Nikola-Anić-DUBROVNIK-U-DRUGOM-SVJETSKOM-RATU-I-dio

NIKOLA ANIĆ

DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941. 1945.)

OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA

Knjiga I.

Nakladnik

Udruga antifaista Dubrovnik

Biblioteka Da se ne zaboravi

Recenzenti

prof. dr. sc. Mladenko Colić

dr. sc. Petar Damjanović

prof. dr. sc. Ivo Goldstein

Ivica Kukoč, bivi general - pukovnik

Urednik, lektor i korektor

dr. sc. Nikola Tolja

Prijevod

Kate Bagoje, prof.

Naslovnica

Frano Krinić: Borac na strai

Spomenik na Trgu oruja u Dubrovniku posvećen palim antifaističkim borcima.

(Vandalski je sruen 1992.)

Kompjutorska obrada i tisak

Tiskara Alfa-2, Dubrovnik

Naklada

300 primjeraka

ISBN 978-953-57640-1-4

NIKOLA ANIĆ

DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU

(1941. 1945.)

OD OKUPACIJE

DO OSLOBOĐENJA

Knjiga I.

Dubrovnik, 2013.

CIP Katalogizacija u publikaciji

Znanstvena knjinica Dubrovnik

UDK 94(497.5 Dubrovnik)1941/1945

ANIĆ, Nikola

Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu :

(1941.-1945.) / Nikola Anić. Dubrovnik :

Udruga antifaista, 2013- . - sv. : ilustr. ;

30 cm. (Biblioteka Da se ne zaboravi)

ISBN 978-953-57640-0-7 (cjelina)

Knj. 1 : Od okupacije do oslobođenja /

<prijevod <saetka> Kate Bagoje>.

2013. 288 str.

530514087

530514088

Bibliograja : str. 170-171 ; bibliografske

biljeke uz tekst. Summary. Kazalo.

ISBN 978-953-57640-1-4

RIJEČ UREDNIKA

Teko je i nezahvalno za tisak prirediti rukopis i biti urednikom knjige umrlog autora. Isključivo

radi toga jer urednički posao zahtijeva tijesnu suradnju s autorom. To, dakako, podrazumijeva

da autor prihvati (ili ne prihvati) urednikove sugestije pri oblikovanju knjige. U slučaju

umrlog autora urednik osobno preuzima svu brigu i odgovornost za preoblikovanje

rukopisa u buduću knjigu.

Prihvaćajući se ovoga posla, od nakladnika sam preuzeo na CD-u snimljen rukopis i popriličan

sveanj preslikanih priloga i fotograja. U odnosu na prateće sadraje tekst je bio

nekompletiran (nije bilo nikakvih dodataka, pa čak ni popisa izvora i literature). Tekst je bio

tiskan pisaćim strojem, dakle bez mogućnosti uporabe različite vrste i kvalitete slova (kako

to danas omogućava kompjutorska obrada teksta), osim to su neka osobna imena i pojedini

kraći dijelovi teksta koje je autor elio naglasiti bili podcrtani. Sam po sebi tekst je bio nabijen,

vizualno jednobrazan, neprozračen, stilski nekorektan, nagomilan brojevima i osobnim

imenima, neadekvatno označen kroz poglavlja i potpoglavlja itd. Da bi od takva rukopisa

nastala kvalitetna knjiga, morao sam poduzeti sljedeće uredničke, lektorske i korektorske

intervencije (budući da sam se prihvatio ne samo uredničkih, nego također lektorskih i korektorslih

poslova):

1. Budući da mi je to kompjutorska obrada teksta omogućavala, izvrio sam vizualizaciju i

označavanje poglavlja i potpoglavlja onako kako to zahtijeva znanstveno tivo, to predstavljena

građa i način njezine obrade po svojoj naravi i jest. Istovremeno sam vrio vizualno

prozračivanje teksta koji je, kako rekoh, bio zbijen i nagomilan. Nazive četiriju glava

knjige (kako ih je autor denirao) nisam mijenjao, ali sam bio primoran intervenirati u jezičnu

formulaciju nekih poglavlja i potpoglavlja (naslova i podnaslova) kako ih je autor bio

označio. Negdje je bila potrebna samo jezična preinaka, dok je naslove manjeg broja poglavlja

i potpoglavlja trebalo preformulirati jer nisu korespondirali s tekstom koji je slijedio.

(Naprimjer jedno poglavlje bilo je naslovljeno: Neto o Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS),

to je sasvim neodređeno i općenito, a u tekstu se konkretno govori o raskolu u dubrovačkom

HSS-u na kom okupacije Grada 1941, tj. o tomu kako se većina dubrovačkog rukovodstva

HSS-a sta vila u slubu okupatora, dok je manjina (zajedno s većinom običnog članstva)

pristupila NOP-u. Da bi naslov korespondirao s tekstom, preformulirao sam u: Odnos Hrvatske

seljačke stranke prema okupatorima i NOP-u. Iz istih razloga izmijenio sam naslov

knjige. Autor ju je bio naslovio kao OKUPACIJA I RATNI ZLOČINI. Međutim od četiri

glave rukopisa konkretno o okupaciji i ratnim zločinima govori se samo u dvije (u drugoj i

trećoj), dok je četvrta glava naslovljena Oslobođenje Dubrovnika 18. listopada 1944., to

se ne spominje u ranije predočenu naslovu. Rukopis, dodue, preteno govori o okupaciji i

ratnim zločinima, ali i o oslobođenju Dubrovnika, pa sam zato naslov preimenovao u: OD

OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA, s tim da su ratni zločini, dakako, podvedeni pod pojam

okupacije. Uvjeren sam, da je bio iv, da bi autor ove moje intervencije, bez zadrke,

prihvatio.

5

2. Najvie intervencija morao sam izvriti oko lekture teksta. Nije se to značajnije odnosilo na fonetsku,

morfoloku i pravopisnu, nego na sintaktičku i stilsku korekciju autorova izričaja. U malo

kojoj rečenici da nije trebalo izvriti drugačiji razmjetaj i poredak riječi, a trebalo je izbaciti na

stotine suvinih. One su opterećivale i razvodnjavale tekst, a bile su bespotrebne jer se i bez njih

(iz konteksta) sve moglo dobro razumjeti. Moglo bi se, bez ikakve dvojbe, kazati da je autorov

rukopis dokraja stilski i jezično preuređen u skladu s normama hrvatskoga standardnog jezika.

Moram reći i naglasiti da tim postupkom, kao i svim ostalim intervencijama koje sam vrio uređujući

ovu knjigu, nisam niti u najmanjoj pojedinosti mijenjao sadraj nu osnovu teksta kako ga

je autor u rukopisu razvijao. Da budem slikovit, nisam stajao iznad, nego iza teksta. U mislima

sam posjeo uz mrtva autora. On je kazivao građu, a ja sam ju gramatički, pravopisno i stilski

oblikovao u izričaj kakav je čitateljstvu ponuđen. Također sam uvjeren da bi i te moje intervencije

autor s odobravanjem prihvatio, da je bio u mogućnosti. Koliko sam potivao autora, najbolje

se vidi iz činjenice to se u pojedinim dijelovima teksta često ponavljao (to će čitatelji zapaziti),

ali te dijelove nisam izbacivao. Da je autor iv, kao urednik od njega bih bio to zahtijevao.

3. Ranije sam napomenuo kako je tekst, zapravo, nepresuan konglomerat nazivlja, osobnih imena

i statističkih podataka. To je ono to tekstu osigurava posebnost i snana informacijska obiljeja,

u čemu je i sadrana njegova najveća vrijednost. Međutim su svi ti podaci, sva ta imena,

svi ti brojevi bili utopljni u jednolično oblikovani tekst, pa nisu bili dovoljno uočljivi niti su na

sebe upozoravali. Nisam elio da to tako ostane; nisam elio da se na istoj vizualnoj razini pojavljuju

naprimjer imena okupatorâ i njihovih slugu s imenima onih koji su bili njihove rtve.

Zato sam imena svih onih koje je autor označio pripadnicima okupatorâ i njihovih pomagača,

bez obzira jesu li vrili ratne zločine, tj. svih onih koji su se milju i djelom bili stavili na stranu

neprijatelja otisnuo masnijim (bold) slovima, dok sam imena rtava faističkog terora tiskao

kurzivom (italicom). Nisam ih dakle ni u formalnom (vizualnom) pogledu ostavio na istoj razini

jer ni u moralno-etičkom pogledu nisu bili na istoj razini niti je autor prema njima ispoljvao

jednak emocionalni odnos. Tako će čitatelj, i bez čitanja, odmah vizualno razabrati tko su bili

zlikovci i njihovi pomagači, a tko njihove rtve. (Ne mijenja na stvari to to će neki protivnici

antifaizma i rehabilitatori zločinaca i njihovih pomagača različito gledati na izbor vrste slova

i to će ih, vjerojatno, obrnuti.) Ostalo je vrlo malo osobnih imena koja su otisnuta standardnim

slovima kao i ostali tekst. To su oni pojedinci koji nisu bili ni zlikovci ni njihove rtve, nego je

riječ o svjedocima i sličnim pojedincima koji se u knjizi spominju, uz vrlo beznačajan broj onih

za koje se iz teksta nije moglo razabrati kojoj strani su pripadali, zatim onih koji su bili domobrani

pa su prebjegli partizanima ili onih koji su pripadali vojsci NDH, ali nisu bili umijeani u zločine,

pa se nisu osjetili ugroenim i nepoeljnim ostati u Gradu, nakon to je njihova vojska pobjegla.

(Masnijim slovima također su otisnuti neki brojčani podaci koje je potrebno brzo uočiti.)

4. Vjerojatno radi toga to je bio ograničavan tehničkim nemogućnostima, autor je dvjestotinjak

biljeaka koje su bile brojčano označene u tekstu stavljao na kraj svake pojedine glave,

umjesto nadno stranice na kojoj se numeracija nalazi, uvijek počinjući prvim rednim brojem.

To je neprikladno, nije uobičajeno i oteava praćenje teksta. Zato sam tekst svake biljeke

vratio nadno stranice na kojoj se numeracija biljeke nalazi, dajući ih u kontinuitetu i ne

odvajajući ih prema glavama rukopisa (sada knjige).

5. Kad je riječ o uz rukopis priloenim preslikama fotograja i arhivskih priloga, autor je na jednomu

mjestu predlagao da se preslike fotograja ubace u pripadajući tekst (ali sam to nije obavio),

dok je na drugomu mjestu ostavio mogućnost da se i fotograje i arhivski prilozi istaknu

na kraju knjige. Kad se radilo o preslikama fotograja, ova druga mogućnost učinila se neprikladnom,

pa sam obavio jo jedno čitanje kako bih razmjestio preslike fotograja, onako kako

tekst zahtijeva. Autor nije inzistirao ba na toliku broju preslika fotograja i arhivskih

6

dokumenata, pa je u pismu nakladniku od 18. studenoga 2004. naglasio: Moda bi jo trebao

nekih dokumenata i slika, pogledajte i ako ih nađete, stavite gdje im je mjesto. Sukladno tomu

povećao sam broj preslika fotograja, najprije onih antifaista i boraca za slobodu koji su pobijeni

od strane okupatorâ, a čija se imena spominju u knjizi onih čija su imena u nazivima

ulica, ustanova i poduzeća ukinule (!) nove gradske vlasti nakon 1990. godine. elio sam da ih

se jo jednom ugleda, da se ovjekovječe i na stranicama ove knjige. Nakladnik mi nije dostavio

nikakve nove arhivske dokumente, pa sam uvrstio samo autorove. Kako će čitatelji zapaziti, s

obzirom na svoje podrijetlo, jedan broj priloga napisan je srpskim jezikom; u dva se čak pojavljuje

ćirilično pismo. Tu nisam radio nikakve intervencije niti sam za to bio pozvan ostalo je

sve onako kako je autor predvidio. Mislim da ta okolnost neće ometati razumijevanje onoga o

čemu se u takvim prilozima govori. Treba isto tako napomenuti, to će čitatelji također uočiti,

da su neke preslike nedovoljno čitljive, ali to nije moglo biti razlogom da ih ne uvrstim zajedno

s ostalima jer je autor tako predvidio, i jer se u tekstu autor na njih poziva.

6. Uz rukopis nije bio sačinjen Saetak teksta niti uobičajeni prilozi koji predstavljaju obavijesni

dio koji mora sadravati svaka knjiga. Radi toga sam trebao obaviti sljedeće:

a) Sastaviti Saetak teksta (koristeći isključivo autorove navode i ocjene) i dati ga prevesti;

b) Uvrstiti miljenja o rukopisu kako su ih iskazala četvorica recenzenata;

c) Sastaviti popis izvora i literature, dodue samo onih koji su navedeni u biljekama, a koje

je autor koristio tijekom istraivanja i pisanja;

d) Sastaviti popis kratica (kojih je u tekstu znatan broj);

e) Sastaviti popis slika koje se nalaze u knjizi, uz obavijest na kojoj stranici se koja nalazi i

otkud potječu;

f) Pribaviti podatke i sastaviti kratki ivotopis autora;

g) Sastaviti Kazalo osobnih imena (Index imena) za oko 940 osoba koje se susreću u knjizi,

s naznakom stranicâ na kojima se spominju.

7. Moja zadaća također je bila nazočiti u tiskari, pratiti prijelom knjige, vriti stanovite korekcije;

zajedno s nakladnikom odrediti format, naslovnicu i ostale tehničke pojedinosti vezane

uz tiskanje knjige.

*

Moram na kraju upozoriti čitatelje da je tekst ove knjige zavren prije desetak godina, u vrijeme

kad je na vlasti u RH bila koalicija koju je predvodio SDP, a premijer je bio Ivica Račan. Autor pred

tu vlast, kako ćete vidjeti, postavlja neke zahtjeve u odnosu na račićavanje nerazjanjenih pojedinosti

iz vremena Drugoga svjetskog rata (napr. pitanje Bleiburga). Također govori o tenjama i potrebi

uključivanja RH u euro-atlanske integracije. Kao to je poznato, otvoren je postupak utvrđivanja

istine o Bleiburgu, krinom putu i mnogim drugim dotad nerijeenim pitanjima iz razdoblja Drugoga

svjetskog rata i nakon njega. Zna se i to da je RH već nekoliko godina ravnopravna članica NATO-a

i da će 1. srpnja 2013. postati ravnopravnom članicom EU. Zato će se na određenim mjestima u knjizi

uočiti zastarjelost teksta, na to čitateljima skrećem pozornost. Ali tako je moralo biti. Autor nije

među nama već 8 godina, a nitko nije ovlaten prepravljati njegov tekst, pa ni urednik knjige.

I sasvim na kraju jo neto. Mislim da se neću prikazati neskromnim ako zaključim kako sam,

u elji da ova vrijedna knjiga ugleda svjetlo dana, u sve ovo uloio znatan trud i veliki dio svog,

inače dragocjena, vremena. Nije mi to bilo teko. Sve sam to obavljao s velikom radoću, bez

ikakve novčane naknade. Smatrao sam to svojom ljudskom obvezom i dugom prema onima čija

su imena u knjizi otisnuta kurzivom.

Dr. sc. Nikola Tolja

7

8

Spomenik narodnom heroju Ivu Mordinu - Crnom u sreditu Janjine (Sruen je nakon 1990.)

PREDGOVOR

Knjiga koja se nalazi pred vama, potovani čitatelji, govori o Dubrovniku i njegovu području:

Konavlima, Dubrovačkom primorju, Peljecu, Korčuli i Mljetu u Drugom svjetskom

ratu od 1941. do 1945. godine. Poblie kazuje o okupaciji i stradanju antifaista, o ratnim zločinima

okupatorâ i njihovih pomagača i poginulim borcima NOR-a dubrovačkog okruja. To je

bilo jedno od najteih i najkrvavijih razdoblja u povijesti Dubrovnika i njegova kraja.

Knjiga ima dva sveska. U prvom najprije donosimo osnovne natuknice o Drugom svjetskom ratu,

potom o općim tijekovima ratnih događanja u Dubrovniku i njegovoj okolici, o okupaciji Dubrovnika

i njegova područja, pa onda o velikim rtvama i razaranjima, o stradanju antifaista i drugih od

faističkog okupatora i njegovih kvislinga i suradnika. Prikazujemo muke i patnje to su pretrpjeli

stanovnici ovoga dijela june Delmacije od strane okupatorske vojske Kraljevine Italije, njemačkog

Trećeg Reicha, ustaa i vlasti NDH i četnika Drae Mihailovića. Riječ je o počinjenim nečuvenim

zločinima nad narodom dubrovačkoga kraja, o zločinima bez presedana, o tipičnom genocidu nad

nevinim civilima. Neto slično nije se Dubrovniku dogodilo u njegovu viestoljetnom postojanju.

Kad se govori o Drugom svjetskom ratu, u početku prvog sveska se utvrđuje kako to nije bio

obični rat sukobljenih i zaraćenih strana, nego rat u kojemu je dominirao zločin nad civilima, bez

obzira to su ih titile enevske i haake konvencije. Za razliku od prethodnih ratova drave sila

Osovine faistička Italija, nacistička Njemačka i militaristički Japan vodile su rat bez vitetva.

Obruivi se na civile, u smrt je poslano oko 30 milijuna ljudi. Bio je to surovi i krvavi rat.

U ovom dijelu knjige daju se i osnovne povijesne naznake o odluci antifaističke koalicije

Sjedinjenih Američkih Drava, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza, Kine, Francuske i drugih da

se jo u tijeku rata pokrene i usvoji pravni mehanizam kako bi se predalo sudu pravde i primjereno

kaznilo krivce za stradanje antifaista i drugih rtava, dakle za počinjene ratne zločine. Glavnu

riječ u tomu vodio je britanski premijer Winston Churchill. Prema odlukama velike trojice Franklina

Roosvelta, W. Churchilla i J.V. Staljina s Moskovske, Teheranske, Jaltske i Potsdamske

konferencije usvojene su zakonske regulative o ratnom zločinu te o kanjavanju zločinaca i njihovih

pomagača. Savezničkom stajalitu velike trojice priključila se i nova Jugoslavija.

Drugi odjeljak prvoga sveska donosi opće natuknice o okupaciji Dubrovnika i stanju u njemu

tijekom Drugoga svjetskog rata. Utvrđuje se kako su Grad u travnju l94l. okupirale postrojbe

vojske Kraljevine Italije i kako su, koristeći sporazum između Mussolinia i dr. Ante Pavelića,

Talijani anektirali dio dubrovačkog teritorija Korčulu, Mljet i istočni dio Konavala. Nakon

kapitulacije Italije u rujnu 1943. Dubrovnik su, uvodeći reim vladavine zločina, okupirale postrojbe

Wehrmachta, to je trajalo do 18. listopada 1944., kad su Grad oslobodile jedinice NOVJ.

Za čitavo ratno vrijeme (od 10. travnja 1941. do l8. listopada l944.) u Dubrovniku je ispoljavana

vlast NDH. Za razliku od drugih hrvatskih gradova u Dubrovniku su se za čitavo vrijeme

trajanja rata slobodno kretali i četnici Drae Mihailovića.

U trećemu dijelu prvoga sveska iznose se glavni podaci koje je prikupila Okruna komisija

za utvrđivanje zločina okupatorâ i njihovih pomagača, to su ih u Dubrovniku i na njegovu području

počinile ustae i vlast NDH, okupatori Talijani i Nijemci te četnici Drae Mihailovića. Iz

9

toga sadraja moe se zaključiti kako je Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu doivio najgora stradanja

i patnje u svojoj povijesti. Prema podacima Dravne komisije za utvrđivanje zločina okupatorâ

i njihovih pomagača (ustaa i četnika) tijekom ratnih stradanja u Dubrovniku i na njegovu

irem području ubijeno je 633, ranjeno 413, a uhićeno, zatvoreno, internirano i prognano 2 678

građana. Stvarno stanje daleko nadmauje brojeve koje daje navedeni izvor i dosee do iznad 10 000

rtava u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju, Peljecu, Korčuli i Mljetu. Materijalna

teta je ogromna i cijeni se na stotine milijuna američkih dolara (po sadanjem tečaju).

Zločine okupatorâ i njihovih pomagača, kao i materjalnu tetu, predstavili smo pri kraju IV.

dijela prema počiniteljima zlodjela, prema godinama i prema područjima, da bismo na kraju

dali sumarne pokazatelje svih zločina, onako kao su legalni organi vlasti i Dravna komisija za

utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača zapisali u tijeku i neposredno nakon Drugoga

svjetskog rata, a na osnovi čega su slijedila uhićenja, zatvaranja i suđenja počiniteljima zlodjela

dotad nezabiljeenih u dubrovačkoj povijesti.

Četvrti dio govori o oslobođenju Dubrovnika 18. listopada 1944. godine. Tu su podaci o zbivanjima

u Dubrovniku neposredno prije oslobođenja, obostrani planovi i grupiranje snaga; o namjerama

četnika Drae Mihailovića i dinastije Karađorđevića u Londonu za pripajanje Dubrovnika

Velikoj Srbiji; o borbama s četnicima u dubrovačkom zaleđu i njihovu porazu u Popovu polju

i oko Trebinja od strane Druge dalmatinske proleterske brigade, brigadâ 29. hercegovačke divizije

te Dubrovačkog i Konavoskog partizanskog odreda; o dolasku u Dubrovnik britanskih postrojbi,

njihovu odnosu prema NOP-u, povezanosti s reakcionarnim snagama u Gradu i s četnicima u

Hercegovini. Posebno se obrađuje borbena djelatnost dalmatinskih i hercegovačkih partizanskih

jedinica u oslobađanju Dubrovnika, rasulo i bjekstvo iz Grada njemačke vojske i vojske NDH, o

ruenju Grada, zločini počinjeni u Gradu i mjestima kuda su se okupatori povlačili na putu prema

Metkoviću. Na kraju se prikazuje stanje u Dubrovniku u prvim danima nakon oslobođenja.

Naposljetku se daje zaključni osvrt na represalije i silovanja kao vid ratnog zločina i o tome

zato su uslijedile kazne za počinjena zlodjela. Svakako da je u zaključku trebalo neto kazati o

istini u dubrovačkom slučaju 1 kako bi se javnosti istinito prikazala dubrovačka stvarnost u Drugom

svjetskom ratu.

Posebnu panju privlači analiza svih onih pokuaja koji kroz dubrovački slučaj tee ka rehabilitaciji

zločina i zločinaca dajući im epitet nevinih i tome slično, a radi(lo) se o najgorim ratnim

zločincima od kojih su samo neki kanjeni radi počinjenih zlodjela.

Na kraju prvoga sveska predstavljeni su podaci o poginulim borcima NOR-a s dubrovačkog

područja. Za to smo koristili znanstveni rad Mia Đuraa objavljen u zborniku Dubrovnik u NOB-i

1941. 1945. (str. 986 1015). Podaci o poginulim borcima NOR-a i drugim antifaistima prikazani

su prema izvjeću Saveza antifaističkih boraca NOP-a Korčule. Prema tim vrelima iz

Dubrovnika i ireg dubrovačkog područja (ne računajući Korčulu) poginulo je 556 boraca.

U prilogu prvoga sveska objavljuju se, pored raznih dokumenata i međunarodnih propisa o

kvaliciranju ratnog zločina i njegovu kanjavanju, razne preslike svih najvanijih povijesnih

dokumenata koji se odnose na Dubrovnik i njegovo područje. Dokumenti su objavljeni bez komentara

ili bilo kakve preinake.

Drugi svezak obuhvaća kanjavanje ratnih zločinaca od strane vojnih i civilnih sudova za počinjena

zlodjela nad antifaistima, borcima NOR-a i ostalima koji su stradali u Drugom svjetskom

ratu od faističkih snaga, tj. od Talijana, Nijemaca, ustaa i četnika (o čemu se kasnije navodi vie

pojedinosti).

1

Napomena uredika: Govoreći o dubrovačkom slučaju, autor misli na rtve s otoka Dakse, krajem listopada 1944.

10

U koncipiranju sadraja poao sam od uvjerenja da se ne moe, u krajnjoj konsekvenci i ne

smije, javnosti prikazati samo jednu stranu tzv. dubrovačkog slučaja. Nije prihvatljivo da neki

pisci govore samo o jugokomunističkom kanjavanju zločina. Slijedeći povijesnu istinu, obradio

sam jednu povijesno-znanstvenu cjelinu kako bi se na istome mjestu nalo sve o zločinu i kazni.

Tako sam postupio ponajvie radi toga to se ne bi mogao valjano sagledati i shvatiti čin kanjavanja

ukoliko se prethodno ne prikau podaci o obimu i brutalnosti zločina, o broju ubijenih i

na druge načine stradalih nevinih civila Dubrovnika u Drugom svjetskom ratu (1941. 1945.),

kao i o ukupnoj materjalnoj teti koju su u Dubrovniku i na njegovu području počinili okupatori

i njihovi pomagači.

Sutina ove problematike je u tome, a to proizlazi iz povijesne stvarnosti koja se u Drugom

svjetskom ratu odvijala u Dubrovniku, i ne samo u njemu, da su doista počinjeni zločini nad

stanovnicima Dubrovnika, i da je kasnije do suđenja i kanjavanja počinitelja zločina moralo

doći. Radi zločina dole su kazne, odnosno zločin je izazvao kazne. Generalno govoreći, u tomu

i jest potpuna istina o dubrovačkom slučaju. Izuzeci su mogući, i njih treba uvaiti. (...) Kada

se govori o nevinosti osuđenika za ratni zločin, nitko neće da govori i o svim civilima koji su

pogubljeni. Za zločin se mora odgovarati rekao je hrvatski predsjednik Stipe Mesić novinarima

u Sarajevu 22. oujka 2000. godine. U tome se nalazi stvarnost onih koji sada ističu parolu:

Kazna bez zločina!, onih koji smatraju da nije bilo nikakvih zločina koji bi bili počinjeni u Dubrovniku

i na njegovu području, tj. da su kanjeni nevini jer da zlodjela od strane okupatorâ i

njegovih pomagača nije bilo.

Zato sam najprije prikazao stradavanje antifaista i drugih rodoljuba, kao i boraca NOR-a,

od zločinaca faističkih okupatorâ i nihovih pomagača koje se dogodilo u Dubrovniku i na

njegovu irem području. Iz toga će se svaki čitatelj, bar u osnovnim natuknicama, moći upoznati

s razlozima zato je najveći broj zlotvora uhićen, optuen, osuđen i kanjen.

Uvjeren sam da se čitateljstvu, i javnosti općenito, moraju ponuditi svi relevantni podaci o

stradanju nevinih civila, najvie antifaista i rodoljuba, i zato je toliko boraca NOR-a poginulo

na frontu, po logorima, kazamatima, u progonstvu i izbjeglitvu, tako da svatko moe oblikovati

vlastito stajalite o tim događajima, to je najvanije, da se dobije to potpunija informacija

o tomu to se to događalo u Dubrovniku i njegovu okruenju u Drugom svjetskom ratu i neposredno

nakon njega. Naalost, takvo stajalite nisu izgradili neki suvremenici koji su pisali o

dubrovačkom slučaju, pa prikazuju samo jednu stranu događanja govore i piu jedino o ka-

njenicima, a niti jednom riječju ne kazuju zato su kanjeni, i to se to događalo u Dubrovniku

tijekom Drugoga svjetskg rata. Najbolji primjer takva naopaka prikazivanja novije dubrovačke

povijesti je knjiga autora Joka Radice Sve nae Dakse u kojoj nema nijednog slova o tisućama

nevino ubijenih, ranjenih, prognanih, uhićenih i nestalih antifaista i drugih rodoljuba različite

nacionalne pripadnsti, a najvie Hrvata. Za njega rtve faizna nisu dubrovačke rtve, a nevini

su mnogobrojni faisti, zločinci, suradnici okupatora (vidi slučaj Lipanovića i od talijanskih

faista ubijenoga mladog kipara Iva Lozice.)

Smatram da je u najmanju ruku nekorektno, pa čak i uvredljivo, pisati i govorit o Daksi, Boninovu,

Orsuli itd., a uopće niti jednom riječju ne spomenuti Lisačke rudine, gdje su ustae samo

u jednom danu početkom srpnja 1941. masakrirali 13 stanovnika dubrovačkog područja, najvi-

e civila srpske narodnosti; ne spomenuti krvave kazamate na Lovrjencu, u Karmenu, u Kazbeku;

na kri razapete Dubrovčane u dolini Lave u Bosni; stradale u logorima u Janjini, na Prevlaci

i Mamuli... Svatko kome je stalo do uvaavanja povijesne istine, i onodobne surove

stvarnosti u kojoj se nalazio Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu, duan je govoriti i pisati i o

zločinu i o kazni za počinjena zlodjela, bez obzira kome se to dopadalo ili kome to nije prijatno.

11

Najveći je problem bio i ostao u tome to nisam uspio pronaći sve sudske i druge dokumente

za sva stradanja i za tragediju naroda od faističkih zločinaca, kao i dokumentaciju za optu-

ene u dubrovačkom slučaju, o svima onima koji su radi zločina izvedeni pred sud. Naiao sam

tijekom istraivanja na mnogobrojne tekoće i prepreke, tako da nisam mogao dobiti svu potrebnu

dokumentaciju. Zbog toga sam morao koristiti sva druga moguća vrela i pisanu riječ koja

govori o dubrovačkom slučaju.

Učinio sam sve to je bilo u mojoj moći da kao povjesničar pruim javnosti one podatke do

kojih sam doao u svom petnaestogodinjem radu na dubrovačkom slučaju. Vodila me jedina

elja da ovom knjigom, za sadanjost i budućnost Dubrovčana, i uopće, ponudim bar mali prilog

o povijesnoj stvarnosti u Dubrovniku i njegovu okruenju u Drugom svjetskom ratu.

Sigurno da u mojim nastojanjima ima manjkavosti, da u knjizi ima nedorečenosti i mogućih

greaka. Neka mi se to ne zamjeri jer nije postojala nikakva zadnja namjera. Očekujem, potovani

čitatelji, vaa zapaanja, nove podatke i prijedloge. Na svemu ću vam biti zahvalan.

Nadam se da mi povjesničari čijim sam se radovima koristio neće zamjeriti to sam se pozivao

na njihove nalaze, ocjene i zaključke, te citirao neka mjesta iz njihovih znantsvenih radova.

Ako pak ova knjiga potakne čitatelja da potrai i pročita druge knjige i ostale napise o dubrovačkom

slučaju u Drugom svjetskom ratu, smatrat ću da je moj rad odgovorio svrsi.

Predgovor zavravam milju dubrovačkog novinara Suada Ahmetovića zapisanoj u dnevnoj

novini Vjesnik od 16. prosinca 1990. godine: () to vie bude zapisa, od svih u ratu sukobljenih

ili opredijeljenih strana, jezičac na osjetljivoj vagi zvanoj povijest prije će se smiriti na sredini

koja označava povijesnu istinu. I tada će povijest biti učiteljica ivota, pouka za sukladan

suivot bez opterećenja proloću.

Sućuraj na Hvaru, prosinac 2004.

A u t o r

12

IZREKE PRIKLADNE ZA TEKST KOJI SLIJEDI -

DODATAK PREDGOVORU

NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO Sloboda se ne prodaje ni za

svo zlato svijeta jo iz doba Dubrovačke Repubike stoji napisano nad ulaznim vratima u

tvrđavu Lovrjenac.

O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO (), Ivan Gundulić (1589 1638), početak

pjesme iz pastirske igre Dubravka koju je uglazbio Jakov Gotovac kao himnu slobodi, kojom

se prilikom podizanje barjaka s napisom Libertas na Orlandov stup simbolično otvaraju Dubrovačke

ljetne igre. Moglo bi se reći da je to himna svakoga tko je ikad bio porobljen, svakoga

tko ljubi slobodu.

RIJEČI SUVREMENIKA

Kao predsjednik Republike Hrvatske izraavam duboko i iskreno aljenje zbog zločina nad

idovima počinjenim u Drugom svjetskom ratu na području kvislinke tvorevine koja se

zvala Nezavisna Drava Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna, ni hrvatska. (Stjepan Mesić,

predsjednik RH, u Jeruzalemu 1. studenoga 2001. godine.)

Kada se govori o nevinosti osuđenika za ratni zločin, nitko neće da govori i o onim nevinim

civilima koji su pogubljeni. (Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske.)

Nema tog cilja, političkog ili nekog drugog, koji moe opravdati zločin. () U Domovinskom

ratu nastala je moderna Hrvatska koja ne zaboravlja prolost. I upravo pobjeda nad

zločinom, pobjeda ivota nad tragedijom Jasenovca, pobjeda antifaizma nad nacizmom i

faizmom, pobjeda je vrijednosti utkane u modernu Europu i u modernu Hrvatsku. (Ivo Sanader,

predsjednik Vlade Republike Hrvatske, u Jasenovcu 16. oujka 2004. godine.)

(...) Stoga ovaj zločin ostaje trajnim simbolom ljudske nesnoljivosti i mrnje te vječnim

spomenikom tragičnih posljedica faizma, nacizma i ustakog reima. (...) (Vladimir eks,

predsjednik Hrvatskoga sabora, u Jasenovcu 25. travnja 2004. godine.) On je tom prilikom

naglasio da je antifaizam, koji se postavio kao brana tim ideologijama, danas univerzalno

načelo suvremenog svijeta i neizostavan element svake demokracije.

Faizam je sramno razdoblje povijesti, rekao je u Izraelu Gianfranco Fini, zamjenik talijanskog

premijera u studenom 2003. i nastavio: Moramo osuditi sramna poglavlja u povijesti naega naroda

i pokuati dokučiti zato Talijani 1938. godine nisu reagirali na faističke rasne zakone.

(...) Ne prihvaćam da je ijedan zločin nad civilima, starcima, enama i djecom učinjem uime

hrvatskoga naroda i drave . (Dr. Goran Granić, govoreći u Splitu10. siječnja 2000. godine,

bivi potpredsjednik hrvatske Vlade.)

Kajemo se zbog utnje. Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

te braća i sestre pripadnici različitih franjevačkih obitelji na sastanku odranom u Makarskoj

18. svibnja 2000-te objavili su izjavu

13

MEA CULPA (MOJ GRIJEH)

Potaknuti pozivom Svetog oca za čićenje povijesnog pamćenja, obraćamo se svojoj braći i

sestrama da zajednički molimo oprost od Boga i od svih ljudi pogođenih zlodjelima različitih

osoba i struktura da nam oproste zbog nedostatka solidarnisti i zauzetosti u ublaavanju

njihovih boli, zbog nedostatka djelotvorne sućuti i krivih postupaka, te zbog zatvaranja očiju

pred istinom.

Molimo za oprotenje sve koji su postali rtvama lanog krćanstva, lanog domoljublja i

lanog hrvatstva, kao i sve one koji su krivim svjedočenjima tih vrijednosti dovedeni u stramputicu

u čemu su sudjelovali i neki članovi naih zajednica.

Opratajući svima i ujedno moleći za oprotenje, kajemo se pred vama i pred Gospodinom

jer nismo djelovali i govorili kad je trebalo, sputani različitim krivim obzirima i strahovima.

(Slobodna Dalmacija, 19. svibnja 2000. godine.)

Ja se ponosim ovim priopćenjem kojeg smo učinili prvi poslije Svetog Oca kazao je fra Petar

Anđelović, bivi provincijal Franjevačke provincije Bosne srebrene u izjavi za Radio Glas slobodne

Europe, 30. prosinca 2000. godine.

14

Spomenik u sreditu Orebića, posvećen palim borcima i rtvama faističkog terora.

GLAVA I.

SUROVI I KRVAVI RAT

1. STRADAVANJE CIVILA U DRUGOM SVJETSKOM RATU -

RAT BEZ VITETVA

Povijest ne biljei da je ikad u bilo kojemu ratu bilo vie zločina i raznoraznih zlodjela, nego

to ih je bilo u Drugom svjetskom ratu od 1939. do 1945. i u onim ratovima koji su mu prethodili

(napad Italije na Etiopiju, potom na Grčku, kao i rat na Dalekom istoku). Zločin je dominirao

i nad civilima i nad ratnim razobljenicima. I materijalne tete počinjene u Drugom svjetskom

ratu tolike su da im nema premca u odnosu na ostale ratove.

Glavni inspirator, organizator i nosilac zločina, svih vrsta zlodjela i tekih razaranja u Drugom

svjetskom ratu, bila je nacifaistička ideologija, a njezin tvorac i najortodoksniji izvritelj

bila je Nacionalsocijalistička partija Trećeg Reicha pod vodstvom zločinačke skupine koju je

predvodio Adolf Hitler. Njoj uz bok stajala je Faistička partija Italije pod vodstvom Benita

Mussolinia i militaristički Japan. Te drave bile su osnivači i glavna ratna sila, udruena u tzv.

Osovinu Berlin Rim Tokio. Njih su dosljedno i vjerno slijedile ostale članice sila Osovine

među kojima je bila i NDH. O tome govore sljedeći neupitni podaci:

Drugi svjetski rat, koji je zvanično započeo napadom nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna

1939., a zavrio 2. rujna 1945. kapitulacijom militarističkog Japana, bio je najsuroviji i najkrvaviji rat

u povijesti čovječanstva. U tome ratu poginulo je oko 50 milijuna ljudi pet puta vie negoli u Prvom

svjetskom ratu (1914. 1918.). Gubici civilnog stanovnitva bili su izrazito veliki (preko 30

milijuna, od kojih oko 28 milijuna u dravama antifaističke koalicije, a kao posljedica surovosti i

faističkih zvjerstava, genocida uopće. Najvie njih smrt je zatekla u faističkim koncentracijskim

logorima i zatvorima. Samo je u nacističkoj Njemačkoj postojalo 25 glavnih i oko 500 pomoćnih

koncentracijskih logora i gestapovskih zatvora, među kojima su se isticali: Auschwitz, Dachau, Mathausen...

Nije nita bolja situacija bila ni u faističkoj Italiji, Japanu i drugim dravama sila Osovine, pa

i u NDH. Samo na području Dubrovnika bila su tri logora u Janjini, na Prevlaci i na Mamuli, kao i

desetak krvavih faističkih kazamata i zatvora po gradu Dubrovniku (Kazbek, Lapad, Lovrjenac ...).

U tim logorima i zatvorima dominirao je zločin na prvome mjestu smrt uhićenikâ, a onda

zvjerski postupci prema logoraima i zatvorenicima, mučilita, teka robija, teki radovi, iscrpljivanje

glađu, strijeljanje, vjeanje, spaljivanje, ubijanje u plinskim komorama, bacanje u jame,

rijeke, mora... I to skoro uvijek bez ikakva suda i pravde, bez potivanja bilo kojih humanitarnih

načela. Radi toga je, uz ostalo, britanski premijer Winston Churchill njemačku vojsku poistivjećivao

s Hunima, kao i vojske njemačkih saveznika drava sila Osovine.

Za vojnu strategiju Drugoga svjetskog rata prevladavalo je i postalo dominantno stajalite

da je to bio rat bez vitetva. Nije to bio rat vojski, nego rat vojske protiv civila, dominirao je

genocid i zločin. Ubijeno je čak 6 milijuna idova. Vie od milijun ljudi poginulo je u okupiranoj

bivoj Jugoslaviji. U Hrvatskoj je tijekom Drugoga svjetskog rata poginulo 204 655 stanovnika,

od čega 140 089 civila. 2 Prema podacima Saveza antifaističkih boraca u Hrvatskoj

2

erjavić..., str. 154

16

su bile 126 642 rtve faističkog terora. Akademik Duan Bilandić navodi da je u Drugom svjetskom

ratu u bivoj Jugoslaviji poginuio 500 000 Srba, 192 000 Hrvata, 103 000 Muslimana itd.

Moe se dakle s pravom zaključiti kako je zločin bio glavno obiljeje Drugoga svjetskog rata

1.1. ENEVSKE I HAAKE KONVENCIJE

Gledita velike trojice, odnosno drava antifaističke koalicije, zasnivala su se na postojećim

međunarodnim konvencijama iz eneve i Haaga donijetim prije Drugoga svjetskog rata.

Te konvencije nisu ni u kojem vidu potivale drave osovinskog nacifaističkog tabora. Za njih

nisu vrijedile zabrane neljudskog odnosa prema ratnim zarobljenicima i civilima, pa su, uz ostalo,

bombardirali nebranjene gradove iz zraka i s mora itd. Otud toliko odlučnosti kod velike

trojice da se faisti (odmah i otro) kazne za ratne zločine, da ih se tjera do nakraj svijeta i kazni

za zločine.

enevske konvencije o zatiti rtava rata, poznate kao enevske humanitarne konvencije,

reguliraju međunarodno-pravnu poziciju i zatitu ranjenika, bolesnika, brodolomnika, pripadnika

oruanih snaga, ratnih zarobljenika i cvilnog stanovnitva za vrijeme trajanja oruanog sukoba,

prvenstveno onoga koji se nalazi u vlasti neprijatelja, tj. pod okupacijom. Na iskustvima

bitke kod Solferina 1859. vicarska Vlada je 1864. sazvala diplomatsku konferenciju u enevi,

gdje je usvojena Konvencija za poboljanje sudbine vojnih ranjenika u vojskama u ratu. Progla-

ena je neprikosnovenost ranjenika u oruanim snagama, bez obzira kojoj vojsci pripadali, uz

obvezu da im se prui liječnička pomoć. Nakon toga u Haagu su 1899. i 1907. odrane dvije

međunarodne konferencije o pravnim regulativama u kojima se trai da se mirno rjeavaju međunarodni

sporovi.

Posebno je značajna druga haaka konferencija iz 1907. na kojoj je usvojeno niz akata koji

predstavljaju prvu veću kodikaciju postojećih pravila međunarodnog običajnog prava. Usvojeno

je vie konvencija poznatih kao Haake konvencije. Među značajnijima je ona o zakonima

i običajima rata na kopnu. Zamijenila je sličnu iz 1899., a sadri načela i propise ratnog prava.

To su načela na kojima se izgradio sustav dananjeg međunarodnog prava. Uz ovu konvenciju

usvojen je Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu kao najznačajniji dokument Haake

konvencije. Pravilnik regulira svojstvo učesnika rata; zatitu zarobljenika, bolesnika i ranjenika;

zabranu upotrebe otrova i otrovnih oruja; zabranu ubijanja i ranjavanja zarobljenog neprijatelja

(vojnika i civila); zabranu prisiljavanja neprijateljskog dravljanina da sudjeluje u ratnim operacijamam

protiv svoje zemlje; zabranu bombardiranja nebranjenih gradova i naseljenih mjesta;

zabranu pljačke itd. U devetoj Konvenciji o bombardiranju s mora za vrijeme rata zabranjuje se

bombardiranje nebranjenih mjesta s mora. Prilikom bombardiranja treba potedjeti humanitarne

ustanove i povijesne spomenike.

Na osnovi događanjâ u prvom svjetskom ratu (1914. 1918.) u kojima je bilo nepotivanja

enevskih i haakih konvencija o ratu, 1929. u enevi su donijete dvije konvencije, jedna o ratnim

zarobljenicima, a druga o ranjenicima i bolesnicima u kopnenom ratu. Temeljem tih i ranijih

enevskih i haakih konvencija prosuđivalo se pravo ratnih zarobljenika, ranjenika, bolesnika;

odnos prema civilnom stanovnitvu u ratu, o bombardiranju... u Drugom svjetskom ratu. I

zapovijed J. B. Tita od 8. studenoga 1941. polazila je od haakih i enevskih konvencija, kojom

on pod prijetnjom smrtne kazne zabranjuje svaki nečovječni postupak prema ratnim zarobljenicima

i regulira postupanje s njima. Niti jedna drava nacifaističkih sila Osovine nije nikad vojnim

postrojbama ili civilnoj upravi izdala bilo koju zapovijed da se ponaaju sukladno odredbama

enevskih i haakih konvencija, a razloga i povoda za takvu zapovijed od Vrhovne

komande ili glavnog zapovjednika bilo je napretek.

17

Prvi put u povijesti rat je bio pravno zabranjen paktom sklopljenim između francuskog ministra

vanjskih poslova Brijana i američkog dravnog tajnika Keleganova koji je bio sklopljen

u Parizu 27. kolovoza 1928. godine. Prema tomu dogovoru drave su obvezne u međusobnim

odnosima ne pribjeći ratu i odreći se prava na rat. Taj su dokument potpisale 63 drave među

kojima Njemačka i Italija, ali se toga nisu pridravale. Povelja OUN-a rat denira kao međunarodni

zločin. 3 Njemačka je 21. veljače 1934. raticirala enevsku konvenciju iz 1929., Italija

24. oujka 1931, a Kraljevina Jugoslavija 20. svibnja 1931. godine.

1.2. STAJALITA VELIKE TROJICE PREMA RATNOM ZLOČINU

Kako je ratni zločin, genocid i zvjerstva nad civilnim stanovnitvom, postao dominantna praksa

drava sila Osovine u Drugom svjetskom ratu, veliki saveznici antifaističke koalicije pristupili

su kontraakcijama protiv faističkog zla i zločina. Glavni protagonist tih akcija bio je britanski

premijer Winston Churchill, koji se jo 1941. na tome neposredno angairao. U dogovoru s američkim

predsjednikom Franklinom Rooseveltom i ruskim vođom J. V. Staljinom pokrenut je zajednički

mehanizam pod lozinkom SVAKI ZLOČIN I ZLODJELO MORA BITI KANJENO! W. Churchill

je prilikom potpisivanja Atlanske povelje u kolovozu 1941. bio jo precizniji: TKO JE S HITLEROM,

NA JE NEPRIJATELJ. Ova Churchillova maksima postala je temelj atifaističke koalicije, osnova

suvremenog demokratskog svijeta. Jo 7. listopada 1941. Churchill je rekao: (...) Ne smije nam se

dogoditi ista greka iz Prvog svjetskog rata kada nije suđeno tvorcu toga rata njemačkom caru

Wilhelmu II. Ratni zločinci faističkih sila, svi oni moraju biti izvedeni pred sud i kanjeni. () Jedan

od naih najvanijih savezničkih ratnih ciljeva jest kanjavanje ratnih zločinaca. (...) 4

Velika trojica na Teheranskoj konferenciji krajem studenoga 1943.

Slijeva nadesno: J. V. Staljin, Franklin Roosevelt, Winstom Churchill

3

Vojna enciklopedija, sv. VII, Beograd, 1974., str. 756

4

C. F. Riter, Suđenje u Nürnbergu, Drugi svjetski rat, sv. III, Mladost, Zagreb, 1981., str. 386

18

Na svim sastancima i konferencijama velike trojice bilo je govora i usvojene su pravne regulative

za kanjavanje zlodjela ratnih zločinaca i svih onih koji su u tome sudjelovali. U Moskvi

je od 19. do 30. listopada 1943. odrana konferencija ministara vanjskih poslova Velike Britanije,

SAD-a i SSSR-a, koja je na osnovi Churchillovih uputa, i suglasnosti velike trojice, usvojila

poznatu Moskovsku deklaraciju o ratnom zločinu i kanjavanju zločinaca, u kojoj, uz ostalo,

stoji: (...) Kada dođe trenutak da se potpie svejedno kakvo primirje oni, njemački časnici,

civili i članovi Nacističke stranke koji su odgovorni ili su svojom suglasnoću učestvovali u

navedenim svirepostima, pokoljima i izvravanju smrtnih kazni, bit će vraćeni u zemlje u kojima

su počinili svoja gnjusna nedjela da bi im se sudilo i da im se izrekne kazna prema zakonima

odgovarajućih zemalja i nezavisnih vlada koje će se u njima obrazovati. Iz svih ovih zemalja

prikupit će se lista sastavljena od najmanjih sitnica, a posebno će se obratiti panja na osvojene

dijelove Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Jugoslavije itd. Tako će Nijemci koji uzimaju učeća

u masovnom ubijanju, bez obzira na cijenu, biti vraćeni na mjesta svojih zločina i na licu mjesta

sudit će im narod nad kojim su izvrili nasilje. (...) 5

Dio Moskovske deklaracije, koji se stalno spominje u povijesnoj literaturi, o toj problematici

navodi: () Sasvim je sigurno da će tri velike sile goniti ih do nakraj svijeta i predati ih u

ruke njihovim tuiocima da bi se pravda mogla zadovoljiti. Ovom deklaracijom ne izuzimaju se

oni veliki zločinci čija nedjela nemaju svoje geografsko mjesto. (...) 6

Ministri vanjskih poslova velike trojice prihvatili su Moskovsku deklaraciju 30. listopada 1943.

i ona je postala osnovom svemu to se odnosilo na uhićenja i suđenja ratnim zločincima iz Drugoga

svjetskog rata. To se odnosilo i na Jugoslaviju, na Hrvatsku i, u konkretnom slučaju, na

Dubrovnik i ire dubrovačko područje. Tko to ne shvati ili ne moe shvatiti, taj se nalazi na strani

faističke ideologije koja pravda zločin i proglaava ratne zločince i njihove suradnike nevinima.

Poslije mađarskih događaja u proljeće 1944., kad su nacistički vojnici masovno ubijali idove, W.

Churchill bio je jo precizniji, pa je ministru vanjskih poslova Antony Edenu rekao: ( ) Treba

javno objaviti da će svatko tko se uplete u zločin biti proganjan i osuđen na smrt. 7

Mosklovska deklaracija naloila je svim dravama antifaističke koalicije, pa i Jugoslaviji,

da donesu posebne zakone i odluke o traganju, pronalaenju i kanjavanju ratnih zločinaca. Iz

te obveze proizlazile su odluke AVNOJ-a, ZAVNOH-a, Vrhovnog taba NOVJ i Glavnog taba

Hrvatske o donoenju ratnih zakona za prikupljanje podataka o zločinima, te o vojnim i civilnim

sudovima za kanjavanje ratnih zločinaca. (Bilo je to djelo svih drava koje su pripadale antifaističkoj

koaliciji i tome se nema pravo nitko suprotstavljati.)

Kao rezultat stajalita velike trojice iz antifaističke koalicije navodimo nekoliko dokumenata

kojima se pravno reguliraju stajalita o ratnom zločinu o tomu to je ratni zločin, kao i

drugim sadrajima o kvalikaciji ratnog zločina i kanjavanju počinitelja ratnih zlodjela u Drugom

svjetskom ratu.

Prvi je Statut međunarodnog vojnog suda prema kojemu se sudilo nacifaističkim zločincima

u Drugom svjetskom ratu; drugi je Sporazum imeđu vlade Sjedinjenih Američkih Drava, Privremene

Vlade Republike Francuske, Vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne

Irske, te Vlade Saveza Sovjetskih Socjalističkih Republika, a u cilju gonjenja i kanjavanja

glavnih ratnih zločinaca europskih sila Osovine; dok je treći Zakon Kontrolnog savjeta u Berlinu

od 20. prosinca 1945., a odnosio se na kanjavanje osoba odgovornih za ratne zločine i zločine

protiv mira i čovječnosti.

5

Winston Churchill, The Second World War, sv. V, prijevod s engleskog, Beograd 1964., str. 282/283

6

Isto, sv. VI, str. 620

7

Isto, str. 651

19

Prema odredbama navedenih pravnih regulativa postupalo se u cijelom svijetu, u Europi, u

Jugoslaviji, u Hrvatskoj i u Dubrovniku. Polazeći od klauzula tih međunarodnih pravnih norma,

moe se prosuđivati da li je netko bio nevin ili ratni zločinac. Sadraj navedenih dokumenata

velike trojice proiziao je iz stanja masovnih zlodjela to su ih počinile vojske sila Osovine na

čitavomu području zahvaćenom Drugim svjetskim ratom, pa tako i na dubrovačkom. (Dokumenti

su u prilogu prve knjige.)

1.3. OSNIVANJE I DJELOVANJE DRAVNE KOMISIJE ZA

UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA

Na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a,

odranoj od 9. do 30. listopada 1943., usvojena je Moskovska deklaracija o kanjavanju ratnih

zločinaca drava sila Osovine, među njima i NDH. U njoj se nalae svim dravama, narodima

i pokretima otpora antifaističke koalicije da je svaka zemlja duna prikupljati podatke o ratnim

faističkim zlodjelima, a radi kanjavanja počinitelja. Očito se to odnosilo na Jugoslaviju, pa i na

Hrvatsku. Na osnovi toga na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 30. studenoga 1943. donijeta

je odluka da se formira Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatorâ i njihovih pomagača,

a pravilnik o njezinu radu donijet je 6. svibnja 1944. godine. Istovremeno je naloeno svim Zemaljskim

vijećima federalnih jedinica da osnuju takve komisije. Najprije je osnovana Zemaljska

komisija u Sloveniji (19. veljače 1944.) zatim u Hrvatskoj (19. svibnja 1944.), a počela je s radom

1. kolovoza 1944. godine. Potom se osnivaju okrune dravne komisije (jedna i na području Dubrovnika),

pa kotarske i općinske komisije te njihovi povjerenici i sabirači dokumenata. Zemaljske

komisije su djelovale sve dokraja 1947. godine. One su skupljale svu moguću dokumentaciju o

ratnim zločinima i vrile sasluavanje svjedokâ za pojedina zlodjela. Poimenično su utvrđivale sve

počinitelje zlodjelâ i donosile odluke o proglaenju zlotvora ratnih zločinaca. Podaci su se prikupljali

za svakoga koga je narod ili narodna vlast teretila za zlodjela, pa bili oni domaći ili stranci,

dravljani Hrvatske ili iz inozemstva. Uglavnom su to bili vojnici i časnici talijanskog i njemačkog

okupatora, pripadnici vojske i vlasti NDH, četnici Drae Mihailovića i oni koji su se

bavili pijunaom, diverzijama, atentatima, progonima, pljačkom i drugim zlodjelima. Bilo je to,

kako smo naveli, u skladu s odlukama velike trojice iz antifaističke koalicije, sukladno s uredbama

i drugim zakonskim aktima koje je donosila vojna i civilna vlast NOP-a u Jugoslaviji.

Okruna komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Okrug Dubrovnik počela je s radom sredinom

1944. pa sve do 30. prosinca 1946. godine. Cjelokupnu građu i dokumentaciju dostavila

je u Zagreb, a nalazi se u Dravnom arhivu Hrvatske. Jedan se primjerak iz Zagreba slao u Beograd,

pa je sređen i pohranjem u Arhivu Jugoslavije i tako bio dostupan javnosti. Tko god se

bavi povijeću Dubrovnika u Drugom sjetskom ratu, ne moe to raditi ako nema u rukama svu

ovu dokumentaciju. U njoj je sadran glavni dio povijesti Dubrovnika i njegova područja u Drugom

svjetskom ratu.

Za informaciju navodim da je Zemaljska komisija za Hrvatsku utvrdila da je tijekom Drugoga

svjetskog rata na teritoriju Hrvatske počinjeno ukupno 705 166 ratnih zločina, da je postojalo

13 koncentracijskih logora, za to su izrađeni posebni elaborati. Dravna komisija za utvrđivanje

zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila je 8 500 ratnih zločinaca, među kojima

najvie Slovenaca (2 466), zatim Srba (2 247), pa Hrvata (2 011) i 39 Hrvata islamske vjeroispovijesti.

Zatim dolaze ostali: Muslimani, Makedonci, Crnogorci itd, kao i strani dravljani i

pripadnici raznih nacionalnih manjina.

Proglaavanje ratnim zločincem nije obvezivalo da je on prisutan na teritoriju Hrvatske; mogao

je biti u bjekstvu, a takvih je bilo dosta. Bojeći se kazne radi zločina, pobjegli su iz Hrvatske

20

Spomen-reljef koji podsjeća na prkosno i junačko dranje Marije Radeljević prije strijeljanja.

(Uklonjen je nakon 1990.)

preko Bleiburga, Trsta i na druge načine. Brojni su iz okolice Dubrovnika brodovima pobjegli

u Italiju, a neki prema Trstu i Bleiburgu. Neki su zavrili na krinom putu, nekima se sudilo kasnije,

kad su se ilegalno ubacivali u Hrvatsku da nastave borbe kao kriari, u narodu poznati kao

kripari. Toga je bilo najvie u brdima iznad Konavala.

Dokumentacija za sve teke ratne zločince poslana je u Međunarodni sud za kanjavanje ratnih

zločinaca u London i tamo su po drugi put proglaeni ratnim zločincima. Naprimjer dr.

Vrančić, bivi Pavelićev ministar vanjskih poslova, glavni krivac za deportaciju 350 000 Slovenaca

po Srbiji i Hrvatskoj, bio je četiri puta proglaen ratnim zločincem: u Ljubljani, Zagrebu,

Beogradu i od OUN-a u Londonu, ali mu nigdje nije suđeno jer je pobjegao kao to je to uradio

i Ivo Rojnica i mnogi drugi u Argentinu. Neki su se sklonili u panjolsku, Njemačku,

Italiju... Niti jedan talijanski vojnik i časnik koji je počinio zlodjela na području Dubrovnika nije

vraćen u Hrvatsku da mu se sudi. Skoro svi glavni krivci koji su počinili ratni zločin u Dubrovniku

i na njegovu irem području pobjegli su i nije im suđeno.

Na osnovi spomenutih stajalita velike trojice, i odredaba organa vlasti i vojske NOP-a u Jugoslaviji,

za zločine počinjene na području Dubrovnika i njegova okruja na smrt su osuđena

samo tri visoka njemačka zapovjednika, a prema presudi Vojnog suda u Beogradu u veljači 1947.

godine. Najpoznatiji je bio SS generalmajor August Schmidthuber, zapovjednik 14. SS puka,

a zatim 7. SS Princ Eugen divizije. On je počinio ratni zločin ubivi u Dubrovniku vie stotina

talijanskih vojnika koji su pruali otpor njemačkoj okupaciji Grada. Zatim je 7. SS divizija počinila

ogromna zlodjela na Peljecu, o čemu će kasnije biti govora. U veljači 1947. u Beogradu

je radi ratnog zločina objeen njemački generalpotpukovnik Fritz Meidhold, zapovjednik 369.

legionarske divizije koja je vrila zločine po Dubrovniku, u Dubrovačkom primorju i Konavlima,

od kraja 1943. pa sve dok okupatori nisu istjerani iz Dubrovnika 18. listopada 1944. godine.

Na smrt je tada osuđen i njemački pukovnik Gunter Tribukait, zapovjednik 750. puka 118.

lovačke divizije. On je sa svojim postrojbama na Korčuli i Peljecu dao pogubiti 150 civila i

zapaliti 350 kuća zločin kakav se u povijesti nije dogodio na tim prostorima.

Prema propisima velike trojice iz antifaističke koalicije, kao i prema odlukama dravnih

vlasti i vojske Demokratske Federativne Jugoslavije, sudilo se ratnim zločincima po čitavoj Jugoslaviji

i Hrvatskoj (u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku...).

21

22

Spomenik na Taboru kod Pijavičina posvećen palim borcima,

rtvama faističkog terora i umrlima u zbjegu s područja poluotoka Peljeca.

GLAVA II.

OKUPACIJA DUBROVNIKA

I ODNOS PREMA SLOBODI

2. OPĆA KRETANJA U DUBROVNIKU

U DRUGOM SVJETSKOM RATU

NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR.

(Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta)

Tekst iznad ulaznih vrata tvrđave Lovrjenac iz

doba Dubrovačke Republike.

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! (...)

Ivan Gundulić (1589. 1638.) Himna slobodi,

himna svakoga tko je ikad bio porobljen.

Dubrovnik je kao rijetko koji grad u Hrvatskoj, posebno na obali Jadrana, imao toliko teku

situaciju tijekom Drugoga svjetskog rata. Njegova posebnost i takvo stanje bili su uvjetovani

raznim povijesnim, vojno-stratekim, političkim, gospodarskim i drugim čimbenicima. U

Gradu i njegovoj okolici nalazile su se vojske Kraljevine Italije, Trećeg Reicha, NDH, četnika,

oslobodilačke vojske Hrvatske/Jugoslavije i pripadnika britanskih postrojbi. U Gradu se nisu

vodile neke borbe, ali jesu u okolici. Grad je tučen iz zraka i s mora, bilo je atentata i sabotaa,

diverzija i mnogočega drugog iznad svega raznih zločina, mnogo hapenja i zatvaranja, mučilita

i stratita. Sve je to predugo trajalo, počevi od početka napada na Jugoslaviju 6. travnja

1941., kad su talijanski zrakoplovi bombardirali Dubrovnik, pa sve dokraja rata.

U Dubrovniku su pred Drugi svjetski rat ivjeli najvie Hrvati, zatim je bilo Srba, idova i

drugih narodnosti i konfesija; bilo je relativno mnogo visokokolovanih intelektualaca. Dolazili

su turisti i brodovi raznih zastava, bilo je razvijeno gospodarstvo, kulturni je ivot bio na visokom

nivou itd. Prema popisu stanovnitva iz 1931. u kotaru Dubrovnik ivio je 50 201 stanovnik

(23 190 mukaraca i 27 011 ena). Od ukupna broja stanovnika 26,50% bilo je

nepismeno, poljoprivredom se bavilo 30 004, radnika je bilo 5 560. Prema vjeroispovijesti najvie

je bilo rimokatolika (47 132), zatim 2 342 pravoslavnih, 342 muslimana itd. U općini Dubrovnik

ivjelo je 41 523 stanovnika od toga 74,90% rimokatolika, 16,20% pravoslavnih, 1,20%

muslimana, 0,80% evangelista, 0,50% starokatolika, 0,30% grkokatolika, 0,04% idova. U gradu

Dubrovniku je 1931. ivjelo 120, a u kotaru 679 idova. Bilo je neto Nijemaca, vie Talijana,

a jedan je broj njih pred sam rat pobjegao u Italiju i Njemačku, ali su se vratili čim je kapitulirala

Kraljevina Jugoslavija. 8 U Dubrovniku je bilo i Rusa, bjelogardejaca koji su pobjegli

iz Rusije nakon Oktobarske revolucije 1917. godine. Ovaj je popis dubrovačkog stanovnitva

iz doba vojno-faističke diktature dinastije Karađorđevića (1931.), kad je bilo zabranjeno nacionalno

izjanjavanje. Drugoga popisa nije bilo. idovska općina u Dubrovniku imala je do

travnja 1941. oko 148 članova, od toga 87 u Gradu, poslije 1600 jer su ondje dovedeni prognani

idovi iz B i H i nekih krajeva Hrvatske.

24

8

Konačni rezulatati popisa stanovnitva od 31. oujka 1931., Beograd, 1932.; Bernard Stulli, idovi u Dubrovniku, Zagreb,

1959., str. 79

U takvoj dubrovačkoj sredini prije Drugoga svjetskog rata i tijekom njega bile su razgranate

raznorazne obavjetajne slube. Pred rat je u Dubrovniku postojala talijanska obavjetajna sluba,

od koje su tokom rata radile Vojno-obavjetajna sluba (SIM) i Dravna tajna policija (OVRA)

s centrom, podcentrom i sekcijama. Tijekom rata djelovale su u sastavu XI. zone OVRA u Zagrebu.

Nijemci su u obavjetajnoj slubi imali Lektorat akademije u Dubrovniku, zatim Njemački

institut kao dio ABVER-a. Na obavjetajnim poslovima radio je i Njemački konzulat u

Dubrovniku. ABVER je u Dubrovniku imao deset obavjetajnih centara. Istom se djelatnoću

bavila i njemačka Djelatna komanda. Tijekom rata ABVER u Dubrovniku bio je podčinjen centrali

u Sarajevu, o čemu vie kasnije. Vlasti NDH imale su obavjetajnu organizaciju UNS

Ustaka nadzorna sluba s djelaticima u svim institucijama i razgranatom mreom pijuna. U

Dubrovniku je za čitavo vrijeme rata radila četnička obavjetajna sluba koja je neko vrijeme

imala centralu u Cavtatu. Postojala je i britanska tajna obavjetajna sluba. Prema nekim podacima

u Dubrovniku je nekad bilo i do tisuću tajnih pijuna agenata koji su radili za Talijane,

Nijemce, vlast NDH i četnike.

Svoju ilegalno ustrojenu obavjetajnu slubu imao je i Narodnooslobodilački pokret (NOP).

U toku rata za junodalmatinsko područje (dubrovačku regiju), djelovao je Rejonski obavjetajni

centar (ROC), a kasnije OZN-a. Informativno-obavjetajnom slubom za potrebe NOB-e

bavile su se političke partije, dravne institucije, pripadnici raznih drutvenih organizacija i konfesija.

Rijetko je naći grad u Hrvatskoj koji je imao tako iroko razgranatu i raznoliku informativno-obavjetajnu

slubu kao to je bio slučaj s Dubrovnikom, pa je i to jedan od razloga onakvog

odvijanja događaja u Dubrovniku za čitavo vrijeme rata. 9

Dubrovnik je prije rata (od 1939.) pripadao Banovini Hrvatskoj. Gradom je upravljao gradonačelnik.

Postojali su kotarski (sreski) načelnici za kotar Dubrovnik, pa onda za Peljeac i Korčulu.

Po većim su mjestima postojale općine. andari (orunici) su zajedno s policijom bili organi

javnog reda i mira. Najvie su progonili i hapsili komuniste. Financi (rizničari) su, ustvari,

čuvali dravni monopol, naprimjer proizvodnju i prodaju soli u Stonu. Hvatali su krijumčare s

kavom, ećerom, papirićima (kartinama) i duhanom. Poto je Lastovo bilo pod talijanskom upravom,

bilo je jako razvijeno krijumčarenje s junom Dalmacijom i Hercegovinom.

2. 1. OKUPACIJA DUBROVNIKA

Dubrovniku je već od njena osnivanja 10. travnja 1941. vlast preuzela NDH, ali nakratko.

U Naime ranija vlast Kraljevine Jugoslavije tad se samo promijenila u vlast NDH. U Grad su

najprije 17. travnja 1941. ule postrojbe Wehrmachta (dijelovi 14. oklopne divizije koja je dola

iz Mađarske, pa preko Zagreba, Doboja, Sarajeva i Mostara ula u nebranjeni Dubrovnik),

gdje je već kraljevska vojska bila u potpunu rasulu i kapitulaciji koja je toga dana bila potpisana

u Beogradu. Nakon Nijemaca u Grad su ule trupe Kraljevine Italije. Nijemci ubrzo odlaze

na Istočni front u borbe protiv Crvene armije, a Talijani ostaju do 13. rujna 1943., kad ponovno

dolaze postrojbe Wermachta i ostaju do 18. listopada 1944., kad su ih (prema sjeveru) u nezadrivu

nastupanju potisnule postrojbe NOVJ i POJ. Civilna vlast i neke vojne postrojbe NDH

ostale su u Dubrovniku do 18. listopada 1944. godine.

Opći trend kretanja dakle kazuje da je Dubrovnik sve do 18. listopada 1944. bio pod okupacijom

talijanskih i njemačkih postrojbi. Vlast NDH odvijala se u uvjetima stalna prisustva okupacijskih

trupa. Paralelno s okupacijskom vlaću i vlasti NDH u Dubrovniku su prebivali četnici

9

Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. 1945., Split, 1985., str. 497. (Dalje: Dubrovnik

u NOB-i...).

25

Drae Mihailovića i slobodno se kretali Gradom. Britanske postrojbe su dole poslije 18. listopada

1944., a uz odobrenje vrhovnoga komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita, ali su se kratko

zadrale. Prema tomu opća kretanja prola su kroz dva razdoblja: vrijeme talijanske i vrijeme

njemačke okupacije.

2.1.1. Talijanska okupacija (od 17. travnja 1941. do 13. rujna 1943. godine)

Talijanska vlast u Dubrovniku i okolici uspostavljena je odmah nakon kapitulacije Kraljevine

Jugoslavije 17. travnja 1941. godine. Nekoliko dana između 10. i 17. travnja, tj. od progla-

enja NDH do dolaska njemačkih i talijanskih postrojbi, u Gradu je postojao stari jugoslavenski

sustav, raniji dravni aparat koji se počeo preorijentirati i prilagođavati novom sustavu dolazećeg

okupatora i novom sustavu NDH. U Dubrovniku je imenovan ustaki povjerenik dr. Stjepo Perić,

odvjetnik iz Stona, a na Korčuli bivi kraljevski senator Dinko Srnečić. Sjedite ustakog

povjerenika u Dubrovniku bilo je u Kneevu dvoru. Do dolaska Talijana i Nijemaca od vojnih

postrojbi bila je jedino Mačekova zatita koja je razoruavala vojnike Kraljevine Jugoslavije.

Odlaskom trupa Wehrmachta iz Dubrovnika prema Istočnom frontu civilnu i vojnu vlast uspostavili

su Talijani. Zagospodarili su Gradom i okolicom. Talijanske i njemačke časnike 17.

travnja 1941. srdačno su u Kneevu dvoru dočekali i pozdravili ugledni Dubrovčani, te im iskazali

zahvalnost na izvojevanoj pobjedi. Na tome dočeku bili su dr. Stjepo Perić, dr. Ante Sugja,

dr. Josip Baljkas, dr. Vicko Svilokos, dr. Ruđer Bracanović, dr. Miho Kisić, dr. Vlaho Buko,

dr. Bogdan Pavlović, dr. Ante Buć i drugi. 10

Ustaki stoernik Ivo Rojnica, dr. J. Bakljas, Tonći Jelich, dr. Ante Sugja, general Giuseppe Pafundi, J. Barbir

i druge sluge okupatora, na praznome Stradunu - prilikom primopredaje općine u ustake ruke, u svibnju 1941.

10

Isto, str. 1053

26

Odmah po formiranju svoje uprave u NDH Pavelić je pozvan u Rim, gdje je svečanim ugovorom ustupio Italiji

Dalmaciju, kao protuuslugu to je doveden na vlast. Na fotograji: Pavelić u Rimu u pratnji Mussolinia

U početku nije bio formalno reguliran odnos između Italije i NDH. Rim je očekivao, tvrdi

se, da će dobiti od Pavelića cijelu Dalmaciju, koju im je obećao dok se nalazio u egzilu pod za-

titom Mussolinia. Postojale su Mussolinieve tenje ka obnavljanju Rimskog Carstva na Balkanu.

Najvie su nastojali da Dubrovnik s okolicom pripadne Italiji i da područje Dalmacije

pripoje već osvojenom dijelu hrvatske Istre, Kvarnera, Zadra, Lastova i Palagrue, to su dobili

od sila Antante poslije Prvoga svjetskog rata. Poznato je da su talijanske trupe od 1918. do1921.

drale najveći dio Dalmacije, tj. do Rapallskog ugovora, a nakon njega zadrali su Zadar, Lastovo

i Palagruu. Tako se dogodilo da su talijanski osvajači u XX. stoljeću dvaput drali pod

okupacijom najveći dio Dalmacije, u kojoj su ivjeli Hrvati i tek manji broj Talijana.

U Dubrovnik su doli dijelovi talijanskih divizija Marche, Torino i Littorio, sve prema zapovijedi

XVII. armijskog korpusa generala Giusseppe-a Pafundi-a koji je uao u Dubrovnik 17.

travnja. 1941. oko 13 sati. Početkom 1942. u Dubrovniku je bilo sjedite talijanskog VI. armijskog

korpusa koji je ostao sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine.

Pitanje Dubrovnika pokrenuto je u Beču jo 21. travnja 1941., a glavni su pregovori vođeni

u Ljubljani 25. travnja 1941. i u Triću (Monfalcone) 7. svibnja 1941. godine. Poslije toga, 18.

svibnja 1941., Mussolini i dr. Ante Pavelić potpisali su u Rimu Ugovor o određivanju granice

između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije. Ovdje se prvi put spominje Kraljevina Hrvatska

jer je Pavelić traio i dobio od Rima vojvodu od Spoleta za kralja Hrvatske, s titulom kralj Tomislav

II, ali nikada novi kralj nije doao u Hrvatsku niti je okrunjen.

Prema odredbama Rimskog sporazuma najveći dio Dalmacije pripojen je Italiji, a NDH je

dobila samo obalu juno od Splita do Grude s otocima Hvarom i Bračom. Područje Dubrovnika

s otocima Jakljanom, ipanom, Lopudom, Koločepom, Daksom i Lokrumom, kao i poluotok

Peljeac, pripalo je NDH, ali pod upravom II. talijanske armije sa sjeditem u Rijeci. Talijani su

27

ZAPOVJEDNIŠTVO PJEŠAČKE DIVIZIJE “MARCHE”

Br.2826/a.g

P.M.32-17 KOLOVOZA 1942/II

Predmet: preseljenje Židova iz Dalmacije

Predviđen je mogući dolazak u ovu zonu otprilike 300 Židova koji su

nezakonito imigrirali iz Hrvatske u Dalmaciju, i po naredbi viših vojnih talijanskih

organa moraju biti prebačeni ponovno na hrvatski teritoriji.

Od toga 150 će biti poslani na otok Lopud koji nudi dobre uvjete

smještaja; ostalih 150 moraju biti smješteni u obalnoj zoni sjeverno od Dubrovnika,

na otoku Koločepu i eventualno još na otoku Lopudu.

Vas zadužujem za pripremu hitnosti smještaja i za njegovo osiguranje.

Ostajem na čekanju da budem upoznat o najkraćem roku izvršenja, koji

ćete nadopuniti s naznakom broja Židova na svakoj lokaciji.

Primite moj fašistički pozdrav.

GENERALNI KOMANDANT

(Giuseppe Amico)

Dopis o osnivanju talijanskih logora za idove na dubrovačkome području

28

uzeli (anektirali) istočni dio Konavala. Granica je ila od Sutorine do obronaka Orjena. Anektirani

dio Konavala pripojen je okupacijskoj zoni Kotor. (Ta činjenica je kao argument za svojatanje

koristio Beograd u pokuaju ostvarivanja pretenzija na Prevlaku i pontu Otro poslije napada i

okupacije najjunijih dijelova Hrvatske 1991. i u pregovorima do 2003.) Talijani su od Pavelića

dobili otoke Korčulu i Mljet. Tako je dubrovačko područje bilo podijeljeno na dva dijela: na okupirano

područje (Dubrovnik, Peljeac, Dubrovačko primorje, Elatski otoci i zapadni dio Konavala)

i na oduzeto anektirano područje (Korčula, Mljet i istočni dio Konavala). Osim ostalih

ustupaka Pavelićeva NDH obvezala se uzdravati talijansku vojsku na svome teritoriju. Do sredine

1942. trokovi uzdravanja okupatorske talijanske vojske iznosili su 72 500 000 njemačkih maraka.

Vlada NDH također je morala snositi trokove uzdravanja njemačke vojske na svom teritoriju.

Za te potrebe dokraja 1942. isplaćeno je 215 750 000 njemačkih maraka. 11 Ocjenu Rimskog

sporazuma između Mussolinia i Pavelića dao je iz emigracije u Argentini dr. Stjepo Perić, prvi

ustaki povjerenik u Dubrovniku, kasnije veleposlanik NDH u Rimu i ministar vanjskih poslova

NDH. U tamonjem tisku napisao je: (...)Ovakva nepovoljna podjela Dalmacije za NDH isključivo

je rezultat Pavelićeva pokornog dranja prema Mussolinijevim zahtjevima. 12

U Dubrovniku su bile uspostavljene sljedeće talijanske institucije: Agenzia Conzolare dItalia,

Komanda divizije Marche, Komanda mjesta Dubrovnik i Komanda 15. bataljona kraljevskih

karabinjera, a u Cavtatu Komanda presidia. Po drugim mjestima dubrovačkog okruja (Primorje,

Peljeac, Konavle i otoci) bili su talijanski karabinjeri (orunici) i nanci (rizničari). Na čitavom

su području formirali faističke organizacije, a imali su svoja drutva, znanstvene ustanove,

medije itd. Ponaali su se kao stvarni gospodari okupatori. Započeli su potpunu

talijanizaciju u početku su zabranili da se vije hrvatska zastava, upotreba hrvatskoga jezika

bila je ograničena, mijenjali su se nazivi ulica i radnji, najvie se govorilo talijanskim jezikom.

Bilo je mnogo gore negoli za vrijeme prve talijanske okupacije 1918. 1921. godine.

Mussolini je 19. svibnja 1941. izdao zapovijed o prestanku talijanske okupacijske zone na

onome dijelu Dalmacije koji je pripao NDH, ali je to vailo tek do 7. rujna 1941., kad je dolo

do reokupacije II. zone, u kojoj se nalazilo i dubrovačko područje koje je pripalo NDH. U Dubrovniku

su Talijani predali vlast NDH 23. svibnja 1941. godine. Toga je dana u Dubrovnik

pristigla prva vojna postrojba NDH, radi čega je iz Sarajeva doao Jure Francetić, a iz Zagreba

Ivan Prpić. 13 Na Pavelićevu zamolbu talijanske se postrojbe nisu povukle iz Dubrovnika i

okolice, a trebale su prema dogovoru od 7. rujna. U Dubrovniku je ostala glavnina divizije Marche,

karabinjeri, presidio, topnitvo i druge vojne i civilne insititucije. Tijekom rata kroz Dubrovnik

su prolazile brojne talijanske postrojbe, odredi crnih koulja i pomorske snage najprije

radi operacija u Hercegovini, na Neretvi i u Boki kotorskoj, kao i radi kaznenih ekspedicija

protiv antifaističkog pokreta i partizanskih jedinica NOV u Konavlima, Dubrovačkom primorju,

na Peljecu i po otocima Korčuli i Mljetu.

*

Čim je ustaka NDH preuzela vlast u Dubrovniku, izgradila je vlastiti sustav koji se, kako je

već rečeno, zasnivao na zasadama talijanskih faista i njemačkih nacista. Nisu se potivale nikakve

međunarodne konvencije ili obveze. Osnova ustakog sustava bio je teror protiv svih neistomiljenika,

a pod rasističkom parolom o čuvanju čistoće hrvatske nacije i stvaranju hrvatskog

11

Zdravko Dizdar i Milivoj Kujundić, Doprinos Hrvatske pobjedi antifaističke koalicije, Zagreb, 1995., str. 42 i 44

12

Arhiv Vojnoistirijskog instituta (dalje AVII) k. 221, reg. br. 2/5-4

13

Za njihov doček u Dubrovniku je osnovan Priređivački odbor u kojem su, uz ostale, bili Martin Bartolović i Martin

Baić. S generalom Prpićem doli su Ivan Francetić, te ustaki povjerenik u B i H i ravnatelj Orunitva iz Sarajeva Vidas.

(Novi list, Zagreb, 25. svibnja 1941.).

29

ivotnog prostora. Osnova sustava gradila se na Pavelićevoj Zakonskoj odredbi za obranu naroda

i drave, donijete 17. travnja 1941., u kojoj je, osim ostalog, stajalo: (...) Tko na bilo koji

način povrijedi ili je povrijedio čast i ivotne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način

ugrozi opstanak NDH ili dravne vlasti, pa makar i djelo ostalo samo u pokuaju, čini se krivcem

zločinstva veleizdaje. (...) 14 Za prekraj je izricana jedino smrtna kazna. Bili su ustanvljeni

i sljedeći akti: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zatiti arijevske krvi

i časti hrvatskoga naroda, Odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu, Odredba o zabrani zaposlenja

enskih osoba u nearijevskim kućanstvima, Odredba o promjeni idovskih prezimena i

označavanju idova i idovskih tvrtki, Odredba o obveznoj prijavi imetka idova i idovskih

tvrtki, Odredba o sprječavanju prikrivanja idovskog imetka, Odredba o dunosti prijave Srbijanaca,

Odredba o podravljenju imetka idova i idovskih tvrtki, Odredba o podravljenju idovske

imovine, Odredba o raseljavanju Srba itd.

U cilju primjene navedenih zakona i odredbi (kao i drugih koje su kasnije donijete) čitavo

područje NDH bilo je prekriveno mreom izvanrednih i prijekih sudova. Sudilo se, a krivica nije

morala postojati. Bilo je dovoljno samo da je netko optuen, pa čak i anonimno. Sudilo se po

kratkom postupku. Suci su bili ustae ili njima povjerljive osobe. Protiv osude optuenom nije

bio doputen albeni postupak, a ni molba za pomilovanje, jer se kazna imala izvrit u roku od

tri sata.

Prema Pavelićevoj zapovjedi od 17. svibnja 1941. osnovano je Ravnateljstvo za javni red i

sigurnost, kao posebni odjel Ministarstva unutarnjih poslova, a vrilo je vrhovni nadzor nad radom

i bilo je na čelu svih policijskih organa u NDH. U listopadu 1941. pri Velikoj upi Dubrava,

u Dubrovniku je obrazovana upska redarstvena oblast, a njoj su bile podređene kotarske

oblasti te gradska i općinska poglavarstva.

Dana 16. kolovoza 1941. osnovana je Ustaka nadzorna sluba (UNS-a) sa zadatkom da

sprječava djelatnost koja bi ugroavala slobodu i nezavisnost NDH-e mir, spokojstvo i sigurnost

hrvatskog naroda. (...) Sve postrojbe i ustanove NDH bile su obvezne izvravati naloge UNS-e.

U sustavu UNS-e bili su pododsjeci: komunistički, idovski, srpski i drugi.Vođena je kartoteka

nepoćudnih elemenata. UNS-a je u Dubrovniku imala nekoliko pijunskih grupa koje su pratile

sva kretanja i događanja, pa čak i visoke dravne djelatnike i druge građane, i o tome obavje-

tavali centralu u Zagrebu.

Odravani su politički zborovi na kojima se vodila bjesomučna kampanja i haranga protiv

antifaista, idova i Srba. Počeo je pogrom neviđenih razmjera kako u Dubrovniku tako i na

okolnom području. Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

utvrdila je da je u travnju i svibnju 1941. u rijeku Neretvu bačeno preko 1 500 ubijenih osoba. 15

Neke su morski valovi izbacili na obalu Peljeca, Hvara i Makarskog primorja.

Kako rekosmo, u Dubrovniku je početkon lipnja 1941. osnovana Velika upa Dubrava koja

je obuhvaćala područje Dubrovnika, dolinu Neretve i juni dio Hercegovine. Na čelu je bio veliki

upan dr. Anton Buć, sudac iz Dubrovnika. U svibnju 1944. zamijenio ga je dr. Ivo Baljić,

odvjetnik iz Tuzle. Osnovan je Ustaki stoer kojim je rukovodio Ivo Rojnica, a od rujna 1941.

Vlado Herceg iz Travnika, zatim prof. Mladen Katelan i Petar Slovinić. Ustaki logor vodio

je prof. Mladen Katelan. Osnovana je Ustaka muka mlade, enska ustaka mlade, enski

logor i stoer. Do 28. 1istopada 1941. postavljeni su svi kadrovi Ustake mladei u Dubrovniku,

a predvodio ih je prof. Ivan Oranić iz Dubrovnika. Radilo se prema Pavelićevoj zapovijedi

14

Mladen Colić, Takozvana NDH 1941., Beograd, 1973., str. 343

15

Isto, str. 362

30

od 12. srpnja 1941., u kojoj je stajalo da sva hrvatska

mlade muka i enska od 7 do 18

godina ivota mora se upisati u Hrvatsku ustaku

mlade kao sastavni dio ustakog pokreta.

(...) 16 Stoernik ustake mladei u Dubrovniku

bio je prof. Marinko Scattalini, a tabornik carinski

činovnik Vinko Sablić. Stoerni zapovjednik

Ustake uzdanice (djeca od 7 do 11 godina)

bio je Josip Tuta, a zapovjednik Ustakih

junaka (djeca od 11 do 15 godina) Ivo Miler,

dok je stoerni zapovjednik Ustake Starčevićeve

mladei (15 do 18 godina) bio Ljudevit

varc. Logornik ustake mladei bio je student

prava Branko Orijental, a logornica enske

ustake mladei za grad Dubrovnik bila je Neda

Katelan.

Na području kotara Dubrovnik djelovali su

ustaki tabori u Čilipima, Cavtatu, na Lopudu,

u Stonu i Janjini. U drugim mjestima bili su

samo ustaki povjerenici. U Dubrovniku je radila

i Kotarska oblast, zatim Predstojnitvo

gradskog redarstva (policija) na čelu s dr. Milanom

Bulićem, kojega su ustae uhitile u lipnju

1941. godine. Zamijenio ga je Ante Matić,

sudac iz Dubrovnika, a njega Mirko ivković

iz Zatona kod ibenika. Sredinom 1942. policija

se reorganizirala u upsko redarstvo Velike

upe Dubrava, a vodio ga je Mirko ivković,

zatim Dragutin Bratua te ponovno

Mirko ivković, pa Mato Roko iz Stona i

Ante Jakaa iz ibenika. Gradonačelnici su

bili dr. Josip Baljkas, dr. Ivo Karlović i dr.

Niko Koprivica.

Ustaki stoernik Ivo Rajnica

Prvi veći zločini vlasti NDH počeli su u Dubrovniku nakon 23. svibnja 1941., kad je preuzeta

vlast od Talijana. Uslijedio je masovni progon Srba, idova, svih antifaista i rodoljuba. Ustaki

stoer na čelu s Rojnicom objavio je vie rasističkih proglasa, slično onima koje su izdali

Pevelić i Kvaternik u Zagrebu. idovima i Srbima bilo je zabranjeno kretanje Gradom, nisu

imali slobodu riječi; svi idovi morali su oko ruke nositi ute trake s Davidovom zvijezdom,

isti znak su morali drati na radnjama i kućama. Zatvori na Lovrjencu, u Kazbeku, u Karmenu

i drugdje, punjeni su uhapenicima. Na čitavome području Velike upe Dubrava počela su masovna

ubojstva, mučenja, deportacije u koncentracijske logore smrti (Jasenovac, Jadovno kod

Gospića, Krievci, Sarajevo itd.) Ovo krvavo stanje trajalo je sve do početka rujna 1941., kad

su Talijani od ustaa ponovno preuzeli skoro svu vlast. Rojnica je pobjegao u Zagreb. (O tome

vie kasnije.)

16

Dubrovnik u NOB-i..., str. 498

31

Protuidovska Naredba Ustakog stoera u Dubrovniku

Protuidovska Naredba Gradskog redarstva u Dubrovniku

32

Od vojnih postrojbi NDH u Dubrovniku je najprije bila stacionirana četa domobrana, a kasnije

9. posadni zdrug (brigada) Jadranske divizije iz Mostara. Godine 1944. osnovano je Mjesno

vojno zapovjednitvo. U Gruu je bilo Pomorsko i lučko zapovjednitvo. Njegov prvi zapovjednik

od listopada 1943. bio je kapetan bojnog broda Nikola Krisomali, a nakon njega

Matija Lenoh, kapetan korvete, časnik Kraljevske jugoslavenske mornarice. U početku, dok su

Talijani bili u Dubrovniku, ondje nije smjelo biti niti jedne Ustake vojnice. Tek je prva stigla u

travnju 1944., a bila je smjetena na Grudi i pokrivala je kotar Dubrovnik. Zapovjednik je bio

ustaki zastavnik Nikola Dragičević, a pomoćnici su mu bili ustaki zastavnik Vladimir Mandić

i ustaki dovodnik Vinko Zovko.

Tajna okrunica o zatvaranju idovskih, srpskih i ostalih komunista

33

*

Velike promjene na dubrovačkom području nastupile su temeljem sporazuma dr. Ante Pavelića

i talijanskog generala Ambrosia koji je bio potpisam u Zagrebu 26. kolovoza 1941., a odnosio

se na reokupaciji II. zone. Ustake su se jedinice iz te zone morale povući, dok je vojska

NDH stavljena pod talijansko zapovjednitvo. Talijanska vojska vrila je i civilni nadzor. Ovim

je, zapravo, nastupila nova etapa tipične okupacije Dubrovnika. Preuzimanje vojne i civilne vlasti

Talijani su izvrili 7. rujna 1941. godine. To je na cijeli sustav NDH djelovalo okantno. Bilo

je i otpora među ustaama, a neki su radi toga i pogubljeni.

Glavni talijanski zapovjednik u Dubrovniku i okolici bio je general Gusieppe Amico, zapovjednik

divizije Marche sa stoerom u Dubrovniku. Odmah 7. rujna 1941. izdao je zapovijed za

grad Dubrovnik. Građanima je bilo zabranjeno kretanje u vremenu od 23 do 5 sati ujutro, zapovjeđeno

je da se preda svo oruje i streljivo. Bio je to čisto okupacijski dekret jednog svemoćnika

okupatora. Veliki upan dr. Ante Buć pozvao je Dubrovčane da se pokore zapovijedi

generala Amica. Talijanski ratni sudovi su preuzeli suđenje uhapenicima u Dubrovniku i okolici,

gdje se nalazilo oko 3 000 talijanskih vojnika, a nekad ih je bilo i trostruko vie. Svaki oglas

Velike upe Dubrava prethodno su cenzurirale talijanske vlasti. Talijani su otvoreno govorili da

je sada granica drave NDH kod Konjica i da je Dubrovnik njihov.

Kako je u Jugoslaviji počeo narodni ustanak protiv faista, sve se vie irio i oko Dubrovnika,

pa je bilo mnogo uhapenih antifaista. Radi potreba za njihovim smjetajem Talijani su

otvorili logor na Mamuli, otočiću na ulazu u Boku kotorsku, i na Prevlaci (o tome vie poslije).

Neki su slani na Specijalni talijanski faistički sud u ibenik, Zadar i Split. Kazne su bile rigorozne.

Najvie ih je osuđeno na smrt, bez prava na obranu ili odgodu. Bilo je ubojstava bez ikakva

suđenja.

U Opatiji i Rijeci krajem 1941. postignut je dogovor između talijanskih vlasi i vlasti NDH o

ublaavanju stanja nastalog poslije reokupacije II. zone od 7. rujna 1941. godine. Međutim Talijani

su se i dalje ponaali kao apsolutni gospodari u Dubrovniku i okolici, pa i poslije Zagrebačkog

sporazuma od 19. lipnja 1942. godine. Vlast NDH radila je uz velika ograničenja, to je

tipično za svaki okupirani teritorij. Ta vlast podrala je akciju Talijana pri osnivanju MAVC

(Antikomunističke dragovoljne milicije). Bila je pod talijanskim zapovjednitvom, a činili su je

uglavnom Srbi, ali je u njoj bilo i Hrvata. Osnovna joj je zadaća bila vođenje borbe protiv pripadnikâ

antifaističkog pokreta, a naročito je bila usmjerena protiv civila. (Takvih postrojbi je

bilo i u sjevernoj Dalmaciji.)

Talijani su u vie navrata pokuali Dubrovniku promijeniti ime u Ragusu. Osnovali su Mornaričko

zapovjednitvo u Dubrovniku i doveli nove postrojbe. Sa svima je zapovijedao Stoer

VI. armijskog korpusa kojega je do siječnja 1942. vodio general Ugo Santovita, potom general

Aleksandro Piazzoni, poznat po zločinima na Hvaru, kad je dao zapaliti sela Dol i Vrbanj, te

po zločinima u dolini Neretve, gdje je dao ubijajati ranjene partizane, kao i po Dubrovniku.

Takvo je u osnovnim naznakama bilo stanje u Dubrovniku i na irem okupiranom području

od strane Talijana, a trajalo je sve do kapitulacije Italije 8. rujna 1943., kad su Dubrovnikom

zagospodarile njemačke nacističke postrojbe. 17

17

Najbolji i najpotpuniji podaci o Dubrovniku u Drugom svjetskom ratu nalaze se u zborniku Dubrovnik u NOB-i...

34

2.1.2. Stanje na anektiranome području

(od 18. svibnja 1941. do 13. rujna 1943. godine)

Kako ranije rekosmo, prema odredbama sporazuma između Mussolinia i dr. Ante Pavelića

to je potpisan u Rimu 18. svibnja 1941, Talijani su dobili i anektirali otoke Korčulu i Mljet

i uvrstili ih u sastav provincije Dalmacija sa sjedite u Splitu. Anektirali su također istočni dio

Konavala i stavili ga pod upravu Prefekture Kotor. Ovakvo je stanje potrajalo sve do kapitulacije

Italije 8. rujna 1943. godine. Na anektiranome području nije bilo ustake vlasti, bilo je zabranjeno

osnivanje bilo kakvih institucija, političkih i drutvenih organizacija NDH.

KORČULA. Na otoku je prema popisu stanovnitva iz 1931. ivjelo 23 500 osoba, među

kojima 250 Talijana. Kasnije, kad su se vratili optanti i talijanai koji su bili pobjegli s otoka,

bilo ih je oko 800. 18 Talijanska vojska na otok se iskrcala 24. travnja 1941. godine. Bile su to

postrojbe divizije Pasubio i pukovnija San Marco. Zabranili su djelovanje ustakog povjerenika

za Korčulu i sve drugo to je od 10. travnja bila uvela vlast NDH, a prestala je djelovati i Mačekova

zatita. Uveden je talijanski faistički sustav civilne i vojne vlasti, jednako kao i u Kraljevini

Italiji. Ukazom je uvedena smrtna kazna za svaku sabotau, diverziju ili bilo koji drugi

akt usmjeren protiv Kraljevine Italije. Talijanizacija otoka počela je svom estinom. Sve to je

bilo hrvatsko, zabranjeno je pod prijetnjom kazne smrti. Zabranjena je hrvatska zastava i hrvatski

jezik u kolama i ustanovama, uniteni su svi hrvatski natpisi na trgovinama i ulicama. Stari

Korčulani se sjećaju da je ova talijanizacija bila drskija, sveobuhvatnija i otrija negoli ona

od 1918. do 1921., kad su u ovim krajevima također vladali Talijani. Nije vie bilo slobode kretanja,

ni ribolova, ni plovljenja; opljačkano je gospodarstvo; domaći poljoprivredni proizvodi

morali su se davati Talijanima itd.

Talijani su otok Korčulu podijelili na tri općine: Korčulu, Blato i Velu Luku. Na čelu je bio

civilni komesar, a u selima glavar. Red su odravale vojne postrojbe, karabinjeri i nanci. Iz

uredâ su istjerani svi nepodobni. Rasputena su sva hrvatska drutva, a osnovana faistička za

djecu, omladinu i radnike. Uvedeni su faistički blagdani i pisanje iskrivljene povijesti Hrvata,

posebno Dalmacije. Uvedeni su faististički sudovi i najotriji reim ivota. Radio je Specijalni

sud u ibeniku, ali su Talijani presude donosili na licu mjesta ubojstvom. U Korčuli, Blatu i

Veloj Luci zatvori su bili puni rodoljuba.

Otpor talijanskoj okupaciji kojim su rukovodili komunisti počeo je odmah 1941., a 1942.

osnovana je Korčulanska partizanska četa, potom istoimeni partizanski odred. Otporom je rukovodio

Kotarski komitet KPH jer su se druge političke partije, primjerice HSS, povukle i sklonile,

dok su neki njihovi članovi pobjegli s otoka. Oruanih akcija je bilo po cijeloj Korčuli,

često i s velikim uspjehom. Likvidirano je nekoliko talijanskih pijuna i suradnika okupatora.

Narod nije prihvatio postojeće okupacijsko stanje, pa se masovno odazvao otporu. Oslobađanje

od tuđinca bilo je vano iznad svega. Jedan broj Korčulana otiao je u partizane, preko Hvara i

Peljeca na Biokovo. Funkcionirala je nova narodna vlast i antifaističke organizacije, bez obzira

na surove zločine talijanskih okupatora. okantno je djelovala vijest da su Talijani, uz pomoć

domaćih pijuna, u Lumbardi uhapsili i ubili mladog akademskog kipara Ivana Lozicu. (O

tome vie kasnije.) Talijani su na Korčuli ubili 113 građana, a preko 400 poslali u logore po Italiji.

Korčula je bila pod Kraljevinom Italijom do 12. rujna 1943. godine. Partizani su zarobljene

talijanske vojnike prebacivali u Italiju.

18

Najvie podataka o Korčuli, Peljecu i Mljetu u Drugom svjetskom ratu sadrano je u zborniku Korčula u revolucionarnom

radničkom pokretu, narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1919. 1945. (Dalje: Korčula u radničkom

pokretu...), Korčula, 1989.

35

Po odluci ZAVNOH-a poniteni su Rimski ugovori iz 1941. i otok Korčula tako je, konačno,

vraćen matici zemlji, kao i ostala anektirana i okupirana hrvatska područja.

Borci Korčulanskog partizanskog odreda 1943.

MLJET. Talijani su otok Mljet zaposjeli krajem travnja 1941. godine. Najprije je dola jedna

postrojba crnokouljaa, potom ostala vojska. Isto kao i Korčulu, Pavelić je Mljet predao

Italiji, pa je anektiran 18. svibnja 1941. godine. Uspostavljeno je isto stanje kao i na Korčuli.

Talijani su poduzeli sve da se i ovaj hrvatski otok to prije talijanizira. No i to je bilo uzaludno

jer su ubrzo i ondje komunisti organizirali otpor koji se, makar u tekim prilikama okupatorske

strahovlade i terora, postepeno razvijao, sve dok Talijani nisu potjerani 12. rujna 1943. godine.

Iza sebe su ostavili samo grozan zločin, o čemu će kasnije biti vie riječi. 19

PODRUČJE KONAVALA. Rimskim ugovorom između Mussolinia i Pavelića od 18. svibnja

1941. područje Konavala podijeljeno je na dva dijela. Zapadni dio od crte Molunat Orjen,

sa sjeditem u Cavtatu, pripojen je NDH, a istočni dio s općinom Gruda predan je Italiji. To područje,

kao to smo ranije isticali, Talijani su anektirali i potčinili Prefekturi Kotor. Na čelu talijanske

vlasti na Grudi bio je policijiski komesar de Antonio Gengiani. U svim većim mjestima

bile su postavljene karabinjerske i nancijske postaje. Zavedeno je jednako stanje kao na

Korčuli i Mljetu. Sve to je bilo hrvatsko, dolo je pod udar talijanizacije. Uveden je policijski

sat, zabranjeno kretanje, plovidba i ribolov. Na Prevlaci je osnovan zloglasni talijanski logor,

kao i na oblinjem otočiću Mamuli. I u Konavlima su komunisti organizirali otpor, osnovane su

partizanske postrojbe; bilo je oruanih aktivnosti, dosta rtava i patnji. Talijani su otili iz Konavala

početkom rujna 1943. godine. 20

*

19

Opseniji materijali o Talijanima i Nijemcima na Mljetu sabrani su u Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje ratnih

zločina okupatora i njihovih pomagača. Original je u Hrvatskom dravnom arhivu. (Dalje: HDA)

20

ire u Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača, str. 152 162

36

Na kraju dijela knjige u kojem je riječ o talijanskoj okupaciji Dubrovnika i aneksiji dijela

njegova područja, a prije prikaza njemačke okupacije, predstavljamo nekoliko vrlo bitnih dokumenata

koje smo dobili iz HDA u Zagrebu, a odnose se na talijansku okupaciju. Predstavljamo

samo tri dokumenta, da bi se spoznala talijanska vladavina i svi napori Rima da talijanizira Dubrovnik.

Tu je i prikaz nekih talijanskih zločina, a ponajvie raspored talijanske vojske u Dubrovniku

i okolici. 21

U izvjetaju Područnog centra za junu Dalmaciju broj 298/43. od 31. kolovoza 1943. između

ostalog se navodi da je sastanak, kojega su organizirali Talijani u vili Banac, odran u Dubrovniku

4. VIII. t.g., na kojemu su bili predstavnici četnika, HSS-a i talijanski ociri. Kao predstavnik

četnika bio je Jevđević, a od HSS-a Marko Suton iz Mostara, Petar ale, pomoćnik

Bjelovučića, i bivi tajnik Kotarske orgasnizacije HSS-a za Metković, neki Petar iz Brača i predstavnici

HSS-a iz Dubrovnika, Mietić i drugi. Poslije odranog sastanka Jevđević je naredio da

se pohapse predstavnici HSS-a iz Dubrovnika (vjerojatno HSS-ovci rodoljubi) među kojima

se nalazi neki Đalović. Talijani su dozvolili slobodno kretanje četnicima po Dubrovniku i ponovno

su ih naoruali. Tako je Dubrovnik pod kontrolom četnika. Ovih 300 četnika prebačenih

u Ploče vjerojatno su organizirani od Jevđevića i prebačeni iz Dubrovnika. Dok su ustae u zadnje

vrijeme u Dubrovniku i okolici vrile mobilizaciju katoličkog elementa, Talijani su vrili

mobilizaciju pravoslavnog. (...)

Pod točkom 19. istog izvjetaja navodi se: U Dubrovniku se nalaze dvije divizije i to Murge

i Marche. Divizija Murge je otputovala u nepoznatom pravcu, a divizija Marche jo se i

dalje nalazi u Dubrovniku. Od ove divizije neki broj vojnika jo se nalazi u Grčkoj, tako da se

u Dubrovniku nalazilo oko 5000 vojnika. Talijani su postavili jednu protivavionsku bateriju u

Gruu kod pučke kole. Na Konavoskom aerodromu Gruda nalazi se nekoliko aviona, navodno

njemačkih, ali su vjerojatno talijanski. U Dubrovniku se nalazi izvjestan broj četnika, kao i na

Humu i Uskoplju. Ove podatke je dao jedan član NOO 68, 87, 7, 29 koji često tamo putuje.

(...) Pod točkom 27. istog izvora se navodi: Dana 30/8. t. g. otputovao je jedan ustaki ocir u

Mostar na poziv glavnog taba. Ujedno su pozvani predstavnici komanda iz: Dubrovnika, Sinja,

Trebinja, Livna, Hutova i 6. pjeačke pukovnije iz Mostara u cilju da prime tajne upute. Ovi

predstavnici moraju biti u Mostaru 31/8. t. g. (...)

U izvjetaju Područnog centra za junu Dalmaciju broj 73/43. od 2. lipnja 1943. navodi se

da u Dubrovniku, Lapadu, Lokrumu, Gruu i okolici nalazi se talijanska divizija Murge s oko

12.000 vojnika i časnika. Od mornarice ima oko 300 vojnika i časnika s tri torpiljarke koje krstare

od Kotora do Korčule, a zalaze i do Splita. Rod vojske je u Dubrovniku, pjeadija i artiljerija.

Ima oko 200 karabinjera oko 150 pripadnika faističke milicije, 50 agenata koji su doli

iz Italije i tridesetak domaćih agenata talijanaa. Od domaćih pijuna najopasniji je Bepo

Paride, koji je inače četnik, a slui Talijanima kao agent to je bio i u vrijeme Jugoslavije. Tu

su potalijančeni Dubrovčani i četnici, čiji je odnos s okupatorima trpeljiv, makar u uim krugovima

izraavaju mrnju prema Talijanima. U Dubrovniku i okolici ima pet tisuća talijanskih

dravljana koji javno govore da je Dubrovnik talijanski. U Dubrovniku je i ezdesetak aktivnih

četnika, uglavnom onih koji su izbjegli pred razoruavanjem od Njemaca. (...) U izvjetaju

284/43. od 6. kolovoza 1943. glavni povjerennik Područnog centra javlja da na Peljecu ima

ukupno oko 1620 talijanskih vojnika i časnika te 145 andara i domobrana koji su odgovarajuće

naoruani osobnim i drugim orujem... Od toga se u Stonu nalazi oko 400 talijanskih vojnika,

21

HDA, Zagreb, br. 62/ 43 -1

37

među kojima 80 nanaca, i 15 andara i domobrana, u Janjini je 800 do 1000 talijanskih vojnika

od kojih su 80 nanci te 40 andara i domobrana.., u Trpnju je 260 talijanskih vojnika i 8

časnika, među njima su 100 nanci, 120 crnokouljai, tu je i 24 andara i domobrana, u Vrućici

je 155 talijanskih vojnika i časnika, a u Orebiću oko 125 talijanskih vojnika i časnika među

kojima 20 nanaca, a tu je i 21 andar i domobran, na poloaju Toreta u blizini Orebića je 50

talijanskih vojnika, u Lovitu 82 talijanska vojnika i časnika, svi su crnokouljai i prosječno u

godinama između 20 i 30, u Kuni je 23 domobrana, na Mljetu je raspoređeno na raznim lokacijama

po cijelom otoku 420 talijanskih vojnika i časnika s odgovarajućim osobnim i drugim

naoruanjem.

2.1.3. Njemačka okupacija

(od 13. rujna 1943. do 18. listopada 1944. godine)

Nijemci su prema operativnom planu Achse jo u kolovozu 1943. pokrenuli svoje postrojbe

iz sredinjeg dijela Jugoslavije prema obali Jadranskog mora u talijansku okupacijsku zonu

i anektirana područja. Namjera im je bila da prvi stignu i (svakako prije jedinica NOVJ) razoruaju

talijansku vojsku koju je padom Mussolinia 25. srpnja 1943. bilo zahvatilo rasulo. Također

i da zaposjednu jadransku obalu i otoke i da ju organiziraju za obranu, bojeći se da će se

saveznička vojska prebaciti iz Italije u Dalmaciju i Istru.

Dubrovačko je područje, kako je već rečeno, drao talijanski VI. armijski korpus pod zapovjednitvom

generala Alesandra Piazzonia, a oko Dubrovnika je bila talijanska divizija Marche

kojom je zapovijedao Giuseppe Amico. Ukupno je u junoj Dalmaciji bilo preko 16 000

vojnika, od kojih u Dubrovniku oko 6 000 i 200 vojnika NDH. Na Peljecu je bilo 1 620 talijanskih

vojnika i 600 faista te 140 orunika i domobrana NDH. Na Korčuli je bilo 5 000 talijanskih

vojnika. Broj talijanskih vojnika svakim se danom mijenjao jer su se povlačili iz Bosne

i Hercegovine i Crne Gore, a u namjeri da se prebace u Italiju.

Njemačke postrojbe su 3. rujna 1943. najprije upale u Konavle i zaposjele zračnu luku u Konavoskom

polju blizu Čilipa. Potom se od Mostara kretao njemački 14. puk 7. SS Prinz Eugen

divizije kojom je zapovijeao pukovnik August Schmidthuber. Njemačka 7. SS divizija osnovana

je 1942. od Volksdeutschera iz Vojvodine, a bilo je u njoj i Hrvata. Poznata je po masovnim

zločinima nad hrvatskim pukom iza Mosora i po drugim krajevima Hrvatske i Bosne.

Talijanski zapovjednik divizije Marche general Giuseppe Amico odlučio je s vojskom pru-

iti otpor Nijemcima, ali nije imao podrku zapovjednika VI. korpusa A. Piazzonia. Nijemci su

stigli do upe dubrovačke, nakon čega se povela borba s Talijanima koja je trajala od 9. do 12.

rujna 1943. godine. Bilo je borbe i u Dubrovniku, s obostranim gubicima. Nadvladali su Nijemci

i zarobljenoga generala Amica odveli iz Dubrovnika te ga ubili kod Oraca. Zarobljenoga

generala Piazzonia odveli su u logor, kao i neke zarobljene talijanske vojnike, dok su ostali angairani

kao civilna radna snaga, pa su mnogi umrli ili ubijeni od Nijemaca. Tako je neslavno

zavrila talijanska okupacija Dubrovnika i okolice.

Odmah nakon pada talijanske vlasti Nijemci su osnovali Feldkomandaturu sa sjeditem u

hotelu Imperial. Tadanji gradonačelnik Dubrovnika dr. Ivo Karlović poao je u susret njemačkim

SS postrojbama i izrazio dobrodolicu pukovniku Augustu Schmidthuberu. Nakon toga

proglasio ga je počasnim građaninom Dubrovnika. Nakon Feldkomandature osnovana je Platzkomandatura

koja je obavljala vojnu mjesnu vlast i s ustaama kontrolirala javni red. Pukovnika,

kasnije generala, Schmidthubera saveznici su nakon rata predali Jugoslaviji, pa je odlukom

Vojnog suda u Beogradu pogubljen.

38

U listopadu 1943. SS postrojbe krenule su iz Dubrovnika u osvajanje Peljeca, a na dubrovačko

područje je dola 118. lovačka divizija koja se također ubrzo usmjerila na područje Peljeca, Korčule

i Hvara, da bi u Dubrovnik doli dijelovi njemačke 369. legionarske Vraje divizije. Jedna pukovnija

ove divizije dola je u Dubrovnik (sjedite joj je bilo u Trebinju), dok je Zapovjednitvo divizije

bilo u Mostaru. Zapovjednik je bio general Fritz Neidhard, a osnovana je od hrvatskih dravljana

legionara, dok je časnički kadar bio njemački i austrijski. Djelovala je u sastavu Werhmachta i s

njom nije nita imao Stoer vojske NDH u Zagrebu. Ostala je u Dubrovniku do 18. listopada 1944.

godine. Tada je, poraena od jedinica NOVJ, morala bjeati s dubrovačkog područja, da bi u borbama

s borcima 26. dalmatinske divizije NOVJ kod Vukova klanca od 21. do 23. listopada 1944. bila

potpuno potučena. Popunjena s neto novih boraca, nastavila je povlačenje prema sjeveru.

Nijemci su u Dubrovniku imali neto perdniji odnos prema institucijama vlasti i vojske

NDH. Zajedno su radili na slamanju antifaističkog otpora, vrili hapenja i ubojstva. Ravnatelj

njemačke vojne propagande u Dubrovniku poručnik Viktor Peres davao je ratna izvjeća na

njemačkom i hrvatskom jeziku. Vrio je i cenzuru nad tiskom i emisijama lokalnog radija, cenzurirao

je i govore nekih političara NDH. Vlada NDH plaćala je izdravanje njemačke vojske

na svom teritoriju. Dokraja 1942. godine za to je isplatila 215 750 000 njemačkih maraka.

Naročito je bila okrutna njemačka vojna policija GESTAPO sa sjeditem u hotelu Argentina. Po

zlu je u Dubrovniku bila poznata njemačka Feldkomandatura, GESTRAPO i njezin ef August Zellner.

Oni su imali uvid u sve vojne i civilne aktivnosti NDH, davali su upute za hapenja i ubojstva.

Svoj bijes Nijemci su naročito iskazivali protiv idova i komunista. Četnike su preuzeli od Talijana,

hranili ih, čuvali, naoruavali, vodili u zajedničke akcije s ustaama protiv partizana, antifaista uopće.

Imali su dosta pijuna u vlasti NDH, a bilo je i drugih pijuna raznih profesija i konfesija. 22

Nijemci su tijekom 1944. u Dubrovniku i oko njega organizirali jaku vojnu obranu dovezli

su vie desetaka tekog artiljerijskog oruđa, obalskih i protuzračnih topova, pomorsku pjeadiju,

torpedne čamce i druge sustave. Ukupno je bilo oko 4 000 njemačkih vojnika. Jake posade

drane su na Grudi, u Čilipima, Cavtatu, Zatonu, Trstenomu i Slanomu, a bilo ih je i na otocima

ispred Dubrovnika. Od vojske NDH nalazila se 9. posadna brigada pod zapovjednitvom pukovnika

Stjepana Zuecha i 9. ustaka brigada orunici, mornari, policajci i druge postrojbe.

Pred kraj svoje okupatorske vladavine Nijemci su četnike izvukli prema Hercegovini, ali su poraeni

od partizana u Popovu polju iTrebinju.

22

U Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača nalazi se popis njemačkih

dounika i pijuna u Dubrovniku i okolici.

*

Dolazak i prisustvo jakih njemačkih postrojba i postrojba NDH nije zaustavio vrlo intenzivan

rad i djelovanje ilegalnog NOP-a, pokrenuta već od početka talijanske okupacije 1941. godine.

Brojne su bile oruane aktivnosti i drugi oblici suprotstavljanja, bez obzira na masovne represalije

i zločine to su ih poduzimali njemački okupatori i njihovi domaći pomagači. U Dubrovniku

je cjelokupnom organizacijom antifaističkog otpora rukovodio Mjesni komitet KPH. Akcije

su najčeće izvodili omladinci antifaisti i članovi SKOJ-a, ali i mnogi drugi, većinom

Dubrovčani, istaknute osobe, mladi i stari, ene i djeca. Dubrovnik nije potraio novu hrid da

skrije svoju slobodu. Borba za slobodu protiv okupatorâ i njihovih domaćih sluga vodila se tu

u Dubrovniku i okolici. Funkcionirala je i ilegalna narodna vlast Gradski NOO, kao i antifaistička

enska i pionirska organizacija. Od 1943. cjelokupnom aktivnoću otpora rukovodi

Okruni komitet KPH za Okrug Dubrovnik i Okruni NOO. Dubrovnik se nije dao pokoriti,

svijetle tradicije borbe za slobodu su nastavljene. Dubrovački su okrug činili grad Dubrovnik,

Konavle, Dubrovačko primorje, Peljeac, Mljet, Korčula i Lastovo.

39

Poslije kapitulacije Italije sve je vie Dubrovčana odlazilo u partizane na Biokovo, u Hercegovinu

i Crnu Goru. Samo iz grada Dubrovnika do 18. listopada 1944. bilo je 540 partizanskih

boraca, a poslije oslobođenja u partizane je otilo jo 1 400 dubrovačkih dobrovoljaca. U rujnu

1943. osnovana je Dubrovačka partizanska četa, a u Konavlima Konavoska partizanska četa.

Kasnije su prerasle u istoimene odrede.

Borci Prve dubrovačke partizanske čete na dan osnivanja, 20.IX.1943. u Rijeci dubrovačkoj

Na Korčuli i Lastovu osnovana je Komanda junodalmatinskog vojnog područja, poslije preimenovana

u Dubrovačko vojno područje koje je djelovalo u sastavu VIII. dalmatinskog korpusa.

Komande mjesta su osnovane u Dubrovačkom primorju, u Dubrovniku, upi dubrovačkoj, Konavlima,

na Mljetu, Peljecu, Korčuli i Lastovu. Na obali i otocima osnovan je pomorski sustav V.

pomorsko-obalni sektor. Početkom listopada 1944. u dubrovačko zaleđe dola je Druga dalmatinska

proleterska brigada. Kada su počele zavrne borbe za oslobođenje Dubrovnika i okolice, angairane

su i neke postrojbe 29. hercegovačke divizije NOVJ. Borbe oko Dubrovnika su zavrile

18. listopada 1944. godine. Nijemci, legionari s nekim postrojbama NDH, povukli su se prema

Stonu i Metkoviću, a dio preko Popova polja prema Čapljini. Nemali broj domobrana, orunika,

nanca, mornara i drugih iz postrojbi NDH u Dubrovniku pristupio je partizanima, na poziv mar-

ala Tita u rujnu 1944. i sudjelovali su u borbama za oslobođenje, sve do Istre i Soče. I sam zapovjednik

9. posadnog domobranskog zdruga pukovnik Stjepan Zuech, nije se povukao, ostao je

ivjeti u Dubrovniku. O tom domobranskom pukovniku ima dosta različitih informacija. Ustae

su ga smatrale pristalicom NOP-a i traili da ga se pogubi. Na tome je bio dosta angairan ministar

obrane NDH, ustaki general Ante Vokić, ratni zločinac koji je ubijao zarobljene partizane na

Hvaru i Braču i civile po Bosni. Pavelić ga je u svibnju 1945. u Lepoglavi dao pogubiti jer je, prema

uputama britanske obavjetajne slube, zajedno s Lorkovićem, pokuao izvriti puč. 23

23

O Vokiću i Lorkoviću dosta je pisao akademik Ljubo Boban. Osobno mi je o tome govorio u Zagrebu 1992.

40

Nakon odlaska Nijemaca, a prema odobrenju marala Tita, u Dubrovnik je doao jedan topnički

divizion i odred britanske vojske s ukupno oko 500 vojnika iz Floyd Force-a. Toptnitvom

su pomagali partizanima kod Bileće i u Crnoj Gori. Poslije su se povukli.

Nakon 42 mjeseca pod talijanskom i njemačkom okupacijom Dubrovnik je uao u sastav federalne

Hrvatske. Propale su razne pekulacije oko buduće sudbine Dubrovnika i hrvatskih granica

na Prevlaci i u ostalom dijelu Konavala.

*

Slijede neke posebnosti za ostala dubrovačka područja u doba njemačke okupacije.

KONAVLE. Nakon borbi s Talijanima do 15. rujna 1943. njemačke su postrojbe potpuno

zauzele Konavle. Doli su dijelovi 7. SS Prinz Eugen divizije, a koncem 1943. dijelovi 3. bataljuna

iz 369. legionarske divizije. Uspostavljeno je njemačko zapovjednitvo u Cavtatu i Grudi.

Na od Talijana anektiranome području istočnih Konavala uspostavljena je vlast NDH koja se

prostirala na Boku kotorsku i sve do Budve, ali su Nijemci svuda bili oni koji su o svemu odlučivali.

Po čitavim Konavlima njemačke su postrojbe, zajedno s ustaama i legionarima, vrile

neviđene zločine. No i pored toga oruani i drugi oblici antifaističkog otpora i borbe nastavljeni

su dosta ekasno, sve do 18. listopada 1944., kad su jedinice NOVJ i POJ oslobodile Konavle

od okupatora i njihovih domaćih slugu.

DUBROVAČKO PRIMORJE. Ovo je područje bilo stalno zaposjednuto njemačkom vojskom.

Najveće su zločine počinili legionari u proljeće 1944., kad su hrvatsko stanovnitvo deportirali po

logorima u Bosni i Slavoniji. No i ovdje je bio dobro organiziran otpor okupatoru. Često su izvođene

oruane akcije i presijecalo okupatorsko komuniciranje na cesti Ston Dubrovnik.

MLJET. Nakon kapitulacije Italije, nakon

nekoliko mjeseci ivota u slobodi, u

studenome 1943. na otok su dole njemačke

postrojbe iz 7. SS divizije. Nijemci su

nastojali Mljet jako utvrditi, a deportirali su

sve mukarce između 16 i 80 godina starosti.

Ipak, u svibnju 1944. osnovan je Mljetski

partizanski odred, a prije toga su s Visa

doli partizani i ondje razbili njemački garnizon.

Legionari 369. divizije (poraeni)

povukli su se u rujnu 1944., čime je otok

bio oslobođen.

PELJEAC. I ovo područje koje su činile

općine Ston, Janjina, Kuna, Trpanj i

Orebić nakon kapitulacije Italije neko vrijeme

bilo je slobodno. Osnovana je 13. dalmatinska

brigada NOVJ, u kojoj je bio i dio

boraca s Peljeca. Međutim već u listopadu

1943. njemački okupatori iz 14. SS puka 7.

Petar Stijepić, prvoborac s otoka Mljeta,

poginuo u veljači 1944. od njemačke zasjede.

Bio je sekretar KK KPH Peljeac-Mljet.

41

Anto Poljanić-Tutić i Marko Luković, predsjednik i tajnik Katarskog NOO Peljeac-Mljet, na Korčuli 1943.

SS divizije krenuli su u osvajanje Peljeca. Borbe su trajale sve dokraja studenoga iste godine.

Borcima 13. dalmatinske brigade dola je u pomoć 1. dalmatinska brigada, pa su se razvile estoke

bitke, uz obostrane gubitke. Gdjegod su stigli, okupatorski su vojnici činili neviđena zvjerstva

nad onim dijelom stanovnitva koje se s Peljeca nije povuklo preko Korčule na Vis i dalje

u zbijeg u El Shatt na Sinaju. SS trupe zamijenile su 118. njemačku lovačku diviziju koja se

krajem prosinca 1943. s dijelom snaga prebacila na Korčulu. Vlasti NDH nisu poduzele nita

da bi zatitile hrvatski ivalj, nego su podravale Nijemce u njihovu zločinu deportacije preostalog

naroda s Peljeca. Partizanske jedinice vodile su borbe protiv okupatora cijelo vrijeme

okupacije, sve dokraja rujna 1944., kad su s Visa u pomoć iscrpljenim borcima pristigle jedinice

26. dalmatinske divizije, nakon čega je s Peljeca otjeran njemački okupator.

KORČULA. Na ovome su otoku njemački okupatori bili najkraće; doivjeli su najveći poraz,

ali su počinili i velike zločine nad civilima. Njemački okupatori na Korčulu su se iskrcali desantom

21/22. prosinca 1943. godine. U Blatu, Korčuli, Veloj Luci i na vie drugih mjesta garnizone je

uspostavila 750. pukovnija 118. lovačke divizije. GESTAPO je bio krajnje brutalan, masovno se

hapsilo i ubijalo, bez ikakva suđenja. Vlast NDH nije funkcionirala. Nije za to imala ni priliku jer

ju Nijemci nisu uvaavali, a partizani su ju napadali zbog saveznitva s okupatorom. Tako je, zapravo,

uz njemačku okupatorsku vlast, ilegalno djelovala i vlast narodnooslobodilačkih odbora

(NOO) koji su bili organizirani u svim mjestima na otoku. Stalno, dosta aktivno i uspjeno, djelovao

je Korčulanski partizanski odred. Nijemci su poraeni u Veloj Luci i Blatu u travnju 1944. u

borbi s borcima 1. i 12. dalmatinske brigade koja je ondje dola s Visa. U tim je borbama

42

zarobljeno oko 500 okupatorskih vojnika. To je bio dotad najveći partizasnski uspjeh u borbama

s okupatorom na srednjedalmatinskim otocima. Zbog tekih borbi i brutalnosti okupatora jedan

broj stanovnika Korčule otiao je u zbijeg u El Shatt, a veliki broj onih to su ostali okupatori su

nasilno deportirali u logore u Bosni i Slavoniji. Njemački okupator je uspio jo neko vrijeme zadrati

pod kontrolom istočni dio otoka, ali samo do rujna 1944. godine. Tad su pred naletima jedinica

NOV i POJ okupatori otjerani, pa je i cijela Korčula bila oslobođena.

LASTOVO. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Lastovo je postalo slobodno. Njemački

okupatori nisu nikada doli na taj otok. Badogliova Vlada i dalje je smatrala da je Lastovo sastavni

dio njihove drave, a na isti način se ponaao Mussolini i njegova Socijalna Republika, ali uzalud

jer je od talijanskih faista oslobođeno Lastovo bilo u rukama partizana i vlasti općinskih i

mjesnih NOO-a. U funkciji su bile i druge antifaističke organizacije. Tako je Lastovo postalo

velika partizanska i saveznička baza u koju su uplovljavali ratni i ostali brodovi na putu od Visa

za Bari i natrag, kao i od Visa prema dubrovačkom području i Mljetu. Na Lastovu je bilo izbjeglog

naroda s dubrovačkoga područja te ranjenih i bolesnih partizanskih boraca. Na Lastovu je djelovao

Lastovski partizanski odred i neki sustavi partizanske mornarice. Narodna vlast i vojska odmah su

nakon odlaska talijanskih okupatora krenuli po Lastovu uklanjati sva obiljeja masovno provođene

talijanizacije otoka umjesto talijanskih vraćena su narodna hrvatska imena i nazivi, kao to je

bilo prije 1918, kad je Lastovo dobila Italija. Odlukama ZAVNOH-a Lastovo je pripojeno matici

zemlji Hrvatskoj, pa je na taj način potpuno poraena talijanska iredenta i sruen talijanski sustav.

Na tome otoku nikad nije bila uspostavljena vlast ustake NDH. Zahvaljujući NOB i Titovim partizanima,

Lastovo je ponovno postalo i ostalo hrvatsko.

*

S porazom i povlačenjem njemačkih okupatorskih postrojbi iz Dubrovnika i dubrovačkog okruja

u listopadu 1944. nestalo je i vlasti NDH, čiji su se predstavnici također dali u bijeg zajedno s

okupatorima. Bjekstvo predstavnika vlasti NDH najbolje ocrtava stvarnu ulogu i karakter te vlasti,

i zapravo je najbolja osobna karta njenih dunosnika. U Dubrovniku i okolici ostao je jedan broj

onih koji su surađivali s Talijanima, Nijemcima, ustaama i četnicima. Nekima je suđeno, ali ih

najvie nije dirano. Bilo je i onih koji su u novim uvjetima nastavili protunarodnu rabotu, organizirali,

podravali i surađivali s tzv. kamiarima kriparima i drugim protunarodnim snagama koje

su djelovale dokraja Drugoga svjetskog rata, ali i nakon njega, poneki čak do 1946. i 1947. godine.

U povijesti Dubrovnika 18. listopada 1944. označava početak novog razdoblja one lijepe povijesti

Grada, njegov ponovni stvarni slobodni ivot. Zastava s natpisom Libertas, kao slobodarski

znamen ovoga drevnoga grada, uskoro će ponosno leprati na uzvienim mjestima, na

gradskim trgovima i kulama. Dubrovnik je ostao i ponosno plovi na svojoj hridi. Slobodan.Veliki

broj njemačkih dokumenata koji se odnose na Dubrovnik, nađen je u HDA u Zagrebu, a

odnose se na zločine Nijemaca (posebno GESTAPO-a) na području Dubrovnika.

2.1.4. Njemačka obavjetajna sluba u Dubrovniku

Kad se govori o njemačkoj okupaciji Dubrovnika i dubrovačkog područja, a da bi se potpunije

sagledalo kakvu je ulogu imao Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu, potrebno je to

promotriti kroz prisustvo vojne i civilne obavjetajne slube Trećeg Reicha u Dubrovniku.

Jo prije Drugoga svjetskog rata, a osobito od 1939., u Dubrovniku se nalazio Glavni stoer

njemačke obavjetajne slube za junu Dalmaciju, Boku kotorsku i iru okolicu preko kojeg su

ile obavjetajne linije prema Bosni, Crnoj Gori, Albaniji, Italiji i uopće prema Mediteranu. Njemačka

akadenija u Dubrovniku Lektorat bila je sredinjica pijunske mree. Godine 1940.

43

spominje se da ga vodi Richard Wolff, a potom iskusni obavjetajci dr. Alfons Arnold i Peter

Stadt Ferdinand, za koga povjesna vrela kazuju da je radio u Abwehru i u vojnoj obavjetajnoj

zajednici. Kada je 1941. uspostavljen njemački konzulat u Dubrovniku, obavjetajnom se

djelatnoću bavio jedan časnik Abwehra. On je ujedno bio i kontraobavjetajac institucijâ koje

su se bavile zatitom postrojbi Wehrmachta i osiguravanjem osvojenog teritorija. Jedan od vanijih

suradnika Abwehra u Dubrovniku bio je ustaki stoernik Ivo Rojnica.

ABWEHR-ovim NEST-om u Sarajevu, podređenim AST-u Zagreb, rukovodio je major Julius Vasary (desno).

Njegova suradnica je bila Margita Lukičić (u sredini), koja je radila i u Vasaryjevom Stadtbuero-u u kome je odravana

veza sa agentima sektora III F. U Dubrovniku je agent NEST-a bio ustaki funkcionar Ivo Rojnica (lijevo)

pijunske je veze odravao i akademski slikar Johann Seitz. Jo od kapitulacije Italije, sredinom

rujna 1943, postojao je poseban odjeljak mornaričkog Abwehra poznat kao MEK-90, a

suradnik im je bio domobranski časnik dr. Tomić. Upravitelj je bio lučki kapetan Wilke. Spominje

se i neki Krsto Sandano koji se bio uvukao u organizaciju NOP-a. Kao obavjetajci radili

su dr. Popov i trgovac Isajev. Nakon rasformiranja Abwehra u ljeto 1944. u Dubrovniku su

djelovali trupni obavjetajni organi poznati kao FAT. Tako se FAT 174 nalazio u Mostaru, ali je

imao ispostavu u Dubrovniku, a vodio ga je grof Johan Eltz. U Dubrovniku je postojala njemačka

tajna policija, kao i aparat SS i civilne policije poznata kao SIPO (sigurnosna policija)

koja je obuhvaćala GESTAPO i KRIMO (kriminalistička policija). Dubrovački odjeli SIPO-a i

SD-a bili su podređeni Einsatzkomandi Sarajevo. Vodili su ih trgovac Mustafa Hasanović, pomorski

kapetan Frano ika, Wilma Ryssel i drugi. Obavjetajna sluba Trećeg Reicha (RSHA)

imala je svoju agenturnu ispostavu u Dubrovniku. Kao i druge bila je povezana s obavjetajnom

slubom NDH (UNS-a) i četničkom obavjetajnom slubom. Pouzdano se zna da se u Dubrovniku

nalazilo osam njemačkih vojnih i civilnih obavjetajnih centara i ispostavâ, slično kako

je bilo u Osijeku ili Rijeci. To svjedoči o značaju Dubrovnika u političkim i vojnim planovima

Trećeg Reicha tijekom Drugoga svjetskog rata. 24

24

Podaci iz knjige Nemačka obavetajna sluba, Beorgad, 1958., str. 175. i ostale

44

3. ODNOS HRVATSKE SELJAČKE STRANKE

PREMA OKUPATORIMA I NOP-u

DUBROVNIK. Tematika knjige zahtijeva da se s nekoliko natuknica kae poneto o postojanju

i djelovanju Hrvatske seljačke stranke (HSS-a) u Dubrovniku. Na ovo nas upućuje i povijesna

obveza jer je u Dubrovniku i općinama na njegovu području pred Drugi svjetski rat HSS Vlatka

Mačeka bio, brojčano i utjecajem, najjača politička stranka. Gradsko poglavarstvo Dubrovnika,

kao i gotovo sve općine dubrovačkog područja, na izborima 1938. do 1940. dole su pod upravu

HSS-a. Pozdravljen je sporazum između predsjednika jugoslavenske Vlade Dragie Cvetkovića i

Vlatka Mačeka o formiranju Banovine Hrvatske, a najvie se upravo HSS angairao u razoruavanju

vojnika Kraljevine Jugoslavije. Glavni dio naoruanja je predan ustaama. Dotadanja gradska

i općinske HSS-ove vlasti samo su promijenile ime i postale su vlasti NDH. Neto je slično bilo

i sa andarima i nancima Kraljevine Jugoslavije, jer je najveći broj njih postao orunicima i rizničarima

NDH. Dubrovačko je područje prije toga, diktatom kralja Aleksandra, bilo pripojeno Zetskoj

(crnogorskoj) banovini. Istoga dana, 10. travnja 1941, kada je proglaena NDH, Maček ju je svojom

izjavom podupro. Kompletna Mačekova zatita postala je temelj vojske NDH.

Kada su u Dalmaciju i na dubrovačko područje dole talijanske postrojbe i izvrile okupaciju,

uspostavile svoj civilni i vojni sustav, a naročito kad je Pavelić 18. svibnja 1941. hrvatske

teritorije u Dalmaciji prepustio Mussolniu, to je okantno djelovalo i na pristalice HSS-a. Stanje

se pogoralo kad su Talijani onemogućili djelovanje političkih stranaka, pa tako i postojanje i

djelovanje HSS-a. U tim trenucima nastupila je radikalna polarizacija u redovima HSS-a koja

se u daljnjem toku rata sve vie produbljivala. Na jednoj se strani nalo ekstremno krilo HSS-a

koje se stavilo u slubu vlasti NDH i okupatora, na drugoj oni koji su se tome protivili, a bilo je

i onih koji su se pasivizirali. Osnovno je članstvo, ipak, ne prihvaćajući Mačekovu politiku,

masovno naputalo stranku i pristupalo otporu naroda protiv okupatora i njegovih pomagača.

Mačekova politika prema vlasti NDH i pasivizacija prema otporu okupatoru, uz objanjenje da

se ne ide na oruano suprotstavljanje tuđincu, postepeno je razotkrivena u svoj svojoj sutini.

Razbijeno je ranije demokratsko biće HSS-a, stranka je potisnuta na marginu i nije se vie nikad

uspjela temeljito obnoviti, a kamoli doći do razine političkog djelovanja iz doba braće Radića.

Istodobno kad i Pavelić i Maček je pobjegao iz zemlje u inozemstvo i time nanio novi teki

udarac svom ionako poljuljanu političkom ugledu, ali i najveći udarac HSS-u u cjelini. Mačekova

politika je u sutini sruila Radićeve ideje i temelje HSS-a. Ujedno je to bio i obračun s

pozitivnim stremljenjima hrvatskoga naroda, posebno u Dalmaciji, pa se većina njezinih stanovnika

masovno priključila otporu okupatorima.

Kako je već rečeno, HSS je u Dubrovniku i okolici bio brojčano najjača građanska politička

stranka. Međutim u novonastaloj situaciji 1941. HSS-ov odnos (naročito njegovih najuvaenijih

pojedinaca) prema okupatoru i vlasti NDH nije bio posvuda isti. Tako se stanje u Dubrovniku

sutinski razlikovalo od onoga u Dubrovačkom primorju, u Konavlima ili na Peljecu, a jo vie

od stanja na Korčuli i Mljetu. Jedno je stanje bilo na području kojega su bili okupirali Talijani,

a posve drugo na područjima koja su aneksijom pripala Italiji.

45

U Dubrovniku, a to je bilo fatalno, najveći broj rukovodstva HSS-a odmah je priao na stranu

ustake vlasti, podrali su dolazak Talijana, priklonili im se i s njima otvoreno surađivali. Od

32 člana općinskog rukovodstva HSS-a u Dubrovniku, koji su izabrani na konferenciji odranoj

u Sponzi 2. svibnja 1940., njih 23 stavilo se u slubu vlasti NDH i talijanskog okupatora. Skoro

svi raniji vodeći rukovodioci HSS-a u Dubrovniku su se 17. travnja 1941. okupili u Kneevu

dvoru, da bi svečano dočekali i srdačno pozdravili njemačke i talijanske časnike i generale i čestitali

im na izvojevanoj pobjedi. Taj skup organizirao je i predvodio gradonačelnik dr. Josip

Baljkas, biran s liste HSS-a u svibnju 1940. godine. Uz njega su ondje bili dr. Stjepo Perić, dr.

Ante Buć i drugi vodeći rukovodioci dubrovačkog HSS-a. Talijane su doivjeli i prikazali saveznicima,

slično kao i vlast NDH koju su sada i oni činili, samo s promijenjenim kokardama.

Ranije su nosili kraljevske karađorđevićevske, a sada ustake. Interesantno je da, osim kadrova

HSS-a, nitko drugi nije sudjelovao u novoj vlasti NDH u Dubrovniku. Bio je tu samo jedan

ustaki legionar s Lipara, Korčulanin Ante Duević, ali je moguće da su bili doli jo neki.

Prvi ustaki povjerenik za grad i kotar Dubrovnik bio je odvjetnik dr. Stjepo Perić rodom iz

Stona. Uredovao je u Kneevu dvoru, ali stvarnu vlast nije obavljao jer je ona bila u rukama

Talijana. Zato je prebjegao u Zagreb, odakle je postavljen za veleposlanika NDH u Rimu i So-

ji, a potom i za ministra vanjskih poslova u Vladi NDH. Sudjelovao je u svim pregovorima

između faističke Italije i NDH oko predaje Dalmacije Talijanima. Zagrebački list Hrvatski narod

25. travnja 1941. pisao je da je ustake ideje u dubrovačkom kraju irio Stijepo Perić. (...)

Taj je igrao dvostruku ulogu prikazivao se kao mačekovac, a bio je i ustaa. Dravna komisija

za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ga je ratnim zločincem.

Emigrirao je u Argentinu, odakle je, nakon rata, otro kritizirao Pavelića radi toga to je Dalmaciju

predao Mussoliniju, a i sam je sudjelovao u pregovorima.

Gradonačelnik Dubrovnika s liste HSS-a od svibnja 1940. do 1942. bio je odvjetnik i tajnik HSS-a

dr. Josip Baljkas. Kako je rečeno, bio je među onima koji su 17. travnja 1941. oduevljeno dočekali

okupatorske časnike i generale. Dočekao ih je pred općinskom zgradom. Sav razdragan rekao im

je da je to najsvečaniji dan u njegovu ivotu. Potom je u Kneevu dvoru okupio dubrovačku političku

elitu kako bi čestitali okupatorima Grada na, kako je kazao, velikoj izvojevanoj pobjedi. Tom prigodom

jasno im je dao k znanju da im se iskreno stavlja na raspolaganje. Svečanost u Kneevu

dvoru blagoslovio je lapadski upnik don Đuro Krečak. Kad je dr. Josip Baljkas 25. svibnja 1941.

preuzimao vlast od Talijana, izdao je proglas, u kojemu je, kako je pisao zagrebački list Hrvatski narod

(broj 107 od 30. svibnja 1941.), osim ostalog, stajalo: Dubrovčani! U ovaj značajan dan neka

čvrsta vjera u ljepu budućnost čitavog hrvatskog naroda ispuni vaa srca i vae domove jer dolaze

oni vjesnici novog doba koji su to postigli dugotrajnom borbom i nemalim rtvama i koji su najsigurniji

zalog da ćemo stečenu slobodu sačuvati za vječna vremena. Pohrlite im u susret, obasipajte

ih cvijećem i suzama radosnicama. (...) Tad je u Dubrovnik ula prva vojna postrojba domobrana

NDH, dok Ustaka vojnica nije smjela ući u Dubrovnik jer su im Talijani to zabranili. Dokumenti za

dr. Baljkasa također otkrivaju da je bio uvjereni ustaa i svrstava ga se među glavne sluge okupatorâ,

zajedno s prof. Mladenom Katelanom, dr. Ivom Karlovićem, Ivom Rojnicom i drugim. 25 Nije

proglaen ratnim zločincem. Kao odani okupatoru mogu se navesti jo i sljedeći članovi HSS-a:

Prof. dr. Roko Mietić bio je 1938. biran za narodnog zastupnika s liste HSS-a, a vodio je Mačekovu

zatitu, prvu vojnu postrojbu NDH u Dubrovniku. Često je odlazio u Zagreb po direktive,

a u Dubrovniku se redovno sastajao s predsjednikom i potpredsjednikom četničke organizacije dr.

Buconijem i dr. Bjankijem. Pavelić ga 1942. nije uvrstio u Hrvatski dravni sabor iako mu je to

mjesto pripadalo budući da su Sabor trebali činiti i zastupnici HSS-a iz 1938. godine. Tijekom rata

25

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1064/1065, 1079. i 1081

46

Mietić je odravao ive veze s rukovodstvom HSS-a i Mačekom i odvraćao narod od pristupanja

NOP-u. Bio je jedan od najistaknutijih organizatora Mačekova bijega iz zemlje, i pobjegao je zajedno

s njim. Dok je bio u Zagrebu, inicirao je da se na području Dubrovnika i Konavala formira

ustaka milicija i kripari. Direktno je nato nagovarao Petra Bakića, funkcionara HSS-a u Konavlima.

Uz njegovo ime često se spominje prof. Frano Kolumbić koji je kao Mačekov agent često

dolazio iz Zagreba i sastančio s četničkim rukovodstvom u Dubrovniku. 26

Dr. Baldo Poković, odvjetnik rođen 1897. u Dubrovniku bio je prije rata ugledni i umjereni

član HSS-a, ali je u ljeto 1941. odigrao krvavu ulogu u likvidaciji Srpske banke u Dubrovniku.

(...) Kada su vlasti NDH otuđile Srpsku banku i poubijale najveći broj njezina osoblja, za ravnatelja

iste postavljen je dr. Baldo Poković. Prije toga djelovao je u Pavelićevoj Komisiji za

razgraničenje između faističke Italije i NDH u Konavlima. Osuđen je i kao ratni zločinac pogubljen

26. listopada 1944. godine. 27

Niko Buko bio je zamjenik narodnog zastupnika na listi HSS-a za kotar Dubrovnik, ali je

1942. postao zamjenikom ustakog ministra unutarnjih poslova Vlade NDH. I dr. Vlaho Buko

bio je pristaa HSS-a i jedan od sudionika u Kneevu dvoru 17. travnja 1941, kad se poklonio

okupatrima i iskazao suradnju s njima. Kasnije naputa Dubrovnik i odlazi u diplomatsku slubu

NDH. 28 Tu je s njim i dr. Niko Kisić, kadar HSS-a koji je 1941. otiao u diplomatsku slubu

NDH. Nema podataka gdje su se skrasili i da li im je suđeno.

Dr. Ante Kačić, ravnatelj bolnice, potpredsjednik Kotarske organizacije HSS-a u Dubrovniku

i potpredsjednik Oblasne organizacije HSS-a u Dubrovniku, priao je ustaama. Dokumentacija

ga spominje kao pristau HSS-a i uvjerenog ustau. Za ratne zločine suđeno mu je 26.

oujka 1945. godine. 29

Dr. Vicko Svilokos, odvjetnik i dr. Ante Sugja, također odvjetnik, bili su istaknuti prvaci

HSS-a u Dubrovniku i sudionici prilikom čestitanja talijanskim i njemačkim okupatorima u

Kneevu dvoru 17. travnja 1941. godine. Dokumenti ih spominju kao uvjerene ustae koji su

odigrali značajnu ulogu u ustakoj Hrvatskoj. Napustili su Dubrovnik. Svilokos je poao za

konzula NDH u Milano, a Sugja za konzula NDH u Prag. 30

Pero Bakić Đurin, rođen 1902. u Čilipima, bio je u rukovodstvu HSS-a i zapovjednik Mačekove

zatite. Pristupio je okupatoru. Bio je glavni organizator ustake milicije u Konavlima, a poslije

oslobođenja Dubrovnika glavni organizator kripara u Konavoskim brdima. U početku je mislio

pristupiti narodnom otporu okupatoru, ali je po nagovoru drugih lidera HSS-a od toga odustao,

da bi kasnije, kako rekosmo, vodio akcije konavoskih kripara. Suđeno mu je, ali je umro u Dubrovačkoj

bolnici 1945. godine. Nakon rata konscirana mu je imovina kao narodnom neprijatelju. 31

Bilo je jo pojedinaca koji su bili prvaci HSS-a, ali su pristupili ustakom pokretu, naprimjer

Baldo Crnjak, trgovac iz Trnove, najprije prvak HSS-a, a zatim uvjereni ustaa; Ivo Erceg,

pristalica HSS-a, također je pristupio ustaama; Vicko Nadramija, pristaa HSS-a koji je isto

tako pristupio ustaama; Ivo Peko pok. Luke iz Mrcina (dananja Dubravka), ravnatelj Krugovalne

postaje Dubrovnik, ranije mačekovac; trgovac Frano Vojvodić s Brgata, ranije pristaa

HSS-a, također je pristupio ustaama, a bilo je i drugih. 32

26

Mato Jakić, Dubrovnik 1941., Beograd, 1966., str.19; Zbornik dokumenata NOP-a u Dalmaciji, knjiga 1, Split, 1981.,

str. 172. i knjiga 2, str. 58; Iskaz fra Berta Dragičevića, Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, lm br. 45, snimka 85 87

27

Mato Jakić. n. d., str. 44 i 125

28

Mato Jakić, n. d., str. 4 i 40. Dubrovnik u NOB-i..., str. 1053, 1058, 1079

29


30

AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1

31

AVII, k. 1891-4, reg. br. 61/7; HDA, Zagreb, lm 45, snimka 687

32

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1058 i 1079

47

Bilo je nekoliko istaknutih mačekovaca koji se nisu priključili vlasti NDH niti NOP-u, nego

su nastavili aktivnosti protiv nove narodne vlasti. Najistaknutiji među njima bio je dr. Tome

Jančiković, prvak HSS-a koji je ivio u Crikvenici, da bi 1942. doao u Dubrovnik povezati

HSS. Po drugi put je doao iz Zagreba da ponovno pokua organizirati HSS, ali i da odvraća

narod od otpora okupatoru. Po istom zadatku iao je i na Korčulu. Talijani, zajedno s GESTA-

PO-om, uhapsili su ga kao engleskog pijuna, da bi 28. listopada 1943., uz pomoć gestapovskog

agenta Gvozdena 33 , bio prebačen u Bari, gdje je stupio u vezu s ministrima kraljevske Vlade

koji su ranije pripadali HSS-u. Vratio se u Hrvatsku i u studenome 1945. prisustvovao u Zagrebu

sastanku prvaka HSS-a odranom u Svećeničkom domu, a protiv konsolidiranja Ustavotvorne

skuptine. Suđeno mu je 1947. kao i ing. Nikoli Rastiću, istaknutom prvaku HSS-a koji je

1945. dolazio u Dubrovnik, okupljao bive članove HSS-a i rukovodio njihovim djelatnostima

usmjerenim protiv nove narodne vlasti. Dok je Jančiković dolazio u Dubrovnik, imao je dodira

s dr. Mihom kvrcom, prvakom HSS-a i predsjednikom Mjesnog odbora HSS-a u Dubrovniku,

za kojega iz dokumentacije saznajemo da nije bio ustaa, ali je stalno surađivao s ustaama. 34

Za liječnika Miha Katića jedan dokument iz 1942. navodi da je bio pristaa HSS-a, koji nije

pristupio ustaama, dok mu je sin bio istaknuti ustaa. 35

Postoje dva dokumenta iz 1944. koja poimenično spominju mačekovce u Dubrovniku. Prvi je iz

travnja i svibnja 1944, u kojemu su navedene one pristae HSS-a koji su bili ustae ili ustaki dunosnici.

O njima se ponovno kazuje u dokumentu od lipnja iste godine, pa se za grad Dubrovnik

spominju ove osobe: prof Roko Mietić koji se sada nalazi u Zagrebu i njegovi suradnici Miho Koprivica,

Miho kvrce, dr. Josip Baljkas, Frano Dabrović, Frano Kolumbić, Baldo Crnjak, dr.

Ante Kačić, Pero Budman, medicinar imunković i dr. Mladineo s Brača. U Konavlima tu su Pero

Bakić, Jelka Ćurić i Niko Trojanović, a u Dubrovačkom primorju Roko Aguzinović, Niko Puić

i Niko Mustahinić. U istom dokumentu navedena su imena onih koji su bili ustae pa se sada pretvaraju

u mačekovce, koji se svi skupa hvale da su HSS-ovci (...), a to je bilo u vremenu kad se nazirao

kraj Drugom svjetskom ratu i neizbjean poraz faističkog bloka kojemu je pripadala i NDH. 36

*

Dubrovnik je, s druge strane, dao i nekoliko istaknutih osoba HSS-a koji su se bili opredijelili na

stranu narodnog otpora okupatoru i njegovim pomagačima. Među prvima je svakako svećenik don

Ante Salacan rodom iz Opuzena, prije rata pristaa HSS-a i dr. Mačeka. U rujnu 1943. bio je upnik

u Smokovljanima, selu u zaleđu Stona, kad je pristupio NOP-u i kasnije bio predsjednik Narodnooslobodilačkog

odbora općine Ston i član Okrunog odbora jedinstvenog Narodnooslobodilačkog

fronta Dubrovnik. Na konferenciji 16. rujna 1944. govorio je o doprinosu svećenikâ NOP-u u Hrvatskoj.

Ustaki ga dokumenti terete da je bio nastran i nervno bolestan, kreće se samo u svećeničkoj

halji, brzoglasom razgovara s Velikim upanom i biskupom dubrovačkim, izraava se kao neprijatelj

drave, te je izjavio da će se svim silama oduprijeti svakome tko bi se usudio ući u Ston i na Peljeac.

Tako pie u izvjeću glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost NDH u Zagrebu od 27. rujna 1944.

godine. 37 S druge pak strane Ante Jurjević Baja na sastanku Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju,

odranom u Splitu 12/13. studenoga 1944., nepotrebno ga tereti da u posljednje vrijeme otvoreno

33

Frane Barbieri, jedan od rukovodilaca NOP-a u Dubrovniku, u pismu autoru tvrdio je da Gvozden nije bio njemački

pijun, da je kao mladić s njima surađivao, da je bio dosta obrazovan i aktivan te da nisu u pravu oni koji su ga okrivili za

njemačku pijunau i kasnije pogubili. Pismo kod autora. Zagreb Opatija, 26. svibnja 2005.

34

Dubrovnik u NOB-i..., str. 844/845; AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1

35

Dubrovnik u NOB-i, str. 1058, 1079; AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1

36

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1060; AVII, lm 45, snimka 591-602

37

Zbornik NOR-a u Dalmaciji, Split, 1985., knjiga 8, str. 1003, 1024 i 1028

48

brani pozicije crkve kao ustanove, intervenira za uhapenike i prisustvuje sastancima nekih mačekovaca.

38 Međutim promatrajući ukupno djelo ovoga narodnog svećenika, don Ante Salacan ostaje

upamćen kao veliki borac Drugoga svjetskog rata za obranu Hrvatske od tuđina.

Istaknuto mjesto među pristaama HSS koji su pristupili narodnom otporu protiv okupatora pripada

poljoprivredniku Marku Marojici iz upe dubrovačke. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je komunist,

a zatim radićevac. Hapen je od kraljevskog reima 1921. godine. Zbog svojih naprednih

ideja, prije svega kao uzoran i plemenit čovjek i istaknuti poljoprivrednik, bio je poznat u cijelom

dubrovačkom kraju i ire, ali i u susjednoj Hercegovini, kao istaknuti i neosporni autoritet uz svakoj

domeni poten, staloen i razborit čovjek. Bio je član Okrunog odbora HSS-a Dubrovnik.

Kad su ustae doli na vlast 1941., pozvali su ga u Zagreb i nudili mu mjesto ustakog povjerenika

za dubrovačko područje. To je on međutim odlučno odbio, a prema nekim saznanjima

Marko Marojica, član KPJ, organizirao je prijenos sanitetskog, kancelarijskog i drugih materijala partizanima

june Hercegovine od 1941.-1942. Ubijen je 1944. u upi dubrovačkoj.

bio je uasnut izdajničkom politikom dr. Vlatka Mačeka, a gadila su mu se i stajalita nekih

HSS-ovaca u Dubrovniku. Od prvih dana pristupio je narodnom otporu protiv okupatora. Njegovo

imanje na Vrelu bilo je prije rata sastajalite mačekovaca, a u ratu sklonite ilegalaca, prognanika

i drugih stradalnika. Jedan dokument kazuje da je sugerirao upniku u Mlinima don

Peru antiću da propovjedaonicu ne koristi u političke svrhe, to je upnik i prihvatio. Mučki su

ga ubili četnici u oujku 1944. na Vrelu u upi dubrovačkoj u blizini njegove kuće. 39

38

Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, Zagreb, lm 45, snimka 136-142

39

Dubrovnik u NOB-i..., str.71, 290, 843, 931 i 935; Mato Jakić, n. d., str.114/115

49

Spomenik prvoborcu Marku Marojici na mjestu pogibje kod izvora Vrelo u Mlinima

Bilo je jo prvaka HSS-a koji su u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju i na Peljecu

pristupili NOP-u. Naročito su to masovno učinili obični članovi HSS-a.

Ivica Kukoč je 25. veljače 2002. godine autoru rekao i ovo: Poznato je da su u Dubrovniku,

gdje sam dolazio čim je Grad oslobođen 18. listopada 1944. godine, pristalice i rukovodstvo HSSa

masovno pristupili vlasti NDH. Ali kada smo grad oslobodili, mi smo pristalice, i to glavne pristalice

HSS-a, birali u rukovodeće organe vlasti, nismo ih odbacili. Izuzetaka je bilo i to su bile

samo one pristalice HSS-a koje su se okrvarile u zločinu. Oni su kanjeni, ali većina pristalica

HSS-a nije dirana. Nismo imali s njima problema, opet osim nekih izuzetaka.

*

KORČULA. Ondje je stanje bilo drugačije negoli u Dubrovniku jer su talijanski okupatori

taj otok pripojili Italiji i potpuno zabranili rad svih političkih građanskih stranaka, pa tako i HSS-a. I

ondje je prije rata HSS imao velika utjecaja i bio je dosta masovna stranka. Tako je na izborima

1927. od 4 320 glasača HSS dobio 1 326, a radikali 1 803 glasa najvie u Blatu, 1 669 glasova.

40 Među radićevcima se isticao pomorac Ivan eparović iz Vele Luke koji je često putovao u

Split i Dubrovnik. Na izborima 1935. HSS je (daleko ispred JNZ) pobijedio u općinama Korčula,

Blato i Vela Luka. Kandidaturu je vodio Ivo eparović iz Blata, a zamjenik je bio Ante

40

Korčula u radničkom pokretu..., str. 59

50

Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na poginule igrače NK Goka tijekom NOR-a. (Razbijena je nakon 1990.)

eparović iz Vele Luke. Na općinskim izborima 1936. na Korčuli je pobijedila lista HSS-a koju

je predvodio Dinko Sarnečić, u Blatu Ivo eparović a u Veloj Luci Kuzma Bačić. Nakon sporazuma

Cvetković Maček 1939., a prema Mačekovu prijedlogu, za senatora je imenovan Dinko

Sarnečić koji je na izborima 1940. dobio svih 30 glasova. Na Korčulu su prije rata navraćale brojne

ličnosti, među njima i vođa JRZ Stojadinović, pa njemački nacistički rajhsmaral Göring, a nazočila

je i kraljeva udovica Marija Karađorđević. Prije rata osnovana je Mačekova Seljačka zatita, a

njezin zapovjednik bio je Frane ale Mrdilo nositelj kraljevskog odlikovanja. 41

Aneksija Korčule i njeno pripojenje Italiji, za to je većina stanovnitva krivca vidjela u Paveliću,

okantno je djelovala na korčulanske članove HSS-a. Time se stranka na tom otoku, zapravo,

raspala. Najveći broj članova HSS-a odmah se priključio NOP-u i u njemu aktivno sudjelovao

do potpuna oslobođenja. Neki su se, kao Petar Padovan Kolega, bivi načelnik općine

Vele Luke i pristalica HSS-a, od dolaska okupatora druili s talijanskim časnicima. Spomenuti se

kasnije povukao i kao izbjeglica otiao u El Shatt, a odande dalje u inozemstvo. Neki su dunosnici

HSS-a otili s Korčule, kao dr. Ivo eparović u Slavoniju, a senator Dinko Sarnečić proveo

je rat u talijanskim zatvorima. Na Korčuli je ivio (imao je kuću) podban Banovine Hrvatske dr.

Svetozar Ivković. Nuđena mu je suradnja s NOP-om, ali ju je odbio. U Veloj Luci su se 25. listopada

1943. sastali istaknuti HSS-ovci s Korčule i rezolucijom se odrekli ranijih korčulanskih

vođa HSS-a dr. Josipa Berkovića, narodnog zastupnika i dr. Iva eparovića, kao i vođe HSS-a

dr. Vlatka Mačeka. Isto to su učinili i HSS-ovci na Peljecu. Nakon dolaska ustake vlasti na

Korčulu početkom 1944., nitko od istaknutijih HSS-ovaca nije pristupio ustakom pokretu. 42

Tako je u ratnom vihoru na Korčuli nestalo HSS-a. Svi pokuaji obnove nisu uspjeli. Korčula

se plebiscitarno opredijelila protiv talijanskih i njemačkih okupatora i njihovih pomagača.

41

Isto, str. 206 i 208

42

Isto, str. 207 214 i 588

51

4. ČETNITVO I ČETNICI

DRAE MIHAILOVIĆA U DUBROANIKU

Dubrovniku se četnitvo pojavilo dosta rano. Nositelji takve politike bili su jugonacionalisti

i njihove političke stranke, najvie Stojadinovićeva JRZ. Naime pripadnici bivih ju-

U

gonacionalističkih stranaka (JNS, JRZ, Liberalna stranka, Demokratska stranka i druge) sa strahom

su dočekali proglaenje NDH i ustaki teror, pa su se priključili talijanskom okupatoru, koji

se prihvatio uloge njihovih zatitnika.

Jugonacionalisti su prije rata bili druga po jačini građanska stranka, s najvie pristalica u Dubrovniku,

dok je po selima taj broj bio beznačajan i zanemariv u odnosu na HSS. Veći broj jugonacionalistički

usmjerenih seljaka krajem 1941. i tijekom 1942. prihvatio je platformu NOP-a. U

samom Dubrovniku stanje je bilo drugačije. Ondje su četnički nastrojene osobe postale otvoreni

protivnici NOP-a; isticali su privrenost kralju, izbjegličkoj Vladi i Drai Mihailoviću kao predstavniku

kralja i Vlade u zemlji. Oni su se svrstali s Talijanima, Nijemcima i ustaama.

U Dubrovniku je tijekom Drugoga svjetskog rata, paralelno s vlaću i vojskom NDH, uz talijanske

i njemačke okupatorske strukture, legalno postojalo i djelovalo četnitvo i četnici Drae

Mihailovića; od 1941. pa sve do oslobođenja Dubrovnika od okupatorâ i njihovih domaćih pomagača

18. listopada 1944. godine. Četnici su se (zajedno s ustaama, Talijanima i Nijemcima),

intenzivno međusobno surađujući, borili protiv partizana i drugih pripadnika NOP-a. U Dubrovnik

su dolazile, legalno ivjele i djelovale istaknute osobe četničkog pokreta Drae Mihailovića, naprimjer

vojvode Dobroslav Jevđević i Ilija Trifunović, a odravali su se četnički susreti s Talijanima,

Nijemcima i ustaama i kovali se zajednički planovi i aktivnosti protiv NOP-a. 43

Na četničkoj strani nalo se nekoliko istaknutih Dubrovčana, o kojima će kasnije biti vie riječi,

a bilo je i doljaka koji su tokom rata stigli iz Srbije, Hercegovine i Crne Gore, kao i jedan broj pridolih

koji su pobjegli pod zatitu Talijana, kad su ustae u proljeće i ljeto 1941. počeli nečuveni pogrom

i masovno ubijanje Srba u Dubrovniku, njegovoj okolici i po Hercegovini. Ba ovaj pogrom

Srba bio je veliki poticaj razvoju četnitva u Dubrovniku. Krajnji cilj četničke politike bio je pripojenje

Dubrovnika Velikoj Srbiji, na čemu su najvie radili, naročito se obradovavi kapitulaciji faističke

Italije u rujnu 1943., kad su se čak bili pripremili za preuzimanje vlasti u Dubrovniku.

Nema podataka koliko je u Dubrovniku bilo četnika tokom 1941, ali za iduće ratne godine

takvi podaci postoje. Interesantan je podatak da se 16. siječnja 1942. na Mljetu podmornicom

iskrcao poručnik bive jugoslavenske vojske Stanislav Rapotec, kojega je uputila britanska

obavjetajna sluba (SOE) i stoer kraljevske vojske iz Kaira, a u funkciji britanske politike i

četnitva Drae Mihailovića. Nije bilo slučajno da je taj britanski agent poslan na područje Dubrovnika.

Prebacio se na Korčulu i sastao s bivim podbanom Banovine Hrvatske dr. Svetozarom

Ivkovićem koji mu je osigurao prebacivanje u Split. U Splitu se Rapotec sastao s istaknutim

jugonacionalistima četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem Birčaninom i nekim

43

Dubrovnik u NOB-i..., str. 71, 841 i 1052 1088

52

dunosnicima HSS-a. U Splitu je imao vie sastanaka s korčulanskim odvjetnikom dr. Juanom

Arnerijem, a sastajali su se u stanu starog sokolaa Josipa pana na Mejama. Arneri se vratio

na Korčulu s radiostanicom koju je dobio od Rapoteca, a za rad s njom je angairao nekoga

pomorskog kapetana. Arnerija su Talijani otkrili kao britanskog agenta, pa je 13. prosinca 1942.

interniran. Rapotec iz Splita putuje u Mostar i sastaje se s četničkim glavarima, s nekima iz

HSS-a i drugim. Potom ide u Zagreb, vezom se sastaje sa Stepincem i jugonacionalistima, odr-

ava vezu s četnicima u Ljubljani (s majorom Novakom) i pristalicama HSS-a. Iz Zagreba preko

Beograda, gdje je sudjelovao na sastancima s brojnim četničkim rukovodiocima bliskim

Drai Mihailoviću, odlazi u Bugarsku i Tursku, a onda u Kairo. U povijesti je sve ovo poznato

kao Mljetska afera. 44

Krajem 1941. ili početkom 1942. u Dubrovnik je iz Splita, gdje je bio pod zatitom Talijana

(plaćali su mu i stanovanje u hotelu) doao i nastanio se, odsjevi u hotelu Lapad, četnički vojvoda

Dobrosav Jevđević iz Praće. Mirno se etao Gradom, a u stopu su ga pratili talijanski karabinjeri

i policija. Znalo se da je Jevđević u dosluhu s Draom Mihailovićem. Odrao je vie

sastanaka s talijanskom vlaću u Dubrovniku, kao i s vlastima NDH. Početkom oujka 1942.

odrao je sastanak s četničkim rukovodstvom Dubrovnika, a početkom svibnja iste godine oti-

ao je u Sarajevo i sastao se s vođom SS ureda Heinrichom, to su ustae brzo saznali.

Utvrđeno je da je 10. kolovoza 1942. u Dubrovnik doao četnički vojvoda Ilija Trifunović

Birčanin koji je prije toga u Gacku i Bileći izvrio smotru četničkih postrojbi. Talijani su ga

smjestili u hotel Argentinu, gdje je sastančio s četničkim rukovodstvom i drugima. Na jedan sastanak

iz Trebinja je doao četnički vođa Novica Kraljević, i jo neki sve to pod zatitom Talijana.

45 U Dubrovniku je već tada bilo oko 500 naoruanih četnika, svi oboruani bombama,

eklijama na prsima i s pukom u ruci, javilo je ustako vrelo. 46 Od početka 1943. u Dubrovniku

je sve vie četnika koji u lokalima vade bodee i prijete pučanstvu. Prije toga, 10. listopada

1942., Draa Mihailović postavio je odvjetnika Nikolu Raetu za četničkog zapovjednika

Dubrovnika. 47 Dok je Jevđević stanovao na Boninovu u vili Čingrija, mladi antifaisti su na nj

pripremali atentat, ali se od toga odustalo zbog prevelika rizika. 48 Domobranski pukovnik Stjepan

Zuech iz Dubrovnika je javio pretpostavljenima u Zagreb da u Dubrovniku i okolici ima

oko 1 500 četnika, sa i bez brade. Govorilo se da je u rejonu Slivnice 1944. bio osnovan Dubrovački

četnički korpus i u njemu Dubrovačka četnička brigada. 49

Četnici su po Dubrovniku i njegovoj okolici, te u istočnoj Hercegovini, činili nečuvene zločine

nad hrvatskim stanovnitvom, posebno nad partizanima. Oni su, uz druge zločine, 16. rujna

1943. zarobili est mladih Dubrovčana partizana i nakon mučenja u Slivnici zvjerski ih

ubili i bacili u jamu kod Kamen Dola. Prije toga zbog zvjerstava četnika prosvjedovao je kod

Sv. Oca i stoera VI. talijanskog korpusa i mostarski biskup dr. Petar Čule ustajući protiv ubijanja

katoličkog pučanstva, palea i grabei četnika pod zatitom talijanske vojske u Hercegovini

(...), to je među Talijanima u Dubrovniku izazvalo nervozu. 50 (Vidi prilog br. 11.)

44

O Mljetskoj aferi i radu Stanislava Rapoteca (s brojnim detaljima i imenima osoba s kojima je kontaktirao), ire u

Elaboratu Uprave dravne bezbjednosti, III. odjeljenje SUP-a NR Hrvatske od 30. kolovoza 1946. Filmovani dokument

nalazio se u AVII, fond NDH, SUP Split, lm br. 2, snimka 697 i 692-743.

45

Dubrovnik u NOB-i, str. 372, 460, 482; Mato Jakić, n. d., str. 13 i 126

46

Bogdan Krizman, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980, str. 454

47

Dubrovnik u NOB-i, str. 372

48

Isto

49

Todor Radoević, Ofanziva za oslobođenje Dalmacije 1944., Beograd, 1954. str 122

50

AVII, k. 234, reg. br. 58/1-2

53

U srpnju 1943. iz Italije je u Dubrovnik doao istaknuti četnik dr. Too Perović koji je odr-

avao sastanke s četničkim rukovodstvom u kavani Dubravka i hotelu Pota. Tad se vratio iz

Rijeke i vojvoda Jevđević i odsjeo u hotelu Pota, ali je nakon kapitulacije Italije pobjegao u

Ljubljanu. Too Perović povezao se s Nijemcima koji su mu dopustili da u Dubrovniku i okolici

moe drati oko 1 500 četnika. Sa SS pukovnikom Schmidthubertom potpisao je 14. rujna

1943. sporazum o zajedničkoj borbi Nijemaca, Hrvata i četnika protiv partizana. 51 Četnici su

izdavali list Ravnogorac, ali to se pribliavao kraj rata, sve su vie naputali Dubrovnik i njegovu

okolicu i premjetali se u Trebinje i Bileću.

U Cavtatu je četnički utjecaj bio velik. Naglaavalo se da je Cavtat od interesa velikosrpskoj

politici, pa su tu postavili jako četničko uporite, a glavni su im pomagači bila braća Vragolov

koji su imali radiostanicu za odravanje veze s Kairom i Barijem.

*

O četnitvu i četnicima u Dubrovniku, njihovu djelovanju i suradnji s vlastima NDH, kao i s

okupatorom, moe se doznati iz izvjetajâ ustakih pijuna agenata koji su se nalazili u Dubrovniku

i imali razgranatu mreu suradnika. Oni su redovito iz Dubrovnika slali UNS-i u Zagreb

sve vanije informacije. Ti su dokumenti sačuvani i pohranjeni u Arhivu UDB-e Hrvatske

u Zagrebu, a lmovana građa je bila dostavljena Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu.

Evo o tome nekoliko karakterističnih informacija:

Ustaki agent pijun sa ifrom Bič 1101 javio je 31. prosinca 1942.: Četnici nesmetano eću

po Dubrovniku, naoruani su do zuba. Govore da će napasti Dubrovnik i ići na Knin. Isti ustaki

agent 6. travnja 1943. javio je Zagrebu: Četnici po Dubrovniku slobodno eću, nalaze se u

hotelu Pota gdje je i zapovjednitvo. Nalaze se i u Gruu kod Iličkovića. Na Srđu su postavili

zastavu koju su Talijani skinuli, ali četnici pjevaju: Od Topole do jadranske plae, sve su stra-

e đenerala Drae.

Drugi ustaki agent sa ifrom Bič 1920 iz Dubrovnika je 27. listopada 1943. javio Zagrebu:

Dne 19. listopada poginuo je u borbi s partizanima četnik Đorđe Milojević iz Dubrovnika. U

sprovodu učestvovali sve Srbi iz Dubrovnika, a u ime četnika bio je jedan predstavnik u četničkoj

odori. Isti agent, također u listopadu 1943, dostavio je Zagrebu: spisak s imenima 29 četnika

koji su zvanično prijavljeni ustakom redarstvu u Dubrovniku. Od njih 29 bila su 3 Srbina i

26 Crnogoraca. Isti agent u siječnju 1944. javio je UNS-i u Zagreb: Sinoć, 8. siječnja 1944.

godine, četnici su nastavili pjevanje izazovnih i pogrdnih pjesama po gradu. Tako su, među ostalim,

pjevali: Zeleni se Trebević, po njemu pase Pavelić. Evo zore, evo dana, nema Jure ni Bobana.

Jure iz jame viče, za dom spremni poglavniče. Nitko ovo nije sprečavao. Svakako da je

to bila stvar Nijemaca, ali oni kao da nisu čuli.

Ponovno je isti ustaki pijun 28. siječnja 1944. javio Zagrebu: Dubrovnik je preputen na

milost i nemilost četnika, koji uglavnom diktiraju Dubrovnikom. U tome prednjači kapetan Nikola

Baule koji je veza između četnika i Nijemaca. Svakako na bilo koji način treba ukloniti

Baula. ( ) Narod eli da dođe bilo koja vojska pa bilo to i partizanska samo da se oslobodi

od četničkog terora u Dubrovniku. (istaknuo N. A.)

Isti ustaki agent Bič-1920 9. oujka 1944. javio je u Zagreb: U Dubrovnik često doputuje Manojlo

Milinović, bivi časnik jugoslavenske mornarice iz Boke kotorske, dolazi taksijem, sastaje se

s četnicima u Dubrovniku. Neto prije toga, 19. veljače 1944., isti ustaki agent javio je Zagrebu: U

Dubrovniku se momentalno nalazi oko 600 do 800 četnika, to u vojničkim odorama, to u civilu.

51

Zbornik dokumenata NOR-a Jugoslavije, sv. IV/17, str. 197

54

U travnju 1944. ustaki agent Bič-1920 javio je Zagrebu: Dne 8. travnja 1944. godine navečer

grupa od 15 do 20 četnika, mahom Dubrovčana, pjevali su po ulicama Dubrovnika pjesmu:

Od Zagreba do Jadranske plae, sve su čete Đenerala Drae, tko je protiv kralja Petra, ubit će

ga naa četa.

Običaj je bio kod savezničkih vojski da svi saveznici prisustvuju pogrebu kad pogine koji vojnik.

Tako se dogodilo i u Trebinju. Ustaki pijun Bič-1920 iz Dubrovnika je 11. travnja 1944. poslao

UNS-i u Zagreb ovu depeu: Koncem oujka u Trebinju je obavljen sprovod jednog četnika koji je

poginuo u borbi s partizanima. Mrtvački lies bio je pokriven srpskom zastavom, a počast mu je odao

vod Vraje divizije (to je 369. legionarska hrvatska divizija prim. N. A.). Eto, hrvatski vojnici u njemačkoj

odori stupali su za srpskom zastavom i odali počast zakletom neprijatelju svakog Hrvata.

Kad su četnici u siječnju 1944. u Dubrovniku pokuali atentat na domobranskog pukovnika

Stjepana Zuecha, ustaki pijun Bič-1920 28. siječnja 1944. javio je UNS-i u Zagreb: (...) alosno

ali istinito da nam četnici kroje sudbinu u NDH .

Teka je optuba protiv dr. Iva Karlovića, gradonačelnika Dubrovnika od 1942. godine, kad

je ustaki agent Bič-1101 15. srpnja 1943. javio UNS-i u Zagreb sljedeće: Dvije i pol godine

gradonačelnik dr. Ivo Karlović vozi samovoz s oznakama Uprave grada Beograda (gdje je prije

rata Karlović radio prim. N. A.), slobodno odlazi u Hercegovinu zbog verca (radi toga su

ga uhapsili prim. N. A.), a da mu nitko od četnika nita ne smeta, dok svaki Hrvat strahuje.

Isti pijun u siječnju 1944. javlja UNS-i u Zagreb: Narod se otvoreno buni protiv dosadanjeg

načelnika i velikog upana jer su Dubrovnik prepustili na milost i nemilost četnika. Trai se da

ga brzo smijene jer će se proliti krv. Na ime dr. Iva Karlovića postoji od ustakog pijuna Bič-

1920 jo tea optuba, a koja se odnosi na oduzimanje novca iz gradske blagajne, pa je 11. prosinca

1943. javio UNS-i: () Kratko vrijeme prije svoga odlaska u Zagreb, odakle se jo nije

vratio, načelniku je iz općinske blagajne isplaćeno 100.000 kuna na ime neke reprezentacije. Ne

znam kakva je bila reprezentacija kada nitko nije dolazio u Dubrovnik. () O zlodjelima načelnika

mogu se napisati cijele knjige te nije potrebno vie nita iznositi jer sve to znade i najmjerodavnija

vlast u Zagrebu. (O Karloviću vie kasnije jer je poslije oslobođenja uhićen, suđen i

kao ratni zločinac pogubljen na Daksi 26. listopada 1944. godine.)

Ustaki pijun Bič-1101 teko optuuje i ravnatelja Krugovalne postaje Iva Peka pok. Luke

javljajući UNS-i 5. srpnja 1943. sljedeće: () Na Krugovalu u Dubrovniku zaposlio je Duana

Ristića, harmonikaa, koji je bio u četnicima, u siječnju 1943. godine vratio se u Dubrovnik,

obrijao bradu i nastupa na dravnom krugovalu. U drugoj radiodepei ustaki pijun Bič-1290

javio je UNS-i 9. oujka 1943. da Hrvati ne smiju govoriti na Krugovalu to ih je volja jer bi

time vrijeđali interese četnika). 52 *

Brojni povijesni dokumenti pruaju dosta podataka o četnicima Drae Mihailovića koji su

djelovali u Dubrovniku. Evo nekih:

Milan Raević, bivi ministar u Simovićevoj vladi, odvjetnik. Ustaki pijun Bič-1920 početkom

siječnja 1944. o njemu je javio UNS-i: Milan Raević, četnička ličnost kod Nijemaca,

due stanuje u Dubrovniku u hotelu De la Ville, a prije u privatnoj vili u Lapadu () njih trojica

(on, kapetan Nikola Baule i Krsto Sandanović) uglavnom organiziraju četničke akcije u

Dubrovniku, alju hranu ranjenim četnicima koji se nalaze u mjesnoj bolnici. 53

52

Napomena urednika: Za označene biljeke u dijelu koji se odnosi na navode o dojavama pijuna agenata nigdje nisu

navedeni izvori koje je autor koristio.

53

Arhiv OZN-e Hrvatske, Zagreb, lm 13, snimka 396; Dubrovnik u NOB-i, str. 37

55

Too Perović, duhovni vođa četnika u Dubrovniku, odsjedao je u hotelu Pota, gdje je bio

dubrovački četnički tab. O njemu je Oblasni komitet SKOJ-a za Dalmaciju javio Pokrajinskom

komitetu SKOJ-a za Hrvatsku 24. prosinca 1943. godine: Prije kapitulacije Italije zadrao se u

Dubrovniku četnički vojvoda Dobrosav Jevđević, koji je organizirao četnički bandu u tom kraju.

Kapitulacijom Italije poao je u Ljubljanu, na njegovom mjestu ostao je poznati četnik Too

Perović koji se povezao s Nijemcima i sklopio sporazum o zajedničkoj borbi protiv partizana.

Rezultat toga je dolazak oko Dubrovnika oko 1000 do 1 500 četnika. 54

Pravoslavni pop Boidar Pindović pok. Petra, profesor, četnički ideolog, delegat na Svetosavskom

kongeru kojega je organizirao Draa Mihailović. Za njega Oblasni komitet KPH za

Dalmaciju 5. kolovoza 1944. pie: (...) Od četnika se kao organizator u Dubrovniku ističe pop

Pindović sa svojom grupom. (...) 55 Uhićen je nakon oslobođenja, osuđen kao ratni zločinac i pogubljen

26. listopada 1944. godine.

Pukovnik Svilokos, za koga Oblasni komitet KPH za Dalmaciju 5. kolovoza 1944. biljei:

(...) Četnici su tijesno povezani s ustaama i mačekovskim agentima. Imaju radio vezu s Kairom

i morsku vezu s Barijem. Tim su putem prebacili pukovnika Svilokosa, četnika, za Kairo, a dr.

Jančikovića (Mačekovog agenta) za Bari. Te im veze omogućuju Englezi. 56 Svilokos se vratio,

predvodeći s majorom Lukačevićem četnike, u rujnu 1944, kad su četnici krenuli u oslobađanje

Dubrovnika. (O tome vie u četvrtoj glavi.)

Braća Vragolov Niko, Đuro i Pero u Cavtatu su imali radiostanicu i odravali vezu s Kairom.

Za njih se u izvjeću OZN-e 8. korpusa od 24. rujna 1944. navodi da su organizatori i vođe četnika

u Cavtatu, gdje im je centar u kojem ih ima oko 30, a izlaze u okolna sela gdje stvaraju manje grupice

četnika. (...) 57 Vojni sud 8. korpusa konscirao im je imovinu (radi zločinačkih djelatnosti).

Koje Slavković, za koga je 13. siječnja 1944. ustaki pijun Bič-1920 naveo da je četnički kapetan,

poznati Srbin i hrvatoder jo iz vremena bive Jugoslavije, a koji je sada ocir za vezu s

njemačkim vlastima, sa suprugom je bio na svečanom ručku u njemačkom zapovjednitvu, (...) njemački

časnici su ga sa samovozom odveli kući. Ostvaruje njemačke i četničke veze u Dubrovniku. 58

Nikola Baule, pomorski kapetan za kojega je ustaki pijun Bič-1920 javio 23. siječnja 1944.

godine (...) Dubrovnik je preputen na milost i nemilost četnika koji uglavnom diktiraju, a u tome

prednjači pomorski kapetan Nikola Baule, koji je veza između četnika i Nijemaca. Svakako na bilo

koji način treba ukloniti Baulu iz Dubrovnika. Neto malo ranije isti je ustaki pijun javio UNS-i:

Njemačke vlasti pustile su na slobodu poznatog Srbina i četničkog agitatora pomorskog kapetana

Nikolu Baulu pa on sada slobodno eta po gradu i okuplja oko sebe četničku omladinu. 59 Nikolu Baulu

uhitile su ustae 12. travnja 1944., a pogubljen je 23. listopada 1944. u logoru Stara Gradika.

Pravoslavni pop Boko Mitrović, četnik za koga je ustaki pijun Bič-1920 javio UNS-i 11.

prosinca 1944. i predloio da mu se oduzme crkvena pravoslavna općina, a uz sljedeće obrazlo-

enje: Pravoslavni pop Boko Mitrović je veliki Srbin i četnik, sinovi su mu za vrijeme Jugoslavije

bili četnici i neprijatelji Hrvata. Jedan je od njih pokuao u Sarajevu atentat na sarajevskog

nadbiskupa arića kada je ovaj bio u svom dvoru u Dubrovniku, ali atentat nije uspio zahvaljujući

hrvatskim orunicima. Toga bi Mitrovića trebalo maknuti iz Dubrovnika na svaki način. 60

54

Dalmacija u NOR-u, zbornik dokumenata, sv. IX, Split, 1985, str. 485

55

Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, Zagreb, lm br. 45, snimka 94

56

Isto, lm br. 45, snimka 94-113

57

AVII, k. 1891/A, reg. br. 61/7

58

Arhiv OZN-e Hrvatske, Zagreb, lm 13, snimka 595

59

Isto, lm 13, snimke 599, 602, i 611

60

Isto, lm 13, snimka 619

56

Dr. Niko Moretti, liječnik u Dubrovniku poznati veliki Srbin i četnik čiji se sin nalazi u četnicima,

dok mu kćer ije rublje. Po Dubrovniku i okolici četnici ire letak tiskan u stanu liječnika Morettija,

javio je UNS-i 7 veljače 1944. ustaki pijun Bič-1920. Ustae su 12. travnja 1944. uhapsili

dr. Morettija, zajedno s kapetanom Baulom i dr. Kobleom, a u vezi s tim ustaki pijun Bič-1920

javio je UNS-i 18. travnja 1944. godine: Svi istaknuti prvaci četnika u Dubrovniku imali su 17.

travnja 1944. godine sastanak u prostorijma Pravoslavne crkvene općine. Raspravljalo se o uhićenju

četničkoga prvaka dr. Morettija. Četnici su priopćili Nijemcima da će se svi prebaciti u partizane

ukoliko ne puste Morettija. U Dubrovniku je bilo osnovano ilegalno četničko drutvo Ravnogorska

omladina, a vodio ga je Veljko Moretti, učenik VIII. razreda gimnazije, a bilo je učlanjeno

30 mladića. 61 Dr. Niko Moretti uhićen je od ustaa 12. travnja 1944., a deset dana kasnije pogubljen

je u logoru u Jasenovcu. Uhićenje je temeljeno i na spomenutom ustakom izvjetaju.

Milo Kapor, za koga ustaka dokumentacija tvrdi da je poznati četnik i glavna osoba četnika

u Dubrovniku, putuje često u Sarajevo pa ga tamo treba uhititi i strpati u logor. To nije

moguće u Dubrovniku gdje četnike tite njemačke vlasti. (...) 62

Ante Lazibat, četnički razbojnik iz Rijeke dubrovačke koji je kupio brod od 500.000 kuna

da pobjegne u Italiju. 63 i Luka Ciganović, četnička ličnost, poznati plivač, treba ga maknuti iz

grada zajedno s kapetanom N. Baulom i ministrom Raevićem 64 kako je 28. siječnja 1944.

ustaki pijun Bič-1920 javio UNS-i u Zagreb.

Ristić, pomorski kapetan, poznati Srbin katolik. Povezao se s četničkom 2. brigadom u Trebinju.

U jesen 1941. godine ubio je jednog njemačkog dravljanina. Na sud se nije prijavio jer

da je Talijan 65 , javio je UNS-i 31. prosinca 1942. Bič-1101.

*

Ustaka dokumentacija i dokumentacija NOP-a spominju jo desetak osoba koje su bile četnički

prvaci u Dubrovniku, upi dubrovačkoj, Konavlima i Oracu. Za Korčulu i Peljeac nema

podataka jer su tamo skoro svi jugonacionalisti pristupili NOP-u. Bilo je pokuaja na Korčuli i

Mljetu da se oformi četnički pokret. No to se nije dogodilo iako je vojvoda Jevđević dolazio na

Korčulu s takvom nakanom.

Posljednji obračun s četnicima oko Dubrovnika, jer su već svi bili pobjegli iz Grada u Hercegovinu,

zbio se između Trebinja i Dubrovnika te u Popovu polju u rujnu 1944. godine. Tad se veća grupacija

četnika iz Srbije, Crne Gore, istočne Bosne i Hercegovine, njih oko 4 500, pod zapovjednitvom majora

Vojislava Lukačevića, ađutanta kralja Petra II. Karađorđevića rodom iz Podgorice, te pukovnika

Svilokosa i Bačevića, pokuala probiti u Dubrovnik, osloboditi ga od njemačkih okupatora i ondje se

povezati sa savezničkim anglo-američkim vojnicima. Međutim ta namjera neslavno je zavrila tekim

porazom, najprije na prilazima Dubrovniku od strane Nijemaca, zatim od boraca 2. dalmatinske brigade

i Dubrovačkog partizanskog odreda u Popovu polju 66 , kao i od pripadnika 29. hercegovačke divizije.

Posljednji četnik u Dubrovniku kojega su ubili partizani bio je neki Mitrainović. On se nakon

oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944. krio u potkrovlju Pravoslavne crkve u Dubrovniku,

gdje je umnoavao četničke letke i raspačavao ih po Gradu. Ubijen je na krovu crkve jer

je pruao otpor prilikom uhićenja. 67

61

Isto, lm 15, snimke 604, 579-581 i 612

62

Isto, lm 13, snimke 611 i 612

63


64

Isto

65


66

Dubrovnik u NOB-i..., str. 615 618

67

Isto, str. 487

57

to se tiče četnitva i četnika u Dubrovniku ne samo da je već dosta rečeno, nego smo sve to

i dokumentirali. Međutim u HDA u Zagrebu postoji jedan dokument iz Bileće koji je nastao jo

1942. godine. Pisan je rukom, ali prua zoran primjer ponaanja četnika i četnitva, ne samo u

Hrvatskoj i na ostalom području bive Jugoslavije, nego i u Dubrovniku, pa zato objavljujemo

njegov clelovit prijepis.

Srpskim četnicima

letci bacani iz aviona

VD Dbk 16. V. upućuje letak

Stolac VD 1942.g.

Bileća

br. 1720/42 T

Na osnovu sporazuma koji smo sklopili sa armijom Kraljevine Italije u svrhu zajedničkog

pobijanja komunističkih zlikovaca koji unitavaju ivote i imanja srpskog naroda saoptavamo

vam:

1. Odustanite od svakog sukoba sa talijanskim trupama koje operiraju u zoni

Čajnića, Gorada, Kalinovika i Foče.

Svi koji ste bili nasiljeni i terorom prisiljeni da se pridruite partizanskim zlikovcima,

likvidirajte tuđine komesare i na čelu sa svojim domaćim prvacima, pod orujem, prijavite

se najblioj talijanskoj komandi. Vai ivoti i imanja su vam zagarantovani, a vi ćete

zajedno sa orujem biti uvrteni u Nevesinjsko-Gatačko-Stolački vojnički dobrovoljački

četnički odred.

Italijanska armija vam garantuje da nitko neće odgovarati za događaje iz doba ustanka,

da vam ustae ne mogu nita učiniti. Vi ste duni da sa svojim orujem čuvate red, mir

i poredak u svom kraju i unitavate partizanske zlikovce koji su pregli da unite srpski

narod.

Sa verom u Boga za čast i slobodu srpsku.

Nacionalistički tab vojnočetničkog odreda

politički poverenik Nevesinje-Stolac-Gacko

Dobroslav Jevđević Petar Samardić

kap. Radojica Periić

Objavljujemo i sadraj dokumenta Obavjetajne slube za Dubrovnik broj Pov. 7/44, upućen

iz Dubrovnika 18. kolovoza 1944. kao Izvjetaj br. 3, pod oznakom Predmet: Major, potpisan

sa /Kos/, a koji govori o četničkim jedinicama na dubrovačkom području.

Pre kraćeg vremena osnovana je na Slivnici takozvana Dubrovačka brigada koja po kazivanju

samih četnika iz Dubrovnika broji oko 3 000 boraca većim dijelom iz hercegovačkih sela.

Tom Dubrovačkom brigadom komanduje četnički major po prezimenu Bačović, rodom iz Crne

Gore, koji je ovih dana boravio u samom Dubrovniku, gdje se zadravao desetak dana. Nije mi

jo poznato da li je isti odravao sastanke sa četničkim prvacima u Dubrovniku i čim na tome,

odnosno po tome ta doznam, odmah ćete biti obavjeteni.

58

Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na bive učenike Osnovne kole Marina Getaldića

koji su poginuli tijekom NOR-a. (Ukolnjena je nakon 1990.)

Civilne poslove i administraciju t.z. Dubrovačke brigade vodi Svilokos Nino, četnik iz Dubrovnika,

dok je dubrovačka četa, koja je sastavljena od Dubrovčana, tabna četa pri komandi.

Sama komanda Dubrovačke brigade nalazi se na Slivnici. Po ovom zadatku ulaem sve da bi

ta vie mogao o istom saznati. Zato ovo sve vama izgleda da polagano ide i da sam malo agilan

javljam vam to spisom broj Pov. 8/44.

Očekujte moje dalje izvjetaje i molim vas da mi potvrdite prijem svakog izvjetaja, odnosno

spisa koji je zaveden pod brojem.

Ostajte mi zdravo uz drugarski pozdrav

SMRT FAIZMU SLOBODA NARODU!

59

5. KRITERIJ I DRUTVENI ODNOS

PREMA OKUPATORU

Dubrovniku su se, kao i na njegovu irem području, to se vidjelo iz prethodnog izlaganja,

U najvećim dijelom Drugoga svjetskog rata nalazile strane trupe (od 17. travnja 1941. do 18.

listopada 1944.). Prostor je bio okupiran. Na njemu je bio okupator, u sutini tuđinac, kako to

najbolje opisuju nai ljudi. Prisustvo okupatora, njegove vojne i civilne vlasti određivalo je status

područja i kriterij odnosa prema tuđincu. Stvarno stanje nije umanjeno time to se u Dubrovniku

i na dijelu njegove okolice nalazila i vlast NDH saveznica faističkih sila Osovine. Drugačija

je, i daleko jasnija, bila situacija na Korčuli, Mljetu i istočnim dijelovima Konavala, na

hrvatskom teritoriju koji je NDH predala talijanskom okupatoru.

Jedan od glavnih rukovodilaca antifaističke borbe u Dubrovniku, tada učenik dubrovačke

Gimnazije Veljko Barbijeri, u svojim memoarskim biljekama o tim prvim i tekim danima u

Dubrovniku, i uopće u Dalmaciji, kazao je: (...) Kad je počeo rat, za mene i brata (misli na Franu

Barbierija, istaknutog novinara prim. N. A.) je bilo prirodno da se uključimo u borbu protiv

Nijemaca, Talijana, četnika i ustaa. Situacija je bila izuzetno teka, a danas se često povijesne

činjenice izvrću onako kako pojedinoj vlasti odgovara. Ispada da svaka vlast iznova pie

i kroji povijest. Međutim, osnovne činjenice su jednostavne i nepobitne. Nijemci i Talijani su bili

okupatori, a ustae njihove sluge koji su Talijanima poklonili najveći dio Dalmacije i ponudili

krunu kralja Tomislava vojvodi od Spoleta, a uveli su i rasne zakone. (...) 68 Prema tomu odnos

prema tuđincu, okupatoru, bio je osnovni drutveni odnos. Sve drutvene skupine i pojedinci

trebali su se odrediti prema okupatoru, odnosno prema nazočnosti tuđinca i njegovu ponaanju,

ali i prema njegovu sustavu u cjelini. Na jednoj su se strani nali oni koji su pomagali okupatora

i njegove saveznike, podravali i prihvatili njegov drutveni sustav, a na drugoj oni koji su

bili voljni da mu se na razne načine suprotstave i prue otpor. Jedan je broj građana pokuao

stajati po strani.

Drutveni odnos prema tuđincu, na primjer u Dalmaciji prema stoljetnom osvajaču i politici

Rima, imao je dugu i teku povijest. Evidentan je bio otpor, ilav i dostojanstven. Dobro su ga

zapamtili prekomorski susjedi. Istina taj je otpor najvie bio pasivan, ali je u povijesti Hrvatske

i Dalmacije ostao zapisan zlatnim slovima. I u tomu je stoljećima prednjačio Dubrovnik, i dokazao

da stoji čvrsto kao kamen na morskoj hridi boreći se i braneći svoju slobodu. Dubrovački

je narod uvijek bio protiv tuđinca, od onoga francuskog 1806. pa dalje tijekom XIX. i XX.

stoljeća. Kao credo svega stoji natpis iz doba Dubrovačke Republike iznad ulaznih vrata tvrđave

Lovrjenac: NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO. (Sloboda se ne prodaje

ni za svo zlato svijeta.) O slobodi je pjevao i veliki dubrovački i hrvatski pjesnik Ivan Gundulić

(1589. 1638.), čiji su stihovi: O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO! (...) postali istinskom

himnom ne samo ponosnog Dubrovnika, nego i svih onih koji cijene slobodu, naročito oni

koji su, makar i trenutak, bili bez nje.

68

Veljko Barbijeri, Protiv vjetra, Rijeka, 2003., str. 29

60

Postavlja se sutinsko pitanje ima li slobode ako je tuđinac u dvoritu, bez obzira tko je on,

koju i čiju zastavu vije? Jo u kolijevci su nas roditelji učili: U tuđincu nema vire, kao ni u moru

mire. Moramo ponoviti jednu notornu činjenicu da je u svijesti hrvatskoga čovjeka u Dalmaciji

(druge ne razmatramo) ostao utisnut pečat prolosti, iz vremena kad su nas Mlečani, Francuzi,

Austrijanci i Ugari nastojali talijanizirati, germanizirati i mađarizirati. Nismo imali slubenoga

hrvatskog jezika; sve do skoro stoljeće unazad, knjige i skoro svi dnevni listovi (od pojave tiska

na ovim prostorima) tiskani su na talijanskom jeziku; bogosluja je bilo malo ili nimalo na hrvatskom,

nego se i to obavljalo na latinskom jeziku; sve općinske, crkvene i upne knjige i drugi

dokumenti dugo nisu bili na hrvatskom, nego na talijanskom jeziku. Rijetki su epigra na

hrvatskom jeziku, a premnogo ih je na talijanskom i latinskom. Nastojali su talijanizirati imena

i prezimena..., i tako unedogled. Jo se i danas osjeća ponos dalmatinskoga čovjeka zbog sjajne

pobjede naih mornara nad talijanskom otom kod Visa 20. srpnja 1866. godine. Austrija je to,

dodue, pripisala sebi, to se lijepo vidi u Ratnom muzeju u Beču, gdje nema spomena o hrabrim

hrvatskim mornarima koji su tu bitku izvojevali. Zatim je tu i velika povijesna pobjeda narodnjaka

nad autonomaima (naklonjeni Rimu) s kraja XIX. stoljeća. U Prvom svjetskom ratu dubrovački

austro-ugarski korpus činili su uglavnom nai ljudi Hrvati iz Dalmacije. Tukao se (za

svaku pohvalu) protiv Talijana 1915. na Frontu na Soči, otjeravi ih skoro do Venecije. O tomu

su nam pričali, na tomu su nas odgajali nai roditelji i djedovi. Uvijek su sa zadovoljstvom i

ponosom o tomu kazivali iako nisu bili pristalice crno-ute Habzburke Monarhije zapravo su

eljeli njezinu propast. Duboki oiljak ostao je u dui hrvatskih ljudi iz napaćene Dalmacije, kad

su ju Talijani 1918. okupirali i tuđinskim je okovima drali sve do Rapallskog ugovora 1920.,

odnosno do proljeća 1921. godine. Tada je sam narod odbacivao i mrzio svakoga tko bi kolaborirao

s Talijanima. Ilo se tako daleko da se djevojke nisu smjele viđati s talijanskim časnicima

ili vojnicima, a kamoli da s njima pleu. Odmah su bile oiane i polivene crnom tintom. Kolaboracionistima

je narod dao pogrdni naziv talijanai/ce. Sjekli su im loze i drugo drveće, pjevali

pogrdne pjesme; ivot su im zagorčavali i nije im bilo mjesta među hrvatskim ljudima. Radi

toga je nemali broj dalmatinskih talijanaa morao pred gnjevom naroda pobjeći u Italiju, kad se

1921. konačno povukla talijanska vojska iz okupiranih dijelova Dalmacije.

U dui hrvatskoga naroda Dalmacije nita se nije promijenilo ni u Drugom svjetskom ratu,

kad su u travnju 1941., po drugi put u XX. stoljeću, Talijani okupirali Dalmaciju. Proglaenje

NDH. 10. travnja 1941. ubrzo se iz zadovoljstva zbog osnivanja samostalne hrvatske drave

pretvorilo u razočaranje i nezadovoljstvo, već zbog prvih poteza marionetske vlade NDH, a posebno

kada su već za nekoliko dana vidjeli i čuli koračanje talijanske okupatorske čizme svojim

ulicama i gradovima i čvrstu rijeenost okupatora da tu vječno ostane. Najveću nevjericu, pravi

ok, kao grom iz vedra neba pogodila je dalmatinske ljude vijest da je poglavnik NDH Ante

Pavelić 18. svibnja 1941. u Rimu predao Mussoliniu skoro cijelu Dalmaciju. Odluke tog sramnog

Rimskog ugovora osiguravale su Talijanima trajno prisustvo na naim otocima i obali.

Čim su doli, Talijani su zabranili sve to je hrvatsko: zastavu, jezik, kulturu, drutva, političke

partije. Htjeli su čitavu Dalmaciju potpuno talijanizirati, kao to su to već dijelom i postigli na

Lastovu, u Istri, Zadru i na Kvarneru.

U takvoj za hrvatski narod tmurnoj i besperspektivnoj situaciji prosto su se nametala presudna

pitanja: moe li se na sve to gledati pasivno, pa i tako podravati tuđince i okupatore, njihov

sustav i ponaanje; moe li se s tako zlim i surovim protivnikom uopće ivjeti, a kamoli surađivati?

Zapravo, temeljno pitanje je bilo: to raditi? Odgovor se mogao birati između otpora ili

potpune predaje i propasti. Treće mogućnosti nije bilo. Vrlo brzo postalo je jasno da za hrvatsku

budućnost na istočnoj obali Jadrana (za goli opstanak) postoji samo jedan izlaz, samo jedna mogućnost

otpor okupatoru, pa makar koliko skupo to stajalo.

61

Na ovakvo opredjeljenje snano je djelovala tadanja opća situacija u svijetu, nastala u ljeto

i jesen 1941., kad su SAD i SSSR ule u rat protiv sila Osovine i tako se uspostavila velika antifaistička

koalicija. Nai su ljudi tada mislili da čim je u rat protiv Njemačke, Italije i Japana

ula Amerika da je pobjeda sigurna povijesna pobjeda demokratskih snaga svijeta nad najcrnjim

i najreakcionarnijim sustavom kojega čovječanstvo poznaje, pobjeda nad nacifaizmom.

Otad perspektiva za okupatore nije bila ruičasta; njihov sigurni poraz već se počeo nazirati.

Znači da je sutina odnosa u novonastaloj situaciji bila: ili pokornost okupatoru, gubljenje

hrvatskog bića kroz kolaboriranje i saveznitvo s tuđincem ili otpor, dvojak po sadraju. Prvo,

otpor vladavini tuđinaca, tj. otpor okupatoru; drugo, otpor faizmu koji je uspostavljen kao sustav

na okupiranom prostoru. Kod većine građana Dalmacije dvojbe nije bilo. Jednako raspolo-

enje vladao je u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju, na Peljecu, Korčuli i Mljetu.

Lastovo je blizu, takoreći pred očima, kao najbolji primjer i opomena gdje je već bila

izvrena potpuna talijanizacija hrvatskoga naroda koji je stoljećima ondje ivio. U razdoblju od

1918. do 1941. na Lastovu nije ostalo nita od hrvatske riječi. Bez otpora istu bi subdinu bili

doivjeli i Dubrovnik i njegovo okolno područje, ponajprije anektirani Korčula, Mljet i istočni

dio Konavala. Međutim zahvaljujući komunistima i ostalim antifaistima koji su organizirali

antifaistički otpor i borbu protiv tuđina, okupator je istjeran s dalmatinskog prostora, a Dalmacija

je oslobođena. To međutim nije bilo lako niti jednostavno za velike ideale slobode pale

su mnoge rtve, otpor i borba trajali su dugo.

Moda će ovdje netko prigovoriti da je u Dubrovniku i na dijelu njegova područja od 10.

travnja 1941. bila uspostavljena vlast NDH, ona vlast koja je nastala na ruevinama Kraljevine

Jugoslavije. Mora se utvrditi povijesna istina da je vlast NDH uspostavljena osloncem na vojnu

silu Italije i Njemačke. Nju narod nije izabrao niti je ikakvih izbora bilo. Kakav je onda mogao

biti odnos prema takvoj vlasti koju je uspostavio tuđinac? Već smo rekli, a to je credo svega, da

vlast NDH u Dalmaciji, kao i drugdje, nije bila samostalna i slobodna, da je egzistirala uz zatitu

i podrku tuđinca koji se ponaao kao svaki osvajač u povijesti. U najboljem slučaju ponegdje

je vladalo dvovlaće, ali je dominantnu ulogu imala vojna i civilna vlast okupatora.

Na Korčuli, Mljetu i u istočnom dijelu Konavala situacija je bila jasnija ondje nije bilo ni

začetka vlasti NDH. Talijani nisu dozvolili niti da se pojavi. Nita na stvari nije mijenjala ni činjenica

to je NDH bila pridruena dravama sila Osovine, pa se toboe ne bi moglo tvrditi da

je saveznička vojska na tlu NDH okupatorska. Međutim sutina nije u tome, nego u odnosima

između saveznika, ponajprije u ponaanju tzv. saveznika prema narodu i njegovoj batini, u ponaanju

njegove vojne i civilne vlasti. Tako naprimjer ako su Talijani u Dubrovniku radi svojih

interesa odmah zabranili slobodno kretanje naroda, onda je odgovor da je takav saveznik bio

najmanje poeljan dubrovačkom puku. Ili ako Talijani nisu doputali da se vije hrvatska zastava,

obiljeje i ponos jednog naroda, onda Dubrovčanima ne treba takav saveznik sa NDH itd. A poznato

je da su Talijani u Dubrovniku vrili cenzuru nad informacijama, a bili su svemoćni u

svemu. Nije se naprimjer moglo isploviti na more niti ribariti bez njihove dozvole i jo mnogo

toga to je narod teko podnosio. Očito je da Talijani nisu ničim potivali dubrovački narod ni

vlast NDH, bez obzira to su toboe bili saveznici, a u stvari su ondje bili okupatori.

62

*

Posebno treba sagledati i drugu povijesnu istinu, tj. naglasiti da drutveni odnos u postojećoj

situaciji nije bio uvjetovan samo činjenicom prisustva stranih okupatorskih trupa, nego i time

to vlast NDH nije bila demokratska. Nova vlast se utemeljila na zasadama nacifaističke ideologije

to su je ustae preuzele iz Italije i Njemačke, a protiv koje su ideologije i sustava već

ustale demokratske drave svijeta na čelu sa SAD. Zato vlast NDH nije mogla biti nita bolja

od one u Italiji ili u Trećen Reichu. Prvi zakonski regulativi koji su oblikovani u NDH gradili

su se prema uzoru na faističku Italiju i nacističku Njemačku, tj. na nacifaističkoj ideologiji,

rasnoj netrpeljivosti i progonu svega to je demokratsko i antifaističko. Dubrovnik je samo jedan

segment takva nacifaističkog orgijanja. Čim su organi NDH nakon 18. svibnja 1941. u

Dubrovniku preuzeli vlast od Talijana, ustae su, Rojnica i drugi, proglasom navijestili krvavi

obračun protiv idova i Srba iako u Gradu jo i nije bilo nekog organiziranog otpora tuđincu.

Počela su nečuvena zvjerstva poput ubojstva 13 uhićenika, većinom Srba, na Lisačkim rudinama

u zaleđu Stona. Bili su to većinom građani srpske nacionalnosti iz Dubrovnika, a dogodilo se 1.

srpnja 1941. godine. Nakon toga nastupila su nova hapenja i deportacije u logore smrti u Sarajevo,

Jadovno kod Gospića i druge. U Dubrovniku i okolici nisu samo vreni zločini nad idovima

i Srbima, nego sve čeće i nad antifaistima. Najvie je Dubrovčana ubijeno od strane vlasti NDH

za vrijeme njihove vladavine od 18. svibnja do 7. rujna 1941. godine. Nakon toga su im Talijani

oduzeli vlast. Karakterističan je dubrovački paradoks da se donekle prema narodu bolje ponaao

tuđinac negoli domaći, tj. ustae. Taj se specikum zadrao sve dokraja rata.

Dolaskom okupatorskih postrojbi njemačkog Wehrmachta 13. rujna 1943. u Dubrovnik i na

okolna područja, kao i njihova vladavina do 18. listopada 1944., sutinski se nije nita promijenilo.

I novi se njemački okupator ponaao kao tuđinac, u mnogim segmentima prema narodu

jo brutalnije. Nastupilo je doba jo goreg stradanja naroda, pogotovo antifaista. Od vlasti NDH

formalno su dijelom priznavani, ali o svim vanim pitanjima uopće ih nisu nita pitali. Karakterističan

je primjer iz proljeća 1944., kad je s dubrovačkoga područja njemačka vojska nasilno

deportirala vie tisuća Hrvata i prognala ih u Bosnu i Slavoniju, otkud se mnogi nikad nisu vratili.

Vlast NDH nije titila proganjane Hrvate.

Bitno je dotaći jo jednu povijesnu činjenicu, kad se govori o drutvenom odnosu stanovnitva

prema tuđincu i njegovim saveznicima. Tuđinac je u vlasti i vojsci NDH imao potpuna saveznika

u borbi s onima koji su ustali protiv njega, koji su se borili za slobodu. Okupator i vlast

NDH imali su isti strateki cilj i namjeru vojnom silom i najsvirepijim zločinima obračunati

sa svima koji su pruali otpor neprijatelju hrvatskoga naroda. U toj raboti nali su vjerna saveznika

u četnicima Drae Mihailovića, neprijateljima hrvatskoga naroda koji su se slobodno

kretali po Dubrovniku. Već od početka narodnog ustanka 1941. zajedno su se tukle talijanske,

njemačke, ustake i četničke postrojbe protiv partizana, zapravo protiv naroda koji se borio za

slobodu. Vojska NDH nije u ničemu zaostajala za Talijanima i Nijemcima u neprijateljskoj aktivnosti

protiv antifaista. Nijemci i Talijani su organizirali i obučavali vojne postrojbe NDH,

snabdijevali ih orujem i streljivom, hranom, sanitetskim materijalom, topnitvom i zrakoplovima,

a na moru ratnim brodovima, samo zato da zajedno tuku narod, antifaiste i narodnu vojsku

partizane koji su se se borili za slobodu. Ratni su se planovi pravili u Rimu i Berlinu, a

postrojbe NDH su ih izvravale, to znači da ni u vojnoj domeni NDH nije bila samostalma, a

kamoli slobodna, nego najobičnija sluga tuđincu. Otud je, uz ostalo, nastupilo masovno rasulo

domobranstva i drugih struktura u NDH. Metastaza suradnje s tuđincem, faistički sustav i nacifaistička

ideologija, razorili su biće NDH diskvalicirajući ga i u zemlji i u inozemstvu. Radi

toga je NDH izgubila političku bitku, a vrlo brzo i ugled u hrvatskom narodu. Predvođena politički

i vojnički nedoraslim rukovodstvom, vladavina NDH je već na početku doivjela jasko.

Ako se cjelokupna djelatnost NDH promatra sa stajalita odnosa prema tuđincu i sa stajalita

dugoročnih interesa hrvatskoga naroda, na osnovi obilja povijesnih čimbenika moe se pouzdano

zaključiti da je kolaboracija i saveznitvo vlasti NDH s okupatorom u svojoj sutini bila nacionalna

izdaja. Oni koji su pomagali tuđincu da ostvari svoje ciljeve, i koji su u stvarnosti jačali

njegove pozicije, ne mogu se nego tako tretirati niti se drugačije tretiraju bilo gdje u svijetu,

kod narodâ koji su bili okupirani i koji su na svojim leđima osjetili nacifaističku vladavinu.

63

Otud se smatra da je vlast NDH nanijela najveću tetu ugledu i dostojanstvu hrvatskoga naroda,

a posljedice toga su i danas vidljive, i pored činjenice to se hrvatski narod većinom opredijelio

za antifaističku borbu, i to su Titovi hrvatski partizani imali presudnu ulogu u oslobođenju

svih hrvatskih krajeva i onih prisvojenih i onih okupiranih i tako dali veliki doprinos konačnoj

pobjedi antifaističke koalicije nad nacifaizmom.

Da bi se iznijelo jo vie podataka uz drutveni odnos hrvatskoga naroda u Dalmaciji u Drugom

svjetskom ratu prema okupatoru i njegovim suradnicima, treba pogledati i usporediti dosta

sličnu situaciju u drugim europskim zemljama koje su bile okupirane. Naprimjer u Francuskoj

su Nijemci doveli na vlast i uspostavili dosta samostalnu vladavinu marala Petaina u Vichyu,

na velikoj teritoriji june Francuske. Međutim francuska Privremena Vlada, tj. general De Gaulle,

nije priznavala tu vlast niti su dozvolili francuskom narodu da s njom surađuje. Osuđeno

je bilo svako kolaboriranje i saveznitvo s vladavinom marala Petaina. Ne samo da je bilo

osuđeno, nego je kolaboracija najotrije kanjavana. Slično je bilo i u Norverkoj, Holandiji,

Belgiji, Poljskoj i drugim okupiranim zemljama Europe. Čehoslovačka Republika je diktatom

Berlina kao drava razbijena. Osnovana je kvislinka vlast u Slovačkoj pod Jozefom Tisom.

Ali vladavina Tisoa je osuđena kao zločinački čin, pa su pripadnici Pokreta otpora likvidirali na

stotine kvislinga. Vladavina Tisoa, kao i drugih kvislinga na teritoriju okupirane Europe, nije

bila izraz tenji okupiranih naroda, pa su se svi ti narodi svestrano angairali u borbi protiv tuđinca,

za slobodu i za svoju dravu bez prisustva tuđinskih faističkih postrojbi.

Na kraju, kad se govori o drutvenom odnosu jednog naroda prema tuđincu, to onda vai i

za nas u Hrvatskoj, postavlja se pitanje kojeg se kriterija treba drati u odmjeravanju odnosa

prema agresoru, okupatoru, tuđincu? Odnosno da li su ti kriteriji isti za sve situacije i za svako

vrijeme ili nisu? Preciznije kazano, mogu li vaiti isti kriteriji kada je u pitanju dalja ili blia prolost?

Ili vai li to samo za jedne, a drugi kriteriji za druge? Mislim da bi odgovor, u svakom slučaju,

morao biti isti kriterij za svakoga, za sve situacije i u svim vremenima. Ista mjerila, bez

obzira tko je stajao ili stoji iza toga. Već smo kazali da je povijest hrvatskoga naroda u Dalmaciji,

i općenito, po tome pitanju jasna. Nikad, ba nikad, hrvatski narod u svojoj povijesti nije odobravao,

nego je osuđivao i kanjavao, suradnju s tuđincem, a najotrije se postavljao prema izdajnicima.

Ondje nikad nije bilo u pitanju tko je tuđinac, otkud je i zato doao. Mislimo da taj povijesni

kriterij treba biti vaeći i za stanje u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, potpuno isto

kao i za stanje u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. Nikad se ne moe odobravati kvislintvo

i suradnja s tuđom vojskom, s okupatorom, kao to je bilo u Dubrovniku od 1941. do 1945.

godine. Takva se suradnja osuđuje i kanjava, isto onako kako se osuđuje i kanjava svaka suradnja

i saveznitvo s agresorom i tuđinskom vojskom u Domovinskom ratu 1991. 1995. godine.

Mislimo da je to alfa i omega problematike koju razmatra ova knjiga. Zato je neprihvatljiv svaki

pokuaj rehabilitiranja onoga sustava kojeg je na puci donio tuđinac, kao i svaki pokuaj pravdanja

kolaboracije i saveznitva s tuđincem. To mora biti i kod nas neprihvatljivo, isto kako je bilo i

u Francuskoj, Norvekoj, Poljskoj i drugim okupiranim zemljama Europe u kojima nema pokuaja

rehabilitacije poraenih snaga nacifaizma. Opće je poznato da je zadatak povijesne znanosti da

ne dozvoli rehabilitaciju onih drutvenih snaga koje je sama povijest porazila. To se, u konačnici,

nikada i ne moe ostvariti jer povijesna znanost počiva na sudu činjenica.

Jo neto treba dodati. Je li bio moguć pozitivan odnos Dubrovčana prema vlasti NDH, ako

je ta vlast tijesno surađivala s četnicima Drae Mihailovića, najljućim protivnicima hrvatskoga

naroda? Poznato je da su četnici činili najgnusnije zločine nad Hrvatima, da su stalno isticali da

je Dubrovnik srpski i da je dio Velike Srbije. Povijesna je istina da su u Dubrovniku, Cavtatu,

po Konavlima i drugdje u okolici, četnici legalno boravili i djelovali. U Dubrovniku je ponekad

znalo biti i nekoliko stotina naoruanih četnika; tu su dolazile četničke vojvode i drugi visoki

64

Kameno poprsje Duana Todorovića u predvorju upravne zgrade DTS-a (Uklonjeno je nakon 1990.)

četnički časnici, o čemu smo ranije kazivali. Nisu oni bili samo pod zatitom talijanskih okupatora,

i kasnije njemačkih, nego podjednako i ustaa i vlasti NDH. To je jasno vidio svaki stanovnik

toga područja, pa se većina moralnih ljudi i odnosila odbojno prema vlasti NDH i okupatoru.

Jo uvijek ivi suvremenici tih događanja to znaju. Tko se onda toliko zduno moe na razne

načine zalagati za dokazivanje nevinosti i za rehabilitaciju kvislinga, suradnika okupatora i neprijatelja

hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu? To se čak pojačano radi poslije svega

to je Dubrovnik i okolica doivio od 1991. naovamo od strane novovremenih četnika, nasljednika

idejâ i djelâ onih iz Drugoga svjetskog rata, a koje zagovara srpstvo Dubrovnika; onih četnika

s kojima je tako zduno surađivala ustaka NDH. A tu vlast, njene izvritelje i suradnike,

dananji istomiljenici od izdajnika i zločinaca pokuavaju prometnuti u rtve, dok istovremeno

istinske rtve toga vremena, poginule i preivjele narodnooslobodilačke borce, Titove partizane,

doivljavaju i označavaju zločincima. 69

69

U novije vrijeme neki pojedinci proizvode razne negativne aluzije o Hrvatima s obalnog i otočnog dijela Dalmacije, tj.

o dalmatinskim antifaistima koji da su ustali i borili se protiv hrvatske drave (NDH). Takvi zaboravljaju povijesnu tradiciju

hrvatskoga naroda koji se nikada nije svrstavao uz tuđinca okupatora. To je općenito bilo uočljivo u Dalmaciji, naročito u

obalnom dijelu i na otocima, pa u Istri, na Kvarneru i u Hrvatskome primorju. U tim su krajevima Hrvati uvijek listom ustajali

protiv vjekovnog neprijatelja talijanskog osvajača, uvijek s istim ciljem: da ga oruanom borbom zauvijek izbace sa svoje

grude, sa svoga ognjita. tovateljima NDH, Pavelića i njegovih ustaa nitko nije kriv to su se u Drugom svjetskom ratu

zajedno s talijanskim okupatorom hrvatskim neprijateljem kroz stoljeća nali na istoj crti sramotne borbe protiv stoljetnih

stremljenja hrvatskoga naroda za slobodom.

65

66

Spomenik palim borcima NOR-a s područja Konavala. (Neznatno je otećen nakon 1990.)

GLAVA III.

FAISTIČKI ZLOČINI I

STRADANJE ANTIFAISTA

68

6. OPĆI POGLED NA RATNE ZLOČINE

NA DUBROVAČKOME PODRUČJU

Već smo u prethodnom dijelu nagovijestili da se u Dubrovniku i na njegovu području događalo

masovno stradanje naroda sklonog antifaizmu i da su počinjeni nečuveni ratni zločini

od strane okupatorâ (Talijana i Nijemaca) i njihovih pomagača (ustaa i četnika). Tako neto

nije se na tome području dogodilo nikad u povijesti.

Dravna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača koja je utvrđivala

ratne zločine okupatorâ i njihovih pomagača u dubrovačkom okruju, tj. na području grada

i kotara Dubrovnik (Dubrovačko primorje, Konavle, Mljet i Peljeac) i kotara Korčula, radeći

na tomu od 1944. do 1947., prikupila je, kako je već navedeno, ogromnu dokumentaciju,

propisno vođenu preme uputama Međunarodne komisije OUN-a u Londonu. To su tisuće stranica

dokumenata, a u njima se nalaze imena nekoliko stotina osoba koje su okrivljene za ratne zločine.

Najvie su ih prijavili obični građani raznih profesija i konfesija. Sva se ta dokumentacija,

kao elaborat, nalazi u HDA u Zagrebu, a jedan primjerak i u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, koji

je počeo objavljivati zbornike tih dokumenata. Posebna je dokumentacija za osobe koje su proglaene

ratnim zločincima. Treća je grupa dokumenata za ratne zločince koji su pobjegli u inozemstvo

i za kojima je raspisana tjeralica, bilo da se radi o dravljanima Hrvatske ili o inozemnim

dravljanima. Četvrta grupa dokumenata nalazi se u raznim drugim arhivima. Kad bi se sve to

sabralo, i uzelo samo ono to se odnosi na Dubrovnik i njegovo okruje, pa pripremilo za tisak,

bilo bi tu desetak debelih knjiga. Greka znanstvenih povijesnih ustanova u bivoj SRH bila je u

tomu to se ova dokumentacija nije obradila i objavila. Tad bi javnost bila potpuno upoznata s

počinjenim zločinima u Dubrovniku i njegovu okrugu, kao i s imenima vie stotina osoba koje

su te ratne zločine počinile. To se nije uradilo ponajvie radi toga da njihovi nasljednici ( koji nisu

krivi za grijehe svoje braće, očeva ili djedova) ne budu čitav ivot osjećali, i na leđima nosili,

neugodnu hipoteku prolosti. To je, sigurno, bio human, razumljiv i donekle opravdan odnos.

Međutim od uvođenja viestranačja 1990. pa do danas pojedinci i grupe iz novouspostavljenih

vladajućih desnih struktura vrlo često, uz otvoren poticaj i podrku dravnih i lokalnih vlasti i

drugih struktura, zlonamjerno i s najprizemnijim političkim ciljevima, provodeći rehabilitaciju

nacifaizma, ustatva i NDH, koriste to to iz ranije navedenog razloga građani Dubrovnika i

okolice, naročito oni mlađi, nisu detaljnije upoznati s ratnim zločinima koje su počinili okupatori

i njihovi pomagači na njihovu području tijekom Drugoga svjetskog rata, pa putem kola i velike

većine osvojenih medija sustavno obasipaju neistinama i laima o NOB-i i Titovim partizanima.

Sa aljenjem se mora zaključiti kako se kod većine mladei u tomu i uspjelo, pa već sada

stasaju generacije s potpuno krivim saznanjima o nacionalnoj povijesti. Neki su pokuaji, naročito

iz dugo vremena vladajuće HDZ, ili dotle da se pravdaju, pa čak i veličaju, ratni zločini i

zločinci koje su takvima označila velika trojica iz Drugoga svjetskog rata, OUN i demokratska

svjetska javnost. Jo i danas traju pozivi na kanjavenje onih koji su uhitili i kaznili ratne zločince

koji su prema odlukama vrha antifaističke koalicije i zahtjevima međunarodnih konvencija

bili duni kazniti izvritelje ratnih zločina i njihove naredbodavce.

Polazeći od toga da je ovdje riječ o većem broju ratnih zločina u Dubrovniku i njegovoj okolici,

u ovom dijelu zadrat ćemo se samo na najkarakterističnijim zločinima i nekim imenima

počinitelja tih zločina. Naprosto je nemoguće pobrojiti sve ratne zločine i počinitelje zločina.

Da bi preglednost bila bolja, zadrat ćemo se najprije na ratnim zločinima ustaa i vlasti NDH,

jer su oni u Dubrovniku prvi i otpočeli, zatim će biti prikazani zločini talijanske i njemačke okupatorske

vojske i na kraju četnički zločini.

Meni je kao autoru ovih redaka psihički preteko o tome pisati jer sam kao učesnik NOR-a,

kao partizanski borac, osobno vidio mnoga teka zlodjela to su ih počinili faisti; izgubio sam

majku u ustakom logoru, mnogu rodbinu i prijatelje. I sad mi je u dui duboko usječena mučenička

smrt mladog Dubrovčanina Marka Stjepovića Petrova sa ipana kojega su kao ratnog zarobljenika

zvjerski masakrirali njemački vojnici na koti iznad Ilirske Bistrice u Slovenskom

primorju, i to posljednjeg dana rata na tom dijelu fronta, 6. svibnja 1945. godine. Bio je u ratu

posljednji poginuli borac 12. dalmatinske (otočke) brigade u sastavu 26. dalmatinske divizije. 70

Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača prikupila je (izgleda) samo

podatke o jednom broju ubijenih, ranjenih, zatvorenih i interniranih Dubrovčana i stanovnika

dubrovačkog područja. Najvie su zločina počinili njemački okupatorski vojnici ubili su 299

osoba, ranili ili na druge načine tjelesno povrijedili 173 osobe, a internirali ili prognali 1 646

osoba. Talijanska okupatorska vojska ubila je 183 osobe, 180 ranila i 870 internirala. Ustae su

ubili njih 128, ranili ih 57 i 161 poslali u logore. Četnici su ubili 23 Dubrovčanina, 3 su ranili i

jednog zatvorili.

Ukupno su prema tomu tuđinci i domaći kvislinzi u gradu i kotaru Dubrovnik (Konavle, Dubrovačko

primorje, Mljet i Peljeac) i kotaru Korčula ubili 633 osobe, ranile 413, a deportirali

i u logore poslali 2 678 osoba. Ovime se Dubrovnik s okolicom svrstava među gradove i područja

u Hrvatskoj i bivoj Jugoslaviji s razmjerno najvie rtava u borbi za oslobođenje od okupatora.

Sve su to bili civili, najvie starci, ene i djeca koji su u ratu inače zatićeni haakim i

enevskim konvencijama.

Dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina u dubrovačkom okrugu prikupila je i brojnu

dokumentaciju o materijalnim tetama koje je počinio okupator, ustae i četnici, i to: na stambenim

objektima, voćnjacima, usjevima, umama, stoci, industrijskom bilju, poljoprivrednim

alatima, motornim vozilima, pokućstvu i namjetaju, tetama na robi, gotovu novcu, vrijednosnim

papirima, zlatnom i srebrenom nakitu, imovinskim pravima i ostaloj pokretnoj i nepokretnoj

imovini. Dubrovačkom području pričinjene su matrijalne tete u iznosu od 309 187 333

američka dolara, prema stanju 1945 godine. (Vie detalja o ukupnim ratnim rtvama i materijalnim

tetama na kraju ovoga dijela knjige.)

70

Nikola Anić, Dvanaesta dalmatinska (otočka) brigada, Supetar na Braču, 1983., str. 365

69

70

7. ZLOČINI USTAA I VLASTI NDH

Zločini ustaa počeli su čim je u Dubrovniku 10. travnja 1941. uspostavljena vlast NDH. Najvi-

e ih je počinjeno u lipnju, srpnju, kolovozu i do 7. rujna 1941., kad su Talijani preuzeli svu

vojnu i civilnu vlast. Međutim i nakon toga, sve do oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944.,

ustaki zulum nije jenjavao. Zločini su otpočeli nad Srbima i idovima, zatim nad komunistima,

Hrvatima antifaistima i rodoljubima, sve u skladu s rasnim i drugim nacifaističkim zakonima koje

je obznanila vlast NDH čim je uspostavljena u Zagrebu. Tako neto ne poznaje povijest Dubrovnika,

makar je nečeg sličnog bilo u dubrovačkom zaleđu, ali dosta ranije, u doba Turskog Carstva.

Radili su ustae prema uzoru na faiste u Italiji i naciste u Njemačkoj. Ubijalo se, masakriralo, bacalo

ive ljude u jame i ponore, rijeke i more, pojedinačno i u skupinama. Rijetko je kome za ta

djela suđeno, a nije bilo ni govora o sudskoj tubi, obrani, a jo manje o albi ili prigovoru. Negdje

su djelovali pokretni prijeki sudovi osnovani l7. travnja 1941. koji su odmah izricali smrtne kazne.

Najvie se ubijalo na licu mjesta ili prema trenutačnom raspoloenju ubojice. Neke rtve ubijane

su nakon uhićenja i kraćeg zadravanja u zatvoru, a neki uhićenici otpremani su u koncentracijske

logore. Sve je to bilo regulirano zakonom od 25. studenoga 1941., a odnosilo se na sve nepoćudne

osobe. Iz logora se rijetko tko vraćao. Počinitelji zločina nisu imali nimalo ljudskosti, ni trunka morala.

Da je to bilo upravo tako, vidjet ćemo na primjerima zločina koje su Počinile ustae i vlast NDH

u Dubrovniku i na dubrovačkome području, a to je samo mali odraz stanja u čitavoj tadanjoj NDH.

Čim su i formalno doli na vlast u travnju 1941., ustae su odmah, uz blagoslov vlasti NDH, a po

uputama ustakog pukovnika Jure Francetića, koji je radi toga bio iz Zagreba doao u Dubrovnik u

travnju 1941., počeli s pljačkom i otimačinom te s hapenjima i ubijanjem Dubrovčana. Upadali su u

srpske i idovske stanove, trgovinske radnje i druga dobra; na očigled vlasnika ili nakon njegova uhićenja,

odnosili sve vrijedno na to su nailazili. Najvie su otimali za sebe osobno, a govorili su da sve

to rade za vlast NDH. Tako su naprimjer ustae Stjepo Petričević i Niko Trojanović sredinom travnja

1941. u Trstenomu upali u kuću Vida Miljasa i opljačkali sve dragocjenosti. Ustaki stoernik Ivo

Rojnica 7. svibnja iste godine uhitio je Manojla Vlatkovića, sluitelja kotarskog suda u Dubrovniku,

koji je poslije ubijen. Zatim slijede uhićenja u Oracu, Trstenomu, Zatonu i po drugim mjestima. Tad

je uhićeno osam građana uglavnom srpske, ali i drugih narodnosti, a rijetko koji je ostao na ivotu.

Kad su 25. svibnja 1941. ustae preuzeli vlast od Talijana, odmah su počeli krvavi pir kakav

se u Dubrovniku ne pamti. Kolo su vodili ustaki stoernik Ivo Rojnica, logornik Mladen Ka-

telan, ef redarstva Ivković, a izvritelji su bili Ante Matić, Mirko ivković, Dario Bracanović,

ustaki poručnik Ante Duević i drugi. Zločin je legaliziran uredbom broj 7 od 3. lipnja

1941. koju je objelodanio Ivo Rojnica, ali i drugim aktima. idovi nisu smjeli posjećivati javne

lokale, kavane, kupalita, oduzete su im radnje, imovina, osobni automobili, radioaparati, čamci

i sve ostalo vrijedno to su imali. Na vratima kavana je pisalo idovina i psima ulaz zabranjen!

71 Isto se odnosilo i na Srbe. Ako bi naprimjer idov ili Srbin ostao vani nakon 20 sati,

mogli su biti odmah ubijeni. Dubrovački Krugoval, kao i mnogobrojni zvučnici postavljeni po

ulicama, prenosili su antisemitske i antisrpske propagandne poruke.

71

Elaborat Dravne komisije o ratnim zločinima za Okrug Dubrovnik (Dalje: DKZURZ). Jedan se primjerak nalazi u HDA, a drugi,

kojeg sam koristio, u Arhivu Jugoslavije (Dalje: AJ), Beograd, fas. 29, A. jed 51, str. 29 116; AJ br. 454, 1110 i br. 29, 300 -320.

Početkom lipnja 1941. uhićena je prva grupa uglednih Dubrovčana: liječnik dr. Milivoj

Venzilović, trgovac Miho Ercegović, odvjetnik i komunist Mato Jakić, pomorski kapetan Ivo

Hadija, pravoslavni pop Boko Mitrović i pomorski kapetan Mirko Mandl. Poslije mučenja u

Dubrovniku otjerani su u kazamate Sarajeva.

7.1. NA KRI RAZAPETI

Ustae su u Dubrovniku 4. i 5. lipnja 1941. uhitili bankarskog slubenika Nikolu Maanovića,

općinskog blagajnika Branka Hope-a, trgovca Branka Radonića i novinara Jau Miloslavića.

Odvedeni su u Sarajevo. Tu su izdvojili Nikolu Maanovića, Branka Hope-a i Jau Miloslavića,

odveli ih prema rijeci Lavi i razapeli na kri, masakrirali i bacili u rijeku. To tvrde talijanski

časnici koji su zločin vidjeli, fotograrali ga i slike donijeli u Dubrovnik. Slike je u Dubrovniku

vidio i apotekar Stijepo Barbijeri. Govorilo se da te slike ima i načelnik Dubrovnika dr. Josip

Baljkas. Za ovaj zločin su okrivljeni Ivo Rojnica, Mladen Katelan, Ante Duević, Mirko

ivković, paleta, Podgorski, Herman Katić, Petar Stavinić i Ante Matić, redom glavni

ustaki dunosnici u Dubrovniku. Svim uhićenim oduzeta je imovina, a trgovcu Branku Radoniću

ustaa Ante Kirchmayer oduzeo je radnju. 72 (Vidi prilog br. 2.)

Nikola Maanović, istaknuti partijski i sindikalni rukovodilac Dubrovnika.

Ustae su ga strijeljale na rijeci Lavi 26.VI.1941.

Nastavljaju se novi zločini. Tako su 6. lipnja iste godine ustae uhitile Petra Gluevca i uputili

ga u ustaki logor Jadovno kod Gospića, gdje je ubijen. Nova je skupina Dubrovčana u kojoj su

bili dr. Stjepo Kneević, dr Ivo Grcić, Josip Soldat i Pero Stijepić uhićena 12. lipnja 1941. godine.

Soldat je bio ponovno uhićen 9. srpnja 1941. i 22. ujka 1944. godine. Njegova supruga Marija

izjavila je: Za progone moga mua najvie je kriv Pero Stadt i njegova supruga, koji su bili nai

osobni neprijatelji. Pero Stadt je bio ef njemačke manjine u Dubrovniku i mogao nam je napakostiti.

Proglaen je za ratnog zločinca. 73 Ustae su 17. lipnja iste godine uhitile dubrovačkog

72

Isto, AJ DKZURZ br. 454-1118/1 119

73

Isto, AJ, dok. br. 454-1079 i 29-321

71

Ivo Bučić, napredni omladinac, rođen 1921. u Blatu na Korčuli, 24. lipnja 1941. je na Stradunu za vrijeme

davanja radiovijesti i dizanja talijanske zastave uzviknuo: ivjela Sovjetska Rusija! Ustaki pokretni prijeki

sud u Zagrebu osudio ga je na smrt 5. VII. 1941. Strijeljan je istog dana u 16,30 sati u Lapadu.

odvjetnika dr. Antu Buconića, trgovca Jova Banđura, fotografa (idova) Josipa Bernera, trgovca

Josipa Fucha, domaćicu Fridu Mandel Albahari, trgovca Leona Kleina, enu mu Adu i sina im

Đura te ih odveli u logore. Za mnoge je to bio put bez povratka. Josip Berner je ubijen u logoru

Jasenovac, Leo Klein je ubijen u logoru Stara Gradika, Frida Albahari ubijena je u logoru Đakovo,

Ada Klein je umrla u logoru Đakovo, dok je njezin sin Đuro odveden u Osijek u koncentracijski

logor za djecu, gdje mu se zameo svaki trag, kao i stotinama druge djece u tomu logoru. 74

Uhićenja se nastavljaju 21. i 22. lipnja 1941, u prvom redu komunista, a povodom napada Njemačke

na Sovjetski Savez, u čemu su kao legionari sudjelovale i neke postrojbe NDH, odakle su

se rijetki vratili. Nova su uhićenja uslijedila nekoliko dana kasnije, 23. i 25. lipnja. U Gruu, kod

remize uhićen je Venceslav Fier kojega su ustae odvele u zatvor Ispod Sv. Marije, gdje je zatekao

jo devet uhićenika. Među njima je bio i Ante Anić, bivi katolički svećenik iz Blata na Korčuli,

a i ostali su bili većinom Hrvati. Najvie ih je transportirano u zloglasni logor Jadovno kod

Gospića, neki u Jasenovac, Staru Gradiku i Danicu kod Koprivnice. Tko je tamo dospio, u Dubrovnik

se nikad nije vratio. Spominjem komunistu Josipa Miloslavića koji je nestao u logoru

Stara Gradika, dok su Đorđo i Niko Derikuko, Aleksa Kurtović, Đuro Ćorović i Kosta Stojanac

ubijeni u logoru Jadovno. Tad su ustae uhitili i trgovca Iva Agazzija, pomorskoga kapetana Dra-

u Bolića i jo pet uglednih Dubrovčana. Pogubljeni su piro Kurbelavili sa sinovima Nikolom i

Vjekom te Đorđe Miliić. Uhićenja su nastavljena u Oracu, Grbavcu, Makoima, Konavlima i

Cavtatu. Nije moguće točno utrvrditi broj uhićenih, ali svakako prelazi stotinjak, najčeće uglednih

Dubrovčana. Vie od 70% ih je ubijeno. Uz to je uvijek slijedila pljačka imovine i otuđivanje stanova

ubijenih opći grabe u kojem su se nadmetali ustaki glavari i agenti. Kad su uhitili Blagoja

Čoroliju, gostioničara iz Dubrovnika, ustae su mu opljačkali vino, rakiju, likere te u gostionici

organizirali pijanku, a sve je predvodio ustaki stoernik Ivo Rojnica. 75 (Vidi prilog br. 2.)

74

Vidi prijavu grupe Dubrovčana, AJ, dok. br. 454-1076 i 454-1091

75

Mato Jakić, n. d., str. 71; Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str. 76/77 i 200

72

Kad su putem zvučnika objavljivane vijesti s fronta, poslijepodne 24. lipnja iste godine, na

Lui, pored Orlandova stupa, dok se uz prisustvo vojnika i časnika pompozno sputala talijanska

faistička zastava, radnik iz Blata na Korčuli, omladinac Ivo Bučić, je pred masom naroda povikao:

Sve laete! Dolje faizam! ivjela sloboda! ivio Sovjetski Savez! Ustae i Talijani odmah

su ga uhitili. Ustaki prijeki sud u Zagrebu ga je 5. srpnja 1941. osudio na pogubljenje, to je

izvreno istog dana u 15:30 sati u Lapadu. 76

Ovaj primjer najbolja je potvrda ustakog sustava i bića NDH. U slučaju Iva Bučića bila je

riječ o verbalnom deliktu, o javno izraenu miljenju mlada čovjeka koji se nije slagao s vladajućim

poretkom. Treba uočiti kako mu je suđeno u Zagrebu, a da se nalazio u Dubrovniku, i to

bez tube, bez obrane, a kamoli prava na prigovor. Točno je da su bili ratni uvjeti, ali izgovorene

parole nisu naruile stanje na frontu. Tako se ostvarivala narodna izreka: Kadija te tui, kadija

ti sudi! Obnovljeno je stanje koje su u zaleđu Dubrovnika prakticirali Turci u razdoblju od

15. do l7. stoljeća.

7.2. KRVNITVO NA LISAČKIM RUDINAMA I

OSTALI USTAKI ZLOČINI TIJEKOM 1941. GODINE

Dubrovačke ustae su 1. srpnja 1941. godine na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona na uasan

način izmasakrirali devet Dubrovčana (gostioničara Marka Iličkovića, vozača Milana Vučića,

trgovačkog pomoćnika Jova Medana, gostioničara Murata Hajdarhodića, pomoskoga kapetana

Boa Batinića, vozača Rista Kosovića, strojovođu Jova Pravicu, mesara Ivana Lečića i postolara

Joza Marića), dvojicu Metkovčama (pravoslavnog popa Vasilija Kovačinu i trgovca Boka Popovca,

a učitelj Mirko Popovac pobjegao je dok su ih provodili u Ston, da bi 6. srpnja ponovno bio uhićen,

izubijan i iv bačen u provaliju kod Brsečina) i jednog Trebinjca (andarskog podnarednika Ranka

Mladenovića), većinom pripadnike srpske narodnosti. Uhićeni su 22. lipnja i strpani u improvizirani

zatvor u bivem samostanu Sv. Marije. U Ston ih je provodio ustaki poručnik Ante Duević.

Potresno je bilo kazivanje Danice Jovanović, kćeri ubijenog Marka Iličkovića, to ga je 27.

travnja 1945. predočila Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku. (Vidi

prilog br. 3.) Bila je učiteljica u Crnoj Gori, a kad se u srpnju 1941. vratila u Dubrov nik, nije

76

Isto

Ustake rtve na Lisačkim rudinama 1941. (Snimak nakon ekshumacije)

73

nala oca, ali je čula za njegovu uasnu smrt. Otila je u Ston i od upnika don Marka Tomaića,

rodom s Korčule, svećenika u Dolima, saznala to se dogodilo s njezinim ocem i grupom zatvorenika.

upnik joj je priopćio kako su ih pijane ustae proveli Stonom, zatim ih odveli i sve na

najstraniji način poubijali na Rudinama. Don Marko ju je zatim odveo do mjesta zločina, gdje

su se oboje uasavali nad prizorima koje su vidjeli, kazuje Danica. Nakon toga se vratila u Dubrovnik

i sve ispričala generalu Amicu, zapovjedniku divizije Marche. On joj je za zatitu osigurao

karabinjere; uzeli su mrtvačke lijesove i vozilom otili na Rudine. Danica kazuje da je

slika pobijenih bila stravična svi su bili izmasakrirani, čavle su im zabijali u glavu, nije se

moglo nikoga prepoznati niti izvriti identikaciju ubijenih, to je pokuavala uraditi ekipa talijanskih

liječnika. Kad su rtve htjeli dovesti u Dubrovnik i ondje ih sahraniti, to je, i pored

intervencije spomenutoga talijanskoga generala, zabranio veliki upan dr. Ante Buć. Bojao se

revolta naroda jer su mnogi ljudi u Gradu čuli o krvavom zločinu na Rudinama. Mrtvačke sanduke

s leevima zatim su dovezli do Zavale i smjestili ih u jednu jamu na tamonjem groblju.

Danica Jovanović kazuje da su je kasnije ustae progonile, majku su joj utamničili, a ona se

skrivala u jednom grobu na katoličkom groblju u Dubrovniku. Dravna je komisija utvrdila, uz

ostalo, da je zločin počinjen po nalogu Velikog upana dr. Ante Buća (osuđen je 25. oujka

1945. godine u Zagrebu i pogubljen), a neposredni izvritelji bili su ustaki poručnik Ante Du-

ević (pobjegao u inozemstvo, za njim je bila raspisana tjeralica) i njegov pomoćnik, ustaa Ante

Glavan (osuđen je i pogubljen u Dubrovniku 1947. godine) s jo 5 6 ustaa iz Dubrovnika. 77

Ustaki zločin nad civilnim rtvama na Lisačkim rudinama brzo se nadaleko pročuo. Narod

je bio prestravljen, ali i ogorčeno je reagirao, s prezirom i protestom. O zločinu na Rudinama se

i među talijanskim okupatorskim vojnicama govorilo s krajnje negativnom konotacijom. Ipak,

bez obzira na proteste Dubrovčana, Pelječana, Primoraca; bez obzira na prosvjede talijanskoga

okupatorskog generala Amica, ustaki zločini ne jenjavaju. Već 7. srpnja 1941., po nalogu iz

Zagreba, dubrovačke ustae od vlasnika su otele lijalu Srpske banke i uhitili sve namjetenike,

s upraviteljom na čelu. Neke su pustili, a nekoliko dana kasnije (4. kolovoza) odveli su i ubili

Stjepana Murattija, dr. Nikolu Raetu, Anku Njirić i Bosu teger. Za ovaj zločin bili su okrivljeni

dr. Baldo Poković, koji je postao novi ravnatelj spomernute banke (suđeno mu je i pogubljen

je u Dubrovniku 25. listopada 1944. godine.) i Karlo Stulli, kasnije također ravnatelj iste

banke. (Dokumenti kazuju da na toj dunosti nije bio lo, pa mu nije suđeno. 78 )

Vrhunac ustakog terora u Dubrovniku zabiljean je krajem srpnja i početkom kolovoza 1941.

godine. Ustae su bili rijeili odreda poklati sve Srbe, idove i ostale koji su im bili nepoćudni

(muko, ensko, staro, mlado, bez razlike). Hapsili su sve odreda. 79 U Makoama su 27. srpnja

uhitili Milku Miloslavić i transportirali ju u logore u Gospiću i Koprivnici; 28. srpnja u Prijevoru

je uhićen Aleksandar Protić koji je ubijen u logoru u Jablanici; 31. srpnja u Dubrovniku su

uhitili trgovca Jova Tasovića, enu mu Milku i sinove Bogdana i Duka i odveli ih u logore u

Jablanici i Gospiću (vratila se samo Milka, ostali su ubijeni); 31. srpnja u Dubrovniku je uhićen

gradski blagajnik Ante Korčulanin, supruga mu Katica i kćer Ateja (odvedeni su u logor Stara

Gradika, gdje je Ante od batina i zlostavljanja umro 18. listopada 1943. godine); krajem srpnja

na Jakljanu su opljačkali ing. agronomije Vasa Srdića i oduzeli mu isprave, a kad je 5. kolovoza

doao u Grad po oduzete isprave, uhapsili su ga GESTAPO i ustae i otjerali u logor Banjicu kod

Beograda, gdje je ubijen; 4. kolovoza u Dubrovniku je uhićen Savo Ljubibratić i jo 20 Hrvata i

77

Svjedočenje Danice Jovanović rođene Iličković. Nalazi se u Elaboratu DKZURZ, inv. br. 190 002, str. 156, 157 i 606,

zatim isti izvor dok. br. 29-304, str. 325; Mato Jakić, n. d. str. 72; Dubronik u NOB-i..., str. 1080

78

Dokumenti DKZURZ, sig. 110, dos. 3737, str. 828 832

79

Mato Jakić, n. d., str.75

74

Srba, a istog dana hapen je i trgovački pomoćnik Blagoja Vukičević, odveli su ga u Gospić gdje

je ubijen; 5. kolovoza u Dubrovnku je uhićena obitelj Ivanković (otac Todor, ena mu Milka,

sinovi Milan, Gojko i Petar i kći Bosiljka) i Zagorka Toović (svi su idućih dana ubijeni u Gospiću);

4. i 5. kolovoza uhićen je trgovac Todor Sparavalo, ena mu Milka i sin Milenko (vidi

prilog br. 4.), zatim Mile Munislić, Blagoje Čorlija i sestra mu Obrenija (vidi prilog br. 2.), svi

su odvedeni u Gospić i ondje pogubljeni; 8. kolovoza u Cavtatu su ustae uhitili 13 osoba, zatvorili

ih u garau Banac u Dubrovniku, potom ih otpremili u logor u Jablanici; 8. kolovoza

uhićen je Jovo Arbutina, ena mu Darinka, sin Milorad i kći Milica (odvedeni su u logor u Gospiću);

8. kolovoza uhićeni su zidar Martin Klarić, profesor Ante Dulčić, Vinko Hančević i Nikola

Čokljat i deportirani u logor u Jablanici. 80

I tako u nedogled, sve po istom receptu: pija, uhićenje, zatvor, deportacija u koncentracijski

logor, sigurna smrt. Nije bilo ni suda ni pravde potpuno jednako za Srbe, idove, Hrvate, obične

građane, profesore, doktore, liječnike, odvjetnike, trgovce, mornare, pomorske kapetane

Sve nepodobne, zbog rasne ili vjerske mrnje, loih susjedskih odnosa, pakosti, mrnje, sujete

i tko zna kakvim su se sve tobonjim kriterijima sluili, i kojih su se načela pridravali. Za sve

su toboe imali zakonsko pokrića, zapovjedi i sugestije iz Zagreba, ali i iz Dubrovnika (od velikog

upana, redarstvenika, raznih stoernika, logornika ili logornica i kojekakvih drugih).

Imovina rtava je pljačkana, obiteljske knjinice paljene ili otimane, oduzimano zlato i ostali

dragocjeni predmeti. Od toga su iza rata, uz ostalo, ivjeli ustaki emigranti u Argentini, panjolskoj,

Kanadi, Australiji, dakle od na desetke kilograma opljačkana idovskog i srpskog (ali

i hrvatskog) zlata. Stanovi i kuće ubijenih naseljavani su podobnim ustaama i dunosnicima

vlasti NDH.

Čak je okupatoru (Talijanima) u Dubrovniku bilo teko sve to sluati i gledati, pa su neke

rtve uzeli u zatitu, a od Rima su zahtijevali da se ustaama oduzme svaka vlast, vojna i civilna.

Talijani su se pravdali govoreći sve to čine vai Hrvati, zaboravljajući da su ih upravo oni

doveli, i da su ih kolovali u svojim faističkim kampovima. Tamo se nije moglo čuti nita dobra,

nita dobra vidjeti, samo masakr talijanske vojske u Etiopiji, neljudsku upotrebu bojnih

otrova i masovno ubijanje Etiopljana, zatim zločine u Albaniji, Grčkoj... i svuda gdje je zagazila

njihova faistička čizma, kao i zločine nad dijelom vlastitog naroda, već od dolaska faista na

vlast 1922. godine.

Ustaku strahovladu Talijani su prividno prekinuli 7. rujna 1941., kad je zapovjednik 2. talijanske

armije general Ambrosio Proglasom pučanstvu objelodanio da toga dana preuzima vojničke

i civilne ovlasti u tzv. obalnim zonama, pa i na području ustake Velike upe Dubrava.

Ostao je samo ustaki povjerenik za vezu između Talijana i vlasti NDH. Vojska NDH tako je

stavljena pod talijansko zapovjednitvo. Talijani su uveli coprifuoco (policijski sat) od 22 do 5

sati ujutro. Otad su ustae uhićenike morali predavati Talijanima, a oni su ih slali na posebne

faističke sudove u ibenik, Zadar i Split ili u logore na Mamuli i Prevlaci.

Stanje se, na prvi pogled, kao malo smirilo. To je trajalo dokraja 1941. i početka 1942., ali

ne zadugo. Iz Dubrovnika je u Zagreb otiao Ivo Rojnica i mnogi njegovi pomoćnici. Neki među

njima bili su od vlasti NDH nagrađeni novim dunostima, prvenstveno u diplomatskoj slubi.

U Dubrovniku su ostali neki od onih koji su od 25. svibnja do 7. rujna 1941. okrvavili zemlju

dubrovačku, kao nitko dotad u povijesti Grada.

80

Elaborat DKZURZ, dok. br. 29-302, str. 325 329. Posebni dokumenti uz Elaborat (sasluanja i prijave), dok. br. 454,

str. 1086 1110

75

7.3. USTAKI ZLOČINI TIJEKOM

1942., 1943. i 1944. GODINE

Nije moguće opisati sve ustake zločine, pa ćemo za ratno razdoblje nakon 1941. prikazati

samo najkarakterističnija događanja vezana uz to. Krvavo orgijanje ponovno je počelo krajem

oujka 1942., nakon to su mladi dubrovački antifaisti po Gradu ispisali parole u povodu

27. oujka 1941., kad je od naroda bilo osporeno pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom

(faističkom) paktu. Tad su ustae kroz nekoliko dana uhitili 19 dubrovačkih mladića i strpali

ih u policijski zatvor u dananjem Labirint-baru nasuprot crkve Sv. Dominika i Dominikanskog

samostana. Postupanje ustaa nad zatvorenicima bilo je krajnje zločinačko. Agent Vid Redo,

kako opisuju uhićenici zatvorenike je drao za ruke i noge, začepio im nos i onda u usta ulijevao

po dvije litre salamure. (Tijekom prvih uhićenja nakon oslobođenja Dubrovnika uhićen je i osuđen

na smrt i ubijen na Daksi 25. listopada 1944. godine.) Ustae su među zatvorenike ubacivali

pijune da sluaju i pijuniraju im. Takav je naprimjer bio neki Maksim Kneević, pokr-

teni idov. Među uhićenicima bio je i Ivo Vukuić koji je u zatvoru prebijen, pa je dospio u

bolnicu. Oko 3. svibnja 1942. ilegalci su ga oslobodili i otiao je u partizane, ali su ga kasnije

zarobili četnici i vratili ga Talijanima u Dubrovnik. Zatvorili su ga u zloglasni Kazbek u Lapadu,

potom u tvrđavu Lovrjenac i ondje ga ubili.

Ćelija u ustakom zatvoru u Dubrovniku sa sredstvima kojima se policija sluila

u istrazi za iznuđivanje priznanja.

Ostale uhićenike je Specijalni talijanski sud u ibeniku osudio na vremenske kazne, pa su

dospjeli u razne logore po Italiji (Parma, Pizza, Venecija). Za zločin nad ovim dubrovačkim uhićenicima,

po prijavi Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina, okrivljeni su ustae Ante

Tasovac, Mirko ivković, Vid Redo i Maksim Klapper, svi ogrezli u krvi već 1941. godine. 81

81

Elaborat DKZURZ, dok. br.736-364-382, 736-273

76

Val uhićenja se nastavio 7. travnja l942., kad su ustae u talijanski zatvor u tvrđavi Lovrjenac

strpali 14 Dubrovčana. Uhićeni su da ne bi remetili proslavu godinjice osnivanja NDH, 10.

travnja. Nastupilo je vrijeme kad zajednički hapse Talijani i ustae, naprimjer Iva Burića (29.

svibnja 1942.) i Petra Grubiića (14. lipnja 1942.). Zatvorili su ih u Kazbek, u ćeliju gdje je već

bilo 40 zatvorenika. Grubiića su zatim sprovodili u logor na Prevlaci, ali su ga na putu ubili. 82

Veća grupa ustaa iz Ljubukoga i Vrgorca prebačena je na Peljeac, gdje su zajedno s Talijanima

i domaćim izdajnicima činili nečuvene zločine u Janjini, Kuni i drugim mjestima na Peljecu

(o tome vie kasnije). Sredinom lipnja 1942., na osnovi tzv. Zagrebačkog sporazuma između

vlasti NDH i Talijana, regulirano je da u akcijama mogu zajednički sudjelovati ustae i četnici,

pa su tako udrueni činili zločine i oko Dubrovnika. 83

*

Kad je 8. rujna 1943. godine kapitulirala Italija, na dubrovačko područje stigao je novi okupator

njemačka vojska koja je po Dubrovniku otpočela s pljačkom idovskih dućana (Lea

Kleina, Emila Tolentina, Davida i Alberta Kabilja i drugih). Sve idovske nekretnine (zgrade,

polja, livade... kao i zgrada idovske općine s hramom) u zemljinim knjigama upisane su na

vlasti NDH. Ustaki povjerenik, neki Egremija, prisvojio je trgovinsku radnju idovke Laure

Landau. Flori ud. Tolentino ustae su opljačkali stan sa dragocjenim namjetajem. Ustae nastavljaju

uhićenja, samostalno ili zajedno s

GESTAPO-om. U prosincu 1943. Ustaka redarstvena

oblast u Dubrovniku uhitila je devet

Dubrovčana, među kojima i glumca Đuraevića,

i deportirali ih u koncentracijski logor

Stara Gradika, gdje je četvero njih ubijeno

(Mojmir Mudrađa, Nikica Franić, Maks Golub

i Risto Miročević), dok su ostali pobjegli prilikom

likvidacije logora. U logoru Stara Gradika

ubijen je i Stjepan Kovačević, uhićen u

Dubrovniku l4. prosinca 1943. godine. 84

Kad su se 21/22. prosinca 1943. njemačke

postrojbe iz 118. lovačke divizije, podrane

ustaama, iskrcale na Korčulu, u Račiću su

upali u kuću pomorskoga kapetana Ivana Dreča

Lelekovića. Prema izjavi njegove supruge

Katice ubili su ga pred kućnim vratima i bacili

u more, gdje je ostao tri dana dok ga more

nije odnijelo ne znam kuda 85 , jer Nijemci i usta-

e nisu dozvolili da ga se izvadi iz mora i pokopa

prema katoličkom običaju. U veljači 1944.

u Dubrovniku su uhićeni Ivo eparović i Duan

Todorovrić. Odvedeni su u logor Stara Gradika,

gdje je Duan ubijen, a Ivo deportiran na

prisilni rad u Njemačku.

Duan Todorović, sekretar Mjesnog komiteta

KPH Dubrovnik, ubijen u ustakom logoru

u Staroj Gradiki u kolovozu 1944.

82

Isto, dok. br. 736-277

83


84

Elaborat DKZURZ, dok. br. 29-307

85

Dokument, zapisnik br. 25/46. Općinske komisije Korčula. Nalazi se u Elaboratu DKZUZR dok. br. 463-995.

77

U Dubrovniku su 12. travnja 1944. uhićeni dr. Ivo Kolbe, pomorski kapetan Niko Baule i liječnik

dr. Niko Moretti. Ustaki su ih pijuni iz Dubrovnika teretili da su četnici (o čemu je već bilo

riječi). Supruga dr. Iva Kolbea u izjavi Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku

22. kolovoza 1945. navodi: Svakako da moj pokojni mu nije imao nikakve veze s četnicima.

(...) 86 Isto su tvrdila Kolbeova kći Mira i Ivanka Baule. Postoji jedan dokument upske redarstvene

oblasti Dubrovnika od 19. travnja 1944. u kojem ravnatelj ustaa Mato Roko javlja u Zagreb da su

dr. Ivana Kolbea uhapsili i poslali k njima u Zagreb, to je u vezi sa depeama ustakih pijuna iz

Dubrovnika koji su traili od Zagreba da ih se tamo dovede i likvidira. (Vidi prilog br. 12.)

Kako se počeo nazirati kraj Drugom svjetskom ratu i neizbjean poraz faističkog bloka, a

time i vladavine NDH, među njemačkim i ustakim vlastima u Dubrovniku zapaena je nervoza,

poduzimane su jo otrije represivne mjere, povećavana ubojstva. Tako je svim institucijama

civilne i vojne vlasti NDH 26. travnja 1944. iz Velike upe Dubrava upan dr. Ante Buć poslao

uputstvo u kojem su zahtijevane jo otrije mjere odmazde protiv osoba koje se suprotstavljaju

reimu. Uputstvo se oslanjalo na zapovijed glavnog njemačkog zapovjednika jugoistoka koji je

to zahtijevao u svrhu suzbijanja komunističke opasnosti. Mjere odmazde bile su rigorozne. Zahtijevano

je strijeljanje a njihove nastambe unititi 87 , pa tek onda oglasom javno objaviti njihovu

krivnju. Druga je uputa izdana 4. kolovoza 1944. od upne redarstvene oblasti Dubrovnik,

a vezivala se uz zapovijed ustakoga generala Vilka Begića od 22. lipnja 1944. kojom se reguliraju

obveze i pravo ustaa i drugih vlasti NDH da kao taoce mogu hapsiti bilo koga sve ih likvidirati

ukoliko uslijedi koja partizanska aktivnost ili antidravna djelatnost, bilo u mjestu događaja,

bilo u blizini mjesta otkuda su taoci. 88 Ove zapovijedi, uz one ranije, zapravo su

značile jo jedno pokriće za zločine koji su postali masovniji. To se vidjelo u slučaju Draga

Botice, sedamnaestogodinjeg mladića iz Račića na Korčuli, učenika Trgovačke akademije u

Dubrovniku kojega su ustae uhitili 25. svibnja 1944., samo zato to je odbio upisati se u ustaku

mlade. (Vidi prilog br. 9.) Odveli su ga u Zagreb, pa u logor u Sisku, odakle je, ipak, uspio

pobjeći i danas ivi u Parizu. Uhićenje su obavili ef policije u Dubrovniku Mato Roko i Grgo

Ilić, a sve po uputama ustakog stoernika prof. Mladena Katelana. 89 S Boticom je u Zagreb

sprovedeno jo pet dubrovačkih antifaista, među kojima i Vinko Spaventi koji je zatvoren u logor

Stara Gradika i ubijen u kolovozu 1944. godine.

U izvravanju zločina ustaama su se pridruili i neki domobrani iz 9. posadnog zdruga, zatim

neki orunici NDH i drugi. Uhićenja i ubijanja su uslijedila samo ako se u nekoga sumnjalo da

surađuje s partizanima ili ako je netko od njegovih u redovima NOVJ. Tako je 13. lipnja 1944. u

zatvor poslana potanska slubenica u Čilipima Jelka Rose. U Lovornu i Grudi uhićeno je 12. i 20.

lipnja osam seljaka, a prema zapovijedi ustakog zastavnika Nikole Dragičevića. U Rijeci dubrovačkoj

je 29. lipnja uhićeno sedmero osoba, a u Braini Jure Svetin. U selo Trnovicu u stonskom

zaleđu 23. srpnja 1943. upala je skupina ustaa iz Hercegovine, kojom prilikom su opljačkali i

zapalili vie seoskih kuća. U Dunavama je uhićeno 18 mjetana i skoro svi su internirani u logor

Stara Gradika. U Vodovađi je ustaka patrola 8. kolovoza ubila Petra Lazarevića zato to mu je

nećak bio u partizanima. Nakon toga 15. kolovoza ustae su u Pridvorju ubili Mata ukovića jer

su posumnjali da je surađivao s partizanima. U selo Pločice je 22. kolovoza dolo13 ustaa i bez

ikakva razloga i povoda ubili domobrana Petra Budmana. 90 Sutradan su u selu Popovići ustae

78

86

AVII, k. 301, reg. br. 5-14/1

87

Zapisnik, dok. br. 898/45 u Elaboratu DKZURZ br. 737-272 i AVII, k. 157, reg. br. 17/15-1

88

AVII, k.151a), reg. br. 31/14-1

89

Zapisnik sa sasluanja Ante i Marije Babić, Elaborat DKZURZA, sig. 110, dos. br. 2758, str. 828 832

90

Taj dokument objavila je domobranska provinijencija. (Vidi izvjeće zapovjednika 9. posadnog zdruga pukovnika Stjepana

Zuecha, odaslano u Zagreb 27. kolovoza 1944., AVII, k. 110, reg. br. 30/15-1.)

ubili seljaka Nika Petrova, a nedaleko Grude teko ranili Nika Monkovića koji je bio od ustaa pobjegao

partizanima kako je javilo zapovjednitvo 9. posadnog zdruga, a obavijest je potpisao

njegov zapovjednik pukovnik Stjepan Zuech 28. kolovoza 1944. godine. 91 U rujnu 1944. povećan

je broj zločina. Tako su 5. rujna ustae na predjelu između Mrcina (dananje Dubravke) i Dunava

ranili domobrana Gaja Primića iz Dunava zato to su mu sinovi u partizanima, a već su mu ena i

kći bili zatočeni u logoru Stara Gradika 92 , javio je novi zapovjednik 9. posadnog zdruga pukovnik

Milan Čudina. Istoga dana grupa ustaa pod zapovjednitvom rojnika Vinka Zovka upala je u konavosko

selo Gabrile i kod jame Velova napala četvoricu seljaka, od kojih je Andro Bokarica, iako

ranjen, pobjegao. Stoer 9. domobranskog posadnog zdruga izvrio je očevid, a utvrđeno je da su

svi :

ubijeni bili odjeveni u civilnu odjeću te da nisu bili naoruani. 93 Do ovolikih zločina u Konavlima

dolo je radi toga to je iz Dubrovnika ustaki stoernik prof. Mladen Katelan naredio domobranima

i ustaama da otro nastupaju u Konavlima da ih se prisili da stupe u domobrane ili u

ustaku miliciju. 94 Teak se zločin dogodio 10. rujna 1944. u selu Dunavama, kad je pijani ustaki

zastavnik Nikola Dragičević dao ubiti osam ljudi i zapaliti desetak kuća. O tome zločinu dosta kazuju

očuvani dokumenti Stoera 9. domobranskog posadnog zdruga i orunitva NDH u Dubrovniku.

Prema domobranskim dokumentima ustaki zastavnik Dragičević ondje je pao s motocikla,

ozlijedio se i potom uzbunio cijeli vod 13. ustake satnije iz 9. ustakog stajaćeg zdruga. Inscenirajući

da su ga ranili partizani, naredio je ustaama da napadnu i pobiju sve u tome selu. (Vidi priloge

br. 13 i 14). Zapovjednik 9. domobranskog zdruga pukovnik Čudina opisuje cijeli slučaj i navodi

da je ustaki zastavnik Nikola Dragićević bio pijan i da je zločin počinjen nad seljacima koji su se

zatekli u selu Dunavama, dok su ostali pobjegli čim su primijetili ustae kako idu prema selu. Ubijeni

su starci i bolesne osobe koje nisu mogle pobjeći. U drugom izvjeću 9. posadnog zdruga ponovno

se tvrdi da su ustae bile pri piću kao i sam zastavnik Dragičević, pa da je radi toga to je

bio pijan pao sa motorkotača te da se domobranske posade nisu mogle suprotstaviti naoruanim i

pijanim ustaam). Pukovnik Čudina također navodi da je radi učinjenog zla raspoloenje naroda

prema ustaama vrlo slabo.(...) Njegov zamjenik dopukovnik Ciole javio je 20. rujna da ne samo

to su ustae u kući cestara Nika Obradovića ubili četiri člana obitelji, nego su jo opljačkali: 11

zlatnih prstena, 1 zlatni sat s lancem, 1 zlatni sat bez lanca, 8 pari rećina, 2 para mindjua, dvije

zlatne kolajne i drugu robu. 95 Međutim ovaj ustaki zločin je zatakan od strane vlasti NDH. Pijanim

ustaama i njihovu zapovjedniku Dragičeviću nije se nita dogodilo, dapače nisu pozvani niti na

odgovornost. To je najbolja slika sustava NDH. Stoga nije čudno to je iz Konavala i drugih mjesta

oko Dubrovnika te iz samoga Grada mnogo domobrana pobjeglo u partizane ili su se skrili u kućama.

Bjeali su u partizane i domobranski časnici. Tako je 21/22. rujna 1944. iz Čilipa partizanima

prebjegao natporučnik Frano Metrović, zapovjednik 3. satnije 5. bojne iz 9-og posadnog zdruga,

o čemu je izvijestilo upno orunitvo u Dubrovniku s potpisom bojnika Zvonimira Sporčića. 96

Ustae i hrvatski legionari iz Vraje divizije su 20. rujna 1944. godine između umeta i arkovice

uhitili, ubili i potom kamenjem zatrpali Toma Kurilića te Nika i Mariju Kolendić iz Brgata

Donjeg, a 23. rujna ustae iz Dubrovnika na Dupcu su ubili staricu (72) Anu Simatović iz

Čibače koja je na magarcu gonila povrće na prodaju u Dubrovnik 97 , javio je 26. rujna već spominjani

bojnik Zvonimir Sporčić.

91

AVII, k.110, reg. br. 43/16-1

92

AVII, k.110, reg. br. 30/3-1

93

AVII, k. 111, reg. br. 30/3-1

94

Elaborat DKZURZ

95

Izvorni dokumenti nalaze se u AVII, k.110, reg. br. 46/18-1-2; k.110 reg. br. 7/18-1; k. 110, reg. br. 8/18-1 i k. 110, reg.

br. 9/19-3

96

AVII, k. 110, reg. br. 9/19-1

97

AVII, k.110, reg. br. 9719-2

79

Moda posljednji, ali svakako jedan od teih, zločina to su ga počinili ustae, GESTAPO i hrvatski

legionari iz Vraje divizije u Dubrovniku, dogodio se dan prije negoli su ga partizani oslobodili

l8. listopada 1944. godine. Zločinci su l6. listopada uhitili Josipa Spitzera (60), idovskog hotelijera

koji je imao lokal u Lapadu i koji je ranije bio preao na katoličku vjeru. (Vidi prilog br. 15.)

O tomu zločinu je 30. studenoga 1944. pokojnikova supruga Marica izjavila Gradskoj komisiji za

utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku kako su ga ustae uhitili i predali GESTAPO-u, a kad su se

Nijemci i hrvatski legionari povlačili iz Dubrovnika ubili su ga na putu iz Komolca za umet. Bio

je izmrcvaren, glava mu je bila odsječena, na le je navaljeno kamenje.(...) Tvrdila je da se to dogodilo

zato to smo ja, pokojni mu, brat mu i nevjesta, vraćajući se 10. listopada iz Pridvorja u Konavlima,

iz zasjede dočekani od partizana i odmah puteni. Na Zvekovici smo sreli fratre iz dubrovačkog

samostana Male braće, koji su nas pitali kako smo proli, a moj im je mu kazao: dobro ako

nemate oruje, to su dobri ljudi. Moj je mu jo nekome to rekao pa je dolo do uiju ustaa i Nijemaca

i zato su ga uhitili 16. listopada po ustakom agentu Tasovcu, Jakai i drugima. (...) Isto je

potvrdio i grobar Baldo Belanović iz Dubrovnika koji je pokopao Spitzera. On navodi da su mu dva

seljaka u Rijeci dubrovačkoj rekli gdje se nalazi ubijeni, pa sam ga naao s june strane ceste Komolac

umet, na kru i na njega je bilo nabačeno oko 300 kg kamenja, bio je izmrcvaren.(...) To

su potvrdili i ostali svjedoci. 98 Sa Spitzerom je uhićen i akademski slikar Alois Kohout, Čeh iz Praga

nastanjen u Dubrovniku. Međutim njega su inretvencijom spasili prijatelji. 99 (Vidi prilog br. 15.)

Kada se 17. i 18. listopada 1944. nakon borbenih uspjeha NOVJ njemačka vojska povlačila,

legionari, ustae i drugi, a prema izvjeću 6. oruničke pukovnije u Mostaru od 30. listopada

1944. ruene su, po saveznicima (tj. Nijemcima i legionarima, prim. N. A.) ceste i mostovi, to

je kod naroda uzrokovalo paniku i veliko nezadovoljstvo. (...) Dozapovjednik pukovnije dr. Marijan

Puić jo navodi da su na zaposjednutom području partizani uveli svoju vlast i organizirali

narodne sudove, koji su dobili iskaze osoba s kojima treba obračunavati. (...) 100

Na kraju opisa ustakih zločina u gradu i kotaru Dubrovnik Okruna komisija za utvrđivanje

ratnih zločina u Dubrovniku obznanila je imena 31 osobe koje su od strane ustaa bile internirane

iz Grada i imena 14 osoba s područja kotara Dubrovnik. Najvie ih je bilo internirano u

logore Jasenovac (12) i Staru Gradiku (5), zatim u Jadovno kod Gospića (10), dok su ostali

otjerani u logore Danica kod Koprivnice, Kerestinec, Slavonski Brod, Đakovo, Sisak, Mostar,

Jablanicu, Sarajevo, Zemun i Banjicu.

Ustae su ubili ukupno 87 Dubrovčana, ranili njih 22, dok su zatvorili i internirali 104. osobe.

Osim njih na području kotara Dubrovnik ubili su jo 32 osobe, ranili 34, a zatvorile i internirali

56 osoba. Na Korčuli, gdje su boravili kratko vrijeme, ubili su 9 osoba, 1 ranili i 1 internirali.

(Ovdje nisu uračunati oni koji su pogubljeni od hrvatskih legionara iz 369. Vraje divizije. Prema

podacima Okrune komisije za utvrđivanje ratnog zločina, ustae i vlasti NDH na irem dubrovačkom

području ubili su 128, ranili 57, a internirali 161 osobu. 101

Za ove i druge zločine neki su poslije oslobođenja Dubrovnika uhićeni, neki pogubljeni, dok

u većinu njih nije dirano. Osim toga Dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina, a na osnovi

prikupljenih dokumenata s područja Dubrovnika, sudbenim je postupkom ratnim zločincima

proglasila 15 osoba. Bilu su to:

98

Izvorni dokumenti nalaze se u AVII, k. 110, reg. br. 46/18-1-2; k.110 reg. br. 7/18-1; k.110, reg. br. 8/18-1 i k. 110, reg.

br. 9/19-3

99

Isto, br. 736-321/322

100

AVII, k. l49, reg. br. 37/13-1. (Nijemci su se prilikom povlačenja bili pripremili za ruenje niza objekata u Dubrovniku koji

su od velike kulturne vrijednosti, ali radi djelovanja ilegalnih organa NOP-a, u suradnji sa nekim njemačkim i domobranskim

časnicima, u tome nisu uspjeli. Ruenja koja su obavile njemačke postrojbe na putu od Dubrovnika do Metkovića istovjetna su

s onima u Sućurju na Hvaru, Makarskoj, Splitu, ibeniku, a iznad svega u Rijeci, po Slavoniji i na ostalim područjima.)

101

Elaborat DKZURZ, br. 29-30-315, str. 346 348

80

Ivo Rojnica koji je prema tvrdnjama Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i

njihovih pomagača bio najkrvaviji ustaki zločinac kojeg poznaje povijest Dubrovnika. Podrijetlom

je iz Imotskog, inače prodavač u jednoj obućarskoj radnji u Dubrovniku, ustaki stoernik Velike

upe Dubrava koji je rukovodio svim ustakim organizacijama. Bio je glavni organizator i naredbodavac

masovnih zločina hapenja, ubojstava i odvođenja u logore smrti. (Na toj dunosti bio je od

uspostave NDH do rujna 1941, a zamijenio ga je Vlado Herceg.) Postao je poručnikom Ustake

vojnice. Pavelić ga je odlikovao Ordenom reda za zasluge II. stupnja. Dravna komisija za utvrđivanje

ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača nije mogla pouzdano utvrditi točan broj osoba

koje je dao pogubiti, ali taj broj svakako je velik. Neke rtve spomenuli smo u prethodnom dijelu

teksta. U Arhivu Jugoslavije njegov dosje (F. br. 22 659) predebeo je od izjava svjedokâ, rodbine i

prijatelja osoba koje je dao pobiti, i niza drugih dokumenata. Uz ostalo tu je i svjedočenje Dubrovčanina

prof. Milovana Posedela iz svibnja 1945. o ubojstvima Dubrovčana. Jele mok iz Mokoice

dala je optunu izjavu protiv Rojnice o ubojstvu Josipa Miloslavića s kojim je 20 godina vanbračno

ivjela. (Vidi prilog br. 2.) U dosjeu se nalazi i spisak 58 rtava koje su prema nalogu Rojnice ubili

ustae. Proglaen je ratnim zločincem, ivi u Argentini. 102 Dolazio je u Zagreb za vladavine Franja

Tuđmana; nikada nije hapen. Bio je čak imenovan za veleposlanika RH u Argentini(!).

VIado Herceg, ustaki dopukovnik Pavelićeve vojnice, ustaki stoernik u Dubrovniku i

povjerenik Glavnog ustakog stana u Zagrebu, propali student veterine iz Travnika. Kako rekosmo,

zamijenio je Iva Rojnicu u rujnu 1941. godine. Kad je iz Zagreba doao u Dubrovnik,

ustae su okitile grad zastavama i cvijećem a uvečer je organiziran prijem, pisano je listu Hrvatski

narod broj 301/191. Odmah nakon dolaska posjetio je velikog upana dr. Antu Buća i

talijanskoga generala. Imenovao je pomorskoga kapetana elimira Milića ustakim pouzdanikom

za Peljeac i naloio mu da organizira ustaki pokret u općinama Janjina, Kuna i Orebić.

Nastavio je sa zločinima u Dubrovniku. U suradnji s talijanskim generalom Amattiem, zapovjednikom

divizije Messina, vie mjeseci vrio je zločine po Peljecu (paljenje sela, ubijanje

nevinih ljudi, ena i djece, bombardiranje naselja itd). I njegov dosje je podebeo od mnogih

izjava i drugih dokumenata na osnovi čega je i proglaen ratnim zločincem. 103

Mladen Katelan, profesor dubrovačke Gimnazije, četrdesetogodinjak. Bio je među glavnim

krvnicima u Dubrovniku; ustaki logornik koji je zamijenio Hercega. U rujnu 1944. imenovan je

ustakim stoernikom. Odmah je pristupio ustakom pokretu i bio je među onima koji su 17. travnja

1941. u Kneevu dvoru srdačno dočekali i pozdravili talijanske i njemačke okupatorske časnike

i stavili im se na raspolaganje. Hapsio je brojne Dubrovčane, naprimjer Jau Miloslavića, Branka

Hopea i Nikolu Maanovića koji su razapeti na kriu u dolini Lave. Sudjelovao je u hapenju

Josipa Miloslavića koji je umro u logoru u Austriji, zatim učenika Nautike, dvadesetjednogodinjeg

mladića Bogdana arića, Hrvata iz Orebića, koji je umro u logoru u Norvekoj. Optuen je i za

uhićenje i ubojstvo Aleksandra Kurtovića i ene mu Anke itd. Početkom 1944. omladinci Dubrovnika

(bacivi bombu) izvrili su na nj neuspio atentat. Proglaen je ratnim zločincem zbog sudjelovanja

u svirepim i krvavim zločinima nad idovima, Srbima i Hrvatima. 104

Ante Duević pok. Ante, star 38 godina, rodom iz Korčule, slastičar, ustaki emigrant iz Pavelićeve

grupe na Liparima u Italiji. U Zagrebu je bio razvodnik vojnice Ustakog stoera. Bio je glavni

egzekutor svirepa ubojstva nedunih civila na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona 1. srpnja 1941.

102

Dubrovnik u NOB-i..., str. 241, 1029, 1030 i 1066. Elaborat DKZURZ u AJ, F. br. 22659, dos. br. 4405. Rojnica je u

Argentini izjavio da je na toj dunosti bio do rujna 1942. U rujnu 1941. pozvan je u Zagreb. Preao je na novu ustaku dunost

agent UNS-e, pa funkcionar u Ministarstvu vojske NDH (Vie o Rojnici u knjizi dr. Bernarda Stullija idovi u Dubrovniku.

Saetak je objavljen u Globusu, Zagreb, 26. oujka 1999., str. 84 87; i Rojnica I., Susreti i doivljaji, Zagreb, 1995. str. 202.)

103

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1135 1137, 1064, 1070; Elaborat u AJ, F. 21855

104

AJ, dos. F. br. 8940; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1053

81

(Vidi prilog br. 3.) Također je dao uhititi Miu Galjufa pok. Vlaha iz Grbavca, Mata Kurajicu,

Miha Miloslavića i vie drugih iz Makoa. Spominje se i oko uhićenja i ubojstva Todora Sparavala,

ene mu Milke i sina im Miljenka, zatim Blagoja Čorlije i ene mu Obrenije. Hapsio je

i po Cavtatu i drugim mjestima. U Dubrovniku se isticao kao glavni koljač. ena mu je bila Talijanka,

nastanili su se na Wilsonovu putu, a imali su dvoje djece. Pobjegao je u inozemstvo.

Proglaen je ratnim zločincem. Zemaljska komisija Hrvatske je 12. travnja 1945. dostavila je

Beogradu tjeralicu jer je bio u bijegu. 105

Dario Bracanović iz Dubrovnika bio je u Pavelićevoj tjelesnoj gardi, sin je dr. Ruđera Bracanovića

koji je kao ustaa bio na dočeku i pozdravio talijanske i njemačke okupatorske časnike

u Dubrovniku 17. travnja 1941. i stavio im se na raspolaganje. Od ustanovljenja NDH dokraja

1942. sluio je u Gradskoj policiji u Dubrovniku u svojstvu zamjenika upravitelja

Redarstva i političkog referenta. Uhitio je novinara Jau Miloslavića i učinio brojne zločine. Bio

je glavni vinovnik uhićenja i ubojstva Aleksandra Kurtovića i supruge mu Ane. Proglaen je

ratnim zločincem. 106 (Vidi prilog br. 28.)

Dolores Bracanović, prof., kći i sestra već spomenutih Bracanovićâ, dr. Ruđera i Daria,

ustaica, od 14. listopada 1941. postavljena na čelo enske ustake mladei u Dubrovniku kao

stoerna upraviteljica. Krajem studenoga 1941. ona i prof. dr. Marko Scattalini objavljuju proglas

prepun antisemitizma, antisrpstva i faizma, s pozivanjem omladine Dubrovnika u ustake

redove. Sredinom svibnja 1942. pred dubrovačkom crkvom Sv. Vlaha, zajedno s ostalim ustakim

funkcionarima u Dubrovniku, organizirala je proslavu ustake mladei na kojoj se prikazala

najljućim protivnikom svih Dubrovčana koji ne misle kao ona. Proglaena je ratnim zločincem.

107

Ante Glavan, aktivni ustaa u Dubrovniku od 1941. godine. Bio je inkasant Osiguravajućeg

drutva. Mato Jakić iz rukovodstva antifaističkog pokreta u Dubrovniku navodi da se u Dubrovniku

ističu naročito zloglasne ustae, koljači: Glavan, Matićević, Duević. (...) Jo 26. lipnja

1941. sudjelovao je pri uhićenju devetero Dubrovčana. Uhitio je i esnaestgodinjeg mladića

Mila Muninića, koji je kasnije ubijen u logoru u Gospiću, kao i Taborku Toović, također

kasnije ubijenu u logoru; uhitio je i čitavu obitelj Toović koja je kasnije pobijena u logoru;

uhitio je i Jakova Hančevića iz Brusja s otoka Hvara. Pored Duevića bio je glavni ubojica Dubrovčana

na Lisačkim rudinana u zaleđu Stona 1. srpnja 194l. godine. Po dubrovačkim krčmama

hvalio se i ponosio tim uasnim zločinom. Svjedok Jozo Vekić je Gradskoj komisiji za utvrđivanje

ratnih zločina izjavio da je u jednoj kavani sluao Matičevića i Glavana kako su se,

pijani i posve poprskani krvlju, hvalili zločinom i pokazivali velike, jo okrvavljene, noeve

kojima su na Rudinama zaklali l3 osoba. Glavan nije uspio pobjeći iz Dubrovnika, pa je 1947.

doao u ruke narodnog suda. Kada je na raspravi ugledao svjedoka Joza Vekića, dobacio mu je:

Kad si ti doao, ja odavde nikada neću izići. 108 Proglaen je ratnim zločincem i osuđen na smrt.

Dr. Vlaho Buko bio je javni biljenik u Stonu i odmah 1941. postao ustaom. Prisustvovao

je 17. travnja 1941. dočeku u Kneevu dvoru, pozdravio talijanske i njemačke časnike, čestitao

im na izvojevanoj pobjedi i stavio im se na raspolaganje. Ubrzo je napustio Dubrovnik. Otiao

je u Zagreb i bio u diplomatskoj slubi NDH kao savjetnik njezina Veleposlanstva u Rimu. Proglaen

je ratnim zločincem. 109 (Vidi prilog br. 29.)

105

Korčula u radnčkom pokretu..., str. 210; Mato Jakić, n. d., str. 60; AJ, dos. F. br. 849

106

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1053 i 1076; AJ, dos. F. br. 3393; AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1

107

AJ, dos. F., br. 166391; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1072 1077

108

AJ, dos. F., br. 166 391; Mato Jakić, n. d., str. 60 i 73

109

AJ, dos. F., br. 8885; Mato Jakić, n. d., str. 60 i 73

82

Dr. Stijepo Perić, odvjetnik rođen u Stonu, bio je predani mačekovac i preko noći postao

istaknuti ustaki funkcionar. Pavelić ga je početkom travnja 1941. postavio za ustakog povjerenika

u Dubrovniku. Ured mu se nalazio u Kneevu dvoru. I on je bio među onima koji su izrazili

dobrodolicu talijanskim i njemačkim časnicima 17. travnja 1941. i stavio im se na raspolaganje.

Zagrebački list Hrvatski narod 25. travnja 1941. pisao je da je ustake ideje u

dubrovačkom kraju irio dr. Stjepo Perić, koji se, nakon povratka iz emigracije u zemlju, nalazio

uz bok Paveliću, neposredno ili preko Iva Rojnice i Luke Butigana stalno bio u vezi sa dr.

Milom Budakom, dr. Milovanom anićem i Slavkom Kvaternikom. (...) Dolaskom Talijana

napustio je Dubrovnik i preselio u Zagreb. Bio je imenovan za veleposlanika NDH u Rimu. Zajedno

s Pavelićem prisustvovao je svim razgovorima o predaji Dalmacije Italiji. Prije kapitulacije

Italije u rujnu 1943. sukobio se s talijanskim diplomatom Casertanom; bio je na strani

Lorkovića. Kad se vratio u Zagreb, postao je ministrom vanjskih poslova NDH. Podaci kazuju

i o njegovu sukobu s talijanskim ministrom Bastianijem koji mu je otvoreno rekao: Nećete dobiti

Dalmaciju; prije će između Italije i Hrvatske gruvati topovi nego to će Split postati Hrvatski.

Perić je razgovarao i s tzv. hrvatskim kraljem vojvodom od Spoleta. Vojvodu je zanimalo

njegovo miljenje o statusu hrvatske obale Jadrana, na to mu je ovaj odgovorio da potuje Rimski

ugovor od 18. svibnja 1941. godine. Vojvoda mu je tada priopćio: Kad jednom budem kralj

Hrvatske, zatrait ću čitavu obalu. Emigrirao je u Argentinu, odakle je jednom napao Pavelića

radi toga to je Dalmaciju predao Talijanima. Zbog njegove ukupne djelatnost proglaen je ratnim

zločincem iako za njim nije bila raspisana tjeralica. 110

Dravna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila je

ratnim zločincima jo neke osobe koje su bile vezane za Dubrovnik i okolno područje. To su:

Vlaho Bogiić iz Mrcina (dananja Dubravka) u Konavlima, ustaa sa Lipara 111 , Franko Boglić,

potalijančeni Hrvat, karabinjer u Blatu na Korčuli 112 , Jure Brodarica, Hrvat, ustaki policajac

u sastavu talijanske divizije Perugia 113 , Ivo Bojanovski, profesor, Hrvat, logornik, komesar

Srpske patrijarije i tiskare u Sremskim Karlovcima. 114 Temeljem sudske presude 1946. konscirana

mu je imovina. (Vidi prilog br. 27.) Tu su također bili Drago Veramenta iz Dubrovnika

i dr. Josip Berković, liječnik iz Splita koji se spominje na Korčuli kao narodni zastupnik s liste

HSS-a. Pavelić ga je bio imenovao dopredsjednikom Hrvatskoga dravnog sabora, a kasnije je

bio veleposlanik NDH u Bratislavi. 115

To, sigurno, nisu sve ustae koje su pravile zločine u Dubrovniku i na njegovu okolnom području.

Dravna komisija za utvrđvanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača i sudski

organi izdvojili su prije spomenutih 15 osoba i proglasili ih ratnim zločincima, sukladno Statutu

OUN-a za kanjavanje ratnih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata. Obrađeni su izrazito teki ratni

zločinci. O drugima koji su pravili zločine, a bilo ih je mnogo u Dubrovniku i na njegvu području,

objelodanit ćemo sudske presude i na kraju spomenuti i one ustake zločine koji nisu ni tueni, pa

nisu mogli biti ni kanjeni. Uistinu je veliki broj onih koji su se bili svrstali na ustaku stranu, ali

koji na dui nisu imali toliko grijeha da bi bili proglaeni ratnim zločincima. (Treba se na kraju

podsjetiti da su ustae u Dubrovniku i na njegovu području arili i palili puna 42 mjeseca. Svakog

su mjeseca prosječno ubijali 3 4 građanina; odnosno ubili, ranili, zatvorili ili poslali u logore

smrti prosječno 12 15 građana. To je bio zločinački teror prepun krvi; teror za svaku osudu.)

110

AJ, dos. F., br. 8935; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1027, 1043, 1053 i 1063

111

AJ, dos. F., br. 3148

112

AJ, dos. F., br. 3865

113

AJ, dos. F., br. 12563

114

AJ, dos. F., br. 25048

115

AJ, dos. F., br. 9139

83

84

8. RATNI ZLOČINI VOJSKE

KRALJEVINE ITALIJE

Vojska Mussolinijeve faističke Italije, kako je prethodno navedeno, ula je u Dubrovnik

17. travnja 1941. godine. Svečano ih je dočekao i pozdravio u Kneevu dvoru gradonačelnik

Dubrovnika dr. Josip Baljkas s grupom viđenijih Dubrovčana. Skoro svi su se odmah stavili

u slubu talijanskog okupatora i vjerno mu sluili sve dok su drali Dubrovnik, tj. dok nisu

kapitulirali 13. rujna 1943. i predali Grad novom okupatoru nacističkoj vojsci Wehrmachta. Dio

dubrovačkog okruja (istočni dio Konavala, otoke Korčulu i Mljet) Talijani su dobili na poklon

od Pavelića 18. svibnja 1941. i pripojili ga Italiji, dok su grad Dubrovnik, zapadni dio Konavala,

Dubrovačko primorje i Peljaac okupirali i zaposjeli velikom vojskom, karabinjerima, crnokouljaima

koji su za vrenje zločina posebno dovedeni iz Italije. Bilo je tu topnitva, ratnih

brodova i svakojake opreme, a vojska je uzalud troila dane, jer neke druge velike (neprijateljske)

vojske nije bilo ni nadaleko. Jeli su ribu, koju su ubijali bombama, krali su kokoi i mačke

koje su im bile poslastica. Sjekli su ume, krali po kućama i ukradeno nosili u Italiju. Uz blagoslov

domaćih izroda Talijani su 979 dana haračili po dubrovačkom području, iza sebe ostavivi

jedino zločine, pale i prolivenu krv nedunih Dubrovčana. Ista nedjela i zločine vrili su i drugdje

po Dalmaciji svugdje gdje su stizali. Nita dobroga u Dubrovniku i na njegovu irem području

prekomorski susjedi nisu ostavili za tih okupatorskih 979 dana. Ostao je, kako rekosmo,

samo zločin kao credo vladavine talijanskog faističkog okupatora. Zločini svih vrsta, pa čak i

gori od onih to su ih ranije vrili u Etiopiji, sjevernoj Africi, Albaniji i Grčkoj.

Dravna komisija za Okrug Dubrovnik istragom je od 1944. do 1947. utvrdila da su talijanske

okupacijske trupe, crnokouljai, karabinjeri, rizničari, mornari i tajne obavjetajne slube u Okrugu

Dubrovnik ubili 183 građanina, ranili njih 180, dok su uhitili, internirali i poslali u logore smrti

870 osoba. Za vrijeme boravka na dubrovačkome području Talijani su u prosjeku skoro svakog

petog dana ubijali po jednog građanina, odnosno svakog su dana ubili, ranili ili internirali prosječno

vie od jednoga. Najvie civila ubili su na Korčuli (113), odnosno svakog osmog dana po jednog,

a prosječno svakoga drugog dana ubili su, ranili ili internirali po jednog Korčulanina. Bio je

to zločin, jedan gori od drugoga, i to samo nad Hrvatima. Rijetko su ubijali kojeg Srbina ili idova,

tj. među njima samo one koji su bili izraziti antifaisti, komunisti, rodoljubi. Takvu bilancu

zločina ne pamti ni povijest Albanije i Grčke, gdje su talijanski faisti također pravili zvjerstva. U

svojoj povijesti Dubrovnik i okolno dubrovačko područje nikad nisu imali krvoločnijeg okupatora

negoli su bili Talijani, a nakon njih i Nijemci, tijekom Drugoga svjetskog rata.

Teko je, skoro i nemoguće, opisati sve zločine talijanskog okupatora nad civilima, a i materijalne

su tete bile goleme. Spalili su ili na druge načine poruili i otetili preko 1 500 kuća. A

gdje su jo počinjene materijalne tete na vinogradima, maslinicima, voćnjacima, umama, motornim

vozilima, brodovima itd. Dravna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i

njihovih pomagača procijenila je da su talijanski faisti dubrovačkom području nanijeli tetu u

vrijednosti od preko 180 milijuna dolara. Najveću su materijalnu tetu nanijeli Dubrovniku;

mnogo veću negoli Nijemci i ustae.

Talijanski zločini nad civilnim stanovnitvom Dubrovnika i njegova područja izvan su svakog

razuma. Nemoguće je pojmiti da neto tako zločinačko moe učiniti vojska susjedne drave;

vojska naroda koji je u svojoj povijesti odnjegovao jednog Dantea i druge velikane, humaniste

i znanstvenike svjetskoga glasa. Da je to, ipak, bilo moguće, obistinilo se i na primjeru

Dubrovnika, cijele Dalmacije i Istre, zapravo svugdje kuda su dospjeli talijanski faistički vojnici.

To je najbolji primjer to moe od gotovo svakog vojnika i časnika napraviti jedan naopaki

i zločinački sustav kakav je bio faizam. Zapravo, kakav je drutveni sustav drave takva je

i njezina vojska, njeno sveukupno ponaanje i djelovanje. Zločinački faistički sustav morao je

proizvesti zločine i zločince.Vojska faističke Italije bila je klasičan primjer toga, bar u osnovnoj

masi generala, časnika i običnih vojnika. To naprimjer najuvjerljivije ilustriraju dva zločina koje

su talijanski okupatori počinili na Peljecu i Korčuli.

Na Peljecu je krajem 1942. i početkom 1943. boravio talijanski 102. bataljun crnih koulja

pod zapovjednitvom pukovnika Armada Rocchia. Oni su, zajedno s odredom ustaa iz Ljubukog

i Vrgorca, te orunicima i domobranima, po Peljecu vrili raciju. U Janjini, Kuni, Trpnju i

Orebiću uhitili su 30 civila i pobili ih. Samo u Janjini, Pod ipkom, u studenomu i prosincu 1942.

ubili su nekoliko osoba, i to: Iva imića Vlahova iz Tomislavca, Iva Jaspricu pok. Petra iz Janjine,

Filu Katić ud. Ivana iz Stinive, Nika Buru Nikova iz Potomja, Nika Kalafatovića pok.

Ante, sedamdesetjednogodinjeg starca iz Janjine. Jo gori bio je primjer pogubljenja 17-godinjeg

učenika iz Sresera Miće Marinovića Antina i njegove majke. On je pred zločincima pobjegao

iz kuće Brajkovića u Pijavičinu, ali je uhićen i zvjerski ubijen. Mrtvoga su na mazgi dopremili

u Janjinu, Pod ipak, i tu ostavili da ga narod gleda kao prijetnju i zoran primjer kako se

obračunava s antifaistima. Kasnije su uhitili Mićinu majku Milu Marinović (37), domaćicu iz

Sresera, doveli ju u Janjinu do mrtva sinova

tijela. (Vidi prilog br. 5.) Oaloćena majka

stala je naricati i ljubiti mrtvo tijelo sina jedinca.

Zlikovac Rocchi izvadio je pitolj i ustrijelio

ju nad mrtvim djetetom. 116 Dogodilo se to

11. oujka 1943. godine.

Skoro u isto doba dogodio se jo jedan zločin

kojega su počinili Talijani u Lumbardi na

otoku Korčuli. Talijanski vojnici, prepuni mr-

nje prema Hrvatima u Dalmaciji, ondje su

ubili velikoga hrvatskog kipara mlađe generacije,

docenta Umjetničke akademije u Zagrebu,

Iva Lozicu, rođena 1910. godine. Lozica je

studirao u Zagrebu i Parizu, a najvie je slikao

portrete i motive iz narodnog ivota, djela mu

se odlikuju njenoću i lirizmom (...), zabiljeio

je njegov biograf. Jo tokom rata, u zbijegu u

El Shattu, njegov otac Ante, zvani Čići, dao je

17. kolovoza 1944. izjavu o ubojstvu sina Iva.

Istu potresnu priču potvrdila je i Ivova sestra

Marija 19. lipnja 1946. dr. Krstu Grbinu, rukovoditelju

Kotarske komisije za utvrđivanje

Miće Marinović, prvi sekretar OK SKOJ-a

za junu Dalmaciju; ubijen 11. III. 1943.

od strane talijanskih vojnika u Pijavičinu.

116

AJ, Elaborat o zločinima Talijana, sig. 110, dos. 14-19, str. 491 514

85

Akademski kipar Ivo Lozica u svom atelijeru za vrijeme rada

ratnih zločina u Korčuli. Iz dostupnih dokumenata razvidno je da je kipar Ivo Lozica od strane

talijanskih karabinjera uhićen u Lumbardi 9. oujka 1943, zajedno s učiteljom Stipanom estanovićem,

Nikom Krinićem i Antom Jurjevićem. Odvedeni su u zatvor u Korčulu, mučeni su,

zatim ponovno dovedeni u Lumbardu, gdje su ih (pred roditeljima) strijeljali 27. oujka 1943. godine.

Ante Lozica tvrdio je da je za njegova sina Iva kod zapovjednika karabinjera u Korčuli intervenirao

upnik don Pavo Poa traeći da ne ubiju mladog kipara svjetskog glasa (...), ali da mu

je zlikovac odgovorio: Beskorisno traite i molite, hoću ih strijeljati za primjer ostalima i na mjestu

strijeljanja ću ih ostaviti četiri dana da ih svi gledaju. Anti Lozici je fra Vid Mihićić, fratar s

Badije, kazao da su 26. oujka faistički prvaci iz Korčule na čelu s Lorenzom Stekom donijeli odluku

da Iva Lozicu treba ubiti te da je Steka tom prilikom izričito kazao: Treba svakako strijeljati

svih, a osobito kipara Lozicu. Za ovaj zločin Dravna komisija za uzvrđivanje ratnog zločina okupatora

i njihovih pomagača okrivila je naredbodavca, karabinjerskog kapetana Alfreda Roncoronia

iz Ferrare i karabinjerskog brigadira Vincenza Puglia. Međutim Ante Lozica u svojoj izjavi iz El

Shatta najvie optuuje profesora Vicka Lipanovića iz Lumbarde koji je Talijanima pijao kipara.

To je potvrdio i Ivan Padovan izjavivi da je on ponio pismo talijanskoj komandi u Korčulu to su

mu dali Vicko Lipanović i Frano Nobilo te da su u pismu bila naznačena imena Iva Lozice i druge

trojice koje su Talijani strijeljali. Lipanovića su nakon oslobođenja Dubrovnika uhitili partizani

i, uz ostalo, optuili za pijunau i smrt mladoga hrvatskog kipara Iva Lozice, pa je radi toga

i radi jo nekoliko drugih zločina osuđen na smrt. Bio je, među prvima pogubljen u Dubrovniku

(na Daksi) 25.1istopada 1944. godine. 117 (Vidi prilog br. 7.)

117

AJ, navedeni Elaborat, dok. br. 545-923; Korčula u radničkom poketu..., Korčula, 1989., str. 293, 588 i 794

86

Ovaj z1očin na Korčuli ubrzo se pročuo po srednjedalmatinskim otocima, Dubrovniku i po

čitavoj Dalmaciji. Jedino ga nije registrirao ustaki tisak. Kad je ef Britanske vojne misije pri

Vrhovnom tabu NOVJ general Fitzroy Maclean u studenomu 1943. doao na Korčulu, otiao

je u Lumbardu i na grobu se poklonio zemnim ostacima ubijenoga mladog kipara. Ujedno je

obećao da : će po Italiji traiti ratnog zločinca kapetana Roncoronia. Tjeralica za njim izdana je

u Zagrebu, odmah nakon rata. Cijeli je predmet poslan Međunarodnoj komisiji za utvrđivanje

ratnih zločina pri OUN koja je djelovala u Londonu, ali sve je bilo uzalud Italija ga nikad nije

predala narodu Korčule da mu sudi. Opisano uboistvo bilo je sračunato kako bi Hrvati ostali bez

jednog od svojih potencijalnih velikana, ali i jo vie od toga htjeli su satrti i zatrti ne samo

Korčulu, nego sve to je hrvatsko.

8.1. OSTALA ZLOČINAČKA DJELA VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE

Već je naglaeno kako ovdje uopće nije moguće opisati sva zločinačka djela koja je u Dubrovniku

i na okolnom području počinila talijanska faistička vojska od 17. travnja 1941.

do 13. rujna 1943. jer bi to bila građa barem za jednu, ako ne i dvije, pozamane knjige. Dokumenata

ima na stotine. Najvanije dokumente je zaplijenila NOVJ, a dobilo ih se i na druge načine.

Nemali broj dokumenata je dobiven iz ratnog arhiva u Rimu. Stoga ćemo se zadrati samo

na karakterističnim slučajevima, da bi bar mlađe generacije koliko-toliko dobile sliku o zločinstvu

to su ga, uz svesrdu podrku i pomoć ustaa i četnika, počinili talijanski okupatori u Dubrovniku

i na njegovu irem području za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Dubrovčani su među prvima čuli i vidjeli da je Italija napala Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja

1941. godine. Toga ranog nedjeljnog jutra probudile su ih talijanske avionske bombe. Nad Gradom

su, kao rojevi, letjeli talijanski zrakoplovi i ruili grad pod Srđem iako nije bio nikakav

vojni objekt. Tukli su po urbanim dijelovima, po civilima. I tako zaredom jo nekoliko puta (10.,

12. i 15. travnja). Tresli su se Gru, Lapad, Pile, Ploče i drugi dijelovi Grada. Dubrovkinja Tonka

Stjepović Dabrović, koja je s obitelji stanovala u ulici Petra Zrinskog broj 1, u izjavi Dravnoj

komisiji za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača navodi da se samo

pukim slučajem spasila, a da je sve u stanu stradalo 118 od talijanskih bomba. U svome stanu su

12. travnja poginule Stefanija Nardelli i njena kći Vesna, sedamnaestogodinja učenica, a u stanu

je sve uniteno. Prije toga, 10. travnja 1941., talijanske su bombe pogodile kuću Nikole Ma-

ića, kojom prilikom je poginula njegova supruga Anta (28). Na Pilama su talijanske bombe

pogodile kuću Toma Glavinića, a stradale su Ida Kivardy i sestra joj Malvina Wenzilović. Prva

je odmah umrla, a druga teko ranjena umrla je u bolnici. Talijanske su bombe 15. travnja u

Gruu pogodile kuću Marice Đivanović, kojom prilom su poginula četiri civila, među kojima i

dvoje djece. Bili su to Pero Brunsko pok. Petra, Pero Brunsko pok. Iva, Ivo kare pok. Mata

(učenik od 14 godina) i njegov brat Mato (dijete od 9 godina).

Talijanske su namjere bile jasne bombama iz zraka sruiti kulturno blago drevnoga grada i

ubiti to vie civila. Zato su toliko puta i tako estoko tukli Dubrovnik iako su putem svoje obavjetajne

slube dobro znali da ondje nema nekih značajnih vojnih objekata. 119 Učinjena je velika

materijalna tetana kulturnoj batini Dubrovnika. Teko su otećene tvrđave Minčeta, Revelin

i Sv. Ivan. 120

118

AJ, navedeni Elaborat, dok. br. 736-316

119

Isto, str. 17/18

120

Isto

87

Dva dana nakon ovih talijanskih zločina, 17. travnja 1941, neki ugledni Dubrovčani ustake

orijentacije, zajedno s talijanaima, imali su toliko podlosti da u Kneevu dvoru upriliče svečani

doček i da pozdrave vođe talijanskog okupatora i da im potom prirede pijanku. Bio je to klasičan

primjer moralne bijede uglednika, bez presedana, koju je organizirao i predvodio gradonačelnik

dr. Josip Baljkas, raniji zastupnik s Mačekove liste HSS-a. Uza nj su, samo da se

podsjetimo, bili dr. Stijepo Perić, već imenovan za ustakog povjerenika u Dubrovniku, dr. Ante

Sugja, dr. Vicko Svilokos, dr. Ruđer Bracanović, dr. Anton Buć (ubrzo imenovan za velikog

upana Velike upe Dubrava), dr. Miho Kisić, dr. Vlaho Buko, prof. Mladen Katelan i drugi.

Oni su iskazali zahvalnost zločincima, ubojicama devetorice Dubrovčana i stavili im se na

raspolaganje, uz čestitku na izvojevanoj pobjedi. Kojoj pobjedi? zapitat će se svatko normalan.

Kakva je to bila pobjeda za onodobne Dubrovčane? Zar zato to su bombama iz zraka ubili devetero

njihovih sugrađana, to su poruili ili otetili na desetke kuća i vrijednih spomenika kulturne

batine? Tragedija događanja toga dana u Kneevu dvoru jo je veća utoliko to su okupatora

srdačno dočekali redom najugledniji dubrovački Hrvati. 121 I ne samo to. Ubrzo nakon

toga mnogi od njih, u svibnju 1941., predvođeni gradonačelnikom dr. Josipom Baljkasom,

ustakim stoernikom Ivom Rojnicom, dr. Antom Sugjom i drugima, etali su Stradunom, veseli

i razdragani, s glavnim ubojicom devetorice nevinih Dubrovčana, talijanskim generalom

Giusseppeom Pafundijem, zapovjednikom XVII. armijskog korpusa. To je bio ba onaj talijanski

general iz ueg rukovodstva Vrhovne komande u Rimu koji je zagovarao bombardiranje

Dubrovnika iako je dobro znao da u Gradu nema kraljevske jugoslavenske vojske, i da će jedino

ubijati civile i ruiti kulturnu batinu. To je bio isti onaj general koji je, čim se 17. travnja

vratio iz Kneeva dvora, građanima Dubrovnika proglasom i plakatima prenio zapovijed Uga

Cavallera, vrhovnog zapovjednika talijanskih oruanih snaga, da se uvodi ratno stanje, a u skladu

sa zakonom iz 1938., temeljem kojeg se ubijalo po Africi, Albaniji i Grčkoj. Time je u Dubrovniku

uvedeno ratno stanje. Nakon toga su Talijani mogli slobodno hapsiti i ubijati, bez suda

i pravde. Svakako je suvino i otuno komentirati činjenicu da su ugledni Dubrovčani s ubojicom

koji je u Grad uvodio ratne zakone etali najljepom gradskom ulicom u slobodarskom gradu

pod Srđem. Tako su mogli postupati jedino oni koji su se poistovjećivali s talijanskim okupatorima.

Uto ćemo se vrlo brzo i uvjeriti.

Postupajući prema ratnom zakonu neograničenih ovlasti, to ga je Dubrovniku darovao general

Pafundi, a kojemu su se poklonili ugledni Dubrovčani, započeli su strani zločini. Prema

zapovijedi karabinjerâ prvo uhićenje izvreno je 9. svibnja 1941., kad je zatvoreno 7 Dubrovčana,

i to: odvjetnik dr. Matija Vidojević, bivi guverner Narodne banke dr. Melko Čingrija, sudac

Nikola Vrečić, prof. Roko Mietić, učitelj Ivo Kresić, pravoslavni svećenik Boo Pindović i trgovac

Vlaho Kolić. Talijanski esuli oblikovali su krilaticu kako se radilo tek o simboličnu pritisku

zbog upozorenja, a ustvari to je bilo uljuljkavanje oportunustičkih dubrovačkih gradskih

krugova (...), onih istih koji su se neto ranije u Kneevu dvoru poklonili tuđincu. 122 Naime u

početku su se Talijani lukavo ponaali. Na jednoj su strani govorili da su oslobodioci i zatitnici,

naročito Srba, od ustakog progona, da donose kulturu starog Rima, a s druge strane prikazivali

su se kao vukovi u ovčjoj koi pripremali su se silom zločina talijanizirati hrvatski puk

Dalmacije i trajno zadrati od Pavelića dobiveni dalmatinski prostor.

Zajedno s GESTAPO-om i ustaama 2. lipnja 1941. uhapsili su 6 dubrovačkih domoljuba, od

kojih se mnogi nikad nisu vratili. Tvrđavu Lovrjenac, bivu gostionicu Kazbek u Lapadu i Karmen

(raniji sudski zatvor), pretvorili su u najkrvavije kazamate, skoro uvijek pune uhićenih antifaista

i drugih domoljuba iz Dubrovnika i okolnog područja. Među prvim rtvama talijanskog

121

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1029, 1053 i 1099

122

Mato Jakić, n. d., str. 38 i 48

88

Istaknuti dubrovački antifaisti u talijanskim zatvorima.

Miho Mrnarević

u talijanskom zatvoru

Nikola Čelebić u talijanskom zatvoru

u travanju 1942. Borac NOV od 1942.

Poginuo 1943.

Ivan Baleta

u talijanskom zatvoru u travnju 1942.

Ivo Kresić

u talijanskom zatvoru u travnju 1942.

okupatora bio je Pavao Đurić s Osojnika kojega su 25. studenoga 1941. uhitili karabinjeri, a koji

je ubrzo umro u zatvoru. Bio je tèāk, otac estero djece. 123 U oujku l942. Talijani su osnovali

koncentracijski logor u tvrđavi na otočiću Mamuli na ulazu u Boku kotorsku. Također su osnovali

logore na Prevlaci i u Janjini. Kroz njih je prolo na stotine uhićenika iz Dubrovnika i ostalih

dijelova Dalmacije, Boke kotorske i Crne Gore. U Mokoici su 22. prosinca 1941. uhapsili

6 seljaka, zapalivi im i kuće, a isto su uradili i na Gornjem Brgatu 27. prosinca 1941, pa

123

AJ, navedeni Elaborat, br. 29-136-142, str. 30

89

ponovno u Mokoici 22. siječnja 1942, zatim u Grbavcu 3. veljače 1942, te u Martinovićima i

umetu. U Dubrovniku 28. oujka 1942. Talijani su, zajedno s ustaama, uhitili 18 omladinaca,

među kojima i Iva Vukuića kojega su kasnije ubili, nakon to su im ga četnici izručili. Na ulazu

u Dubrovnik blizu sela Čibače 3. oujka 1942.

Ivo Vukuić, član Partije i MK SKOJ-a. Ubijen je od talijanskih okupacijskih vojnika 1942.

Talijani su ubili gluhonijemu staricu Anu Vlaić Petak koja je nosila mlijeko na prodaju u

Dubrovnik. U Cavtatu su krajem svibnja 1942. uhitili Dadu Novaković suprugu dr. Vlaha, odveli

ju u Kazbek i drali potpuno nagu pred drugim zatvorenicima i vojnicima. Na otoku Lopudu,

nakon to su 1. lipnja 1942. uhitili Katicu Gluhaić, djeci su nudili lire i bombone samo da

kau gdje im je otac. (Vidi prilog br. 25.) U kolovozu 1942. u Dubrovniku su uhitili dr. Ivana

Sacha, liječnika kojega su kasnije otrovali u zatvoru. Za idove, kojih je u Dubrovnik bilo dovedeno

oko 1 700, zajedno s dubrovačkim, u studenomu 1942. na Lopudu, u Gruu i u Kuparima

osnovali su tzv. prolazne logore. Logori su rasputeni u lipnju 1943., a idovi su internirani

u logor na Rabu, otkud su mnogi nakon kapitulacije Italije otili u partizane i osnovali svoj partizanski

bataljon. U srpnju 1943. u Konavlima su uhitili svećenika don Marka Herendiju rodom

iz Mrcina -- dananje Dubravke. (Vidi prilog br. 8.) Zatvorili su ga u Herceg Novom, a oslobođen

je 15. rujna 1943., nakon kapitulacije Italije. Uz uhićenja Talijani su po Lapadu unitavali maslinike,

voćnjake i sjekli borovu umu. U lipnju 1942. zapalili su Veliku i Malu Petku, a za to

su lano optuili i uhitili Antuna Stankovića i Miha Matića te ih zatvorili u zloglastni Kazbek.

Opljačkali su gorivo ranijeg jugoslavenskog Schella u Sustjepanu i tota drugog. 124

124

Isto, str. 31 45

90

U Konavlima, na okupiranom području (sjedite Općine bilo je u Cavtatu), Talijani su u početku

dosta taktizirali, ali ne zadugo. U rujnu 1941. uhitili su Antu Vidaka i jo 18 osoba i zatvorili

ih u Kazbek. U Cavtatu su uhapsili studenta Mira Bratoa i otjerali ga na robijanje u logor u

Parmi. U Čilipima su uhitili Vlaha Muhoberca i Petra Kocelja, a 23. kolovoza 1943. u Uskopolju

Ivana Dundića, samo zato to se usprotivio talijanskim vojnicima koji su mu krali grođe. 125

Dada Novaković je sa svojim suprugom dr. Vlahom Novakovićem radila za NOP. Posebno je bila aktivna u

sakupljanju i slanju sanitetskog materijala za NOP june Hercegovine, a koji je stizao i do Vrhovnog taba NOV i POJ.

U Oraacu su Talijani 7. rujna 1941. uhitili glavara sela Antu Bukvu i jo dvojicu suseljana

za koje su posumnjali da su unitili nalijepljene plakate. Kad su doznali da je to učinio mjesni

upnik don Kruno ilov, tad su njega uhitili. Hapsili su i ostale građane, a u susjednom Trstenomu

zapalili su park Vita Gozzea. Nekoliko su ribarskih brodova potopili ili zapalili. 126

U Slanomu su u prosincu 1941. uhitili 8 rodoljuba, potaknuti lanom prijavom trojice Nijemaca

koji su tada ondje boravili. 127 Građani Slanoga nisu smjeli ploviti i ribariti bez talijanske

dozvole iako je to bilo područje NDH. 128

Na ipanu i Lopudu karabinjeri su zabranili ribolov i plovidbu. Pokradeno je vie brodica,

a 2l. lipnja 1943. uhitili su 4 osobe i otpremili ih u logor na Mamuli. U travnju 1942. Lopuđani,

pomorski kapetani Petar i Ivan Uceelini i hotelijer Niko Krstelj, pred Talijanima su pobjegli na

125

Isto, str. 46 49

126

Isto, str. 50 52

127

Isto, str. 52/53

128

Isto, str. 53/54

91

Mljet, ali su tamo uhićeni i u ibeniku osuđeni na robiju. Na sudu ih je teko optuio i teretio veleposjednik

s Lopuda barun Felico Mayneri koji je na sudu tvrdio da su imenovani pobjegli kako

bi ondje preuzeli zlato i neku drugu robu to su poslali Enlezi. Partizani su ga uhitili u listopadu

]943. i pogubili na Korčuli. 129 O tomu zločinačkom barunu ima dosta dokumeneta koji ga terete

da je policijski denuncijant, pijun i suradnik Talijana, Nijemaca i ustaa. Bio je rezervni časnik

talijanske vojske, sin mletačkog plemića; oenio je Dubrovkinju iz roda Đurđević; pijunau je

smatrao svetom stvari talijanske iredente. Ivan Kreft kazuje da je spomenuti barun na Lopudu bio

najveća opasnost za antifaiste. Upravo je on 10. rujna 1943. motornim čamcem na Lopud doveo

karabinjere koji su tada uhitili Tonka Perčina i odveli ga u Kazbek i Lovrjenac. Vijeće Vojog suda

u Dubrovniku izvrilo je konskaciju Maynerove imovine jer je pogubljen kao ratni zločinac. 130

8.2. TALIJANSKI ZLOČINI NA PELJECU

Mnogobrojni su talijanski zločini na Peljecu.Vrili su ih zajedno vojnici, crnokouljai, karabinjeri

i ustae iz Ljubukog i Vrgorca, kao i orunici i domobrani NDH. Zločini su vreni

u općinama Ston, Janjina, Kuna, Trpanj i Orebić. Talijani su Peljeac zavili u crno, sve od Stona

do Lovita. Na tomu se bila angairala, i pomagala im, i cjelokupna vlast NDH. Povjesničari biljee

da su talijanski zločini na Peljecu vreni putem tzv. kaznenih ekspedicija, a one su radile

prema načelu ubij i spali. Za to su bile angairane postrojbe divizije Messina kojom je zapovijedao

general Amatti. Najgore zločine su činili crnokouljai iz 102. bataljuna koji su za to bili dovedeni

iz Cavtata, s već spomenutim zapovjednikom pukovnikom Armandom Rocchiem, ratnim zločincem

koji je bez dvojbe najveći okupatorski krvnik koji je djelovao na području dubrovačkog

okruja, kako je utvrdila Dravna komisija za utvrdjivanje ratnih zločina. Talijani su na Peljecu

bili angairali topnitvo, zrakoplove i ratne brodove. Planove čićenja Peljeca, tj. ubijanje civila

i paljenje kuća, sačinili su upan dr. Ante Buć i general Amatti. Podrobno su ih razradili u Stonu

l6. oujka 1942, a pridruio im se i ustaki stoernik iz Dubrovnika Vlado Herceg koji je neto

ranije bio zamijenio Rojnicu. upan dr. Buć tad je generalu Amattiu uručio spisak osoba s Peljeca

na koje se mogu osloniti kao na suradnike, pijune i agente. Ustae i pukovnik Rocchi angairali

su na tomu poslu i domobranskog poručnika Draga Veramentu, kojemu je radi počinjenih

zločina suđeno u Dubrovniku 27. lipnja 1945. godine. 131

Talijanska kaznena ekspedicija (izmjenjivalo ih se est) počela je djelovati krajem oujka

1942. i trajala je skoro godinu i pol, sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Počelo je

31. oujka 1942. kaznenim odredom talijanske vojske koji se iskrcao blizu Janjine. Uhićeno je

mnogo osoba u Kuni, Potomju, Janjini i Pijavičinu. Uhićenici su odvedeni u zatvore u Dubrovnik,

na Prevlaku i Mamulu. Suđeni su na sudu u ibeniku, a tko nije pogubljen prebačen je u

logore po Italiji. Da bi pomogla u zločinu, ustaka vlast u Dubrovniku dala je suglasnost talijanskim

zapovjednicima da mogu rekvirirati sve brodove i staviti ih u ustake garnizone. Zbog suradnje

s Talijanima partizani su 11. svibnja 1942. u Janjini uhitili ustakog logornika, pomorskoga

kapetana eljka Milića, dok je njegov brat, ustaki tabornik u Kuni, pobjegao. Ustae su tada

izdale nalog za uhićenje grupe omladinaca iz Janjine, ali su ovi bili obavijeteni od orunika

Đerasimovića i pobjegli su u umu, a zatim je isti odveo talijansku vojsku u Janjinu, gdje su počinjeni

zločini. Iz 14. oruničke pukovnije NDH iz Dubrovnika stigao je na Peljeac odred orunika

pod zapovjednitvom domobranskog natporučnika Branka Markotića. Zajedno s Talijanima

129

Isto, str. 55 57

130

Isto, str. 56; Mato Jakić, n. d., str. 16; Dubrovnik u NOB-i..., str. 950 i 970; Arhiv Vojnog suda Sarajevo (sada u

Beogradu), Dokumenti o ratnim zločinima i suđenju ratnim zločincima u Dubrovniku 1944./1945.

131

Dubrovnik u NOB-i, str. 1131 1135

92

nastavili su zločine oko Janjine, Kune Trpnja i uljane. U Potomju su 20. srpnja 1942. ubili

Nikolu Bojanovića Niga sekretara KPH za kotar Peljeac. Potom su uhitili 7 građana i silom

ih otjerali u domobrane, ali su svi pobjegli (to je bila opća praksa) i vratili se na Peljeac. U

upanjem Selu domobran Vid Vuletić pijunirao je Iva Jurovića, kojega su potom uhitili i otpremili

u logor. 132

Druga talijanska kaznena ekspedicija počela je

u rujnu 1942., s oko 5 000 vojnika 93. i 94. regimente

divizije Messina, a vodio ih je general Karlo

Tucci. Tu su bili i karabinjeri pukovnika Vocea i

faistička milicija. Doli su iz Metkovića u selo

Česvinicu blizu Stona, opljačkali i zapalili skoro

sve kuće. Istu sudbinu doivjela su sela Ponikve,

Zabrđe, Dubrava, Putnikovići i uljana, a zatim

su stigli u Janjinu. General Amatti smjestio se

kod liječnika dr. Fridriha Ziegerbauera koji im

je pijunirao dosta Pelječana. Njih su potom uhitili

u Janjini, Popovoj Luci, Sreseru i Osobljavi, uz

neopisivu pljačku i paljenje sela. Nijemac dr. Ziegerbauer

bio je općinski liječnik, ustaki i talijanski

pijun i agitator nacističke ideologije. pijunirao

je 13. rujna 1942. Stjepa egovića i 20 drugih

koji su uhićeni i deportirani u logore Prevlaka i

Mamula. Odmah zatim, prilikom napada na Janjinu

4. listopada 1942., dr. Ziegerbauera ubili su

132

Isto, str. 1130 1133

133

AJ, Elaborat o talijanskim zločinima, str. 65/66 i 333; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1136

134

Isto, str. 61 65

Nikola Bojanović-Kadija, komandir 1. peljeke

partizanske čete; poginuo na Peljecu 1942.

partizani, zajedno s talijanskim pijunima Vickom Franićem i ustakim logornikom Mihom Bjelovučićem.

I Ziegerbauerova supruga Ana bila je pijunka, navodi Dravna komisija. Ona je

polovicom 1942. u Janjini prokazala ustaama partizana Nikolu Bojanovića, poljoprivrednika iz

Popove Luke kojega su u Potomju 20. srpnja 1942. uhitili i ubili orunici NDH. Poslije rata Ana

Ziegerbauer je uhićena i presudom Okrunog suda u Dubrovniku osuđena na smrt, dok je imovina

Ziegerbauerovih konscirana 133 , kao i imovina talijanskih pijuna Vicka Franića i Miha

Bjelovučića. 134

Nova talijanska ofenziva na Peljecu, jo krvavija od prethodnih, počela je 15. studenoga

1942. godine. Dobro je isplanirana u Dubrovniku u Velikoj upi Dubrava i Stoeru talijanskog

VI. armijskog korpusa. Glavnu snagu je činio zloglasni 102. bataljon crnih koulja pukovnika

Armanda Rocchia. On je na čelu crnokouljaa stigao iz Cavtata i iskrcao se u uvali Blaevo

kod Brijeste. Pridruili su im se pripadnici faističke milicije, rizničari i domobrani NDH koje

je vodio poručnik Drago Veramenta iz Dubrovnika. Crnokouljaima se priključio i odred usta-

a iz Ljubukog i Vrgorca. Kamogod je stigla, ova zločinačka druina za sobom je ostavljala krv

i pepeo. U Putnikovićima su uhitili mladog Ivana Simina. Od zločinačkog prebijanja umro je

Ivo Bačić iz Zaradea. U Dančanjima su uhitili seoskog glavara Frana Bautovića. Oko 20 uhićenika

iz peljeke Crne Gore vezali su konopima i vodili po selima. U Trpanj su stigli vojnici

divizije Messina, s ciljem da se pridrue već pristiglim crnokouljaima i ustaama. Okupatorske

vojnike te divizije napali su partizani na području između Oskoruna i Kune, ali im je u pomoć

pristigao 102. bataljon crnih koulja i 120 faističkih milicionara. Zločini su nastavljeni u

93

Potomju, gdje je pukovnik Rocchi bojom označavao svaku kuću slovom F, to je značilo zapaliti.

Deseci kuća bili su u plamenu, ubijen je Ivo Braenović, a od udaraca faista, dobivi nervni slom,

poludio je Ante Vuko iz Pijavičina, nakon čega je umro. Punih 15 dana trajalo je to talijansko-ustako

bezumlje.

Od 11. prosinca počinje novi zločinački pohod crnokouljaa. U Janjini, nasred sela, Pod

ipkom, ubijani su nevini ljudi Ivo Jasprica i drugi. U luci Drače ubijena je File Katić, majka

četvero djece. U Janjinu je doveden i ubijen Niko Bura, zatim Niko Kalafatović Matuko. (Vidi

prilog br. 5.) Druga skupina talijanske vojske zapalila je selo Stankoviće, a na putu su ubili Jakova

Kraljevića. (Vidi prilog br. 18.)

Spaljeno selo Stankovići u prosincu 1942.

U Orebiću, na obali kod pristanita, između 15 uhićenika ubili su Jakova Depola i ivka derića.

Na Badnji dan, 24. prosinca 1942, talijanski faisti upali su u Lovite i ubili Jurja Srhoja, Stjepana i

Berislava Bilčića, a selo zapalili (dim se vidio s Hvaru, Korčule i Biokova). Zatim su ubili Mandu

Bilčić iako su znali da je duevni bolesnik. Pukovnik Rocchi izdao je zapovijed da se za jednoga

ubijenog talijanskog vojnika strijeljaju 4 taoca, za jednoga ranjenog dvojica, a za prekinutu telefonsku

icu da se ubije jednog taoca. Osnovan je i logor u Janjini koji je ubrzo bio prepun uhićenika.

Kad su partizani u svibnju 1943. ubili učitelja u Potomju i talijanskog pijuna Grmeka, pukovnik

Rocchi pogubio je 4 taoca iz logora u Janjini. 135 Na Peljecu je tada bilo 1 518 talijanskih vojnika i

92 orunika i domobrana NDH. Zapalili su vie od 100 kuća, od 120 uhićenih civila ubili su 20. 136

135

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1133 1137. Spominje se i don Andrija Falator rođen 1916. u Prozoru. Prvu misu slavio

je 1941., do 1942. upnik u Donjoj Vrućici na Peljecu. Vojni duobrinik s činom ustakog satnika u Sarajevu 1944./1945.

Ubijen je na maru smrti kod Bleiburga, kako pie fra Petar Bezina u knjizi Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja rtve

rata 1942. 1948., Split, 1995., str. 354.

136

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1139 1146; AJ, Elaborat o talijanskim zločinima, dok. br. 29-155, str. 67

94

Odmah nakon Nove 1943. godine crnokouljai pukovnika Rocchia i domobrani poručnika

Draga Veramente počeli su novi peljeki krvavi pohod.Veramenta je u Donjoj Vrućici uhapsio

Antu Klarića i Miha Čuljka i predao ih Talijanima koji su prvog ubili, a drugi im je, iako ranjen,

pobjegao sa stratita. Iz logora u Janjini izveli su Milu Lazić iz Gornje Vrućice i ubili je u blizini

Trpnja jer su ondje partizani bili prekinuli telefonsku icu. Iz logora u Janjini doveli su u Donju

Vrućicu članicu Kotarskog komiteta KPH Peljeca Dubrovkinju Mariju Radeljević i pogubili

ju 22. sječnja 1943. godine.

Marija Radeljević kao studentica u Beogradu 1940.

Član privremenog OK KPH za junu Dalmaciju. Ubijena je od Talijana 22. siječnja 1943.

U Kuni su uhapsili 12 mjetana i kao taoce odveli u logor u Janjinu. U to vrijeme dogodio se

i onaj strani, već spomenuti, zločin u Janjini, kad su u oujku 1943. ubijeni Miće Marinović,

sekretar SKOJ-a dubrovačkog okruja i majka mu Mile. Nakon toga su crnokouljai ubili i Katu

Radović iz Potomja, Boa Noicu iz Sresera, Franu Paković iz Kune i druge. Teak se zločin

dogodio u svibnju 1943., kada su Talijani svakog četvrtog dana ubijali po jednog taoca iz logora

u Janjini. Prilikom strijeljanja 18. svibnja Marija Vitković u ruci je drala krunicu i molila se

Bogu. Ipak, est je talijanskih vojnika pucalo u nju, ali ju nisu pogodili; vjerojatno ih je zbunila

pobona starica. Ni njihov zapovjednik nije ju mogao ubiti; i on je bio zatečen slikom ene s

krunicom na stratitu. No priao je i ubio ju drugi faistički zlikovac kojemu nije bilo stalo ni

do ene s krunicom ni do Boga kojega je molila čekujući smrtni pucanj. Uzalud je upnik iz

Trpnja don Spaso Korunić pokuavao intervenirati kod Talijana da ne ubijaju taoce.

95

Faistički okupatori nastavili su svoju zločinačku rabotu. U Orebiću su 23. svibnja ubili Balda

Krunajevića. Čak su bili iz logora doveli njegovu majku da gleda sinovo pogubljenje. Kod

Kune su ubili Stjepana eparovića, a u Dingaču Stjepa Mauna. Tada je s Peljeca otiao zloglasni

pukovnik Rocchi, a zamijenio ga je pukovnik Francesco Ballino koji je nastavio zločinačku

rabotu. On je 31. srpnja 1943. iz logora Janjina izveo i ubio 5 talaca. Neke su doveli u

Trpanj i pogubili ih na nogometnom igralitu. Dola je nova kaznena ekspedicija od 1 500 talijanskih

vojnika i ubijala svakoga na kog su nailazili. Neke su ive bacali u zapaljene kuće. Kod

upanjeg Sela sreli su Mariju Krstičević koja je jahala na mazgi i odmah ju ubili. Na povratku

s kupanja 10. kolovoza 1943. ubili su Mirka Bojanovića iz Popove Luke. Tad je Peljecem protutnjala

posljednja sedma kaznena ekspedicija s vie od 5 000 vojnika. Posljednja rtva talijanskih

faista pala je 9. rujna 1943., dan nakon kapitulacije Italije. U Malom Stonu faisti su

tad smrtno ranili Antuna Kralja, a teko ranili Frana Glunčića. 137

U prethodnom kazivanju navedena su samo neka imena Pelječana koje su zvjerski ubili vojnici

faističke Italije, ili sami ili zajedno s ustaama iz Ljubukog i Vrgorca, domobranima, orunicima

i rizničarima NDH. Pomagali su im, kako je istaknuto, domaći pijuni i agenti. Nisu

navedena imena onih Pelječana koji su bili pogubljeni i ranjeni, uhićeni i deportirani u logore

smrti, jer bi zahtijevalo znatno vie prostora da se o svima neto kae ili da ih se barem spomene.

Ne znamo točno koliko su Talijani počinili zločina na Peljecu. Postoje podaci da su okupatori

i kvislinzi strijeljali oko 200 osoba, spalili 516 stambenih zgrada i vie stotina gospodarskih

objekata. Opljačkano je vie od 900 domaćinstava. U logore su Talijani deportirali 64 Pelječanina.

Kroz zatvor i logor u Janjini prolo je preko 1 500 stanovnika Peljeca. Peljeka povijest

ne pamti gore zločince. No bez obzira na tolike rtve i stradanja Pelječani se nisu dopustili talijanizirati

niti faizirati, nego su ostali vjerni svome podrijetlu, svojoj hrvatskoj zemlji i naciji.

8.3. TALIJANSKI ZLOČINI NA KORČULI I MLJETU

Već je navedeno kako su faisti Korčulu i Mljet bili pripojili Italiji. Ova dva otoka, zajedno

s Hrvatima koji su ih isključivo naseljavali, kako je poznato, Ante Pavelić predao je Mussoliniju.

Bolje rečeno predao ih je na milost i nemilost stoljetnim neprijateljima hrvatske Dalmacije.

Za tu darovtinu Mussolini je Pavelića drao, hranio i titio, kad je poslije Drugoga

svjetskog rata pobjegao iz zemlje u Italiju, otkud je s ustaama i doao u Hrvatsku prije travnja

1941. godine. Hrvati s Korčule i Mljeta nisu prihvatili Pavelićevu prodaju, nego su Talijanima

pruili otpor, pasivni i oruani, sve dok ih nisu potpuno istjerali sa svoje povijesne grude. Znajući

dobro tko su i kakvi su Hrvati na Korčuli i Mljetu, i da ih neće tako lako odnaroditi, talijanizirati

i faizirati, tek to su koraknuli na korčulanski i mljetski prostor, puni mrnje prema

svemu to je hrvatsko, Talijani su započeli sa zločinima. Cilj je bio nasilno talijanizirati hrvatski

narod s ovih područja i na njima vječno ostati. Za zločinačko ostvarenje toga cilja doveli su najkrvoločnije

vojne sustave crnokouljae, karabinjere i druge specijaliste zločina, a vodili su ih

u zločinima provjereni časnici i generali s bogatim iskustvom stečenim u Albaniji i Grčkoj, a

jo ranije u Etiopiji i sjevernoj Africi. Sve se to zlo sruilo na potpuno nezatićeni narod Korčule

i Mljeta, ostavljenim i izdanim od vlasti iz Zagreba. Nisam naao nijedan dokument iz ustake

prijestolnice iz kojega bi se mogla vidjela neka zauzetost vlasti NDH na ublaavanju tegoba

i ugroenosti hrvatskoga narod na Korčuli i Mljetu. Nitko im iz Zagreba (razni doglavnici, tabornici,

logornici, stoernici, ministri, generali ili koji drugi visoki dunosnici) nije tijekom rata

ni priao niti u bilo čemu pomogao. Ali su im zato dosta često dolazili talijanski visoki slubenici

iz Rima, Splita i Zadra (guverneri, prokuratori, generali, admirali i sva ostala moguća

137

Dubrovnik u NOB-i..., str. 1145 1152; AJ, isti Elaborat, str. 20 150

96

bulumenta) da vide dokle su stigli Roncoroni i deseci njemu sličnih koji su silom i zločinom

htjeli uguiti hrvatsku duu Korčulana i Mljećana, da ih ohrabre na jo krvavije zločine kako bi

u krvi i pepelu uguili i zički likvidirali sve to je na tim otocima hrvatsko. Uvijek su za to dobivali

blagoslov iz zagrebačke ustake prijestolnice. A domaći veliki Hrvati su se razbjeali po

Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Varadinu kako bi sačuvali vlastitu kou, dok za ostavljeni hrvatski

puk nisu marili. Međutim na Korčuli i Mljetu ostali su isti oni koji su branili sebe i svoj narod

u razdoblju od 1918. do 1921., u doba Kraljevine Jugoslavije. Oni nisu ustuknuli pred tuđinskom

čizmom i kamom i nisu se dali prestraiti. Bili su to komunisti i antifaisti koji su u sudbonosnim

trenucima svoje povijesti stali na čelo narodnog otpora protiv tuđina i talijanizacije, oni koji su

u vrlo tekim uvjetima za oba otoka organizirali narod i poveli ga u sveopći otpor protiv okupatora

bez ičega, gladni i nenaoruani, jer su Mačekovi zatitari već ranije pokupili i ono malo

oruja to je ostalo od vojske Kraljevine Jugoslavije i odmah ga predali Talijanima. 138

*

Na Korčuli je, prema nalazu Dravne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača,

bez dvojbe, najveći krvnik bio kapetan Alfredo Roncoroni, zapovjednik karabinjera na

tom otoku. On je odmah dao sačiniti veliki zatvor u Korčuli, pa u Blatu i Veloj Luci. Već u prosincu

1941. uhitio je drvodjelca Pera Cvitkovića iz Korčule i otpočeo sa zločinima. U Račiću je dao uhititi

Desu Ivančević, zajedno s djetetom od 4 mjeseca. U srpnju 1942. u rnovu je uhitio starca Antu

Cebala (77) koji je od prevelika mučenja umro. Odmah nakon toga u Lumbardi su uhitili klesara

Frana Muića i vezanog ga razapeli oko jednog stola a u usta mu sipali gorku sol i ricinisovo ulje,

dok su Andriju Curaća pekli uarenim gvodjem, a Anu Unković iz Račita oiali do koe. (...) Isto

su uradili i Mili Unković koju su zatim deportirali u Dubrovnik, u tvrđavu Lovrjenac, gdje su je

svlačili golu i rugali joj se vojnici i karabinjeri. Pobjenjeli vicebrigadir Francesco Karus kroz

prozor je pucao i usmrtio Mariju imunović. Troje nezbrinute djece ostalo je u kući Boka Gugića

i ene mu Marije koje su uhitili u Račiću. Boko je umro u zatvoru u ibeniku. Na breuljku kod

tvrđave Sv. Vlaha u Korčuli strijeljano je mnogo Korčulana, među kojima i Mato Dumović kojega

su u zatvoru na velikoj hladnoći polijevali hladnom vodom, a Andriju Tvrdeića polili su benzinom

po trbuhu i zapalili ga, a igle mu zabadali pod nokte. Kad su u veljači 1943. u rnovu uhitili učenika

učiteljske kole Antuna Curaća i klesara Jakova Cebala, zločinac Roncoroni naredio je njihovo

ubojstvo. Nakon toga su ih mrtve vukli po kamenju i zemlji, a zatim nad njihovim mrtvim

tijelima upriličili gozbu. (Vidi prilog br. 10.) Uto su doba, kako je već spomenuto, u Lumbardi ubili

i mladoga kipara Iva Lozicu. Kasnije su u rnovu uhitili bolesnog studenta Antona Tvrdeića. Nakon

to je ubio Tugomira Matića, mornara iz Račića, krvnik Roncoroni mrtvome mu je ičupao

brkove. On je bio među posljednjima rtvama koje su Talijani ubili na području općine Korčula. 139

U Blatu stanje nije bilo nita bolje. Prva rtva bio je student Franko uvela. Ubili su ga na ulici,

iz zasjede, bez ikakva razloga. Maru Prizmić, domaćicu iz Blata, ubili su kroz prozor dok je

radila u kuhinji. U Blatu su, uz ostale, uhitili pomorskoga kapetana Marina Petkovića i ubili ga

blizu groblja. Polili su benzinom i zapalili postolara iz Blata Nikolu Stipanovića. Ručnom su bombom

raznijeli oca četvero nejake djece Marina uvelu. Karabinjeri zločinca Roncoroni-a uhitili

su Franka Bačića, mučili ga u zatvoru, izvadili su mu zube, razbili glavu, isjekli jezik i zatim ga u

Prigradici zaklali. Franka Petkovića su poslije mučenja bacili iva kroz prozor na ulicu, umro je

polomljenih ruku i nogu. Neto kasnije ubili su duevnog bolesnika Ivana Bosnića koji je ivio od

milostinje dobrih ljudi. Početkom srpnja 1943. u Blatu su ubili 7 mirnih građana. 140

138


139

AJ, isti Elaborat, dos br. 29-172, str. 98 121

140

AJ, isti Elaborat, dos. br. 29-190, str. 131 137

97

U blizini luke Brna Talijani su prisilili Josipa Salečića da brodom vadi morske mine, a zatim

je naiao talijanski ratni brod i ubio ga. U Smokvici su ubili Jerka Tomaića i nisu dozvolili da

ga rodbina sahrani po katoličkom običaju, a zabranili su i pratnju iza lijesa. I to je bilo djelo

kapetana Roncoronia. U selu Čara uhitili su 24. lipnja 1943. 8 civila i sve ih pogubili, a tek trećega

dana dopustili su njihov ukop. Ponovno su u Čari 5. srpnja 1943. ubili 6 građana, a zatim

su ubijali rodbinu koja je dolazila da ih sahrani. Posljednjeg su ubili Nikolu Tomića koji je iz

straha spavao u poljskoj kućici. Talijanima su u ovim zločinima pomagali neki talijanai, pijuni

i izrodi. Neki od njih kasnije su uhićeni i kanjeni. 141

Vela Luka je također bila na udaru talijanskog okupatora i zloglasnog Alfreda Roncoronia.

Jo u studenome 1941. uhitili su Jakova Dragojevića, odveli ga u vojarnu i batinama prisilili da

faističkim pozdravom pozdravlja slike kralja Emanuela i Mussolinia. Drugi put mu hapse oca

i brata. Omladinci su u veljači 1942. odnijeli i pocijepali talijansku zastavu, pa su zato Talijani

uhitili 10 mjetana. U srpnju iste godine uhitili su 15 civila radi antitalijanske propagande. Ribara

Nikolu Bačića u zatvoru u Korčuli svukli su dogola i po tijelu mu bacali zapaljene igice,

a zatim su mu na trbuhu palili stupu namočenu naftom. U rujnu 1942. uhitili su 16 civila, a potom

su, u vinogradu, gdje je kopao, ubili Krista Marinovića. Od udaraca talijanskih faista umrla

je sedmogodinja Elza Oreb. Vjeanjem su mučili Franka Miroevića koji je umro u logoru

u Tarantu. Mirjana Curać, osamnaestogodinja djevojka, mučena je paljenjem svih dijelova

tijela, od čega je kasnije umrla. U lipnju 1943. u kući Ivana Udovičića pokuali su silovati njegovu

kćer Jakicu, djevojku od 23 godine, a zatim su je ubili. Ubili su pravnika Ivka Periića i

Ivana Prizmića, pa jo 3 pomorca i teaka, potom 5 civila i 3 internirana idova iz Sarajeva:

Abrama Romana, trgovca Lea Romana i činovnika Isaka Kabilja. U srpnju 1943. uhitili su Ćirila

Dragojevića, oca četvero djece, a u kolovozu konobara Ivana uvelu i Nedjeljka Bačića.

Na spavanju su zatekli Nikolu Dragojevića i njegovu enu, vezali ih, pokrili platnom pa iz kuće

pokrali sve dragocjenjenosti. Kao posljednje u Veloj Luci su uhitili Rosu Anić, Ivana Gugića i

njegovu enu Mariju, Katarinu uvelu i Antuna Andrića te ih zatvorili u zahod i tako mučili

sedam dana, a pokuali su silovati Mariju Gugić i Katarinu uvelu davanjem konjaka. No uskoro

su kapitulirali. Partizani su ih otpremili za Italiju. Nije bilo osvete. 142

Bilanca talijanskih zločina na Korčuli je strana i optuujuća. (Vidi priloge dokumenata broj

7, 9, 19, 20, 21, 22, 23 i 24.) Po raznim mjestima na Korčuli strijeljali su ili na druge načine

ubili 39 civila. Godine 1942. zatvorili su i internirali 337, a 1943. jo 400 civila. Malo tko od

tih interniraca se vratio. Toliki broj nevinih rtava na Korčuli najbolji je dokaz odnosa talijanskih

okupatora prema Hrvatima na tome otoku. Talijani su imali i suradnike. U dokumentima

se najvie spominje općinski redar u Korčuli Francesco Ivancevich, deklarirani talijana koji

je faiste vodio po kućama i tako izravno utjecao na njihove zločine. Uspio je pobjeći u Italiju,

talijanske vlasti nisu ga predale Jugoslaviji iako je za njim bila raspisana tjeralica. Jo je bilo

nekoliko pijuna i talijanskih agenata.Već je spomenut prof. Lipanović iz Lumbarde koji je kriv

za smrt kipara Iva Lozice. 143

Na Mljetu, čisto hrvatskom otoku kojega je Pavelić darovao Mussoliniu, bila je slična situacija

kao i na Korčuli. Ondje je otpor tuđincu bio neto tei nego na Korčuli. Relativno blizu je Dubrovnik,

Ston i cesta Metković Dubrovnik, pa su se talijanske postrojbe mogle bre i lake pojaviti.

Općinom Mljet je upravljao ratni zločinac komesar Guido Zamletti koji je pozivao građane u

svoj ured, tukao ih, prebijao i ubijao. Tako je u prosincu 1941. nanio teke tjelesne ozljede trgovcu

Nikoli Hajdiću. Drugi su ga put uhitili u rujnu 1942. i ponovno pretukli. U prosincu 1942. uhitili su

141

Isto

142

Isto, dos. br. 29-191, str. 138 146

143

Korčula u radničkom pokretu..., str. 509, 877. i 880

98

studenta Stanka Srena koji je zavrio na robiji u Italiji. Petar Stijepić prilikom uhićenja u obrani je

ubio jednog karabinjera i pobjegao u umu. Pava Hajdića su uhitili, odveli u ibenik i osudili na

kaznu smrti koju su kasnije preinačili u 30 godina robije. Konopom su vezali i mučili starca Petra

Nodila, a toljagama pretukli Petra Čumbelića i Petra Srena jer nisu dozvolili da im faisti kradu

kokoi. Zapovjednik karabinjera u Babinu Polju Antonio Carta ubio je Ivana Radulja, oca troje

djece, i to nakon kapitulacije Italije. Zločinca su uhitili partizani i ubili ga. Mljećani od davnina ive

od mora i ribolova. Talijani su to bili ograničili i zabranili, brodice im plijenili, ribarski alat krali ili

palili, a kako je Mljet bogat umom nemilosrdo su ju sjekli i na tisuće tona poslali u Italiju. 144

8.4. TALIJANSKI ZLOČINI U ISTOČNIM KONAVLIMA

istočnom (anektiranom) dijelu Konavala talijanski su zločini počeli već u listopadu 1941.,

U kad je u Ljutoj uhićeno 8 civila. U Sutorini su 10. listopada 1941. uhitili 5 građana jer nisu

prijavili nađeno mrtvo tijelo talijanskog povjerenika. Drugu grupu civila uhapsili su na Grudi. Sve

uhapenike zatvarali su u Herceg Novom i u logore na Prevlaci i Mamuli. Na Grudi su 17. listopada

1941. uhitili i potom ubili trgovca Nikolu Kordu, oduzeli mu automobil i opljačkali svu robu

iz trgovine. Kod Pločica su polili benzinom i zapalili kuću Iva Pećara. Od udaraca zadobivenih u

zatvoru u Herceg Novom umro je Nikola Trojanović. U travnju 1942. u selu Popovićima radi mr-

nje prema Hrvatima i hrvatskom jeziku talijanska učiteljica Roza Indrizzi zapalila je kolsku

zgradu jer nitko nije elio govoriti talijanski, kako je to ona zapovjedila. (O hapenju upnika don

Marka Herendije u Mrcinama vidi prilog br. 8.) U Mrcinama (dananjoj Dubravci) uhitili su Maru

Urlović, zatvorili ju, tukli pa pustili. Kako je nesretna ena u zatvoru zaboravila ključeve od kuće,

vratila se da ih uzme, ali bijesni talijanski faisti pucaju joj u glavu. Na Grudi su uhitili Marka Čupića,

enu mu Jelu, kćer Anu i sina Marka i drali ih na Mamuli kao taoce jer je drugi sin bio u

partizanima. Od udaraca u logoru na Mamuli umro je Pero Mijović iz Molunta. U Lovornom su

faisti tukli djecu koja u koli nisu htjela govoriti talijanski. Stravičan je bio zločin karabinjera koji

su u Vitaljini 10. lipnja 1943. uhitili Anu Peruko lano ju optuivi za krađu. Kako je bila pred

porođajem vezali su je između noga i kuka tako jako da je u utrobi dijele ugueno. Na Grudi su

ogradili logor oko groblja i crkve Sv. Ivana. Nitko nije mogao ući u crkvu, a u njoj su razbili oltare

i pretvorili ju u skladite streljiva. Otvarali su grobove i s mrtvaca dizali prstenje i zlatne zube,

a lubanje koristili kao mete za vjebe gađanja. Od nadgrobnih spomenika pravili su bunkere. Slično

se dogodilo i u crkvi Sv. Mihovila u Mrcinama i Sv. Ivana u Gunjini, odakle su ukrali i zvono.

Topnitvom su tukli po Grudi, a s mora mjesta oko Molunta. Od topovske granate na Grudi su

ranjene Ana Milković i kći joj Pave. Ana je od tekih rana umrla u dubrovačkoj bolnici. Kao posljednje

na Grudi su zapalili kuću Andra Karača u kojoj je ranije bilo talijansko zapovjednitvo. 145

*****

Talijanski je okupator masovno pljačkao kulturno blago u Dubrovniku i na njegovu irem području.

U Lastovu su ukrali i odnijeli u Italiju sliku Gospe sa svecima mletačkog slikara Francisca Bissola

iz XVI. stoljeća. Iz upne crkve u Lastovu ukrali su sliku Kristovo polaganje u grob. U Vrućici su

zapalili upni arhiv i matice iz XVI. st. Iz Dubrovnika su 3. rujna 1943. ukrali 74 sanduka arhivske

građe i poslali ih u Rim. Iz Korčule su odnijeli 21 svezak dokumenata iz XIV. st. itd. U Dubrovniku

su skinuli i namjeravali odnijeti u Rim Metrovićev reljef s vrata od Pila. U Trstenomu su devastirali

najljepi park arboretum, a iz dvorca Gozze opljačkali vie umjetnina i mnoge druge vrijednosti

kulturne batine. Dosta toga opljačkano je na Peljecu i na ostalom dubrovačkom području. 146

144

AJ, dos. br. 29-199, str. 147 151; Dubrovnik u NOB-i..., str. 942 948

145

AJ, dos. br. 29-202, str. 154 162

146

Dubrovnik u NOB-i..., str. 795/796; AJ, dos. br. 29-236, str. 210 i 212

99

8.5. SUĐENJE DUBROVČANIMA

Talijanski vojni sudovi u ibeniku, Kotoru, Zadru i Splitu osudili su 262 osobe iz Dubrovnika

i njegova irega područja objelodanila je Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora

i njihovih pomagača radeći na tome od 1944. do 1947. godine. Najvie ih je osudio Vojni

sud u ibeniku 228 osoba. Počelo je 1. listopada 1942. suđenjem Nikoli Cebalu, zidaru iz

rnova i trgovcu Ivanu Maglici iz Korčule. Sud je radio do 13. kolovoza 1943. godine. Posljednji

osuđenici iz Dubrovnika bili su Vicko i Donat Kapurso. Izvanredni sud u Kotoru osudio je

3 Dubrovčanina, Specijalni sud u ibeniku 10, Vojni sud u Zadru 13, a Vojni sud u Splitu 2 iz

Račića na Korčuli.

Bruno Radeljević, istaknuti partijski i sindikalni rukovodilac Dubrovnika;

uhićen je i nakon mučenja ubijen u logoru Stara Gradika početkom 1943.

Sudilo se svim profesijama i konfesijama, najvie Hrvatima, nekim Srbina i idovima

antifaistima. Brojni su ubijeni, rijetki su se branili sa slobode. Osim smrtne dominirala je kazna

robije, globe i gubitka građanskih časti. Tu je bilo ne samo građana Dubrovnika, nego iz

svih mjesta, a koji su na suđenje dovođeni iz zatvorâ u Dubrovniku i Korčuli te iz logorâ Prevlaka,

Mamula i Janjina.

Italija je, kako je već navedeno, bila prekrivena zatvorima, kazamatima i logorima. Sudovi

su slali na robiju u zloglasni Kopar u Istri (poznat naim ljudima jo iz doba Austro-Ugarske i

prve talijanske okupacije Dalmacije od 1918. do 1921. godine). Dubrovčani su robijali i u gradovima

San Sever, Foggia Fossamo, Venecija, Rovigo, Castelfranco Emilia, Parma, Trento, Pissa,

Trst, Firenza, Visco kod Udina, Taranto itd. Jedan se broj robijaa spasio kapitulacijom Italije,

rijetki su se vratili kućama, a veliki broj priključio se partizanima u Sloveniji, Istri i Italiji. Oni

iz june Italije pristupili su u prekomorske jedinice, doli na Vis i borili se na prostorima od Soče

do Istre, sve dokraja rata 1945. godine. 147

147

AJ, dos. br. 29-208, str. 163 188

100

Koncentracijski logori Prevlaka i Mamula osnovani su zapovijeću Stoera VI. armijskog

korpusa u Dubrovniku broj 1297 od 30. oujka 1942. godine. Logor Mamula osnovan je na istomenom

otočiću na ulazu u Boku kotorsku u staroj austrijskoj tvrđavi (forte Mamula). Onaj na

Prevlaci (Campo Prevlaka) bio je izgrađen od drvenih baraka. Logorae je odabirao Stoer talijanske

divizije Marche. Uvjeti su bili krajnje loi, teki, jezivi. Nije bilo hrane, zimi uasno

hladno u ćelijama punim vode, bez higijene i liječnika. Često se ubijalo. Mnogi su umrli.

Skica talijanskog logora za taoce u Janjini

Najbolju ocjenu logorâ Prevlaka i Mamula dao je talijanski obavjetajni časnik Valentin

Ogrizen koji se osobno uto uvjerio. On je zapisao: (...) Logor Mamula je najjadniji i najnečovječniji

to se moe zamisliti. Djeca masovno umiru. To je grobnica ivih ljudi.(...) Dr. Kristo

Grbin iz Korčule, logora na Mamuli, zapisao je: (...) Zatekli smo stanje slično onom, kakvo je

Dante opisao u Paklu. (...) 148

Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u priopćenju br. 3

od 30. svibnja 1945. objavila je da je predsjednik Izvanrednog vojnog suda u ibeniku bio general

Magaldi Gherardo, dok je Specijalni vojni sud u ibeniku vodio divizijski general Maggiaro

Vergamo. On je osudio vie od 5 000 uhićenika, od kojih njih 400 na smrt. Ostali su osuđeni

na zatvor ili internaciju, s ukupno 30 000 godina robije. 149

148

AJ, dos. br. 29-24, str. 188 210

149

AJ, Dokumenti iz istorije Jugoslavije, sv. III, Beograd, 1999., str. 33

101

8.6. JO PONETO O TALIJANSKIM ZLOČINIMA, LOGORIMA I

NAKANAMA RIMA PREMA HRVATIMA I DALMACIJI

Oblasni NOO Dalmacije poslao je 20. rujna 1944. Dravnoj komisiji za utvrđivanje zločina

okupatora i njegovih pomagača izvjeće o zločinima talijanskog okupatora na području

Dalmacije. U njemu se, uz ostalo, daju podaci i za područja Okrunog NOO Dubrovnik i navodi

da su u lipnju 1942. u Veloj Luci uhapsili i potom strijeljali 5 rodoljuba. Počinili su to karabinjeri

Giusti, Mariga Angelo, Moriti Guido, Scudetti i Marganiti.

U rnovu su 15. siječnja 1943. vojnici koje je su predvodili kapetan Alfredo Roncoroni,

maersalo (zastavnik) Guiseppe Banini i karabinjer (orunik) Bianchi upali i opljačkali kuće

Kate Laus pok. Antuna i Jake Laus udove Marka.

Kapetan Alfredo Roncoroni, maersalo Guiseppe Banini, brigadir Laborca i karabinjeri

Carmello Vacaro i Giovanni Sulas 20. veljače 1943. mučili su rodoljuba Mirka Kraljevića

Sardelčića pok. Martina probuivi mu uarenim eljezom desnu nogu, prelomivi mu desnu

ruku, uarenim pečatima pekli su mu tijelo, uarene igle zabijali pod nokte itd.

Kapetan Alfredo Roncoroni i brigadir Laborca 25. oujka 1943. nasred Smokvice ustrijeljili

su rodoljuba Jerka Tomaića Nikolina.

U Veloj Luci su 24. lipnja 1943. po naređenju komandira Giuseppea Giadanma strijeljani

rodoljubi Franko Petković, Boo Berković i Ivan Tabain.

Komandant Peljeca pukovnik Rocchi 31. srpnja 1943. sa svojom jedinicom zapalio je uljanu

i nasred mjesta strijeljao 14 rodoljuba i zatim javno spalio njihova tijela.

U izvjeću Oblasnog NOO Dalmacije navode se podaci i o zločinima u pojedinim logorima,

pa se tako navodi:

(...) Mučenja u domovini nastavljaju se nad naim rodoljubima i u logorima u Italiji. Zlostavljanja,

uvrede i ponienja bili su svakodnevna hrana interniraca. Mrnja prema naim ljudima

dola je do izraaja i u enskom logoru u Pollenzu provincija Macerata, kada je 26. svibnja 1943.

direktor logora Domenico Petricioni pored raznih narodnosti, naima bijesno rekao: Vi ste jedna

ciganska, poniena rasa i uvijek ste u povijesti bili takvi. Ja bih se stidio da pripadam takvoj rasi.

Kada su bolesne internirke traile liječničku pomoć, njegova ena je uzviknula: Neka crkne ova

praseća rasa, ne zasluuje drugo. (...) Navedeni zločini talijanskog okupatora tek su dio tisuća

drugih koje istraujemo, a koji nam najbolje pokazuju na koji je način talijanska vojska provodila

okupaciju Dalmacije, i kako je narod na okupaciju odgovarao. Predsjednik Vice Buljan s.r. 150

Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača jo je 1946. utvrdila

da su policijski zatvori, zloglasne kvesture vojske Kraljevine Italije (i ne samo njihove) bili

prava srednjevjekovna mučilita, gdje je pravo na ivot i smrt bilo preputeno samovolji svakoga

kaplara. Na tisuće ljudi, koji nisu u mukama umrli, izali su iz tih mračnih pilja osakaćeni.

(...) Zatim se iznose sljedeći podaci:

(...) Kroz razne talijanske zatvore prolo je 101.504 ljudi iz Dalmacije i ostalih dijelova Hrvatske

i među njima su najzastupljeniji Hrvati. Bilo je 5.929 ena, 1.295 staraca i 1.378 djece. Ustanovljeno

je 15.105 mučenja i zlostavljanja od kojih se čak 524 odnosi na djecu, a bilo je jo 8.128 zlostavljanja

koji su zavrili s lakom tjelesnom povredom. () Iz slubenih talijanskih dokumenata vide se

brojne pojave da su zatvorenici u strahu čak vrili samoubistva. Ljudi s dalmatinskog pa tako i dubrovačkog

područja bili su internirani u vie od 80 raznih logora irom Italije. Zapovjednik 2. talijanske

armije general Mario Roatta 5. oujka 1942. zapovijeda i diviziji Marche u Dubrovniku

150

HDA, Zagreb ZKRZ-GUZ 1945, kutija br. 6/306, spis 1651-1766. GUZ 1651 a/45

102

Tamo gdje nisu uspjeli pokuaji pacikacije i (talijanizacije) treba udariti zlo u korijenu i po samoj

sadnici Internirati u Italiju svih viđenijih osoba pa i onih iz skromnijih slojeva. () Ostalim obiteljima

koje su u srodstvu s osobama odbjeglim u umu treba reducirati izdavanje namirnica postaviti

načelo da se takvima uopće ne mogu izdavati namirnice i drugu dokumentaciju. 151

Zapovjednik spomenute Druge talijanske armije general Mario Roatta 1. oujka 1942. regulirao

je osnivanje i djelovanje logora na Prevlaci i otočiću Mamuli i stavio ih u nadlenost

prefekta u Kotoru. Prema toj zapovijedi svaki komandant talijanske divizije imao je pravo internirati

svakog Hrvata i druge osobe, napuniti logor to je moguće vie. (...) O ivotu logoraa

u tim logorima već je bilo riječi.

Takozvani dubrovački logori, o čemu je također već pisano, bili su u Kuparima, na Lokrumu i

Lopudu, a internirci su bili idovi. Talijanski logor na Lopudu osnovan je u prvoj polovici 1942.

godine. Tu su dovedeni internirci iz Dubrovnika, Makarske i Herceg Novog, bez obzira na narodnost.

Bilo ih je 373, a prema nekim drugim podacima 600 do 700 idova 1943. godine prebačeno

je u logor Kampor na Rabu. U logoru u Gruu, koji je bio smjeten u prostorijama hotela Wregg,

bilo je 70 idova iz Dubrovnika i 30 iz okolice. Potkraj svibnja 1943. prebačeni su na Rab. Logor

u Kuparima bio je u istoimenom hotelu za izbjeglice iz Gacka (njih 117) i za jo oko 800 izbjeglica

iz Bosne. Potkraj svibnja i početkom lipnja 1943. i oni su prebačeni na Pag.

Gore prikazani podaci, makar najmanji u ukupnom broju talijanskih zločina, dovoljno nam

govore o politici Rima prema Hrvatima, odnosno ljudima iz Dalmacije, naravno i Dubrovnika.

Dajemo samo neke natuknice takve osvajačke politike iz koje se rodio zločin.

List Corriere della sera u broju od 20. svibnja 1941. objavio je sljedeće: Italija se vraća ne

samo kao vladajuća na Jadran, nego ponovno u svoj dravni sastav prima one dalmatinske zemlje

i gradove koji su vjekovima sačinjavali batinu Venecije... Tamo gdje je lav sv. Marka raskrilio

svoja krila, Italija se vraća kao gospodar... Mussolini je jo 1936. rekao: Ako je za druge

Mediteran prometni put, pa i Jadran, za nas Talijane on je ivot. U travnju 1941. grof Ciano

o sudbini Dalmacije kazao je da Italija ne trai Dalmaciju iz etničkih razloga, nego na temelju

načela ivotnog prostora. Guverner Dalmacije Guiseppe Bastianini u proglasu u lipnju 1941.

navodi: Počinje novi vijek Vraća nas starodrevnoj majci gdje Imperij Savojske kuće obnavlja

slavna djela i obećanje neumrle povijesti... Drugom prilikom, 9. rujna 1941., isti je na smotri

dalmatinskih faista rekao: Sasvim sam siguran da će u dovoljno kratko vrijeme faizam dati

Dalmaciji novo lice i novu duu. List La domenica del corriere 4. svibnja 1941. pisao je: Danas

je čvor na Jadranu razrijeen i Dalmacija se zauvijek vraća Italiji. Na sjednici Faističke komore

1. lipnja 1941. Mussolini je istaknuo: Aneksijom gotovo svih otoka jadranskog arhipelaga,

stvaranjem dvaju pokrajina Splita i Kotora te proirenjem najvjernije pokrajine Zadra,

moe se smatrati da je rijeen dalmatinski problem. 152

Italo Sauro, prvak faističkih redova u Rimu, pisao je Mussoliniu 6. travnja 1941. godine: (...)

Povratak Dalmacije Italiji, zauvijek će istjerati strance iz jadranskih zemalja. (...) 153 Mussoli ni je

jo 2. travnja 1939. sačinio plan od 16 točaka za potpunu talijanizaciju Dalmacije i ireg područja

Hrvatske, pa je planirao onemogućiti Slavenima svako kupovanje ili preuzimanje zemljita. Na sve

moguće načine ukloniti Slavene s njihove zemlje Stvoriti brojne osnovne kole i vrtiće i drati

djecu pod talijanskim utjecajem cijeli dan U svim kolama i vrtićima postaviti za učitelje talijanske

svećenike i časne sestre Kontrolirati rad svećenika Slavena 154

151

Saoptenja, Beograd, str. 551 563

152

Navodi iz: Josip Grbelja, Talijanski genocid u Dalmaciji, Zagreb, 2004., str. 33 40

153

Isto, str. 57

154

Isto, str. 59

103

Mussolini nije bio zadovoljan tempom krvavoga kola kojeg je provodio guverner Bastianini,

pa je u veljači 1943. na njegovo mjesto postavio Francesca Giuntu, oprobana istrebljivača Hrvata

iz Dalmacije, pa i s dubrovačkog područja. On je u svibnju 1943. po Dalmaciji i po Dubrovniku

organizirao bacanje letaka iz zrakoplova, u kojima je pisalo: Za svaki oboreni i odrezani

stup (telegrafski ili telefonski) bit će na mjestu strijeljan. Za svaki čin sabotae povećat će

se broj strijeljanih osoba. (...)

Talijani su, kako smo spomenuli, Dalmaciji davali neotalijansko obiljeje. Traili su rimski

pozdrav, zabranili hrvatska drutva, otputali činovnike i učitelje dovodeći svoje, ruili spomenike

i svugdje isticali talijansku zastavu. Od dizanja i sputanja zastave napravili su ceremoniju,

ali su građani taj čin izbjegavali. Razlozi su jasni talijanska zastava nije im trebala, posebno

jer je ona simbolizirala zločin i teror kakav se rijetko biljeio u povijest Hrvata na obali Jadrana.

*

Na kraju nakon to je, barem u osnovnim natuknicama, prikazan teror i zločin talijanskog

okupatora, postavljaju se dva sljedeća pitanja:

Prvo, kako je bilo moguće da je jedan civilizirani narod u samom sreditu svjetske kulture

veliki talijanski narod u svojim njedrima odnjegovao suce, profesore, generale upravljače

i organizatore takvih i tolikih zločina dakle obrazovane ljude, pa i na najvioj znanstvenoj razini,

a da prihvate i organiziraju zločin i genocid, i da u tome sa zanosom i straću sudjeluju? A

upravo se to dogodilo. To dokazuju pohranjeni dokumenti o genocidu talijanskih faista u Hrvatskoj,

posebno na tlu Dalmacije. Tu je svakako na prvome mjestu bila drava, njezina uloga

i odgovornost. Drava je, istina, tvorevina, a u njezino ime to su radili ljudi. Talijanska drava

bila je izvor i organizator zločina. To se odnosilo i na Treći Reich, na NDH i druge zločinačke

drave. Ne moe se govoriti o zločinu faista i uopće o zločinačkom karakteru faizma, a izostaviti

pitanje odgovornosti drave i dravnih tijela Kraljevine Italije i drugih sličnih drutvenih

sustava. U konkretnu slučaju genocid u Dalmaciji, pa tako i na dubrovačkome području, planirala

je i provodila talijanska drava. Ideja je bila iz Dalmacije istrijebiti hrvatski puk i obnoviti

Rimsko Carstvo. Talijani su prihvatili takvu ideju, a faistički reim bio je sredstvo kojim

je to trebalo realizirati. Italija je izvrila okupaciju hrvatskog teritorija. Taj je čin istinit i kao

takav mora biti priznat i prihvaćen. Prikazani dokumenti to jasno pokazuju, potvrđuju i dokazuju

tu bitnu povijesnu istinu.

Drugo, tko je takvim zločincima pomagao, bio njihov suradnik, klicao im i odobravao genocid

nad hrvatskim narodom u Dalmaciji, Dubrovniku i na irem dubrovačkome području? Neka

se to zapitaju prvenstveno oni koji takve zločince rehabilitiraju, one koji su bili saveznici i pomagači

stoljetnog tuđina talijanskog okupatora. S kim si, takav si! stara je narodna izreka.

Ti saveznici i suradnici s talijanskim okupatorom u Drugom svjetskom ratu na dubrovačkome

području, u Dalmaciji i drugdje, poistovjetili su se dakle s talijanskim zločincima. Povijest ih

neće i ne smije opravdavati, nikada i ničim. Dapače, zavravajući obrazlaganje o talijanskim

zločinima na području Dalmacije i ireg dubrovačkog područja, treba zaključiti da ti genocidni

zločini nad Hrvatima i drugim stanovnicima istočne jadranske obale (osobito u razdoblju od

1918. do 1943.) nikad ne smiju biti preućivani i zaboravljeni ni pod kojim uvjetima. Hrvatski

građani općenito, pa tako i Dubrovčani, imali su pravo braniti se i obraniti svoja ognjita, a za

njihova stradanja u toj obrani mora se traiti odgovornost za ono jučer, danas i sutra.

104

9. RATNI ZLOČINI NJEMAČKE VOJSKE - WEHRMACHTA

Njemačke su postrojbe, kako je ranije kazano, u Dubrovniku bile dvaput prvi put nakratko

u travnju 1941., a drugi put su dole 13. rujna 1943. razoruati Talijane nakon kapitulacije

Italije i ostali su punih 400 dana, sve do oslobođenja 18. listopada 1944. godine. Tad su ih iz

Grada i okolice istjerali borci NOVJ. Nakon kapitulacije Italije u Grad su doli dijelovi 14. puka

7. SS Prinz Eugen divizije kojom je zapovjedao SS pukovnik August Schmidthuber.

Pukovnik August Schmidthuber, zapovjednik 14. SS puka Prinz Eugen divizije,

u kanjonu Sutjeske tijekom Pete neprijateljske ofenzive

Svečano ga je dočekao i proglasio počasnim građaninom Dubrovnika gradonačelnik dr. Ivo

Karlović. Kad su esesovci otili na Peljeac, u Dubrovnik su doli dijelovi 118. lovačke divizije,

ali ne zadugo jer su ih zamijenili legionari 369. pukovnije 369. Vraje divizije u kojoj su većinu

vojnika činili hrvatski legionari, dok su zapovjednici bili Nijemci i Austrijanci. (Ovdje se

također Pavelić postavio tako da su njegovi vojnici činili slugansku ulogu u njemačkim divizijama.)

I prije i poslije kapitulacije Italije u Dubrovniku je javno djelovala njemačka policija

GESTAPO koji je, uz pomoć domaćih izdajica, odlučivao o tomu koga uhititi, koga ubiti, a koga

poslati u zloglasne zatvore i logore. Osnovni im je oslonac dakle bila vlast NDH, ustae i tajna

ustaka sluba UNS-a. Pomagali su im i četnici, a i neke druge konfesije neki javno, a najvie

105

tajno. Cilj im je bio isti: silom zločina i na sve druge načine spriječiti antifaistički otpor i partizansku

aktivnost u Dubrovniku i okolici, naročito pregaziti onaj teritorij koji su partizani oslobodili

nakon kapitulacije Italije, tj. Peljeac, Mljet, Korčulu, dijelove Konavala i Dubrovačkog

primorja. Zločini su započeli odmah nakon dolaska, bili su krajnje surovi, zvjerski, a trajali su

neprekidno, punih 400 dana do kraja listopada 1944., kad su jedinice NOVJ porazile i istjerale

njemačke okupatore sa irega dubrovačkog područja.

106

*

Dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za dubrovački okrug

(koja je djelovala od 1944. do 1947. godine) utvrdila je (koristim njene podatke) da su njemačke

postrojbe i GESTAPO za vrijeme okupacije u Dubrovniku ubili 299, a ranili 173 civila. To

znači da su prosječno svakog dana ubijali ili ranjavali po jednog Dubrovčanina. Uhitili su i u

logore poslali 1 646 civila, dakle prosječno četiri osobe dnevno. Najvie ubijenih bilo je iz grada

i kotara Dubrovnik (203) i s Korčule (96) civila. To je bio najveći zločin, veći od onog to su

ga počinili Talijani, ustae i četnici. Skoro sve pogubljene, uhićene i u logore deportirane rtve

bili su Hrvati antifaisti i domoljubi, a bilo je među njima i idova, Srba i ostalih.

Materijalne tete koje su počinili bile su goleme. Pored ostale tete u dubrovačkom okrugu nacisti

su zapalili ili na druge načine poruili 3 164 gradske i seoske kuće. Svakako će se i na ovome

mjestu čitalac zapitati zato su Nijemci ubili toliko ljudi i počinili toliku materijalnu tetu? Odnosno

zapitat će se zato su iz daleke Njemačke uopće doli u Dubrovnik i tako se zločinački pona-

ali prema nevinim civilima, prema njihovim materijalnim dobrima i kulturnoj batini? Svakako

da sutina odgovora lei u osvajačkoj politici Berlina, otkud je cijelo zlo i krenulo u osvajanje tuđih

teritorija, potaknuto nacističkom ideologijom Ubermenscha i neopisivom mrnjom prema

Slavenima koji trebaju, isticali su nacisti, sluiti kao robovi Velikoj Njemačkoj. Njihov dolazak i

ponaanje u Dubrovniku nije za prave vojskovođe imalo nekog rezona, a za običnog njemačkog

vojnika nije bilo logike da se vere po morskim grebenima Dubrovačkog primorja i otokâ. Iz svega

toga nameće se zaključak o tome kako je i koliko Hitlerov nacistički sustav utuvio u glavu i duu

toga njemačkog vojnika potrebu za zločinom, radi čega su se onako okrutno i zvjerski odnosili

prema nevinom stanovnitvu. Zato? Sve je bilo moguće, nacifaistički sustav proizveo je i odgojio

cijelu plejadu najgorih zločinaca, pretvorio ih u najgore Hune, kako ih je nazvao Churchill.

*

U nastavku slijedi prikaz najkarakterističnijih zlodjela to su u Dubrovniku i na njegovu irem

području počinile njemačke postrojbe. Kao klasičan primjer zločinstva navest ćemo na početku

samo jedan događaj. Već je kazano kako su Nijemci za 400 dana boravka na dubrovačkome

području uhitili i u razne logore smrti uputili 1 646 građana, od kojih oko 90% Hrvata. Zato?

Povijesna znanost suvremene Hrvatske jo nije valjano odgovorila na to pitanje. Zna se samo

povrno radi toga to nekima ne odgovara da se dozna prava istina, jer nije malo 1 646 građana

istjerati sa stoljetnih ognjita.

Dosta sam dugo za tim tragao i doao do nekih dokumenata koji ukazuju na sljedeće: U veljači

1944. glavni zapovjednik njemačkih postrojba u Dalmaciji, pa i za područje Dubrovnika,

general pukovnik Lothar Rendulic, zapovjednik 2. oklopne armije sa sjeditem u Vrnjačkoj

Banji u Srbiji, izdao je zapovijed broj 0975/44., u kojoj zahtijeva da se izvri evakuacija civilnog

stanovnitva iz oblasti koje se nalaze uz more, na obali. (...) To je objasnio obrambenim potrebama,

to nije točno. Istina, povod su bile obrambene mjere od eventualnog anglo-američkog

pomorskog desanta u srednju i junu Dalmaciju, ali to nije bio glavni razlog, jer bi u tom slučaj

trebalo raseliti i druge Hrvate iz Hrvatskog primorju i Istre, a oni nisu dirani. To se razaznaje iz

pisma od 25. veljače 1944., to ga je njemački opunomoćeni general za Hrvatsku uputio ministru

obrane Vlade NDH, zloglasnom ustakom generalu Anti Vokiću (njega je dao ubiti Pavelić pri

kraju rata u Lepoglavi jer je kao britanski pijun, zajedno s Lorkovićem, namjeravao izvriti dr-

avni udar i oboriti Pavelićevu vladavinu). U tomu pismu govori se o Hrvatima na dalmatinskoj

obali kao trajnoj opasnosti jer su masovno prili antifaističkom pokretu, a nagovjetava se i promjena

stanovnitva. I drugi izvori upućuju nato da je, osloncem na faiste, Pavelić namjeravao

iseliti hrvatski puk sa obale srednje i june Dalmacije i na to područje doseliti one iz Bosne, tj. iz

unutranjosti NDH, a to su oni, koje je Pavelić smatrao sebi odanima. Ovo je bila trajna ustaka

orijentacija. (...) 155 koja je mogla imati nesagledive posljedice, da u Drugom svjetskom ratu nisu

pobijedile antifaističke snage. Korijeni ovoga zločina ostali su dugo prisutni.

Pod udar Renduliceve zapovijedi nisu doli samo Dubrovčani, nego i ostali hrvatski ivalj u

srednjoj Dalmaciji potpuno iseljena olta, veliki dio Brača i Hvara, Makarskog primorja, dolina

Netvetve, Korčula, Mljet, Peljeac, Dubrovačko primorje itd. Izvrena je nasilna deportacija, najprije

svih mukaraca rođenih od l904. do 1927. godine, a zatim i drugih starca, ena i djece, bez

obzira na godine rođenja, zdrave i bolesne; ni mačka nije ostalo, u bukvalnom smislu riječi. Međutim

Renduliceva zapovijed stigla je za Nijemce kasno i prekasno jer je najveći broj stanovnika

mukog, dobrim dijelom i enskog, spola otiao u partizane, a ostali, koji god su mogli, pobjegli

su pred zločinačkim njemačkim postrojbama na slobodni Vis i Lastovo, pa u junu Italiju i na Sinaj,

u El Shatt, gdje se nalo oko 30 000 izbjeglica koje su 95% činili Hrvati.

Zbjeg s Peljeca u Blatu na Korčuli u studenom 1943.

Pred njemačkim okupatorom veliki broj Pelječana, naročito ena, djece i staraca, morao je napustiti poluotok.

Postupajući prema zapovijedi generala Rendulica, njemačke su postrojbe opkoljavale sela i

gradove i nasilno hapsile svakoga na koga bi naile, trpale ih u improvizirane logore i raznim

prijevoznim sredstvima, uz pomoć ustake vlasti NDH, transportirale prema Mostaru, Sarajevu,

Slavonskom Brodu i drugim logorima po Slavoniji, Podravini, Posavini. Neki su uhićenici usput

155

AVII, Mikroteka, reg. br. München, N. 10718-720. NAV-T. 313, f. 199/7461084

107

bjeali i ostajali kod rodbine ili prijatelja u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu. Najgore su prolazili oni

koji su ostali u logorima ili po slavonskim selima, gdje su kao robovska radna snaga radili na

imanjima ustakih dunosnika. Dosta ih je umrlo, neki su zatvarani i ubijeni. Starije su osobe

teko podnosile to progonstvo. Tko je preivio tu golgotu, zahvaljujući NOVJ, u proljeće i ljeto

1945. vratio se kući. Bio je to teak egzodus hrvatskoga naroda iz Dalmacije. Nitko nikad u povijesti

nije nanio toliko zla hrvatskom narodu Dalmacije, pa i dubrovačkog područja, kao to su

to učinili Nijemci i, zajedno s njima, ustaka vlast NDH. Koliki su bili ti njemačko-ustaki zločini,

svjedoči činjenica da se o tomu govorilo na suđenju u Nüernbergu i na suđenju njemačkim

generalima nakon rata u Beogradu, kao i na suđenju nekim ustakim dunosnicima u Zagrebu

od 1946. do 1948. godine.

9.1. ZLOČINI NAD ZAROBLJENIM PARTIZANIMA

Neto prije nego to su Nijemci napustili Korčulu, u rujnu 1944. na otočiću Vrniku blizu Badije

nalazila se skrivena grupa od oko 7 partizana. O njima su Nijemci dobili informaciju

od fra Bernardina Sokola, pa su svi uhićeni i odmah pogubljeni iako su bili zatićeni kao ratni

zarobljenici. Rukovodilac OZN-e za Korčulu Ivan Jeričević Čompo u svojoj izjavi navodi da

je ta grupa partizana bila skrivena na Vrniku i nastavlja:

(...) Na Vrnik je doao drati misu fra Bernardin Sokol i na neki način saznao da se tu nalaze

skriveni partizani. Nije se, po običaju, poslije mise vratio na Badiju nego je otiao u Korčulu

u njemački komandu grada i ocire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač

u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač jo od prije rata ivio na Korčuli. On

je bio na suradnik na vezi sestre Manes Karninčić, predstojnice zavoda Anđela čuvara. Ona je

preko časnih sestara slala obavijesti u svoju ispostavu u rnovo sestri Ani koja je to prenosila

naem obavjetajcu. Međutim, Nijemci su u ovom slučaju bili bri, prvi stigli na Vrnik i zarobili

partizane te ih odveli izvan Korčule. Nai su onda poli na Badiju uhapsiti pijuna fra Sokola

ali je on kroz prozor vidio dolazak partizana i kako je bila noć sakrio se u nekoj upi u samostanaskoj

ekonomiji. Ostali fratri su se rastrčali okolo traeći ga i kada su ga nali odveli su ga

partizanima i predali im ga riječima: Evo vam ga, rijeite nas ovoga zla! 156

Međutim autor knjige Sve nae Dakse Joko Radica, kada govori o fra Bernardinu Sokolu,

sve ovo uopće ne spominje, a imao je dokument u rukama i, kako sam kae, razgovarao je s

Čompom, nego je napisao samo ovo: Dola je 28. rujna 1944. predvečer skupina partizana jednom

barkom na otočić Badiju i iz samostana odvela fra Sokola. () 157 Ovo je jedan od brojnih

primjera gdje spomenuti autor obmanjuje javnost ne dajući joj sve dokumente kako bi saznala

pravo stanje događaja. Naprotiv, čak na vie mjesta navodi da je nevin pogubljen itd.

9.2. OSTALI ZLOČINI NJEMAČKOG OKUPATORA

Njemački zločini u Dubrovniku nisu počeli sa kapitulacijom Italije u rujnu 1943., kad su njemačke

postrojbe uzele vlast u Gradu, nego daleko ranije organizirano jo u svibnju 1941. godine.

Prema pisanju Mata Jakića seriju je otvorio GESTAPO uhićenjem estorice rodoljuba. Ali uhićenja

nije provodio Gestapo. U taj lov na ljude uputio je izdresirane pse domaće izrode.(...) 158 Poslije

toga ustae i GESTAPO zajedno su hapsili i ubijali, o čemu je već pisano. I posljednja rtva u

156

HDA, Zagreb, KP 42/2847

157

Joko Radica, Sve nae Dakse, Dubrovnik, 2003., str. 130. i 789

158

Mato Jakić, n. d., str. 49

108

Dubrovniku, zvjersko ubojstvo idova Spitzera 18. 1istopada 1944., obavljeno je u duetu uhitile

su ga ustae, predali ga GESTAPO-u, a njemački časnici i hrvatski legionari iz 369. Vraje divizije

su ga, prilikom povlačenja iz Dubrovnika, zvjerski ubili kod Komolca.

Iz hotela Argentina, gdje je bilo sjedite dubrovačkog GESTAPO-a, poticao je najgori zločin,

a legalno se djelovalo preko tzv. Teilkomande osnovane 13. rujna 1943., najvie pod ravnateljstvom

Alberta Kynzlea iz Drezdena koji je ranije pripadao grupi za egzekucije u logoru Mauthauzen.

Tu je bio i August Zellner koji je doao iz logora u Katovicama. (Obojica su proglaena

ratnim zločincima.) Teilkomando GESTAPO u Dubrovniku bio je podčinjen gestapovskoj centrali

u Sarajevu, pa je dubrovačke rtve tamo usmjeravao, kao to su ih Talijani usmjeravali prema

Specijalnom sudu u ibeniku, Zadru i Splitu, a potom u logore po Italiji, dok su Prevlaka i

Mamula bile etapno logorite. U Dubrovniku je GESTAPO imao 20 agenata. Glavni je bio Pero

Stadt, Nijemac, hotelijer iz Dubrovnika, rodom iz Slavonije. On je bio na čelu njemačke manjine

u Dubrovniku. Pobjegao je pred osloboditeljima Dubrovnika, a proglaen je ratnim zločincem.

Dravna je komisija u istrazi utvrdila da je mnoge rodoljube prijavio Gestapu i ustaama,

a bio je odgovoran i za uhićenja dubrovačkog trgovca Josipa Soldata i za mnoge druge. 159

Osim Pera Stadta dokumenti spominju, kao drugog glavnog gestapovskog pijuna, nekog

Iva Duplicu koji je kasnije pobjegao u Italiju. Ustae su uz GESTAPO imali svoje agente i pijune,

tzv. dupljake koji su radili za vie obavjetajnih slubi. I četnici su pri dubrovačkom GE-

STAPO-u drali dva agenta Vanju Maanovića i nekog ilkuta iz Dubrovnika. pijunaom

za GESTAPO u Dubrovniku se bavio i četnički kapetan Kojo Slavković, raniji časnik kraljevske

jugoslavenske vojske.

Već 13. rujna 1943. GESTAPO je u Dubrovniku uhitio Mariju pinčić i 12 drugih građana,

zatvorio ih u tvrdjavu Lovrjenac i kasnije ih deportirano u Sarajevo. Na putu od Sarajeva do

Slavonskog Broda ubijen je idov Josip Mandl i ena mu Janka. U Zenici je ubijen Feok Salvadore,

a u Sarajevu zubar Josip Neumann. Na Bosanci su hrvatski legionari iz Vraje divizije

2. travnja 1944. uhitili osamnaestogodinjeg mladića Nedjeljka Matkovića, onda ga opili i tukli

traeći da uzvikuje Heil Hitler!, ali je on hrabro uzviknuo: Smrt faizmu Sloboda narodu!, nakon

čega su ga strijeljali i na poluiva nabacili kamenje. Potom je GESTAPO u Dubrovniku

uhitio 5 građana koje su nakon mučenja predali ustaama. U Dubrovniku je 22. svibnja 1944.

ubijen poljski liječnik iz Vilne dr. Waldemar Olstevsky, a zatim mu je iz stana i ordinacije sve

opljačkano. Uhićenja su nastavljena u svibnju, lipnju i srpnju, kad su u Dubrovniku uhićeni i

deportirani u Sarajevo prof. dr. Juraj laus i 38 omladinaca. Nakon toga u Cavtatu su uhitili

dr.Vlaha Novakovića i enu mu Dadu i otjerali ih u logor u Sarajevo. U Mostaru, Sarajevu i Zenici

bilo je zatvoreno mnogo građana iz Dubrovnika i irega dubrovačkog područja seljakâ iz

Čilipa, Brsečina, Trstenoga, Pločica, Oraca, Dunava, Grude, ipanske Luke, Mrcina, Brgata,

umeta, Čajkovića, Kneice i drugih mjesta. Na Jakljanu su početkom kolovoza u sklonitu

uhitili Melka Palunka sa ipana. Poto nita nije priznao, strijeljali su ga. U ipanskoj Luci

10. kolovoza 1944. uhapsili su Balda Glavicu i Nika Stjepovića, zatvorili ih u Dubrovniku, a

potom 19. listopada 1944. pogubili kod Slanoga, prilikom povlačenja. U Oracu su ubili učiteljicu

Mariju utić i ranili Karmelu Lučić. Orunički natporučnik Zvonimir porčić javio je 15. rujna

1944. Zagrebu da je odred njemačke vojske u Oracu uhitio učiteljicu Mariju utić. Nju su odmah

zaklali i ranili sestru Granicu i Karmelu Lučić i zapovjedili da pogrebu nitko ne prisustvuje osim

svećenika, obćinskog načelnika i osoblja koje će je nositi. Preodjeveni u civilna odijela, i lano se

predstavljajući da su partizani, na Brgatu su Nijemci upali u kuću Frana Kolendića, ubili

159

AJ, dos br. 454-1118, str. 217. i 223/224

109

Mariju i Nika Kolendića, a zatim i Frana Kolendića. Kasnije su na umetu ubili Toma Kurilicu

i Rada Saila. U selu Čajkovici gestapovci su doveli nepoznata čovjeka, ubili ga i zatrpali kamenjem.

Hrvatski legionari iz Vraje divizije 15. listopada 1944. topnitvom su bombardirali selo

Osojnik. Kako je 26. kolovoza 1944. izvjetavao domobranski pukovnik Stjepan Zuech njemačke

su postrojbe u Dubrovniku izvrile raciju po svim kupalitima i gradskim ulicama i uhitili dosta

gradjana. Neki su puteni, a 30 Dubrovčana je vlakom upućeno u Mostar. Ova je racija izvrena

bez znanja naih vlasti,, napominje pukovnk Zuech. 160 Potom su u selu Oljemu polili benzinom

i zapalili općinsku i kolsku zgradu, to je zapovjedio Karlo Koenny iz Vraije divizije. Dan prije

dolaska partizana u Dubrovnik gestapovci su u stonski zatvor prebacivali 10 zatvorenika, koje

su na Kovačevu brijegu kod Slanoga pobili hrvatski legionari iz njemačke Vraje divizije. Tad su

njemački ratni brodovi topovima tukli po selu Čajkovici u Rijeci dubrovačkoj. Zadnjeg dana boravka

u Dubrovniku, 18.listopada 1944., Nijemci su zapalili hotel Viktoriju, a u Rijeci dubrovačkoj

dinamitom bacili u zrak sve motorne čamce i jedrenjake. Ruili su cestu Dubrovnik Slano Metković

i poruili tunel i eljezničku prugu kroz Rijeku dubrovačku. U Grudi su bacili u zrak elektranu

i vodovod, skretnicu na eljezničkoj pruzi i vie kuća. Kad su se Nijemci i hrvatski legionari

iz Vraje divizije povlačili iz Cavtata, na obali su zapalili velebnu staru zgradu dr. teja Račića

koja je izgorjela do temelja, a čiji su vlasnici (nasljednici) bili u inozemstvu. Jo ranije, odmah

nakon to su Talijani doli u Cavtat, poručnik njihove vojske Amades Viggilio ukrao je Račićev

automobil marke Pakard. Sve je to Pave Račić ud. spomenutog doktora, putem svog odvjetnika

dr. Zvonimira Stojkovića, 28. prosinca 1944. prijavila Općinskom NOO u Cavtatu. 161

Dubrovnik bi bio jo vie stradao, i doivio bi mnogo veća materijalna razaranja, da nije njemački

časnik Maier od unitenja spasio brojne objekte, riskirajući vlastiti ivot. Nije se povukao

s ostalim Nijemcima; ostao je ivjeti u Dubrovniku.

Na Blagdan Sv. Vlaha 3. veljače 1944. upnik u selu Klievu kod Oraca don Ivo Juričić uobičajeno

je zazvonio prije sv. mise i uputio se prema stanu. Na putu su ga zaustavili njemački

vojnici, a bilo je tu i bradatih četnika, pa su ga htjeli ubiti jer ga je zapovjednik optuio da je

zvonjavom upućivao signale partizanima. Kad su ga stavili uza zid za strijeljanje, tuda je slučajno

naiao ribar Ivo Kvesić i traio da ga oslobode. Tad su htjeli i njega strijeljati. On je međutim

intervenirao kod jednoga hrvatskog legionara iz Vraje divizije koji je poznavao i hrvatski

i njemački jezik objasnivi mu da je upnik zvonjavom pozivao narod na sv. misu jer da je Blagdan

Sv. Vlaha. Tako su obojica spaeni. 162

Točno kad se vratio iz talijanskog zatvora, 12. rujna 1943., SS trupe su kraj Smokovljana susrele

Josipa Gujenču, kamionom ga odveli do Slanoga i ondje ga pogubili. U oblinjoj umi kod

Slanoga uhitili su Nikolu Miloslavića. Mnogim ribarima opljačkali su alate i brodice, a internirali

su 20 osoba to su 15. kolovoza 1944. potvrdili i orunici NDH iz Dubrovnika. Na ipanu

su opljačkali 50 obitelji, a 3. svibnja 1944. uhitili 6 civila i deportirali ih u Mostar i Beograd. Na

putu je umrla Kate Vlaić. 163

Na Mljetu, gdje je bio dosta aktivan partizanski odred, u svibnju 1944. njemački su vojnici postavili

zasjedu i ubili 7 civila. Prije toga uhitili su Petra Čumbelića iz Babina Polja, zatim Mariju Sren,

Frana Dabelića i ostale. Za ove akcije Nijemci su koristili nekoliko domaćih pijuna koji su ih dovodili

u zasjede. Njih su uhitili partizani i osuđeni su na smrt. Jedino je Pavao Market zvani Vlastelin,

160

AVII, k. 3, reg. br. 19/3-1

161

AJ, Elaborat o njemačkim zločinima, dos. br. 29-244, str. 224, 236/237 i 364

162

AJ, dos. br. 29-256, str. 244. (Don Iva Juričića ne spominje dr. fra P. Bezina, kao da i on nije bio rtva rata.)

163

Isto, dos. br. 29-257, str. 246 252

110

bivi gostioničar u Dubrovniku i povjerenik GESTAPO-a

za Mljetu, pobjegao u Zagreb pa u Italiju. Proglaen je ratnim

zločincem i za njim je raspisana tjeralica jer se znalo

da ivi u Milanu. 164

Peljeac je bio natopljen krvlju nevinih civila koji su

od Stona do Lovita pobijeni od SS trupa, postrojbi 118.

lovačke divizije i ustaa, od listopada 1943. do rujna

1944. godine. Pod zapovjednitvom zloglasnog SS pukovnika

Augusta Schmidthubera (kojega je gladonačelnik

Dubrovnika bio proglasio počasnim građaninom)

u listopadu 1943. njemački vojnici upali su u selo Koba

i uhitili 6 preteno starih osoba, zatvorili ih u dvorac obitelji

Milić i zapalili ga, nakon to su ga prethodno opljačkali.

(Vidi prilog br. 17.) Isti su esesesovci u zaseoku

Prine ubili 2 starca od preko 80 godina, a mlađe su deportirali.

Kod Solane u Stonu objesili su Vicka Bjelića,

partizanskog ratnog zarobljenika. U selu Dančanje oteli

su mazgu Đuru Prčeviću pa su ga, kada se protiv toga

pobunio, ubili. U Osobljavi su uhitili 34 osobe, među

kojima i dvoje djece od 3 godine, i zapalili selo.

Petar Čumbelić-Ilko, politički komesar

Mljetskog NOP odreda; strijeljan je od

Nijemaca početkom oujka 1944. na putu

prema Sobri, kod Babina Polja

Spaljeno selo Osobljava, u listopadu 1943.

164

AJ, sig. 110, dos. 4385, str. 261 267. (U Arhivu Jugoslavije postoji pozamana dokumentacija o zločinima toga gostioničara.

Tereti ga se za ubojstva osoba iz Babina Polja, s popisom osmorice ubijenih Hrvata.)

111

U Gornjoj Pijavičini uhitili su 26 civila i selo također zapalili. Kod Kune su zaklali Katu Tomelić,

a Teru Medović ivu spalili. U Kuni su spalili zgradu općine, kolu, upni ured i omladinski

dom. U selu Dubrava uhitili su 41 civila i doveli ih na stratite, ali na inzistiranje upnika

iz Janjine don Koste Selaka odustali su od egzekucije. Isti je upnik od sigurne smrti spasio

dr. Zvonimira Bjelovučića u Sutvidu, njegovu enu i dvije pomoćnice, ali su iz njegova stana,

uz ostalo, pokrali dva kilograma srebrenog novca.

Spaljeni zaselak Mirci-Lovite, u svibnju 1943.

U Dračama su uhitili 76-godinju staricu Katu Ivuić, sina joj Antu i jo nekoliko civila, vezali

im kamenje oko vrata i bacili ih u more. More je izbacilo le starice Kate, pa je pokopana,

dok se ostale more nije izbacilo jer su bili vezani tekim kamenjem.

112

Spaljena Gornja Pijavičina, u listopadu 1943.

Stanovnici Janjine su svjedočili Dravnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih

omagača o tome kako su Nijemci uhitili 17-godinju djevojčicu Katu Parilo, na nju natjerali

velikog psa vučjaka koji ju je svu rastrgao, a zatim su je strijeljali. U Osobljavi su u crkvi

Sv. Martina ubili Nikolu Grbina, zapalili 42 kuće i crkvu Sv. Ivana. U Kuni je spaljeno 70 kuća,

u Oskorunom 56, a zatim su u kolsku zgradu zatvorili 16 osoba i u nju bacali ručne bombe.

Tom prilikom ubili su 9 i ranili 7 civila. Kod sela Pijavičina uhitili su 19 civila, među kojima su

bili i oni koji su na Peljeac doli kao sezonski radnici. U Pijavičinu su zapalili 80 kuća i ubili

6 civila. Na breuljku blizu Kune ubili su 8 seljaka. Iz Trpnja su skoro svi pobjegli prema Visu

i Africi, a ostalo je samo nekoliko starih osoba.

Spaljena Kuna - Peljeac, u listopadu 1943.

Gornja i Donja Vrućica bile su također skoro prazne. Pa i ono to je ostalo, Nijemci su pohvatali

i deportirali. Kod Gornje Vrućice ubili su duevnog bolesnika Bariu Talijančića. Kad su 31. kolovoza

1944. kod toga sela pljačkali grodje, zaklali su Pava Jerkovića. Nitko se nije smio pribliiti

obali od 300 metara do dva kilometra. Ako bi nali nekoga na moru ili u toj zoni, odmah su pucali.

Spaljeno selo Donja Vrućica, u rujnu 1942.

113

Nedaleko Nakovanja 24. kolovoza 1944. ubili su starca Juru Bilčića i Stjepana Srhoja iz Lovita,

a selo su zapalili. Među ubijenima bili su Ante Poljanić, predsjednik Kotarskog NOO-a

Peljeca i Ivo Mordin Crni, sekretar Okrunog komiteta KPH za Dubrovnik, koji je poginuo

18.veljače 1944. kod uvale Prapratno blizu Stona. 165

Ivo Mordin-Crni, sekretar OK KPH Dubrovnik i član Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju;

poginuo je od njemačke zasjede, u Prapratnome kod Stona, u veljači 1944.

Otok Korčula je također osjetio masovne krvave zločine njemačkog okupatora kojemu su

pomagale ustae i vlast NDH, kad je krajem 1943. uspostavljena na tome otoku. Nakon kapitulacije

Italije pa sve do njemačkog desanta 21./22. prosinca 1943. njemački su zrakoplovi izbacili

tisuće bombi po gradu Korčuli i drugim mjestima na otoku.

Talijanski okupatori su htjeli Korčulu zauvijek odvojiti od matice Hrvatske.

165

Dubovnik u NOB-i..., str.1135 1157; AJ, dos. br. 29-262, str. 254 275

114

Odmah nakon prebacivanja s Peljeca na Korčulu njemačke su postrojbe počele sa zvjerstvima.

Nitko nije smio stajati u poljskim kućicama niti se pribliiti morskoj obali. Čim su 22. prosinca

uli u Račiće, njemački su vojnici upali u upni ured, istjerali upnika i počeli silovati

ene koje su se bile ondje sklonile. U Račiću su ubili i u more bacili 6 civila, odreda pomorske

kapetane i mornare. U Pupnatu su u veljači 1944. uhitili 100 mjetana i otjerali ih na prisilni rad

i gradnju utvrda. Zatim su zapalili zaseok Brda kod rnova. U svibnju 1944. u rnovu su uhitili

5 ena, među kojima i Jaku Curać s djetetom od četiri godine i otjerali ih u logore.

Bombardirana Korčula od strane Nijemaca 1943.

Četiri se nisu nikada vratile. Izgubio se

svaki trag i starom 84-godinjem pomorskom

kapetanu Toniju Franiću iz Račića

kojega su uhitili l7. srpnja 1944. godine.

Na intervenciju mjesnog upnika iz Račića

spaena je od sigurne smrti starica Ivka Franić.

Uhitili su veću grupu itelja rnova i

odveli ih u Trpanj. Zatim su ih tijekom plovidbe

Neretvanskim kanalom od Trpnja

prema Metkoviću u kolovozu 1944. bacili

u more. U Blatu su ubili jo jednoga duevnog

bolesnika Antu Gavranića. U Smokvici

su zapalili upnikovu kuću, a u Veloj

Luci su opljačkali 60 kuća. Na ulici u Veloj

Luci, bez ikakva povoda, ubili su Mariju

Padovan, staricu od 73 godine. U svemu

im je pomagao ustaki poglavar za kotar

Korčulu Ante Mihović iz Dubrovnika. Njega

su kasnije uhitili partizani i osudili ga

na smrt. 166

Zgrada gradskog NOO-a u Korčuli bombardirana

od njemačkih aviona 1943.

166

AJ, dos. br. 29-275, str. 279 293

115

*

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača prikupila je poimenične

podatke svih uhićenih od strane njemačke vojske koji su zavrili u Auschwitzu, Berger-Bolzenu,

Dachau i drugim njemačkih i ustakim logorima; neki u njemačkom logoru Staro

sajmite u Zemunu, zatim na Banjici u Beogradu itd. U te logore upućene su 293 osobe, i to: iz

grada Dubrovnika 11, iz kotara Dubrovnik 91 i s Korčule 191 osoba. 167 Nijemci su, to je već

spomenuto, također uhitili i deportirali vie od 1 600 osoba po logorima u Bosni, Slavoniji, Podravini

i drugdje. Samo s Mljeta deportirali su oko 600 civila. 168

Njemačke su postrojbe pljačkale i ruile kulturna dobra u Dubrovniku i na njegovu području.

I te je podatke prikupila Dravna komisija. U selu Kobau na Peljecu zapalili su dvorac Betandić

i u njemu slike Otona Postrunika. Zatim su zapalili zgradu u kojoj su se nalazila djela Mata

Celestina Medovića. Otetili su tvrđavu Sv. Ivana u Dubrovniku. Provalili su i u sinagogu, s

namjerom da ukradu tore i druge dragocjenosti, ali ih nisu nali jer su na vrijeme sklonjene.

Bombardiranjem Korčule otetili su dvorac Bakarić i gradsku vijećnicu iz XVI. st. Na Lokrumu

su otetili Benediktanski samostan, na Boninovu dvorac Skočibuha, dok su u Gruu otetili ljetnikovac

i kapelu Sorkočović. U Stonu su otetili crkvu Sv. Mihajla iz XI. st., u Sustjepanu crkvu

Sv. Stjepana, Franjevački samostan kod Stona. Opljačkali su ljetnikovac Gučetić u Trstenomu

i mnogo čega drugoga. 169

Za počinjene ratne zločine njemačke vojske na području Dubrovnika vojno-sudski organi

NOVJ proglasili su vie njemačkih generala i drugih časnika ratnim zločincima. Među prvima

je general major SS postrojbi August Schmidthuber, zapovjednik 7. SS divizije Prinz Eugen

koja je počinila velike zločine oko Dubrovnika i na Peljecu. Zatim su tu general major Fritz

Neidhaldt, zapovjednik legionarske 369. Vraje divizije, okrivljen za zločine oko Dubrovnika,

u Dubrovačkom primorju i na Peljecu (predali su ga Amerikanci, suđeno mu je u Beogradu,

gdje je 1947. i pogubljen); general major Joseph Kubler, zapovjednik 118. lovačke divizije,

okrivljen za zvjerstva počinjena na Peljecu, Korčuli i Hvaru (Amerikanci su ga predali Jugoslaviji,

suđen je i ubijen 1947.); pukovnik Guenther Tribukeit, zapovjednik 750. pukovnije

118. lovačke divizije, okrivljen za zločine počinjene na Peljecu, Korčuli i Hvaru (uhićen je i

1946. pogubljen u Beogradu); pukovnik August Zollner, ef GESTAPO-a u Dubrovniku, okrivljen

za uhićenja, progonstvo, slanje u logore smrti i ubojstva velikog broja Dubrovčana; potpukovnik

Rabi, ef tajne policije u Dubrovniku, okrivljen za ubojstva velikog broja Dubrovčana

(5. studenoga 1943. uhitio je i gradonačelnika dr. Iva Karlovića radi verca ećerom, ali ga je

iz zatvora izvukao ustaki veliki upan dr. Ante Buć.)

Zbog tolikih zločina i drugoga zla to su počinili pripadnici Wehrmachta u Dubrovniku i na

njegovu irem području, Nijemci su ostali u krajnje negativnu sjećanju Hrvatima, idovima i

Srbima. Zločine su (da sumiramo) pravili u Dubrovniku i na čitavom dubrovačkom području, u

Dubrovačkom primorju, Korčuli, Peljecu, Mljetu... Treba, tko zna po koji put, podsjetiti da

njemački okupator takva i tolika zla nije radio sam, nego uz pomoć, potporu i suučenitvo usta-

a i vlasti NDH, od velikog upana dr. Ante Buća pa dalje. Postrojbe NDH i hrvatski legionari

iz Vraje divizije pravili su zločine zajedno s Nijemcima. Sve su to znale vlasti u Zagrebu, redovito

su informirane od orunika, domobranstva i tajnih pijuna. Međutim nisam naiao na

nijedan dokument iz kojeg bi se vidjelo da je u to vrijeme iz Zagreba itko intervenirao kod njemačkog

Generaliteta da se ne prave takvi zločini nad Hrvatima i drugim građanima u NDH.

167

Isto

168

AJ, dos. br. 29-283, str. 293 308

169

AJ, dos. br. 29-288, str. 302 305; Dubrovnik u NOB-i..., str.795/796; Korčula u radničkom pokretu..., str. 873

116

Naprotiv, postoji velika dokumentacija iz koje se moe pouzdano zaključiti da je ustaka vlast

u Zagrebu sa svim tim bila suglasna, čak je i poticala njemačke časnike i generale da prave zločine,

potpuno jednako nad svima, bili oni Hrvati, idovi ili Srbi. To je Dubrovnik, kolijevka

hrvatske kulturne batine, snano osjetio. Ba su zato, uz ostalo, pripadnici Wehrmachta bili

takvi i toliki zločinci, a da ih nitko od legalne vlasti NDH u tomu nije sprečavao. 170

Nikad ranije u povijesti njemačka vojska nije bila u Dubrovniku (isključimoli razdolje Austrije),

a kad su kao okupatori doli u Drugom svjetskom ratu ostali su zapamćeni u najgorem

svjetlu. To će se dugo pamtiti i spominjati, jer svaki se zločin dugo pamti, bez obzira na različite

vjetrove koji puu.

Poprsje Miće Marinovića u Sreseru

170

Iz Glavnog ustakog stoera u Zagrebu upućena je zapovijed da se s njemačkim postrojbama angaira jedan odred

Ustake vojnice iz Ljubukog i Vrgorca i uputi na Peljeac radi zajedničkog djelovanja protiv odmetnika, tj. Peljekog

partizanskog odreda. (AVII, k. 111, reg. br. 17/15-2)

117

10. ČETNIČKI ZLOČINI

Četnici i njihove vojne postrojbe nisu često dolazili iz Hercegovine na dubrovačko područje.

S talijanskom vojskom, nekad i sami, upadali su u Konavle, Oraac i Slano. Dosta su pljačkali

i ruili imovinu Dubrovčana. Na brdu Slivnica kod Trebinja nalazio se četnički stoer. Postojao

je tzv. Dubrovački četnički odred kojim je zapovijedao kapetan Too Perović, odvjetnik iz

Trebinja. Često je dolazio u Dubrovnik kod Talijana i Nijemaca, a to su znale ustae i vlasti

NDH. Usporedno s njim tim je odredom zapovijedao i kapetan Ivo Svilokos, odvjetnik iz

Dubrovnika. Kasnije su ustrojili Dubrovačku četničku brigadu pod zapovjednitvom Iva

Svilokosa. S Talijanima su imali sporazum, kao i s ustaama, o zajedničkoj borbi protiv partizana

i antifaističkog pokreta u Dubrovniku. Dosta su bili opasni oni četnici koji su stalno boravili u

Gradu, koji su slobodno ivjeli i djelovali pod zatitom Talijana, kasnije Nijemaca i vlasti NDH.

Oni su ugroavali ivot Dubrovčana, progonili antifaiste i rodoljube, vrili atentate. Tako je u

prosincu 1942. sin pravoslavnog popa i četnika Boka Mitrovića pokuao atentatom ubiti

sarajevskog nadbiskupa dr. Ivana arića, kada je bio u svom dvoru u Dubrovniku javio je iz

Dubrovnika u Zagreb ustaki pijun.

118

Duan Grakalić, učitelj u Pločicama, ubijen od četnika 1943.

Svetozar Demirdić, član SKOJ-a od 1941. Ubijen je od četnika 16.IX.1943.

Prikazat ćemo neka karakteristična četnička zlodjela to ih je registrirala Dravna komisija

za utvrđivanje ratnih zločina. Grupa četnika je 24. studenoga 1941. opljačkala potu u Malom

Zatonu. U siječnju 1942. grupa hercegovačkih četnika u tri navrata je pljačkala seljake u Petrovu

Selu. Nakon toga četnici iz Poljica upali su u selo Gromaču kod Oraca, opet radi pljačke. U

listopadu 1942. u selu Osojniku opljačkali su stoku 16 seljaka. Ponovno su 19. srpnja 1943.

upali u Petrovo Selo, uhitili i namjeravali zaklati Katu Svičarević, ali su ih seljaci otjerali. U

svibnju 1944. grupa od 10 četnika, zajedno s osam njemačkih vojnika i hrvatskih legionara, dolo

je u selo Đurinići (Konavle) te iz 14 kuća opljačkali sve vrijednosti. 171

Najveći zločin to su ga počinili četnici nad Dubrovčanima bio je onaj kada su od 16. do 18.

rujna 1943. na putu u blizini sela Slivnice kod Trebinja uhitili 9 mladih Dubrovčana koji su bili

krenuli u partizane. Nakon zvjerskog mučenja bacili su ih 19. rujna 1943. u jamu Kremen dol.

Bili su to: Vojislav Bambaek, slastičar iz Dubrovnika; Svetozar Demirdić, postolar iz Dubrovnika;

Vjekoslav Ivančić, radnik iz Splita koji je ivio u Dubrovniku; Ivica Kresić, učitelj iz Cavtata;

Nikola Napica, đak Pomorske akademije u Dubrovniku; Ivica Rupčić, tipograf iz Dubrovnika;

Frano Tomić, brijač iz Dubrovnika; Pasko Vidak, radnik s Grude i Sveto aknić, soboslikar

iz Dubrovnika. 172

171

AJ, dos. o četničkim zlodjelima, br. 29-317, str. 349 352; AVII, k. 271, reg. br. 22/1-45

172

Dubrovnik u NOB-i..., str. 204, 987 993 i 1000 1002

119

U dokumentaciji se također spominje da su četnici

ubili ili predali Talijanima i sljedeće Dubrovčane:

Miu Simonija, studenta iz Dubrovnika (ubijen

od četnika na brdu Krvavice); Duana Grakalića,

učitelja iz Pule (ilegalno radio u Konavlima, zaklan

od četnika na Zupcima u srpnju 1943); Iva Keleza

iz Maranovića na Mljetu (uhićen od četnika i predan

Mie Simoni, član SKOJ-a i KPJ; ubijen je od

četnika na brdu Krvavice 2.VII.1942.

Jozo Paković partizansku zakletvu je poloio

21. prosinca 1941. Koncem 1941. ustae ga hapse i

sprovode u Dubrovnik. Pomoću ilegalaca bjei iz zatvora

te s Baldom Mekiićem i Miom Simonijem

odlazi u hercegovačke partizane. U srpnju 1942. u

Donjoj Vrbi kod Trebinja, nakon zvjerskog mučenja,

četnici su ga s M. Simonijem i jo jednim drugom

bacili u jamu Golubnjak.

Talijanima, logora u Italiji, drugi put uhićen od

Nijemaca u Rijeci i strijeljan u Trstu) i Joza Pakovića,

teaka iz Kune (zarobljen od četnika i

nakon mučenja u Donjoj Vrbi kod Trebinja 18.

lipnja 1942. bačen u jamu Golubnjak. 173

U Elaboratu Dravne komisije za utvrđivanje

četničkih zločina navedeno je da su četnici ubili

18 i ranili 1 Dubrovčanina, a da su u kotaru Dubrovnik

ubili 5 i ranili 2 civila. Međutim pronaao

sam podatke za 13 od četnika ubijenih Dubrovčana,

pa su moguća nesuglasja. Četnika nije bilo

niti su dolazili na Korčulu i Mljet, a nije ih bilo

ni na Peljecu.

173

Isto, str. 993, 999, 1005 i 1012

120

11. ZBIRNI PODACI O RATNIM ZLOČINIMA TALIJANA,

NIJEMACA, USTAA I ČETNIKA NA IREM DUBROVAČKOME

PODRUČJU U RAZDOBLJU 1941. 1945.

11.1. RATNI ZLOČINI VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE

11.1.1. Na području grada Dubrovnika

a) Broj rtava lienih ivota .................................................................................................13

b) Ranjeni ili povreda tijela ..................................................................................................39

c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode ..................................................................................117

Ukupno .........................................................................................................................169

d) Materijalne tete u dinarima

zgrade: uniteno 1, otećeno 212 gradskih i 18 seoskih kuća, tete ....13 827 410 dinara

tete na zemljitu voćnjaci, i ostalo ..........................................................10 249 668

tete na stoci: ....................................................................................................341 330

tete na itaricama i drugim kulturama ............................................................159 550

tete na poljoprivrednom alatu ...........................................................................21 020

tete na vozilima ........................................................................................199 720 642

tete na pokućstvu i namjetaju ...................................................................10 320 130

tete na raznoj robi ......................................................................................16 313 051

tete u gotovu novcu ......................................................................................5 304 477

tete u papirima od vrijednosti ....................................................................11 064 951

tete u imovinskim pravima ........................................................................55 533 800

tete na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini .........................................11 926 700

Ukupno .............................................................................................. 334 782 729 dinara

11.1.2. Na području kotara Dubrovnik

(Konavle, Primorje, Mljet, Peljeac)


b) Ranjenih ili povreda tijela ..............................................................................................109


Ukupno .........................................................................................................................515


zgrade: uniteno 252, otećeno 610, tete ...........................................37 642 155 dinara

tete na zemljitu voćnjaci i ostalo .............................................................8 500 000

tete na umama ..........................................................................................22 500 000

121

122

tete na stoci ..................................................................................................3 334 870

tete na itaricama i drugim kulturama .........................................................1 500 000

tete na poljoprivrednom alatu .........................................................................870 000

tete na vozlima .............................................................................................4 744 483



tete u gotovu novcu ....................................................................................19 414 000

tete u papirima od vrijednosti ......................................................................1 205 000

tete u imovinskim pravima ..........................................................................4 687 000

tete na ostaloj pokretnog i nepokr. imovini ...............................................31 908 978

Ukupno .............................................................................................. 160 611 486 dinara

11.1.3. Na području kotara Korčula

a) Broj rtava lienih ivota ...............................................................................................113

b) Ranjenih ili povreda tijela ................................................................................................32


Ukupno ..............................................................................................................................549


zgrade: 129 uniteno, a otećenih 325, tete .........................................5 363 551 dinara


tete na stoci .....................................................................................................505 369

tete na itaricama i drugim kulturama ....................................................604 825 dinara

tete na poljoprivrednim alatima ......................................................................513 370

tete na vozilima ............................................................................................2 722 881

tete na pokućstvu i namjetaju .....................................................................2 510 299

tete u raznoj robi ..........................................................................................3 375 265


tete u papirima od vrijednosti ......................................................................4 001 559

tete u imovinskim pravima ..........................................................................3 906 341

tete na ostaloj pokretnoj i nepok. imovini ...................................................6 034 481

Ukupno ................................................................................................ 34 323 349 dinara

11.1.4. Ukupni ratni zločini Talijana u gradu

i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula


b) Broj ranjenih ili povrede tijela .......................................................................................180

c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobde ....................................................................................870

Ukupno ......................................................................................................................1 233


zgrade: unitene 382 kuće, otećeno 1 165, tete ................................56 833 116 dinara

tete na zemljitu voćnjaci i ostalo ...........................................................21 019 883

tete na umama ......................................................................................... 22 800 155

tete na stoci ..................................................................................................4 181 549


tete na poljoprivrednim alatima ....................................................................l 404 390

tete na vozilima ........................................................................................207 188 006




tete u papirima od vrijednosti ....................................................................16 271 510

tete na imovinskim pravima .......................................................................64 127 141

tete na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini .........................................49 870 027

Ukupno .............................................................................................. 529 717 564 dinara

11.2. RATNI ZLOČINI NJEMAČKE VOJSKE WEHRMACHTA



b) Ranjenih i povreda tijela ..................................................................................................37

c) Uhićeni, zatvarani lieni slobode ...................................................................................102

Ukupno .........................................................................................................................162


zgrade otećenih 548, tete ...............................................................54 761 685 dinara


tete na itaricama i drugim kulturama ............................................................250 700

tete na stoci .....................................................................................................227 300

tete na poljoprivrednim alatima ........................................................................70 870

tete na vozilima ...........................................................................................7l 077 280




tete na papirima od vrijednosti ....................................................................7 177 180


tete na pokretnoj i nepok. imovini .............................................................23 905 150

Ukupno .............................................................................................. 266 982 600 dinara




c) Uhićeni, zatvoreni, lieni slobode ..................................................................................614

Ukupno .........................................................................................................................896

d) Materijalna teta u dinarima

zgrade unitenih 219, otećenih 894, tete .......................................58 510 000 dinara



tete na stoci ..................................................................................................5 755 000

tete na poljoprivrednim alatima ...................................................................4 527 000

tete na vozilima ...............................................................................................991 615

123

124





tete na imovinskim pravima .........................................................................7 234 900

tete na ostaloj pokretnoj i nepok.imovini ..................................................45 246 000

Ukupno .............................................................................................. 208 478 515 dinara


a) Broj osoba lienih ivota ..................................................................................................96

b) Ranjenih ili povreda tijela ................................................................................................34

c) Uhićeni, zatvoreni, lieni slobode ..................................................................................930

Ukupno ......................................................................................................................1 060


zgrade uniteno 917, otećeno 1 722, tete ......................................25 880 551 dinara



tete na stoci ..................................................................................................1 920 112


tete na vozilima ..........................................................................................13 219 133





tete na imovisnkim pravima .........................................................................8 352 037

tete na ostaloj pokretnoj i nepokr. imovini ................................................17 907 542

Ukupno .............................................................................................. 119 645 080 dinara

11.2.4. Ukupni ratni zločini Nijemaca u gradu

i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula



c) Uhićeni,zatvarani,lieni slobode .................................................................................1 646

Ukupno ...........................................................................................................................2 118

d) Materijalne tete

zgrade uniteno 1 136, otećeno 3 164, tete .................................139 152 236 dinara

tete na zemljitu voćnjaci i ostaalo .........................................................50 908 046


tete na stoci ..................................................................................................7 902 412


tete na vozilima ..........................................................................................85 288 028




tete na papirima od vrijednosti ..................................................................12 163 404


tete na ostaloj pokret. i nepokret. imovini .................................................87 058 692

Ukupno .............................................................................................. 595 106 195 dinara

11.3. RATNI ZLOČINI USTAA I VLASTI NDH

(BEZ MATERIJALNIH TETA JER NISU UTVRĐIVANE)





Ukupno ..............................................................................................................................213




c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode ....................................................................................56

Ukupno ..............................................................................................................................122


a) Broj rtava lienih ivota ...................................................................................................9

b) Ranjeni ili povreda tijela .................................................................................................... l

c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode ..................................................................................... l

Ukupno ................................................................................................................................11

11.3.4. Ukupni ratni zločini ustaa i vlasti NDH




Ukupno ..............................................................................................................................346

11.4. RATNI ZLOČINI ČETNIKA

(BEZ MATERIJALNIH TETA JER NISU UTVRĐIVANE)



b) Ranjenih ili povreda tijela .................................................................................................. l

c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode ......................................................................................0

Ukupno ................................................................................................................................19


a) Broj rtava lienih ivota ...................................................................................................5

b) Ranjenih ili povreda tijela ..................................................................................................2

c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode ...................................................................................... l

Ukupno ..................................................................................................................................8

125

11.4.3. Ukupni ratni zločini četnika


b) Ranjeno ili povreda tijela ...................................................................................................3

c) Uhićeni, zatvarani, lieni slobode ...................................................................................... l

Ukupno ................................................................................................................................27

11.5. SUMARIJ 174

Ukupan broj ratnih zločina koje su počinili okupatori i njihovi pomagači ustae i četnici u

gradu i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula iznosio je kako slijedi:

1. Talijanski okupator: ubijeno 183 ranjeno 180 zatvoreno 870

2. Njemački okupator: 299 173 1 646

3. Ustae: 128 57 161

4. Četnici: 23 3 l

Ukupno 633 413 2 678

126

Promatrajući izdvojeno grad Dubrovnik, kotar Dubrovnik i kotar Korčula, stanje je sljedeće:

1. Grad Dubrovnik: ubijeno 141 ranjeno 99 zatvoreno 318

2. Kotar Dubrovnik: 274 247 1 025

3. Kotar Korčula: 218 67 1 335

Zaključak. Od Talijana, Nijemaca, ustaa i četnika u gradu i kotaru Dubrovniku i kotaru Korčuli

ubijene su 633 civilne osobe, ranjeno ih je 413, a uhićeno, zatvoreno ili internirano 2 678.

Zločin je dakle izvren nad 3 714 osoba.To je bila bilanca vladavine NDH, talijanske i njemačke

okupacije i prisustva četnika u ovom dijelu june Dalmacije.

174

Sumarij je sačinjen na osnovi podataka Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatorâ i njihovih pomagača

za Okrug Dubrovnik, a nalaze se u AJ i HDA.

*

Kako bi se sagledali ukupni razmjeri zločina, potrebno je sumirati i materijalne tete na područjima

koje analiziramo. Prikazane tete bile su ogromne, a svakako su bile i znatno veće,

ukoliko bi se pribrojile i one koje su počinili ustae i četnici, a koje Dravna komisija za utvrdjivanje

ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača nije utvrdila. Sumarij o materijalnim tetama

sadri sljedeće:

1. Materijalne tete počinjena na stambenim objektima

a) Talijani su unitili 382 kuće, otetili 1 165, ukupno 1 547

b) Nijemci su unitili 1 136 kuća otetili 3 164, ukupno 4 300

c) Uniteno je 1 518, a otećeno 4 329 kuća, ukupno 5 847

Od toga je u Dubrovniku uniteno i otećeno 779 stambenih objekata, u kotaru Dubrovnik

1 975, a u kotaru Korčula 3 093 stambena objekta, to je ukupno 5 847 stambenih objekata. Kad

se to preračuna u dinarsku vrijednost (prema stanju 1945.), tad proizlazi da su Talijani počinili

tetu na stambenim objektima u vrijednosti od 56 833 116 dinara, a Nijemci u vrijednosti od

139 152 236 dinara, to iznosi ukupno 195 985 352 dinara.

2. Ostale materijalne tete koje su počinili Talijani i Nijemci

a) Talijani su počinili materijalne tete na voćnjacima, umama, poljoprivrednim kulturama,

stoci, poljoprivrednim alatima, motornim vozilima, pokućstvu i namjetaju, na raznoj robi, u

gotovu novcu, vrijednosnim papirima, imovinskim pravima i na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj

imovini u iznosu od 529 717 567 dinara.

b) Nijemci su na istim materijalnim dobrima počinili tete u iznosu od 595 106 195 dinara.

c) Ukupne materijalne tete počinjene u Dubrovniku i njegovu irem području, uključujući

i kotar Korčula, tijekom Drugoga svjetskog rata (ne računajući ustake i četničke za koje

nema podataka), iznosile su 1 124 823 762 dinara (prema stanju krajem 1945. godine.) Ako bi se

to preračunalo u američke dolare (prema tečaju krajem 2004. godine kad je ovaj rukopis dovren)

iznosilo bi to $ 309 187 333 (Pismo s proračunom S. H. od 24. 12. 2004. u arhivi autora). 175

Spomenik palim borcima NOR-a otoka Mljeta (Neznatno je otećen nakon 1990.)

175

Napomena urednika: Autor je bio vrlo neprecizan i nedosljedan u prikazivanju sumarnih brojčanih podataka, to mi je znatno

otealo posao, odnosno morao sam ga sâm obaviti jer sam primijetio da prikazani sumarni podaci nisu točni. Autor je naprimjer

naveo da su ukupne materijalne tete prouzrokovane talijanskim zločinima iznosile 700 202 808 dinara, a one počinjene od strane

Nijemaca 648 879 943 dinara, to bi zbrojeno iznosilo ukupno 1 349 082 751 dinar. Na kraju u zbirnim podacima navodi da su ukupne

materijalne tete od strane talijanskog okupatora iznosile 643 369 592, a one od strane njemačkog okupatora 509 927 734, pa to zbraja

i navodi novi (opet krivi) podatak o ukupnim materijalnim tetama od 1 153 297 426 dinara. Odmah zatim vraća se na ranije

utvrđeni podatak od 1 349 082 751 dinara i pretvara ga u dolarsku vrijednost prema tečaju dolara od 24. XII. 2004. i tako dolazi do

podatka o ukupnim materijalnim tetama u iznosu od $ 370 728 215,00. Čitava jedna zavrzlama s kojom sam se dobrano namučio.

Na temelju navedenih podataka o pojedinačnim tetama razvidno je da su ukupne materijalne tete počinjene od talijanskog

okupatora iznosile 529 717 567 dinara, a one počinjene od strane njemačkog okupatora 595 106 195, ukupno dakle 1 124 823 762

dinara. Dakle stvarni podatak o visini ukupnih materijalnih teta, izraeno u dinarima, grekom autora uvećan je za 16,6%.

Prema tome trebalo je za isti postotak umanjiti i od strane autora navedenu dolarsku vrijednost počinjenih ukupnih materijalnih

teta (umjesto navedenih $ 370 728 215 prikazati stvarno stanje od $ 309 187 333).

127

12. OSTALE RTVE I STRADAVANJA NARODA OD FAISTA

Kako je već rečeno, u ovoj prvoj knjizi prikazani su samo podaci o faističkim zločinima koje

je prikupila i obradila Okruna dravna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih

pomagača u Okrugu Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu. Ti podaci nisu potpuni, uz ostalo, zato

to su nastali na kraju i neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. Savez antifaističkih boraca

NOR-a i druge udruge i institucije nastavile su istraivanje o jo nepoznatim rtvama.

Najveći je pomak učinjen nakon 80-ih godina prolog stoljeća, kad je u Dubrovniku od 6. do

8. prosinca 1983. odran Znanstveni skup o Dubrovniku i njegovu okruju u Drugom svjetskom

ratu (1941. 1945.). Građa pripremljena i predstavljena na tome skupu objavljena je u zborniku

Dubrovnik u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revluciji 1941. 1945. u izdanju Instituta

za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1985. Osim popisa rtava faizma, veliki

je doprinos zbornika u tomu to se u njemu nalaze i poimenični podaci za 554 poginula borca

i rukovodioca NOV Hrvatske, odnosno NOVJ, a koje ponavljamo i na kraju ove prve knjige.

Znanstvenu vrijednost iz povijesne domene predstavlja i knjiga Korčula u Narodnooslobodilačkom

ratu 1941. 1945. koja je nastala kao zbornik radova s istoimenog znanstvenog skupa

odrana u Korčuli od 14. do 15. travnja 1984. godine. U toj knjizi nalaze se zbirni podaci o

učeću građana Korčule u NOR-u, popis poginulih boraca NOR-a i drugih građana otoka Korčule

tijekom NOB-e 1941. 1945. godine. 176

U ovoj knjizi se ne govori o broju učesnika NOR-a, koji prema jednim podacima za Dubrovnik

iznosi 5 851 177 , a za Korčulu 4 998 178 ili ukupno 10 849 iz Dubrovnika i njegova ireg područja.

Nije bilo moguće prikazati barem pribline podatke o izbjeglicama s dubrovačkog područja, o

onim nesretnim ljudima koji su morali bjeati pred faističkim zločinima. Njih je svakako bilo najvie

u vremenu nakon kapitulacije Italije krajem 1943. godine, kad je veliki broj građana, naročito

staraca, ena i djece morao krenuti u izbjeglitvo, najčeće preko Visa i Lastova u junu Italiju. Najvie

ih se nalo na Sinaju u izbjegličkom logoru u El Shattu. Tamo ih je jedan broj umro od raznih

bolesti, a jedan broj pod raznim okolnostima poginuo u progonstvu. Među njima je bilo najvie Hrvata,

neto Srba, idova i drugih. Gledajući u cijelosti, svi su bili rtve faističkog terora; svi su bili

stradalnici u faističkm orgijanjima. Trebalo bi o svima njima poneto kazati, ali zasad nema dostupnih

podataka. Riječ je o desecima tisuća rtava faizma iz Dubrovnika i njegova ireg područja.

*

Prema navedenom Sumariju koji je sačinjen na temelju podataka Dravne komisije za utvrđivanje

ratnih zločina u Okrugu Dubrovnik iz 1946. godine, a koji, kako rekosmo, sigurno nisu

potpuni, Talijani, Nijemci, ustae i četnici ubili su ukupno 633 civila, od toga u Dubrovniku 141,

176

Vidi str. 893 896

177


178

Korčula u radničkom pokretu..., str. 893

128

u kotaru Dubrovnik 274 i na Korčuli 218 osoba. Njima treba pribrojiti 413 ranjenih i 2 678 uhićenih,

zatvorenih, interniranih u koncetracjske logore. Zločin je dakle, da se prisjetimo, izvren

nad 3 714 civila iz grada i kotara Dubrovnik i kotara Korčula. Ogromne su to rtve koje je podnio

narod Dubrovnika i njegova ireg područja u Drugom svjetskom ratu. Među stradalima je

bilo oko 85% Hrvata, a ostali su bili Srbi, pa idovi i pripadnici ostalih narodnosti. Gledajući

na vjeru, najvie je zločina izvreno nad rimokatolicima, zatim nad pravoslavcima i idovima.

rtve su, kako rekosmo, bile isključivo civili, rijetko koji zarobljeni partizan, a prema dobnoj i

spolnoj strukturi stradalo je najvie staraca, ena i djece ba onih koje u ratu tite enevske i

haake konvencije.

I kraći pogled na prikazane nacifaističke zločine nad civilima duboko potresa, a posebno

kad se izdvoji lepeza zločina na kojoj prevladavaju oni oblici koje nisu provodili ni Huni koje

spominje Churchill, pa ni Turci u dubrovačkom zaleđu od 14. do 18. stoljeća. Tako neto nije

poznato u povijesti hrvatskoga naroda u Dalmaciji, a napose u povijesti Dubrovnika.

Ustaki pokolj, nad 13 većinom Srba, na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona koji se dogodio

1. srpnja 1941. godine; razapinjanje na kri trojice Dubrovčana uz rijeku Lavu u Bosni u srpnju

1941. godine; zločini Talijana i Nijemaca u Dubrovniku, Dubrovačkom primorju, Konavlima,

Peljecu, Mljetu i Korčuli; četnički pokolj nad devetoricom mladih Dubrovčana koji su 19. rujna

1943. godine bačeni u jamu blizu Slivnice, i mnogi ostali zločini o kojima smo ranije kazivali,

nezamislivi su zdravu ljudskom razumu na polovici XX. stoljeća. Rasna mrnja prema

idovima (s onoliko zločinstva), kao i zločini prema Srbima, komunistima, antifaistima i rodoljubima;

njihovo masovno likvidiranje po ustakim, talijanskim i njemačkim koncentracijskim

logorima i drugim kazamatima; u tvrđavi Lovrjenac, Kazbeku, Karmenu, Labirint-baru i u drugim

zatvorskim ćelijama u Dubrovniku; logori na Prevlaci, Mamuli i u Janjini... sve to nije zabiljeeno

u povijesti Dubrovnika i Republike Hrvatske.

Ustae su masovno ubijali Srbe samo zato to su Srbi, a sa eljom i namjerom da od njih treba

očistiti dravu NDH, a mnoge Hrvate samo zato to su bili nepodobni, to su ustali protiv

tuđinca koji je doao na njhova stoljetna ognjita; samo zato to su antifaisti i to nisu pristali

da budu ustaki zločinci, nego su ustali protiv zločina i zločinačkog sustava. Talijani su masovno

ubijali Hrvate u Dalmaciji zato to se nisu htjeli odreći svog hrvatskog bića i talijanizirati se,

i to su ustali protiv politike Rima i njegova faističkog sustava. Talijani su iz dna due mrzili

dalmatinske Hrvate koji su se odupirali pripojenju Dalmacije Kraljevini Italiji. Nijemci su masovno

ubijali idove temeljem zastraujuće rasne nacističke ideologije, to su radije odlazili u

partizane negoli u ustae i četnike. Četnici su, gdje god im se pruila prilika, ubijali Hrvate, idove,

pa i svoje sunarodnjake, samo zato jer su bili antifaisti. I tako u nedogled. Svi su oni

imali tobonjeg razloga, a u sutini su se nali svi zajedno protiv svakoga tko je stajao na putu

nacifaističkoj ideologiji i politici, a to su bili brojni domoljubi antifaisti.

Ne moe se u prikazivanju ratnih strahota ne spomenuti gnusni zločin izvren nad dubrovačkim

idovima. Od njih 87 koji su do travnja 1941. ivjeli u Dubrovniku, 4 su poginula kao partizani,

dok ih je 27 proglaeno rtvama faizma, a to su: Salamon Baruh, Moa Tolentino, Rafael

Tolentino, Josip (Josef) Berner, Alfred Mandolfo, Angelo Valezin, Ignac Horovic, Samuel Puretz,

Boris Dubelier, Herman Laszlo, David Finci, Josef Mandl, Salamon Huertz, Isidor Wollach,

Josef Spitzer, Herman Reiss, Josef Neumann, Jakov Klein, ari Tolentino, Reni Tolentino, Simha

Tolentino, Janka Mandl, Laura Steintz, Ada Klein, Lena Fuchs i Soa Suranyi. 179

179

Bernard Stulli, idovi u Dubrovniku, Zagreb, 1959., str. 90

129

str. 620

130

Poprsje Nikole Bojanovića Kadije sastavni je dio spomenika u gradskom parku u Jablanici.

I jo neto. Kad se dublje uđe u sutinu sadraja faističkih zločina, vidi se, uz ostalo, kako

su nemilosrdno ubijani neduni civili dubrovačkog područja. Mora se prihvatiti Churchillovo

stajalite iznijeto u Londonu u srpnju 1944., kad je kazao: (...) Svi oni koji su umijeani u zločin,

a mogu pasti u nae ruke, uključujući i ljude koji su samo sluali zapovijedi pri izvrenju zločina,

treba da budu osuđeni na smrt. Treba javno objaviti da će svaki koji je upleten u zločin biti

progonjen i osuđen na smrt. 180

U vezi s kanjavanjem suvremenih ratnih zločinaca početkom siječnja 2000. godine u Splitu

je, kako je pisao Feral Tribune, jedan od uglednih hrvatskih političara iz HSLS-a Goran Granić,

uz ostalo, rekao i ovo: (...) Svaki čin koji je po deniciji ratni zločin mora biti osuđen, a da se

ni u jednom trenutku ne uđe u raspravu u ime koje i kakve ideje, i u kojoj i kakvoj odori je zločin

počinjen. Iako je ovo izrečeno pola stoljeća nakon zavretka Drugoga svjetskog rata, to se potpuno

podudara s onim to su 1943. u Moskvi iskazala velika trojica, i o čemu je govorio Winston

Churchill, jer drugačije se ne moe ni zakjučivati, bez obzira kad se zločin dogodio. (O tomu,

dakle o kanjavanju ratnih zločinaca u Dubrovniku bit će uskoro govora u drugoj knjizi o Dubrovniku

u Drugom svjetskom ratu (1941. 1945.). 181

180

Vidi: Winston Churchill, The Second World War, London, 1964., Volume V (prijevod), str. 282/283 i Volume VI (prijevod),

181

Iz HDA u Zagrebu, susretljivoću gosp. Mata Rupića, dobio sam spisak ratnih zločinaca, koji je u Arhiv dostavljen

od strane vojnih sudova, to je prikupila Okruna komisija za utvrđivanje ratnih zločina iz Dubrovnika (spis br. 227/46 od

18. lipnja 1945.), a koji je bio dostavljen Divizijskom sudu u Splitu. Taj spisak nije potpun, zato sam koristio iri spisak svih

osuđenika, dakle i onih kojima je suđeno u Dubrovniku, od strane vojnih sudova. Pronaao sam ga u Vojnom arhivu Vrhovnog

vojnog suda u Sarajevu 1989. godine u kasarni Viktor Bubanj, a sada se nalazi u Arhivu Vrhovnog vojnog suda Vojske Srbije i

Crne Gore u Beogradu. Treba, kao i za ostalu sudsku dokumentaciju, specijalno odobrenje da bi ga se moglo koristiti.

GLAVA IV.

OSLOBOĐENJE DUBROVNIKA

18. LISTOPADA 1944.

132

13. STANJE U DUBROVNIKU

PRED OSLOBOĐENJE OBOSTRANI PLANOVI

I RASPORED VOJNIH SNAGA

Pred početak oslobođenja Dalmacije u rujna 1944. stanje u Dubrovniku i na njegovu području

bilo je krajnje zamreno. Nijemci su ga zajedno s vojskom NDH i četnicima Drae Mihailovića

(jedinstven slučaj u čitavoj Hrvatskoj) bili jako utvrdili i za njegovu obranu koncentrirali veliku

vojnu silu. Na drugoj pak strani Titova partizanska vojska nastojala ga je među prvima osloboditi.

Problem Dubrovnika bio je tim sloeniji jer su antihitlerovski saveznici svoje snage stacionirane

u Italiji namjeravali iskrcati u rejonu Dubrovnika i tu se povezati s četnicima Drae Mihailovića.

Vjerovali su da će tako zadati snaan udarac NOP-u u okupiranoj Jugoslaviji i stvoriti uvjete za

povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i

uključiti ga u sastav Velike Srbije.

Za te je paklene planove saznao maral Josip Broz Tito dok se s Vrhovnim tabom i drugim

rukovodećim organima nove Jugoslavije nalazio na Visu, s kojega je 18./19. rujna 1944. preko

Rumunjske otiao u Moskvu. Tita je na Visu, a i kasnije, jako zaokupljao problem oslobođenja

Dubrovnika i june Dalmacije. Znao je da će se njemačka balkanska grupacija, s dijelom snaga

iz Grčke i Albanije, povlačiti preko Boke kotorske i Dubrovnika prema sjeveru. U tome ih je

nastojao spriječiti i prisiliti na povlačenje preko istočne Bosne, kroz njene planine i teke prometnice;

tu ih tući i postepeno unitavati. Dubrovnik je Titu trebao i radi osiguranja morskih

prometnica i kopnene suradnje sa snagama u Bosni i Srbiji jer su se primjerice upravo preko

Dubrovnika NOVJ i POJ u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji mogli najlake snabdijevati. Zato se zalagao

da se glavna ofenziva grupacijâ Osmog dalmatinskog korpusa (26. divizija s 1., 11. i 12.

dalmatinskom i 3. prekomorskom brigadom, 1. tenkovskom brigadom i Artiljerijskom grupom)

s oko 10 000 boraca s Visa usmjeri na oslobađanje srednjedalmatinskih i junodalmatinskih otoka,

a zatim da krene prema Dubrovniku i oslobodi ga. S tim se međutim nije slagao Glavni tab

NOV Hrvatske i tab Osmoga korpusa. Oni su smatrali da se Vika operativna grupacija treba

prebaciti u rejon Splita i ibenika i krenuti preko Knina prema Zagrebu. Prije polaska za Moskvu

Tito je na Visu upriličio povijesno značajan sastanak sa zapovjednicima i članovima Vrhovnog

taba. Na dnevnom redu je bilo oslobađanje Dubrovnika. Tom prilikom izdao je zapovijed

da se najprije razrade planovi za oslobođenje Dubrovnika i june Dalmacije, izloivi

pritom sve vojne i političke sastavnice takve orijentacije. Naređeno je da 26. dalmatinska divizija

nakon oslobođenja srednjedalmatinskih i junodalmatinskih otoka zajedno s 29. hercegovačkom

divizijom oslobodi Dubrovnik. To međutim nije ilo tako lako. Tito je, kako je već navedeno,

otiao u Moskvu, odakle se vratio početkom listopada 1944. i saznao da Dubrovnik jo

nije oslobođen. Čuvi za to, 8. listopada 1944. poslao je Rankovića i Jovanovića na Vis i zapovjedio

da se 26. dalmatinska divizija uputi prema Dubrovniku, da joj se pri operaciji oslobađanja

pridrui 29. hercegovačka divizija, da se u istom cilju prema Dubrovniku uputi najmanje

polovica 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona, te da se angairaju zračne snage

1. i 2. eskadrile s Visa i june Italije.

Tijekom rujna 1944. godine 26. dalmatinska divizija je oslobodila Brač, oltu, Korčulu, Mljet

i najveći dio Peljeca, a u borbama za Ston angairana je samo 1. i 11. dalmatinska brigada, koje

su se neto kasnije, nakon oslobođenja Dubrovnika, obračunale s 369. legionarskom divizijom

kod Vukova klanca. tab 29. hercegovačke divizije je 15. listopada 1944. izdao zapovijed za

oslobađanje Dubrovnika. Gledano s dananje povijesne distance, moe se zaključiti da je vrhovni

komandant Tito bio u pravu kad je traio bre oslobađanje Dubrovnika. Prema Dubrovniku

je iz pravca Konavala krenula 2. dalmatinska proleterska brigada sastava Primorske operativne

grupe 2. crnogorskog korpusa, a na dubrovačkom području djelovali su Dubrovački patrizanski

odred i Konavoski partizanski odred, zatim jedinice Zapovjednitva mjesta (Dubrovnika) i drugi

manji borbeni sustavi.

U rejonu Dubrovnika bilo je stacionirano oko 4 000 njemačkih vojnika i vojske NDH, i to: 369.

puk 369. legionarske (hrvatske) divizije, 9. posadna brigada vojske NDH (zapovjednik pukovnik

Stjepan Zuech), postrojbe 9. ustake brigade, sustavi topnitva, mornaričko pjeatvo, dijelovi 1.

divizije torpednih čamaca itd. U Dubrovniku i oko njega nalazila su se dva topnička puka, uglavnom

dalekometne artiljerije postavljene od Molunta po Konavlima i oko Dubrovnika te na otocima

ispred Grada. Sa svim tim njemačkim i ustako-domobranskim snagama zapovijedao je njemački

pukovnik Krammer, a zapovjednik 369. njemačkog pjeačkog legionarskog puka pukovnik

Ficher nalazio se u Metkoviću uz zapovjednika 369. legionarske divizije. Nijemci su u Dubrovniku

i oko njega stacionirali toliko brojne snage jer su i oni imali informaciju da će u rejonu Dubrovnika

doći do povezivanja četnika Drae Mihailovića s desantnim snagama anglo-američke

vojske iz june Italije.

Zato borba za Dubrovnik nosi obiljeje krupnih vojno-političkih sadraja kao rijetko koja

bitka vođena u NOR-u uopće. Krupnu povijesnu misiju odigrao je upravo maral Tito svojom

vojničkom i političkom lucidnoću i upornoću u ostvarivanju zamiljena plana oslobaađanja

Dubrovnika.

13.1. NAMJERE ČETNIKA I IZBJEGLIČKE VLADE

U LONDONU VEZANE UZ DUBROVNIK

Tvrdnju prema kojoj bi Dubrovnik za Hrvatsku bio izgubljen da nije bilo Titovih partizana koji

su ga pravovremeno oslobodili, temeljimo i dokazujemo sljedećim tijekom povijesnih događanja:

Namjera četnika Drae Mihailovića da se na području Dubrovnika poveu s jedinicama

zapadnih saveznika aktualizirana je u proljeće i ljeto 1944., kad je četnički major Vojislav Lukačević

kao izaslanik Drae Mihailovića 20. oujka 1944. boravio u Londonu na vjenčanju kralja

Petra II. Karađorđevića s princezom Aleksandrom, kćerkom grčkog kralja Aleksandra. Na svadbi

je bio odjenut u odoru kraljeva ađutanta, s činom majora, a doputovao je preko Kaira u pratnji

britanskog pukovnika Bailey-a koji je bio u tabu Drae Mihailovića. Lukačević je u Londonu

dobio upute da se vrati u Hercegovinu i povede akciju za oslobađanje Dubrovnika. Kad se vratio

u tab Drae Mihailovića, počeo mu je okretati leđa i s potpukovnikom Bačevićem (sve ratni

zločinci zbog krvavih zločina nad Hrvatima i antifaistima u Hercegovini) sačinio je plan za oslobađanje,

zapravo osvajanje, Dubrovnika. Pridruio im se i major Ostojić, zapovjednik četničkog

korpusa u Sandaku.

Prema uputama iz Londona pokrenuli su četnike iz Srbije, Sandaka i Bosne i Hercegovine

prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je započela početkom rujna 1944. godine. Prema

Dubrovniku je krenulo oko 4 500 četnika. Nakon sastanaka u Rudom i u Kalinoviku Lukačević

je s četnicima krenuo prema Nevesinjskom polju, Stocu i Ljubinju, a zatim prema Trebinju

i pribliio se Dubrovniku. Iz Londona je dobio informaciju o predstojećem iskrcavanju

133

britanskih i američkih trupa u rejonu Dubrovnika, a kruile su i informacije o iskrcavanju

jugoslovenske vojske izvan otadbine, pod zapovjednitvom generala Petra ivkovića, na

području Boke kotorske. Lukačević je usmjeravao akciju prema junoj Hercegovini i morskoj

obali na sektor Trebinje Cavtat Dubrovnik. Sa svojim postrojbama 22. i 23. rujna

1944. napao je postrojbe 369. njemačke legionarske divizije na eljezničkim stanicama Poljice,

Diklići, Jasenica, Hum i Uskoplje. Tvrdio je kako je zarobio 350 Nijemaca, jedan tenk

i jednu bateriju, dok je bojnik Zvonimir porčić, zapovjednik upnog orunitva u Dubrovniku,

27. rujna 1944. zapisao da su imali samo jednog mrtvog i tri ranjena. Ovo je bila jedina

borba četničkih postrojba s Nijemaca u 1944. godini. Nijemci su ih odbacili prema Trebinju,

a poraeni Lukačević zatraio je pomoć od partizana. Tito je odbio taj zahtjev, a tab

29. hercegovačke NOU divizije Lukačeviću je odgovorio: S izdajnicima nećemo pregovarati.

Nakon toga Lukačevićeve četničke postrojbe krenule su u bijeg preko Popova polja,

gdje su najvećim dijelom poraene od 2. dalmatinske PNOU brigade i 29. hercegovačke divizije.

Tek kada su NOVJ i POJ oslobodili Dubrovnik, Tito je odobrio iskrcavanje dijela britanskog

211. topničkog diviziona i komandosa iz Floyd force-a. Britanske su snage stigle do Bileće, gdje

im se Lukačević predao, ali su ga morali predati partizanima. (Suđeno mu je za ratne zločine i

pogubljen je u Beogradu u kolovozu 1945. godine.) Tako je zavrena kombinatorika četnika i

britanskih snaga oko Dubrovnika. Teak udarac Lukačevićevim četnicima zadao je 2. i 5. bataljon

2. dalmatinske PNOU brigade pod zapovjednitvom načelnika taba brigade majora Bruna

Vuletića (rodom iz okolice Sinja) kod sela Poljica u Popovu polju. Borba se vodila 4. i 5.

listopada 1944. godine. Četnici su bili brzo razbijeni, pa su, u panici i bijegu prema Ljubinju,

jurnuli preko mosta na Trebinjici. Kako je među njima bilo dosta civila ena, staraca i djece

Vuletić je zapovjedio obustavu napada i propustio civile da krenu prema Ljubinju, ali se malo

koja četnička postrojba izvukla preko rijeke Trebinjice. Ovim su Lukačevićevi četnici doivjeli

potpun poraz. Time su propale i njihove nakane da Dubrovnik priključe Velikoj Srbiji.

Ostaci četnika su se razbjeali neki su krenuli prema Kalinoviku i istočnoj Bosni, ali su pri

bijegu potpuno potučeni od postrojba 29. hercegovačke NOU divizije.

Tako je, konačno, nestalo četnika s dubrovačkog područja. Kako je ranije kazivano, oni su ondje

bili legalno prisutni od 1941, kad su ih, uz suglasnost vlasti NDH, bili doveli Talijani. Dubrovčani

su odahnuli. Nestali su četnici s dubrovačkih ulica; nije vie bilo njihova slavlja, orgijanja i krvoločnih

pjesama po dubrovačkim hotelima i gostionicama. Nije vie bilo ni Dubrovačke četničke čete ni

Dubrovačkog četničkog korpusa svih su ih natjerali u paničan bijeg i porazili dalmatinski i

hercegovački partizani. Englezi su se također povukli iz Dubrovnika, pod svojim okriljem spaavajući

neke četničke ratne zločince. (O tome će biti vie riječi u drugoj knjizi.)

Od strane Titovih partizana izveden potpuni poraz četnika, pa time i četnitva u Dubrovniku,

Cavtatu i okolici, imao je velike povijesne domete presudne za noviju povijest Dubrovnika,

njegova ireg područja i Hrvatske u cjelini. Pri tomu je naročito vano uočiti četiri sljedeće bitne

činjenice:

1. Poraz četnika i četnitva u Dubrovniku imao je značajna utjecaja na dalji tijek NOR-a. Bio

je to presudan faktor za Titovu Jugoslaviju (naročto za Hrvatsku) jer su se ba tu, u Dubrovniku,

trebale spojiti najreakcionarnije snage Zapada s kolaboracionistima, s izdajnicima s

četnicima Drae Mihailovića predvođenih dinastijom Karađorđevića iz Londona. Oni su

činili sve da osujete narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji i ostvarenje njegovih vojnih

i političkih ciljeva.

134

Tako se nije događalo na drugim područjima okupirane Dalmacije, Hrvatske i Jugoslavije.

2. Oslobađanjem Dubroivnika Titovi partizani su potpuno unitili ideju o Velikoj Srbiji. Zasluga

je Titovih partizana upravo u tome to su donijeli slobodu hrvatskom Dubrovniku i

njegovoj okolici, najprije u sastavu Narodne Republike Hrvatske, a potom u sastavu Socijalističke

Republike Hrvatske, a u okviru FNRJ, kasnije SFRJ, to je otvorilo put dananjoj

neovisnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, a to je zapisano i u Izvorinim osnovama njezina

Ustava. Kad su u nedavnoj prolosti, na početku posljednjeg desetljeća prolog stoljeća

i tisućljeća, ponovno oivjeli faističko-četnički, miloevićevski, velikosrpski apetiti

prema Dubrovniku i njegovoj okolici te ideje su obnovljene, ali su tijekom Domovinskog

rata i stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske poraeni, upravo na tradiciji odlučujućeg

obračuna partizana s četnicima 1944. godine. Tako je antifaistički čin oslobođenja

Dubrovnika 18. listopada 1944. poistovjećen i upotpunjen činom njegove obrane od srbočetničkog

agresora 1991. godine; dakle u vrijeme kad su neki novi četnici krenuli u ponovni

osvajački pohod na Dubrovnik. Na djelu i s jednakim ciljem kao i četnici Drae Mihailovića

tijekom Drugoga svjetskog rata.

3. Zdravu razumu nemoguće je spoznati da je Vlada NDH Ante Pavelića 1941. godine taj dio

Lijepe nae predala faističkoj Italiji. Taj zločinački čin protiv dubrovačkog (i ostalog dalmatinskog)

naroda ne moe se (o)pravdati izgovorom da ustake vlasti nisu znale da će svo

vrijeme okupacije Dubrovnik dobrim dijelom drati četnici Drae Mihailovića. Da su ustake

vlasti sve to dobro znale, potvrđuju izvjetaji dvojice ustakih pijuna koji su uto vrijeme

ilegalno radili u Dubrovniku, i skoro svakog dana javljali UNS-i u Zagreb o neshvatljivom

stanju u gradu, gdje harače četnički krvoloci, slobodno dolaze četnički vojvode Trifunović,

Jevđević i drugi, tu sastanče i mjesecima borave u dubrovačkim hotelima. (...) Ustaki su

pijuni javili UNS-i u Zagreb i to da se pročetnički orijentirani dubrovački gradonačelnik

dr. Ivo Karlović, koji je prije Drugoga svjetskog rata radio u Ministarstvu unutarnjih dela

Kraljevine Jugoslavije i nosio srpske i četničke oznake na svom automobilu, slobodno kretao

po četničkoj teritoriji u Hercegovini i Crnoj Gori. (...) Sve su dakle ustake vlasti u Zagrebu

znale, ali nisu nita poduzele da se iz Dubrovnika istjeraju krvnici hrvatskoga naroda

četnici Drae Mihailovića, te da se uhiti i kazni takav gradonačelnik. On je (o tome vie

u drugoj knjizi) uhićen tek od partizana i među prvima suđen te, kao dokazani ratni zločinac,

pogubljen na Daksi u listopadu 1944. godine. Ni druge institucije niti osobe koje su

bile na vlasti u Dubrovniku od 1941. do 18. listopada 1944. nisu na bilo koji način ustale

protiv četnika u Dubrovniku. Naprotiv, neki su s njima surađivali, i pored toga to su dobro

znali koliko je Dubrovčana i drugih Hrvata stradalo od četnika Drae Mihailovića. Na pitanje

zato je to tako bilo? odgovor je jednostavan: prema izdaji svoga naroda, prema ciljevima,

zvjerstvima i zločinima, ustae i vlasti ustake NDH mogle su, zapravo, dati ruku

četnicima, i pored toga to su zbog međusobne etničke mrnje bili zakleti, smrtni neprijatelji.

Tu su nepremostivu etničku mrnju (naizgled) bili prevladali u slučaju Dubrovnika.

Prikazao se viim i značajnijim cilj izdajničkog sluenja okupatoru i zajednička borba protiv

narodnooslobodilačke vojske Titovih partizana.

4. Nije slučajno da se u doba Miloevićeve vladavine, ali i nakon nje, naročito putem sredstva

javnog informiranja u Srbiji, na sav glas isticalo kako je Dubrovnik uvek bio srpski. Tako

se 1991. godine pravdao pokrenuti ratni pohod na dubrovačko područje, jer da su u Drugom

svjetskom ratu u Dubrovniku bili četnici i drali taj grad koji je pripadao Drai Mihailoviću,

makar su s četnicima u gradu boravili i ustae i domobrani, a s njima četnicima je

surađivala i cjelokupna ustaka vlast Dubrovnika.

*

135

Poznata je suradnja vojske i vlasti NDH s četnicima Drae Mihailovića. Bili su pod istim

gospodarom talijanskim i njemačkim okupatorima. Zna se da je Ante Pavelić na kraju rata

odobrio srpskim, bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim četnicima da mogu slobodno prolaziti

preko teritorija NDH, kad su bjeali prema Austriji i Italiji, kuda su odstupali i kninski četnici

ratnog zločinca popa Momčila Đujića. Međutim pravi je izuzetak to to se događalo u Dubrovniku,

tj. da vojska i vlast NDH zajedno s četnicima ondje godinama zajedno borave, surađuju, vesele

se mukama i ubijanju antifaista u jednom hrvatskom gradu. Kako rekosmo, u pisanijama koje

su se odnosile na srpsko svojatanje Dubrovnika, prednjačila su beogradska sredstva javnog

informiranja, od sredine osamdesetih godina prolog stoljeća pa sve do dananjih dana. Uporite

nalaze u suludoj tvrdnji: Dubrovnik je srpski, mi smo ga drali u Drugom svetskom ratu. Tako

su početkom devedesetih godina prolog stoljeća pisali i srpski povjesničari i akademici u

publikaciji koju je godinama izdavala Srpska akademija nauka i umentosti (SANU). Nita se

bitnoga nije promijenilo ni nakon odlaska Slobodana Miloevića u Den Haag. Moda će se

netko zapitati je li to moguće? Međutim povijesna je istina da su ustae u vrijeme Drugoga

svjetskog rata u Dubrovniku i okolici imale svoga najvećeg saveznika i suradnika upravo u

četnicima Drae Mihailovića, i to u tolikom obimu kolaboracije kakva se ne moe nigdje susresti.

Za povijest Dubrovnika, i hrvatsku povijest općenito, te se činjenice ne mogu i ne smiju zaobići

i zaboraviti. Kolikogod nekima te istine bile neugodne i bolne, narodu treba reći da su vlasti

NDH, Pavelić i njegove ustae, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zapravo, predali Dubrovnik

četnicima Drae Mihailovića, a da su ih i jedne i druge, i okupatore zajedno s njima, do nogu

porazili Titovi partizani; da su ih otjerali i ostvarili slobodu u hrvatskom Dubrovniku.

13.2. OPERACIJE ZA OSLOBAĐANJE DUBROVNIKA

KRITIČKI OSVRT

Borbe za konačno oslobođenje Dubrovnika počele su na osnovi Titove zapovijedi od 8.

listopada 1944. godine. 182 Operacijom je zapovijedao tab 29. hercegovačke divizije

(10., 11., 12. i 13. brigada), a podčinjene su joj bile snage 2. dalmatinske proleterske brigade

Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa te Dubrovački partizanski odred i Konavoski

partizanski odred iz Grupe junodalmatinskih otočnih odreda 8. dalmatinskog korpusa. Na Mljetu

se nalazio V. pomorsko-obalni sektor, a zapadno od Osojnika jedinice Komande mjesta Dubrovnik

i političko rukovodstvo Dubrovnika i dubrovačkog okruja. Ukupno su partizanske snage brojile

oko 5 000 boraca i zapovjednog kadra.

tab 29. hercegovačke divizije sačinio je Operativni plan oslobođenja Dubrovnika u kojemu

je bilo izraeno teite djelovanja od Trebinja preko Ivanice i Brgata, upravo na pravcu gdje su

se nalazile glavne njemačke snage iz 369. puka 369. legionarske divizije. Na ovakav plan operacije

oslobađanja Dubrovnika mogu se staviti dva prigovora.

1. Nije bilo operativnog opravdanja da se udarom od Trebinja napadnu glavne njemačke snage,

tj. svakako je trebalo izbjeći vrstu udara čelo na čelo, tim prije jer su bile mnogo izglednije

mogućnosti udara na bokove njemačko-ustake grupacije. Jedna jača grupacija trebala

se koncentrirati zapadno od Dubrovnika prema Slanomu i Zatonu, a druga istočno od Dubrovnika

(Konavle s Cavtatom), te izvan utvrđenih poloaja odmah neprijateljske snage

staviti u okruenje i unitenje. Da se tako postupilo, Nijemci i ustae se ne bi imali kuda

povući, a preko mora su im bili mali izgledi jer je na Mljetu bila ota ratnih brodova V.

182

iru elaboraciju borbi za oslobođenje Dubrovnika dao sam u knjizi Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str. 611 641.

136

POS-a, a u blizini su bili i saveznički ratni brodovi. Konačno, izvlačenje Nijemaca preko

mora nije niti bilo ostvarivo jer su već bili slobodni Mljet, Lastovo i Peljeac, a prometnicu

u smjeru Stona, Neuma i Vukova klanca kontrolirale su i drale 1. i 11. dalmatinska brigada

26. divizije. U toj varijanti Nijemce bi se tuklo u pokretu, na dosta dugačku putu od Dubrovnika

prema Stonu. Izvlačenje na sjever nije dolazilo u obzir jer je oko Trebinja bio slobodni

teritorij, a svako uvlačenje u planinske masive sjeverno od Dubrovnika također, iz

istih razloga, za njemačko zapovjednitvo nije bilo prihvatljivo. No operacija oslobađanja

Dubrovnika i okolice izvedena je kako je planirano, pa je tako prokockana jedna izrazito

pogodna operativna ansa da se okupatorsko-izdajnička vojska u potpunosti dotuče.

2. Stiče se dojam da je tab 29. hercegovačke divizije nepotrebno poslao svoje glavne snage

od Trebinja prema Ivanici, Brgatu i Dubrovniku. Postoji podatak da tab 29. hercegovačke

divizije nije obavijestio dalmatinske postrojbe, koje su se po Titovoj zapovijedi imale uključiti

u borbu, o planu i namjerama za oslobađanje Dubrovnika. 183 Operativni su uvjeti obavezno

zahtijevali primjenu zajedničkog bočnog udara s glavninom snaga, a na čelu ostaviti

samo manje snage za vezivanje protivničke grupacije utvrđene na Drijenu, Ivanici i Brgatu.

183

AVII, k. 1134, reg. br. 23-9

Jedinice 2. dalmatinske brigade u oslobođenom Dubrovniku.

Odnos snaga od 5 000 partizana naprama 4 500 njemačko-ustakih vojnika pruao je mogućnosti

za bolji manevar i nanoenje odlučujućeg poraza njemačko-ustakoj grupaciji. U svakom slučaju

teite manevra snaga 29. divizije trebalo je biti zapadno od Dubrovnika na sektoru Slano Zaton,

gdje se nalazio 2. i 5. bataljon 2. dalmatinske brigade i Dubrovački partizanski odred jer se, realno

promatrajući, ba tamo moralo očekivati izvlačenje njemačko-ustakih snaga iz Dubrovnika. U toj

situaciji Nijemci i ustae morali bi napustiti Ivanicu i Brgat i ranije krenuti prema Zatonu, Slanomu,

Stonu i Metkoviću jer su, čim su partizani zauzeli Hvar, Brač, oltu, Korčulu i Peljeac, imali zapovijed

da se ne brane krajnje uporno i da napuste jadransku obalu i otoke. Međutim zapadno od

137

Dubrovnika nalazila se manja grupacija 2. dalmatinske brigade i Dubrovački partizanski odred koji

nisu mogli zaustaviti Nijemce u povlačenju iz Dubrovnika. Očekivalo se ekasnije angairanje 13.

hercegovačke brigade, ojačane jednim bataljonom 12. hercegovačke brigade, du Popova polja prema

Metkoviću i veće sadejstvo s 1. i 11. dalmatinskom brigadom 26. dalmatinske divizije prema

Stonu, Otrikovcu i Vukovu klancu. Ekasniji učinak bio bi se ostvario da su bile objedinjene snage

2. dalmatinske i 13. hercegovačke brigade, pa da su se svom silinom obruile na prometnicu Dubrovnik

Zaton Slano. Tada bi se teko koja njemačko-ustaka postrojba uspjela probiti iz Dubrovnika.

Istočno od Dubrovnika, u Konavlima, se nala glavnina 2. dalmatinske brigade (1., 3. i 4.

bataljon) i Konavoski partizanski odred. Oni su također bili preslabi da bre oslobode Konavle,

Cavtat i upu dubrovačku, pa da preko Dupca s istočne strane uđu u Dubrovnik.

Partizanske jedinice jo nisu bile osposobljene za vođenje frontalne borbe koju su im Nijemci bili

nametnuli, pa je dubrovačka operacija predugo trajala i nije ostvarila unitenje dubrovačke njemačko-ustake

grupacije. Oko Ivanice i Brgata vodila se borba od 16. do zaključno 18. listopada, a time

se potroilo dosta vremena i trpjelo borbene gubitke. Nijemci su znali da će 29. hercegovačka divizija

s glavninom snaga krenuti od Trebinja preko Ivanice na Dubrovnik pa su poloaje jako utvrdili

i branili brojnim topnitvom. Isto se dogodilo i glavnini 2. dalmatinske brigade koja je Konavle oslobodila

15. listopada, a Cavtat dva dana kasnije, 17. listopada, dok je Dubac zauzet tek 18. listopada.

Istina, ova je dalmatinska grupacija prva ula u Dubrovnik 18. listopada, ali se to realno moglo dogoditi

znatno ranije da su bili bolje organizirani i taktički vođeni, pa samim tim i jači.

Osvrt na djelovanje zapadne grupacije (2. i 5. bataljona 2. dalmatinkse brigade i Dubrovački

partizanski odred) upućuje nato da je i ta grupacija bila preslaba da bi uspjeno obavila zadatak

koji joj je bio namijenjen. Utroili su dosta vremena dok su oslobodili Orahov Do (tri su dana

trajale borbe za ovo mjesto), a tek 17. listopada izbili su na cestu Dubrovnik Zaton Slano,

kad se glavnina njemačko-ustakih snaga već izvlačila iz Dubrovnika. (Jo nije razjanjeno kako

je Nijemcima uspjelo da iz Dubrovnika morem izvuku 1 300 vojnika u Slano.)

Nakon oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944. postrojbe 10. i 12. brigade 29. hercegovačke

divizije trebale su odmah krenuti u gonjenje odstupajuće njemačko-ustake dubrovačke

grupacije, ali je tek 20. listopada tab 29. hercegovačke divizije zapovjedio 12. brigadi da krene

u potjeru za bjeećim neprijateljem. Tek poslije bitke na Vukovu klancu 23. listopada 1944.

u borbenu djelovanju spojile su se 12. hercegovačka brigada i 1. i 11. dalmatinska brigada 26.

divizije. Bitka za Vukov klanac i poraz koji je tu doivjela njemačka 369. divizija, prema svim

povijesnim dokumentima, isključivo je djelo 1. i 11. dalmatinske brigade. (Pojava 13. hercegovačke

brigade u Popovu polju imala je, istina, posredni odraz na ishod bitke na Vukovu klancu.)

Zbog svega iznijetog, i pored povoljne operativne situacije i stanja na dubrovačkom frontu,

njemačko-ustaka dubrovačka grupacija nije unitena. Glavnina se izvukla i kasnije pojavila kod

Mostara i irokog Brijega, gdje se početkom veljače 1945. sukobila s divizijama 8. dalmatinskog

korpusa i 29. hercegovačke divizije. U borbama za Dubrovnik ubijeno je i zarobljeno 350 neprijateljskih

vojnika, od čega je samo 2. dalmatinska brigada zarobila 280 domobrana. Nema podataka

o gubicima 29. hercegovačke divizije, spominje se samo da su 10. i 12. hercegovačka brigada

imale u borbama za Drijem, Ivanicu i Brgat 66 poginulih i ranjenih. Taj se podatak mora uzeti

s oprezom jer su, s obzirom na estinu borbi koje je ta brigada vodila, gubici morali biti veći. 184

Prema zapovijedi Vrhovnog taba NOV i POJ Dubrovnik je nakon oslobođenja doao pod operativnu

nadlenost 8. dalmatinskog korpusa. Crnogorski 2. korpus upućen je prema Boki kotorskoj

i Mostaru, ali istočno od rijeke Neretve. Promatrajući pripadnost dalmatinskih, hercegovačkih i

184

Nikola Anić, navedeni prilog iz zbornika Dubrovnik u NOB-i, str. 611 641

138

crnogorskih divizija ili korpusa NOVJ, zamjećuje se arolikost jedinica koje su sudjelovale u operaciji

oslobađanja Dubrovnika. Takvo stanje postepeno se smanjivalo jer je većina jedinica stala

naputati Grad. Dubrovnik je, kako rekosmo, u operativnom pogledu bio u nadlenosti 8. dalmatinskog

korpusa, ali je, kao i ranije, sa svojim područjem bio podređen rukovodstvu NOP-a Dalmacije,

a u nj su pristigli Okruni NOO, Okruni komitet KPH i SKOJ-a i druge antifaističke

organizacije. tab 8 korpusa početkom prosinca 1944. za novog zapovjednika Grada imenovao je

majora Bogdana Pecotića. U Dubrovniku je djelovao i tab V. POS-a, kao i komanda Dubrovačkog

vojnog područja sa sudbenim organima koji su imali zadatak kanjavati ratne zločince koji su

bili zarobljeni ili su na druge načine uhićeni i suđeni. (O tome će biti vie riječi u drugoj knjizi.)

13.3. POSLJEDNJI ZLOČINI WEHRMACHTA

I VOJSKE NDH U DUBROVNIKU I OKOLICI

Iz povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima dobro je poznato da sve dok i posljednji

njemački vojnik, hrvatski legionar, ustaa, četnik, GESTAPO itd. nije istjeran, nisu prestajali

zločini nad antifaistima uglavnom civilima svugdje pa tako i u Dubrovniku. Zločini su proizlazili

iz zapovijedi njemačke Vrhovne komande, a vaile su za čitav Wehrmacht čiji dijelovi su

se nalazili u okupiranim zemljama: Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu, Poljskoj, Francuskoj i drugdje,

a te zapovijedi su traile da se prilikom povlačenja ili naputanja neke teritorije iza sebe ostavi

pusto, spaljena zemlja. Tako je moralo biti i u Dubrovniku, tako se dogodilo u Makarskoj, Splitu,

Zadru, Rijeci i drugim dalmatinskim i hrvatskim gradovima. Poznato je ruenje Varave i drugih

gradova po okupiranim europskim zemljama. Učinci, opseg i dimenzije ruenja, zavisili su od

stupnja sprečavanja tih paklenih nakana njemačke okupatorske vojske i drugih kvislinkih postrojba.

Taj zavrni zločin proizlazio je iz nacifaističke ideologije Njemačke i drugih faističkih drava,

pa su njime bili zatrovani pripadnici vojske Wehrmachta i izdajničkih vojski. Iza njih ostavljan

je samo zločin, i nita drugo. Jednom riječju ostavljana je pusto.

Tako neto je bilo namijenjeno i Dubrovniku. Svi prilazi Gradu bili su minirani. Najznačajniji

objekti u Gradu i u luci Gru, kao i mnogi oko Grada, bili su pripremljeni za ruenje. Za to je postojao

vrlo precizan plan kojega je sačinio tab Grupe armija F i tab 2. oklopne armije generala Lothara

Rendulica. Inspekciju učinjenog je u svim dalmatinskim gradovima, pa i u Dubrovniku, izvr-

io njemački general Bancig, zapovjednik ininjerije Grupe armija F, koji je ba za to bio odgovoran.

U Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima spomenuti general bio je u travnju 1944. godine. Paklena

namjera okupatora da uniti sve to je vrijedno u starom Dubrovniku i u drugim hrvatskim jadranskim

gradovima bila je pripremljena do stupnja da ruenje moe početi kadgod zatreba. Da se dakle

i Dubrovnik pretvori u hrpu ruevina. U tome su njemačkom okupatoru pomagale, i s njim surađivale,

ustako-domobranske postrojbe. Dubrovnik su trebale zajednički sruiti okupatorska njemačka

vojska te vojska i vlast NDH koja se nikad nije usprotivila njemačkim zločinačkim nakanama, kao

ni oni koji su četiri godine bili na čelu raznih institucija, civilnih i drugih slubi, koji su sluili okupatoru

i njegovim pomagačima kvislinzima ustaama i četnicima.

Dok se vodila bitka za Ivanicu, vabe unitavaju tunele i eljezničku prugu Ivanica Dubrovnik,

zapisano je u Ratnom dnevniku 12. hercegovačke brigade. Ipak, konkretno u Dubrovniku, zahvaljujući

djelovanju aktivista NOP-a, gradskog stanovnitva i partizanskih boraca koji su se nezaustavljivo

pribliavali, Nijemci i ustae bili su onemogućeni u ruenju vanijih objekata, kao to su luka

Gru, električna centrala, glavna pota i drugi. Prema kazivanju domobranskog pukovnika Stjepana

Zuecha, biveg zapovjednika 9. posadne brigade NDH, masovnije ruenje objekata u gradu spriječio

je u zadnjem trenutku njemački ocir Majer koji je nakon oslobođenja ostao ivjeti u Dubrovniku. 185

185

Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str. 638

139

Tako su spriječene paklene namjere neprijatelja da porui kulturnu batinu Dubrovnika i druge značajne

objekte. Ovaj put su Titovi partizani sačuvali Dubrovnik da ne strada gore negoli u potresu

1667. godine. Zajedno s partizanima Grad su sačuvali i njegovi najvredniji itelji antifaisti.

Podaci o zločinima nad Dubrovčanima koje su posljednjih dana okupacije u Dubrovniku i

okolici učinili vojnici njemačke 369. (hrvatske) legionarske divizije i NDH, prikazani su u prethodnom

poglavlju. Ovdje ističem da su nacifaisti njemački okupatori, ustae, hrvatski legionari

i GESTAPO pri kraju svoga boravka u Dubrovniku i na dubrovačkome području bivali sve

bjesniji, i da u zločinima nisu birali sredstva. Pokazujući tako svoje pravo lice, zločinci su, da

se prisjetimo, u Oljemu u Dubrovačkom primorju polili benzinom i zapalili zgradu osnovne

kole; u Čajkovici su topnitvom tukli po civilima; u Dubrovniku su zapalili hotel Viktoriju; na

području Rijeke dubrovačke palili su i dinamitom unitavali brodove, sruili tunel, u zrak digli

elektranu i vodovod; u Cavtatu su zapalili Račićev ljetnikovac Daleko bi nas odvelo nabrajanje

svih zlodjela i zločina njemačkih nacista i njihovih sljedbenika i suradnika. U svom izvjeću

Stoer 6. oruničke pukovnije NDH u Mostaru navodi da je takav postupak kod dubrovačkog

puka izazvao paniku i veliko nezadovoljstvo. (...) 186 Tko zna to bi se bilo jo dogodilo da su nacisti

imali vie vremena za ruilačko orgijanje, da Titovi partizani nisu, ipak, na vrijeme oslobodili

dubrovačko područje i sam Grad i tako ga spasili od paklenih nakana zločinaca.

Gdje su pak stradanja i rtve nevinih civila u Dubrovniku, u kojemu nije bilo borbi, pa ni

vojske, zločini to su ih počinili vojnici NDH, legionari, Nijemci i zločinački GESTAPO? Iz

dubrovačkih zatvora izveli su deset Dubrovčana i zvjerski ih pobili na Kovačevu brijegu kod

Slanoga; u Oracu su ubili učiteljicu Mariju utić... Prema dostupnoj povijesnoj građi posljednji

gnusni zločin počinili su ustae, legionari i Nijemci, kada su bjeeći iz Dubrovnika sobom odveli

poznatoga dubrovačkog ugostitelja Josipa Spitzera kojemu su na putu između Komolca i

umeta odsjekli glavu i bacili ga u jarak pored ceste, a zatim ga zatrpali kamenjem.

Svaki dalji komentar o spomenutim zločinima je suvian i nepotreban. Zločini govore dovoljno

sami za sebe, pa neka čitatelji zaključe tko su i kakvi su bili oni koji su Dubrovnikom i

okolicom vladali do 18. listopada 1944. godine. Naalost, u novije vrijeme se nevine rtve zločina,

stradalnici zločinačkog terora okupatora i njihovih domaćih pomagača, zaboravljaju, zatire

im se trag. O njima se ne govori, a kao rtve i stradalnici predstavljaju se njihovi ubice zločinci.

Eto, takva su bila stradanja mnogih Dubrovčana, a takav je i sadanji odnos nekih

pojedinaca i drutvenih skupina prema tim stradanjima, nacifaističkim zločinima i zločincima.

(O tome će, da podsjetim, uz vie detalja biti riječi u drugoj knjizi.)

13.4. STANJE U DUBROVNIKU U DANIMA NAKON OSLOBOĐENJA

Stanje u Dubrovniku u danima nakon oslobođenja od nacifaističkog okupatora i njegovih

pomagača bilo je slično stanju u drugim okupiranim gradovima Dalmacije, Hrvatske kao i

u drugim okupiranim europskim zemljama. Karakterizira ga slom i potpuni debakl nacifaizma,

vojske okupatora i njihovih pomagača. Na oslobođenim područjima uspostavljana je antifaistička

vlast, slavila se velika pobjeda i ponovno svanuće slobode koju su ostvarile članice i snage

antifaističke koalicije. Po nijansama različito, ali sutinski isto slavi se pobjeda i sloboda,

izlaz iz najmračnijeg doba koje poznaje čovječanstvo, iz doba nacifaističke vladavine. Jednako

se događalo i u oslobođenom Parizu, i u Varavi, i u Zagrebu, i u Splitu, i u ostalim od nacifa-

ista okupiranim pa oslobođenim gradovima kao to se događalo i u Dubrovniku.

Najprije se odvijao bijeg krvlju umrljanih zločinaca. Pribliavanjem osloboditelja iz svih

gradova okupiranih od faista okupatorska vojska i njen zločinački vladajući sustav bjeali su

186

AVII, k. 149, reg. br. 37/13-1

140

187

Hrvatsko slovo, Zagreb, 11. veljače 2005., repriziralo je ono to je zapisano u knjizi Crveni teror u Dubrovniku, listopad

1945., Dubrovnik, 1998.

Miting u oslobođenom Dubrovniku 1944.

glavom bez obzira. Najtei ratni zločinci i njihovi pomagači, čija savjest je bila umrljana krvlju

nevinih rtava, nosili su sobom prokletstvo zločina. S njima, često i pod prisilom, bjeali su oni

koji su bili politički zavedeni. Dio nacifaističkih zločinaca, kao i onih njima sličnih, ali manje

eksponiranih, jedno vrijeme ostaju i prikrivaju se, da bi postupno izlazili iz svojih rupa i nastavljali

prljavu rabotu kakvu su, na razne načine i s različitim intenzitetom, provodili ili podravali

i tijekom nacifaističke vladavine okupatora i njegovih kvislinga.

Prema raspoloivoj dokumentaciji utvrdio sam da su i iz Dubrovnika, prije njegova oslobođenja,

pobjegli najgori talijanski, njemački, ustaki i četnički ratni zločinci. Specičnost Dubrovnika bila je

u tomu to su iz njega prije oslobođenja pobjegli i četnici, neki brodovima iz Cavtata u Italiju, a neki

su se prikrili i kasnije stavili pod zatitu pristigle britanske vojske. S namjerom zatite četnika bilo se

u Dubrovniku pojavilo nekoliko britanskih obavjetajaca, članova SOE iz Kaira koji su stigli preko

Visa. Oni su se krajnje negativno odnosili prema NOP-u i NOVJ, izvjetavajući da partizani izgledaju

odvratno. Neki su stigli do Bileće kako bi spasili četničkog zapovjednika Lukačevića, svoga

poznanika iz Kaira, prije negoli je otiao na vjenčanje kralja Petra u London. Međutim, kako je

ranije isticano, Lukačevića su morali predati partizanima, pa je pogubljen u Beogradu. 187

Karakteristično je za Dubrovnik da su ondje bile četiri vojske talijanska, njemačka, ustakodomobranska

i četnici Drae Mihailovića, a prema tome i četiri faističke vladavine: okupatorska

talijanska i njemačka te kvislinka ustako-domobranska i četnička. Uvijek su bili sloni, pa

i prilikom oslobađanja Dubrovnika. Ostali su sloni i u bijegu, kad se na prilazima Dubrovniku,

na vratima od Grada, pojavila narodnooslobodilačka Titova vojska, članica antifaističke koalicije.

Podaci kazuju da je nastao pravi komar među dojučeranjim saveznicima u zločinu; svaki je

traio izlaz za sebe, u elji da se spasi od zasluene kazne, da ga ne dohvati ruka pravde.

141

Poseban je i dosta izraen bio dubrovački izuzetak koji se ogledao u tome da su najreakcionarnije

faističke snage, po direktivama iz Zagreba i Londona, organizirale vojne sustave, u narodu poznate

kao kripari ili kamiari. Za to se pobrinula ustaka vlast i londonska dinastija Karađorđevića,

a neposredno su sve pripremili faisti u Dubrovniku i okolici, koji su radi toga nakon oslobođenja i

ostali na dubrovačkome području. Bilo ih je iz svih profesija i konfesija. Odabrali su Konavoska brda

i odmah započeli tobonji partizanski rat protiv nove demokratske vlasti i antifaističkog bića u Dubrovniku

i okolici. Počeli su s diverzijama, sabotaama i atentatima usmjerenim protiv konsolidiranja

nove narodne vlasti, protiv časnika oslobodilačke armije i ostalih antifaista. Tako su u Konavoskim

brdima dominirale ustae, opet zajedno s dubrovačkim i hercegovačkim četnicima, slično kao u okolici

Knina, na Papuku i Velebitu. To je međutim bilo kratka daha, tek neko vrijeme nakon Drugoga

svjetskog rata. Uzalud su dobivali pomoć, najvie morskim putem iz Italije, jer su ih do 1948. likvidirali

pripadnici KNOJ-a i drugih postrojbi Titove vojske. Tek se tada situacija smirila, a narod je

odahnuo bez njihova zuluma i potpuno se posvetio radu i djelovanju u slobodi.

Posebno treba istaknuti veselje naroda zbog pobjede i ostvarene slobode, ali odmah potom i

suočavanje s posljedicama rata.Velika većina Dubrovčana veselila se pobjedi i oslobođenju. Na

mitingu slobode u Čilipima naprimjer bilo se okupilo vie od 5 000 učesnika. Veliki broj građana

pozdravio je ulazak u Grad dalmatinskih i hercegovačkih Titovih boraca osloboditelja. Veselju

nije bilo kraja jer na dubrovačkim se ulicama vie nisu epurili talijanski faistički krvnici

koji su činili sve da Dubrovnik postane Ragusa. Nije vie bilo ni GESTAPO-a i bahatih Nijemaca,

nije bilo krvavih crnokouljaa, ustaa niti bradatih i neurednih četnika, čiji je opasač

uvijek krasio krvavi bode. Nije vie bilo ni coprifuoga, ni policijskog sata, ni utih Davidovih

zvijezda koje su idovi, kao poniavajuću oznaku, morali nositi na grudima ili rukavu... Mladost

Dubrovnika mogla se zabavljati i veseliti, bez bojazni da ih iza ugla vrebaju ustae, kako

bi ih uhiti i poslali na Istočni front kao roblje suludih osvajačkih ambicija velikog Trećeg Reicha.

Oslobođeni Dubrovnik su, kao i ostale ranije okupirane gradove Europe, mučili brojni problemi.

Grad je bio u poprilično ruevnom stanju. Odmah u travnju 1941. bombama iz zraka tukli su

ga talijanski zrakoplovi, a glavnog vinovnika toga zračnog napada, generala Pafundia, u Kneevu

dvoru dočekali su dubrovački uglednici i čestitali mu na pobjedi. Ruili su Dubrovnik i posljednji

ostaci propale vojske Wehrmachta i vojske NDH, hrvatski legionari u Hitlerovoj slubi i četnici,

a bombama su ga častili i anglo-američki zrakoplovi. Najtee traume uslijedile su prvih dana nakon

oslobođenja, kad je utvrđeno da u Gradu nedostaje na stotine stanovnika, nevinih civila. Nestali

su ponajvie zaslugom svojih bivih prijatelja i susjeda Hrvata i okupatorskog tuđinaca. Mnogi

se nisu nikad vratili iz koncentracijskih logora smrti s Prevlake, Mamule, iz Italije, Njemačke,

Austrije, Bosne i Hrvatske... Ukupan broj nevinih rtava bio je prevelik na tisuće itelja Dubrovnika,

Korčule, Peljeca, Mljeta, Dubrovačkog primorja, upe dubrovačke i Konavala.

Ta potresna slika ratne stvarnosti guila je osjećaje, razum i samu bit ivota. Svakom onom tko

se vratio u svoj Grad, a nije naao oca, majku, sestru, brata ili dragog prijatelja, preteko je bilo u

srcu i dui. Taj teki teret mučio je mnoge koji su postali beskućnici, bez krova nad glavom, bez

ičega, jer su sve opljačkali tuđinci ili pak susjedi ustae ili četnici. Takvo je stanje, izazvalo masovni

revolt. Traena je kazna za počinitelje zločina, za sve zločince, manje ili veće, i za njihove

suradnike. Bilo je i pojava osobne osvete, to i nije bilo iznenađujuće, makar neprihvatljivo. No

povijesna saznanja kazuju da takvo stanje nije bila specičnost Dubrovnika. Jednako je bilo u

Splitu, Zagrebu, Varavi, Pragu ili Parizu. Iz takve revoltne postosloboditeljske situacije samo su

u Francuskoj građani, bez suda i pravde, ubili oko 50 000 suradnika njemačkih nacista te članova

i suradnika kvislinke tvorevine marala Petaina. Toga je bilo i u Varavi, Pragu, u Belgiji, Holandiji

i na mnogim drugim mjestima na kojima se godinama bila obruila surovost nacifaističkog

zločina. Za počinjene zločine uslijedila je kazna. Zapravo, zločin je proizveo kaznu. U

142

Dubrovniku su odmah počeli djelovati sudski organi u Stoeru Junodalmatinskog ili Dubrovačkog

područja i u Stoeru V. POS-a, tj. narodni sudovi u Gradu, kotaru i okrugu dubrovačkom.

Najveći broj, i to najgorih, ratnih zločinaca, naalost, nije dospio u ruke pravde. Zatitu su im

pruile čak i drave koje su potpisale Moskovsku, Teheransku, Jaltsku i Postdamsku deklaraciju,

prema kojima se svi počinitelji faističkih zločina imaju vratiti tamo gdje su zlodjela počinili. Ubrzo

je dolo do raspada antifaističke koalicije i pojave blokova, a to je prouzrokovalo novu tunu

sliku, tj. da ba glavni sudionici antifaističke koalicije na Zapadu uzimaju u zatitu počinitelje

zločina, pa i one iz Dubrovnika. Smjetaju ih na sigurna i udobna mjesta, daleko od mjesta gdje

su zločine počinili (slučaj Rojnice jedan je od mnogih). Također niti jedan talijanski general ili

vii časnik, čije su faističke trupe u crno zavijale Lastovo, Korčulu, Mljet, Peljeac, Dubrovnik i

mnoga druga mjesta, nije uhićen u Italiji i predan da mu sudi narod Dubrovnika i njegova okruja.

Od antifaističkih saveznika dobivana su samo prazna obećanja. Tako, naalost, u novije vrijeme

Hrvatsku i Dubrovnik posjećuju neki ivući ratni zločinci, slobodno se kreću i nitko im ne smeta.

Međutim Dubrovnik ne moe i neće zaboraviti golgotu koju je proivio u Drugom svjetskom ratu.

Čim je oslobođen, u Dubrovnik su doli organi nove narodne vlasti i drugih antifaističkih

organizacija. Nije im bilo lako, trebalo se organizirati, obnoviti porueno, nahraniti izgladnjeli

narod i zatititi ga od kripara kamiara. Bilo je i mnogo drugih svakodnevnih problema, a uz

sve to kućama, sa ili bez svih ukućana, s krovom ili bez njega, opljačkanim ili sačuvanim, vraćale

su se izbjeglice, prognanici i ratnici s fronta. Veselje i tuga svuda uokolo, ali ivot u slobodi

mora ići naprijed. Novi organi vlasti su sastavljani od istaknutih antifaista, starih boraca,

komunista i ostalih (najvie iz redova HSS-a), javnih radnika..., svih onih koji su u Grad doli i

ostali po zadatku ili je tako htio prst sudbine. Odravani su prvi izbori, birani su organi vlasti.

Izbori koji tijekom rata, od 1941. do 18. listopada 1944., nikada nisu odravani, u vremenu kada

narod nije birao niti ga je itko za ita pitao, nego su zakone nametali najgori izdajnici i ubojice.

Počele su i vjerske svečanosti i obredi kako je bilo do okupacije Dubrovnika u travnju 1941. godine.

Posljednja svečanost Blagdana Sv.Vlaha bila je 3. veljače 1941., a svečanu je misu predvodio tadanji

nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Poslije toga se taj Blagdan nije slavio jer su ga, kako

neki izvori kazuju, zabranjivali okupatori, najprije Talijani, a potom Nijemci. Neki kao razlog navode

ratne uvjete. Čim je Dubrovnik oslobođen u rukovodstvu NOP-a je odlučeno da se svečano proslavi

Blagdan Sv. Vlaha 3. veljače 1945. godine. Prema kazivanjima Marina Cetinića i Bogdana Pecotića,

oni su se o tome dogovorili s dubrovačkim biskupom Pavlom Butorcem. Tome je dao podrku i Vladimir

Bakarić, a Tito je u povodu toga velikog dubrovačkog blagdana poslao čestitku Dubročanima i

svećenstvu u Gradu. Partizani su također sudjelovali u procesiji ( zabiljeka u arhivi autora).

U Dubrovniku su nakon oslobođenja odrani opći izbori koji su, kako se vidi iz dostupne

dokumentacije, bili masovno posjećeni i protekli su u posebnu ozračju. Nato upućuje i izvjeće

OZN-e grada Dubrovnika od 26. travnja 1945., dakle jo dok je rat trajao. (Dokument se nalazi

u HDA u Zagrebu, br. 1213/1-45).

Nova narodna vlast u Dubrovniku imala je problema s takozvanim kamiarima kriparima,

najvie u Konavoskim brodima, o čemu smo prethodno govorili. S njima su vođene borbe koje su

trajale do jeseni 1945., kada su jedinice KNOJ-a i drugi vojni sustavi, policija i sam narod, s njima

obračunali i učinili dubrovačko područje slobodnim za normalan ivot, gospodarstvo i prometovanje.

Kamiari ili kripari su bili i ostali proizvod poraena nacifaističkog sustava i zato su tako

brzo i nestali s dubrovačkog područja. Naprimjer na Korčuli, koja je bila masovno antifaistička i

vrlo aktivna u NOP-u, nije bilo tih ostataka razbijenog faizma. Novi narodnooslobodilački, antifaistički

i demokratski sustav je pobijedio i ostvario uvjete koje uivamo i danas. (Izvjetaj o

kriparima, dokument organa OZN-e br. 2 908/6-44., nalazi se u HDA u Zagrebu.)

143

Novi organi vlasti i narod Dubrovnika imali su odmah nakon oslobođenja velikih problema s

poruenim stambenim objektima, unitenim gospodarstvom i općenito ivotom s mnogo tekoća.

Rat je poharao Dubrovnik kao rijetko koji grad u Hrvatskoj. Protivnici su ga tukli s kopna, mora,

iz zraka. Dosta se u povijesnoj građi spominje kako su 14. kolovoza 1944. saveznički ratni zrakoplovi

bombardirali njemački stoer u hotelu Excelsior, kad je poginulo oko 25 njemačkih časnika

koji su ondje odravali vojno savjetovanje. Spominje se da su to bili istaknuti njemački časnici

koji su izrađivali operativne planove za povlačenje njemačke grupacije iz Grčke i Albanije. Bio je

plan da se preko Dubrovnika i du hrvatskoga Jadrana povlače njemačke divizije iz Albanije.

Nakon talijanskog bombardiranja Dubrovnika u travnju 1941. Grad su često bombardirali i

saveznički zrakoplovi. Najtee je bilo u kolovozu 1944, u vrijeme kad su četnici vojvode Bačevića

vrili posljednje pripreme za osvajanje Dubrovnika, a prema uputama kralja Petra II. Karađorđevića

i izbjegličke Vlade u Londonu. Povijesno se povezuju ova dva događaja. Osim to

su Dubrovnik tukli 14. kolovoza 1944, najgore je bilo desetak dana kasnije, 27. i 28. kolovoza.

Iz postojeće dokumentacije vidi se da je sredite Dubrovnika bilo strano porueno, da je bilo

mrtvih i ranjenih civila, dosta poruenih zgrada i drugih teta. Sve je to trebalo brzo obnoviti,

trebalo je narod zatititi i stvarati uvjete da oslobođeni Dubrovnik moe ivjeti kao slobodni

grad, bez tuđinske okupatorske vojske i izdajničkih ustakih i četničkih vojnih formacija. U tom

cilju, a prema povijesnim vrelima, dosta se bio angairao narod Grada i okolice, te je uz pomoć

i predvodnitvo svoje istinske narodne vlasti obnovio porueni Dubrovnik.

*

Na kraju je potrebno kazati i neku riječ o jo jedenom nemilom događaju koji se dogodio u

Dubrovniku u travnju 1945. godine. Naime na oslobođenom teritoriju istočnog dijela Jugoslavije

tada se vrila obvezna mobilizacija boraca, najvie u Makedoniji i Kosovu. Novomobilizirani

slani su na Srijemski front, a neki preko Albanije i Crne Gore u Trogir, gdje je bila Dopunska

brigada 4. armije. S tim ljudstvom popunjavane su dalmatinske brigade i divizije koje su

vodile borbe u Hrvatskom primorju, Istri i Slovenskom primorju. Mobilizacija je bila obvezna.

Međutim, nezadovoljni svojim poloajem u sastavu Srbije i odnosom prema Albancima, bilo je

otpora mobilizaciji. Čak je bilo i pobuna koje su na Kosovu due trajale.

Mobilizirani Albanci s Kosova su preko Crne Gore stizali na Jadran, u Skadar, Drač i Ulcinj,

a onda su brodovima prevoeni dalje prema Dubrovniku, Trogiru i Bakru. Postoje podaci da se

na tome putu prema mobiliziranim Albancima ponaalo dosta grubo, da je bilo čak i krvavih

obračuna. Novomobilizirani su iz Bara i Tivta stigli u luku Gru 17. travnja 1945. godine. Tu je

bio predviđen predah i odmor te nastavak putovanja prema Trogiru, na obuku u Dopunsku brigadu,

a zatim prema Rijeci, na front. Iz postojeća dva dokumenta opisuje se nesreća koja se dogodila

u Dubrovniku, kad je u baraci gdje su odmarali tijekom noći netko puio, pa je prouzročio

poar. Podaci o poginulima su različiti. Prema postojećim dokumentima razvidno je da su u

vatri i dimu stradala 82 novomobilizirana vojnika. (U HDA u Zagrebu je dosta dokumenata o

tome slučaju, a među kojima su brojni izvjetaji i izjave pojedinaca.)

*

I pored svih ratnih, vojnih i političkih makinacija Dubrovnik je u slobodi ostao hrvatski grad.

Nije vie bilo bojazni da će ga Tito ili netko drugi od osvjedočenih antifaista predati bilo kome,

za bilo kakav interes kako je to učinio poglavnik NDH Ante Pavelić.

U kamenom masivu Lovrjenca jo u davna vremena je uklesano NON BENE PRO TOTO

LIBERTAS VENDITUR AURO SLOBODA SE NE PRODAJE NI ZA SVO ZLATO! Titovi su

partizani 18. listopada 1944. godine Dubrovniku vratili slobodu i otvorili mu put istinskog procvata.

144

ZAKLJUČNI OSVRT

14. O SVOJSTVU REPRESALIJA

Potrebno je u zaključnom dijelu dati osvrt na svojstvo represalija, odnosno odmazde i osvete

a opet je riječ o zločinu na prvome mjestu radi toga to se iz proučenih dokumenata i

drugih činjenica stiče ubjedljiv dojam da na području Hrvatske, pa i bive Jugoslavije, a prema

odredbama međunarodnog prava, nisu postojali nikakvi razlozi da okupator i njegovi pomagači

poduzimaju represalije nad civilnim stanovnitvom. Poduzimanje represalija, odmazde i osvete

okupatora nad civilima imalo je za osnovni cilj da se narod zastrai zločinom kako bi ga se moglo

denacionalizirati i učiniti pokornim. Represalije su bile dijelom unaprijed izrađena plana

denacionalizacije i djelomična unitenja naroda, a ne ratna potreba. Masovno su primjenjivane

nad taocima, vrila su se grupna i pojedinačna ubojstva, unitavala imovina i kulturno blago itd.

Suđenja okupatorskih i ustakih sudova, ukoliko ih je bilo , predstavljala su sudsku farsu i bila

su sastavni dio zločina.

Međunardno pravo je zabranilo represalije kao vid ratnog zločina, bez obzira na bilo kakav

izgovor, protiv civilnog stanovnitva, ranjenika, bolesnika ili uzimanje taoca i represalija nad

njima (primjer logor u Janjini na Peljecu). Talijanskih, njemačkih, ustakih, četničkih i ostalih

represalija bilo je premnogo u svim krajevima Hrvatske i na drugim područjima. One su bile ne

samo nezakonite, nego su stvarno predstavljale ratni zločin. Iz ranijeg obrazlaganja se vidjelo

da je riječ o sistematskim i smiljenim mjerama unitenja, a ne o trenutnim ratnim potrebama.

Represalije ustaa i vlasti NDH bile su pokrivene Pavelićevim zakonskim odredbama koje su

ostavljale irom otvorena vrata za izvravanje svih vrsta represivnih zločina. Mussolini je na

sastanku u Gorici 21. srpnja 1942. rekao svojim generalima da imamo posla s neprijateljskim

narodom. Na bilo kakav otpor treba odgovoriti gvođem i vatrom. Ovo stanovnitvo neće nas

nikada voljeti. Na isti način treba tretirati Hrvate i Slovence. (...) General Roatta, zapovjednik

talijanskih trupa u Sloveniji i Dalmaciji, 1. prosinca 1942. traio je od časnika da odbace osobine

dobrog Talijana i pokau čvrstinu po načelu glava za zub. 188 Istih su se načela, jo i gorih

rasističkih, drali Nijemci. U presudi Međunarodnog suda u Nürnbergu od 1. listopada 1946.

navodi se da je na područjima koje je Njemačka okupirala upravljano protivno ratnim zakonima,

da su vladali nasiljem, brutalnoću i terorom, da je civilno stanovnitvo bilo zlostavljano i ubijano

i da se s njim postupalo u potpunom preziranju osnovnih zahtjeva čovječnosti. 189

Pravila međunarodnog ratnog prava to su bila na snazi u Drugom svjetskom ratu bila su jak

razlog zato faistička Italija i nacistička Njemačka i njihovi pomagači nisu trebali primjenjivati

represalije protiv civilnih osoba na okupiranom području. Nije postojala nikakva pretpostavka

da je to stanovnitvo krilo pravila međunarodnog ratnog prava, i da su na taj način izazivali

neprijatelja. Okupatorski, ustaki i četnički djelatnici vrili su odmazde i represalije ističući

da civilnom stanovnitvu nije dozvoljeno učestvovati u otporu i drugim operacijama, da već

samo taj čin predstavlja ratni zločin i da su protiv njega doputene represalije. Takve su tvrdnje

188

Zbornik dokumenata NOR-a XIII/2, str. 125 i 177

189

Nürnberka presuda, Beograd, 1948., str. 100

146

protupovijesne i protupravne. Njih su jo prije Drugoga svjetskog rata odbacile haake i enevske

konvencije i propisale pravo stanovnicima okupiranih područja da se suprotstavljaju okupatoru

i njegovim pomagačima. Takvim otporom nisu se krila pravila međunarodnog ratnog

prava niti se vrio ratni zločin, da bi se na taj način dalo povoda za represalije. Narod nije vrio

nedozvoljena djela niti je njegovo učeće u otporu okupatoru predstavljalo ratni zločin. Prema

međunarodnom ratnom pravu nisu zabranjene ni oruane akcije stanovnitva protiv okupatora.

(...) Učestvovanje građana u pojedinim akcijama protiv okupatora i njihovih pomagača, tvrdi

istaknuti ekspert za međunarodno ratno pravo dr. Milivoj Despot, nije predstavljalo krenje pravila

ratnog prava, jo manje ratni zločin, već je to bila pravno dozvoljena akcija koja nije davala

za pravo neprijatelju na represalije. (...) 190

Pokazalo se da narod zemlje čiju je vojsku razbila jača napadačka vojna sila ne mora biti pokoran

toj sili. Međunarodno pravo ne obvezuje stanovnitvo okupiranih područja na pokornost.

Samo stanovnitvo bira hoće li biti pokorno ili nepokorno. Platforma NOP-a, polazeći od nacionalnih

i drugih interesa ogromne većine naroda, zagovarala je nepokornost okupatoru i njegovim

kvislinzima, a to je narodu dalo političku i moralnu snagu za otpor. Oborile su se pretpostavke

neprijatelja koji je računao da će zločinom natjerati stanovnitvo okupiranih područja na

pokornost. Svenarodni otpor postao je jedini način da se narod spasi od denacionalizacije i -

zičkog unitenja. Ni pravno ni faktički ne znači nita to to je okupator proglasio da je uspostavio

ratnu okupaciju nad određenim područjem. Narod to ne obvezuje na pokornost. Međunarodno

pravo podstiče narod na borbu protiv osvajača i priznaje mu jednak poloaj i tretman koji

pripada oruanim snagama. (...) Nepokorenost naroda okupatoru postao je ne samo politički

nego i etnički postulat i povijesna činjenica s kojom mora računati svaki agresor i koji ima svoje

uporite u međunarodnom pravu, pie dr. Milivoj Despot i nastavlja: Suđenja ratnim zločincima

Drugog svjetskog rata su upotpunila sustav pravnih normi kojima moemo ocjenjivati

ponaanje agresora. Primjeri koji potvrđuju pravo naroda na otpor okupatoru povezuju se s

osnovnim pravima i dunostima čovjeka. 191

Suđenja ratnim zločincima nakon Drugoga svjetskog rata potvrdila su da to nisu bile nezakonite

radnje. Suđenja su bila odgovor na nezakonite represalije okupatora i njihovih pomagača.

Na pitanje da li su to bile represalije nad nevinim osobama?, kako su neki tvrdili, spomenuti

ekspert za međunarodno ratno pravo odgovario je: Ratno pravo doputa represalije i to u skladu

s općim pravilima o represalijama kao sredstvom samopomoći. One se sastoje u tome da

jedna strana na zlo (odnosno na protivpravni čin) to je učinila, druga strana uzvraća sličnim

zlom. Sadraj represalija čine djela koja sama po sebi predstavljaju krenje međunarodnog prava

koje je prethodno učinila druga strana. Represalije nisu protivpravne ako su one izazvane

zločinom druge strane. Represalijama mora prethoditi nezakonita radnja one strane u sukobu

protiv koje se one primjenjuju. Znači, represalije su odgovor na nezakonitu radnju neprijatelja.

Represalije moraju biti razmjerne s povredom pravila ratnog prava koja su razlog pristupanju

represalijama. 192

To je pravno objanjenje nae maksime Za zločin kazna! Da zaključimo: Da nije bilo onih

masovnih zločina koji su počinjeni nad narodom Hrvatske i čitave okupirane bive Jugoslavije

od postrojbi okupatorâ i njihovih pomagača ne bi bilo ni suđenjâ tijekom i poslje Drugoga

svjetskog rata niti onakvih presuda; ne bi u povijesti uopće bili zabiljeeni Bleiburg, Jazovka,

Daksa ili bilo koji slično gubilite.

190

Milivoj Despot, Represalije talijanskih oruanih snaga i međunarodno pravo, VIG 1/1978., str. 104

191

Isto, str. 108

192

Isto, str. 110

147

15. SILOVANJE KAO RATNI ZLOČIN

Kada se govorilo o zločinima i o pravnoj regulativi po kojoj se sudilo ratnim zločinima okupatorskih

i kvislinkih vojski, naveli smo neke slučajeve gdje su vojnici tih postrojbi silovali

ene, pa čak i maloljetnice. Takvih slučajeva je bilo na Korčuli i Peljecu, a jo vie u zatvorima

Kazbeku i Lovrjenacu i u logorima na Prevlaci, Mamuli Janjini, ali i na drugim

mjestima irom Hrvatske. Bilo je nemalo primjera da su se ene uhapenice, logoraice i ostale

prisiljavale na skidaje dogola kako bi ih delati ismijavali, vrijeđali i na kraju silovali.

Treba se prisjetiti kako je daleko vie silovanja bilo tijekom Domovinskog rata 1991. 1995.,

radi čega je Međunarodni tribunal u Den Haagu pojavu silovanja tijekom spomenutog rata svrstao

u kategoriju ratnog zločina i da se, uz ostale zločine, počiniteljima istih sudi.

Kategorija silovanja ena nije implicite navedene kao vid ratnog zločina u Drugom svjetskom

ratu. Međutim u Statutu Međunardnog suda OUN iz 1945., u članku 6. kad se govori o ratnom

zločinu, spominje se da je ratni zločin zlostavljanje civilnog stanovnitva okupiranih teritorija.

(...) U kategoriju zločina protiv čovječnosti navode se u istom Statutu i nečovječna djela izvr-

ena protiv bilo koga civilnog stanovnitva. Slična odredba stoji i u Zakonu broj 10 savezničkog

Kontrolnog savjeta za Njemačku iz 1945. godine (vidi presliku u prilogu). Ni u Uredbi o Vojnim

sudovima u NOVJ od 24. svibnja 1944. izričito se ne govori o krivičnom djelu ratnog zločina

za silovanje ena, ali i tu se u članku 13. navodi da je ratni zločin nečovječno postupanje protiv

civilnog stanovnitva. Prema članku 14. u kategoriju narodnih neprijatelja ubrajaju se i svi oni

koji izvre teke slučajeve ubistva, pljačke i slično. Pod krivičnu se odgovornost mogu podvesti

i pojave silovanja ena ili bilo koji oblik skrvnavljenja lika i dostojanstva ene.

Prema tome iako međunarodno ratno pravo, temeljem kojega se sudilo ratnim zločincima

Drugoga svjetskog rata, izričito nije spomenulo da je i silovanje ena ratni zločin, sukladno gore

navedenim propisima saveznika i NOVJ, moglo se suditi i počiniteljima takvih zlodjela, bilo

kao zlostavljanje, bilo kao nečovječno djelo, bilo kao nečovječno postupanje. Ali takvih presuda

nisam naao u dosad mi dostupnoj sudskoj dokumentaciji optuenih za ratne zločine. Naime

nigdje se ne spominje da je optueni okrivljen i osuđen radi silovanja ena, dok postoji nekoliko

optunica i presuda gdje se okrivljenom kao zločin navodi nečovječno postupanje ili zlodjela

protiv civilnog stanovnitva.(Iz opisa ratnih zločina okupatorâ i njegovih kvislinga konkretno

se vide brojni primjeri silovanja ena, osobito na Korčuli, ali i na drugim mjestima.)

148

16. NETO O NACIONALNOM I SOCIJALNOM ASPEKTU

ZLOČINA NA DUBROVAČKOME PODRUČJU

Kada se govori o dubrovačkim događajima u Drugom svjetskom ratu, od povijesne je vanosti

pruiti bar neke natuknice (onoliko koliko je to moguće) o nacionalnom i socijalnom

aspektu tih događanja, naročito kad se to odnosi na ratni zločin koji je počinjen u Dubrovniku i

na njegovu irem području od strane okupatora i njegovih pomagača.

Iz ranije prikazanih tabelarnih pregleda o počinjenim ratnim zločinima razvidno je da su

najvie zločina počinili pripadnici njemačke vojske Wehrmachta. Oni su, da se podsjetimo,

ubili 299 civila, ranili 173, a deportirali prognali sa stoljetnih ognjita i poslali u zatvore i

logore smrti njih 1 646, tj. zločin su počinili nad ukupno 2 118 civila. Pripadnici talijanske vojske

ubili su 183, ranili 180 te u zatvore i logore poslali 870 osoba, odnosno ratni su zločin počinili

nad 1 233 civila. Ustae i vlasti NDH ubili su 128, ranili 57, zatvorili i u logore poslali 161

osobu, odnosno ratni zločin počinili su nad 346 osoba. Četnici su ubili 23, ranili 13 i u zatvor

poslali 1 civila, dakle ukupno 27 civila.

Prema tomu Talijani Nijemci, ustae i četnici, da se i toga prisjetimo, u smrt su poslali 633 civila,

a u logore i progonstvo oko 4 000 193 građana Dubrovnika i okolice. To su podaci koje je od 1944.

do 1947. prikupila Okruna dravna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih

pomagača. Svakako da je taj broj bio daleko veći i da dobrano prelazi brojku od 5 000 rtava

faističkog terora koji je vladao od travnja 1941. do 18. listopada 1944. godine.

Tko su bili oni nad kojima je počinjen tako teak zločin? Prema nacionalnoj strukturi to su

bili uglavnom Hrvati te neto Srba, idova i ostalih. To trai povijesni odgovor zato? Zato

je toliko zločina počinjeno ba nad Hrvatima Dubrovnika, Korčule, Peljeca, Mljeta, Konavala

i Dubrovačkog primorja, nad onima koji su ondje ivjeli stoljećima? Zato se to dogodilo na

ovom hrvatskom prostoru koji je bio u sastavu NDH, tzv. drave Hrvata? Zato su zločin nad

Hrvatima dobrim dijelom počinili pripadnici hrvatske drave nad svojim sugrađanima? Koga

okriviti za tolike zločine?

Odgovor na postavljeno pitanje rasvjetljava naprimjer izjava dr. Strammera, visokog njemačkog

časnika, onodobnog zapovjednika Dubrovnika koju je dao u proljeće 1944. godine. Kad su ga

zapitali zato deportiraju toliko Hrvata s Korčule, Peljeca, Mljeta, Dubrovačkog primorja i

193

Napomena urednika: Ovaj podatak zbunjuje. Kad se zbroje uhićeni, zatvoreni i prognani u logore koje je autor upravo

naveo pojedinačno za svakog okupatora i njegova pomagača (1 646 + 870 + 161 + 1) dolazi se do zbira od 2 678. Podatak sam,

ipak, uz ovu napomenu, ostavio jer ne znam točno na koga je autor mislio kad je govorio o prognanima, moda i na one koji su

sami izbjegli pred okupatorom, iako je njih moralo biti mnogo vie od 1 322 kolika je razlika između navedena broja od 4 000 i

broja stvarno zatvorenih i prognanih od 2 678. Ista primjedba odnosi se i na broj od 5 000 ukupnih rtava faističkog terora, koji

je također zadran, iako je stvarni zbir rtava, kako ih je autor naveo, iznosio 3 724 (ubijenih, ranjenih i zatvorenih). Moda je,

ipak, sve to bio rezultat autorove nepanje i nepreciznosti jer je, primjerice, kod tek navedena ukupna broja ubijenih pogreno

naveo broj 700, umjesto stvarnog broja 633 kojega je u ranijem tabelarnom pregladu sam istaknuo. (O autorovoj nepreciznosti

kazuje i ona urednikova ranija napomena koja se odnosila na ukupan iznos materijalnih teta izraenih u dinarima i američkim

dolarima. Dosta sam se oko toga trudio jer nisam elio da se predstave netočni podaci, koji će se, sigurno, ponekada koristiti,

bez obzira s kojom svrhom.)

149

Konavala, jednostavno je odgovorio: Pitajte Zagreb! Njegova izjava posebo je vana i istinita

jer na takav zaključak upućuju i mnoga povijesna vrela. Po dogovoru Zagreba i njemačkih zapovjednika

masovno je sa svojih ognjita i domova istjerano oko 3 500 Dubrovčana i stanovnika

ireg dubrovačkog područja. Isto se to dogodilo i s ostalim hrvatskim ivljem srednje i june

Dalmacije s obale i otoka u logore je prognano oko 30 000 Hrvata. Zato?, ponovno se postavlja

isto pitanje. Zar zato to su ustali protiv vjekovnog neprijatelja hrvatskoga naroda Dalmacije?

Da li ih je zato trebalo kazniti totalnim unitenjem i istrebljenjem, pa da ih vie ne bude

na tom tisućljetnom hrvatskom teritoriju? Na ovo povijest mora dati odgovor jer ga dosad nigdje

nisam mogao pronaći.

Ubiti toliko naroda, svakako da otkriva povijesnu sliku i znakovlje onih koji su zločine počinili,

kao i sliku i znakovlje onih koji su naredili da se zločinci tako ponaaju. Proučavajući

dosta dugo dubrovačke i slične događaje irom Dalmacije koji se odnose na Drugi svjetski rat,

nisam uspio u niti jednom arhivu pronaći povijesni dokument koji bi bar malo ublaio proivljenu

traumu hrvatskoga naroda u Dubrovniku i okolici, odnosno po čitavoj Dalmaciji dokument

iz koga bi se prepoznalo kakvo-takvo zalaganje vlasti iz Zagreba da obrani hrvatski narod

i da ga neduna zatiti od ubojstava i progona. O drugim dravljanima Hrvatske da i ne govorim,

ponajprije o Srbima i idovima, ali i ostalima koji su doivjeli istu sudbinu, istu tragediju, rijetko

poznatu u povijesti. Ne moe se pronaći u povijesti Dubrovnika i njegova područja, i ire, da

su toliko zločina nad Hrvatima počinili njihovi sunarodnjaci, rođeni Hrvati. Nema toga ni u starijoj

ni u novijoj povijesti, ni u ranijim ratovima, ni u Prvom svjetskom ratu od 1914. do 1918.

godine. To se moglo dogoditi jedino u Drugom svjetskom ratu, u situaciji vladavine nacifaizma

koji je izvrio zločin nad 5 000 Dubrovčana i stanovnika ireg dubrovačkog područja. (U Domovinskom

ratu od 1991. do 1995. srpsko-crnogorski agresor počinio je nečuvene zločine nad

Dubrovnikom i njegovom okolicom. Ipak, te su zločine počinili Srbi i Crnogorci nad Hrvatima,

a ne Hrvati nad Hrvatima kako je to bilo u Drugom svjetskom ratu.)

Teko je predočiti socijalnu sliku onih koje su okupatori i njihovi pomagači ubili ili su nad

njima počinili druge zločine. Svakako da je stradalo najvie, mornara, ribara i radnika. Najgore

je stradao onaj sloj drutvene strukture koji se, kao uvijek u povijesti, nije dao pokoriti tuđincu,

koji se nije dao denacionalizirati (potalijančiti), koji se borio i krv prolijevao za očuvanje tisućljetnih

ognjita, koji nije priznavao vlast tuđinca i njegovih pomagača. U tom drutvenom sloju

niknuo je embrio otpora, njegova čvrstoća, junatvo, otpornost i po cijenu gola ivota. Njima

treba dodati i dio dubrovačke inteligencije i drugih struktura stanovnitva koji su se u pruanju

masovna otpora okupatoru i njegovim pomagačima pridruili seljacima, mornarima, ribarima i

radnicima te zajednički postali dosta jaki, i na kraju pobijedili tuđince i narodne izdajnike. U

tomu se ogleda povijesna pobjeda slobodarskog Dubrovnika i njegova područja u Drugom svjetskom

ratu.

Zar nije bila indikativna onoliko ispoljena mrnja protiv hrvatskoga stanovnitva dubrovačke

regije, da je naprimjer na relaciji od Vele Luke na zapadu do Grude i Prevlake na istoku od

vlasti NDH i talijansko-njemačkog okupatora ustrojen onako veliki represivni sustav? Na relativno

malome prostoru bila su ustrojena tri logora smrti, nekoliko zločinačkih kazamata i desetine

većih ili manjih zatvora i drugih mučilita. Logor u Janjini na Peljecu, u srcu hrvatskoga

ivlja, ustrojili su zajedno vlast NDH i talijanski faistički generali. Bio je isključivo namijenjen

likvidaciji Hrvata, manje ostalih. Kroz druga dva zloglasna koncentracijska logora na Prevlaci

i Mamuli prolo je i pogubljeno također najvie Hrvata. Najzloglasniji zatvori i kazamati bili su

u Veloj Luci, Blatu, Korčuli, Trpnju, Orebiću, Janjini, Stonu, Grudi..., gdje je mučen i ivote

izgubio veliki broj, opet hrvatskih, građana. Nadaleko su bili čuveni ustako-talijansko-njemački

zatvori i mučilita u samome gradu Dubrovniku u Lovrjencu, u Karmenu i Kazbeku.

150

Kameno poprsje Nikole Maanovića u predvorju Tvornice ugljenogratnih proizvoda

(Uklonjeno je nakon 1990.)

Postavlja se pitanje protiv koga sav taj represivni sustav? Odgovor je dala povijest uglavnom

protiv Hrvata i drugog ivlja koji je ivio na ovim prostorima. Od koga? Najvie od hrvatske

vlasti NDH i njenih gospodara talijanskih i njemačkih okupatora. Četnici su u Dubrovniku

rijetko zatvarali Hrvate. Oni su klali i rtve bacali u jame i ponore. Nitko im se međutim od

strane vlasti NDH u Dubrovniku ni u tome nije usprotivio, nego su ih hrabrili, davali im podrku,

hranili ih, odijevali, titili da se dubrovačkim ulicama slobodno eću okrvavljeni krvlju

nevinih Dubrovčana i mjetana ireg dubrovačkog područja. Naveli smo ranije kako je na tisuće

Hrvata, Srba, idova i drugih nedunih civila ivot skončalo i u drugim logorima u NDH,

Italiji, Njemačkoj, Austriji i drugim mučilitima diljem Europe. Zato je to tako bilo? Mislim

da je odgovor već dan.

151

17. ZA ZLODJELA KAZNE

Nijedan zločin nije učinjen u ime Republike Hrvatske niti u ime hrvatskog naroda, rekao je u Splitu

10. siječnja 2000. godine dr. Goran Granić, bivi potpredsjednik hrvatske Vlade. U čije su

ime počinjeni toliki zločini od vlasti i vojske NDH tijekom Drugoga svjetskog rata? U čije su ime

počinile tolike zločine postrojbe Kraljevine Italije, Trećeg Reicha i četnici? Potrebno je i za povijest,

i za suvremeni drutveni trenutak, i za sva vremena, dati barem kraći odgovor i na ta pitanja.

Ustae, vlast i vojska NDH, kazivali su da je to bilo u obrani NDH. Tvrdilo se da je ta i takva

NDH bila izraz tenji hrvatskoga naroda. Međutim prava je istina da: (...) Drava koju je 10. travnja

1941. godine, u ime ustakog poglavnika A. Pavelića, proglasio S. Kvaternik pojavila se kao

diskontinuitet u odnosu na dotadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i

kao iznevjerenje tenji hrvatskog naroda za samostalnom dravom, jer je njen postanak i opstanak

bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika. (...) 194 , kazao je predsjednik Republike Hrvatske

Stjepan Mesić prilikom posjeta Izraelu u studenome 2001. godine, kad je izrazio duboko i iskreno

aljenje zbog zločina nad idovima počinjenim u Drugom svjetskom ratu. Za NDH tad je rekao:

(...) To je bila kvislinka tvorevina koja se zvala Nezavisna Drava Hrvatska, a koja nije bila ni

nezavisna ni hrvatska. 195 (Istaknuo N. A.) Da nije bilo NDH, ne bi, uz ostalo, bilo ni dubrovačkog

slučaja, ni Bleiburga, ni krinog puta... Talijani i Nijemci pak masovne su zločine poduzimali svatko

za svoje interese. Cilj rimske politike bio je ne samo osvojiti Dalmaciju, Hrvatsko primorje, a ranije

su već bili prigrabili Istru, nego ostvariti ciljeve obnove Rimskog Carstva. Nijemci su eljeli ostvariti

granice crno-ute Habzburke Monarhije, Jadran, Balkan itd. Cilj četničkih zločina svakako je bio

ostvarenje snova o Velikoj Srbiji. U sutini, uz već rečeno, zločini su nastali kao produkt nacifaističke

ideologije, rasističke i antisemitske i osvajačke politike. To je bila ona motorna snaga koja je

pokretala faističke zločince na krvave zločine. (Istaknuo N. A.)

Početkom prosinca 2000. godine u Berlinu je Bundestag usvojio deklaraciju kojom se u Saveznoj

Republici Njemačkoj zabranjuju nacističke organizacije i nacistički simboli. U njoj, uz ostalo, pie:

Faizam nije stvar, nego zločin. 196 ( Istaknuo N. A.) Ovdje se stavlja znak jednakosti između

faizma i zločina, odnosno izraava se tvrdnja da je faizam = zločin, a zločin = faizam. To je

izraavanje stajalita iz Statuta Međunarodnog suda OUN iz 1945. i presudâ Nürnberkog procesa

iz 1946., gdje su zločinci Drugoga svjetskog rata osuđeni temeljem uvjerenja da je faizam

proizveo zločin i da je poslao u smrt 30 000 000 civila.

Kada je sluatelj Ridija Glas slobodne Europe 29. studenoga 2000. godine upitao biveg

predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana zbog čega je NATO intervenirao na Kosovu

protiv SRJ?, odgovorio je : NATO je intervenirao zbog nasilja to ga čini miloevićevski reim

nad Albancima i da bi se spriječio nastavak terora te drave nad Albancima. Intervencija je dala

rezultat nekoliko stotina tisuća Albanaca koji su pobjegli u Makedoniju i Albaniju vratilo se

svojim kućama. Tko je onda ovdje krivac tko je ratni zločinac, a tko nevini i mirni građanin?

Ne moe se dakle zamijeniti teza, pa da se NATO proglasi krivcem zato to je intervenirao da

194

Hrvatska enciklopedija, sv. IV, Zagreb, 2002., str. 670

195

Slobodna Dalmacija, 3. studenoga 2001.

196

Radio Glas slobodne Europe, 9. prosinca 2000. u 18 sati

152

zaustavi nasilje i dravni teror nad Albancima, a onaj tko je stvarno vrio zločin Miloevićev

reim proglasi nevinim. A ba tako se dogodilo u Beogradu, takvo je bilo zvanično stajalite

počinitelja zločina Miloevićeva reima i mnogih oko njega, pa čak i nakon Miloevićeva

pada. Za njih su oni koji su provodili nasilje i dravni teror nad Albancima bili i ostali nevini i

mirni građani, a NATO je počinio ničim izazvanu agresiju na SRJ.

Bez obzira to su govorili i pisali reimlije Slobodana Miloevića, a i brojni drugi u doba

Miloevića i nakon njega, ono to se dogodilo 1999., kad je NATO intervenirao da se zaustave

i kazne zločinci, bila je potvrda već izrečena stajalita da je kazna dola radi počinjena zlodjela,

radi zločina. Da nije bilo zločina nad Albancima, ne samo da ne bi intervenirao NATO, nego

ne bi ni Međunarodni sud u Den Haagu traio da se uhiti, da se optui i da se za ratne zločine

sudi skoro čitavoj garnituri srpskoga dravnog vrha. Zasad Kotunica prua otpor, uz podrku

brojnih drugih političkih faktora, ali dokad? Kad-tad oni će biti izvedeni pred sud pravde i zbog

Kosova, i zbog Vukovara, i zbog Dubrovnika, i zbog Sarajeva, i zbog Srebrenice... Ne moe

postojati demokratski sustav jedne drave, a da se u toj sredini slobodno kreću ratni zločinci.

Takvo je stanje bilo i u Hrvatskoj u odnosu na moguće počinitelje ratnih zločina, i ne samo u

njoj. U krajnjoj konzekvenci moralo se suditi i kazniti počinitelje zlodjela iz faističke nomenklature

Drugoga svjetskog rata. Ovo to se događa u ovo nae vrijeme, događalo se i u vremenu

nakon Drugoga svjetskog rata, a ista će načela u odnosu prema zločinu vaiti i ubuduće.

Konačna istina nije ono to govore i to piu tićenici počiniteljâ zločina na ovim prostorima, u ovo

nae doba. Obruč se stee oko počinitelja zlodjela, sud pravde i istine pobjeđuje. Nitko zločine ne moe

amnestirati time to se govori i pie da su počinitelji bili nevini i mirni građani. Iza njihovih zlodjela

stoje činjenice, stoje povijesni dokazi da su ih počinili i da moraju za njih snositi odgovornost. Javnost

opravdano trai da se počinjeni zločini na sudu dokau i njihovi počinitelji primjereno kazne. Postavlja

se dakle osnovno pitanje da li se moglo i smjelo pred sudom povijesti, a zbog stradalog naroda,

za sva zlodjela ostati pasivan i ne pozvati na odgovornost one koji su ih počinili, i sve ostale koji su

na bilo koji način u njima sudjelovali? Mislim da će svatko objektivan dati isti odgovor svima za

činjena zlodjela, ili pomagačima u zlodjelu, neka se sudi i neka se primjereno kazne. A već sam kazao

da je za takav postupak postojala i obveza prema velikoj trojici predvodnika antihitlerovske koalicije

koji su jo tijekom Drugoga svjetskog rata pozvali sve od faista porobljene narode i njihove vlade,

učinivi ih obveznim da poduzmu sve mjere kako bi se počinitelji zločina i njihovi pomagači izveli

pred sud i kaznili. Churchill je iao čak toliko daleko da je zahtijevao da se svi takvi kazne smrću. Prema

tomu suđenje počiniteljima zlodjela i njihovim pomagačima bila je dunost i obveza prema velikoj

trojici, ali jednako tako i povijesna odgovornost prema vlastitom narodu. Optueni za ratne zločine

nisu mogli očekivati nita drugo negoli da će za počinjena zlodjela kad-tad odgovarati. Poziv na neposrednu

odgovornost uslijedio je čim su se za to stekli uvjeti, tj. nakon to su Dubrovnik i drugi gradovi

bili oslobođeni. Tad su i počeli s radom narodni sudovi, izrečene su različite kazne, neki su osuđenici

pogubljeni, neki kanjeni vremenskim kaznama, a neki su oslobođeni optube.

Ne moe se danas (kao to to neki rade) krivnja za neka pogubljenja i druge presude prebacivati

na sudske i druge organe. Oni nisu krivi to su sudili optuenima za počinjena zlodjela i to su izrekli

kazne. Pred sudom povijesti su krivi počinitelji zlodjela. Da ih nisu počinili, ili da nisu sudjelovali i

pomagali u bilo kojem kaznenom djelu, ne bi bili ni optueni, odnosno suđeni i kanjeni. Za počinjeni

zločin ili suučesnitvo u zločinu dola je kazna. Najkraće rečeno: Kazna za zločin!

Generalno govoreći, kazna nije dola bez krivice (iako je bilo i nečasnih izuzetaka). Konkretnije,

na upanijskom sudom u Rijeci vodio se postupak protiv osumnjičenih za ratni zločin počinjen u Gospiću

1991. nad srpskim civilima. Tko moe, i tko ima nato pravo, suce upanijskog suda u Rijeci koji

su sudili u tom sudskom procesu, bez obzira na presudu, proglasiti zločincima? Toga suđenja u Rijeci

ne bi ni bilo da nije bilo zločina u tzv. gospićkom slučaju. Zato se članovi Sudskog vijeća upanijskog

suda u Rijeci ne mogu proglasiti zločincima i za njih traiti kaznu, umjesto za počinitelje kaznenih

153

djela. Jednako se to odnosi i na ostale sudove u Republici Hrvatskoj, kao i na Međunarodni kazneni

tribunal u Den Haagu, a prije toga i na mnoge druge, pa i na vojne sudove drava antifaističke koalicije

u vremenu od 1944. do 1946. godine. Potpuno ista moraju biti mjerila za ranija i dananja suđenja

optuenih za počinjene ratne zločine, za genocid, za krenje međunarodnih ratnih normi, međunarodnog

ratnog prava, običaja ratovanja i raznih konvencija o zatiti civila u doba rata.

U dubrovačkom slučaju (a isto se odnosi i na druge slične slučajeve), a u povodu 60. obljetnice

pogubljenja na Daksi, u Dubrovniku je Hrvatska stranka prava organizirala javnu tribinu i

istakla tezu Kazna bez zločina, zločin bez kazne!, to je trebalo značiti da nije bilo krivaca za

desetak tisuća pogubljenih, nestalih, deportiranih i prognanih antifaista i itelja Dubrovnika i

ireg dubrovačkog područja, o kojima smo govorili u ovoj knjizi, a jo će vie o tome biti riječi

u drugoj koja će ju slijediti. Prema njihovu miljenjnu bili su kanjeni, a da nisu počinili nikakav

zločin, dakle da su bili nevini oni koji su počinili ranije opisana zlodjela nad antifaistima i

drugima koji su bili krivi samo zbog toga to su u odnosu prema faizmu, vjeri, naciji... bili drugačiji

od zločinaca. A to su bila zlodjela kakva ne biljei povijest Dubrovnika.

Da ne ponavljamo zločine talijanskog i njemačkog okupatora, vlasti i vojske NDH i četnika Dra-

e Mihailovića, na ovome mjestu podsjetit ćemo samo na neke slučajeve, a takvih i njima sličnih,

naalost, bilo je previe. Prema prosudbi dubrovačke HSP značilo bi da je naprimjer bio nevin, i da

je kao takav osuđen na kaznu bez zločina, prof. Vicko Lipanović iz Lumbarde na Korčuli koji je kao

talijanski pijun dao faističkim okupatorima podatke o antifaističkim aktivnostima mladoga hrvatskog

kipara Ivana Lozice. Njega su, kako je ranije obrazloeno, na temelju Lipanovićeve pije talijanski

faisti uhitili i u Lumbardi javno pogubili samo zato to je djelovao protiv talijanizacije njegove

hrvatske Korčule. Ili da li je kanjen bez zločina domobranski poručnik Drago Veramenta,

također talijanski pijun i neposredni učesnik u zločinima nad Hrvatima na Peljecu, zejedno s talijanskim

crnokouljaima? Ili to reći za dubrovačkog gradonačelnika dr. Iva Karlovića koji je (radi

ovdje opisanih zločina) pogubljen na Daksi 25. listopada 1944. godine. Premda je puno ustakih

dokumenata koji govore da je taj dubrovački gradonačelnik bio pročetnik, ogavni vercer i lopov

kojega Dubrovčani nisu mogli niti smisliti, i koji su traili da ga se zbog počinjenih zlodjela smijeni

i kazni, danas ga neki stavljaju u zatitu. I tako u nedogled na tisuće je ratnih zločinaca koji su toboe

bez zločina kanjeni, a da nisu kanjeni oni koji su kaznili zločince i koji su, prema dubrovačkoj

HSP, počinili zločin bez kazne. U odnosu na sve to treba postaviti dva pitanja: Gdje se danas nalazimo,

i gdje smo to stigli? to bi na sve to rekao francuski antifaist pripadnik Pokreta otpora, kao i

antifaisti i rodoljubi u Poljskoj, Norvekoj i drugim zemljama koje su osjetile i proivjele nacifaističke

zločine? Spomenutu parolu dubrovačke HSP (i onih koji ju podravaju) ne samo da demantira

povijesna istina i dubrovačka stvarnost onih sumornih ratnih dana i godina, nego se odbacuje i sve

ono to, na ovaj ili onaj način, tereti zločine od strane talijanskog i njemačkog okupatora i njihovih

domaćih pomagača ustaa, četnika i vlasti NDH koji su počinjeni nad nedunim civilima, ponajvie

nad antifaistima Dubrovnika i njegova ireg područja, o čemu je ranije dosta kazivano.

Tko je onda kriv za civilne rtve faizma čiji broj je ranije prikazan? Tko je kriv to je s dubrovačkog

područja poginulo 1 256 boraca NOR-a? Ili zar nije teak ratni zločin to to su okupatori i

njihovi pomagači u smrt i na druga stradanja poslali 9 176 Dubrovčana i stanovnika njegova ireg

područja antifaista i drugih rodoljuba, među kojima je bilo 90 % Hrvata?

Da stvari u tom pogledu, ipak, idu nabolje svjedoči jedan dosta svjei primjer. Naime u Berlinu

je početkom prosinca 2000. odran okrugli stol intelektualaca Balkana, a organizirali su ga Akademija

znanosti i Akademija umjetnosti SR Njemačke. Prisustvovali su i neki intelektualci iz Zagreba

(Branko Despot i jo neki). Na kraju je prikazan dokumentarni lm o NATO-vom bombardiranju

Beograda, s naslovom KAZNA, redatelja Gorana Rebića, a u austrijskoj produkciji. Beogradski mediji

(naprimjer list Politika 13. prosinca 2000.) prokomentirali su da je naslov originalan. Takav komentar

nije se mogao ni zamisliiti, a kamoli ga vidjeti napisana, u doba Miloevićeva reima.

154

18. ISTINOM PRED SUD JAVNOSTI

ovoj prvoj knjizi edicije Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. 1945.), a koja je naslovljena

Od okupacije do oslobođenja, najvie se govorilo o ratnom zločinu, uz izravno imeno-

U

vanje osoba koje su u tom razdoblju počinile različita zlodjela. Nastojali smo dakle, na temelju

dostupne izvorne dokumentacije, javnosti pruiti istinu o razini zločinâ počinjenih u Dubrovniku,

na Korčuli, na Mljetu, u Dubrovačkom primorju, u Konavlima i u upi dubrovačkoj te imenovati

njihove kolektivne i individualne počinitelje. Vidljivo je da su to bili talijanski i njemački okupatori,

vlasti i vojska NDH i četnici Drae Mihailovića. Prikazali smo čitavo razdoblje od travanjskog

rata 1941. dokraja listopada 1944., kad je oslobođen Dubrovnik i njegovo područje.

Nije jasno zato neki suvremeni tobonji istraivači i pisci, i njima slični, preućuju te zločine

i tite zločince? O tome je od 1990. do danas napisano dosta članaka, publikacija i knjiga, ali se

zaobilazi istina da je Dubrovnik i njegovo područje u Drugom svjetskom ratu imao oko 10 000

rtava, stradalih od onih koji su ovo područje tada drali u svojim rukama. Zločini se prikrivaju,

a faistički ratni zločinci (to je jedinstven slučaj u suvremenoj demokratskoj Europi) proglaavaju

nevinim; o njima se govori s puno hvale, diu im se spomenici, a istovremeno se rue antifaistički.

Za takve pisce i oratore to su bili vitezovi, junaci, domovinski heroji, zato to su

ubili na stotine i tisuće nevinih civila, a ne i neprijateljskih vojnika na bojnom polju.

Svatko tko pročita ovaj libar zapitat će se pa zar su bili vitezovi i heroji oni koji su naprimjer

pijunirali i surađivali s Talijanima u Lumbardi na Korčuli, kad su ubili mladoga talentiranog kipara

Iva Lozicu? Zar su vitezovi bili oni koji su na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona masakrirali trinaestoricu

nedunih civila? Tko su i kakvi su bili ti junaci koji su u Lavanskoj dolini u Bosni na kri

razapeli grupu dubrovačkih civila, redom uglednih osoba? Tko moe pisati da su pravi Hrvati bili

oni koji su ubijali antifaiste po ulicama Dubrovnika, po Lapadu, na Lovrjencu, u logorima u Janjini,

na Prevlaci, Mamuli? Koliko ima osjećaja odgovornosti pred ljudima i javnoću onaj koji se usudi

pisati da su Rojnica, Mietić, Veramenta i drugi kao nevini proglaeni ratnim zločincima?

Postavlja se i pitanje zato nije otvorena povijesna dokumentacija o ratnim zločinima i počiniteljima

ratnih zlodjela? U historiograji NOR-a, i Drugoga svjetskog rata uopće, na području

bive SFRJ, pa tako i Republike Hrvatske, nigdje se za proteklih ezdeset i vie godina nije moglo

lako doći do takve povijesne dokumentacije. Najvie se radova predstavlja na osnovi memoarske

građe, u kojoj nerijetko dominira neobjektivnost i politikanstvo. Povijesnih dokumenata

ima na stotine tisuća u raznim arhivima, a isto tako i u tajnim arhivima do kojih se ne moe

doći niti tu dokumentaciju dobiti na uvid i koritenje. Čim je takvo stanje stvari, tad je normalno

da se povijesna istina i u dubrovačkom slučaju iskrivljuje, jer ona nije dostupna niti se objektivno

predstavlja iroj javnosti. Kroz posljednjih 10 15 godina objavljeno je podosta napisa o

dubrovačkom slučaju kako u zemlji tako i u inozemstvu. Međutim najveći broj takvih radova

ne zasniva se na povijesnim dokumentima, nego se prikazuje samo jedna strana događaja, dok

se ona druga uopće i ne spominje. Obično se govori o onoj strani kojoj dotični autor ideoloki

pripada, a zastaje se pred povijesnom istinom, pred objektivnoću, pred dokumentacijom iz raznoraznih

arhiva. Najčeće se tei pod svaku cijenu obraniti onoga tko je počinio zlodjelo ili je

155

Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na trajk lučkih radniku u Gruu 1934. (Uklonjena je nakon 1990.)

proglaen ratnim zločincem, a uopće se ne govori o zločinima, čak se i ne spominje stradanje

antifaista i drugih civila rtava faizma kojih je, kako rekosmo, na dubrovačkome području

bilo oko deset tisuća.

Pred sud javnosti treba iznijeti svu povijesnu dokumentaciju, sve staviti na uvid, pa neka nakon

toga svatko svojom svijeću i savjeću prosudi o počinjenim zločinima i njihovim počiniteljima.

Odnosi se to ne samo na dubrovački slučaj, nego i na sve ostalo, za sve zaraćene strane, za svakoga,

bez obzira da li se to kome dopada ili ne dopada. Bez takva pristupa dubrovačkom slučaju nikad

se neće doznati prava istina o Dubrovniku i njegovu području u Drugom svjetskom ratu.

156

19. OSVRT NA REHABILITACIJU RATNIH ZLOČINA

Suvremeni trenutak trai da se osvrnemo na pojave rehabilitacije ratnih zločina i počinitelja zlodjela

u Dubrovniku tijekom Drugoga svjetskog rata, odnosno kako dalje s ovom problematikom

u novoj političkoj konstelaciji koja je u Republici Hrvatskoj nastupila nakon siječanjskih izbora

2000. godine pa prema naim danima. Kuda i kako dalje poslije svega to o tim pitanjima kazuje

ova knjiga? Da li će se i kad u Republici Hrvatskoj zavriti rehabilitacija faističkog sustava i počinitelja

zločina na teritoriju Republike Hrvatske u Drugom svjetskom ratu? Kad će se taj neprihvatljivi

trend zaustaviti, i kad će se prestati napadati i prozivati one koji su se borili protiv faizma

u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata? Kad ćemo krenuti bre onim stazama kojima je već

odavno krenula demokratska Europa? A poznato je da je ona nastala i razvila se i na zasadama

demokratskih procesa koji su nastali na antifaističkim tekovinama Drugoga svjetskog rata.

Potrebno se nato osvrnuti jer se i poslije demokratskih promjena od siječnja 2000. godine pa

prema naim danima postavlja pitanje odnosa prema rtvama faističkog terora i genocida počinjena

nad stanovnicima Dubrovnika i njegova područja, i ne samo njima, u Drugom svjetskom

ratu, to su ga počinili talijanski, njemački i drugi okupatori, vlast i vojska NDH i četnici Drae

Mihailovića. Neki je pomak, dodue, učinjen, ali ne ni priblino na razini stanja u demokratskim

sustavima u Europi, u onim dravama koje su, kao i Hrvatska, mrcvarene faističkim zločinima i

s nemalim brojem od Međunarodne komisije OUN-a proglaenih ratnih zločinaca. Rjeavanje ovih

pitanja za suvremenu Republiku Hrvatsku nameće se tim prije jer teimo to prije ući u europske

integracije, postati članicom NATO-a i EU, a tamo su ta pitanja odavno rijeena. U suvremenoj i

demokratskoj Europi, koja je dobro zapamtila Drugi svjetski rat, ne moe se (i ne smije) ratne zločince

proglaavati nevinima, iriti faističku ideologiju, rasnu mrnju, vjersku i svaku drugu netoleranciju.

Ne mogu se po uredima drati slike ratnih zločinaca i na javnim mjestima pjevati faističke

pjesme u kojima se veličaju počinitelji zlodjela (primjer pjesme o Juri i Bobanu). U

europskim udbenicima ne biljei se anatema na antifaizam i antifaiste iz razdoblja Narodnooslobodilačke

borbe naroda za slobodu. U Francuskoj se ne hvali ratnog zločinca marala Petaina

niti u Norvekoj Quislinga, u Rumunjskoj marala Antoneskua... U Republici Sloveniji nisu se

ruili spomenici antifaističkoj Narodnooslobodilačkoj borbi, a u Republici Hrvatskoj je stvoreno

takvo ozračje da je od 1990. naovamo srueno vie od 3 500 vrijednih spomenika, od kojih je većina

pripadala spomeničkoj kulturnoj batini Republike Hrvatske.

Očevici smo i sluatelji (i poslije demokratskih promjena) nerijetkih pojava da se veliča fa-

istički zločin, da se ratnim zločincima podiu spomenici (Francetiću naprimjer), a zbilja su

rijekti (ako ih uopće ima) obnovljeni ranije porueni antifaistički spomenci. Govorilo se o zabrani

faističkih simbola, ali jo nita od toga, pa se u nekim prilikama, i bez ikakva problema,

predstavlja ustaka ikonograja i tome slično, čega također nema u onoj Europi kojoj teimo.

Dok tamo ne stignemo, moramo pročistiti domaći zrak kako bi nebo nad Hrvatskom bilo to

vedrije, očićeno od faističkih oblaka. Opravdano se postavlja pitanje (i kao političko i kao

znanstveno) zato se dosad nije posve račistilo s Bleiburgom, Jazovkom, Daksom?... Namjerno

se to proputalo jer bi se, čisteći ta pitanja, otkrilo svega i svačega. Pred nove vlasti postavlja se

potreba odgovorna ponaanja i prema tim pitanjima to prije, to bolje.

Nove vlasti u Republici Hrvatskoj moraju biti spremne potpunije odgovoriti na jo vie drugih

pitanja koja se nameću iz tog djelokruga, ako se hoće jasno denirati crtu između prvog

desetljeća postojanja suverene Republike Hrvatske i demokratskog stanja u integriranoj Europi.

157

Jo uvijek neki iz novih političkih struktura svojim govorima stvaraju konfuziju, ne praveći razliku

između odgovornosti za zločine počinjene od faista, a protiv naroda i čovječnosti u Drugom

svjetskom ratu i onih koji su se borili na strani hrvatskog i svjetskog antifaizma. Ako se

aktualne vlasti moraju dokazati kao stvarno nove, i kao jasna alternativa reimu iz prvog desetljeća

postojanja Rapublike Hrvatske, neophodno je napraviti i na tome području crtu razgraničenja.

A to je moguće ako se, prije svega, postavi pitanje odgovornosti kako glavnih krivaca tako

i njihovih suučesnika, o čemu se govori(lo) u ovoj knjizi.

Drugo je pitanje zato se u javnim medijima jo i danas izbjegava riječ i puna istina o počinjenim

faističkim zločinima nad građanima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, pa tako i u

Dubrovniku? Razlozi su brojni, a izviru iz neistine o tomu da su partizani i komunisti počinitelji

zločina jer su ubijali nevine i mirne građane. A stvar stoji obrnuto. Povijesna je istina da su

faistički zločinci i njihovi pomagači samo na irem dubrovačkom području ubili 633 neduna

civila, među kojima znatan broj nejake djece, ena i starijih osoba. U tako notornoj stvarnosti

prijeti opasnost za budućnost Republike Hrvatske, ukoliko se i dalje bude izbjegavala istina o

faističkim zločinima i zločincima kako domaćim tako i stranim.

Iz svega slijedi jasan zaključak da je pravo rjeenje jedino u tome da se individualizira odgovornost

i da se osumnjičeni počinitelji zlodjelâ protiv čovječnosti (kako u Domovinskom ratu tako

i u Drugom svjetskom ratu) privedu sudu pravde. Tek tada će hrvatski narod sa sebe sprati ljagu

kolektivne krivnje koja mu se često nameće za sve ono to se događalo u prolosti. U protivnom,

to je vrlo opasno za povijest i budućnost, bit ćemo označavani kao suučesnici zločina, nećemo

moći doivjeti moralno pročićenje i ostvariti pravo da se ubuduće odupremo moebitnom neka-

njenom vrenju svakog zla, pa i najgorih zločina. Mnogo se toga nataloilo. Dekadentne snage

hrvatskoga drutva nisu htjele ni spominjati rtve faističkog terora u Drugom svjetskom ratu.

Stvari su se, kako rekoh, a to je opasno, potpuno izokrenule na način da su počinitelji zločina

proglaeni nevinim i mirnim građanima, a antifaisti su postali zločinci. Tako je dolo do krajnjeg

apsurda kakva nema u nijednoj dravi demokratske Europe koja je sudjelovala u Drugom svjetskom

ratu na strani antihitlerovske koalicije, i sve to na početku 21. stoljeća.

Zalaem se da treba jasno razlikovati osvetu od zasluene kazne. A da bi se znalo to je osveta, a

to je zasluena kazna, mora se otvoreno i odlučno, povijesno-znanstveno utemeljeno, oslobođeno

od ideoloko-političkih natruha i utjecaja, javnosti kazati istinu o svemu bitnom to se događalo u

Dubrovniku i na drugim područjima u Republici Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata. Tad će

se moći oblikovati pouka i poruka da se vie nikad ne dozvoli nekanjeno vrenje zločina. U svakome

pogledu mora se osuditi sve ono to simbolizira zločin i one koji su ostavili u nasljeđe krv i masovne

zločine. Poto je sve počelo od masovnih i beskrupuloznih faističkih zločina na svim područjima

hrvatske drave, pa i u Dubrovniku i njegovu okruenju, a počinitelji su bili talijanski i

njemački okupatori, vlast i vojska NDH i četnici Drae Mihailovića, treba isto tako (povijesno-znanstveno)

objasniti i staviti pred sud javnosti sve to se događalo nakon Drugoga svjetskog rata, i navesti

prave razloge zato se to dogodilo. Povijesne činjenice treba sučeliti i tek nakon toga doći do pune povijesne

istine. Neosporno je da će se tek tada vidjeti da li je naprimjer u slučaju dubrovačke Dakse

bilo osvete ili su dosuđene zasluene kazne, odnosno da li je zasluena kazna istodobno i osveta.

Ako u ovoj novoj političkoj konstelaciji ne bude odlučnijeg stava o kanjavanju krivaca za

zlodjela uopće, ne mislim samo na Dubrovnik i Drugi svjetski rat, neće se moći osigurati potreba

za primjenom načela odgovornosti. U prvom se redu moramo distancirati od faističkih zločina

iz Drugoga svjetskog rata, pa zatim i od onih iz Domovinskog rata. Tek će se tad, jednom

zauvijek, stati na put nekanjivom činjenju zla.

Budućnost trai da se jasno i odlučno raskrsti s takvom proloću. Nekanjeni krivci za faističke

ratne zločine rovare i onemogućavaju svaki korak ka poboljanju ivota i izlaska iz kojekakvih

kriza. Zato se mora postaviti pitanje odgovornosti za zločine nad antifaistima, a ne da i dalje

egzistira tvrdnja da su zločinci oni iz antifaističkog tabora, oni koji su kaznili faističke zločince

iz Drugoga svjetskog rata. Na je put u Europu potpuno jednak onomu kojim su ili ostali Europljani

put u demokratsko drutvo oslobođeno od faističkih natruha iz Drugoga svjetskog rata.

158

SAETAK

(Sastavio urednik)

Istog dana kad je pred faističkim silama kapitulirala Kraljevina Jugoslavija (17. travnja 1941.)

u Dubrovnik su uli dijelovi njemačke i talijanske okupatorske vojske. Dubrovnik i njegovo ire

područje tad su bili u sastavu tzv. Nezavisne Drave Hrvatske (NDH), kvislinke, marionetske

dravne tvorevine koja je, pod Hitlerovim patronatom, bila proglaena 10. travnja 1941. godine.

Temeljem sporazuma između Mussolinia i poglavnika NDH Ante Pavelića od 18. svibnja

1941. manji dio dubrovačkog područja (Mljet, Korčula i istočni dio Konavala) pripojeni su Kraljevini

Italiji, dok je ostalo područje potpalo pod talijansku okupaciju. Nakon kapitulacije Italije

u rujnu 1943. Dubrovnik sa svojim irim područjem potpao je pod njemačku okupaciju, to

je trajalo sve do njegova oslobođenja 18. listopada 1944. godine.

U sustavu marionetske vlasti NDH, za čitavo vrijeme okupacije, u gradu Dubrovniku, kao i

skoro u svim općinama na dubrovačkome području, vlast su ponizno obnaali raniji prvaci Hrvatske

seljačke stranke (HSS-a), tzv. mačekovci koji su se bili stavili u slubu okupatorâ. U samom

Dubrovniku najveći dio rukovodstva HSS-a stavio se u besprijekorno sluenje talijanskom

i njemačkom okupatoru, dok se manji dio rukovodstva i većina običnog članstva te nekad utjecajne

političke stranke priključio Narodnooslobodilačkom pokteru (NOP-u).

S obzirom na svoje geostrateko i geopolitičko značenje (vrata prema istoku) Dubrovnik je

za čitavo vrijeme Drugoga svjetskog rata bio od prvorazredne vanosti kako za zemlje antifaističke

koalicije tako i za zemlje sila Osovine, ali i za domaće sluge ustae i četnike. Rezultiralo

je to time da je Grad stalno bio premreen različitim obavjetajnim slubama (talijanskim,

njemačkim, ustakim, četničkim, savezničkim, partizanskim) kao rijetko koji grad na naim

prostorima. Kao dubrovačku specičnost treba istaknuti i činjenicu da su se za čitavo vrijeme

rata ondje zajedno nalazili i ustae i četnici. Oni su, međusobno i u suradnji s talijanskim i njemačkim

okupatorima, djelovali na zajedničkom planu u borbi protiv dubrovačkih antifaista

i njihovih simpatizera, a na liniji suzbijanja općenarodnog partizanskog ustanka. Takav suivot

ustaa i četnika (pod zatitom stranog okupatora) nije zabiljeen u ostalim hrvatskim gradovima.

Za čitavo vrijeme okupacije od 17. travnja 1941. do 18. listopada 1944. faistički okupatori i

njihove domaće sluge (ustae i četnici) manje su ratovali s postrojbama Narodnooslobodilačke

vojske Jugoslavije (NOVJ) negoli to su vrili zločine nad nedunim civilima (hapenja, mučenja,

ubojstva, odvođenje u logore, interniranje, unitavanje materijalnih dobara itd). Talijani su to radili

do kapitulacije svoje zemlje, a Nijemci nastavili nakon njih (i jedni i drugi zajedno s domaćim

izdajicama). Bila su otvorena tri logora za civile (u Janjini, na Prevlaci i na otočiću Mamuli). Krvnitva

su vrena kako u logorima tako i na čitavom dubrovačkome području, od Sutorine do Vele

Luke. Ubijena su ukupno 633 stanovnika dubrovačkog područja, ranjeno ih je 413, a zatvoreno,

prognano i u logore irom NDH, Italije i Njemačke deportirano 2 678. Ako bi se njima pribrojili

oni koji su izbjegli pred faističkom čizmom (najvie u logor El Shatt na Sinaju), tad je ukupan

broj stradalnika u Dubrovniku i na njegovu irem području tijekom Drugoga svjetskog rata prelazio

10 000. Strane su bile i materijalne tete koje su na dubrovačkome području počinili

159

okupatori. Kako je utvrdila Dravna komisija za procjenu materijalnih teta, one su (bez onih koje su

počinili ustae i četnici jer one nisu utvrđivane) prema stanju iz 1945. godine iznosile 1 124 823 759

dinara, to je prema tečaju krajem 2004. godine iznosilo 309 187 333 američkih dolara.

Oslobođenjem Dubrovnika 18. listopada 1944. prestale su četverogodinje patnje stanovnika

Dubrovnika i njegova irega područja. Okupator je (zajedno s domaćim izdajnicima) protjeran,

a Dubrovnik i njegovo područje ponovno su postali slobodni, svoji na svome.

Dvije spomen-ploče koje su čuvale uspomenu na poginule dubrovačke srednjokolce i njihove nastavnike

tijekom NOR-a. (Uklonjene su nakon 1990.)

160

SUMMARY

(Translated by Kate Bagoje)

When the Kingdom of Yugoslavia capitulated on April 17, 1941, the same day some parts

of German and Italian occupying troops entered Dubrovnik. In that time Dubrovnik and

its wider region were a part of the Independent State of Croatia (NDH), a quisling puppet entity

declared under Hitlers patronage on April 10, 1941.

On the basis of the agreement of May 18, 1941 between Mussolini and Ante Pavelić, the

President of the NDH, a smaller part of Dubrovnik area (Mljet, Korčula and the eastern part of

Konavle) were annexed to the Kingdom of Italy. The rest of the region came under the Italian

occupation. After the capitulation of Italy in September 1943 Dubrovnik and its wider region

came under the German occupation which lasted till its liberation on October 18, 1944.

In the NDH puppet government system during the entire period of occupation in the town of

Dubrovnik as well as in almost all communes of the region, the power was humbly held by the

previous leaders of the Croatian Peasant Party (HSS), so-called mačekovci who were put in the

service of the occupants. In Dubrovnik itself three-fourths of its management put themselves in

the irreproachable serving of Italian and German occupants while the one-fourth of its management

and majority of its ordinary members joined the National Liberation Movement (NOP).

In regard to its geostrategic and geopolitical importance (the gate to the east) during the whole

period of the Second World War, Dubrovnik was of high value for the antifascist Coalition Countries

but also for the countries of Axes Forces as well as for domestic servitors ustashe and

chetniks. Thats why Dubrovnik was covered by different intelligence services (Italian, German,

ustashe, chetniks, allied and partisan ones) more than any town in the wider region. As the specicity

of Dubrovnik one can point out the fact that during the entire wartime there were ustashe

and chetniks in the town together. They mutually and in cooperation with Italian and German

occupants acted on the same plan ghting against Dubrovnik antifascists and their sympathizers

with the aim to prevent national partisan uprising. Such coexistence of ustashe and chetniks

(under the protection of foreign occupants) was not noted in the other Croatian towns.

During the entire time of occupation from April 17, 1941 till October 18, 1944 the fascist occupants

and their domestic servitors (ustashe and chetniks) had less ghting against formations

of the National Liberation Army of Yugoslavia (NOVJ), but they executed crimes against innocent

civilians (arrests, tortures, killings, taking to concentration camps, internments, destroying

of material assets, etc). Italians behaved the same way until their countrys capitulation and the

Germans continued after them (both together with domestic traitors). Three camps were opened

for civilians (in Janjina, at Prevlaka and on the island Mamula). Executions were performed in

the camps and on the whole territory of Dubrovnik from Sutorina to Vela Luka. On the territory

of Dubrovnik 633 inhabitants were killed, 413 people were injured and 2678 people were arrested

and deported in the camps around the Independent State of Croatia (NDH), Italy and Germany.

If we add those who themselves escaped the fascist terror (mostly to the El Shatt camp on

Sinai, Egypt), the total number of sufferers in Dubrovnik and its wider territory was over 10 000.

161

Material damages done by the occupants at this territory were tremendous, too. The State Commission

for material damages assessment established the damages (without those done by ustache

and chetnics as they were not estimated) of 1 124 823 759 dinars based on the state in

1945, i.e. 309 187 333 US $ according to the exchange rate of 2004.

By liberation of Dubrovnik on October 18, 1944 the four-year sufferings of its inhabitants

and its wider region stopped. The occupant (together with its local traitors) was banished and

Dubrovnik with its territory was liberated again.

162

Spomenik na stonskom trgu posvećen prvoborcu Baldu Mekiiću. (Sruen je nakon 1990.)

POGOVOR NAKLADNIKA

Svojevremeno nas je dr. sc. Nikola Anić obavijestio da je kroz petnaestak godina (na izvornim

arhivskim dokumentima i na drugim prikladnim izvorima i literaturi) istraio i zabiljeio

stanje i događanja u Dubrovniku i na njegovu irem području tijekom Drugoga svjetskog rata.

Nakon viekratnih naih kontakata i dogovaranja krajem 2004. ustupio nam je rukopis s preslikom

potrebnih priloga i fotograja, uz suglasnost da ga objavimo u obliku knjige, tj. da obavimo

zadaću nakladnika. Nakon to smo se upoznali s dostavljenim materijalom, uključujući i 4 priloene

recenzije, ocijenili smo da se radi o iznimno vrijednu tivu, i da ćemo rado preuzeti ulogu

nakladnika buduće knjige. No s obzirom na stanje i nekompletiranost rukopisa, a i radi nekih

drugih objektivnih razloga, dugo nismo bili u mogućnosti knjigu objaviti. (Uvjereni smo da je

ovakav rukopis uvijek aktualan, bez obzira kada se objavio, tj. da ne podlijee kanjenju ili zastarijevanju.)

Kako se moglo razabrati iz Predgovora, autor je zamislio napisati dva toma (sveska), kako

on kae, edicije Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. 1945.). Ovo je dakle prva knjiga

iz te edicije, a koja je obuhvatila razdoblje od okupacije Dubrovnika i njegova područja u travnju

1941. do oslobođenja 18. listopada 1944. godine. Zato je i naslovljena Od okupacije do

oslobođenja. Kao to je to također naveo u Predgovoru, i na nekoliko mjesta prilikom obrade

građe, druga knjiga (također temeljena na izvornim arhivskim dokumentima) trebala je uvjerljivo

i objektivno prikazati događanja u Dubrovniku nakon oslobođenja 18. listopada 1944. godine.

Izrijekom, trebalo je biti riječi isključivo o suđenjima ratnim zločincima za zločine koje

su počinili na dubrovačkome području; za zločince od kojih je jedan broj (i njihova zlodjela)

naveden i u ovoj knjizi, a to je obavljano neposredno nakon 18. listopada 1944. i u godinama

nakon zavretka Drugoga svjetskog rata.

*

Kad se paljivo pročita ova knjiga, i kad se prouče prilozi dvojice od četvorice recenzenata

koji o tome govore (prof. dr. sc. Iva Goldsteina i general pukovnika Ivana Kukoča), razvidno je

da se autor odlučio da dio teksta iz ranije zamiljene prve knjige prebaci u drugu. Taj tekst odnosio

se na suđenja koja su u Dubrovniku obavljali vojni sudovi, uključujući i ono koje se odnosilo

na dubrovački slučaj (kako je autor slikovito govorio o Daksi). To mu se svakako činilo

prikladnijim jer je čitava druga knjiga trebala biti posvećena suđenju ratnim zločincima za zločine

koje su počinili u Dubrovaniku i na njegovu irem području. O tomu autor kae: Iz HDA u

Zagrebu, susretljivoću gospodina Mata Rupića, dobio sam spisak ratnih zločinaca, koji je u

Arhiv dostavljen od strane vojnih sudova, to je prikupila Okruna komisija za utvrđivanje ratnih

zločina iz Dubrovnika (spis br. 227/46. od 18. lipnja 1945.), a koji je bio dostavljen Divizijskom

sudu u Splitu. Taj spisak nije potpun zato sam koristio iri spisak svih osuđenika, dakle i

onih kojima je suđeno u Dubrovniku od strane vojnih sudova.

Da je dio teksta iz prve doista prebačen u drugu(neobjavljenu) knjigu, također doznajemo iz

recenzija dvojice spomenutih autora koji u svojim recenzijama govore i o tomu dijelu rukopisa,

163

a koji nije sastavni dio prve knjige niti je nakladnik s tim dijelom upoznat. tovie, Goldstein

spominje posebno poglavlje recenziranog rukopisa koje je bilo naslovljeno Nije bilo sve u redu,

to također nije do nas dolo. I recenzent Kukoč u svojoj recenziji također posvjedočuje o prebacivanju

spomenutog dijela teksta iz prve u drugu knjigu.

Vjerojatno se autor na takav korak odlučio nakon to je 2003. izila knjiga Joka Radice Sve

nae Dakse koju je, kao znanstvenik i povjesničar, Anić doivio i ocijenio jednostranom, neobjektivnom,

preideologiziranom i znanstveno nedovoljno utemeljenom. Po svemu sudeći, vjerojatno

je ba time bio ponukan da se jo jednom pozabavi dubrovačkim slučajem, da ga temeljitije

istrai i da se argumentima suprotstavi Radičinim viđenjima. (Poznato nam je da je

podatke traio i u engleskim arhivima.)

164

*

Za razliku od Radičina pristupa u dijelu rukopisa koji je recenziran, a koji se odnosi na dubrovački

slučaj, spomenuta dvojica recenzenata naglaavaju Anićevo objektivano, neispolitizirano

i nesektako stajalite u odnosu prema načinu suđenja, izricanju presude i ukupnome postupanju

s onima koji su na Daksi pogubljeni, tj. ističu autorovo neodobravanje nekih

postupaka vezanih uz to. Nije slučajno, kako ste vidjeli, autor onoliko pozornosti, i prostora u

knjizi, posvetio haakim i enevskim konvencijama koje kazuju o ratnom pravu i običajima ratovanja,

s posebnim osvrtom na prava civilnog stanovnitva i ratnih zarobljenika (čak je najvanije

dokumente priloio na kraju teksta). Uradio je tako zbog toga kako bi upozorio da je postupanje

prema civilnom stanovnitvu i ratnim zarobljenicima na dubrovačkome području tijekom

Drugoga svjetskog rata, bez obzira tko je i uime koga to provodio, bilo u suprotnosti sa spomenutim

konvencijama, pa tako i ono to je bilo povezano uz slučaj Daksa. O autorovu pristupu

dubrovačkom slučaju recenzent Goldstein je zapisao: (...) Upravo zbog tih proturiječja, autor

se posebno pozabavio događajima na Daksi ujesen 1944. godine, o čemu je posljednjih godina

javnost često bila jednostrano informirana. Autor ne zapada u pogreku onih koji događaje na

Daksi ideologiziraju i politiziraju. U poglavlju Nije bilo sve u redu kritički preispituje tadanje

odluke novih komunističkih vlasti.(...)

I recenzent Kukoč također potvrđuje da je u ranijem integralnom rukopisu bilo dosta govora

o Daksi i da je autor izrazio neslaganje s okolnostima i načinom na koji se postupalo s onima

koji su na Daksi pogubljeni. Odobravajući Anićeva (nama nepoznata) stajalita u odnosu na to,

i poistovjećujući se s njim, Kukoč navodi: (...) I ja sam se naao na strani onih koji su osudili

javno oglaavanje pogubljenih u Dubrovniku, umjesto da su se istrani organi vie angairali

na prikupljanju svih dokaza za svakog osumnjičenog, uhićenog i optuenog. Dokazivao sam

nae stajalite da se sudska kazna izvri tek onda kada se ispitaju i provjere svi podaci i saslu-

aju svi svjedoci; kada se čuje riječ obrane, strogo se pridravajući sudskih propisa koje je donio

Vrhovni tab NOV i POJ u svibnju 1944. godine.

*

Iako je, kako smo obrazloili, dr. Anić glavninu teksta o dubrovačkom slučaju namjeravao objaviti

u drugoj knjizi, u sklopu suđenja ratnim zločincima, ni ova nije mogla a da se ozbiljno ne dotakne

slučaja Daksa. Najprije radi toga kako bi prikazala izdajstvo (suradnitvo s okupatorom)

nekolicine najutjecajnijih pojedinaca onodobnog Dubrovnika koji su radi toga ondje pogubljeni;

da bi se tako suprotstavio rairenome miljenju i uvjerenju koje vlada među dijelom Dubrovčana,

i ire, da su na Daksi stradali nevini ljudi, pa da se isključivo prema tome prosuđuje o veličini i

značaju oslobođenja Dubrovnika od faizma. Autor također uvjerljivo dokazuje da se u slučaju

Daksa ne moe prihvatiti krilatica Zločin bez kazne kazna bez zločina!, kako ju rabe

dubrovački pravai i tovatelji ustaa i NDH. Sve ostalo trebalo je dakle biti objelodanjeno u drugoj

knjizi. No već iz ove prve između redaka se osjeća kako autor razgraničava izdaju i zločinstvo

od načina na koji se postupalo s onima koji su na Daksi pogubljeni. Zato je veliko poglavlje koje

je o tome govorilo (a koje, naalost, do nas nije doprlo) bilo naslovljeno Nije bilo sve u redu, kako

nas upoznaje recenzent Goldstein.

Autorove namjere i elje da priredi cjelovit rukopis za drugu knjigu, i da nam ga dostavi za

objavljivanje, naalost, prekinula je njegova smrt. S obzirom na ispoljenu ozbiljnost, istraivački

zanos i znanstveni pristup građi koju je obradio u ovoj knjizi, njegova smrt svakako je ogromna

teta za Dubrovnik i njegovo područje, kad se radi o istraivanju i publiciranju pune istine

o Drugom svjetskom ratu i neposrednim poslijeratnim zbivanjima u Dubrovniku. (Posebno se

to odnosi na slučaj Daksa.) Naalost, nije doivio ni objavljivanje ove prve knjige. Zahvalni smo

mu za sve to je učinio za nas, za Dubrovnik i ire dubrovačko područje.

*

Ne elimo niti namjeravamo govoriti o vrijednosti knjige čiji smo nakladnici. O tomu su svoj

sud iznijela četverica uglednih recenzenata. Samo elimo naglasiti kako su (za razliku od nekih

koji se bave ili su se bavili istom tematikom) argumentirana i dokumentirana građa ove knjige,

i autorov znanstveni pristup građi, dobrodoli za spoznavanje pune istine o onome to se događalo

u Dubrovniku i na njegovu irem području u tekim danima Drugoga svjetskog rata. Sukladno

s tim ova knjiga je također dobrodola da se razuvjere oni koji o tim dubrovačkim danima

gaje svoje (neznanstveno i neutemeljeno) miljenje i na njemu u svim prilikama nastoje.

Jedno od njih je naprimjer miljenje i tvrdnja da su Dubrovnik 1944. oslobodili četnici, čiji su

potomci razarali Grad i ubijali njegove stanovnike i 1991. godine. Ne znamo da li će se takvi

moći razuvjeriti ukoliko pročitaju ovu knjigu, pa doznaju da su četnici, zapravo, zajedno s usta-

ama, ugodno boravili u Gradu za čitavo vrijeme okupacije od 1941. do 1944.; da su zajedno s

ustaama delali kao domaći izdajnici zajednički pomaući stranom okupatoru; da su pobjegli iz

Grada pred naletom njegovih osloboditelja, a ne da su osloboditelji bili četnici.

Kao uvjereni i djelatni antifaisti (a ne samozvani kako nas neki etiketiraju) i njegovatelji

antifaističkih tradicija i tekovina u naoj sredini, svjesni da se faizam i dan-danas javlja u različitim

oblicima i sredinama, a nakon to smo paljivo proučili građu Anićeva rukopisa, moramo

izraziti svoje čuđenje i negodovanje nad činjenicom to su nakon 1990. neke ulice u Gradu

nazvane imenima onih koji su se iz bivih HSS-ovaca preobratili u okorjele ustae, u izdajnike

koji su ponizno sluili talijanskom i njemačkom okupatoru. Spomenut ćemo samo dva primjera,

iako nisu jedini. Ranija Ulica braće Radića u Gruu nakon 1990. preimenovana je u Ulicu dr.

Ante Sugje. Anićeva knjiga nepobitno dokazuje da je Sugja bio među onom skupinom Dubrovčana

koji su 17. travnja 1941. u Kneevu dvoru oduevljeno dočekali vojnu vrhuku talijanskih

i njemačkih okupatora, čestitala im na velikoj pobjedi i rado im se stavila na raspolaganje. Doznajemo

i to (i na slici vidimo) kako je, neposredno nakon okupacije Grada, s talijanskim faistima

ponosno etao Stradunom, da bi kasnije napustio Grad i stavio se u diplomatsku slubu

NDH (konzul u Pragu), a potom emigrirao u Argentinu. Drugi primjer je naziv značajne ulice

koja spaja Jadransku turističku cestu s Ulicom Vladimira Nazora na Ilijinoj glavici, niz koju

mora proći svaki onaj koji automobilom ulazi u Grad iz smjera istoka. Ona je nazvana Ulicom

Petra Bakića. Iz Anićeve knjige doznajemo da je Bakić, također kao bivi HSS-ovac, za vrijeme

okupacije i okupatorskih zlodjela u Dubrovniku i na irem dubrovačkome području po Konavlima

ustrojavao ustaku policiju, a kasnije organizirao naoruane kripare po Konavoskim

brdima, i stavio im se na čelo, kako bi se borili protiv novog drutvenog poretka.

*

165

Nakon upoznavanja sa svim strahotama i zločinima koji su prikazani u ovoj knjizi, nakon

upoznavanja s brojem rtava (i s najvećim brojem imena) faističkog terora, i s materijalnim

razaranjima koja su počinili faistički okuptori, sve dobronamjerne čitatelje koji ona sumorna i

teka vremena ne pamte pozivamo da se načas pokuaju staviti u poziciju onodobnih stanovnika

Dubrovnika i dubrovačkoga područja koji su stenjali pod faističkom čizmom dulje od 1 000

dana; da u misli prizovu i i shvate osjećaje onodobnih Dubrovčana to su ih doivjeli i proivjeli

18. listopada 1944, kad je njihov grad oslobođen od faizma, pa neka prema vlastitoj savjesti

prihvate jednu od dvije, posve suprotne, ocjene koje se odnose na taj datum. Prvu je u samoj

knjizi izrekao autor, a ona glasi: (...) U povijesti Dubrovnika 18. listopada 1944. godine označava

početak novog razdoblja one lijepe povijesti Grada, njegov ponovni stvarni slobodni ivot.

Zastava s natpisom Libertas, kao slobodarski znamen ovoga drevnog grada, uskoro će

ponosno leprati na uzvienim mjestima, na gradskim trgovima i kulama. Dubrovnik je ostao

i ponosno plovi na svojoj hridi. Slobodan.

Druga je ocjena koju je u Priopćenju za javnost 8. listopada 2011. obznanio predsjednik dubrovačke

udruge Hrvatski domobran, a koja glasi: (...) Pred dvadeset godina prvi listopada

1991. g. započela je agresija na Dubrovnik i Hrvatsku od strane istih onih zločinaca, jugokomunističkih

partizana i susjednih četnika, koji su ostali nekanjeni za nebrojena zlodjela počinjena

pred vie od est desetljeća.

Stoga je neshvatljivo da i danas postoje ljudi koji obiljeavaju tzv. Dan oslobođenja Dubrovnika

18. oktobra, jedan od najcrnjih dana iz svekolike dubrovačke povijesti. 197

PA NEKA SVATKO UZME SVOJE!

Spomen-ploča u sreditu Brgata koja izraava zahvalnost osloboditeljima dubrovačkog kraja od faizma.

(Uklonjena je nakon 1990.)

166

197

Spomen-pohod na Mljet. Dubrovački list, < http://www.dulist.hr/clanak.php?id=15412 >, 11. studenoga 2011, posjet

3. lipnja 2012.

OBAVIJESNI DIO

168

MILJENJA RECENZENATA

1. Prof. dr. sc. MLADENKO COLIĆ, umirovljeni nastavnik vojne povijesti na bivoj Vi-

oj vojnoj akademiji: Opći zaključak za rukopis originalan, veoma bogat potrebnim podacima

i činjenicama, moda prvi ovakve vrste i sadraja na teritoriju bive SFRJ. Veoma

je aktualan i koristan.

Posebno ističem da je autor najsavjesnije pristupio i obradio problematiku o zločinima okupatora

i njihovih pomagača i kanjavanje počinitelja zlodjela na području Dubrovnika i

njegova okruja u Drugom svjetskom ratu. Kako bi meritorno govorio o kanjavanju ratnih

zločinaca, autor je najprije obradio sve vanije i veće zločine koje su počinili strani okupatori,

ustae i četnici, tj. oni kojima je suđeno i koji su kanjeni. Takav povijesno-znanstveni

pristup ovoj problematici jo nitko nije učinio niti tako napisao, a svemu su podloga bili

izvorni povijesni dokumenti.

Slaem se s autorom da je zločin proizveo kaznu. Kao povjesničaru to mi je poznato. Tako

je bilo i prije i poslije Dubrovnika, pa i sada nakon ovog rata u bivoj SFRJ. Tek su počinjeni

zločini u Vukovaru, Dubrovniku, Srebrenici itd. doveli do osnivanja Međunarodnog

suda u Den Haagu koji sudi počiniteljima zločina.

Radi toga predlaem da se Anićev rukopis tiska, i to ba u Dubrovniku gdje su se opisana

povijesna događanja i zbivala.

2. Dr. sc. PETAR DAMJANOVIĆ, raniji direktor Instituta za radnički pokret Jugoslavije:

Poto sam pročito Anićev rukopis, mogu iskreno iznijeti svoje miljenje i utiske. Prije svega

smatram da je ova tema već sama po sebi veoma aktualna u ovo nae nesretno vrijeme.

Osobita vrijednost ovoga rukopisa proizlazi u prvom redu iz toga to je autor ovu problematiku

dugo i sistematski istraivao u prvom redu u arhivskim ustanovama, ali i na drugim

potrebnim i dostupnim izvorima i literaturi. U tom pogledu ovaj rukopis ima obiljeje iscrpna

istraivačkog historiografskog rada. Kamo sreće kad bi i za druga naa mjesta (a i za

sve) bilo ovakvih istraivačkih poduhvata. Tad bi se jasno i veoma precizno mogle utvrditi

sve rtve i to imenom i prezimenom a i svi zločinci, počinitelji raznovrsnih ratnih zločina

na prostorima bive Jugoslavije u vrijeme ratnih poasti agresije, faizma, nacifaizma

i njihovih slugu i satelita.

Zato predlaem da se ovaj Anićev rukopis tiska, da se javnosti kae istina o dubrovačkim događanjima

za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Pravu istinu ira javnost jo ne zna. Obmanuta je pisanjem

onih naih suvremenika koji su stajali i stoje iza ustaa, četnika i drugih slugu okupatora.

3. Prof. dr. sc. IVO GOLDSTEIN, redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog

fakulteta Sveučilita u Zagrebu: Rukopis dr. sc. Nikole Anića Dubrovnik u Drugom svjetskom

ratu (1941. 1945.) cjelovito obrađuje temu o kojoj se dosad u historiograji dosta

pisalo, ali nikad na tako sveobuhvatan način. Radi se o tekstu u kojem se pregledno opisuje

dubrovačka stvarnost ratnoga razdoblja, s posebnim obzirom na zločine i suđenja. Naime

autor govori o zločinima ustaa, talijanskih faista, njemačkih nacista i četnika tijekom

njihova boravka na području grada Dubrovnika i okolice. Potom govori o kanjavanju tih

zločinaca, odnosno obračunu s narodnim neprijateljima. U svojoj je analizi koristio sve

dostupne izvore i potom ih kritički obradio.

Naalost, takav se pristup u historiograji nije njegovao. U poslijeratnoj historiografskoj

produkciji, iako je bilo i vrlo skrupuloznih istraivanja, bilo je jednostranosti i pristrasnosti,

pa i preućivanja određenih događaja. U posljednjih petnaestak godina jednostranosti, pristrasnosti,

pa i preućivanja, i dalje su se događali, ali s drugim ideolokim predznakom.

Upravo zbog tih protivuriječja autor se posebno pozabavio događajima na Daksi ujesen

1944. godine, o čemu je posljednjih godina javnost često bila jednostrano informirana. Autor

ne zapada u pogreku onih koji događaje na Daksi ideologiziraju i politiziraju. U poglavlju

Nije bilo sve u redu kritički preispituje tadanje odluke novih komunističkih vlasti.

Rukopis ima oko 300 stranica teksta, od čega je temeljni tekst na prvih 280, potom slijede

prikazi: međunarodne odluke, propisi, zakoni o kanjavanju ratnih zločinaca u Dubrovnku

u Drugom svjetskom ratu.

Radi se o temi o kojoj su dosad uglavnom bili cjelovito obrađeni samo pojedini elementi.

Tekst dr. sc. Nikole Anića jedinstven je po svom pristupu, a osobita mu je vrijednost da su

mu analize i zaključci zasnovani na bogatoj dokumentaciji, bez suvinih teoretiziranja i ideologiziranja.

Radi se o jednoj od bolnih tema novije hrvatske povijesti kojoj historiograja

mora kroz Anićev tekst dati meritoran sud, kako se njome vie ne bi bavila politika.

Stoga rukopis Nikole Anića Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. 1945.) mogu

preporučiti za objavljivanje, odnosno za dodjelu nancijske pomoći u svrhu objavljivanja.

4. IVICA KUKOČ, bivi general-pukovnik u mirovini, ratni politički komesar

IX. dalmatinske divizije IV. operativne zone i VIII. korpusa NOVJ,

član Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju: S posebnim interesom pročitao

sam Anićev rukopis o Dubrovniku u Drugom svjetskom ratu; uz ostalo i zbog toga to sam

kao član Pokrajinskog komikteta KPH za Dalmaciju bio tijekom rata vie puta na dubrovačkome

području, pa i poslije njegova oslobođenja u listopadu 1944. godine. Činjenice o

kojima autor pie neposredno su mi poznate. I ja sam se naao na strani onih koji su osudili

javno oglaavanje pogubljenih u Dubrovniku, umjesto da su se istrani organi vie angairali

na prikupljanju svih dokaza za svakog osumnjičenog, uhićenog i optuenog. Dokazivao

sam nae stajalite da se sudska kazna izrekne tek nakon to se ispitaju i provjere svi

podaci i sasluaju svi svjedoci, nakon to se čuje riječ obrane, strogo se pridravajući sudskih

propisa koje je utvrdio Vrhovni tab NOV i POJ u svibnju 1944. godine.

Utjecaji Hercegovaca i Crnogoraca bili su evidentni. Mi iz Pokrajinskog komiteta KPH za

Dalmaciju intervenirali smo kod CK KPH i kod nekih članova Politbiroa CK KPJ u Beogradu.

Stojim na stajalitu i predlaem da se Anićev rukopis svakako objavi, da se javnosti predstavi

prava istina o ratnim zločinima i ratnim zločincima na dubrovačkome području. Isto

tako da se prikau ba navedeni podaci o suđenjima ratnim zločincima u Dubrovniku. Kad

se objavi, ovaj rukopis imat će velika utjecaja i na druge sredine u bivoj SFRJ, a ne da se

gloriciraju ratni zločinci i proglaavaju nevinim. O njima se sa simpatijama pie i dosta

govori, podiu im se spomenici i njima u čast daju se imena ulicama, čega nema u nijednoj

europskoj dravi koja je bila okupirana od faističkih sila.

169

IZVORI I LITERATURA

(Popisao urednik)

1. Arhiv Jugoslavije (AJ)

170

A) IZVORI

1.1. Elaborat Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača

(DKZURZ): Fas. 29, A, jed. 51, str. 29 116; br. 454; br. 1110; br. 29-300-320; br. 454-

1118/1119; br. 454-1079; br. 454-1076, br. 454-1091; br. 454, str. 736 764, 1086 1110;

br. 29-321; br. 436-995; br. 190002, str. 156, 157 i 606; br. 29-304, str. 325; br. 29-302, str.

325 329; br. 382; br. 736-273; br. 736-277, str. 29 307; br. 373-272; br. 29-30 do 315,

str. 346 348; dos. F., br. 22659; dos. F., br. 4405; dos. F. br. 8940; dos. F., br. 849; dos. F.

br. 3393; dos. F. br.166391; dos. F. br. 9139; dos. F. br. 8885 ; dos. F. br. 8935; dos. F. br.

3148; dos. F. br. 3865; dos. F. br. 12563; dos. F. br. 22659; dos. F. br. 25048; sig. 110, dos.

br. 2758, str. 828 832; dos. br. 29-199, str. 147 -151; dos. br. 29-202, str. 154 162; dos.

br. 29-236, str. 210 i 212; dos. br. 29-208, str.163 188; dos. br. 29-24, str.188 210; dos.

br. 29-256, str. 244; dos. br. 29-257, str. 246 252; sig. 110, dos. 4385, str. 261 267; sig.

110, dos. br. 3737, str. 828 832; dos. br. 29-275, str. 279 293; dos. br. 29-288, str. 302 305;

Dokumenti iz istorije Jugoslavije, Beograd, 1999, sv. III, str. 33.

1.2.Elaborat o zločinima Talijana: sig. 110, dos. 14-19, str.491 514, 545 923; dos. br.

736-316, str.17/18; dos. br. 29-136-142, str. 30 57, 65/66 i 333; dos. br. 29-155, str. 67

150; dos. br. 29-172, str. 98 121; dos. 29-190, str. 131 137; dos. br. 29-191, str.138 146.

1.3. Elaborat o zločinima Nijemaca: dos. br 29-244, str. 224, 236/237 i 364.

1.4. Elborat o četničkim zločinima: dos. br.29-317, str. 349 352.

2. Arhiv Vojnohistorijskog instituta (AVII)

K. 21, reg. br. 2/5-4; k. 225, reg. br. 3/12-1; k.1891, reg. br. 61/7; k. 234, reg. br. 58/1-2; k.

1891/A, reg. br. 61/7; k. 301, reg. br. 5-14/1; k. 151/A, reg. br. 31/14-1; k. 157, reg. br. 17/15-

1; k. 110, reg. br. 30/15-1; k. 110, reg. br. 43/16-1; k. 110, reg. br. 30/3-1; k. 110, reg. br.

46/18-1-2; k. 110, reg. br. 7/18-1; k. 110, reg. br. 8/18-1; k. 110, reg. br. 9/19-3; k. 110, reg.

br. 9/19-1; k. 110, reg. br. 9719-2; k. 3, reg. br. 19/3-1; k. 271, reg. br.22/1-45; k. 1134, reg.

br. 23-9; k. 149, reg. br. 37/13-1; lm 45, snimka 591 602; mikroteka, reg. br. München,

N. 10718-720. NAV-T 313, lm 199/7461084.

3. Hrvatski dravni arhiv (HDA): Elaborat Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina i

njihovih pomagača; Elaborat Dravne komisije za utvrđivanje ratnih zločina i njihovih pomagača

za Okrug Dubrovnik; dokument br. 62/43-1; lm 45, snimka 687; ZKRZ-GUZ 1945,

k. 6/306, spis 1651-1766. GUZ 1651 A/45; dokument KP 42/2847.

4. Arhiv OZN-e Hrvatske: lm 13, snimke 396, 537, 595, 599, 602, 611 i 619; lm 15, snimke

597 581 i 612

5. Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske: lm br. 45, snimke 85 87, 94 113 i 136 142.

6. Arhiv Vojnog suda Sarajevo: Dokumenti o ratnim zločinima i suđenju ratnim zločincima u

Dubrovniku 1944/1945 godine.

7. Konačni rezultati popisa stanovnitva od 31. oujka 1931., Beograd, 1932.

8. Elaborat Uprave dravne bezbednosti, III, Odjeljenje SUP-a NR Hrvatske, lm br. 2, snimke

697 i 697 743.

9. Izvjeće zapovjednika 9. posadnog zdruga pukovnika Stjepana Zuecha odaslano u Zagreb

27. kolovoza 1944.

10. Saoptenja, Beograd, str. 551 563.

11. Vojna enciklopedija, sv. VII., Beograd, 1974.

12. Slobodna Dalmacija, 3. studenoga 2001.

13. Novi list, Zagreb, od 25. svibnja 1941. i 14. prosinca 1941.

14. Radio Glas slobodne Europe, 9. prosinca 2000., 18 sati.

B) LITERATURA

1. Anić, Nikola, Dvanaesta dalmatinska (otočka) brigada, Supetar na Braču, 1983.

2. Barbijeri, Veljko, Protiv vjetra, Rijeka, 2003.

3. Churchill, Winston, The Second World War, sv. V. i VI., prijevod s engleskog, Beograd 1964.

4. Colić, Mladen, Takozvana NDH, Beograd, 1973.

5. Dalmacija u NOR-u, zbornik dokumenata, sv. IX., Split, 1985.

6. Despot, Milivoj, Represalije talijanskih oruanih snaga i međunarodno pravo, VIG, 1/1978.

7. Dizdar, Zdravno i Kujundić, Milivoj, Doprinos Hrvatske pobjedi antifaističke koalicije, Zagreb,

1955.

8. Dubrovnik u NOB-i i socijalistčkoj revoluciji 1941. 1945., Institut za historiju radničkog

pokreta Dalmacije, Split, 1985.

9. Grbelja, Josip, Talijanski genocid u Dalmaciji, Zagreb, 2004.

10. Hrvatska enciklopedija, sv. IV., Zagreb, 2002.

11. Jakić, Mato, Dubrovnik 1941., Beograd, 1966.

12. Korčula u revolucionarnom radničkom pokretu 1919. 1945., Korčula. 1989.

13. Krizman, Bogdan, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980.

14. Nemačka obavetajna sluba, Beograd, 1958.

15. Nurnberka presuda, Beograd, 1948.

16. Radica, Joko, Sve nae Dakse, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2003.

17. Radoević, Todor, Ofenziva za oslobođenje Dalmacije 1944., Beograd, 1954.

18. Riter, C. F., Suđenje u Nurnbergu sv. III., Mladost, Zagreb, 1981.

19. Rojnica, Ivo, Susreti i doivljaji, Zagreb, 1995.

20. Stulli, Bernard, idovi u Dubrovniku, Zagreb 1959.

21. Zbornik dokumenata NOP-a u Dalmaciji, knj. I., Split, 1981.

22. Zbornik dokumenata NOR-a XIII/2,

23. erjavić... (Autor nije navodio naslov.)

171

POPIS KRATICA

(Popisao urednik)

AVII

ABVER

AJ

AVNOJ

BiH

EU

FAT

GESTAPO

HDA

HDZ

HSLS

HSP

HSS

JNZ

JRZ

KK

KNOJ

KP

KPH

KRIMPO

MAVC

MEK

NATO

NEST

NDH

NOB

NOO

NOP

Vojnoistorijski arhiv

Kratica za njemačku obajvjetajnu slubu

Arhiv Jugoslavije

Antifaističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije

Bosna i Hercegovina

Europska Unija

Kraćenica za trupni njemački obavjetajni organ

Kratica za zloglasnu njemačku policiju

Hrvatski dravni arhiv

Hrvatska demokratska zajednica

Hrvatska socijalno-liberalna stranka

Hrvatska stranka prava

Hrvatska seljačka stranka

Jugoslavenska nacionalistička zajednica

Jugoslavenska radikalna zajednica

Kotarski komitet

Korpus narodnog oslobođenja Jugoslavije

Komunistička partija

Komunistička partija Hrvatske

Kriminalistička policija

Kratica za antikomunističku dobrovoljnu miliciju

Kratica za njemačku pijunsku organizaciju

Kratica za Sjevernoatlantski vojni savez

Kratica za njemačku obavjetajnu organizaciju

Nezavisna Drava Hrvatska

Narodnooslobodilačka borba

Narodnooslobodilači odbor

Narodnooslobodilački pokret

172

NOU

NOUB

NOV

NOVJ

NOR

OUN

OVRA

OZNA

POJ

POS

PNOU

RH

ROC

RSHA

SAD

SANU

SD

SIM

SIPO

SKOJ

SOE

SRJ

SS

SSSR

UDB-a

UNS-a

ZAVNOH

Narodnooslobodilačka udarna

Narodnooslobodilačka udarna brigada

Narodnooslobodilačka vojska

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije

Narodnooslobodilački rat

Organizacija ujedinjenih naroda

Dravna tajna policija Nezavisne Drave Hrvatske

Odjeljenje za zatitu naroda

Partizanski odredi Jugoslavije

Pomorsko-obalni sektor

Proleterska narodnooslobodilačka udarna

Republika Hrvatska

Rajonski obavjetajni centar

Kratica za obavjetajnu slubu Trećeg Reicha

Sjedinjene Ameruičke Drave

Srpska akademija nauka

Kratica za njemačke obavjetajne organe

Kratica za talijansku obavjetajnu slubu

Sigurnosna policija

Savez komunističke omladine Jugoslavije

Kratica za britansku obavjetajnu slubu

Savezna Republika Jugoslavija

Kratica za njemačke vojne jedinice namijenjene za izvravanje spe ci jal nih

zadataka, naprimjer istrebljenje stanovnitva okupiranih područja

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika

Uprava dravne bezbjednosti

Ustaka nadzorna sluba

Zemaljsko antifaističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske

173

POPIS SLIKA 1

(Popisao urednik)

1. Velika trojica na Teheranskoj konferenciji krajem studenoga 1943. ...............................str.18

2. Ustaki stoernik Ivo Rojnica sa suradnicima u etnji s tralijanskim okupatorima ........str. 26

3. Ante Pavelić s Mussoliniem u Rimu 1941. .....................................................................str. 27

4. Preslika dopisa o osnivanjnu talijanskih logora za idove na dubrovačkome području .......str. 28

5. Ustaki stoernik Ivo Rojnica .........................................................................................str. 31

6. Preslika protuidovske Naredbe Gradskog redarstva u Dubrovniku ..............................str. 32

7. Preslika tajne okrunice o zatvaranju komunista ............................................................str. 33

8. Borci Korčulanskog partitanskog odreda ........................................................................str. 36

9. Borci prve dubrovačke partizanske čete .........................................................................str. 40

10. Prvoborac Petar Stijepić ................................................................................................str. 41

11. Anto Poljanić i Marko Luković, predsjednik i tajnik Kotarskog NOO Peljeac Mljet ....str. 42

12. Njemački obavjetajni agenti ........................................................................................str. 44

13. Marko Marojica ............................................................................................................str. 49

14. Nikola Maanović .........................................................................................................str. 71

15. Ivo Bučić .......................................................................................................................str. 72

16. Ustake rtve na Lisačkim rudinama ............................................................................str. 73

17. Ćelija za mučenje u ustakom zatvoru u Dubrovniku ..................................................str. 76

18. Duan Todorović ...........................................................................................................str. 77

19. Miće Marinović .............................................................................................................str. 85

20. Kipar Ivo Lozica ...........................................................................................................str. 86

21. Istaknuti dubrovački antifaisti u talijanskim zatvorima ..............................................str. 89

22. Ivo Vukuić ...................................................................................................................str. 90

23. Dada Novaković ............................................................................................................str. 91

24. Nikola Bojanović Kadija ............................................................................................str. 93

25. Spaljeno selo Stankovići ...............................................................................................str. 94

26. Marija Radeljević ..........................................................................................................str. 95

1 Jedan broj slika dostavio je autor, dok je veći broj, prema izboru urednika, preslikan iz zbornika Dubrovnik u Narodnooslobodilačkoj

borbi i socijalističkoja revoluciji (1941. 1945.), Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1985.

174

27. Bruno Radeljević ........................................................................................................str. 100

28. Tlocrt talijanskog logora za taoce u Janjini ................................................................str. 101

29. Pukovnik August Schmidthuber u kanjonu Sutjeske tijekom V. neprij. ofenzive ......str. 105

30. Zbjeg s Peljeca u Blatu na Korčuli ............................................................................str. 107

31. Petar Čumbelić Ilko ................................................................................................. str. 111

32. Spaljeno selo Osobljava .............................................................................................. str. 111

33. Spaljeni zaselak Mirci Lovite .................................................................................str. 112

34 Spaljeno selo Gornja Pijavičina ...................................................................................str. 112

35. Spaljeno selo Kuna na Peljecu ..................................................................................str. 113

36. Spaljeno selo Donja Vrućica .......................................................................................str. 113

37. Narodni heroj Ivan Mordin Crni .............................................................................str.114

38. Ploča koju su talijanski okupatori postavili nakon zauzeća Korčule ..........................str. 114

39. Bombardirana Korčula od strane Nijemaca ................................................................str. 115

40. Zgrada NOO-a Korčula nakon njemačkog bombardiranja .........................................str. 115

41. Duan Grakalić ............................................................................................................str. 118

42. Svetozar Demirdić .....................................................................................................str. 119

43. Mie Simoni ................................................................................................................str. 120

44. Jozo Paković ...............................................................................................................str. 120

45. Jedinice Druge dalmatinske brigade u oslobođenom Dubrovniku .............................str. 137

46. Miting u oslobođenom Dubrovniku 1944. godine ......................................................str. 141

Napomena urednika

Nakon prijeloma, radi tehničkih razloga, u knjizi su na dosta mjesta ostale bjeline. Njih sam

popunio preslikama spomenika i spomen-obiljeja iz monograje Dubrovnik Spomenici

revolucije, Dubrovački muzej Odjel socijalističke revolucije, Dubrovnik, 1987. Na taj način

u knjizi su sadrane ne samo slike dijela antifaističkih boraca s dubrovačkog područja, nego

i određeni broj njima posvećenih spomen-obiljeja. Razvidna je i alosna sudbina većine tih

spomen-obiljeja koju su doivjeli nakon drutvenih promjena početkom 90-ih godina 20-og

stoljeća. To će i u budućnosti, naalost, svjedočiti o nedopustivom obračunu s antifaizmom na

dubrovačkome području. Preslike tih spomen-obiljeja nalaze se na stranicama 8, 14, 21, 22,

50, 59, 65, 130, 151, 166, 282 i 286.

175

KAZALO OSOBNIH IMENA

(Sastavio urednik)

A

Agazzi, Ivo 72

Aguzinović, Roko 48

Ahmetović, Suad 12

Alaj, Ante 206

Alborgeti, Marija 206

Alesić, Dome 241

Alsbert, Berta 202

Amatti 81, 92, 93

Ambrosio, 34, 75

Amico, Giuseppe 28, 34, 38, 74, 206, 207

Andrić, Antun 98

Angarola, Giuseppe 247

Anić, Ante 72

Anić, Nikola 69, 162, 163, 164, 168, 169, 171

Anić Rosa 98

Anđelović, Petar 14

Antičević, Boo 209, 210

Antonesku 157

Arbutina, Darinka 75

Arbutina, Jovo 75

Arbutina, Milica 75

Arbutina, Milorad 75

Arneri, Juan 53

Arnold, Alfons 44

B

Babić, Ante 78

Babić, Marija 78

Bacelj, Vlaho 233

Bačević 57, 58, 130, 144

Bačić, Antun 251

Bačić, Franko 97

Bačić, Ivo 93

Bačić, Kuzma 51

Bačić, Nedjeljko 98, 251, 252

Bačić, Nikola 98, 248

Badoglio 43

Bagoje, Ivo Ivov 228, 229

Bagoje, Ivo Nikov 228, 229

Bagoje, Kate 161

Bakarić, Marija 225

Bakarić, Petar Kuzmin 225

Bakarić, Petar Petrov 225

Bakarić, Vladimir 143

Bakić, Petar 47, 48

Balać, M. 259

Baljić, Ivo 30

Baljkas, Josip 26, 31, 46, 48, 71, 84, 87

Ballino, Francesco 96

Bambaek, Vojislav 119

Banđur, Jovo 72

Bancig 139

Banini, Giuseppe 102

Barbieri, Frane 48, 60

Barbieri, Stjepo 71

Barbieri, Veljko 60, 171

Barbir, J. 26

Barčot, Antun 246, 247, 248, 253

176

Barleković, Vjekoslav 259

Bartolović, Martin 29

Baruh, Salamun 129

Basorović, Danica 211

Bastiani, Giuseppe 83, 103, 104

Baić, Martin 29

Batinić, Boo 73

Baule, Ivanka 78

Baule, Nikola 54, 55,56, 57,78

Bautović, Frano 94

Bečker, piro 244

Begić, Vilko 78

Begović, Hermina 241, 242

Begović, Ivo 211

Belanović, Baldo 80, 232, 233

Bergamo 206, 207

Berner, Josip 72, 129

Berković, Boo 102, 246, 247, 248, 249, 250

Berković, Josip 51, 83

Berković, Kate 249

Berković, Spasoje 249, 250, 253

Bertarioni, Alessandro 277

Bezina, Petar 94, 110

Betandić 116

Bianchi, Alice 102, 217, 218, 225

Bijelić, Vicko 111

Bilandić, Duan 17

Bilčić, Berislav 94

Bilčić, Jure 114

Bilčić, Mande 94

Bilčić, Stjepan 94

Bilić, Đuro 239

Bilić, Marko 239

Bilić, Nedjeljko 239

Birgić, Ivan 262

Bissol, Francisco 99

Bjanki 46

Bjelančić, Antun 239

Bjelančić, Baldo 239

Bjelovučić 37

Bjelovučić, Miho 93

Bjelovučić, Zvonimir 112

Boban 54, 157

Boban, Ljubo 40

Bodlović, J. A. 201

Bodlović, Mario 203

Bogiić, Vlaho 83

Boglić, Franko 83

Bojanović, Mirko 96

Bojanović, Nikola Kadija 93, 174

Bojanovski, Ivo 83, 258, 259

Bokarica, Andro 79

Bolić, Draa 72

Bonol, Anto 241

Borković, Veronika 213, 215

Bosnić, Ivan 97

Bosnić, Kristina 241

Botica, Ante 223, 224

Botica, Drago 78, 222, 224

Botica, Marija 223

Botica, Nikola 256, 277, 280

Botta, Franjo 241

Bracanović, Dario 70, 82, 260, 261, 263,

264, 266, 267

Bracanović, Dolores 82

Bracanović, Ruđer 26, 82, 88

Braenović, Ivo 94

Brajković 85

Brajnović 209

Brato, Miro 91

Bratua, Dragutin 31, 226

Broz Josip Tito 17, 132, 133, 134, 135, 136,

137, 140, 141, 142, 143, 144

Brijan 18

177

Brodarica, Jure 83, 213

Brunsko, Pero 87

Bubanj, Viktor 130

Buconi 43

Buconić, Ante 72

Bučić, Ivo 72, 73, 174

Buć, Ante 26, 30, 33, 34, 46,74, 78, 81, 88,

92, 116

Budak, Mile 83

Budman, Pero 48

Budman, Petar 78

Bukva, Ante 91

Bulić, Milan 31

Buljan, Vice 102

Bura, Niko 85, 94, 209

Burić, Ivo 77

Buko, Niko 47

Buko, Vlaho 26, 47, 82, 88, 269, 270, 272,

274, 275

Butigan, Luka 73

Butorac, Pavao 143

C

Cannizzaro, Dario 235, 236, 238

Carta, Antonio 99

Casertano 83

Cavallere, Ugo 88

Cebalo, Ante 97

Cebalo, Jakov 97

Cebalo, Nikola 100

Cetinić, Marin 143

Churchill, Winston 9, 16, 18, 19, 106, 129,

130, 123, 171

Ciano 103

Ciganović, Luka 57

Cige, Boo 207

Ciole, 79

Cisar, Rade 256, 278, 280

Colić, Mladen 30, 168, 171

Cvetković, Dragia 45, 51

Crnjak, Baldo 47, 48

Curać, Andrija 97

Curać, Antun 97, 225

Curać, Frane 225

Curać, Jakov 115

Curać, Marica 241

Curać, Mirjana 98

Cvitković, Pero 97

Č

Čada, Karlo 262

Čingrija, Melko 88

Čokljat, Nikola 75

Čorlija, Blagoje 72, 75, 82, 202

Čorlija, Marko 203

Čorlija, Milo 202

Čorlija, Obrenija 75, 82, 202

Čorlija, Radojka 202

Čudina, Milan 79, 230

Čule, Petar 53, 226

Čuljak, Miho 95

Čumbelić, Petar Ilko 99, 110, 174

Čupić, Ane, 99

Čupić, Jele 99

Čupić, Marko 99

Ć

Ćorović, Đuro 72

Ćurić, Jelka 48

178

D

Dabelić, Frano 110

Dabrović, Frano 48

Dadomo, Carlo 214

Damjanović, Petar 168

Danez, Miho 241

Derikuko, Đorđe 72

Derikuko, Niko 72

Dante, Alighieri 101

De Goulle 64

Dell Olio, Carlo 204

Demirdić, Svetozar 119, 174

Depolo, Jakov 94

Despot, Branko 154

Despot, Milivoj 147, 171

Deulović, Duan 209, 210

Dinković, 234

Dizdar, Zdravko, 29, 171

Dragojević, Ćiril 98

Dragojević, Jakov 98

Dragojević, Marin 247, 248, 253

Dragojević, Marko 246, 251

Dragojević, Nikola 98, 245, 246

Dragojević, Slavo 251, 252

Dreč Leleković, Ivan 77

Dreč Leleković, Katica 77

Dragičević, Nikola 33,78, 79, 228, 229

Dubelier, Boris 129

Dulčić, Ante 75

Dumović, Mato 97

Dundić, Ivan 91

Duplica, Ivan 109

Dusti, Benito 245

Duević, Ante 46, 70, 71, 73, 74, 81, 82, 206,

267

Đ

Đalović 37

Đivanović, Marica 87

Đujić, Momčilo 136

Đuranović, Boo 203

Đurasimović 92

Đura, Mio 10

Đuraević 77

Đurić, Pavo 239

Đurić, Pero 89

E

Eden, Antony 19

Eltz, Johan 44

Emanuel 98

Erceg, Ivo 47

Ercegović, Miho 71

Ergemija 77

F

Falator, Andrija 94

Feretić, Biserka 243, 247, 249, 251, 252, 253

Ficher 133

Finci, David 129

Fini, Gianfranco 13

Fier Vjenceslav 72

Foretić, Mladen 247, 248

Franasović, Milenko 235, 240

Francetić, Ivan 29

Francetić, Jure 29, 54, 70, 157

Franci, Paolo 220

Franić, Ivka 115

Franić, Nikica 77

Franić, Toni 115

Franić, Vicko 93

Franuić, Frano 239

Fuch, Josip 72

Fuch, Lena 129

Fucks, Oskar 256, 278, 280

179

G

Gaetano, Giuseppe 245, 246, 247, 248, 249,

251, 253, 254

Galzinski, Vitold 199, 200

Galjuf, Mie 82, 267

Gavranić, Ante 115

Gengiani, Antonio 36

Giadanmo, Giuseppe 102

Gionvanbavola, Tino 247

Giunta, Francesco 104

Giusti, Benedeto 102, 247, 248, 249

Glavan, Ante 74, 82

Glavica, Baldo 109

Glavinić, Tomo 87

Gluhaić, Katica 90, 255

Glunčić, Frano 96

Gluevac, Petar 71

Goldstein, Ivo 163, 164, 165, 168

Golub, Maks 77

Göring 51

Gotovac, Jakov 13

Gozze 99

Gozze, Vito 91

Grakalić, Duan 118, 120, 174

Granić, Goran 13, 130, 152

Grbelja, Josip 103, 171

Grbić, Vicko 211

Grbin Kristo 85, 101, 218

Grbin, Nikola 113

Grcić, Ivo 71

Grgić, Ivan 271

Grmek 94

Grubiić, Petar 77

Grzilo, Đuro 228, 229

Gučetić 116

Guido, Angelo 245, 251, 252

Gugić, Boko 97

Gugić, Petar 243

Gugić, Ivan 98, 248

Gugić, Marija 97, 98

Gujenč, Josip 110

Guglielmi, Ante 240, 241

Gundulić, Ivan 13, 24

Gvozden 48

H

Hadija, Ivo 71

Hajdarhodić, Murat 73

Hajdić, Nikola 98

Hajdić, Pavo 99

Hančević, Jakov 82

Hančević, Vinko 75

Hasanović, Mustafa 44

Heinrich 53

Herendija, Marko 90, 99, 220

Hitler, Adolf 16, 53, 106, 109, 142, 159, 161

Heraković 261

Herceg, Vlado 30, 81, 92

Hope, Branko 71, 81

Horovic, Ignac 129

Hrabak, Ivan 256, 277, 280

Huertz, Salamon 129

Huljić, Vjekoslav 241

I

Idrizzi, Roza 99

Iličković 54

Iličković, Marko 73, 206

Ilić, Grgo 78, 223, 224

Isajev 44

Ivancevich, Francesco 98

Ivančević, Desa 97

Ivančević, Marija 236, 237

Ivančević, Stjepo 225

180

Ivančić, Vjekoskav 119

Ivanković, Bosiljka 75

Ivanković, Gojko 75

Ivanković, Milan 75

Ivanković, Milka 75

Ivanković, Petar 75

Ivković, Svetozar 51,52, 70

Ivuić, Ante 112

Ivuić, Kate 112

Jakaa, Ante 31, 80, 231, 232, 234

J

Jakić, Mato 47, 49, 53, 71, 72, 74, 82, 88, 92,

108

Jakulić, Vicko 241

Jančković, Tomo 48, 56

Jasprica, Frano 209, 213, 215

Jasprica, Ivo 85, 94, 209

Jeglić, Oskar 256, 277, 280

Jelavić 213, 215

Jelich, Tonći 26

Jeličić, Lovro 209, 213, 215

Jeričević, Ivan 108

Jerković, Ivo 211, 212, 214

Jerković, Pavo 113

Jevđević, Dobroslav 37, 52, 53, 54, 56, 57,

58, 135

Jovanović 132

Jovanović, Danica 73, 74, 207

Jurjević Fabrić, Ante 86, 215, 217

Jurjević, Skorin, Antun 217, 218

Jurjević Ante Baja 48

Jurović, Ivo 92

Kabiljo, Albert 77

Kabiljo, David 77

K

Kabiljo, Isak 98, 247, 248, 253

Kačić, Ante 47, 48

Kalafatović, Niko 85, 94, 209

Kalčan, Aleksandar 260, 261

Kamler, Tomo 262

Kapor, Milo 57

Kapurso, Donat 100

Kapurso, Vicko 100

Karač, Andro 99

Katalinić, Lovro 241

Karađorđević, Aleksandar 45

Karađorđević, Marija 51

Karađorđević, Petar 55, 57, 141, 144

Karađorđevići 10, 24,132, 134, 142

Karlović, Ivo 31, 46, 105,116, 135, 154

Karninčić, Manes 108

Karus, Francesco 97

Katelan, Mladen 30, 38, 46, 55, 70, 71, 78,

79, 81, 88, 201, 203, 223, 224

Katelan, Neda 31

Katavić, Rözl 208

Katavić, Vladimir 208

Katić, File 85, 94, 209, 213, 215

Katić, Herman 71

Katić, Miho 48

Keleganov 18

Kelez, Ivo 120

Kirchmayer, Ante 71

Kiridija 208

Kisić, Ivo 88

Kisić, Miho 26, 88

Kisić, Niko 47

Kivardy, Ida 87

Klapper, Maksim 76

181

Klarić, Ante 95

Klarić, Martin 75

Klein, Ada 72,129

Klein, Đuro 72

Klein, Jakov 129

Klein Leon 72,77

Kneević, Maksim 76

Kneević, Stjepo 71

Kocelj, Petar 91

Koenuy, Karlo 110

Kohourt, Alojz 80

Kola, Frane 241

Kolbe Ivo 57, 78, 277

Kolbe, Mira 78

Kolendić, Frano 109, 110

Kolendić, Marija 79,110

Kolendić, Niko 79, 110

Kolić, Vlaho 88

Koludrović, Petar 217

Kolumbić, Frano 47, 48

Koprivica, Miho 48

Koprivica, Niko 31

Korčulanin, Ante 74

Korčulanin, Ateja 74

Korčulanin, Katica 74

Korda, Nikola 99

Kosović, Risto 73

Kotunica, Vojislav153

Kovačević 207

Kovačević, Milovan 260, 261

Kovačević, Stjepan 77

Kovačina, Vasilije 73

Kralj, Antun 96

Kraljević, Jakov 94

Kraljević, Mirko 102, 217

Kraljević, Novica 53

Krammer 133

Krečak, Đuro 46

Kreft, Ivan 92, 256, 278, 280

Krelić, Ante 241

Krelić, Draginja 241

Krelić, Jakov 241

Krelić, Tere 241, 242

Kresić, Ivica 119

Kreso, Kadrija 296

Krisomali, Nikola 33

Krizman, Bogdan 53, 171

Krstelj, Niko 91

Krstičević, Marija 96

Krinić, Niko 86, 217, 218

Krunajević, Baldo 96

Kubler, Joseph 116

Kučan, Milan 152

Kućer, Frano 213, 215, 216

Kućer, Karmela 213, 215, 216

Kujundić, Milivoj 29

Kuljevan, Mario 256, 278, 280

Kukoč, Ivica 50, 163, 164, 169

Kuraica, Mato 82, 266, 267

Kurbelavili, Nikola 72

Kurbelavili, piro 72

Kurbelavili, Vjeko 72

Kurilica, Tomo 110

Kurilić, Tomo 79

Kurtović, Aleksandar 72,81,82.

Kurtović, Anka 81,82

Kuzle, Albert 109

Kvaternik, Slavko 31, 83, 152

Kvesić, Ivo 110,

L

La Borca, Giuseppe 102, 217, 225, 245, 246

Landau, Laura 77

Laszlo, Herman 129

Laus, Jake 102

Laus, Kate 102

182

Lazarević, Petar 78

Lazibat, Ante 57

Lazibat, Duje 232, 234

Lečić, Ivan 73

Lenoh, Matija 33

Lipanović, Vicko 11,86, 98, 154, 215, 217

Livak, Amalija 241

Lorković, 40, 83, 107

Lozica, Ante - Čiči 85, 86, 215, 217

Lozica, Ivo 208

Lozica, Ivo 11, 35, 85, 86, 97, 98, 154, 155,

174,

217, 218

Lozica, Marija 85, 218, 219

Lozica, Tere 218, 219

Lozić, Mile 95

Lučić, Karmela 109

Lučić, Milo 223

Lukačević, Vojislav 56, 57, 133, 134, 141

Lukčić, Margita 44

Luković, Ante 211, 212

Luković, Marko 174

Ljubibratić, Savo 74

Ljutić, Vlaho 230

Maclean, Fidzrog 87

LJ

M

Maček, Vlatko 45, 46, 47, 48, 49, 51, 56, 88,

97

Magaldi, Gherardo 101

Maglica, Ivan 100

Maier 110, 139

Mandić, Vladimir 33

Mandarić, Anka 241

Mandl, Janka 109, 129

Mandl, Josip 109, 129

Mandl, Marko 71

Mandel Albahari, Frida 72

Mandolfo, Alfred 129

Maravić, Đuro 271

Marganiti 102

Marić, Jozo 73

Mariga, Angelo 102

Marinović, Branko 248

Marinović, Filip 247, 248

Marinović, Kristo 98

Marinović, Miće 85, 95, 174, 209

Marinović, Mile 85, 95, 209

Market Vlastelin, Pavao 110

Marković, Branko 92

Marojica, Marko 49, 50, 174

Martelli, Umberto 247, 248, 249

Maanović, Nikola 71, 81, 174

Maanović, Vanja 109

Maić, Anta 87

Maić, Niko 87

Maun, Stjepo 96

Mateljan, Ljubo 235, 240

Matičević 82

Matić, Ante 31

Matić, Đuro 203

Matić, Ante 70, 71

Matić, Miho 90

Matić, Tugomir 97

Matković, Nedjeljko 109

Matulović, Marko 218, 225

Matulović, Nikola 241

Mayneri, Felico 92

Medan, Jovo 73

Medović, Mato Celestin 116

Medović, Tere 112

Meidhold, Fritz 21

183

Mekiić, Baldo 120

Mesić,Stipe 11, 13, 152

Metrović, Frano 79

Metrović, Ivo 99

Mihailović, Draa 9, 10, 20, 26, 52, 53, 55,

56, 63, 64, 132, 133, 134, 135, 136, 11,

154, 155, 157, 158

Mihičić, Vido 86, 217

Mihaljević, Petar 241

Mihović, Ante 115

Mijović, Pero 99

Miler, Ivo 31

Milić 111

Milić, eljko 81, 92

Milina, Ante Prona 217

Milina, Frano 218, 219

Milina, Marulo 218, 225

Milina, Petar 217

Milinović, Manojlo 54

Miliić, Đorđe 72

Milković, Ane 99

Milković, Ivo 221

Milković, Pave 99

Milojević, Đorđe 54

Miloslavić, Jaa 71, 81, 82

Miloslavić, Josip 72, 81,199, 200, 201

Miloslavić, Miho 81

Miloslavić, Milka 74

Miloslavić, Milko 266

Miloslavić Nikola 110

Miloević, Slobodan 135, 136, 153, 154

Milovčić 239

Miljas, Vido 70

Miljković, Milan 259

Miročević, Risto 77

Miroević, Franko 98

Miroević, Nikola 246, 247, 248, 253

Miroević, Petar 253, 254

Missoni, Antun 239

Mietić, Roko 37, 46, 47, 48, 88, 155

Miković, Mirko 232

Mitrainović 57

Mitrović, Boko 56, 71,118

Mjetanek, Tripo 203

Mladenović, Ranko 73

Mladineo 48

Monković, Niko 79

Moretti, Niko 57, 78

Moretti, Veljko 57

Mordin Ivo Crni 114, 174

Morgandi, Antonio 247, 248, 249, 251, 252,

253

Morigtti, Angelo 245, 247, 248, 249, 251,

252, 253

Moriti, Guido 102

Murganti 245

Mrgudić,Tere 241

Mudrađa, Mojmir 77

Muhoberac, Vlaho 91

Munislić, Mile 75

Muniić, Milo 82

Muratti, Stjepan 74

Mussolini, Benedeto 9, 16, 27, 29, 35,36, 38,

43, 45, 46, 53, 61, 84, 96, 98, 103, 104,

146, 160

Mustahinić, Niko 48

Muić, Frano 97

Nadramija, Vicko 47

Napica, Nikola 119

N

Nascareli, Giovanni 247, 248, 249

Nardelli, Stefanija 87

Nardelli, Vesna 87

Nazor, Vladimir 165

184

Neidhard, Fritz 39, 116

Nemec, Martin 262

Neumann, Josip 109, 129

Nobilo, Frano 86, 215, 217

Nodilo, Petar 99

Novak 55

Novaković, Dada 90, 109, 174

Novaković, Vlaho 90, 91, 129

Noica, Boo 95

NJ

Njirić, Anka 74

O

Obarda, Mareo 247

Obradović, Niko 79, 228, 229

Obradović, Vlaho 228, 229

Obradović, Vuko 228, 229

Ogrizen, Valentin 101

Olstevsky, Waldemar 109

Opačić, Duan 274

Oreb, Drago 254

Oreb, Elza 98

Oreb, Ivan 243, 244, 249, 251, 252, 253

Oreb, Silvestar 243, 248

Oreb, Svetomir, 243

Oranić, Ivan 30

Orijental, Branko 31

Ostojić 133

P

Padovan, Ivan 86

Padovan, Marija 115

Padovan, Petar 51

Pafundi, Giuseppe 26, 88, 142

Paković, Frane 95

Paković, Jozo 120

Pala, Giuseppe 217, 218

Palambo, Giuseppe 247

Paliotti 213, 215

Palunko, Melko 109

Paride, Bepo 37

Parilo, Kate 113

Passabanda, Marija 236, 237

Pavelić, Ante 9, 21, 27, 28, 29, 30, 31, 34, 35,

36, 40, 45, 46, 47, 51, 53, 54, 61, 65, 81,

82, 83, 84, 88, 96, 105, 107, 135, 136, 144,

146, 152, 160, 270

Pavlović, Bogdan 26

Pavlović, Josip 234

Pecotić, Bogdan 139,143

Pečar, Vicko 241

Pećar, Ivo 99

Peko, Ivo 47, 55

Perak, Niko 221

Perčin, Tonko 92

Peres, Viktor 39

Perdijić, Ante 218, 225

Perić, Stjepo 26, 29, 46,83, 88

Periić, Ivko 98

Periić, Radojica 58

Perović, Too 54, 56,118

Peruko, Ane, 99

Peso, Gjina 119, 200

Petain 64,142, 157

Petković, Franko 97, 102, 246, 249, 250

Petković, Ivan 248

Petković, Ivko 247

Petković, Marin, 97

Petricioni Domenico 102

Petričević, Stjepo 70

Petrinelli 235,236, 237, 238

Petrov, Niko 79

Petrović, Antun 209, 213, 214

Petteruti, Mario 256, 276

185

Pezzardi, Giuseppe 247, 248, 249

Piazzoni, Aleksandro 34, 38

Pindović, Boidar 56, 88

Plančić, Stjepan 200, 201, 203, 205, 207, 208,

224, 233, 234

Pleko, Josip 263, 264

Podeva, Gabrijel 263, 264, 265

Podgorski 71

Poljanić Anto 42, 114

Poković, Baldo 47, 74

Popov 44

Popovac, Boko 73

Popovac, Mirko 73

Posedel, Milovan 81, 208

Postronik, Oton 116

Poa, Pavo 86, 217

Pozzoli, Lorenzo 225, 235, 236, 237, 238,

240, 241

Pravica, Jovo 73

Prčević, Đuro 111

Prebeg, Milan 241

Primić, Gajo 79, 228, 229

Prizmić, Ante 243

Prizmić, Ćirko 247

Prizmić, Ivan 98, 246, 248

Prizmić, Mare 97

Prizmić, Pavao 243

Prizmić, Vladimir 243

Prkačin, Ane 239

Prkačin, Jozo 239

Prkačin, Nikola 239

Prkačin Stjepo 239

Prkačin, Vido 239

Protić, Aleksaandar 74

Prpić, Ivan 29

Puglia, Vincenzo 86,215,217, 218

Puretz, Samuel 129

Puić, Baldo 228, 229

Puić, Marijan 80

Puić, Niko 48

Puić, Vlaho 228, 229

Q

Quisling 157

R

Rabi 116

Račić, Pave 110

Račić, te 110

Radeljević, Marija 95

Radica, Joko 11, 108

Radičević, Vlaho 203

Radić, Stjepan 45

Radonić, Branko 71, 204

Radonić, Marija 205

Radoević, Todor 53

Radovan, Antun 232

Radovan, Ivan 217

Radović, Kate 95

Radulj, Ivan 99

Ranković, Aleksandar 132

Rapotec, Stanislav 52, 53

Rastić, Niko 48

Raeta, Nikola 53,

Raeta, Nikola 74

Raević, Milan 55, 57

Rebić, Goran 154

Redo, Vid 76

Reiss, Herman 129

Rendulic, Lothar 106, 107, 139

Ristić 57

Ristić, Duan 55

Riter, C. F. 18

Roatta, Mario 102, 103, 146

186

Rocchi, Armado 85, 92, 93, 94, 95, 96, 102,

209,

211, 212, 213, 214

Rojnica, Ivo 21, 26, 31, 32, 44, 46, 63, 70, 71,

72, 75, 81, 83, 88, 92, 143, 155, 199, 201,

202, 204

Roko, Blaenko 232, 234

Roko, Mato 31, 78, 222, 224, 227

Romac, Darinka 236, 238

Roman, Abram 98, 247, 248, 253

Roman, Leo 98, 247, 248, 253

Roncoroni, Alfredo 86, 87, 97, 98, 215, 217,

218, 225

Roosevelt, Franklin 9, 18

Roso, Jelka 78

Rukavina, Jozo 261

Rupčić, Ivica 119

Rupić, Mato 163

Russel, Vilma 44

Sablić, Vinko 31

Sabljak 262

Sach, Ivan 90

Sah, Babo 207

Sah, erif 207

Salacan, Ante 48, 49

Salečić, Josip 98

Salvadore, Teok 109

Salvatelli, Gino 243, 244, 247

Samardić, Jelena 204

Samardić, Petar 58

Sanader, Ivo 13

S

Sandano, Krsto 44, 55

Santovita, Ugo 34

Sarnečić, Dinko 51

Sailo, Rade 110

Sauro, Italo 103

Scattalini, Marinko 31

Scattalini, Marko 82

Schmidthuber 21, 38, 54, 111, 116

Scoditti, Giovanni 247, 248, 249

Scudetti 102

Scuteli 245

Secchi, Giovanni 247

Segatin, Ivo 211, 2112, 214

Seitz, Johann 44

Selak, Kosta 112

Sesan, Antun 256, 276, 278, 280

Simatović, Ane 79

Simeonović, Stevan 258

Simin, Ivan 93, 209

Simoni, Mie 120

Simović 55

Skelin 261, 262

Skočibuha 116

Sladović, Ivo 243, 244

Slavković, Kojo 56, 57, 109

Slovinić, Petar 30

Smidt 224

Sokol, Bernardin 108

Soldat, Josip 71, 109

Soldat, Marija 71

Sorkočević 116

Sparavalo, Milenko 75, 82, 208

Sparavalo, Milka 75, 82, 208

Sparavalo, Todor 75, 82, 208

Spaventi, Vinko 78

Spitzer, Josip 80, 109, 129, 140, 231, 233, 234

Spitzer, Marica 80, 233

Srdić, Vaso 74

Srhoj, Juraj 94

Srhoj, Stjepan 113

Srnečić, Dinko 26

Sren, Marija 110

187

Sren, Petar 99

Sren, Stanko 99

Srzić, Cvijeto 241

Stadt, Petar Ferdinand 44, 71, 109

Stajić, Vaso 259

Staljin Visarionović, Josip 9, 18

Stanković, Antun 90

Stavinić, Petar 71

Steinz, Laura 129

Steka, Lorenzo 86, 215, 217

Stepinac Alojzije 53, 143

Stijepić, Petar 41, 71, 99

Stipanović, Nikola 97

Stjepović Dabrović, Tonka 87

Stjepović, Marko 69

Stjepović, Niko 109

Stojanac, Kosta 72

Stojanović 51, 52

Stojanović, Ivo 239

Stojković, Zvonimir 110

Strammer 149

Stulli, Bernard 24, 81, 129

Stulli, Karlo 74

Sugja, Ante 26, 47, 88

Sulas, Giovanni 102, 225

Suranyi, Soa 129

Surjan, Boo 246, 247, 248, 253

Surjan, Franko 246, 247, 248, 253

Surjan, Ivan 249, 251, 252

Suton, Marko 37

Svetin, Jure 78

Svičarević, Kate 119

Svilokos, Ivo 118

Svilokos, Nino 56, 59

Svilokos, Vicko 47, 88

abić, Luka 241, 242

alovac, Ivan 259

andor, igmund 204

arić, 56

arić, Bogdan 81

arić, Ivan 118

arić, Ivo 119, 200, 201

eks, Vladimir 13

ale, Frano 51

ale, Petar 37

antić, Pero 49

egović, Stjepo 93

eparović, Ante 50

eparović, Ivan 50

eparović, Ivo, 50, 51

eparović, Ivo 77

eparović, Stjepan 96

estanović, Stipan 86, 217, 218

ijaković, Boko 239

ilkut 109

ilov, Kruno 91

imić, Ivan 85

imunović 48

imunović, Marija 97

kare, Ivo 87

kare, Mato 87

kvrce, Kate 232

kvrce, Miho 48

laus, Juraj 109

mok, Jele 81, 201

ortain Dimkoivć 232

paleta 71

paleta, Roza 213, 215

pan, Josip 53

pinčić, Marija 109

teger, Bosa 74

188

tuk, Frane 235, 236

uković, Mato 78

utić, Marija 109, 10

varc, Ljudevit 31

porčić, Zvonimir 79, 109, 134

T

Tabain, Ivan 102, 246, 248, 249, 250

Tabain, Santic 251

Talijančić, Baria 113

Tasovac, Ante 76, 80, 232

Tasovac, Marko 247, 253

Tasović, Bogdan 74

Tasović, Duko 74

Tasović, Jovo 74

Tasović, Marko 74

Tasović, Milka 74

Tecilazić, Ljubo 211

Tisa, Josef 64

Todorović, Duan 77

Tolentino, Emil 77

Tolentino, Flora 77

Tolentino, Moa 129

Tolentino, Rafael 129

Tolentino, Reni,129

Tolentino, Simha 129

Tolentino, ari 129

Tolj, Anto 241

Tolj, Jure 241

Tolja, Nikola 7

Tomaić, Jerko 98, 102

Tomaić, Marko 74, 206

Tomelić, Kate 112

Tomić 44

Tomić, Frano 119

Tomić, Nikola 98

Toscani, Alberto 240, 241

Toović, Taborka 82

Toović, Zagorka 75

Tribukait, Guenther 21, 116

Trifunović, Ilija 52, 53, 135

Trojanović, Niko 48, 70

Trojanović, Nikola 99

Tucci, Karlo 93

Tudeko, Mato 239

Tuđin, Husein 232

Tunjica, Ivan 241

Turin 263, 264, 265

Tuta, Josip 31

Tvrdeić, Andrija 97

Tvrdeić, Anton 97

Uccelini, Ivan 91

Uccelini, Petar 91

Unković, Ane 97

Unković, Mile 97

Udovičić, Ivan 98

Udovičić, Jakica 98

Urlović, Mare 99

Vacaro, Carmello 102

Valezin, Angelo 129

U

V

Vanini, Giuseppe 217, 225

Vasary, Julius 44

Vekić, Jozo 82

Venerardi, Luigi 247

Venzilović, Milivoj 71

Veramenta, Drago 83, 92, 93, 95, 154, 155,

213, 214, 215

Vergamo, Maggiaro 101

Veselinović, Milan 232, 234

Vidak, Ante 91

189

Vidak, Pasko 119

Vidaković, Stipe 261, 262

Vidas 29

Vidojević, Marija 88

Viggilio, Amades 110

Vitković, Marija 95

Vlaić, Antun 243

Vlaić, David 243

Vlaić, Ivo 239

Vlaić, Kate 110

Vlaić Petak, Ane 90

Vlatković, Manojlo 70

Voce 93

Vojvodić, Frano 47

Vokić, Ante 40, 107

Vragolov, Đuro 54, 56

Vragolov, Niko 54, 56

Vragolov, Pero 54, 56

Vrančić 21

Vrečić, Nikola 88

Vučić, Anka 207

Vučić, Danilo 206

Vučić, Jovo 200, 201, 203, 205, 207, 208, 234

Vučić, Milan 73, 206

Vukainović, Blagoje 75

Vukuić, Ivo 76, 90

Vuletić, Bruno 134

Vuletić, Vid 92

Vuko, Ante 94

W

Wenzilović, Malvina 87

Wilhelm II. 18

Wilke 44

Wolff, Richard 44

Wollach, Isidor 129

Z

Zamletti, Guido 98

Zellner, August 39, 109, 116, 232

Ziegerbauer, Fridrih 93

Zovko, Vinko 33, 79

Zuech, Stjepan 39, 53, 78, 79, 110, 132, 139

aknić, Sveto 119

anić, Milovan 83

derić, ivko 94

erjavić 16

ika, Frano 44 ,

ivković, Mirko 31, 32, 70, 71, 76

ivković, Petar 134

uvela, Franko 97

uvela, Ivan 98, 251, 252

uvela, Katarina 98

uvela, Marin 97, 251, 252

uvela, Marko 245, 246

190

Nikola-Anić-DUBROVNIK-U-DRUGOM-SVJETSKOM-RATU-I-dio

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?