno s
mlinom jer se prokletstvo trebalo iskorijeniti. Dio po dio mlina
nestajao je u plamenu. Svaka je nanesena bol s toga mjesta blijedila
sa širenjem blistavosti crvene pojave i topline. Prema priči, kako
su gorili, iz sobe se čulo fućkanje, ne vrištanje. Što se vatra jače
rasplamsavala, glasnije je bilo i fućkanje. Kada se cijelo područje
pretvorilo u garež i dalje se čulo fućkanje iz blizine, ali ga je bilo
nemoguće tačno locirati. Stanovnici su tada počeli pričati kako
su blizanci pobjegli te da su i dalje u obližnjem teritoriju i čekaju
priliku za osvetu.
Iako je Istočni mlin izgorio, dijelovi mlinara na ostalim mlinovima
raširili su prokletstvo i stanovnici grada su se promijenili.
Nakon nemilog događaja izmijenila se i klima. Veoma jaki vjetar
počeo je puhati u jesen i proljeće i stanovnici su izgradili zidine oko

12 Marijana Dragičević
ulaza kako bi se zaštitili. Na mjestu Istočnog mlina, pola stoljeća
kasnije, izgrađena je ubožnica koja je danas bolnica. Iako je prošlo
mnogo godina od nesreće, oni stariji i dalje opominju djecu da ne
fućkaju, strašeći ih prigodnom pjesmicom:
Ako ne budeš dobar ti,
Blizanci će zviždati.
Kada zviždati krenu,
Na očima ćeš dobiti mrenu.
Slijepi trkač daleko ne stiže,
Nešto mu uz noge gmiže.
Blizanci su bili smatrani kao iskonsko zlo u gradu. Vjetar i
njegov bunt u proljeće i jesen dokazi su, za one praznovjerne, da bijes
blizanaca i dalje traje. Iako su osvetili majku, njihov se bijes u ljeto i
zimu stiša, ali u jesen i proljeće opet se pojavi. Svi nesretni i misteriozni
događaji u naselju koje se pretvorilo u grad, kroz povijest su,
a i danas, često protumačeni kao daljnje prisustvo zlih blizanaca.
The Pogues „Dirty Old Town“
Bio je jedan od prvih dana ljeta kada je muškarac u ranim
četrdesetim godinama ušao pješice u grad noseći na leđima samo
jedan plavi sportski ruksak. Držeći ruke u džepovima traperica
hodao je polagano, kao da se prikrada gradu s leđa ne želeći
ga probuditi. Hodajući kao da zna kamo ide gledao je oko sebe i
tajanstveno se u malim nijansama smiješio, ali s nazirućom tugom
u očima.
Kroz malo šire, izblijedjele traperice i tamnosivu majicu kratkih
rukava s natpisom riječi pjesme nekog rock benda iz osamdesetih,
nazirala se njegova atletska građa. Kožni lančić oko vrata s
privjeskom od metala u obliku trokuta i kvadrata svijetlio je na prejakom
suncu.

Rock strana bajke
13
Grad u kojemu se odvija radnja ove priče u početku je bio
bezimeno maleno naselje s četiri obitelji, a danas je imena Mildorf.
Muškarac se kretao sa sjeveroistočnog dijela grada koji je dominirao
prema Dnevnoj ulici. Ta dionica grada namijenjena je planiranju
i organiziranju događaja kulturno-umjetničkog karaktera. Kazalište
Dvije maske, kino Gorica i razni restorani činili su srž ovoga
urbanog segmenta.
Noćna ulica prema kojoj se zaputio nalazila se na jugoistoku.
Dio je to grada u kojemu se okupljaju mladi, ali i stariji, jer
je paralelno s njom šetnica Korak po korak. Tamo je zabranjena
vožnja automobilima. Popločena je velikim kamenim blokovima i
ispunjena podnim svjetlima. U njoj kuca gradsko srce mladosti i
ludovanja.
Došljak je gledao na sve strane kako bi vidio urbanističke promjene
koje su se dogodile otkada je zadnji put bio u Mildorfu. Samo
nalaženje ovdje vratilo je neke davno potisnute emocije i sjećanja na
površinu koje su ga jednako zaboljele i razveselile. Sjećanje na Iana i
Ninu, na prvu gitaru, na probe, inspiracija u Južnom mlinu, prvi
izlasci, prva opijanja, napušavanja, ogromna sreća radi potpisanog
ugovora za album, a onda jedan velik bum i kraj. Pitao se gdje su svi
oni ljudi s kojima se družio, išao van, na ručkove nedjeljama, tko
se odselio, tko je ostao ovdje, tko ga se sjeća, a tko ga je zaboravio.
Nakon nesreće nije bio ovdje nepune dvadeset tri godine.
Nesreća je sve promijenila. Njega, ljude oko njega, okoliš oko
njega, i više nije bilo njegovog mjesta među klaustrofobičnim zidovima
ovoga ponekad zastrašujućeg grada. Strah od daljnjeg gubitka
voljenih postao je prejak i tijekom godina se samo širio, a
on nije poduzeo ništa da ga smanji ili iskorijeni. Nadomjestiti ono
izgubljeno nije bilo moguće, a zavoljeti nove stvari i ljude nije
želio ni pokušati. Sam je sebe žrtvovao štiteći ostale, bježeći od
dubokih ljudskih veza i upropaštavajući se u samoći svakoga dana
sve više. Ni to ga nije ubilo. Pitao se što još može poduzeti za svoje
iskupljenje.

14 Marijana Dragičević
Nakon dvadeset tri godine isprobavanja svega mogućega radi
pronalaženja sreće i bar malo mira, odlučio se vratiti na početak i
krenuti od nulte točke da vidi je li mu što promaklo. Ovo je bila za
njega još jedna usputna stanica, odskočna daska za daljnju potragu.
Odlučio je da ovaj posjet bude kratak, najviše mjesec dana, i da onda
ode negdje drugdje. Volio je bol jer je mislio da ju je zaslužio. Netko
je trebao iščupati mazohistu u njemu jer je izrastao na krivom tlu.
Intrigantni čovjek koji je ušao u Mildorf i polagano ga upijao nakon
toliko godina izbivanja bio je Ellak Sever, basist grunge benda Ianel
iz devedesetih. Bio je to ujedno i jedini preživjeli član benda.
Ellak se zaputio prema Lex Lux Pubu na adresi Noćna ulica
broj 7. Došao je na ugao i odmah ugledao poznati interijer puba
koji je bio par metara od mjesta gdje se nalazio. U odnosu na ulicu
neutralnih boja, isticao se šumsko zelenom nijansom. Valovita greda
koja se nalazila iznad širokih ulaznih vrata od hrastovog drveta
otkrivala je ime puba. Natpis je bio boje vanilije i uz njega se pružao
zaštitni znak, sunce čije je zrake nosio vjetar kao maslačak.
Uske cigle smeđe boje sa sivim fugama razmještene u dva stupa sa
svake strane, bile su dodatak ovoj lijepoj dekoraciji, donoseći ukusno
balansiranje boja.
Prohodao je par koraka i tada je vidio natpis na kojemu je
pisalo da je pub danas zatvoren radi osobnih razloga. Odmah je
pomislio na najgore. Je li netko od Horvata bolestan ili doživio neku
nesreću? Ana i Ivo posjeduju i vode ovaj pub koji je preživio
zajedno sa svojim vlasnicima najveću sreću, i još veću tugu, pokušavajući
gurati dalje.
Kapljice znoja pojavile su mu se na čelu, što od vrućine, što
od uznemirenosti. Okrenuo se prema smjeru iz kojega je došao i
krenuo prema mjestu na koje je pomislio čim je ugledao grad.
Putem je stao pokraj štanda i kupio kavu. Prodavač ga je čudno
pogledao kada je rekao da želi kavu, ali bila mu je potrebna. Nije
spavao više od trideset sati i trebao se nekako razbuditi. Stavio je
sunčane naočale da bude što manje primjetan jer je uočio kako ga

Rock strana bajke
15
ljudi, iako u malom broju, počinju uočavati i prisjećati se tko je on.
Kava je bila veoma vrela, ali on je takve i volio. Od hladne kave mu se
aktivirao nagon za povraćanje.
Prešao je u Novu ulicu koja je spajala istočni i zapadni gradski
prostor. Jedna je to od dvije glavne ulice koje su sjekle grad na četiri
jednaka dijela zvana kvatrijeri. Prolazeći ulicom, gledao je većinom
novootvorene trgovine. One stare koje su preživjele iz vremena kada
je ovdje živio bile su u manjini. Broj kafića veoma se povećao u
odnosu na devedesete, kao i dućani s odjećom.
Automobili i gdje koji autobus raznih dimenzija, boja, oblika
i marki, prolazili su iz jednog smjera u drugi, kao na pokretnoj traci
u tvornici. Zrak je bio veoma suh i vjetra nije bilo ni u tragovima.
U ovakvim danima ljudi su zaista počeli žaliti za vjetrom. To je bio
problem. Vjetar je previše puhao ili ga uopće nije bilo. Asfalt se sjajio
na suncu i grijao čak i preko tenisica. Osjećao je kako mu se znoj
na leđima slijeva prema donjem dijelu. Pomislio je kako je trebao
odjenuti hlače kratkih nogavica, ali sada je bilo prekasno. Iako je
bio kraj lipnja, ljeto je žarilo i palilo gradom u punom sjaju.
Popio je kavu i prešao cestu da baci kartonsku čašu u koš za
smeće. Krajičkom oka vidio je nekoga kako slika mobitelom prema
njegovom smjeru. Naglo je okrenuo glavu i nastavio malo brže
prema odredištu. Provukao je ruku kroz kosu koja se presijavala u
zrakama sunca i još više nabio naočale na lice. Možda mu se učinilo,
ali nekako je prevelika šansa za to. Zadnje što mu treba jest
da cijeli grad već idući dan bruji o tome kako se i zašto nakon toliko
vremena vratio.
Zastao je pokraj trgovine u kojoj se prodavala glazbena oprema.
Još je radila na istome mjestu, ali je naziv trgovine bio drugačiji.
Gledao je bubnjeve i dvije gitare u izlogu kao hipnotiziran i prisjetio
se dana kad su Nino, Ian i on krenuli s roditeljima u nabavu
instrumenata. To mu je bilo jedno od najdražih sjećanja iz osnovne
škole. Gitare i bubnjevi nisu ni sličili njihovim instrumentima, ali

16 Marijana Dragičević
su ga vratile nazad. Iako se nije vidjelo zbog naočala, oči su mu
zasjajile tužnim iskrama koje su se iste sekunde ugasile.
S druge strane ulice vidio je dvojicu klinaca od možda petanestšesnaest
godina. Vidjelo se da su mladi rokeri puni želje za novim
iskustvima, neostvarenim snovima i nabijeni optimizmom. Razgovarali
su veoma glasno, iako nerazumljivo zbog buke automobila.
Ellak ih je pogledao i u sebi se nasmijao. Bilo mu je drago da rock
nije sasvim umro. Jedan je bio malo deblji i viši, duge plave kose kao
vilenjak, a drugi niži i dosta štrkljav s kovrčavom ugljenasto crnom
grivom. Onaj niži klinac je pogledao prema njemu i ušutkao vilenjaka
koji je govorio kao navijena budilica. Nešto mu je došapnuo
i vilenjak je također pogledao prema Ellaku. Ellak je nastavio hodati,
a dvojica mladih rokera pretrčala su cestu kada nije bilo automobila.
Bili su iza njega kada su prešli ulicu, ali su dotrčali svaki s njegove
jedne strane.
Niži je progovorio: „Oprostite što ovako upadamo, ali jeste li
vi Ellak iz Ianela?“
Ellak je zastao i odgovorio nešto tišim dubokim glasom koji
pomalo razvlači riječi: „Da, jesam.“
Dvojica prijatelja počela su se užurbano kretati u krug i skakutati
govoreći: „Jebote, ne mogu vjerovati. To ste stvarno vi! Ne
mogu vjerovati!“
Ellak se nasmijao i pružio prvo jednome ruku, a zatim drugome:
„Pa da se onda i upoznamo. Ja sam Ellak, kao što znate, a vas
dvojica ste?“
Vilenjak je prvi pružio ruku i rekao: „Ja sam Daniel, a ovo je
David.“
I David je pružio ruku. Pitali su ga sto pitanja i tražili dvjesto
odgovora. Napominjali su kako i oni imaju bend i da bi zaista bili
jako zahvalni ako bi on imao vremena da jednom dođe na probu
i kaže što misli. Ponovili su ne znajući ni oni koliko puta kako je
jedan od najboljih basista i pitali hoće li uskoro nešto snimiti. Ellak je
par minuta probao odgovarati na pitanja, ali im je, kada se više nije

Rock strana bajke
17
mogao snaći među naizmjeničnim potpitanjima, rekao: „Dečki,
ja sad zaista moram negdje biti, ali mogu vam dati e-mail ili broj
mobitela pa mi pošaljite informacije kada budete imali probu i nastojat
ću doći.“
Uzeli su i broj mobitela i e-adresu i veselo otrčali svojim putem.
Roker u njemu se probudio i bio sretan, ali onaj mazohist ga
je pokušao ušutkati govoreći mu da je to vrijeme davno prošlo i da
nema smisla razmišljati o starim dobrim vremenima. Ispunjenost i
veselje na licima mladića donijeli su i njemu sreću. Obećao si je da
će probati pošto-poto otići na probu da vidi je li se osjećaj veselja za
vrijeme proba promijenio.
Bio je nešto manje od sat vremena u gradu i već se počela
vraćati ogromna energija koja ga je cijeloga doticala. Počeo je primjećivati
male stvari u gradu i sve mu se sviđalo. Mildorf je bio kao
heroin s kojim, kad se jednom navučeš, imaš trajnu vezu bez obzira
na apstinenciju. Ambivalentan odnos stanovnika s gradom bio je
sveprisutan i u njemu.
Pucao je prstima jer su mu se bili malo zgrčili, a prsten na
desnom kažiprstu mu je poskakivao gore-dolje radi znoja. Nakon
polusatnog hoda došao je do kraja Nove ulice i ušao u Novouličnu
cestu. Na repu grada, krajnjem zapadu, nalazilo se groblje. Na području
nekadašnjeg Zapadnoga mlina groblje je širilo svoje korijenje
dalje i dalje tijekom stoljeća.
Vidio je dosta parkiranih automobila ispred groblja. To je
moglo značiti samo jedno, održavao se sprovod. Prošao je kroz
otvorena vrata kojima je bilo potrebno novo bojenje. Na zelenoj
tabli koja je bila spomenica za one preminule ugledao je poznato
ime i prezime i noge su mu se odsjekle. Linnea Doliner, preminula
nakon brze i iznenadne bolesti u dvadeset trećoj godini života.
Vidio je sliku koja je pokazivala poznatu mu djevojku
neobične ljepote, ali veoma ravnodušnog izraza na licu. Bila je
slična svojoj majci. Dotaknuo je sliku na osmrtnici preminule
djevojke, pogledao u zemlju i ispustio po jednu majušnu suzu

18 Marijana Dragičević
iz svakog oka. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da dođe k sebi.
Čučnuo je pokraj spomenice i duboko disao. Prolazilo mu je sto
misli u sekundi i nije znao kako da ih sortira. Nasumično su mu
se pojavljivale slike u glavi koje su se spajale i kidale u isto vrijeme.
Ianova kćer, jedna od kćeri, je preminula. Kako? Zašto? Pisalo
je iznenadna smrt. Nije valjda i ona doživjela istu sudbinu kao i
njezin otac? Dakako da je razmišljao o tome da će je vidjeti i, ako
ništa, barem se upoznati s njom, a nje sad više nema. Još jedna u
nizu tragedija. Pitao se što je s drugom kćeri. Kako se ona nosi s
time? Kako je Leona?
Htio je posjetiti grobove u miru i otići porazgovarati s njima.
Shvaćao je da je to pomalo blesavo, ali znao je da bi mu to pružilo
utjehu. Sada je to morao odgoditi. Nije još bio spreman svima
se pokazati i govoriti gdje je bio proteklih godina bez ijedne jedine
poruke osim čestitki za blagdane i rođendane. Posebno ne na ovakav
dan.
Smrt Ianove kćeri sve je promijenila. Ono malo mira što ga
je osjetio potpuno je napustilo njegov um. Sada je bio gotovo u
istom rasulu kao pred nepune dvadeset tri godine. Pogledao je oko
sebe i vidio vrbe kojih se veoma dobro sjećao. Izgledale su kao da
suosjećaju s njim i njegovim stanjem. Kada je mraz ili kiša, zaista su
se činile kao da plaču. Toga je dana bilo sunčano, ali su one izgledale
posebno tužne. Pogled mu je pao na mrtvačnicu oko koje su
stajali neugodni i zaboravljeni kipovi anđela u agoniji, vodoriga i
zmajeva. Prošao je pokraj ne osvrćući se na njihov nelijepi izgled
i došao do klupe koja se nalazila pokraj slavine s vodom i velikim
kontejnerom za smeće.
Stavio je laktove na natkoljenice, ponovno spustio glavu i
zatvorio oči. Sjedio je tako mirno, kao kipovi oko njega, otprilike
pet minuta, a onda pogledao u nebo, koliko je to bilo moguće.
Oblaci su bili raštrkani po nebu koje je bilo presjajno za gledati
čak i preko sunčanih naočala. Spustio je pogled. Iako se u njemu
događao pravi vatromet emocija, ljudi to nisu mogli primijetiti, jer

Rock strana bajke
19
nije bio sklon njihovom pokazivanju. Naučio ih je držati u kukuljici
otkad je izgubio dvojicu ljudi kojima je neizmjerno vjerovao. Sada
već dugo vremena takva osoba u njegovom životu nije postojala
radi straha od ponovnog gubitka, a nije ni upoznao nekoga tko
bi mu odgovarao kao izgubljeni prijatelji. Bio je osuđen na samoću
svojih emocija i navikao se na to. Događaj kojega je upravo
otkrio, snažno ga se dojmio. Kaos se svake sekunde nakupljao
u njegovom umu i on ga više nije mogao obuzdavati. Primjesa negativnih
osjećaja izlazila je iz mozga i širila se cijelim tijelom paralizirajući
ga.
Ustao je s klupe i vratio se do mjesta gdje je stajala Linneina
osmrtnica. Ponovno ju je pogledao i shvatio da je mogao drugoj
kćeri dati utjehu. Trebao je ranije biti ovdje i pokušati joj barem malo
nadomjestiti izgubljenog oca svih ovih godina. Tada je osjetio
grižnju savjesti i razmišljao kako se pojaviti pred svim tim ljudima
koji su se vjerojatno i dalje držali zajedno i pokušati uspostaviti bilo
kakvu vezu s njima. Dobio je kompleks Izgubljenog sina.
Krenuo je prema aleji AP-3/6, prema Ianovom grobu. Nije
znao što je zapravo želio, osim da je imao snažnu potrebu vidjeti
preživjelu kćer i uvjeriti se da su ona i ostali dobro. Groblje je
bilo veoma lijepo uređeno u tom dijelu. Ta je aleja imala veoma
malo vrba. Vidio je, na otprilike sto metara, nakupinu ljudi u
crnini. Nije se želio previše približiti da ga netko ne prepozna.
Ugledao je svećenika srednjih godina kako drži propovijed nad lijesom
koji je bio bijele boje. Čulo se naizmjenice tiho glasno jecanje.
Desno od svećenika stajao je, sada već ostarjeli, Franko, ozbiljan
i zamišljen. Uočio je i Horvate koji su stajali pokraj Franka.
Ana je plakala kao nabujala rijeka, a Ivo se trudio biti njezina
stijena, iako se i on počeo raspadati kada su je krenuli spuštati i
polagati u zemlju na konačni počinak. Dvije najvažnije osobe koje
je tražio nalazile su se lijevo od svećenika. Leona, više od dva
desetljeća starija Leona, koja je izgledala kao da je prošlo jedva pet
godina otkad ju je vidio, i druga kćer, Adria. Iako su na prvi pogled

20 Marijana Dragičević
bile iste, na drugom pogledu se njihova sličnost gubila, a na trećem
je više nije bilo.
Adria je na njega ostavila veoma jak prvi dojam. Sjećanje ga
je vratilo na njezin snimku koju je vidio pred par godina. Unatoč
tragičnom događaju na kojemu ju je prvi put uživo ugledao, nešto
veselo i razigrano u cijeloj njenoj pojavi nije se moglo sakriti. Sam
oblik njezinih sunčanih naočala u obliku crnih srca pokazivao je
njezinu ekstaznu ličnost. Iako joj od ogromnih naočala nije vidio
cijelo lice, znao je svaku crtu njezinog izgleda. Lepršava crna haljina
do koljena usporeno je vijorila s njezinom kosom na vjetru koji se
iznenada pojavio i ponovno utihnuo za minutu-dvije. Odmaknula
je pramen kose s usnica i primila još jače Leonu pod ruku. Leona
nije ni trznula. Bila je hladni, mrtvi, nepomični kamen. Naizgled su
to bile dvije gotovo identične osobe, a opet veoma različite. Majka i
kći koje pokapaju kćer i sestru, svaka su na svoj način doživljavale
tugu u sebi i oko sebe.
Plakanje je postajalo sve jače i ljudi su krenuli bacati zemlju
i ruže u jamu. Ellak je uočio da je Adria skinula sunčane naočale
i bacila ih. Leona ju je prostrijelila pogledom kao da nju želi baciti u
rupu, ali Adria se nije ni lecnula na taj zastrašujući pogled. Franko je
došao do Adrije i zagrlio je. Ona je prihvatila njegov zagrljaj i zaplakala.
Bilo je vrijeme za povlačenje i Ellak se okrenuo natrag baš
u trenu kada je Franko pogledao u njegovom smjeru. Ellak je već
bio okrenut leđima i Franko ga nije prepoznao jer su mu oči bile
preslabe za raspoznavanje na tolikoj udaljenosti.
Ubrzao je prema vratima i otišao u prvu cvjećarnicu koju je
vidio. Ušao je unutra i zatražio manji vijenac i tri svijeće. Niska
prodavačica koja je pomalo podsjećala na babušku pitala je: „Želite
li neki natpis na vijenac?“
„Ne, samo mi dajte vijenac koji imate na raspolaganju. Nema
potrebe da ga radite.“
Žena mu je pokazala četiri različita vijenca i on je odabrao
skromni od bijelih i žutih ruža. Uzeo je tri velike svijeće bijele boje i
krenuo prema blagajni.

Rock strana bajke
21
„Jel’ znate kako je umrla Linnea Doliner?“
Skupila je ruke i malo pljesnula s njima pa krenula pripovijedati:
„Joj, gospodine, to vam je veoma, veoma tužna priča. Objesila
se u svojoj sobi. Majka ju je našla. Strašno nešto, naći tako vlastito
dijete. Ta obitelj zaista nema sreće.“
Ellak je samo stajao s novčanicom i stavio je na stol gdje se
nalazila blagajna. Žena mu je prekinula misli upitavši ga: „A vi znate
obitelj te nesretne cure?“
„Da, znam ih, ali ih nisam jako dugo vidio.“
Naluknuo se kroz prozor da vidi koliko je još ostalo vozila na
groblju. Bilo ih je svega nekoliko. Uzeo je svijeće i stavio ih u vrećicu.
U desnu je ruku stavio vijenac i izašao van. Prvo je odlučio
otići kod Nine na grob. Nadao se da su Horvati otišli doma i nisu se
zadržali na sinovom grobu. Kasnije se sjetio da su karmine i da su
se vjerojatno uputili ravno na mjesto njihovih održavanja. Šljunak
mu je peskao pod nogama i, sve dok nije došao do Nininog groba
i položio vijenac pokraj, nije shvatio da ga prati mače žute boje.
Mače se krenulo maziti oko njegovih nogu i zamalo ga je pogazio
kada se krenuo izmicati. Počelo je presti i sve jače mu gurati glavu
o nogu.
Ellak se spustio i pomazio ga rekavši: „Odakle si se ti stvorio,
maleni?“
Mače ga je pogledalo nevinim očima koje kao da su govorile:
„Uzmi me, i ja sam sam.“
Mačić se smirio i stao kraj njegovih nogu kao da shvaća da se
mora primiriti jer je Ellaku to tada bilo potrebno. Položio je svijeću
na sredinu groba i iz ruksaka izvadio upaljač. Zapalio je svijeću
i stao gledati kako se metalni poklopac grije. Prekrižio se i izmolio
Očenaš na brzinu, ponovno prekrižio i pogledao dolje prema mačiću.
Maleni ga je gledao sa suosjećanjem, kao da ga bodri i shvaća
da mu je teško. Ellak se na to osmjehnuo i pogledao nadgrobnu
ploču. Nino ga je gledao sa slike i smiješio mu se. Bio je svega
dvadeset jednu godinu kada je poginuo. Pun života i premlad

22 Marijana Dragičević
da ode u svakom pogledu. U jednome trenu zaista je pomislio da
gleda u stvarnog Ninu jer je slika na spomeniku bila toliko realno
napravljena da je bilo pomalo jezivo. Metalni križ po sredini spomenika
već je pomalo izblijedio od izmjene godišnjih doba i minulih
godina. Crni mramor s naslagama prašine uokvirivao je mjesto
gdje se nalazilo Ninino tijelo. Ellaku je i dalje bilo teško zamisliti da
je on ovdje i da više nikada nigdje neće moći ići. Iako je po struci
bio liječnik i susretao se sa smrću, smrt njegove dvojice prijatelja
drugačije je djelovala na njega nego smrti drugih ljudi.
„Stari, žao mi je jer me toliko dugo nije bilo. Ne znam što da
drugo kažem.“
Bilo mu je pomalo smiješno što se obraća kamenu, ali duboko
u sebi vjerovao je da ga prijatelj čuje. Nadao se da se ne ljuti na
njega jer je toliko dugo izbivao. Pokupio je stvari i krenuo prema
Ianovom grobu. Mačić je sada već mislio kako se podrazumijeva
da je on s Ellakom. Prije nego se uputio do Iana, otvorio je ruksak
i dao malenome salamu iz sendviča koji je za čudo još bio svjež s
obzirom na pržene vremenske uvjete.
Rekao je: „Idemo.“
Mačić je krenuo za njime kao vojnik koji prati generala u boj.
Pristigli su do groba na kojemu je bio postavljen novi križ. Neobična
nadgrobna ploča sastojala se od gustog snopa metalnih tulipana
s Ianovom slikom u sredini. Cijeli prostor groba su ispunjavali
raznorazni vijenci. Nije znao gdje da svoj položi pa ga je ugurao
sasvim na kraj, pomalo na desnu stranu. Za svijeću nije bilo mjesta
pa ju je zapalio pokraj na tlu.
Pomolio se kao i kod Nine i stao gledati u sliku drugog prijatelja.
Njih dvojica bili su najbolji prijatelji od prvog dana osnovne
škole kada su zajedno sjeli u istu klupu pa sve do samoga kraja.
Zamišljao je kako bi danas izgledao da je živ i čime bi se bavio. Bi
li još svirali u bendu?
Puls mu se malo ubrzao od uzbuđenja i panike. Počelo mu se
vrtiti u glavi i nakratko je ponovno čučnuo da se sredi. Znao je već

Rock strana bajke
23
sve trikove i samo je želio da mu neugodni fizički simptomi što prije
prođu. Fizičke smetnje prolaze. Kad bi bar psihičke otišle tako
brzo. Ianu je želio toliko toga reći. Iako je znao da mu on ne može
odgovoriti, sam dolazak ovdje mu je unio manji mir u srce. Osjećao
se bliže njemu, kao i Nini, po prvi puta nakon toliko godina.
Najvažniju stvar koju je mislio obaviti je napravio, doći pozdraviti
Iana i Ninu. Nije se nadao da Bog može biti toliko okrutan
i dopustiti još jednu smrt nedužne i mlade osobe. Iako nije znao
razloge samoubojstva Ianove kćeri, osjećao je neizmjernu tugu i
trnce kada se sjetio tog čina. Samoubojstvo je bilo nešto strašno
za njega. Dignuti ruku sam na sebe i ne imati nikakvog izlaza. Nije
želio vjerovati da u bilo kojoj situaciji izlaz ne postoji. Shvatljivo je da
duboke rane ostavljaju ožiljke. Da nema dokaza, zaboravilo bi se na
tugu, ali bol je sebična i ne može to dopustiti pa ostavlja ožiljke kao
vječni dokaz.
Skinuo je naočale s lica, protrljao oči, nervozno zabacio kosu
odostraga i zadnji put toga dana se prekrižio. Nije se točno sjećao
dana kada se toliko križao u jednom danu, osim prije nesreće kada
je bio aktivni vjernik.
Samoubojstvo Julianove kćeri je za njega bio kao iznenadni
ubitačni uppercut udarac.
Shvatio je da i on sa svojim bijegom, životarenjem i konstantno
crnim i davno odigranim mislima i uspomenama živi na pola
mrtvim životom. Nije želio da tako bude, ali onaj silnik u njemu
je godinama carevao u umu. Želio se promijeniti i pokušati biti sretan,
ali nije bio siguran zna li put prema bijelome. Shvatio je da mu
je potrebna ruka za koju bi se mogao uhvatiti i koja će mu pomoći
s izvlačenjem iz crnine. Nešto se od toga danas dogodilo u njemu.
Promjena je nastupila i Ellak je po prvi put nakon skoro dvadeset
tri godine osjetio da ima nade u daljini i da samo treba ići prema
njoj. Nije znao ni smjer ni išta, ali je znao da je tamo negdje i bio je
spreman otići na to nepoznato, turbulentno i mukotrpno putovanje
koje bi se na kraju trebalo isplatiti. Stojeći na ovome istome

24 Marijana Dragičević
mjestu, prije dvadeset tri godine, odlučio je uroniti u tamu misleći
da ju je zaslužio. Otišao je iz grada, ne rekavši nikome ni riječi i
ne pozdravivši se ni s kime. Bilo je kao da je i on poginuo u tome
autu.
Nakon unutarnjeg preobraženja Ellak je otišao s groblja.
Okrenuo se još jednom prema ulaznim vratima i otišao u smjeru
stana. Sunce se malo spustilo na obzoru i lakše se disalo. Stvari koje
je morao obaviti samo su se brojčano gomilale na popisu u njegovoj
glavi, ali nije mu to predstavljalo neki preveliki problem. Bio
je spreman napraviti red od kaosa, uostalom to mu je uvijek najbolje
išlo. Prvo je trebao otići do stana i vidjeti u kakvom je stanju nakon
svih ovih godina iako je uredno plaćao održavanje.
Sjeverni dio grada, u kojemu je bila lokacija Ellakovog stana,
nije bio preblizu groblja. Odlučio je otići pješice iako je jedva
osjećao noge. Stan se nalazio na drugome katu u Naselju lucerni III
pod brojem 19 b.
Podigao je mačića. Iako ga je grijao, nije mu to teško palo.
Ovo maleno biće je zaslužilo novi početak. Nije znao točno što će s
njime jer nije znao koliko će ostati u Mildorfu.
Životinja se počela migoljiti u njegovim rukama i on ga je
spustio na zemlju.
„Barem jedan od nas nije umoran“, pomislio je i tako su dva
nova prijatelja krenula prema sjevernom dijelu grada gdje se nalazio
Sjeverni mlin, mjesto okupljanja planinara i ljubitelja izleta u
prirodu.
Kada je ugledao bijeli neboder, sve je više mislio na to kako
će se otuširati, zavaliti u krevet i spavati barem dvanaest sati bez
prestanka.

Rock strana bajke
25
Gary Moore „Walking By Myself“
Ellak nije znao da ga je na Ianovom grobu netko promatrao
s velikim zanimanjem. Njegova pojava bila je impresivna iako ga je
mogla vidjeti samo s leđa. Ruke su mu bile u džepovima, a tetovaža
je ostala djelomično skrivena. Uz tetovažu ocrtavale su se žile koje
su poskakale po rukama. Iako nije izgledao da je napeo ruke, znala
je da stišće šake u džepovima.
Oči su joj prelazile po njegovoj dostupnoj vanjštini. Nije mogla
vidjeti lice, ali je znala tko je on. Shvatila je odmah čim ga je
ugledala. Držanje i građa tijela otkrili su ga. Toliko ga je puta vidjela
na slici, video zapisima, u snovima i pričama koje su joj drugi
pripovijedali. Ludilo iz adolescentskih dana ponovno ju je počelo
obuzimati.
Krenula je sestri na grob da se sama oprosti od nje još jednom,
u miru, ali se povukla.
Nije željela preplašiti osobu koju je željela upoznati cijeli
svoj život. Znala je da će, sad kada se vratio, on nju prvi potražiti.
Samo je trebala još malo čekati. Napokon će saznati sve stvari koje
su je oduvijek zanimale, a nitko joj ih nije mogao ili želio reći.
Upoznat će preko njega oca za kojega joj svi govore samo najbolje
i ponavljaju kako su isti. Iako je ovo bio najtužniji dan u njezinom
životu, postao je i veoma sretan jer je donosio novu nadu. Zaputila
se kući prije nego ju je Ellak uočio. Srce joj je lupalo kao otvoreni
prozor u jesen.

26 Marijana Dragičević
Ozzy Osbourne
„Mama, I’m Coming Home”
Ellak se probudio i vidio da se sunce penje u visine na nebu
bez oblačka. Pogledao je na mobitel i vidio da sat pokazuje 8:23.
Iako je bilo skoro pola 9, imao je osjećaj da je prespavao cijeli dan.
Ustao je iz kreveta te obavio higijenske stvari. Odjenuo prve
kratke hlače koje je ugledao, majicu bez rukava tamnocrvene boje, a
zatim izašao iz stana i krenuo prema Lex Lux Pubu. Hodao je malo
brže nego inače i pucketao prstima da smiri to ludo iščekivanje.
Stvarno se nadao da će Ana i Ivo imati barem malo razumijevanja.
Nakon njih je trebao i do Franka za kojega je znao da neće imati
toliko zdravog razuma iako mu je profesija to nalagala.
Ellak je došao do broja 5 u Noćnoj ulici i na trenutak stao,
duboko udahnuo pa krenuo prema pubu. Ugledao je terasu koja je
sadržavala osam dugačkih drvenih stolova s klupama koje su bile
spojene s njima. S nje se pružao umirujući pogled na ulicu koja je
brujala životom svake minute u danu. Kada je Ellak naišao, na terasi
je za samo jednim stolom bilo troje ljudi koji su pili jutarnju
kavu. Prošao je ulazna vrata na kojima je čavlom bila zakucana
drvena imitacija papira o radnom vremenu.
Ugledao ih je za šankom nakon što je ušao. Anđeoskog lica
popunjenog borama, posebno oko malenih žutosmeđih očiju, Ana
je odavala energičnost kakve se sjećao. Potpuno bijela, natapirana,
kratko ošišana kosa upotpunila je njezinu blagu i krhku pojavu slavuja.
Njezine tanke usnice postale su još tanje. Lanena kombinacija
prirodnih boja dodatno je upotpunila njezine sada već podatne
godine. Brisala je šank krpom.
Anin je suprug fizičkim izgledom bio njezina potpuna suprotnost.
Zbog ovalnoga lica, gustih crnih obrva i još gušćih brkova,
visine malo manje od dva metra, izgledao je kao drvosječa iz

Rock strana bajke
27
bajki. Ellak je znao da taj veoma kršan i nezgrapan izgled sadržava
jednaku količinu dobrote kao njegova sićušna supruga. Rupice na
obrazima dubile su se kada se smijao od srca. Njegov modni izričaj
bio je veoma šašav otkad ga je Ellak prvi put vidio. Obožavao je
havajske košulje i hlače što luđih uzoraka i veselih boja. Ivo je nešto
prčkao oko blagajne dodirujući si brkove.
Ellak je sjeo na najbliži stolac i rekao: „Može jedan Merkat?“
Ana je stala s brisanjem, a Ivo se okrenuo. I jedan i drugi su se na
pola sekunde ukočili, a onda je nastupila reakcija. Ellaku se činilo da tih
pola sekunde traje čitavu vječnost. Ana je brzo došla do njega i zagrlila
ga, ne puštajući ga iz zagrljaja. Ponavljala je jednu te istu rečenicu:
„Mali, ne mogu vjerovati da si napokon došao.“ Bilo je smiješno, sada
sa četrdeset tri godine, slušati da ga netko i dalje zove „mali“.
Kada ga je napokon pustila iz zagrljaja, ruke mu je stavila na
obraze, pogledala ga najsretnijim osmijehom kojega joj je ekspresija
lica dopuštala napraviti i opet ga zagrlila.
Ellak je i nju zagrlio najviše što je mogao i zaista bio veoma
sretan na toj iskazanoj ljubavi. Ivo je prislonio ruku Ani na ramena
i rekao sa smijehom: „Daj da i ja dođem na red.“
Ana se odmaknula drugi put od Ellaka i nastavila se smiješiti,
a Ivo je uzeo novine sa šanka i lupio ga po glavi rekavši: „Mulac
jedan! Niti jedno pismo, što radiš, gdje si, s kim si. Samo čestitke za
rođendane i Božiće. Ne znaš koliko smo se brinuli.“
Bacio je novine ponovno na šank i ovoga puta ga zagrlio prozborivši:
„Ali stvarno mi je drago da si se vratio.“
Njihov je zagrljaj bio puno kraći. Muški, bez previše iskazanih
emocija.
Ana je uzela dvije pive iz hladnjaka, a sebi krenula kuhati
kavu. Ivo je sjeo do njega na stolac i pomalo zapovjedničkim tonom
rekao: „Pričaj! Apsolutno sve! Do najmanjih detalja! I ne zanima
me koliko dugo moramo biti ovdje. Želim sve znati.“ Ana je bila
malo blaža i rekla: „Ivo, pusti ga. Tek je došao, popit ćemo piće pa
onda može u najkraćim crtama reći što je sve radio.“

28 Marijana Dragičević
„Zaista mogu ovdje sjediti dok vam ne dosadi i sve vam ispričati.
I stvarno, stvarno mi je žao jer me nije toliko bilo, ali nisam
mogao podnijeti održavanje veza. Sebično od mene, ali tako sam se
lakše nosio s onime što se dogodilo.“
Ana i Ivo su ga razumjeli. Dobro su ga poznavali i shvaćali su
da je njemu bilo potrebno puno duže procesuirati osjećaje bilo koje
naravi. Nagnuo je pivu i otpio jedan dugi gutljaj. Odložio je bocu i
rekao: „Prvo i najvažnije što vam moram reći jest to da sam završio
medicinu. Time se bavim cijelo vrijeme od završetka faksa. Ostalo,
što sam radio, gdje sam bio i s kime, zaista je jedna velika nakupina
nereda. Hrpa stvari koje se čak ni meni nisu previše zadržale u
sjećanju.“
Ana i Ivo su se ozarili i čestitali mu s divljenjem i ponosom.
„Liječnik? To je predivno. Odmalena si pričao da ćeš postati
doktor. Eto, vidiš da je i nešto dobro izašlo iz cijele te grozne
situacije.“
Ivo se složio sa suprugom: „A što je sa ženama, djecom? Imaš
kakvu curu, zaručnicu, bilo što? Već ti je krajnje vrijeme da se oženiš
ako već nisi.“
Ellak je odmaknuo glavom: „Ne, nemam ni curu ni ništa
slično.“
„A dečka? To je sada moderno među mladima, a i ne toliko
mladima, kad bolje promislim.“
„Joj, Ivo, ne pričaj gluposti“, prekorila ga je Ana i lagano
udarila po ruci. „Ne, nemam ni dečka. Volim i dalje žene. Kad smo
kod toga, gdje je Gay? Jel’ još živ?“
Gay je bio sivi afrički žako kojega je Nino dobio od Iana i
Ellaka za sedamnaesti rođendan. Cijele godine bio je fasciniran
tom pticom koja ima osebujan vokabular pa su mu ga dečki odlučili
pokloniti za rođendan. Kako niti jedan niti drugi nisu imali vozačke
dozvole, Ianova majka ih je vozila 300 kilometara gdje se nalazio
najbliži uzgajatelj. Nino ga je nazvao Gay čisto iz fore, jer je ptica
imala radosni izraz na licu od prvoga dana.

Rock strana bajke
29
„Je, živ je i drži se bolje nego Ana i ja zajedno. Ponekad šuti
po cijele dane, ali onda ima epizode kada ne može satima prestati
pričati, što nas sad sve više zna izluđivati. Adria ponekad zna satima
s njime pričati.“
Ellak nije mogao ne pitati: „Kakva je Adria?“
„Dušo, Adria je posebna. Po karakteru je ista Julian. Ne moram
ti ništa više govoriti. Fizički je sličnija Leoni. Cijeli život razmišlja
o tome kada ćeš se vratiti, kakav si, zašto si otišao, što radiš. Toliko
je priča čula o tebi da te počela smatrati mitskom osobom. Mislim
da ćete se odlično slagati.“ Kada je s oduševljenog tona u glasu
prešla na smireni i tiši, Ellak je očekivao koju će temu potaknuti:
„Drugu kćer smo jučer pokopali. To je tako tužna priča.“ Glas joj
se tada slomio i počela je tiho jecati. I Ivo i Ellak su joj stisnuli
ruku radi utjehe. Izvadila je ruke iz stiska i obrisala oči rekavši:
„Preživjet ćemo nekako i to. Moramo.“
Ellak je osjećao kao da je progutao knedlu. Adamova jabučica,
inače izraženija, postala mu je kao loptica za stolni tenis.
„Što se dogodilo s drugom kćerkom?“
„To je i dalje jedna velika nepoznanica. Jedino što se zna jest
da se objesila u svojoj sobi i da ju je Leona pronašla i prerezala uže.
Nije zvala hitnu jer je vidjela da ne diše, nego je automatski nazvala
policiju. Sve je odmah dogovorila. Znaš Leonu. Ona je pravo
željezo.“
Iako ju je poznavao dugi niz godina, nije shvaćao njezine postupke
i ponašanje. Nekim se stvarima kod nje divio, ali zbog nekih
se zgražao i pitao kakva je to osoba.
„Kako se drži Adria?“ upitao je.
„Ona se, začuđujuće, veoma dobro držala cijelo ovo vrijeme.
Uvijek je okružena ljudima koji joj pomognu odmaknuti neugodne
misli. Problem je jedino kad ostane sama što, na sreću, nije često.
Inače radi kod nas preko ljeta kad nije na fakultetu. Danas smo joj
rekli da ne dolazi, iako se ne bih čudila da dođe jer doma je zadnje
mjesto na kojemu voli biti.“

30 Marijana Dragičević
„Stvarno bih je želio upoznati. Dosta sam razmišljao o Ianovim
kćerima svih ovih godina i pitao se kakve su i kako su.“
„E pa, onda si mogao doći prije doma i upoznati obje, a ne
samo jednu.“
„Ivo, nemoj.“
Ivi je bilo žao jer je i sam shvatio da je otišao predaleko, ali
je sada bilo kasno. Ellak nije ništa prokomentirao, nego je istrpio
oštru izjavu koju je apsolutno zaslužio. I sam se pitao. Možda da je
ranije došao, kockice bi se drugačije posložile i Linnea bi bila živa.
Nije ništa znao o razlogu samoubojstva, ali nekoliko scenarija mu
se izmjenjivalo po glavi.
„Koliko ti ostaješ ovdje? Trajno ili ti je ovo samo prolazna
stanica?“
„Još ne znam. Mislio sam pitati u bolnici ako im treba doktora
na zamjeni kako su sada godišnji odmori.“
Ana se oduševila tom idejom jer je to značilo da će duže ostati:
„To je odlična ideja. Kada ideš pitati?“
„Tek je došao, čekaj da se malo odmori i posloži si planove.“
Ellak se nasmijao tim njihovim slatkim prepucavanjima: „Još
ne znam, ali ovaj tjedan sigurno. Moram i do Franka.“
Pogledao ih je da vidi njihove izraze lica na tu temu jer se
usprkos svojim godinama pobojavao Frankove reakcije.
„Kakva je situacija s njim?“
„Ja ti ništa neću govoriti, ali prvih par godina je samo bacao
tvoje čestitke. Mislim da je zadnjih petnaest godina smiren, ali kada
te vidi, tko zna kakva bude njegova reakcija.“
Ana ga je potapšala po ramenu i bodreći ga savjetovala da što
prije ode do Franka i riješi s njime sve što je trebao. Ellaku se sviđao
taj savjet, a i ništa mu drugo nije ni preostalo. Kako je pobjegao
prije dvadeset tri godine, tako će se sada morati suočiti sa svime
onime od čega je bježao.

Rock strana bajke
31
Ivo i on su ponovno nagnuli boce pive i krenuli čavrljati o
događajima koje je proživio proteklih godina svoga života. Iako je
tema bila tko zna koja, Ellak je cijelo vrijeme razmišljao o Adriji.
Toliko su je nahvalili da je počeo sumnjati može li netko zaista biti
takav. Nije mogao izbaciti onu snimku iz glave. Postao je, možda previše,
zaintrigiran njome i to ga je počelo brinuti. Nadao se da će danas doći
na posao iako nije trebala. Jedva je čekao da je službeno upozna.
Ona je bila jedino što mu je ostalo od izgubljenog prijatelja. Lijepio
je sliku po sliku i tako spajao Adriju koja se trebala pretvoriti u
nešto što je još i njemu bilo enigma.
Razgovarajući nakon minulih godina s Anom i Ivom, Ellak je
uočio da su ostali kakvi su i bili, dobri i dragi ljudi, uvijek spremni
uskočiti i bilo kome pomoći.
Slomljenoga srca, ali i dalje velikoga. Njihova njedra su zaista
bila spojena i zato su ih ljudi promatrali kao neko više biće koje
sija dušobrižništvo.
Otvorili su Lex Lux Pub davnih osamdesetih. Nino je bio jedanaest,
a Ian i Ellak deset godina. Ana i Ivo i dalje su živjeli za pub
jer je on bio jedna od najvećih uspomena na njihovoga davno preminuloga
jedinca.
Pink Floyd „High Hopes“
Ellak i Ivo bili su na drugoj pivi kada je došla Stela, konobarica
koja je radila u suprotnoj smjeni od Adrije. Ellaku nije promaklo
njezino odmjeravanje. Bilo mu je neugodno jer je bio duplo stariji
od nje. Uvijek mu je bilo pomalo neugodno kada bi netko pokazao
zanimanje za njega. Nije da mu to nije godilo, dakako da je, ali njegova
sramežljiva priroda u ophođenju sa ženama uvijek je izlazila
na površinu. Žene su bile te koje su njega odvodile u krevet. Nije se
ponašao kao mrtvo drvo, ali završio bi uvijek s jakim, neovisnim i
dominantnim ženama.